žžž50184907

AZRA I LAJLA
Knjiga “Madness Visible: A Memoir of war” (Vidljivo ludilo: Ratni memoari) koju je napisala Janine di Giovani, ratna novinarka britanskog “Daily telegrapha”.

Ovo je jedna priča koju je ova novinarka napisala o silovanoj ženi iz Foče i njenoj kćerki.

Vozili smo se satima sjeverno od Sarajeva, vrteći se i vraćajuci gore dole po blatnjavim putevima pokrivenim snijegom, sve dok nismo stigli do ulaza u kamp sa montažnim kućama smještenim u planinskom selu. Na ogradi je bila bodljikava žica. Kroz kamp je vodila dugačka cesta i na njoj je bila gomila djece koja su očito krenula u školu. Jedno od njih na sebi je imalo ružičaste pantalone čije su nogavice bile utrpane u čizme koje su dosezale do koljena. Kosa joj je bila skupljena u rep, povezana plavom trakom. Bila je bez sumnje lijepa. Imala je grudvu snijega i pomalo se ukočila kad smo joj prišli. Bila je to Lajla.

žžž50184908
SODOMA I GOMORA U FOČI
“Stanite. To je ona!”, povikala je Meliha, žena iz Asocijacije bivših zatočenica logora BiH. Skočila je iz auta u snijeg i posegnula za djetetom. Lajla se stidljivo primakla. “Oh, Lajla”, kazala je Meliha grleči dijete. “Lajla, ovo je Dženana”. Iskoristila je bosansku verziju mog imena kako bi me predstavila i dijete me počelo gledati s pažnjom. “Ona je došla ovdje kako bi vidjela tvoju majku”. Lajla izgleda starije od svojih osam godina. Gledam u nju. Kako je moguće da tako lijepo dijete može biti rođeno iz tako surovog nasilja? Silovali su njenu majku. Ponovo, i ponovo, i ponovo, toliko mnogo puta da se ona ne može sjetiti ko bi od tih muškaraca mogao biti Lajlin otac. Nakon nekog vremena, svi izgledaju isto, imaju isti odvratan smrad – izgleda da se nikad ne peru – i piju, sve što rade jeste da piju šljivovicu. Nakon nekog vremena, Azra je pokušala da ne misli o tome šta joj rade. U nekim noćima, bilo ih je petorica, šestorica ili više, jedan za drugim. Azru su odveli iz njene kuće u Foči i doveli je u zgradu. U Foči, Srbi su brzo ustanovili mjesta na kojima bi muslimanske žene mogle biti dostupne njihovim vojnicima. Neke su žene odvođene na mjesta na kojima su se vojnici, koji su bili po petnaest dana na dužnosti, “zadovoljavali” prije odlaska na front. Sve dok su bili u Foči, trebali su žene. Muslimanske žene su smatrali životinjama. Nije im smetalo da ih bacaju u zgrade, siluju, tuku ili more glađu. Neke su žene odvođene u salu Partizan.

Bilo je to mjesto na koje su doveli Azru. Sjeća se da je u sali bilo djevojaka ne starijih od 11 godina. Pokušavala je da ne gleda i da ostane mirna. No, smjestili su je u sobu punu krvavih madraca i nakon toga su, veoma brzo, stigli muškarci. Unutar sebe je umrla, a kada je shvatila da je trudna, željela je da je mrtva, da se ubije. No nadzirali su ih cijelo vrijeme. “Idemo sada napraviti dobrog malog srpskog vojnika”, kazivali su joj vičući na nju tokom silovanja. Nakon nekog vremena, Azra više nije marila ko je otac djeteta. Bilo je to njeno dijete i na njoj je bilo da ga zaštiti. Nadala se i molila za to više no išta, da njena ljupka kćerka nikada u životu ne doživi majčinu sudbinu. Sačuvala je svoju kćerku. Većina ostalih žena koje su na isti način ostale trudne, na stotine dječaka i curica rodile su muslimanke širom Bosne nakon silovanja, svoju su djecu odlučile odbaciti. Odlazila sam, tokom rata, da ih vidim. Postojalo je malo sirotište u Sarajevu, na Bjelavama. Djeca rođena nakon silovanja držana su u sobama, odvajana od ostalih dječaka i djevojčica. Bila je to strašna stigma, mjesto na koje su morali doći. Nakon što bih okončala svoj posao, išla sam tamo i grlila ih.

žžž50184903
SAN O TELEVIZORU
Sada, u rano proljeće 2001. godine donijela sam nešto stvari Azri, koja je živjela od ničega. Imala je samo ono što bi joj poklonile humanitarne organizacije ili malo novca koji bi dobila od asocijacije čiji je budžet ionako minoran. Naselje u kojem Lajla živi sa svojom majkom je jednospratna zgrada, hladna, sa zajedničkim kupatilom na kraju hodnika. Njihova soba ima mali krevet, nekoliko lutki i zavjesu. U njoj je i maleni sto na kojem je čipka, pokušaj da se mjesto učini makar malo ljepšim. Nema televizora. “Lajla voli crtane filmove”, kaže nam Azra tiho. “No, ja joj to ne mogu priuštiti”.
Azra kaže da bi radije umrla nego dopustila da joj kćerka sazna da joj je majka silovana, da je ostala trudna samo da bi se rasplinuo njen muslimanski gen. “Ne želim da Lajla ikad sazna šta se desilo”, kaze Azra tresući se. “Čuvaću tu tajnu”. Pali još jednu cigaretu, kašljući. Azra ne vidja mnogo ljudi. Živi tri sata vožnje daleko od Sarajeva. Otac joj je ubijen u ratu, a sestra i majka su takođe izbjeglice. Nana i dajdža ubijeni su ispred kuće u Foči, u noći kada su vojnici došli po nju. Ništa nije, kaže, ostalo iz njene prošlosti.

žžž50184902

Posljednje sjećanje na normalan život jeste ono kada je otišla kupiti ocu cigarete u junu 1992. godine. Srpska je vojska ušla u grad i polahko je iskliznula iz kuće. Čula je zvuke pucnjave. Kada je ugledala stražara, ljubazno je kazala dobro jutro, i tada je shvatila, na svoj užas, da je stražar njen komšija. Druge su žene dolazile u njenu kuću kako bi se sakrile. Nekoliko dana kasnije, vojnici, mnogi od njih njene komšije, došli su po žene. Odveli su ih, strpali u kamion, vrišteći vrijeđjajući njihovu religiju. Neke od djevojaka bile su tako mlade. Azra je bila prestravljena, ali one mlađe su bile izbezumljene. Kada prica o tome, kašlje još više. Lice joj se grči. Ponekada Azra ode u Zenicu da posjeti rođake. Ali nikada više neće otići natrag u Foču, koja je danas na granici republike srpske.

Kada je konačno izašla iz kampa za silovanje, otišla je u Tursku uz pomoć humanitarne organizacije, gdje je Lajla i rođena.
Njeni silovatelji još uvijek žive u Foči. Sjede u kafanama, piju kafu, žene se i rađaju djecu. “Možete li zamisliti?”, kaže Azra. Žive danas normalnim životima. Mnogi od njih rade u policiji, gradskoj upravi, osnovnoj školi, mjestu gdje Bošnjaci povratnici šalju svoju djecu. Sjede mirno i posmatraju svoje žrtve. “Hag ih nikada neće naći”, kazala mi je Azra. No, nekoliko nedjelja prije no što sam je vidjela, trojica njenih mučitelja – Dragoljub Kunarac, Radomir Kovač i Zoran Vuković – osuđeni su zbog silovanja, torture i zarobljavanja u Foči. Bilo je to po prvi put da je silovanje definirano kao zločin protiv čovječnosti i prvi proces na kojem se sud fokusirao na seksualne zločine. Ti su muškarci dobili 28, 20 i 12 godina zatvorske kazne. Kada sam joj ovo rekla, Azra je zapalila još jednu cigaretu. Nije ih željela iza zatvorskih rešetaka. Željela ih je mrtve. “Želim da ih objese na drvetu, toliko su mi boli i patnje nanijeli. Osim toga”, dodaje, “ima još najmanje pedeset muškaraca iz Foče koji su uradili isto i oni još uvijek lutaju okolo. Kada bih vidjela bilo koga od njih, znate li šta bih uradila? Našla bih bilo kakvo oružje i ubila ga!”.

žžž50184905
MAJKA SVOJOJ MAMI
Postoji još razloga zbog kojih Azra ne može natrag kući, no ona ne želi da govori o njima. Za muslimane, biti silovan je tako strašna tvar, da većina žena koje su mjesecima držane u logorima i u njima konstantno silovane nikada ustvari nisu svojim muževima ili porodicama, pričale o tome. Većina od njih je dala nekome svoju djecu. “Vjeruju kako će zaboraviti noćnu moru ako ne pričaju o tome”, kaže mi Meliha tiho u automobilu tokom povratka. “No sve im se vraća, minute kada su ostale trudne i dani u kojima su rađale. Ne možete pobjeći od sjećanja, kako god da su ona loša.”
Sjećam se, kada sam prvi put vidjela bebu rođenu nakon silovanja, Francuza koji je došao kako bi usvojio jedno takvo dijete i prokrijumčario ga preko srpskih barikada. To dijete, kao i Lajla, danas ima deset godina. Odrasta u Francuskoj. Nikada vjerovatno neće znati svoje korijene i nikada neće saznati kako je stiglo na ovaj svijet. Brojka koja tačno govori o tome koliko je djece rođeno nakon silovanja je nejasna.
Azra kaže: “Rat je okončan, no bol nije”. Trese se dok pali šibicu. Trese se kada mirno sjedi na malom krevetu, u maloj sobi u kojoj živi sa Lajlom. Trese se dok jede picu u restoranu u koji smo je odveli kasnije tog dana. Kada kopa po kutiji sa lijekovima od kojih živi, njene se ruke tresu tako jako da sam se morala dobro potruditi kako bih pročitala naziv lijeka. Ima dana sa kojima se jednostavno teško suočiti. Ima strašne noćne more. Sanja o sobi u kojoj je bila zatočena i gotovo da sve može čuti. Vriske i krikove drugih žena. Može namirisati krv. Može tačno vidjeti svako lice. “Vidim njihove slike”. Noći su najgore. Dobija napade panike od noćnih mora i tada se znoji. Leži tamo razmišljajući: “Ko će se brinuti o mojoj kćerci ako ja umrem?”. Kao rezultat svega toga, Lajla je ustvari majka. Po noći, čuje majku kako plače i onda joj dolazi u krevet kako bi je utješila. Masira majčin vrat. Donosi joj peškir kako bi joj obrisala znoj. Radi sve ovo i uz sve to ima najbolje ocjene u svom razredu. “Ona je tako dobra djevojčica”, kaže Azra, dodajući da je ono što je čini najtužnijom to što joj ne može kupiti odjeću, ili je smjestiti u pravi, lijepo namješten stan. Više od svega, Lajla želi televizor. To boli Azru. “Voljela bih razmišljati o boljoj budućnosti”, kaže Azra. “Ali kakva je budućnost ako ja svojoj kćerci ne mogu kupiti televizor?”. Pokupili smo Lajlu iz škole i odveli je na ručak u italijanski restoran, koji izgleda kao da je s druge planete u ovom zabačenom, snijegom okovanom gradu. Azra naručuje nešto, no stalno puši umjesto da jede. Bolesno je mršava i njena koža je blijeda od anemičnosti. “To je zbog stomaka”, kaže. “Uništen je zbog uzimanja tableta na prazan stomak. Nisam mnogo gladna”. Smije se i kaže kako su kafa i cigarete njena medicina. Azra ne radi, također. U posljednjih deset godina, otkako je zatočena u logoru, selila se iz jednog izbjegličkog kampa u drugi. Ovdje je već trinaest mjeseci. Komšije su uredu, kaže, ali ih ne želi zvati prijateljima. “Samo smo Lajla i ja”, pojašnjava. Lajla jede picu, koja je plastičnog ukusa i priča i priča. O školi, o lutkama koje voli, o televizoru. Ne liči mnogo na svoju majku, iako je teško zamisliti kako je njena majka, koja je danas u svojim srednjim tridesetima, izgledala prije no što je potonula u pakao. “Stvarno želim televizor”, kaže mi, jedući picu i baratajući nespretno sa viljuškom i nožem. “Zbog crtanih filmova”. Pitam je zbog čega crtani filmovi. Gleda me nijemo. Njene oči imaju boju gorke kafe. A onda se počinje pomalo smijati. “Zato”, kaže Lajla glasom odraslog čovjeka, “jer to nije stvaran svijet”.

žžž50184906

Knjiga “Madness Visible: A Memoir of war” (Vidljivo ludilo: Ratni memoari) koju je napisala Janine di Giovani, ratna novinarka britanskog “Daily telegrapha”.
priredio:Kenan Sarač

fotografije:flickr ekranportal13

Advertisements

2 komentara na “FOČA 1992. : SODOMA I GOMORA U FOČI (ISPOVIJESTI SILOVANIH BOŠNJAKINJA)

  1. Ovo o silovanjima je tacno, ali nije tacno da su bosanske zene zadrzavale tu djecu. U stvari dokumentovano je da su te zene masvno preko crvenog krsta dobije pravo da se isele u Evropu, gdje su masovno abortirale tu djecu, a one kojima je bilo kasno da ih abortiraju, odmah su ih davale na usvojenje u zapadnoj Evropi, da ih nisu ni pogledale. Do sada je dokazano da je samo jedno dijete silovanja usvojila druga bossnjacka familija u Bosni. Ovdje se radi o veoma malim mjestima iz istocne Bosne, gdje svako svakoga zna, cak su ti ljudi ostali i povezani u izbjeglistvu, i ne postoje ta djeca, to je samo “uljepsavanje” price ovih novinarki koje su dosle da prave svoje “umjuetnicke ili novinarske karijere” na bosanskoj nesreci. Osim toga ovakve price sluze Cetnicima za dalje ponizavanje Bosnjaka, da bi buduce generacije Srba mogle govoriti “vi ste nasa kopilad” kada se ovakve lazi prodaju za istinu.

    Volim

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s