Narod koji ne poznaje ili zaboravlja svoju prošlost osuđen je da bude tuđi sluga.

austrijski crtež iz 1878. g. s prikazom bitki oko Ali-pašine džamije

napisao:prof. Enver Imamović
Austro-Ugarska je odlukom Berlinskog kongresa 1878. godine dobila mandat od evropskih velesila da okupira BiH i zamijeni 400-godišnju vladavinu Turske. Kad je ta vijest došla u Bosnu Bošnjaci su udlučili da ustanu u odbranu svoje zemlje iako nisu imali ni vojsku ni oružje. Austrijska komanda bila uvjerena da će preuzimanje zemlje proteći mirno i da će predstavljati svečani čin.
Krenula je sa 80.000 vojnika. Naišla je, međutim, na otpor na koji nije računala. Kroz 3 mjeseca koliko su vođene borbene akcije, na koncu morala dovesti na ratište 300.000 vojnika i ogromno naoružanje dok su branioci raspolagali sa svega 70.000 vojnika i s nekoliko topova. Vođeno je ukupno 76 bitaka u kojima su bili ogromni gubici na obje strane.

Završne akcije bile su usmjerene na Sarajevo. Njegovim zauzećem okončan je otpor i tako je Austrija zaposjela BiH. Slijedi opis kako su stanovnici Sarajeva branili svoj grad, simbol Bosne i Hercegovine.

HEROJSKA ODBRANA SARAJEVA TOKOM AUSTRIJSKE OKUPACIJE 1878. GODINE

U nedjelju 18. augusta u Sarajevu su se vršile grozničave pripreme za odbranu. Kako su Sarajlije već bile mobilizirane i nalazile se na ratištima diljem Bosne, od kojih su mnogi bili ranjeni ili su izginuli, za odbranu je bilo svega oko 5000 sposobnih boraca. Oprema je bila gotovo nikakva. Raspolagalo se sa svega nekoliko topova. Dva od njih su izvučena na Vraca a ostali su raspoređeni na Gorici, Debelom Brdu i Pašinom Brdu. Dva Krupova topa, zaostala od turske posade, bila su namjerno onesposobljena od turkofila, ali ih je doveo u red vrsni kovač i puškar Avdo Jabučica pa su i oni stavljeni u funkciju.

Zapovjednici artiljerije bili su Salih-aga Merhemić i Ahmed ef. Nako. Glavni topdžija na Vracama bio je Alija Burek, na Gorici Avdo Jabučica i Mustafa Trampa, a u tvrđavi s krupovim topovima rukovodio je Salko Kazazović. Pripreme su do večeri bile sve završene i Sarajlije su ušle u noć puni neizvjesnoti i straha. Svi okolni visovi bili su zaposjednuti i nastalo je mučno iščekivanje neprijateljskog napada.

Kad su Austrijanci shvatili da su Sarajlije odlučile braniti grad po cijenu svojih života, napravili su zastoj i nisu odmah krenuli poslije proboja bosanske odbrane na Klokotima kod Kiseljaka i kod Visokog. Generalu Filipoviću je trebao predah i vrijeme da procijeni situaciju i razradi plan znajući šta znači voditi ulične borbe. U tu svrhu je angažirao snage jačine od 14.000 vojnika rasporđenih u 18 bataljona pješadije s dva puka u rezervi, potom dva eskadrona konjanika i devet baterija topova, što je iznosilo 52 oruđa. Filipović je izdao naredbu da napad počne 19. augusta 1878. g. u pet sahata ujutro. Sarajevu je zaprijetila opasnost kao nikada do tada.

Prvi pucnji koji su označili presudnu odbranu Sarajeva oglasili su se s Pašinog brda a malo potom zagrmjeli su topovi sa svih strana. Branioci su prvi topovski hitac ispalili s gradske tvrđave (Arap-tabije) gdje su bila dva Krupova topa. Otpočela je presudna bitka za Sarajevo. Sarajlije su branile svoj grad, Austrijanci su ga napadali da ga porobe, zajedno s njegovim stanovnicima i čitavom Bosnom.

Neprijatelj je glavni napad usmjerio iz pravca Blažuja i Sarajevskog polja. General Emerik Kaiffel je dobio zadatak da sa svojim jedinicama nadire prema Vracama i Lukavici preko Blažuja i Ilidže. General Karlo Tegetthoff i pukovnik Đuro Lemaić dobili su zadatak da udare preko Radave i Pašina brda i skrše odbranu branilaca kod Bijele tabije i da presijeku komunikaciju grada sa Palama i istočnom Bosnom. General Eugen Müller je napadao iz pravca Vogošće i Kobilje Glave prema Pofalićima. Sarajevo se našlo u potpunom okruženju.

Prve borbe su otpočele na Pašinom brdu. Pripadnici elitnih austrijskih jedinica naišli su na neprobojan bedem sarajevskih branilaca kojih je na tamošnjim položajima bilo jedva šest stotina. Predvodio ih je junačni šejh Hadžijamaković. Borbe su vođene prsa u prsa na čitavom prostoru od Pašina brda preko Ravnih Bakija i Hladivoda. Tuklo se sabljama, bajonetama, handžarima, golim šakama, i tako je trajalo punih pet sahata. Na obje strane je bilo puno poginulih i ranjenih. Austrijanci su nastojali mnoštvom neutralizirati srčanost i hrabrost bosanskih boraca.

Borba je bila neravnopravna. Šest stotina branilaca nije moglo ništa učiniti protiv nekoliko hiljada napadača. Neprijatelj je lomio odbranu branilaca i ovi su se povlačili stopu po stopu prema bedemima grada. Tu zaposjednu nove položaje i nastave se još srčanije boriti.

Bitke su vođene i u drugim dijelovima grada. Neprijatelj je posvuda imao ogromnu premoć, osobito u artiljeriji koju je maksimalno koristio za pripremu bitaka izbliza. Grad je nemilosrdno tučen iz brdskih i poljskih topova sa svih strana a branioci nisu imali čime uzvratiti. Pod njenim udarima prvo je popustila odbrana na Koševu i neprijateljska vojska je s te strane počela nadirati u grad.

Vođeni su teški bojevi i na Koševskom brdu te na Gorici. Austrijanci su te položaje tukli sa Poljina i Grdonja gdje su izvukli tešku artiljeriju. Branioci Sarajeva su na Gorici imali svega dva topa, ali zahvaljujući izvrsnim topdžijama Mustafi Trampi i Avdi Jabučici, bili su veoma ubojiti.

Vojska koja je nadirala preko Sarajevskog polja razvila je široki front. Njeno desno krilo je usmjerilo preko Kotorca i Lukavičkog turbeta prema Vracama gdje su branioci također imali dva topa. Ostale jedinice su nadirale preko Stupa i zauzimale položaje na visovima oko Švrakina Sela. Obruč oko Sarajeva se sve više stezao. Za to vrijeme se general Filipović sa svojim štabom nalazio na obroncima Igmana a potom se premjesti na brdo Mojmilo iznad Dobrinje.

Branioci na Vracama bili su izloženi žestokoj artiljerijskoj vatri i morali su napustiti položaje. Povukli su se na Debelo brdo ali ih je tu zasula još žešća vatra pa su se morali spustiti u prve gradske ulice i tu uspostaviti odbranu. Nakon što je general Emerik Kaiffel ovladao Debelim brdom s jedinicama se počne spuštati u grad i tako su otpočele ulične borbe.

Ulične borbe

Izloženi ogromnom pritisku branioci su bili primorani da se povlače sa svih isturenih položaja oko grada. Za njima su se spuštale i neprijateljske snage pa su u svim gradskim zonama započele ulične brobe. Branjena je svaka mahala, svaki sokak, svaka kapija, avlija. Zavojevaču je bio nametnut najteži i najopasniji oblik borbe pri zauzimanju grada – ulične borbe. Odlučnost Sarajlija da brane svoj grad po cijenu svojih života podrazumijevalo je ogromne žrtve i na neprijateljskoj strani. Razvoj događaja doveo je napadače u situaciju iz koje se nisu mogli povući ukoliko su željeli ovladati glavnim gradom zemlje koju su zauzimali.

Neprijateljske snage koje su nadirale preko Koševskog brda pošle su u nekoliko pravaca prema centru grada. Teške bitke su vođene na Koševu kod Kemalbegovog ženskog mekteba uz tamošnjih potok. Najkrvavija je bila kod jednog tamošnjeg mlina gdje je palo mnogo branilaca, ali i napadača. Uz pedesetericu poginulih branilaca neprijatelj je na licu mjesta strijeljao još dvanaestericu koje je tokom borbi zarobio.

Krvave borbe su vođene i na Širokači, Bjelavama, Budakovićima, Medresetu, Žagrićima i drugim dijelovima grada, ali je najteže bilo na Gorici. Borbe se potom prenesu naniže i razviju su na čitavom prostoru sve do Magribije džamije i u tamošnjoj mahali, pa oko obala Miljacke i dalje. Bilo se posvuda, po sokacima, avlijama, grebljima, pucalo se sa prozora, krovova, pa čak i sa munara.

Austrijski vojnici su se veoma iznenadili kad su među braniocima vidjeli i žene, pa čak i djecu. Ovakav ogorčen otpor Sarajlija u kojem je učestvovalo staro i mlado, muško i žensko, zdravi, bolesni, razbijesnio je Austrijance. Shvatili su da se vodi bitka na život i smrt. Svjedoci strašne pogibije u svojim redovima, jurišali su bjesomučno i počeli pucati na sve što je bilo ispred njih, ne gledajuć da li je to borac, starica, dijete, trudnica.

Mnogi su izbezumljeni od straha izgubili kontrolu pa su počeli činiti zločine kakvi do tada nisu viđeni u Sarajevu, što je bilo neprimjereno pripadnicima vojske najnaprednije evropske države i velesile. Zabilježeni su, naime, slučajevi klanja ljudi, pa čak žena i djece. Bilo je slučajeva da su vojnici u kućama ubijali trudnice i majke s djedetom u naručju. Zalaganjem oficira spriječene su razmjere koje su mogle biti krajnje kompromitirajuće za Austriju.

Grad je branilo sve što je moglo hodati i nije se gledalo na žrtrve. U nastalom paklu izbije požar koji je munjevito gutao kuće, sokake i cijele mahale. Samo na Gorici izgorjelo je četrdeset kuća, neke zajedno za ženama i djecom.

Krvavi okršaji su bili i u ostalim dijelovima grada ali je u završnici najteže bilo oko Alipašine džamije. Tu se nemilosrdno i pucalo i sjeklo. Krv je tekla potocima. Branioci su se peli na munare pa odatle pucali na Austrijance. Ovi su se za njima peli i žive ih bacali odozgo.

Krv se lila i oko vojne bolnice (hastahane) kod Magribije džamije i na Hisetima (prostor od današnjeg Marindvora prema Skenderiji). Tu su uglavnom bile kuće starih zaptija (policijaca) i siromašnih zanatlija, među kojima je bilo i Arnauta. I ovdje su se rame uz rame sa muškarcima borile žene. Dok su jedne pucale druge su nosile municiju, treće previjale i zbrinjavale ranjenike i poginule.

Duh borbenosti i osjećaj dužnosti prema domovini nije ostavio postrani čak ni teške bolesnike koji su ležali u vojnoj bolnici kod Magribije džamije. Oni su pucali sa prozora, iz dvorišata i drugih kutaka. Kad su Austrijanci zauzeli zgradu postupili su krajnje grubo sa zatečenim. Preostale bolesnike izbace na ulicu a unutra smjeste svoje ranjenike.

Žilav otpor je pružen i u rejonu Budakovića. Uz potoke prolivene krvi tamo su izgorjele sve kuće zajedno sa džamijom. Samo na jednoj hrpi izbrojano je pedeset poginulih branilaca među kojima je bilo žena i djece. Mnogi od njih su bili zaklani.

SARAJKE U ODBRANI GRADA

Ostat će vječno sječanje na sarajevske junakinje koje su zajedno sa svojim očevima, muževima, sinovima, broćom i komšijama branile svoje domove, sokake, svoj grad. Pucale su, branile se i napadale puškama, kuburama, handžarima. Mnoge su braneći kućni prag poginule s djetetom u naručju. Bilo je slučajeva da su i djeca zajedno s majkama pucala na vojnike koji su prodirali u kuće, dok su im se očevi i muževi borili na ulicama.

Mnoge žene su izišle na ulice i borile se kao muškarci. Izvjesnu Habibu Agić. udatu Arnautović, vojnici su zaklali nasred ulice nakon što je u pucnjavi ubila jednog neprijateljskog vojnika. Nije do kraja bila preklana pa se kasnije liječila i živjela je sve do 1934. godine.

Junaštvom se istakla i jedna djevojka prezimena Dreka. Nju su vojnici uhvatili i mučili na Koševu. Ostala su zapisana imena još brojnih žena heroji koje su branile svoj grad. Takva je bila i Sevdija Handžić rođena Pita, koja je pucala na oficira da bi osvetila brata koji je tog dana poginuo u borbama. Mnoge su bile na vatrenoj liniji i ispomagale branioce grada. Izvjesna Kada Preljevći je preobučena u muško odijelo nosila municiju na Bakije gdje su se vodile teške borbe. Bilo je puno takvih i u drugim mahalama, kao što su Fata Hadžavdić iz Divan – Kjatibove mahale, Fatima Pandur i neka Melčija iz Žabljaka, pa Fatima Džipa, Arifa Džipa, sestre Pašana i Alija Koredžija, Hasnija Pita, Paša Agamehina, Nura Porča mehlemuša (bolničarka), Hafa Berberić i dr.

U Žabljaku su izvjesne Habiba Bulbulović i Nura Hadžiomerović zaposjele položaj pored tamošnje džamije i pucale na neprijateljske vojnike kao najbolji borci. Druge su zbrinjavale ranjenike, previjale ih i obavljale druge zadatke koji su bili u funkciji odbrane grada. Malo je primjera iz novije historije da su žene učestvovale u odbrani domovine i svoga grada na ovakav način i u ovolikom broju kakav je slučaj sa Sarajkama pri zauzimanju grada od strane austrijske vojske 1878. godine.

Teške borbe pratio je i požar koji je zahvatio mnoge mahale. Plamen je ve bio sažegao Koševo, Goricu, Magribiju, Hiseta, Budakoviće, a gorjelo je i u drugim dijelovima grada. Požar koji se širio od Magribije mahale prema Alipašinoj džamiji zaustavio se tek pred Koševskim potokom i to je spasilo mahale prema središtu grada. Dimilo se i ispod Bakija te na drugim stranama grada.

Komandant austrijske vojske general Filipović je tokom bitke stalno ubacivao svježe snage koje su upadale u grad sa svih strana tako da se omjer u ljudstvu koji je u početku iznosio 3 : 1 u korist napadača, stalno povećavao u njegovu korist dok je broj branilaca stalno opadao zbog velike pogibije i ranjavanja. Bilo je nemogue u takvim okolnostima dalje odolijevati, i oko 14 sahata otpor branilaca je bio skršen. Neko vrijeme još se puškaralo oko gradskih tvrđava gdje se najviše povuklo branilaca. Shvativši da je uzaludan svaki dalji otpor, a ne želeći da se živi predaju, posljednji branioci napuste tvrđavu i izvrše proboj prema Mokrom i Palama da bi se odatle prebacili u istočnu Bosnu. Njihovim povlačenjem okončana je odbrana Sarajeva.

U četiri sahata poslije podne austrijska zastava se zavihorila na sarajevskoj tvrđavi čime je bilo označeno definitivno zauzeće Sarajeva. Taj čin je popraćen 101 pucnjem iz topova, zvonjavom crkvenih zvona i svirkom vojne muzike, na opću radost austrijskih zavojevača i domaćih izroda (iz redova kršćana), a na tugu i žalost junačnih Sarajlija i čitave Bosne.

Kad je u Zagreb stigla vijest o zauzimanju Sarajeva zavladalo je veliko oduševljenje. Priređeno je općenarodno slavlje, a tisak je izbacio spomenicu u slavu “hrvatskih junaka koji su Bošnjacima i Hercegovcima donijeli četiri stoljeća žuđene slobode”. U međuvremenu je Hrvatski sabor donio zamolnicu (21. augusta 1878. g.) upućena caru u Beču da se Bosna i Hercegovina prisajedini trojnoj Monarhiji, to jest Hrvatskoj.

Prvi korak okupacionih vlasti bio je poziv građanima da predaju oružje pod prijetnjom smrtne kazne. Naredba je glasila da se moraju predati i trofejni (starinski) primjerci. Narod je nerado izvršavao ovu naredbu. Mnogi su ga zakopavali u zemlju, zidove i drugdje. I ono što je predato zaprepastilo je Austrijance. Zabilježen je slučaj Ali-paše Čengića (unuka Smail-age Čengića), koji je samo iz svoje kuće poslao puna kola raznog oružja. Mnogi su prije predaje starinskih primjeraka s njih poskidali ukrase od dragulja, zlata, srebra i bisera.
Svaka muslimanska kuća je od starina posjedovala primjerke skupocjenog oružja koje je nošeno samo u svečanim prilikama kao što su svadbe, megdani, bojevi i sl. Može se zamisliti koliko je tom prilikom oduzeto takvog oružja, ne računajući onog suvremenog bez kojeg nije bio nijedan odrasli Bošnjak. Ni u jednom slučaju vlasti nisu izdavale potvrde o oduzimanju. Pouzdano se zna da je većina trofejnih primjeraka završila u privatnim zbirkama austrijskih oficira. Danas se nalazi u razim gradovima širom Austrije, kao i u državnim muzejima.

Austrijanci su po zauzeću grada učinili nešto neprimjerno čega su se i sami kasnije stidjeli. Vojska je, naime, uz kuće mnogih građana, zaposjela i 25 gradskih džamija i pretvorila ih u skladišta iako to nije bilo prijeko potrebno. To je svakako bio čin demonstracije sile i poniženja buntovnih i ponosnih Sarajlija. To je sve rađeno po direktnom naređenju generala Filipovića koji je bio krajnje neprijateljski raspoložen prema Bosni i Bošnjacima. Može se reći da je bio prožet mržnjom prema njima jer je i on, kao mnogi bosanski Srbi i Hrvati, bio opterećen kompleksom inferiornosti naspram islamskih, nekadašnjih njihovih gospodara.
U svom izvještaju Vrhovnoj komandi u Beču Bošnjake naziva “divljom životinskom gomilom”, a prilikom prijeme prve deputacije Sarajlija po zauzeću grada ponio se veoma neljudski prema predstavnicima muslimana, nazivajući ih najgorim imenima: “lopovima”, “skotovima”, podrugljivo im dobacujući da se ne može proći njihovim sokacima od smrada, prljavštine i sl, grdeći ih što su se usudili suprotstaviti austrijskoj vojsci.

Bosanska prijestolnica je pala i njome je zavladao neprijatelj. Pa ipak, u tim najtežim trenucima grad je ostao dosljedan svojoj 400-godišnjoj islamskoj tradiciji. Dok su po gradskim ulicama još uvijek ležali mrtvi branioci i posvuda lokve krvi, oglasio se ezan s munare džamije na Mlinima iznad Baščaršije, zahvaljujući odvažnom mujezinu Huseinu Mačkoviću. .

Palo je Sarajevo i Bosna, ali junački, s obrazom i na način kako dolikuje potomcima slavnog Kulina bana, Tvrtka, Mehmed-paše Sokolovića i inih paša, vezira, aga, begova i drugih proslavljenih junaka hiljadugodišnje Bosne, sve do Husein-kapetana Gradaščevia Zmaja od Bosne, i hiljade sličnih znanih i neznanih bosanskih sinova i junaka.
prof. Enver Imamović

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s