IZ HISTORIJE FOČE

žžž4382

Iz Goražda u Foču.
USTIKOLINA – FOČA – JELEČ
Bosnom i Hercegovinom uzduž i poprijeko 1896.
Heinrich Renner

Iz Goražda u Foču.

U zoru učinimo izlet u Foču divnom cestom, što ide uz lijevi brijeg Drine. Ima tek nekoliko godinu, da se je ta cesta izgradila;donde se je u važnu, prostranu i prometnu Foču sa sviju strana dolazilo samo tegotnim jahaćim putovima. Danas se tuda voziš oštrim Irisom. Najprije uz šljivike, u kojima je drveće tako gusto osuto tamnomodrim
šljivama, da se skoro ni ne vidi lišće; onda dolaze polja,zasagjena duhanom, i mnogo golemo orahovo drveće, no za čudo na jodnom je polju bilo i lupina. Cesta ide ukraj Drine jednako uz visoke gore; korito je, u kojem teče Drina, široko i pjeskovito, a voda kao da je najniže spala. Naša je strana veoma živa, dobro obragjena,I mnoga umiljata naselja proviruju iz svježega zelenila. Zgrade su ovdje već drugačije izgragjene; mjesto drvenih kuća grade se kuće od opeke
i veoma je značajno, da to biva skoro svagda tamo, gdje je na dugačkim kanapima obješen duhan, da se suši, ili gdje je još u polju na struku. Nema sumnje, da je veza izmed duhanskih nasada i gragjevina.
Seljaci stiću bolji dohodak, privikavaju — kao što je i prirodno – – uz veće potrebe i hoće da doličnije stanuju.
Kako je važno za Bosnu i Hercegovinu, što se je sve više stalo saditi duhana, vidi se po iskazu financijalne uprave za godinu 1894.
Poreza na duhan upisano je te godine 4,606.000 for.. za 6:20.000 for.više već prijašnje godine. Nada sve se sadi duhan u Hercegovini i to osobito u trebinjskom, stolačkom i ljubuškom kotaru; u Bosni oko Foče i Srebrenice. U Hercegovini se je na 2700 hektara dobilo 45.0011 dvocenti, te se je producentima isplatilo 1,800.000 for. Prave se od njega cigarete i duhan za čibuk, a ide najviše u Austriju i Njemačku,i sve ga se više traži. Da ga se i u zemlji mnogo troši, sasvim je
prirodno. Kako se sagjenjem duhana lijepo zaragjuje, vidi se po tom,da se u Hercegovini najbrže ostvaruje prelaz iz kmetstva u slobodnjaštvo.
Putom pregjosmo samo nekoliko mjesta: Čovčiće, Mravinjac,Han Osanicu i varošicu Uatikolinu; zato smo uz cestu naišli na razne male turske kavanice. kojima su valjda vojnici naškrabali na zidove ovakva umiljata imena: „Care Bertha”, „Cafe Julie”, „Gate Mizi”,valjda u uspomeni na drage svoje u dalekoj otadžbini.

Foča 1895 - 014

USTIKOLINA

Ustikolina te se doimlje veoma prijatno i kao imućno mjesto. Ime je dobila Ustikolina od rječice Kolone, kojoj je ovdje ušće u Drinu. Kada su Osmanlije osvojili Bosnu, bilo je to znamenito mjesto, cvala je tada zlatarska radnja, trgovina je bila razgranana, a u okolišu je bilo velikih vinograda,po kojima se još i danas ona mjesta zovu „Loze” i „Vina*. Bila je u Ustikolini kamenita crkva i temelji joj se još vide. Odma do crkve radnici su, kada su gradili novu cestu, našli presvogjen grob i u njem čovječije kosti. Narod veli, da su se tu sahranjivali monasi od one crkve.
Da je ustikolinski kraj već davno prije bio dobro napučen, vidi se po velikoj množini pretpovjesnih grobova na Cvilinskom polju kod Ustikoline i grobova odma uz lijevi drinski brijeg, a za docnije doba po velikoj množini starih razrušenih gradova u okolišu Ustikoline. U sredini Cvilinskoga polja vide se temelji stare tvrgjave; to se mjesto idanas još zove „Gradina” ili i „Cvilinski grad”.
U jednom hudžetu (presudi), što se je napisao pred 150 godina za neku ženu iz Ćureva, spominje se (Myron vit. Zarzvcki u „Glasniku zemaljskoga muzeja”), da se je parnica vodila pred mutesarifom Omer pašom Čengićem u Donjem Odžaku kod Ustikoline, te se po tom čini, da je u ono doba tamo mutesarif stolovao. U jednom starom fermnnu nazivlje se Ustikolina šeherom (gradom), a Foča samo kasabom (varoši), te bi i po tom Ustikolina bila tada važan grad.

Kada je sultan Mehmed Fatih godine 1463. došao sa svojom vojskom u ovaj kraj, sigje on s gore na lijevom brijegu rječice Jošanice (desno od Drine) i tu se započne bitka s Bosancima. Bila je to krvava bitka i s obadviju strana pade mnogo vojnika i vojvoda, te su tu na bojištu i pokopani, Tada je nastalo groblje na Jošanici s onim mnogobrojnim
kamenitim nadgrobnim spomenicima, na kojima su uklesane jutarnje zvijezde, sablje, zastave, lukovi i strijele. Pripovijeda se, da je jedan turski vojvoda gonio najvećega bosanskoga junaka, Ivka iz Jošanice, sve do Cvilinskoga grada, pa ga tamo stigao i smaknuo. Gdje je Ivko pao, tu je i pokopan, a kamen, što su mu na grob položili, još se i danas zove „Ivkov kamen”. Ovaj se turski vojvoda opet vrati na bojište na Jošanici i tamo mu jedan Bosanac odsiječe glavu. To je bilo odma uz obalu. Ubijeni vojvoda — pripovijeda narod — uzme svoju glavu pod pazuhu i ode na desni brijeg Jošanice, gdje su ga i pokopali. Na kamenu, što mu je metnut čelo glave, ima izdubina, iz koje svijet pije vodu, i kažu. da svako, makar kakvu bolest imao, odma ozdravi, čim se te vode na pije i na grobu se pomoli. Ovomu se „lječilištu” dolazi
najviše u posljednji utorak pred Gjurgjev-dan.
U ono doba, kada se je sultan Mehmed Fatih borio s Bosancima, živjela su u Ustikolini tri brata, Miroje, Ljuboje i Dragoje Kujundžić,i njihova je porodica bila najvigjenija u svem kraju. I crkva, čije smo ruševine gore spomenuli, bila je pod njihovom upravom. Nekoji iz te porodice bili su monasi u Ustikolini, Foči i Goraždu. Jedan od te trojice braće – – drugi vele: mati — ode sultanu u susret i prevede ga preko Drine u Ustikolinu. Kada je sultan bio nasred rijeke, potone mu konj,te sultan rekne: „Bu su derin!” (Voda je duboka!) Od riječi „derin” kažu da je nastalo ime rijeke Drine. Za hvalu, što su ga preveli preko Drine, pokloni sultan braći Kujundžićima spahiluke, dade im fermane i bujruntije, i od onoga se doba Kujundžići zovu i Spahići. Braća Miroje i Ljuboje prime islam i od njih — kažu — potječu begovi Mirići i Ljubovići. Treći brat, Dragoje, ostade vjeran vjeri svojih otaca,ali ipak i njemu dade sultan spahiluk i bujruntiju. Po tom su fermanu
njegovi potomci, Kujundžići-Spahići, sve do najnovijega doba uzimali desetinu u ustikolinskoj općini. Kada su ona dva brata primila islam, preseli se treći brat, kršćanin, u blisko selo Ligote, gdje još i danas živu njegovi potomci. Kujundžići Spahići. Dvojica iz Te porodice, dva brata, pregjoše u Foču, pa su tamo od najvigjenijih gragjana i na
glasu kao najvještiji zlatari.
Kada je sultan ušao u Ustikolinu, ostavi tamo odio vojske pod Turhani Eminom, koji je, kako se priča, sagradio džamiju u Ustikolini.Odavde pošlje sultan stražu spram današnje Foče, koja se je onda, kako kažu, zvala Radovina, da vidi, šta je tamo. Kada su se vojnici vratili, pripovjede sultanu, da su u onom kraju naišli na mjesto, gdje ima velikih vinograda i mnogo buradi (hepsi fuči). Turska riječ „fući” označuje „bure”, te tako kažu da je nastalo ime docnijemu gradu Foči. Drugi opet pripovijedaju, da je Foča dobila ime od mnogoga voća, što tamo i u okolišu izvrsno rodi.
Na sjeveroistočnom kraju gradića Ustikoline uzdiže se džamija,izgragjena u godinama 866. do 869. p. Hidžr., dakle odma u prvim godinama, kako je Bosna osvojena. Prama tomu ide ona u najstarije džamije u svoj zemlji. Munara na desnoj strani zgrade sagragjena je kao i sva zgrada iz klesanoga kamena, te ima ispod šerefe (galerije,otkuda zovu na molitvu) uokrug fino izrezuckane stalaktitne ornamente;
Džamija i munara pokrivene su olovom, predvorje cigljom. Kraj džamije ima staro turbe, u kojem je pred 150 godina sahranjen Kadri Alajbeg Čengić, pradjed porodice Čengića, što živi u Odžaku, četvrt sata od Ustikoline. Stanovnici ustikolinski pripovijedaju, da je jedared došao nekakav konj na groblje i nogom probio pokrov toga groba. Kada su Ustikolinci to opazili, odma dolete, da oprave grob. Tom prilikom nagju u grobu tri ploče, koje su tako postavljene bile, da
su dvije stajale osovljene, a treća bila kao pokrov. Mrtvac nije dakle bio onako sahranjen, kao što danas sahranjuju muhamedovci svoje mrtvace.
Turhani Emin, koji je po narodnoj predaji sagradio taj hram, pokopan je, kako kažu. na Presjeci. Presjeka leži podrug sata sjeverno od Ustikoline, te je po prići dobila, takvo ime otud, što je ovdje turska vojska „presjekla” bosansku vojsku. Na jodnom ravnom nišanu (muhamedovskom grobnom spomeniku), koji se gore zašiljuje.vidi se polumjesec sa zvijezdom i nad njim spirala. Kažu, da je to grob nekakvoga Tatarina ili Persa. Stari su grobovi raštrkani po gorskom hrptu; lijevo se vidi ravnica i malo jezerce. Med svim grobovima,što se tu nalaze, ističu se ljepotom dva groba; nišani su im
mramorni, no polomljeni. Na jednom se nalaze ostanci napisa : „ . . .Emiri livai herceg”, t. j . emir ili namjesnik hercegovački; od godine ima samo: „Sene tisa ve sittiue”, t. j . godine . . 69. Na trećoj strani: ,,Kad intekalel merhumu ibni”, t. j . preselio se je (umro) ljubljeni sin. Komad, na kojem je bilo upisano stoljeće od godine i ime pokojnikova oca, odbijen je od kamena. Stari Muhamed beg Čengić iz Odžaka pripovijedao je, da su pred četrdeset godina, kada je on
posljednji put bio na tim grobovima, spomenici bili čitavi i da je tada još sasvim jasno pročitao napis na jednom spomeniku. Kaže, da je pisalo: ..Turhani Emin” i godina smrti 869. Blizu tih grobišta ima i mnogo bogumilskih grobova s velikim četverouglastim kamenovima i pločama, no ni na jednom od njih nema ornamenata ni napisa.
Svakako dokazuju ti ostanci iz starih vremena, da je Ustikolina negda bila važniji grad; danas je to malo mjestance, gdje se u velike sadi duhan. Nema kuće bez zelenih struka, a na polju bujaju zelene biljke s golemim lišćem. Stanovnici su na dobru glasu kao vještaci u sagjenju duhana, a sadi ga se u ovoj općini svake godine sve to više. Ovdješnja su duhanska polja prave uzorne nasade.

žžž4385

FOČA

Iz Ustikoline dolaziš za sat u znameniti grad F o č u na sutoku Čehotine i Drine. Već na prvi pogled, dok se približuješ gradu, veličajno te se doimlje. S obiju strana rijeke velike nove gragjevine,vojničke zgrade, kao da ulaziš u kakvu tvrgjavu. Nov željezni most ide preko Drine i najprije se prolazi kroz vojnički tabor s ogromnim obranbenim utvrdama. Onda se voziš jednim dijelom čaršije, pokraj džamija i dućana, uskim truskavim ulicama, te na koncu staješ pred
lijepom evropskom zgradom, „hotel Gerstl”. Preko puta od hotela ukusna je zgrada kotarske oblasti. Restauracija je sasvim kao bečka,a kuhinja su i podrum, da ne mogu biti bolji, samo nam se je tužio gostioničar, što je odregjeno, da se vojnička posada smanji, jer mu tim nestaje velikoga broja dnevnih gostiju. Ja sam to pozdravio kao znak spokoja i reda u ovom kraju, koji je još godine 1882. spadao u najbuntovnije i najnemirnije krajeve. Utvrde, ili kako se ovdje nazivlju:
„obranbene vojarne” uokrug grada po visovima prikazuju uistinu ratnu sliku. Ovdješnji je svijet, kako je stisnut izmed Novogapazara i Crnegore, samo puškom i handžarom u šaki mogao da se laća mirna posla, — ako već nije i sam skakao na ustanak. S početka ustanka godine 1881. i 1882. mala je posada, koja je tada brojala samo 200 momaka, imala ovdje ljute borbe, i mora da je u Foči bilo zbilja tjeskobno, kada su sa sviju bregova, sto se kao zelen vijenac
ovijaju oko grada, zahuktale vatre ustaških straža. Danas je to drugačije i svako, 8 kim sam se sastao, iskazivao je svoje zadovoljstvo s današnjim prilikama.
Kada sam se malo odmorio, zaputim se po gradu. Za pravo je to hercegovački grad, no godine 1880. odcijepljen je fočanski kotar od hercegovačkoga okružja mostarskoga i pripojen sarajevskomu okružju.
Foču nijesam iz prijašnjih vremena znao, pa sam razliku izmed nekadanjega i sadanjega doba spoznavao samo po novim zgradama i evropskim poboljšicama. Bio je upravo vašarski dan, dakle lijepa prilika,da se nadivim krasnim likovima gorštaka, što ovamo dolaze sa Zelengore, pa čak iz Crnegore i Novogapazara. Gordo je to pleme, ti  Hercegovci. Viti kao jele ili kao oni bosanski grabovi, žilavi kao da su iz željeza ljeveni, ponosni kao rogjeni vojvode, s krasnim profilom južnoga Slavena, s orlovim nosom i sokoljim pogledom — svaki ti je od njih slika i prilika pravoga junaka. Uza to im je odjeća sila tješnja i pristalija nego li u bosanskih seljaka, a donekle i ćišća. Junačkomu njihovu obličju lijepo pristaje crna kapa bez oboda, obrubljena svilom, i obično s izvezenim grbom na crvenom poklopu. I žene su im visoke i stasite, mnoge i prilično lijepe.
Foča je na glasu radi svoje vunene i kožne robe. a osobito radi svojih željeznih radova. Nekada, dok su još handžari bili svijetu glavnim oružjem, bila je ta industrija raširenija; danas izragjuju jedino noževe s vezenim dršcima. Zato ima u umjetnom obrtu divnih zlatnih i srebrenih filigranskih radnja, a u radionici, što ju je vlada osnovala ovdje kao i u Sarajevu i Livnu, poučava nekoliko starih vještaka mlagjariju u svim granama tako zvanoga „fočanskoga umjetnoga obrta”.

žžž4384
Glavni dio gradski leži s lijeve strane Ćehotine, preko koje idu dva drvena mosta. Nekoliko se ulica uspinje veoma slikovito uz brda, a na gdjekojim se starim kućama vigja osebujan gragjevni slog. S desne strane Čehotine leži nekoliko spokojnih mahala; ovdje su najljepše i najstarije džamije u svoj zemlji, monumentalne gragjevine iz najsjajnije dobe osmanlijske, s olovnim krovovima, koji se o suncu blistaju kao srebro, s ogromnim kubetima i s munarama impozantne visine.

Nada sve se ističe Aladža-džamija, neke dvije tisuće koračaju od utoka Čehotine u Drinu.
Ime „Aladža„* (šarena) dobila je ta džamija po tom, što je bogato iskićena bojama. Nad ulazom ima arapski napis, koji spominje, ko ju je sagradio i kada :
***
«Ovaj lijepi hram božiji, mjesto za molitvu, sagradio je milosrdni Hasan,
sin Jusufov,***,a neki nepoznati glas postavio mu je tarih (tarih označuje
vrijeme gradnje):
***Oj vladaoče svega svijeta, bilo ti ovo djelo po volji!”***
Godina je gradnje 977. p. Hidžr. (1549. p. Is.) O Hasanu Naziru,koji je džamiju sagradio, znade svijet jedino, da je bio čelebija u sultanovoj službi i da se je rodio u selu Vakufu kod Čelebića u općini tetimskoj. Kažu, da je sve svoje imanje zavještao toj džamiji, te po tom i njegovo rodno mjesto nosi ime. Danas ima džamija u tom mjestu samo dva kmetovsku čitluka; drugo imanje kažu da su pred dvjesta godina prisvojili rogjaci Hasan Nazirovi i drugi ljudi od njegove svojte.
•••Desno od džamije – mi se držimo opširnog opisa u „Wissenschaftliche Mittheilungen aus Bosnien und der Hercegovina”, što ih izdaje zemaljski muzej — sagragjeno je u veoma lijepom slogu turbe (grobni spomenik), gdje je sahranjen sin Hasan Nazirov Ibrahim, koji je umro još za očeva života. Na spomeniku piše: ..Ovdje počiva poginuli
Ibrahimbeg, sin Hasana Nazir-Čelebije, umro g o d i n e . . . ••• (tu je odlomljeii komad kamena) i devet stotina.” S južne strane džamije ima dobro očuvan grob od bijela mramora. Tu počiva osnivač Aladža-džamije.
Turski napis glasi:
„Pomoću angjeoskom iskapio je gorku čašu, iz koje svako na tom svijetu
mora da srkne, i preselio se je iz doma bijede u dom blaženstva
i zadovoljstva; blagosoveni pokojni Nazir Hasan, sin Sinanov, koncem
mjeseca zilhidže 960. •••
Prama tomu je osnivač umro tri godine dana pošto je džamija sagragjena.Visoki naslov „čelebija”, šio su ga isprva sultani sami nosili, te i sva umjetnička i skupocjena gradnja dokazuju — kako narod misli, da je osnivač bio visoka i imućna ličnost. Zato sudi kadija fočanski, Ibrahim ef. Mulavdić. da je Hasan Nazir bio sin onoga Sinana, što se
iza osmanlijske okupacije dvared (na petom i na jedanaestom mjestu) spominje med bosanskim vezirima. Izmed toga vezira i Hasan Nazira leži razmak od 34 godine, tako te može lako biti, da je bio sin vezira Sinana i da je on onaj isti vezir, što se spominje kao sedamnaesti.
Ko je i odakle je bio graditelj i slikar džamije, ne zna niko da rekne; a nema ni napisa, koji bi nas o tom uputio. Isto tako nema ni narodne pjesme o gradnji te džamije, a predaja znade samo to, da je Hasan Nazir graditelje pozvao iz Azije. Glavna je ukrasa džamiji „minber” (propovjedaonica), načinjen u lijepom slogu iz bijela kamena.
U srednjem polju (orta) na čelu minbera ima polukruglja iz izglagjena šarena kamena sa smegjastozelenim i bijelim pjegama (valjda serpentin); taj je kamen po narodnom pričanju tako skup, da bi se za novce, što je stajao, mogla odma još jedna Aladža-Džamija sagraditi. O toj krugiji pripovijeda svijet još i to, da se je nekada blistala, kao alem, dok
je nije jedared dodirnuo jedan nevjernik, a onda joj je odma nestalo sjaja.
Megju muhamedovcima se je uzdržala ova predaja o osnivaču Hasan Naziru: Hasan je bio od siromaških roditelja iz Vakufa. Jedared se svađi s roditeljima, te krene u svijet i bude primljen kod sultana.Tu dovrši svoje nauke i postane kod cara „nazir”, t. j . nadglednik,dakle lice u koje su se pouzdavali. Nekoliko je godina ostao u dvorskoj službi sultanovoj, pratio ga je na putu i u ratovima, pa kada je tako već mnogo godina prošlo i Hasan Nazir stekao velik imetak, zamoli sultana, neka ga pusti, da se vrati kući i vidi mater svoju. Zamoli u cara još i ferman, da smije u Foči sagraditi na uspomenu džamiju. Car mu usliša molbu i Hasan krene „sa tri pojasa zlata” na put u otadžbinu. Putom ga četrdesetorica hajduka zarobe, svežu, otmu mu blago i dovedu ga u neki han, gdje će da prenoće. Ovdje se hajduci izopijaju i pozaspu. Hasan Nazir rekne molitvu i onaj mah spadnu mu okovi s ruku. On se oslobodi, zgrabi svoja tri pasa zlata, uzjaši konja
i srećno omakne u Foču. Kada prispije onamo, gdje je danas Aladža džamija,nagje svoju staru majku, gdje suši na suncu žito. Zapita je,kako joj je ime, a ona mu stane pripovijedati, da je imala jedinca sina Hasana, pa se jedared s njim svadila i on otišao u svijet. Od toga časa nema mu ni traga ni glasa. Hasan Nazir zapita mater, bi li sada još poznala sina, a ona odgovori, da joj sin ima na ruci mladež; po tom bi ga lako upoznala. Hasan zasuče rukav, pokaže joj mladež na ruci i zapita je, poznaje li svoga sina. A ona ga zagrli i umre od velike radosli. Na mjestu, gdje se je to dogodilo, stane Hasan Nazir graditi Aladžu-džamiju. Graditelje pozove iz Azije, a on sam pogje u selo Vikoč, da potraži, gdje će lomiti
kamen. Kada dogju u Vragolovo, prenoće kod Vranjače ispod stijene Sokolovice. O ponoći odlomi se blizu njihova noćišta stijena i kao grmljavina sunovrati se na zemlju, tako da su se svi probudili i strašno se uplašili. Graditelj ih umiri i rekne: „Ne bojte se, džamija će se pouzdano izgraditi, jer se je tu negdje blizu rasprsnula stijena, te nam je Bog tako otvorio kamenolom i pokazao mjesto, gdje da tražimo kamen.”
Kada se razdani, otigju k onoj stijeni, što se je srušila, i nagju tamo odbijena kamenja, tolikoga kao čitava kuća. Sada stanu majstori odma da klešu one velike stupove, što ih četiri stoje pred ulazom u Aladžu džamiju, svaki 3 metra visok i 1,27 metra u obimu. Kada su stupovi bili gotovi, odvezu njih i drugo kamenje za gradnju u Foču, preko gore Bača, kuda je nekada u stara vremena išla cesta, te joj se još i dan danas vide na nekojim mjestima tragovi. Jedan kameniti stup, što se je onda isklesao, nalazi se još i danas na podnožju Sokolovice.Kada se je s gradnjom džamije već toliko uznapredovalo, da su glavni zidovi bili gotovi, dovikne hair-sahibija (dobročinac, dakle ovdje gazda, što gradi) neimarbaši (graditelju), neka se žuri i neka započinje dizati kube. Graditelj izmjeri sada zidove, dade jednu mjeru Hasan Naziru, drugu ostavi sebi, te pobjegne svojemu gospodaru. Godinu se dana nije javljao. Hasan Nazir žestoko se razljuti na njega, što se je toliko vremena kanio posla, i kada se je neimarbaša za godinu dana vratio, htjede da ga dade ubiti. No neimar ga zamoli, neka se samo za časak odsrdi i neka mu dade onu mjeru, što ju je dobio od njega pred godinu dana. Onda i on izvuče mjeru, što je ostala kod njega, i izmjeri gole zidove od džamije. Kada je to svršio, pokaže gazdi, da su
se zidovi za čitav aršin snizili, jer su se u tu godinu dana slegli, pa će Hasan Naziru: „Da sam onda po tvojoj volji digao kube na svježe zidove, džamija bi se za koju godinu srušila; no dok sada dignem kube, ja sam ti jamac, da će džamija ostati do vijeka, da ne može bolje.”
• Kada su kube i munara bili gotovi, nasadi neimar na krov od munare alem (vršiku); onda si načini krila od dasaka i odleti s munare preko rijeke Čehotine na jednu suprotnu ledinu, da se ništa nije oštetio. Kada je džamija bila gotova i pred njom se još pravio hodnik od stupova,nagju jednoga jutra majstori ukraj ulaza velik crni kamen, što su ga angjeli onamo metnuli. Taj kamen stoji još vazda na tom istom mjestu, pa je i danas običaj, da se žene na tom kamenu mole, kada hoće od Allaha štagod da izmole.
Na glavnom zidu propovjedaonice (hudba) ima kao što smo spomenuli, polukruglja iz zelena kamena, o kojoj kažu, da je Hasan Nazir rekao, odma kako je džamija dovršena : „Iz ovoga se kamena može sagraditi isto takva džamija, ako bi se ova kada srušila ili se oštetila”. No svijet misli, da je na tom mjestu ukopano ili uzidano veliko blago. Na nutarnjim zidovima džamije ima pet velikih bijelih krugova s promjerom od 44 cm. Pripovijedaju, da je u ono doba, kada se je džamija zidala, somun (hljeb, kruh) u toj veličini stajao paru i da su graditelji naslikali one krugove zato, da se potomci sjete, kakva je bila jeftinoća u Foči za ono doba, gdje se je zidala džamija. Ta nam džamija pokazuje čisti tip muhamedovskoga hrama. Na četvornoj osnovi stoje glavni zidovi, nad njima osmokut i na osmokutu kube. Spolja je dogragjena prizmatična munara. Sa čela džamije ima trijem s trima kubetima, što počivaju na zidanim svodovima i stupovima.Pred trijemom je, već po običaju, česma za obredno umivanje, a oko džamije grobni spomenici. I nutarnja je uredba udešena sasvim spram spoljašnega oblika. Do visine od 8,35 m. ispinju se lukovi; ima ih osam,u obliku kolumbe. Četiri su na glavnim zidovima i samo slabo iskakuju,dočim ona četiri druga stoje med njima i idu poprijeko preko ćoškova nutarnjega prostora. Tako nastaje na kraju lukova osmokut, koji odgovara gornjemu osmokutu od džamije. Na lukove, što idu preko ćoškova,opiru se polukubeta, te se hvataju sa svake strane bližnjih zidova i prekrivaju im kutove. Pod polukubetom ima u kutovima izbočina od sige,tako da je sasvim harmonično izveden prelaz gradnje iz četvornoga oblika u mnogokutni oblik i u lukove. Nad lukovima i med njima razapinje se osam pendentifa, koji prelaze u korniše. To je i osnova spomenutomu osmokutu, što nosi kube. Tri glavna zida imadu svaki po pet prozora, dva dolje u pravokutnom obliku, dva nad njima sa šiljastim lukovima i najposlije nad ovima još jedan prozor, opet sa šiljastim lukom. U četvrtom zidu, sa sjeverne strane, izlaze vrata, koja su obrubljena mramorom. Osmokut ima zasebice sa svake strane po jedan prozorčić sa šiljastim lukom.Cjelokupni dojam džamije, koja tako slikovito leži, kvari se na žalost donekle krovom u predvorju, što se je tamo načinio, da se zaštiti slikarije. Istina bog da je to bilo potrebito, no trebalo se je tako udesiti već pred neko desetak godina, jer je slikanja veoma postradala od nevremena i samo se po blijedim ulomcima vidi, da je tu jedared radila umjetnička ruka prvoga reda. Osobito na zidu uz obadvije strane prozora vidi se svuda majstorska izrada ornamenata. Srednji se dio osobito ističe otmjenim linijama i vješto razvrstanim o b l i c i m a , bujnima no opet ublaženima elegantnim razregjivanjem. Nigdje da je kompozicija nedotjerana; prirodno i neprisiljeno idu linije. Friz, izragjen u istom slogu, obrubljuje srednji dio i stvara umiljat prelaz izmed srednjega komada i spoljašnjega dijela, plošnog ornamenta, što slikovito obrubljuje nutarnju čest s frizom. Taj je ornamenat lakši i izlazi više u pravcate linije, no i na njem se jasno vidi umjetnička ruka. Nema tu ni oskudice u oblicima niti prenatrpanosti. Sve je okrunjeno vršikom u obliku polukruga, takogjer plošnim ornamentom. Sva izrada pokazuje, da umjetnik nije samo vladao kompozicijom ornamenta, nego je bio dorasao i za tehničku izradu. Čista i ispravna je risarija u konturi, nijedan potez nije mehanički kopiran, čak na najsporednijim se dijelovima pokazuje potpuno osjećanje za oblike.
Kada te se već na ulazu umjetnička ukrasa tako doimlje, mislio bi , da ćeš se i u nutrašnjosti džamije isto tako zadovoljiti. Na žalost nije to tako. Dok je s polja nevrijeme haralo, u nutrašnjosti je vlaga i druga škoda ništila. Dojam ti zato nije nipošto v e l i č a j a n ; mjesto ornamenata u bujnim bojama nalaze se tu ulomci prijašnjih dekoracija izmed pjega i pukotina i t d. i dokazuju nerazumijevanje posljednjih generacija, koje su upravo tupim ravnodušjem gledale to haranje.
Propovjedaonica (minber) izgragjena je vita i uspravna u čistom slogu . No kada bliže staneš motriti pojedinosti, nalazi se znatnih nedostataka u izvedbi. Djelomice su ornamenti majstorski i mogu da se n a t j e č u s i s t o č nj a č k o m slikarijom, no djelomice su opet i po zamisli i po izradi sasvim nezgodni. Arapske napise u n u t r a š n j o s t i džamije donosimo, kako ih je zapisao kadija fočanski. Vrata džamije imaju dva krila i na svakom krilu po četiri polja; na najgornjem polju s lijeve strane ima napis: ..uddžilu bissalati kable el feuti”, t. j . ..žurite se na molitvu pred smrt!” Na
desnom krilu opet : „addžilu biteubeti kable el meuti”. t. j. „žurite se s kajanjem pred smrt!* Na zidu iznad vrata s t o j i : „ve innel mesadžide l'illah fela ted’ u me’ Allahi ehaden”, t. j . ..džamije pripadaju Bogu i zato ne zazivljite uz Allaha nikoga drugoga !*** Nad kubetom : „ćullemah dehale alejha zekerija el mihrabe”, t. j . kuranska sura „ali imran”. Na vrhu kubeta ima, napis : „esmaul husna”, t. j . „99 lijepih b o ž i j i h imena”.
Na ulazu u propovjedaonicu stoji r e č e n i c a : „samo je jedan Bog i Muhamed je njegov poslanik”. Na koncu da spomenemo i riječi, što ih je pred nekih dvjesta godina jedan porsijski putnik napisao s polja na zidu džamije ispod stropa: „sefer kerdem beher šebri residem — ve lakih e i n ‘ i m a n džaji nedidem”, t. j . ..mnogo sam putovao i u svaki sam veći grad došao, no nigda nijesam vidio mjesta kao ovo !”

Foča 1895 - 018
K a d a smo razgledali hram i pošli dugom cestom uz rijeku spram mosta na Ćehotini opazimo s desne strane veoma originalnu kavanu. „Cafe Luft” (kavana zrak) bilo je napisano velikim pismenima, i u istinu sav je tu promet bio pod vedrim nebom, čak se je i kava kuhala u vrtu. Svuda su bile klupe i stolovi sasvim kao u krčmicama oko Beča, a promet je bio veoma živ. Piće je bilo jako izvrsno. Jedan zid na kraju vrta bio je oblijepljen slikama iz ilustrovanih listova, te su se tako mogli Fočani da upoznadu s tadašnjim bečkim načelnikom Grueblom i sa čitav m silesijora glumaca.
Kako sam već spomenuo, zemaljska se je vlada pobrinula, da se održi fočanski umjetni obrt. No i u daljem je okolišu fočanskom vlada stvorila veoma blagosovnih uredaba.

Foča 1895 - 016

JELEČ

Na zapad od Foče, na putu u Kalinovik, u dubokom koritu med ograncima Zelengore i Lelije-planine leži mjesto Jeleč, u kojem se od pamti vijeka žitelji bave kožarskom radnjom. Alpinski pašnjaci svud uokolo'po orijaškim planinama daju godimice tisuće i tisuće ovčijih i kozjih koža i te se kože ovdje na plahoj vodi Gjafera potoka izragjuju u jelečku kožu,
glasovitu po svoj zemlji. Kako se je u prijašnje doba svaka industrija u Bosni radila veoma primitivnim načinom,to nijesu ni kožare u Jeleču bile kadre, da se iza okupacije održe u prometnom životu. Proizvodi nijesu bili spram modernih zahtjeva, trgovina sama udari drugim putovima i odjedared presanu jedino privredno vrelo jelečkomu žiteljstvu,koje se naravski nije moglo tako brzo da snagje u novim prilikama.Taj se je gospodarstveni nazadak spriječio jedino time, što je na zemaljski trošak osnovana tvornica koža u Jeleču.
Tu ne samo da je svijet našao posla, već su se dobro uporabile sirove kože, taj jedini izvor za privredu u pastirskoga naroda po svem gorskom okolišu. Pošto se je najprije pokušalo, da se kožare združi u udrugu, sagragjena je godine
1892. erarna tvornica, a godine je 1894. znatno raširena i udešena za najnoviji način proizvodnje. Ovamo ide i novi način, da se kože čiste od dlake zgrijevanjem, mjesto krečom kao prije, jer se je time dobivala vuna slabije vrijednosti, a ovako se dobiva tako zvana zgrijevana vuna, koja je ista kao i čista vuna, strižena sa žive ovce. Radnja se tjera parnim motorom od 130 konjskih sila. U najnovije se je doba uza to osnovala još bojadisarna i apretura, a pokušaji, što su se činili, da se proizvajja galanterijska i luksusna koža, dobro su pošli za rukom. Tvornica proizvagja prije svega kožu, učinjenu rujem, u svim vrstamn, štogod prolaze, onda sve vrste safijana, korduana, knjigoveške kože, gornje kože za cipelare, tapecirsku i galanterijsku robu. Osim ovčije i kozje kože zgotavlja se i turska dolmirana jarčija koža.
Godimice se učini poprijeko oko 80.000 komada ovčijih i kozjih koža, a to daje nekih 70.000 kilograma vune. Kože se kupuju po svoj zemlji već pranu, vašarskoj cijeni, a po načelu se uzimlju samo kože izraslih životinja od teške sorte i starih preko godinu dana. Kako Bosna i Hercegovna mogu da daju godišnje oko 300.000 koža, pa ne samo da ih se u zemlji dosta treba, već ih se i sa strane mnogo traži, to se s racionalnim kozarstvom može postizavati lijep uspjeh.
Govegja se koža dinas u Jeleču još ne radi, već se proizvagja jedino u Visokom i Travmku za opančare. Govegje se kože izvažaju sada u Italiju, Dalmaciju i Hrvatsku, pa kako se čini, da se njihova fabrikacija dobro isplaćuje, nakana je, da se docnije i u Jeleču stanu njom baviti. Jelečkoj su koži stručnjaci priznali vrsnoću, te se u znatnoj množini izvaža u Austriju, a isto tako i vuna. Tvornica daje u svojem nutarnjem poslu rada skoro svim jelečkim kožarima, koji su se drage volje okanili svojega slobodnoga obrta, jerbo radom uz pogodbu nalaze u tvornici bolju zaradu. Dobavljanje najvažnijih materijalija za radnju, kao što je kreć i ruj, stotinama je ljudi dobro privredno vrelo. Osobito se skupljanje ruja koji u svem južnom pograničnom kraju divlji raste, lijepo isplaćuje, jer se tim mogu i djeca da bave. Tvornica ga treba 200 000 kilograma, a za kilogram suha ruja plaća se 4 novčića. Da se olakša skupljanje ruja, osnovala je vlada osam skladišta; dva su u guduri Sutjeske, dva na Humu kod Bastaha, dva kod Predražja i jedno u Peroviću.
Troškovi za osnutak i radnju jelečke tvornice nijesu bili neznatni, no moralo se je to žrtvovati, ne samo da se pomogne kožarski obrt,koji je s vremenom i s nezgodnim prilikama sasvim bio propao, nego da se i iz njega stvori krepka industrijalna grana, koja može da živi i da se takmi, a siromaškomu žiteijstvu da nadoknagjuje iigubljenu privredu. Radosna je zato pojava, da radnja uspijeva i već danas donosi priličan čisti dobitak.
Od Jeleča ide jahači put divljim gorskim krajem na Zelengoru, gdje ima alpskih pašnjaka, da ne mogu biti ljepši. Ovdje je ljeti idiličan stanarski život, a za svijet, koji bi da otpočine, ovaj bi divni kraj bio zgodan, da se ni Švajcarska ne bi mogla takmiči, samo da. ima ovamo boljega puta i da nije odsijedanje u hercegovačkim seljačkim kućama gore već rgjavo. No kažu, da će se izgraditi cesta iz Foče na Zelengoru u Gacko. Time bi se Podrinje najkraćim putom spojilo s Dubrovnikom i s morem. Nego sve su te gorske staze prastare trgovačke ceste, po kojima je stotine i tisuće golina išao robeni i osobni promet izmed Dubrovnika i istoka balkanskoga poluostrva.
O tom su se već velike učene rasprave pisale. Nas više zanima na Zelengori sadašnjost, a ta je ovdje zastupljena poljoprivrednom stanicom, što ju je osnovala zemaljska vlada. Stanica proizvagja i razašilje ponajviše sir i maslac. I stanari prodaju u bližnje gradove velike množine ovčijega sira.Sav taj gorski kraj, što se pruža na jug do crnogorske granice,na zapad na Leliju-planinu do Uloka i na Morinje do Crvanj-planine na Nevesinjskom polju, a na sjever ide na Kalinovik, te obuhvaća tako zvano Zagorje i Treskavicu-planinu, bio je još pred petnaestak godina zloglasno hajdučko leglo ; odavde se je najviše ustaša nalazilo.
U tim skoro neprolaznim planinama i hridinama, u gudurama i mračnim šumama bilo im je dosta zaklona i zbjegovi. Turska je vlast šiljala ovuda da se prokrstari, samo ako je slučajno ubijen koji otmjeni beg, a i inače je „gorske junake” puštala s mirom. Tako se je uzdržala ona hajdučka romantika, što se u baladama i narodnim pjesmama veoma lijepo sluša, no u zbilji je za svijet • da Bog sačuva•.
Današnja je uprava unijela da zatre to hajduštvo, o kojem još guslari pjevaju bezbrojne pjesme. Nije to bio lak posao, osobito kada je ustanak godine 1882. hajdukovanju pridodao neku političku boju. No vojska se je uvještila, da razbojnike iznagje u njihovim gnijezdima, te da ih upokori ili protjera u Crnugoru. Usred njihova kraja, u Kalinoviku i u Uloku, osnovani su utvrgjeni tabori, a kada se je ustanak ugušio, brinuli su se dalje oružnici, da hajduštvo sasvim istrijebe. „Strafuni”— kako je svijet po njemačkom nazvao žandarske čete, što su od dobrovoljaca sastavljene, da krstare — otkriše i najskrivenije zaklone; ni oluju ni bora nije ili sprečavala u dužnosti, i hajduštvo se je tako korenito istrijebilo, da mu danas nema ni traga ni glasa. Besprimjerno vrsna žandarmerija — krstari su davno već raspušteni — brine se i za to, da se u klici uguši svaki novi začetak bajduštva. Istina je, da se Bosna i Hercegovina danas broje u najsigurnije zemlje i da se putnik ni u najzabitnijim krajevima ništa ne treba da boji za život ni za imutak. I to je jedno kulturno djelo, a u istinu nije najneznatnije!

Foča - XIX stoljeće

FOČA   - XIX  stoljeće

Foča - XIX stoljeće

***

sve fotografije su preuzete iz knjige Bosnom i Hercegovinom uzduž i poprijeko 1896.
izdanje 1900. godine
korištena knjiga:Bosnom i Hercegovinom uzduž i poprijeko 1896.
PUTOVANJA HENRIKA RENNERA.
S tristapedeset i pet ilustracija po slikama W.L. Arndta,
E. Arndt – Ćeplina i dr. , te po fotografskim snimcima.
S geografskom kartom.
Privolom piščevom preveo s dragoga njemačkoga izdanja
ISA VELIKANOVIĆ.
MITROVICA 1900.godine
NAKLADA HRVATSKI- DIONIČKE TISKARE. [N. DOGAN.)

*****

– prema knjizi i iz knjige Bosnom i Hercegovinom uzduž i poprijeko 1896.
priredio i prilagodio Kenan Sarač.-

***

Advertisements

5 komentara na “IZ HISTORIJE FOČE : Iz Goražda u Foču 1896.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

w

Povezivanje na %s