Begova kuća u Foči _ 50185094

objavljeno: 29. maja, 2015.

napisao: ING. ARH. ALIJA BEJTIĆ

Fočanska kuća predstavlja zaseban i karakterističan građevni stil, koji se više oslanja na bizantijsko-egejski tip Makedonije, nego li na ustaljene oblike bosansko-hercegovačke stambene arhitekture orijentalnog smjera. Taj zasebni tip daje joj u prvome redu njena vanjska arhitektura.
Za razliku od većine drugih naših varoši, fočanske kuće, a i sve druge zgrade starijeg
doba, imaju krovište s blagim nagibom, a baš ti niski i uvijek četverostrešni krovovi s ćeremitnim pokrovom upadne opekaste boje čine osnovnu značajku u tipu fočanske kuće, čak i zasebnu crtu u fizionomiji grada uopće.
Druga karakteristika fočanske kuće jest to, što je kod nje dosljedno naglašen horizontalni autoritet smjera i što u tlocrtu uvijek pokazuje čisti četverokut, u kojem su dvije paralelne stranice dva i više puta duže od drugih dviju.
Dalje, fočanska kuća je u pravilu j e d n o k a t n i c a , namijenjena je isključivo jednoporodičnom stanovanju i ima samo jednu bolje oblikovanu fasadu, pročelje, koje je u gornjoj etaži razvedeno u ćoškove i kameriju ili verandu i koje je svugdje zaklonjeno od ulice.
O ostalim situacionim značajkama fočanske kuće, njenoj postavi prema prilaznim putevima i o odnosu na građevnu parcelu bilo je govora u poglavlju o urbanističkim osobinama grada.
Druga podjednako vidna značajka, koja fočanskoj kući daje zaseban tip, jest osobeno rješenje unutarnjeg prostora, sklopa prostorija koje imaju različite namjene. U tome pogledu najveći broj fočanskih kuća sadrži jedno te isto, standardno rješenje, na kojem ću se ovdje zadržati, ali postoji i niz varijacija, no, one su tako malobrojne i sporadične, da ne mogu predstavljati neki istaknutiji način građenja, pa ih ovdje neću ni navoditi.
Prije svega valja istaknuti, da općenito bosanska, pa tako i fočanska kuća u prizemnoj etaži ima prostorije, koje su namijenjene gospodarskim potrebama i za stanovanje preko zime, a kat isključivo za boravak i primanje u ljetnim danima. S takve podjele u prizemlju je potrebna bolja toplinska izolacija, pa su tu vanjske stijene obično debele, masivne, a na katu naprotiv, posve tanke, tek toliko, da mogu nositi krovnu konstrukciju.
Primarni prostor prizemlja u fočanskoj kući jest h a j a t , trijem ili ulazni prostor, koji je pokaldrmljen kamenim pločama ili nabijen običnom zemljom te s prilazne strane potpuno otvoren i ljeti i zimi — očiti utjecaj toplijih mediteranskih krajeva. Taj hajat je ujedno i komunikacioni čvor, prostor, na koji se sa tri strane nadovezuju daljnje prostorije: sa strana sobe za stanovanje, a na suprotnoj strani prilaza kuhinja s još jednom, a negdje i dvije gospodarske prostorije. U hajatu je uvijek i drveno jednokrako stubište što vodi na kat, a prostor pod stubištem, na kojem su komunikacije nemoguće, iskorištava se za police, na kojim stoji bakreno suđe, đ u g u m i  i  i b r i c i  za vodu.
Dvije postrane prostorije namijenjene su, kako rekoh, prvenstveno za zimsko stanovanje,
one se, dakle, dobar dio godine griju, pa im upravo otud i ime h a l v a t i — tople odaje. Jedini istaknutiji namještaj u takvim sobama jeste niska i nepomična fotelja ili sećija, koja se proteže ispod prozora duž jedne ili dvije vanjske stijene. Sav ostali prostor je slobodan, čist I zastrt šarenim ćilimom, pa se soba čini još prostranijom.
Pa ipak tu su i ormari, peć i kupaonica, samo izvan centralnog sobnog prostora: ugrađeni u drvenu m u s a n d a r u ili o k o l i c u koja se proteže duž čitave zadnje ili prednje stijene i koja je često, zajedno s vratima, dekorirana rezbarenim ornamentima. Obično u srednjem dijelu musandare, koje širina iznosi oko 1 m, ugrađena je zemljana peć s glinenim lončićima, koji akumuliraju toplinu unutarnjih gasova i prenose je postepeno u prostoriju, a u ponekim kućama umjesto takve peći je o d ž a k ili kamin, uvijek s oblicima umjetničkih pretenzija. Izravno do peći, s desne ili lijeve strane je b a n j i c a ili h a m a m d ž i k površine oko jednog četvornog metra. Topla voda često se toči u ibrik iz velikog glinenog vrča ili p e š n j a k a , koji je ugrađen u samoj peći do banjice i u kojem vodu zagrijavaju plinovi iz peći. Dalje se nižu jedan ili dva d u š e k l u k a , u kojim se, kako i samo ime kazuje, drže dušeci, jorgani i jastuci preko dana.
Uveče, pred spavanje, nastaje transformacija prostora. Vadi se iz dušekluka posteljina i stere po sećiji ili izravno po tlima, na ćilim, na koji se uopće ne stupa u obući, i soba za dnevni boravak i primanje pretvara se u spavaću.
Potpuno jednak inventar nalazi se i u sobama na katu, koje se uvijek zovu č a r d a c i , i tu se sreta u svakoj sobi sećija, peć, druge dvije banjice i daljnji ormari u musandari, ali same prostorije imaju nešto drugačije rješenje od onih u prizemlju. Kat je gotovo redovito svojom prednjom stranom konzolno isturen prema vani u vidu ć o š k a ili e r k e r a, pa je unutarnji proctor tako postao znatno veći. U nekim kućama ćošak je izvučen prema vani u vidu četverougla, a u nekim su opet vanjski uglovi ćoška odsječeni, sklišeni, a i takvi ćoškovi čine se osobito lagani i još više ističu raščlanjenost gornje etaže.
Na katu između dva čardaka sreta se uvijek zaseban međuprostor, dosta prostran, uvijek svjetao i s posebnom namjenom. To je d i v h a n a, koja povezuje prostorije na katu, kao i hajat u prizemlju, ali ona ima još jedan oblik upotrebe. Njena prednja, čeona strana uvijek je otvorena, tek je samo u optičkom smislu zatvara izvana niz stupića i lukova u gornjem dijelu, oboje iz tankog drveta, i tu se preko ljeta, a osobito u predvečerje kućna čeljad najradije zadržava, dobivajući neposredno vezu sa zrakom i prirodom.
U nekim kućama i taj je prostor sam za sebe izvučen konzolno prema vani, a u staroj pak
kući porodice Čeča u Gornjem Polju potreba takve zabave i odmora u predvečerje posebno je istaknuta još zasebnim prostorom — kamerijom— koja se nastavlja na divhani i još više uvlači u prirodu. I ta kamerija je s vanjskih strana samo vizuelno ograđena sistemom vrlo laganih stupića i lukova, a samo podnožje uzdignuto je još iznad razine divhane za tri stube, čime je stvoren elemenat neobične vrijednosti i u utilitarističkom i u likovno-umjetničkom smislu.
Ostaje još da analiziramo treću vrstu prostorija, a to su m u t v a k i h u d ž e r a, koje imaju isključivo gospodarsko značenje. M u t v a k (od arap. m a t b a h = kuhinja) je uvijek u prizemlju, između halvata i pozadi hajata. Valja znati, da se taj prostor nikad nije tretirao kao stambena kuhinja naših novijih kuća, i da je to gotovo u pravome smislu laboratorij za spremanje hrane s najnužnijim inventarom, koji služi isključivo samo u tu svrhu: u kutu veliko i otvoreno, a nisko o g n j i š t e , nad njim su lanci ili v e r i g e za držanje kotlića nad vatrom, a uz stijene, negdje i u samoj stijeni, d o l a f i ili ormarići za držanje suđa. Na takav mutvak obično se nadovezuje u pozadini prizemlja još jedna, a negdje i dvije omanje prostorije, h u d ž e r e ili smočnice, u kojim se čuva hrana, osobito pak zimnica.
U mutvak se ulazi izravno s hajata kroz široka i mahom dvokrilna vrata, kroz koja se mogu prenositi cjepanice drva i vreće sa zimnicom, ali u nekim kućama postoje i druga, manja vrata, koja mutvak vežu izravno s halvatom.
Karakteristično je, da kuhinja u fočanskim kućama nema uopće zasebnog dimovodnog odžaka.
Dim se tu diže slobodno uvis iznad samog ognjišta i prolazi kroz vrlo širok otvor kroz
obadvije etaže do u potkrovlje. Upravo radi toga kuhinja tu nema uopće stropa, ili je on reduciran na mnogo manju površinu. Taj vertikalni otvor za dim, zvan d i m 1 u k, koji u horizontalnom presjeku često ima površinu manje sobe, na katu je ograđen sa svih strana zidovima, da dim ne bi prodirao u stambene prostorije, a upravo tu, na katu, taj prostor dobiva novu i vrlo korisnu funkciju s u š n i c e , u kojoj se na dimu sušilo meso za zimnicu.
Građani Foče nisu tražili od graditelja, da im kuća zadovolji samo u tehničkom i termalnom pogledu. Oni su pri tome postavljali i realizirali i estetske zahtjeve, da im kuća i u cjelini i u pojedinostima bude ukusna i oku privlačiva. Zato glavno pročelje, koje je najviše pred očima, raščlanjuju u ćoškove ili erkere, središnji dio (divhanu i kameriju) naglašavaju još laganim sistemom drvenih stupova i orijentalnih lukova, a ispred kuće sade još cvijeće i drugu vegetaciju, koja kući daje zelenilo. Jedan osobit elemenat, koji ima baš tu zadaću, jesu same b a d ž e , otvori za dim na krovištu, koji se vide već i s ulice te naglašavaju ognjište i čitavu kuću.
Svaka kuća starijeg tipa u Foči ima po jednu ili dvije badže, a nema niti jedne jedine, koja
nije imala dekoriran takav otvor. Taj dekor, rađen iz rezbarenih komada drveta i daske, sastoji se iz čitave skale motiva, počevši od onih najprimitivnijih, koje čine samo dvije ili tri unakrsno položene letvice, pa sve do vrlo složenih i suptilnih, u kojim prevladavaju oblici karakterističnih orijentalnih lukova, preneseni tu izravno iz kamenih elemenata boljih fočanskih džamija.
Promatrajući elemente toga, može se reći, bogatog dekora, koji je značajka samo fočanskih kuća, jer ga druga i veća mjesta uopće nemaju, sam od sebe budi se u nama zaključak, da su se graditelji tu prosto natjecali, koji će dati bogatiji i zanimljiviji dekor na badži kuća, koje su gradili.
Podjednaku težnju za dekorativnim iživljavanjem, koja je karakteristična za minule vjekove uopće, sretamo i u samoj ponutrici kuće. Tu dekor u rezbarskoj tehnici različitih varijacija prekriva isključivo drvene plohe musandare ili okolice te vrata dolafa, pa čak i pojedine čisto konstruktivne elemente, na pr. stupove na divhani, kaeriji i one, koji uokviruju prolaz u sobu kroz drvenu okolicu, koji u svom gornjem dijelu imaju profilaciju kapitela s lijepo izvedenim lukovima u drvetu. Najčešći motivi u toj unutrašnjoj dekoraciji jesu rozete, kojih je karakter uslovljavalo dlijeto za dubljenje, ali se tu i tamo sretaju i nešto drugačiji ornamenti.
Sve građevne i dekorativne osobine, koje sam iznio, uglavnom su zajedničko obilježje i muslimanskih i pravoslavnih kuća. Kod tih drugih karakteristične su samo dvije pojave, po kojim se razlikuju od muslimanske kuće. Umjesto divhane, zatvorene s tri strane stjenama, te kamerije, koja, doduše, nije bitni elemenat ni svih muslimanskih kuća, u pravoslavnim kućama gotovo redovito sre- tamo drveni natkriveni balkon, v e r a n d u , neku vrstu galerije, na koju izlazi i stubište iz prizemlja i koja se slobodno ističe prema vani iz same mase kuće, ali je ipak prekriva jedan, zajednički krov. Druga osobina kuća pravoslavaca jest to, da uopće nemaju kupaonica odnosno h a m a m d ž i k a, koje sretamo u muslimanskim kućama.

(ING. ARH. ALIJA BEJTIĆ – POVIJEST I UMJETNOST FOČE NA DRINI, 1956/1957)

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s