Kroz otvoreni prozor automobila koji klizi nekih 20km/h razgledam okolinu. Pokušavam pronaći neki znak koji ću prepoznati, kuću, stablo, klupu pored ceste… na žalost ne pronalazim ništa što bi me vratiolo u prošlost.

Most Stradanja 9.5.2013 _ 50185434

Dolazimo napokon do željeznog mosta u Donjem polju. Mosta na kome se u toku 1992 vršilo sistematsko klanje muslimana od strane četnika. Neka jeza mi prođe kroz tijelo, kada na drugoj strani mosta ugledah zidine KP Doma Foča. Na povratku iz Foče, dobih vijest da mi je i posljednji rođak koji je bio zatočen u KP domu Foča, konačno pronađen u masovnoj grobnici u blizini Osanice, to što nije bio punoljetan nije ga spasilo. Konačno je moja familija završila potragu za tijelima ubijenih članova uže familije, sada slijedi potraga za egzekutorima, koji bi trebali završiti iza rešetaka ili u nekom potoku, sa metkom u glavi.

???? - ????
Most Stradanja i zloglasni KP Dom Foča

STRANAC U RODNOM GRADU

Sa autom nailazimo na most, koji je srušen u NATO udarima na RS. Nakon rata zakrpljen od strane Njemačkog bataljona. Daske postavljene u širini točkova, podsjećaju na poligon za testiranje vozača za auto utrku Camel – Trophy, poskakuju ispod točkova, tako da čovjek ima osjecaj da će se survati u rijeku Drinu, koja svojom bistrinom plijeni pogled. Na sredini mosta na trenutak zastajemo, da bi još jednom bacili pogled na sastavke Drine i Ćehotine.

Ovaj grad muzej, ova Foča, _ 4699vrtic-u-donjem-polju-u-foci-008

Nakon prelaska mosta, skrećemo desno, prema Donjem polju. Cesta puna rupa, odaje prve tragove zapuštenosti grada. Pored ceste trava koja ne pamti kada je posljednji put pokošena, iz korova zjape zidina od spaljenih bošnjačkih kuća. Ispod ceste na mjestu gdje se nekada nalazio pomoćni stadion, prave se dvije manje zgrade. Malo visočije, na mjestu nekadašnjeg «Kafe Bora», gradi se tržni centar, ili samo liči na takvo zdanje. Ni traga džamiji koja je bila u blizini.

foca-1955-_-011

focanski-period-nob-foca-bih

Prolazimo pored nekadašnje osnovne škole, tačnije pored mjesta gdje je nekada bila škola, ispred koje je u parku bio spomenik narodnom heroju Šerifu Loji. Škola je srušena do temelja, teren poravnat a na njenom mjestu neki novi temelji. Na mjestu gdje je nekada bio spomenik, sada je ogromni plakat, na kome stoji slika crkve ili manastira. Što bi trebalo da znači da će prilikom moje sljedeće posjete, da me tu dočeka crkva, a osnovna škola svakako više nije nikome potrebna, jer sada je Foča univerzitetski grad.

Foča _ 33873178

genocid u Foči _ 4707
LOGOR Srednjoškolski Centar Foča

Napokon dolazimo i do srednjoškolskog centra. Poarkiramo auto na nekadašnji poligon za obuku vozača, koji je zarastao u korov, u ispucali beton zabijeno par drvenih pritki, koje su valjda zamjena za čunjeve. Preko puta se gradi “Gradska dvorana”, radi je firma iz Visokog, niko od radnika nije bio prisutan na građevini, možda je vrijeme kolektivnog godišnjeg odmora. Vraćamo se nazad i ulazimo u dvorište škole. Ograda podobro zahrđala, zid izrađen od staklenih blokova, ispred kojeg smo se okupljali za vrijeme odmora, mjesto gdje su pali mnogi prvi poljupci, kao i zapaljene prve cigarete, stoji tužan, izrešetan mecima, kamenjem… tek po neki blok je još uvijek čitav. Korov na svakom koraku, stolarija ne pamti kada je imala posljednji susret sa četkom i farbom… sjećanja prolaze kroz glavu, i na trenutak mi se učini da čujem glasove prijatelja koji sjede na ogradi ispred škole. Iz misli me prekinu glas
– Hoćeš da te slikam!?
– Neću!
– A zašto?
– Želim da pamtim ovo mjesto u nekom drugom izdanju i vremenu.
– Hajmo ući unutra.
– Ne želim.
– Zašto ne želiš?
– Biće bolje, ako ostane u glavi slika koju pamtim, jer šta god da vidim, neće biti ono što ja želim da vidim. Jednostavno neke stvari treba ostaviti takve kakve su.

Nakon kraćeg razgovora, napuštamo dvorište škole, sjedamo u auto i krećemo nazad prema gradu…

ZAJEDNIČKI IFTAR U ALADŽA DŽAMIJI    18ZAJEDNIČKI IFTAR U ALADŽA DŽAMIJI    15

Spaljene kuće u naselju Aladža, podsjećaju na ne tako davno vrijeme, kada je SDS provodio politiku genocida. Tragovi nasilja i divljanja, vidljivi su na svakom koraku. Gledam u spaljene kuće, rodbine i prijatelja. Zanimljivo ne vidim zgarišta i korov, nego jasno vidim kuće, kao i masu djece koja se spuštaju ulicom prema Ćehotini, nakon što je zvonilo zvono za veliki odmor. Pomisih u sebi, kako je čovjek čudna biljka i kako je u stanju vlastite oči prevariti i natjerati ih da vide, ono što želi a ne što oči uistinu vide. Ponovo mi razmišljanje prekide glas
– Kako to, da je u Foči živjelo toliko Muslimana, a da na onom spisku učenika primljenih u prvi razred, nema niti jednog Muslimana?
– Tako što su Muslimani u Foči u posljednjih stotinu godina, sistematski ubijani, progonjeni, imovina im uništavana.. poslije zadnjeg rata dugo, dugo godina, u Foču je bilo skoro pa nemoguće doći ako si Musliman. Tako što nismo imali nekoga ko bi nas poveo u povratak. Tako što niko od onih koji su stekli bogatstvo na račun Bosne i patnje ovog naroda, nije želio da potroši niti jedan fening od tog bogatstva i povede narod za sobom u povratak. Tako što su i najveći mozgovi ove države i ovog grada, iskopali kosti svojih predaka i premjestili ih u Sarajevo…. Tako što je učinjeno sve, da danas Muslimana ovdje ne bude.
– Pa kako to?
– Ne pitaj, previše. Teško je to i meni razumjeti, a komoli tebi.

ZAJEDNIČKI IFTAR U ALADŽA DŽAMIJI    16

Na mjestu gdje je nekada bila Aladža džamija, ograđen prostor. Ko zna koliko će vremena proći, dok se ponovo ne ukaže munara. Pokušah zamisliti munaru, i u tom momentu me obuze tuga, ne zbog srušene džamije, ne zbog spaljenih kuća, ne zbog ubijenih ljudi… Žao mi bi onih koji su je rušili, jer će ih kad li tad li stići taksirat za učinjeno, a džamija će nići ponovo tu, kao nijemi svjedok, njihove nemoći. Tuga me obuze, jer skontah da Fočaci sve ove godine nisu znali ili nisu željeli voljeti Aladža džamiju, onako kako su trebali. Nisu naučili kako da se identifikuju sa Aladža džamijom, kao što Mostarci znaju, da se identifikuju sa Starim mostom.

(1960) Foča 1960 - 70 - putovala 1970 002foca_slika_o_22809165foca-039sehova-dzamija-dzamija-kadi-osman-efendije-lijevo-gore-careva-dzamija

Ostavljamo ograđeni prostor iza sebe i lagano put nastavljamo prema autobuskoj stanici ili onome što je ostalo od iste. Ni traga od džamije koja je bila desetak metara udaljena od zgrade autobuske stanice. Prolazimo pored robne kuće prema prijekoj čaršiji. Radoznali pogledi prolaznika se prosto lijepe na registarske tablice. Pokušavam da vratim sliku, rasporeda radnji koje su se tu nalazile, a koje danas zamjenjuju parking mjesta, ali ne uspijevam. Trebalo bi mi izgleda malo više vremena, da se sjetim svih dućana, koji su spaljeni i nikada nisu obnovljeni. Sa lijeve strane, na mjestu Careve džamije, prazan prostor. U oči nam upada Sahat kula, za razliku od džamija, ona je preživjela. Rupe na putu, srušene i spaljene kuće, zarasle bašče, oronule fasade, srušene džamije… propratile su nas, sve do naselja Tabaci. Okrećemo se ispred dvorišta džamije, koje je očišćeno, od džamije nisu ostali ni temelji. Nekadašnje skladište građevinskog preduzeća “Građenje” krasi par zahrđalih, i već odavno otpisanih kamiona, zaraslih u korov. Benzinska pumpa, koja je već odavno zrela za zatvaranje, zbog dotrajalosti opreme, magičnim potezima obezbjeđuje dozvolu za rad.

sehova-dzamija-u-prvom-planu-iza-je-careva-dzamija-a-desno-dzamija-mehmed-pase-kukavice

Vraćamo se prema centru. Pored nas prolazi ohrndana «Lada» ispunjena golobradim dječacima, koji se izvlače kroz prozor i pozdravljaju nas sa tri prsta, dok iz auspuha udišu na pola sagorjele gasove. Djeca, koja su 1995 imala nekih 7 do 8 godina, izgleda da su u školi jedino naučila da mrze, sve što nema na sebi 4 ”C”. Učitelji i roditelji su im izgleda u dušu usadili mržnju, prema svemu što nije srpsko ili što izgleda ljepše i bolje od njihovog…

Prolazimo pored naselja Musala, gdje provedoh par godina života. Tu ugledah prvu fasadu čije su boje osvježene u zadnjih deset i više godina. Pred zgradom opštine, spomenik poginulim četnicima. Broj poginulih me iznenadio, očekivao sam puno manju brojku, od one koju vidjeh. Da li je cijena previsoka, to najbolje znaju familije koje su u ratu nosile marame crne? Ne bih se iznenadio, da ih vidim, kako te iste marame danas drže ispred sebe, očekujući da u njih padne kakva milostinja, od onih koji su u ratu bili na čelu vlasti a čija djeca su na vrijeme sklonjena iz Foče.

Foča _ stare slike Foče 005foca-centar-grada-parking-ispred-hotelahotel-zelengora-foca-7

Foca, hotel Zelengora
Foca, hotel Zelengora

Spuštamo se do hotela Zelengora. Odlazimo i do fabrike Trikotaža. Kapija fabrike zahrđala, krug fabrike zarastao u korov. Jedini progres je napravljen, u nazivu firme, gdje je Foča, prepravljena u Srbinje. Kako sam mogao primjetiti to je bila praksa i na drugim objektima. Danas, niti jedna prijeratna fabrika na opštini Foče, ne radi. Teško bi bilo nabrojati sve, ali jednu od njih teško je zaobići, a to je «Maglić», drvno-prerađivački gigant, koji danas ne zapošljava niti 1 radnika.

Vraćamo se ponovo u centar, iz par kafića dopire muzika. Na trgu spomenik čiča Draži. Pratim cijelo vrijeme imena ulica, i ne mogoh a da se ne nasmijem, jer su se smjenjivali čudni nazivi; Cara Lazara, Cara Dušana, Kralja Petra… Durmitorska, Cetinjska… niti jedan naziv ulice, koji bi svjedočio da se Foča nalazi u Bosni. Nazivi ulica daju pravu sliku o stanovništvu koje danas naseljava Foču, a ona nam govori da je malo onih koji su naselili Foču u zadnjih 60 godina, a da se mogu pofaliti bosanskim porijeklom.

Obilazimo još par ulica, i nakon toga kod zgrade opštine prelazimo most na rijeci Drini. Napuštamo Foču a da ne vidjesmo niti jedan novi automobil. Zaustavljamo se sa autom pored ceste, preko puta Donjeg Polja, da bi još jednom pogled bacili na dolinu, u kojoj je jedan narod zadnjih stotinu godina, krvario kao nigdje drugo, iz samo jednog razloga, a to je da se nije uklapao u projekat “velike srbije”. Preko puta se vidi munara tek obnovljene džamije Musluk. Na munari se vide ljudi koji vrše posljednje pripreme, za njeno svečano otvaranje, zakazano za par dana. Slike prošlosti u tom momentu se po prvi put javiše. Sjetih se kako sam posljednje ljeto prije rata, skoro pa sa istog mjesta, posmatrao upaljene kandilje na minaretu džamije. U vrijeme kada se u zraku mogao namirisati rat, kada bi svako malo, tihu noć prekinuo rafal iz automatske puške. Sa nekim strahom sam posmatrao džamiju, i pitao se da li su to njeni posljednji dani.

Rane divljanja četnika po Foči, definitivno nikada neće zarasti. Zidine spaljenih kuća, zapušteni parkovi i ulice, srušene džamije… rane su koje su vidljive onima koji po prvi put dolaze u Foču. Stotine silovanih žena, hiljade ubijenih, hiljade logoraša…, desetine hiljade protjeranih su rane koje nisu vidljive, to su rane koje duboko u duši nosi svaki stanovnik Foče. Rana koju ja najviše osjetim je ona koja se zove PRODAJA IMOVINE, to je nešto što ne mogu, a niti želim halaliti niti jednom Bošnjaku.

Okrećem se i sjedam u auto, te nastavljamo put prema Ustikolini, gdje nas je dočekao miris svježih kifli, koji se širio čaršijom…

Ulice pune života, kafić do kafića se redaju jedan iza drugog, da na trenutak pomislih da sam došao u Štrosmajerovu u Sarajevu a ne u Ustikolinu. Sjedamo u jedan restoran, na kome stoji oglas, da se traži radnik. Pitamo gazdu da li je oglas još uvijek otvoren, na što dobijamo potvrdan odgovor. Centar Ustikoline u ljetnjem periodu, skoro da se ne razlikuje od bilo kojeg drugog grada. Ljeti se tu okuplja sva elita, kako politička, tako i mafijaška. Svi dođu da provedu par dana, na raftingu ili splavarenju.

U jednom od kafića koji se nalaze pored ceste, raspitujemo se za smještaj, ubrzo nam pronalaze slobodno mjesto u turističkom naselju ”Ada”. Dolazimo na cilj, gdje nas dočekuje predivna atmosfera. Hladovina, mir, miris lipa, pogled na Drinu… Su samo neke od ljepota tog malog ali dosta lijepog kampa. Nadam se da će se potruditi, pa za sljedeću sezonu napraviti jedan restoran, kao i bazen. Tako da bi ugođaj bio potpun.

Sljedeće dane smo provodili, putujući od Tjentišta doGoražda. Pokušali smo se okupati u Drini, ali sam bio jedan od rijetkih koji je uspio par minuta provesti u vodi. Hladnoća naprosto ubija, ne mogu se sjetiti kako smo se prije kupali, po cijeli dan. Očito smo bili puno mlađi, tako da se i hladnoća lakše podnosila. Na putu od Ustikoline prema Goraždu, pored puta građevine, koje su u rangu građevina silikonskih zvijezda. Građevine koje su po meni tužna strana priče naše svakodnevnice. Novcima kojima su građene, moglo se kupiti ko zna koliko stanova po Foči, ko zna koliko zemlje oko Foče i Goražda. Da smo to kupovali, umjesto što smo prodavali, danas bi sigurno povratak u Foču bio realnost, a ne pusti san. Nadam se da će odgovorni za današnje stanje, ako ne na ovom svijetu, sigurno na onom drugom odgovarati za svoje postupke.

Goražde je danas grad, koji je teško prepoznati. Grad iz temelja obnovljen, stanovnici su nas dočekali sa osmjesima na licima, u svakom trenutku bili na usluzi, kada bi im postavili neko pitanje. Niko nije obraćao pažnju na registarske tablice ili naglasak kojim govorimo. Goražde je grad u kojem ćete se sigurno osjećati prijatno. Preporučujem svima restoran pored Drine, i ugođaj u debeloj orahovoj hladovini. Sa nekom tugom u duši, napustismo Goražde i predivne domaćine, koji nas ugostiše. Ponovo se uputismo prema Ustikolini, do restorana “Drina”, gdje se može naći svježa drinska riba.

U kasne sate skupa sa mladom rajom, stadoh u red za svježe kifle. Natrpah punu kesu vrelih kifli, te krenusmo lagano prema kampu ”Ada”. Temperatura koja je u toku dana dosegla skoro 40C, pored rijeke bi se u toku noću spustila, tako da bi nas svježina zraka, natjerala da se toplije obučemo. Umorne od puta po prošlosti, uspavala nas je pjesma cvrčaka i žubor Drine. Ne sjećam se da sam nešto sanjao, ali znam da sam imao najljepše buđenje. Jednostavno, Drina je svima nama koji smo se kupali u njoj u djetinjstvu, ostavila u kostima dio sebe. Ako je Drina dio nas, onda bi i mi trebali da budemo dio Drine. Mislim da je krajnje vrijeme da svako od nas učini bar jedan korak, prema Drini. Ako to ne učinimo sada, sljedeće generacije Drinu će gledati tek kao rijeku susjedne nam države, isto onako kako mi danas gledamo na Užice.

Obaveze su nas primorale da napustimo podrinje, nakon par prelijepih dana, provedenih na obalama Drine. Prvom prilikom, vraćamo se tamo. Stara narodna poslovica kaže, da krv nije voda, ja bih rekao da je u našem slučaju voda Drina za nas jednako bitna kao i krv.

Objavio: Pospanko (Saudin Bećirević) (19.08.2007. – 30.08.2007./Blog Saudina Bećirevića)

fotografije:fb PutnikNamjernik/flickr ekranportal13/focanskidani

_ _ _ _ _

Foča iz 1980 (FOTO – screenshot):

Foča iz 1980 _ 501854979

Foča iz 1980 _ 501854978

Foča iz 1980 _ 501854973

Foča iz 1980 _ 501854975

Foča iz 1980 _ 501854974

Foča iz 1980 _ 501854976

Foča iz 1980 _ 501854977

_ _ _ _ _

Foča iz 1980 (VIDEO)
Foča – kazivanje o Foči – historija – dvije su se vode zavadile (2)
https://www.facebook.com/kenan.sarac.39589/videos/g.131554163664449/192912951063630/?type=2&theater

_ _ _ _ _

Saudin Bećirević (1973. - 2009.)

Saudin Bećirević (27.08.1973. – 20.11.2009.)

Saudin Bećirević rođen je 1973. godine u Humu kod Foče. Osnovno obrazovanje završio je u rodnom kraju, a srednju školu u Sarajevu. Tu ga sa 18 godina zatječe rat, a Saudin postaje vojnik Armije RBiH, diverzant i jedan od najistaknutijih boraca. Nakon rata odlazi u Libiju na privremeni rad.

Godine 2005. Bećirević na bh. blog servisu http://www.blogger.ba pokreće blog Bore oko očiju boreokoociju.blogger.ba gdje prepisuje priče iz svojih ratnih dnevnika. Blog za kratko vrijeme postaje najčitaniji u BiH i šire, o čemu danas svjedoči blizu 750.000 jedinstvenih posjetilaca. Nedugo iza toga, 2007. godine, Saudin odlučuje ispuniti obećanje poginulom prijatelju i objaviti knjigu sa ratnim pričama. Knjiga “Bore oko očiju – dnevnik bosanskog vojnika” postiže kao i blog izniman uspjeh, te postaje najprodavanija knjiga u BiH 2007. godine. Također, pripada najprodavanijim knjigama iz BiH ikada kada je online prodaja u pitanju, te je bila najprodavanija od knjiga domaćih autora na Sajmu knjige i učila u Sarajevu 2007. godine.

Saudin Bećirević (1973. - 2009.) _ 003

Bećirević se sa 18 godina zatekao sam u napadnutom gradu i odabrao da ostane tu i brani ga do posljednjeg dana. Na svom blogu, u knjizi i drugim javnim nastupima, Bećirević je uvijek naglašavao da je bilo mnogo sudbina poput njegove, i da nije nikakav izuzetak ili heroj. Njegova uloga bila je drugačija samo utoliko što je priče zapisivao, i poslije odlučio objaviti.

Saudin Bećirević (1973. - 2009.) _ 002

Treba naglasiti da su ratne priče Saudina Bećirevića sa bloga i iz knjige zapravo najčitanije štivo o ratu u Bosni i Hercegovini uopće. Za života, Saudin je uspio pripremiti i nastavak ove priče, drugu knjigu “Na putu u nepoznato”, kako se sada i zove njegov blog. Javnost će uskoro biti obaviještena o izdavanju druge Bećirevićeve knjige.

Vijest o preranoj smrti ovog velikog čovjeka i autora, ali prije svega pravog Bosanca, pogodila je mnoge građane Bosne i Hercegovine.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s