Karavan-saraj (Veliki han) Mehmed-paše Kukavice  u Foči - izgled 2015. godine
Karavan-saraj (Veliki han) Mehmed-paše Kukavice u Foči – izgled 2015. godine

Han (karavan-saraj) Mehmed-paše Kukavice je podigao ovaj vakif u fočanskoj Gornjoj čaršiji, pokraj svoje sahat-kule i džamije. Objekt Hana se nalazi na k.č. broj 1586, k.o. Foča, Općina Foča.

HISTORIJSKI podaci
Napučenost užega područja Foče se može pratiti još od pretpovijesnoga razdoblja, a samo gradsko naselje od srednjega vijeka.
Nastanak i razvoj srednjovjekovnoga naselja Hoča (Hotča)(1) su bili uvjetovani smještajem grada na dvije rijeke: Drini i Ćehotini, odnosno njegovom lokacijom na trasi Dubrovačkoga puta koji je povezivao Dubrovnik sa Moravsko-vardarskom kotlinom i središnjim prostorom Balkanskoga poluotoka. Ova trasa srednjovjekovnoga puta je ostala prepoznatljiva u matrici ulične mreže Foče(2) u Prijekoj čaršiji (Redžić, 1983, str. 317-343).
Godine 1465. Osmanlije su zauzeli Foču (Redžić, 1983, str. 325).
Prvih pet godina osvojeni krajevi Hercegove zemlje su bili u sastavu Bosanskoga sandžaka. Hercegovina je izdvojena iz vlasti bosanskoga sandžak-bega i formirana u zaseban sandžakat u veljači 1470. godine od kada njome upravljaju zasebni sandžaci. Prvi hercegovački sandžak-beg je bio Hamza-beg o kojemu se mogu naći podaci već početkom 1470. Na tome položaju se zadržao sve do 1474. godine. Za vrijeme njegove uprave Foča je postala političko i administrativno sjedište Hercegovine. Foča je bila sjedište Hercegovačkoga sandžaka sve do 1572. godine, kada je preneseno u Pljevlje, gdje ostaje sve do 1763. godine (Bejtić, 1956, str. 30-32).
Puni procvat Foča doživljava u razdoblju od druge polovice 15. do konca 16. stoljeća, kada se transformira od kasabe do šehera i važnoga administrativno-upravnoga centra u Hercegovini (Redžić, 1983, str. 322).
Jedan od manjega broja sačuvanih hanova u BiH predstavlja i karavan-saraj u Foči, koji je prije 1758. godine sagradio Mehmed-paša Kukavica, osmanski feudalac, podrijetlom iz sela Popa u Sutjesci. Njegovim sredstvima su sagrađene i obližnja džamija i sahat-kula (Finci, Taubman, 1954, str. 113). Ovaj objekt je uvakufljen 1758. godine.
Sve do konca 1991. godine bio je vlasništvo Općine Foča, a ona ga je ustupila na uporabu ugostiteljskome poduzeću „Vučevo“ iz Foče. Presudom Općinskoga suda u Foči koncem 1991. godine je vraćen Odboru Islamske zajednice Foča u posjed (Muftić, 1997, str. 79-81).
Han ili karavan-saraj je zgrada u kojoj je putnik nalazio prenoćište, smještaj za svoju zapregu i robu, ali je služio i za obavljanje trgovine.
Karavan-saraj Mehmed-paše Kukavice, koji nosi naziv i „Veliki han“, predstavlja jednokatni objekt (prizemlje i kat) otprilike 6,50 m visine do sljemena i tipičan je primjer skupine hanova bez dvorišta, pravokutne osnove, dimenzija 15,40×3,40 m, jednostavne dispozicije. U prizemlju se nalazio gospodarski dio – jedna velika konjušnica, a sa lijeve i desne strane od ulaza po jedna magaza za robu u kojoj su putnici prodavali ili kupovali. Uz glavni ulaz se nalazilo stepenište koje je vodilo u središnji hol na prvome katu oko kojeg su poredane spavaće sobe. Na užoj strani hola su bili smješteni abdesthana i toaleti.
Središnji hol prvoga kata nije imao stropa, što se javlja kod gotovo svih hanova, tako da je krovna konstrukcija bila vidljiva. Vidljivost i slobodan pristup krovnoj konstrukciji su omogućavali da se kroz krovne otvore – badže provede dim. Ni prostorije za spavanje – sobe nisu imale stropnu konstrukciju niti dimnjake, tako da se iz sobnih peći dim odvodio u sami hol i preko badža izvan objekta. Kada u sobama nije postojala peć, one su se zagrijavale drvenim ugljenom postavljenim na metalne tacne – mangale, tako da je hol služio i kao mjesto za razgorijevanje ovoga ugljena. Raspored i položaj krovnih badža su omogućavali konstantno osvjetljavanje prostora, njegovu ventilaciju i odvod dima iz središnjega prostora i soba.
U sobama nije bilo gotovo nikakvoga namještaja. Niski drveni ležajevi i prostirke su predstavljali jedini mobilijar u ovim prostorima. Sve ostale neophodne stvari (dušeci, pokrivači i sl.) prema tadašnjim običajima je nosio svaki putnik pojedinačno (Finci, Taubman, 1954, str. 115).
Godine 1953/54. pod vodstvom Zavoda za zaštitu spomenika kulture BiH je počela restauracija i djelomična adaptacija karavan-saraja. Projekt je predviđao adaptaciju objekta za potrebe hotela. Tijekom izrade projektne dokumentacije je napravljen sljedeći opis objekta: „Prizemlje ovog karavan-saraja je građeno u kamenu, a prvi sprat u bondruk konstrukciji sa ispunom od ćerpiča veličine 15x15x30 cm. Prizemni zidovi koji su debeli od 60 do 75 cm nose cjelokupnu konstrukciju gornje zone. Međuspratna konstrukcija je građena od hrastovih greda, priljubljenih jedna uz drugu, iznad koje se nalazio sloj ilovače, nasip jastučnice i drveni pod. Dio stropa iznad konjušnice je, radi većeg raspona, bio poduhvaćen jakom drvenom podvlakom i poduprt sa četiri drvena stuba. Radi sprječavanja slijeganja i truljenja, ovi stubovi su stajali na kamenim papučama. Sva vrata na karavan-saraju bila su od drveta sa okovom od kovanog željeza, izuzev vrata magaza koja su bila od željeznih ploča. Prozori prizemlja su bili zaštićeni željeznim rešetkama – demirima“ (Finci, Taubman, 1954, str. 115).
Obzirom da nije sačuvan detaljniji opis Hana prije restauracije, jedine dostupne pokazatelje njegovoga prijašnjega izgleda predstavljaju stare fotografije i dvije osnove objekta koje se mogu naći u knjizi dr. Ekrema Hakkija Ayverdija Avrupa'da Osmanli Mimari Eserlera Yugoslavya II, 3. kitab, Istanbul, 2000, str. 152.
Uspoređujući te osnove objekta sa projektom restauracije, mogu se vidjeti promjene u strukturi objekta nastale intervencijama 1953/54. godine. Dio intervencija rađenih na objektu je opisan u tekstu objavljenom u “Našim starinama” II 1954. godine autora Jahiela Fincija i Ivana Taubmana Restauracija karavan-saraja Mehmed-paše Kukavice u Foči: „Projektom nisu bili predviđeni veći zahvati na konstrukciji objekta, niti je dispozicija mijenjana u većoj mjeri. Umjesto nekadašnjih ahara u prizemlju formiran je restoran, tzv. aščinica, sa trpezarijom, kuhinjom, šankom i ostavom. Ranije magaze su promijenjene u sanitarne prostorije i ostave za namirnice. Ostale gospodarske prostorije su bile predviđene u niskoj dogradnji od kamena koja bi se naslanjala na lijevi bočni zid objekta hana. Sobe na prvom spratu su zadržane, uglavnom, u istim dimenzijama u kakvim su zatečene i preuređene tako da obezbjeđuju smještaj za 3 do 5 osoba. Jedna od ranijih soba se koristi kao prostor za portira dok se druga pretvara u prostor sanitarija. Instalacije vodovoda i kanalizacije su sprovedene samo kroz debele zidove, tako da dotok tekuće vode u sobama nije bio predviđen. Poseban problem je predstavljalo uvođenje dimnjaka jer je projektom bilo predviđeno postavljanje zemljanih peći u sobama. Kako se ne bi remetio vanjski izgled objekta, dimnjaci su izgrađeni pod sami krov, tako da se dim odvodio vani kroz posebno projektovane badže obezbijeđene od požara. Ulazna vrata u prostorijama su obrađena na isti način kao i originalna – od borovog drveta sa pokovom od kovanog željeza. Prozori na spratu su urađeni sa vertikalno pomičnim krilima, dok su na prozorima na prizemlju ponovno vraćeni demiri. Stropovi u sobama su malterisani, dok je strop u novoj trpezariji u prizemlju urađen kao daščani pokov. Svi podovi na spratu su rađeni od hrastovih dasaka, dok je pod u restoranu urađen kao obloga ‘tuglom’ (vrsta opeke)“ (Finci, Taubman, 1954, str. 118).

Karavan-saraj (Veliki han) Mehmed-paše Kukavice u Foči - izgled 2015. godine

Karavan-saraj (Veliki han) Mehmed-paše Kukavice u Foči – izgled 2015. godine

*********

MEHMED-PAŠA KUKAVICA

? – zul-kade 1174 (4.6.-3.7.1761.)

Gotovo je nemoguće nepočeti govoriti o vakufu ili vakifu bez potsjećanja na hadis Muhameda s.a.w.s. koji glasi: “Sa smrću čovjeka prestaju sva njegova djela, osim u tri slučaja ; ‘Ako iza sebe ostavi dobro odgojeno potomstvo, ili znanje koje ljudima koristi (npr. znanstveno djelo),ili kakvo dobro , hair od koristi ljudima.”
U proteklih četrnaest stoljeća na prostorima koje su nastanjivali muslimani, ovaj hadis je bio polazna tačka, osnova za vakuf kao ustanovu od općedruštvenog, ekonomskog, kulturnog, znanstvenog, vjerskog i svakako historijskog značaja, koji i danas ima životno značenje za muslimane širom svijeta.
Ulaskom u okvir Osmanskog carstva 1463. godine, Bosna postaje ‘rasadnik’ vakufa.
Mnoga mjesta u Bosni svoj razvoj, svoje izrastanje u značajnija kulturna, ekonomska i urbana središta duguju vakufima mnogobrojnih vakifa, gotovo po pravilu svojim ‘sinovima’; ljudima poteklim iz naše zemlje i našeg naroda.
Po tom pitanju Foča je tipičan bosanski grad, koji je rodno mjesto hadži Mehmed-paše Kukavice, bosanskog vezira u vremenu od 1752.-1756. i 1757.- 1760. godine, jednog od najvećih vakifa Bosne uopće.

Sumirajući posljednja tri stoljeća Osmanske uprave u Bosni, koja su obilježena opadanjem vojne i ekonomske moći Carstva u cjelini, i svim ostalim nevoljama koje takvo slabljenje prate, Hadži Mehmed-paša Kukavica ima istaknuto mjesto u nizu brojnih bosanskih namjesnika toga vakta.
Za postizanje takvog mjesta ključne su dvije uloge Mehmed-paše; kao bosanskog namjesnika i kao bosanskog vakifa.
Neupuštajući se u davanje konačne ocjene njegove uloge vezira, osim skromnog mišljenja da je Mehmed-paša tu svoju dužnost obavljao energično i sa izvjesnim uspjehom, a što potvrđuje i činjenica da je on jedan od rijetkih vezira toga doba koji su na jednom mjestu proveli šest i po godina (upravljao Bosnom u dva navrata od 1752.do 1756. i od 1757.do 1760.godine).
O ulozi vakifa može se reći, bez bojazni da će se napraviti ozbiljna greška, da je Mehmed-paša jedan od najvećih, a kad je u pitanju vrijeme od prvih godina sedamnaestog stoljeća naovamo i Foča, uopće, najveći bosanski vakif. To se vidi iz više od osamdeset javnih objekata u osam mjesta; u samoj Foči više od deset, koji su značajni ne samo zbog građevinske i umjetničke vrijednosti, već i zbog činjenice da su stajali velike svote novca u vrijeme slabljenja moći Osmanske carevine na svim poljima.

Mehmed-paša Kukavica, kako je poznato, rođen je u Foči u muslimanskoj porodici koja vodi svoje porjeklo od kršćanske porodice Pavlovića sa Popova mosta u području Ćureva (Sutjeska). Po jednoj narodnoj predaji Mehmed-pašin otac je bio fočanski alajbeg.*

napomena:
* Foča je u 18.stoljeću bila sjedište alajbega.
Također, Mehmed-paša je imao brata Sulejmana, što navješćuje mogućnost da je taj Sulejman rodonačelnik fočanske loze Kukavica, za razliku od one travničke (Kukavčići ili Ibrahimpašići), čiji je rodonačelnik sam Mehmed-paša.*
Početak Mehmed-pašine karijere čini se da je vezan za Bosnu. Pošto je prešao u Istanbul, brzo napreduje. U rebiul-ahiru1163. (između 10.3.i 7.4.1750.) promaknut je u ser-bašu ili čaušbašu (šef dvorskog ceremonijala). 1752. pred kraj septembra, u časti čaušbaše poslat je u Bosnu, kao poseban sultanov izaslanik (memur), sa zadatkom da zavede red narušen bunama koje su trajale od 1747. godine po sjevernoj i zapadnoj Bosni, a čije su vođe bili čak i neki pretstavnici vlasti i uleme (kadija Abdurahman efendija Muharemija). Mehmed-paša je na ovu dužnost imenovan posebnim carskim fermanom iz zul-kadea 1165. (između 20. i 30. 8.1752.) godime. Čaušbaša carskog divana, hadži Mehmed, kako je Mehmed-paša imenovan u fermanu, veoma je surovo nastupao protiv ustanika, što je pogoršalo i onako teško stanje. Kako su u Istanbulu stekli uvjerenje da je Mehmed-paša uspješno izvršio zadatak, bi promaknut u čast mirimirana i imenovan bosanskim valijom, umjesto dotadašnjeg Ahmed-paše Ćuprilića. Datum ovog imenovanja je, po Mehmedu Sureyyi, 3. safer 1166. tj. 10.12.1752. godine. Već mjeseca džumadel-uhraa 1166. tj. aprila 1753. dali po zaslugama ili na nečiji zagovor, Mehmed-paša dobiva i treći tug tj. titilu vezira.
Prvi namjesnički mandat Mehmed-paše u Bosni trajao je pune tri i po godine i za samo nastupanje na pomenutu dužnost vezan je jedan zanimljiv podatak; običaj je bio da se novi bosanski namjesnik dočekuje u Sarajevu sa posebnim počastima iskazanim u povorci u kojoj su se ispred paše, uz učtuglijske bubnjeve, nosili znaci, tugovi njegove časti. Dotad, bosanski namjesnik najčešće je bio vezir tj. paša sa tri tuga, a kako smo vidjeli Mehmed-paša je na tu dužnost nastipio u činu paše sa dva tuga. Vjerovatno cijeneći da ga narod i velikaši neće dovoljno poštovati, Mehmed-paša uđe u Sarajevo bez učtuglijskih bubnjeva i povorke sa tugovima.
Ukratko, njegov prvi mandat bosanskog namjesnika odslikavaju obračuni sa ustanicima na svim stranama, sa više ili manje uspjeha, koji je rezultirao slamanjem ili barem pritajivanjem pokreta baša, što je opet pomoglo da se smanji pritisak na narod, te pohodi protiv crnogoraca.* Onaj drugi pohod protiv crnogoraca koji je bio u završnoj fazi priprema dovršio je Ćamil Ahmed-paša, koji je fermanom od 8.ševala 1169.tj. 6.7.1756. imenovan na mjesto namjesnika Bosne, umjesto hadži Mehmed-paše Kukavice koji je premješten na mjesto valije u Negropontu.*
Nakon godinu dana provedenih u Negropontu, 12.zul-kadea 1170. tj. 28.8. 1757. Mehmed-paša je ponovo imenovan bosanskim vezirom, vjerovatno na vlastitu molbu a radi nadgledanja radova na svojim vakufima, od kojih su neke građevine već bile završene.*
Stupivši ponovo na mjesto bosankog vezira u novembru mjesecu je primio gvardijane fojničkog, kreševkog i sutješkog samostana koji su mu predali džulus, uobičajeni dar u novcu.

literatura:
* Alija Bejtić, Prilozi za orjentalnu filologiju, VI-VII/1956-7., Sarajevo 1958.
* Luka Grđić Bjelokosić je u Fojnici zabilježio jednu pjesmu i objavio ju je 1898. u Novom Sadu, u zbirci ‘Iz naroda i o narodu.’ Ta pjesma govori o tom ‘pritajivanju’ bašinskog pokreta i glasi ovako:

Protužili klički alajbezi:
‘Što trpismo trpjet ne možemo,
Jaramazi Bosnu raskopaše,
Digoše nam raju u kaure!’
Kad je care tužbu razumio,
Udari se rukom po koljenu:
‘Medet Bosno, šta si dočekala,
Medet Bosno, desno krilo moje?!’
Pa on pušća po gradu telale,
Nebili se koji junak našo,
Da u Bosni baše iskor’jeni.
Al’ se junak naći ne mogaše,
Osim jednog paše Kukavice,
A kad dođe paša Kukavica,
Kada dođe Bosni ponositoj,
Od njega se baše prepadoše:
Jatagane kriju na tavane,
A džubeta kriju u đubreta,
A saruke kriju u sanduke:
‘Aman, paša, nisam bio baša,
Sijem, orem i verđiju dajem!’
Al’ im paša ne šće vjerovati,
Već isječe sve redom glavare.

literatura:
* Ferman o imenovanju u tešanjskom sidžilu.
* Isto.
Već sljedeće 1758. U toku istog primanja Paša je pomenute gvardijane, s posebnim ceremonijama, zaognuo novim binišima i taj običaj se održao na bosanskom divanu sve do 1847. i vezira Mehmed Tahir-paše.*
1758.Mehmed-paša je svečano ‘obejanio’, objavo svoju vakufnamu pred kadijom u vezirskom saraju u Travniku. Tako je predao na javnu upotrebu sve svoje vakufe kiji su te godine bili gotovi.
Te godine Mehmed-paša je poduzeo jedan pohod na Hercegovinu, ali je bio razbijen.Sukob sa Mostarcima imao je odjeka i u Istambulu.Mostarci ulože tužbu protiv Mehmed-paše i uz pomoć uticajnih ljudi koje su imali na Dvoru uskoro stiže ferman kojim Mehmed-paša bi opozvan sa položaja bosanskog namjesnika, a poslije, vjerovatno povodom istih optužbi i prognan na Krit gdje je kasnije pogubljen. Mehmed Sureyya navodi da je Mehmed-paša Kukavica napustio Bosnu u mjesecu muharremu 1174. (13.8.-11.9.1760.) hidžretske godine, bio namjesnik Janine (Epir) te tu, u džumadel-ahiru (8.1.-5.2.1761) lišen svih časti i prognan u Resmu (Retimo) na Kritu, gdje je pogubljen u mjesecu zul-kadeu 1174.(između 4.6.i 3.7. 1761.).Ovaj podatak potvrđuje i bilješka sutješkog ljetopisca Benića, koji pod godinu 1761. bilježi: “Car smače hadži Mehmed pašu Kukavicu, a glavu mu otsiječe u ‘hadi’ (na adi-Kritu), gdje je bio prognan, dade donijeti u Carigrad i staviti na taš ili kamen, gdje se meću glave krivaca, da bi se ulio veći strah drugim vezirima.” Benić dalje, navodi razloge pogubljenja: “Tome je uzrok bilo ovo: 1.štoje hinlu činio u haraču, prikazujući caru toliko godina manje teskera, a kupeći više od raje poreza 2.što isprodava po krajini kapetanske (ili kapetanima) topove i džebhanu što je bijaše car poslao 3.što je dizao vojsku na Mostar 4.što se nadmetao za bosanski pašaluk s carevim zetom i što se time učini sramota carevom zetu 5.što je bilo i drugih krivica.”
Sama uloga Mehmed-paše Kukavice kao vezira, kao i općenito uloga bilo kojeg upravljača podložna je različitim tumačenjima i ocjenama, pa je u krajnjem slučaju veoma teško i nezahvalno dati konačnu ocjenu, pogotovo ako bi se željelo biti potpuno objektivan. Sa izvjesnom mjerom pristrasnosti može se reći da je njegova uprava u izvjesnom smislu bila dobra imajući u vidu neke navode savremenika ili neke narodne pjesme, a posebno njegov vakuf koji je četvrti po veličini u Bosni.*

VAKUF

Pitanje njegova bogatstva ostaje nejasno i pored nekih navoda koji ističu njegovu pohlepu za novcem a koje druge činjenice opovrgavaju.
1752. godine Mehmed-paša je u Bosnu došao kao hadžija, znači već imućan čovjek, a o njegovom bogatstvu stečenom prije te godine govori čenjenica da je neke svoje vakufe počeo ili izgradio prije kraja 1752. Znači prije nego je postao paša i bosanski namjesnik.
Do 1758. nastala je većina objekata njegova vakufa, mada je i poslije te godine nastalo nekoliko vakufskih objekata.
Već je rečeno da je Mehmed-paša uvakufio više od osamdeset raznih objekata, a po vakufnami, zapravo njenu prijepisu vidi se da su ti objekti izgrađeni u osam mjesta: Foči, Goraždu, Prijepolju, Sarajevu, Visokom Travniku i u travničkim selima Slimena i Vitez. To su sljedeći objekti: četiri džamije jedna medresa, četiri mekteba, pet ćuprija, jedan sebilj, četiri česme, tri karavan saraja, jedan hamam te jedan bezistan i više dućana.
literatura:
* Benić u sutješkom ljetopisu.
* O konačnom Mehmed-pašinu odlasku Benić u Ljetopisu kaže: ‘I diže se dobri Agi Mehmed-paša, dictus Kukavica; al nie, već sivi soko.’
1. FOČA

Džamija hadži Mehmed-paše Kukavice bila je smještena u Prijekoj čaršiji iznad Ortokala tj.iznad današnjeg upravnog središta grada.Džamija se je odlikovala masivnim kamenim zidovima, kalotnim kamenim kubetom i visokom munarom od tesanog kamena, koja je dominirala okolinom. Tlocrt džamije je čisti kvadrat sa unutrašnjom osnovom od 9,05 metara. Sofe džamije je do pred agresorski rat 1992.nadkrivala jednostrešna krovna konstrukcija postavljena na jednostavne drvene stubove. Ti elementi su odudarali od glavnine objekta, pa je Alija Bejtić s pravom primijetio da su sofe morale biti netkrivene kamenim kubetima naslonjenim na kamene stubove.* To je vremenom propalo i zamijenjeno je drvenom konstrukcijom.
Ulaz u džamiju krasila su dvokrilna drvena vrata čija su krila cijelom površinom ornamentirana nizom kvadrata sa rozetama poput rascvjetalog cvijeta u središtu svakog od njih.Motiv kvadrata ima orjentalno porijeklo dok rozeta predstavlja čisti domaći motiv koji se je mogao sresti na mnogim fočanskim kućama, što je dokaz da je to djelo domaćih majstora.
Unutrašnjost džamije ukrašava mihrab i mimber nevelikih dimenzija sa više umjetničkih ukrasa. Mahfil su noili drveni stubovi sa profiliranim osnovama i izrezbarenim jastucima. I ako bez ornamenata ispod kubeta i šerefeta, džamija je djelovala skladno i impresivno, te zauzima ubjedljivo prvo mjesto među četiri hadži Mehmed-pašine džasmije koje je izgradio (tri su u drugim mjestima Bosne), što govori o njegovoj nakani da se ‘oduži’ svome rodnom gradu.
Tarih na kamenoj ploči iznad ulaznih vrata veličine 53×53 cm napisan je turskim jezikom u četiri distiha sa hidžretskom godinom 1165.(od 20.11. 1751. do 7. 11. 1752.). ime vakifa se navodi kao hadži Mehmed-beg, čaušbaša sultana Mahmuda, što jasno govori da je ta džamija grđena prije nastupanja na položaj bosanskog namjesnika, odnosno sultanovog memura.
Mekteb i medresa izgrađeni su na lijevoj strani harema džamije, u jednom krilu od ćerpića i drveta. 1899.godine na desnoj strani harema izgrađeno je još jedno krilo medrese, čime je naznačena skladnost čitavog sklopa, a čije rješenje podsjeća na velike medrese Istanbula, također građene uz hareme džamija. Takav sklop objekata ovog tipa u Bosni, poznat je samo u slučaju hadži Mehmed-pašine džamije, medrese i mekteba ovdje u Foči. Medresa je radila do početka Drugog svjetskog rata.
Karavan-saraj nalazio se u neposrednoj blizini džamije i medese, na suproznoj strani ulice. Poslije Drugog svjetskog rata karavan-saraj je restauriran, tako da je prizemlje, gdje su prije bile štale za kiridžijske konje, pretvoreno u restoran, dok je sprat poslužio prvobitnoj namjeni; prostorija za konačenje.
Ovaj karavan-saraj nije imao unutrašnje avlije i bio je čitav pod jednim četverostrešnim krovom, tako da je to zapravo han većih dimenzija, i ako se u vakufnami zove karavan-sarajem. Evo kako Alija Bejtić opisuje ovaj karavan saraj: “Građen je u dvije etaže, od kojih je ona donja sva od kamena, a gornja od ćerpića i drveta ( kanatna konstrukcija).Dolje su tri prostorije.Dvije su do ulice i jedna od njih je kahvodžak, gdje je sjedio zakupnik hana ili handžija i tu dočekivao putnike kavom, a u drugoj je bila spremnica za žito ( hambar), kakvu su imali i svi drugi veći hanovi. Pozadi tih dviju soba proteže se na cjeloj dužini objekta treća prostorija, staja za kiridžiske konje.Taj prostor ( 17,70 x 9,15m) dobro je osvijetljen nizom niskih a širokih prozora, koji su uzdignuti do samog stropa, a parapete im u debelom zidu skošene, tako da je svjetlo koso upadalo u unutrašnjost.Po sredini staje su, u uzdužnoj osi četiri jaka drvena četvrtasta stupa koji prenose teret gornje etaže i ujedno, u neku ruku djele prostor na dva djela, kako se on članio i obzirom na sam smještaj konja.

Tu su se konji vezali uz dva nasuprotna i duža zida te su u tu svrhu, uz te zidove bile izgrađene i jasle.
U tu staju i druge prostorije hana vodi vrlo prostran i otvoren hodnik. Širina mu iznosi upravo 4m, a tolika veličina data je radi toga, da kroza nj može u staju proći i konj pod tovarom. Na vanjskoj strani , prema ulici ulaz je jako naglašen polukružnim kamenim lukom u gornjem djelu, a na onom mjestu , gdje počinje staja, izgrađena su teška drvena vrata na dva krila koja su se preko noći zatvarala.
Iz tog hodnika vodi i jednokrako drveno stubište na kat.Najprije se izlazi na divanhanu prostran i slobodan prostor, na koji se veže pet soba za konačenje putnika.Sve te sobe namjenjene su, po starom običaju, zajedničkoj upotrebi i u svakoj je sobi ležalo po više putnika jedan do drugoga na uzdignutom drvenom podijuili, kako ga zovu u Foči palatama, koje su se protezale do prozora i od zida do zida. Između dviju odaja u zapadnom djelu hana izgrađen je još jedan odžak s ulazom sa divanhane, a na njima je bilo obično ognjište.Na njemu su sami putnici spravljali sebi hranu.Odaja, što se veže uz taj kahvodžak i prostire na sjeverozapadnom uglu kata, kasnije je nešto smanjena zidom od običnog pletera, i time se otvorio novi prostor, prolaz do abdesthane koja je bila napravljena na vanjskom rubu vanjskog zida za pranje putnika.” *

Karavan-saraj (Veliki han) Mehmed-paše Kukavice u Foči - izgled 2015. godine
Karavan-saraj (Veliki han) Mehmed-paše Kukavice u Foči – izgled 2015. godine

Iz jednog nedatiranog obračuna Mehmed-pašina vakufa u Foči, vjerovatno iz 19.stoljeća, vidi se da je godišnja zakupnina iznosila 100 groša i da se han od starina izdaje pod tu cijenu.
Mostovi koje je Mehmed-paša izgradio u Foči (izgradio je dva), premošćavali su Ćehotinu i Drinu.Bili su izgrađeni od drveta pa zato više nisu u životu.
Most preko Ćehotine stajao je na izlazu iz Donje čaršije, ispod pazarišta, gdje se i do Drugog svijetskog rata nalazio jedan most.
Most na Drini bio je u Donjem polju na mjestu današnjeg željezničkog mosta, poznatog stratišta fočanskih Bošnjaka iz Drugog svijetskog rata.Alija Bejtić pak, neisključuje mogućnost da je taj most bio na Brodu, pet kilometara južno od grada, na mjestu starijeg mosta koji je bio vakuf sultan Sulejmana, a kojeg opisuje Evlija Čelebija polovinom sedamnaestog stoljeća.*
Sahat-kula, mada nije spomenuta u vakufnami iz 1758.godine, po općeprihvaćenom mišljenju je vakuf Mehmed-paše, a izgrađena je poslije pomenute godine.
Sahat-kula je izgrađena od kamena, prizmatičnog je oblika, poput ostalih bosanskih sahat-kula.U rubove su postavljeni oveći tesanci od sedre a u ostalim djelovima obični pritesani vapnenac.U presjeku je četverokutnog oblika sa dimenzijama 3,1×3,2m i visinom od oko 16m.Ulazna vrata su veoma mala, svega 96 cm visine.Uz kulu idu drvene četverokrake stepenice sa podestima u ćoškovima.Pod vrhom se nalaze četiri otvora u obliku prozora sa šiljastim lukom, ispod kojih su smješteni brojčanici sa kazaljkama.Kula je nadsvođena blaže naglašenim kamenim vijencem i oniskim šatorastim krovom od kamena klesanca sa limenim pokrovom.
Nije mi poznato jeli ova kula preživjela posljednju agresiju na BiH.
Tekija kao ni sahat-kula nije pomenuta u vakufnami iz 1758. ali Alija Bejtić na temelju originalnih isprava iz 19.st. navodi postojanje tekije hadži Mehmed-paše Kukavice u Foči i jednog turbeta, svakako iz ranijeg vremena, uzdržavanog zajedno sa tekijom iz prihoda kršćanske džizije bosanskog ajaleta.*
Naime, tu tekiju pominje još Evlija čelebija pod imenom Bajazid-babina, a Mehmed-paša ju je samo obnovio i odredio njeno uzdržavanja.

literatura:
* Alija Bejtić, Naše starine III.
* Evlija Čelebija, Putopis.
* Alija Bejtić je koristio neregistrirane isprave iz arhiva porodice Muftić iz Foče.

Kasnije su i drugi vakufi pomagali njeno uzdržavanje, a doživjela je nekoliko obnova, od kojih je posljednja nekoliko godina pred posljednju agresiju na BiH, u kojoj je potpuno uništena kao i sve u Foči što je odslikavalo islamsku kulturu i tradiciju.
Tekija je pripadala nakšibendijskom tarikatu i sastojala se je od semahane, dva turbeta i musafirhane.
U Mehmed-pašinoj vakufnami pominje se i jedan hamam u Foči, te sedam dućana, o čijem položaju i osobinama nisam mogao pronaći opširnije podatke, osim ovog pomena u vakufnami.*

2.SARAJEVO

Džamija Mehmed-paše Kukavice u Sarajevu izgrađena je na temeljima starije, Duradžik hadži-Ahmedove, nastale prije 1554.godine.Muvekit navodi kako je ta džamija izgorjela i kako je na njenim temeljima Mehmed-paša izgradio svoju.* Pa ipak, džamija je poznata kao Duradžik hadži-Ahmetova.Džamija se nalazi u Patkama, na početku ulice Sagrdžije.Izgrađena je od ćerpiča i (bila) pokrivena četverostrešnim krovom od ćeremita.
Munara je od kamena, nije visoka kao munara Mehmed-pašine džamije u Foči, ali je elegantnija od munare te džamije.
Iz Mejlijeva (umro 1781.) tariha nad ulazom u džamiju, vidi se da je džamija sagrađena 1168.hidžretske godine (1755.), dakle tri godine poslije fočanske džamije.
Mekteb Mehmed-paše u Sarajevu nalazio se je uz njegovu džamiju, u Patkama, sa njene istočne strane.Zgrada mekteba bila je jednostavna, poput obične bosanske kuće pod ćeremitom.Poput džamije i mekteb je stajao na temeljima Duradžik hadži-Ahmedova, starijeg zdanja, stradalog u požaru iz 1697.godine.*
Mehmed-pašin mekteb izgrađen je kad i sama džamija.U njeg je bila dovedena i voda iz vodovoda koji je napajao i česmu ispred džamije.
U požaru iz 1780.godine,* ta zgrada je izgorjela, zatim obnovljena i služila je svojoj namjeni do iza Ausro-Ugarske okupacije 1878.godine.*
Sebilj Mehmed-paše nalazio se je na samoj Baščaršiji, niže od onoga današnjeg, sve do 1858.godine, gdje je do 1868. bila postavljena gradska stražarnica.* Te godine stražarnica je uklonjena i na njenome mjestu ponove je izgrađen sebilj, koji nije istovjetan sa Mehmed-pašinim, ali je vjerovatno izgrađen po uzoru na taj stariji.
1891.godine taj novi sebilj je porušen i zamjenjen drugim koji je 1913.godine premješten na današnje mjesto.
Prvobitni Mehmed-pašin sebilj je sagrađen 1754.godine, kako navodi Bašeskija.* Sebilj je imao jednu prostoriju kvadratne osnove, sa ulazima na sve četiri strane, natkrivenu blagim vijencem i malom masivnom kupolom.U sebiljkurnu, kameno korito tekla je voda dovedena iz Gazi Husrev-begova vodovoda, uzeta iznad Čekrečijine džamije.Za to je Gazi Husrev-begovu vakufu plaćana jedna akča dnevno, iz Mehmed-pašina vakufa.Tu je bio i poseban službenik koji je kevčijom zahvatao vodu i besplatno pojio prolaznike.
literatura:
* Prijepis vakufname u Vakufskoj direkciji u Sarajevu, sidžil vakufnama I, br. 2.
* Muvekit, Povjest Bosne.
* H.Mehmed Handžić, El-hidaje, VI, Sarajevo 1943.
* Mula Mustafa Bašeskija, Ljetopis.
* H.Mehmed Handžić, isto.
* Bosna, br.116 od 31.8.1868.

3.TRAVNIK

U Travniku je, pored Foče, Mehmed-paša ostavio najviše objekata svoga vakufa.U Gornjoj čaršiji je podigao; džamiju, medresu, mekteb, tri česme, bezistan i veći broj dućana.Pretpostavlja se da je u Travniku sagradio jednu sahat-kulu uz svoju džamiju i jedan hamam.
Džamija Mehmed-paše u Travniku izgrađena je uz vezirske saraje.Vremenom je propala i na njenom je mjestu 1867.godine hadži Alibeg Hasanpašić izgradio svoju džamiju, barem po dimenzijama i krovnoj konstrukciji istovjetnu starijoj, Mehmed-pašinoj, od koje je jedino ostala kamena munara.
Medresa koju je u Travniku izgradio Mehmed-paša, nalazila se je u Gornjoj čaršiji, nasuprot njegova bezistana.Od nje je do pedesetih godina 20.stoljeća ostao samo prednji zid sa kapijom i tarihom iznad ulaza, iz kojeg se vidi da je medresa izgrađena 1173.hidžretske godine (od 25.8.1759.do 12.8.1760.g.).
1873.godine i medresu je kao i džamiju obnovio hadži Alibeg Hasanpašić.
O hadži Mehmed-pašinu mektebu i česmama nema podataka gdje su se nalazili, osim pretpostavke da je jedna česma morala biti pred njegovom džamijom, sa lijeve strane, gdje se kasnije nalazila i hadži Alibegova česma.*
Bezistan Mehmed-paše u Travniku, jedan je od dva takva objekta u tome gradu i jedan od šest u Bosni i Hercegovini.Iz tariha koji se nalazi na pomenutom bezistanu, vidi se da je izgrađen u mjesecu rebuil-ahiru 1171.h.g.(13.12.1757.-10.1.1758.g.).Sagrađen je istočnije od džamije u Gornjoj čaršiji, uz groblje.Kao i drugi bezistani , imao je pasvandžiju, noćnog čuvara koji je čuvao robu u dućanima.
Sahat-kula uz Mehmed-pašinu džamiju, po Aliji Bejtiću, također je Mehmed-pašin vakuf.Građena je poput one u Foči, po istom nacrtu i od istog materijala.I nju je obnovio hadži Alibeg Hasanpašić.
U Travničkim selima Vitezu i Slimenima, Mehmed-paša je sagradio mekteb u prvom i džamiju u drugom, koja je bila tipična bosanska džamija sa drvenom munarom.
Oba objekta su već davno propala.
Alija Bejtić, na osnovu podataka Hamdije Kreševljakovića, navodi i jedan ženski hamam u Travniku kao vlasništvo vakufa Mehmed-paše Kukavice.Taj hamam se je nalazio na mjestu kasnije podružnice zemaljske banke za Bosnu i Hercegovinu, nešto niže od medrese i napušten je prije 1878.godine.

3.GORAŽDE

Mehmed-paša je u Goraždu izgradio i uvakufio most na rijeci Drini, načinjen od drvene građe, na mjestu gdje je još od 1568.godine stajao most budimskog paše Mustafa-paše (Sokolovića), a zatim i most Kaba-Kulak Ibrahim-paše, bosanskog namjesnika, izgrađen 1730/31. i propao u godinama 1736-37. usljed poplava drine koje bilježe i Muvekit i Kadić.*
Petnaestak godina iza toga, Mehmed-paša Kukavica je napravio svoj most. Do kraja prve polovine 19.stoljeća tu je postojao most, nezna se jeli to bio onaj kojeg je izgradio Mehmed-paša, ili je to bio neki noviji most.
Na tome mjestu je ponovo izgrađen most 1870.godine, zauzimanjem bosanskog valije Safvet-paše, prilozima naroda i pojedinaca poput Derviš-paše (Dedaga) Čengića, koji je priložio 45000 groša.* Taj most je 1892.godine zamjenjen željeznim.
literatura:
* Alija Bejtić, Naše starine III.
* K.Jiriček, Trgovački drumovi i rudnici Srbije i Bosne u sr.vijeku, Sarajevo 1951. – Muvekit, Povjest Bosne, -M.E.Kadić, Hronika.
* Bosna, br. 223 od 27. 9.1870.

4. VISOKO

I u Visokom je Mehmed-paša Kukavica uvakufio jedan most preko rijeke Bosne, kako se vidi iz njegove vakufname.Bio je od drveta i otplavljen je prije 1834.godine, kad je na tome mjestu izgrađen novi most, a na čijem je mjestu kasnije izgrađen savremeni betonski most.*

5. PRIJEPOLJE

Dva karavan-saraja izgrađena u tome mjestu, također su vakuf Mehmed-paše.Ne zna se gdje su izgrađeni i kako su izgledali, mada je sasvim moguće da se ti, Mehmed-pašini, kriju pod imenima i danas očuvanih hanova, a koji su dobili imena po svojim zakupcima, usljed čega je zaboravljeno njihovo pravo ime.
Most na Limu, od drvene građe, Mehmed-paša je sagradio na desnom kraku carigradskog druma, na mjesti nekog starijeg mosta, kojeg 1550.godine pominje Mlečanin Catarino Zeno, a kasnije i Evlija Čelebija.* Danas na istome mjestu postoji drveni most na putu iz Prijepolja za Pljevlja.
Kako je već rečeno Mehmed-paša je svoju vakufnamu legalizirao u samom vezirskom saraju u Travniku.Datum te legalizacije je 15. zul-kade 1171.hidžretske godine, odnosno 21.jula 1758. Pored travničkog kadije, koji je legalizirao vakufnamu, tu je bio prisutan i postavljeni mutevelija, Ali efendija sin Husejnbega.Inače, original vakufname je izgubljen, ali postoji ovjereni prijepis u Vakufskoj direkciji u Sarajevu.
Iz tog prijepisa se vidi da je hadži Mehmed-paša Kukavica o svome trošku sagradio i uvakufio ove objekte:
1.Džamiju u Foči
2.Medresu u Foči
3.Mekteb u Foči
4.Česmu (sebil abi leziz) u Foči
5.Veliki most na Drini u Foči
6.Veliki most na rijeci Ćehotini u Foči
7.Veliki most na rijeci Limu u kadiluku Prijepolje
8.Veliki most na rijeci Drini u kasabi Goražde, kadiluk Čajniče
9.Veliki most na rijeci Bosni u kasabi Visokom, kadiluk Sarajevo
10.Džamiju u Duradžik-mahali u Sarajevu
11.Mekteb u istoj mahali
12.Sebilj(sebilhane) u Sarajevu
13.Džamiju u kasabi Travniku
14.Mekteb u istom mjestu
15.Tri česme (sebil abu leziz) u istom mjestu
16.Mekteb u selu Vitezu u kadiluku Travnik
17.Džamiju u selu Slimenima u istom kadiluku.

literatura:
* Kadić, Hronika.-H.Kreševljaković, Visoko, Sarajevo 1934.
* Evlija Čelebija, Putopis.

Za uzdržavanje tih zadužbina vakif je sagradio i uvakufio sljedeće:

1.Karavan-saraj u Foči
2.Hamam u istome mjestu
3.Sedam dućana u istome mjestu
4.Čifluk Mokro u sarajevskom kadiluku, koji posjeduje na temelju carske temlikname
5.Dva karavan-saraja u kasabi Prijepolju
6.Dućan u istome mjestu
7.Bezistan u Travniku
8.Dva dućana u istome mjestu.

Vakif je odredio da mutevelije njegova vakufa budu njegovi izravni potomci i ostavio ove odredbe u pogledu plaćanja službenika i drugih troškova:
Službenici i objekti u Foči

Od kirije koristonosnih objekata:

1. Drugom imamu dnevno 5 akči
2. Drugom mujezinu ” 2 ”
3. Ferašu i kajimu ” 3 ”
4. Devrihanu ” 2 ”
5. Drugom devrihanu ” 1,5 ”
6. Muderisu ” 10 ”
7. Mualimu ” 5 ”
8. Vaizu ” 5 ”
9. Vrataru džamije (bewabu) ” 3 ”
10. Džabiji ” 3 ”
11. Za hasure i svijeće u džamiji ” 10 ”
12. Sujoldžiji ” 3 ”
13. Za uzdržavanje vodovoda ” 2 ”
14. Za uzdržavanje džamije godišnje 50 groša
15. Za uzdržavanje ćuprije na Drini ” 10 ”
16. Za uzdržavanje ćuprije na ćehotini ” 10 ”

Od prihoda ciganske džizije (cebran cizyesi) bosanskog ajaleta, kojeg je dio beratom darovan vakifu:

1. Imamu dnevno 6 akči
2. Hatibu ” 5 ”
3. Vaizu ” 5 ”
4. Prvom muezzinu ” 4 ”
5. Muallimu ” 6 ”
6. Ferrašu ” 4 ”
7. Za rasvjetu džamije ” 6 ”
8. Za uzdržavanje vodovoda i česme ” 7 ”

Od prihoda hercegovačke vojnugan-mukate:

1. Kurra-u dnevno 20 akči

Ćuprije na Limu, u Goraždu i Visokom

Od kirije uvakufljenih objekata:

1. Za uzdržavanje ćuprije na Limu godišnje 10 groša
2. Za uzdržavanje ćuprije u Goraždu “ 10 ”
3. Za uzdržavanje ćuprije u Visokom “ 10 ”

Službenici i objekti u Sarajevu

Od kirije uvakufljenih objekata:

1. Muallimu dnevno 10 akči
2. Sebiljdžiji “ 6 ”
3. Sujoldžiji “ 1 ”
4. Za uzdržavanje sebilja “ 2 ”
5. Za uzdržavanje mekteba “ 3 ”
6. Gazi Husrev-begovu
vakufu za vodu sebilja “ 1 ”
7. Za uzdržavanje džamije godišnje 10 groša

Od prihoda džumruka na tovare koji se dogone u Sarajevo:

1. Muallimu dnevno 15 akči

Službenici i objekti u Travniku i okolini

Od prihoda hercegovačke vojnugan-mukate:

1. Vaizu džamije u Travniku dnevno 2 akče
2. Hatibu “ 3 ”
3. Imamu “ 8 akči
4. Dersiamu “ 2 akče
5. Devrihanu “ 2 ”
6. Sallahanu “ 1 ”
7. Trećem muezinu “ 2 ”
8. Kajjimu “ 3 ”
9. Ferrašu “ 3 ”
10. Muallimu u Travniku “ 5 akči
11. Za rasvjetu džamije u Travniku “ 8 ”

Od kirije uvakufljenih objekata:

1. Za rasvjetu džamije u Travniku dnevno 13 akči
2. Kurra-u “ 5 ”
3. Sujoldžiji “ 1 akča
4. Za uzdržavanje vodovoda i česama “ 2 akče
5. Vaizu koji će vaziti uz bajrame “ 1 akča
6. Muteveliji vakufa “ 6 ”
7. Pasvandžiji bezistana “ 3 akče
8. Imamu džamije u Slimenima i muallimu “ 3 akče
9. Muallimu mekteba u Vitezu “ 5 akči
Nakon tih odredbi o plaćama službenika i uzdržavanja samih objekata, vakif je posebno odredio da se svake godine višak prihoda, kad se podmire plaće službenicima i troškovi za uzdržavanje objekata, podjednako podjeli njegovim izravnim potomcima, i muškim i ženskim.Tim stavkom vakufname vakif je odredio karakter svoga vakufa, obzirom na upotrebu prihoda.Tako je vakufu Mehmed-paše Kukavice dato obilježje ‘evladijet-vakufa’, odnosno vakufa kod kojeg vakifovo potomstvo ima pravo na određena primanja iz samog vakufa.U slučaju Mehmed-pašina vakufa, njegovi potomci imaju pravo na ‘fazlu’, tj. višak prihoda.
Dalje se određuje da se eventualni višak novca određenog za uzdržavanje tj. popravak objekata pripaja glavnici vakufske imovine.Na kraju se propisuje da hasbi-naziri, počasni nadzornici toga vakufa budu bosanske valije.
Iza toga bi trebali biti navedeni svjedoci koji su prisustvovali legalizaciji vakufname, ali u pomenutome prijepisu iz vakufske direkcije, nedostaje taj dio sa imenima i potpisima svjedoka.Vjerovatno to mjesto nije prepisano iz teksta u defteri-hakaniji, zato što je prepisivač smatrao da taj dio nema važnosti za potrebe radi kojih je rađen prijepis.Može se sasmo pretpostaviti na osnovu vakufnama drugih carskih namjesnika iz toga vakta, da su svjedoci ili šahidi bili uglednici i službenici valijina dvora.

Danas gotovo da i nema ništa od vakufa hadži Mehmed-paše Kukavice.U Foči četnici su zbrisali sve džamije i sve što je bilo znak islamske kulture.Mostovi odnešeni snažnim vodama Drine i Ćehotine, dobili su zamjenu od čelika i betona…
**************
_________
_________
Prostornim planom Bosne i Hercegovine do 2002. godine urbana cjelina Foče (čaršija, 3 džamije, han, sahat-kula, dva nadgrobna spomenika uz džamiju, turbe) je evidentirana kao spomenik I kategorije.
Prostornim planom Bosne i Hercegovine do 2002. godine Kukavičin han i dio medrese Mehmed-paše Kukavice u Foči su evidentirani kao spomenici III kategorije.
Na temelju zakonske odredbe, a Rješenjem Zemaljskoga zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti NR Bosne i Hercegovine u Sarajevu broj 1315/50 iz 1950. godine, Kukavičin karavan-saraj u Foči se stavlja pod zaštitu države.
Na temelju zakonske odredbe, a Rješenjem Zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti NR Bosne i Hercegovine u Sarajevu broj 02-728-3 iz 1962. godine, Kukavičin karavan-saraj, ugostiteljski objekt osmanske arhitekture u Foči, vlasništvo IVZ, upisan je u registar nepokretnih spomenika kulture pod brojem 199.
_________

Karavan-saraj (Veliki han) Mehmed-paše Kukavice u Foči - izgled 2015. godine
Karavan-saraj (Veliki han) Mehmed-paše Kukavice u Foči – izgled 2015. godine

_________
Korištena literatura
1954. Finci, Jahiel, Taubman, Ivan, Restauracija karavan-saraja Mehmed-paše Kukavice u Foči, “Naše starine” II, Godišnjak Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1954.

1956. Bejtić, Alija, Povijest i umjetnost Foče na Drini, “Naše starine” III, Godišnjak Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti NR Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1956.

1956-1957. Bejtić, Alija, Bosanski namjesnik Mehmed paša Kukavica i njegove zadužbine u Bosni (1752-1756. i 1757-1760), Prilozi za orijentalnu filologiju broj VI-VII, Sarajevo, 1956-1957.

1957. Bejtić, Alija, Povijest i umjetnost Foče na Drini, “Naše starine” IV, Godišnjak Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti NR Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1957.

1962. “Naše starine” VIII, Godišnjak Zavoda za zaštitu spomenika kulture NR Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1962.

1978. Kovačević-Kojić, Desanka, Gradska naselja srednjevjekovne bosanske države, IP «Veselin Masleša», Sarajevo, 1978.

1983. Redžić, Husref, Studije o islamskoj arhitektonskoj baštini, biblioteka “Kulturno naslijeđe”, Sarajevo, 1983.

1983. Grupa autora (akademik prof. Husref Redžić, docent mr. Nedžad Kurto, Ferid Isanović): Program revitalizacije i regeneracije istorijskog područja grada Foče, Urbanističko-arhitektonsko rješenje zone Prijeke čaršije, Skupština opštine Foča, Foča, 1983.

1991. Kreševljaković, Hamdija, Izabrana djela III, Banje u Bosni i Hercegovini, IP “Veselin Masleša”, Sarajevo, 1991.

1996. Čelebi, Evlija, Putopis – odlomci o jugoslovenskim zemljama, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 1996.

1997. Muftić, Faruk, Foča: 1470-1996, Sarajevo, 1997.

1998. Mujezinović, Mehmed, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, knjiga II, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 1998.

2000. Ayverdi, dr. Ekrem Hakki, Avrupa'da Osmanli Mimari Eserlera Yugoslavya II, 3. kitab, Istanbul, 2000.

(1) Hoča kao trgovište (mercatum) se prvi put spominje 1366. godine (Kovačević-Kojić, 1978, str. 42). Obzirom da se u ovome dokumentu spominje Foča kao znatnije trgovačko mjesto, može se zaključiti da njegova povijest seže u mnogo dalju prošlost.
(2) U defteru iz 1519. je prvi put srednjovjekovni naziv Hoče zamijenjen imenom Foča (Redžić, 1983, str. 324).

******
priredio:Kenan Sarač

Advertisements

6 komentara na “Karavan-saraj (Veliki han) Mehmed-paše Kukavice u Foči

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

w

Povezivanje na %s