Govza je zaseok Jeleča. Sa glavnog puta Sarajevo – Foča se prije Miljevine skrene desno u kanjon rijeke Govze. Ima tabla. Kada se nakon dva km stigne u Jeleč, nastavi se uzvodno i nakon slijedeća dva-tri km se stiže u Govzu.

Vikendaši su u stvari, prijeratni žitelji koji su obnovili kuće ali ne žive tamo već povremeno dolaze. Priroda je jako lijepa, pored rijeke Govze tu je manja pritoka Krupica. Obje izviru ispod Zelengore. Ko ima priliku treba da ode makar do Jeleča jer je jako lijepo mjesto. Prije rata je bilo centar zbivanja a danas je mrtvo. Priroda je i dalje jedinstvena.

Jeleč   -  putokaz        965
Putem kojim se danas dolazi u Jeleč i produžava za Govzu nekada je išla uskotračna pruga sve do Paleža. Sjećam se kao malo dijete ako bi poranio ujutro oko 7 čiro je išao prazan u Paleža, a predvečer se spuštao pretovaren balvanima sve do Broda na Drini prije Foče, gdje su se balvani bacali u Drinu. Današnji magistralni put Miljevina – Foča je išao drugom trasom. Otac mi je pričao da je kao dijete radio u Paležu, na sječi šume. Ta šuma je prehranila Bosnu poslije drugog rata. Sve se Drinom i Savom spuštalo do Beograda. Tamo se tovarilo na brodove i pravac Amerika. Za uzvrat smo dobijali hranu.

Jeleč   310

 

Navečer se okupi toliko omladine na korzu ispred škole u Jeleču da auto ne može proći. Jeleč je bio centralno mjesto okupljanja za sve iz tog kraja. Bila je direktna autobusna linija za Sarajevo, mislim nekoliko puta sedmično i svaki dan nekoliko buseva što su vozili radnike u Maglić na posao a đake u školu u Foču. U samom centru je bila kafana kod Muradifa i dvije trgovine koje su držali Kasim i Ejub. Kada je došao telefon sredinom osamdesetih baš u njegovoj kafani se proslavilo i prvi poziv napravio. Moja sestra je tada nazvala i napravila prvi poziv. Bio je jedan šepavi Bajro Ćano što je hodao sa lopatom po cijeli dan i zatrpavao rupe na putu. Imao je ukočenu nogu.

Jeleč-635x300

Svaka kuća je imala tzv. stan na kojem su se tkali poznati ćilimi. Stara ćilimara je srušena i na njenom mjestu izgrađena osnovna škola, jer stara škola više nije imala mjesta (za đake), toliko je djece bilo. Poslije se stara škola urušila i danas imaš samo nekoliko zidova. Nova škola je poslije rata obnovljena ali nije u funkciji jer u tom kraju više nema nikoga mlađeg od 50 godina.

rijeka-govza-500x320

Kada drenjak sazrije išlo se u berbu. Znali smo kante i kante drenjka da neberemo pored puta prema Miljevini. Bilo je jako puno kupine i maline. Sve divlje raste. Poslije se od drenjka pravio sok. Česmi je bilo na svakom koraku. Studena planinska voda na sve strane. Merak mi je bio da se popnem na Gradinu. Uvijek su mi bili interesantni stečci iza Gradine i ostaci nekakve srednjevjekovne tvrđave. To je još Evlija Čelebija spominjao u svojim putpopisima.

Sjećam se i kada se radio vodovod. Svi su kopali da se polože cijevi i tada su svi u tom kraju dobili vodu. Asfalt je došao nekako u to vrijeme. Govza nije nikada dobila asfalt ali jeste struju i telefon. Kasnije su kamioni uništili taj asfalt kada se radio ribnjak na izvoru Krupice. Stotine tona betona se odvuklo gore. To je jedan od najvećih ribnjaka što sam ikada vidio. I danas je u funkciji. Prije ga je držao KP Dom iz Foče, a danas je u privatnim rukama.

Govza 1

Ljeti bi dođi bager iz Miljevine, iz rudnika, pa produbi korito Govze kod mosta u Jeleču, a momci naprave branu pa dobijemo malu akumulaciju. Tu smo se kupali. Hladna rijeka, ali vruće mušterije. Možeš uzvodno plivati cijeli dan a stojiš u mjestu, jer te tok vraća. Onda oni hrabriji zarone u korijenje obližnjeg stabla pa izađu na drugu stranu. Djeca su lovila pastrmku tako što uzmu viljušku, izravnaju je i ubace u rasječenu granu od ljeske. To sve omotaju koncem pa dobiju kao neki bodež. Onda uzmu komad slomljenog stakla i preko njega gledaju u vodu. Ide se uzvodno i kada naiđu na pastrmku nabodu je. Govza i Krupica su bile pune ribe.

Govza 2
Fotografija nemam ali imam savršeno dobro sjećanje. Meni je otac porijeklom iz Jeleča pa ponekad odem u te krajeve. U Govzi sam bio pred zimu. To mi je bilo prvi put nakon rata.

Sjećam se kako se nekada sijelilo uz Govzu u hladovini u šumarku i okretali janjci. U Govzi se hladile lubenice, ograđene kamenjem. Žene zagrabe vode i naprave kahvu na vatri što gori pored. Sjećam se dugačkih stolova, pića, ića i pjesme. Koji su to bili bezbrižni dani. Niko nije pričao o politici, ekonomiji, kreditima…Pričali se vicevi i dogodovštine.Samo smijeh.

napisao:Prolaznik C.2015

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s