Nisam ja bivši. Ja sam Fočak i u Parizu i u Sarajevu i u Beogradu i u Rimu, gdje god me
noć zatekne. Svaku veče, ja kad zaspim, ja sam Fočak. Ujutru se mogu probuditi u bilo
kom gradu, ali do zore je moje.
Piše da sam rođen u Foči. Rodni list … Znači ja sam rođen i postojim i to mi oni potvrđuju. Nemam identitet, nemam legitimitet i legalitet.

 

Sjećanje na velikog umjetnika, čovjeka i fočaka - ISMET ČAUŠEVIĆ ČAKI _ 50185421

Irham Čečo:

Hvala vam.  Prije svega, ja sam Irham Čečo iz Foče. 15 godina se tako predstavljam koga god prvi put sretnem, šta god to značilo,  jer ja sam od 1992. do 1996. godine bio u Goraždu. Danas živim u Sarajevu. U Foču nisam kročio 11 godina. Pričaću vam kasnije kako je bilo kad sam konačno odlučio  da odem tamo. Uglavnom jednu stvar moram priznati. Ne osjećam se žrtvom. Ne osjećam se žrtvom zato što sam previše dobro prošao. Što sam dobro prošao? Zato, između ostalog, na jednom sasvim ličnom nivou. Srbi s kojim sam ja rastao mene nisu lagali.

Ja sam znao gdje živim, znao sam šta mi se sprema bolje nego moj otac, prosvetni radnik, koji je između ostalog, ovom Zelenoviću predavao. Ali ništa to nije pomoglo. Znao sam da će biti rata. Nisam znao šta je rat. E onda normalno dođu ljudi pa ti objasne. U Foči su problemi počeli negdje paralelno sa ovom antibirokratskom revolucijom. Dakle čak i prije stvaranja SDS-a. Počele su neke nacionalne podjele, neke afere u preduzećima koje su instrumentalizirane da se stvori etnička podjeljenost. Klima vrlo nezgodna. Prst na obaraču. Noćne straže. Mislim ko je god išta o tome htjeo znati, mogao je da to čuje. Onda je SDS podjelio oružje. Oružje je bilo oružje koje je davala JNA. 4. aprila, dva dana prije zvaničnog, jel, tog nekog početka rata i agresije i svega što je usljedilo, 4. aprila je počeo rat. Znate kako je to, ja sam spavao, probudio se – puca. Ko puca? Što puca? Na koga puca?

Četiri dana poslje dolaze moje prve komšije, otac mog dobrog druga Krunoslava i jedan drugi, Marko, koji je sa mojim ocem radio, skupa dolaze i kažu “Imate li oružja?”, “Nemamo oružja”. Dolaze opet za sat vremena. Kažu: “Dolazi vojska sa strane, ne možemo vam garantovati sigurnost”. Vojska sa strane, gospodo, je vojska odavde. To nije bila ni kineska, ni turska,ni francuska vojska, to su bili Srbijanci.

Dobro. Šta je tu je. Spremili smo se za oko dvadesetak minuta, pokupili pet, šest kesa. Ja sam, recimo, ponio, ponio sam ono četiri jakne i samo jedne hlače. Mislim o takvim stvarima se stvarno ne razmišlja. Ostavili smo porodične slike, ostavili smo nakit, budalaštine, sve to. Novce smo ostavili, ako to uopšte kome šta znači. Uglavnom, sjeli smo u Juga 45, kragujevačka Zastava. Tako smo došli Jugom u Ustikolinu. Imali smo sreće, na nas nisu pucali. Posle su na moga djeda pucali snajperi sa KP Doma, jer tu su već Srbi bili postavili snajperiste. Ali ja čitav život, recimo, neću moći zaboraviti jednu drugu stvar.

Mislim to što se meni desilo, to je šala.

Ja sam bio dječak, sjeo sam u auto kao da idem na izlet i to je bilo to. Izašao sam. Ali, recimo, petnaestak godina poslje, je li, pita mene moja supruga, kaže: “A šta je bilo sa onima koji nisu imali Juga 45?” E šta je bilo?

Bilo je to da je porodica Pišmo, dobri prijatelji moje porodice, trojica, četvorica braće, ja nisamčak znao jesu li oni Srbi ili Muslimani, jer ono, zvali su se po nadimcima, Pere, Bebe, ovaj, onaj, jedan od njiih je izašao sa malim djetetom, da bebom svojom u naručju. On se tek bio vjenčao godinu uoči rata. I molio mog oca: “Uzmi barem bebu”. Normalno, kako će uzeti tuđe dijete, gdje će, ne zna sa svojom gdje će. Mislim, znate vi dobro koliko ljudi može stati u Juga 45, jel.

I ja danas stvarno ne znam gdje je to dijete, je li živo, je li zdravo. Znam samo da ga ne mogu pogledati u oči.

Ali eto, mene moje komšije nisu upucale, jebem mu mater.

Ali moga tetka Mustafu Kulagliju, njegove komšije, jedan od njih je bio prvak SDS-a,ugledan čovjek, nije uopće bio baraba kao ovaj Tuta kojega ste gledali, nego fin čovjek,prosvjetni radnik, intelektualac, gospodin, izručio ga je i poslali su ga u KP Dom uz prijetnju da će mu pobiti porodicu ako ne preda oružje. On je imao pušku kao pripadnik rezervne milicije. On je odmah predao tu pušku, nije znao ni šta se dešava kao većina nas. On je odveden u taj KP Dom o kome vam je doktor Karović objašnjavao šta je i kako je. Zadnje što o njemu znamo jeste da su ga odveli da bere šljive. Posle tog branja šljiva se više nikad ništa o njemu ne zna. Ne znam koliko to mene boli ali znam koliko boli njegove sinove s kojima sam odrastao. Teško s njima pričam o tome. Njegov stariji sin, Muris, je možda posljednji snimak u istoriji Aladža džamije napravio, fotografirao s balkona dok je još stajala. Vide se rupe od granata na kupoli. Poslije, vidjeli ste i to danas, posle je ta džamija uklonjena. To je jedna džamija. Ona je, recimo, za bosanske Muslimane ono što je za vas Gračanica ili Hilandar. Pokušajte to tako zamisliti. I nijesamo ta jedna, nego je svaka.

Ko je bio direkor tog doma? Milorad Krnojelac, Krnja, jel, on je bio upravnik, on je odlučivao o logoru. Njega su zvali Krnja. Predavao je matematiku djeci u osnovnoj školi. Mojim drugovima. Znate šta je on, između ostalog,uradio. Pokupio je gomilu cigli sa gradilišta naše porodične kuće. Kokošar, gospodo,kokošar. E takav čovjek je odlučivao o životu hiljada ljudi. Mislim, nema veze s pameću.

Ali eto, njega je neko postavio. Taj koji ga je postavio, tako je nastalo Srbinje, jel. Jer ispočetka nisu protjerani samo, kao što danas reče gospodin Krsmanović, bivši Fočaci.

Nisam ja bivši. Ja sam Fočak i u Parizu i u Sarajevu i u Beogradu i u Rimu, gdje god me noć zatekne. Svaku veče, ja kad zaspim, ja sam Fočak. Ujutru se mogu probuditi u bilo kom gradu, ali do zore je moje. Šta hoću da kažem? Ja sam 11 godina sanjao svoju kuću,sanjao svoju familiju koje nije bilo. Neki su izginuli, neki su po svijetu. I nisam imaosnage da tamo odem. Kad sam prvi put otišao, znao sam šta ću naći.

Šta sam našao? Zapaljenu očevinu. A u kući  moga djeda, došao sam ljetos ja sa svojom suprugom i mi smo izašli da pogledamo to. U susjednoj kući koja je takođe bila muslimanska i koju je Srbin jedan kupio, legitimno, je li, za sitne pare, taj domaćin, je l’, brko, izlazi na balkon.

“Šta je”, kaže “Je l’ vas zanima taj plac?”

Ja gledam i kažem “Pomalo me zanima”. “Aha”, kaže “pa evo ima gore kod”, slagaću vam ime, recimo “kod Lukića, ima gore kod Lukića ključevi pa ako hoćete da pogledate”. “Hvala, ne treba. Samo ćemo mi ovako”. Moja supruga je Sarajka, u Foču ne bi nikad došla da je nisam ja doveo. U povratku je plakala. Ja nisam. Ne mogu ja plakati za kućama. Previše sam plakao za ljudima a za kućama nemogu. E šta sad znači nama koji za razliku od Alme nekako se nakanimo. Ja razumjem nju. Ja sam s tim istim bolom se hrvao godinama dok nisam na kraju odlučio i samo sjeo i otišao tamo. Ja sam se, recimo, prvi put počeo vraćati zbog administrativnih budalaština.

Pošto su novi zakoni, ne može jedan isti rodni list. Treba vam novi,svjež, svakih šest mjeseci. Ponekad možete nazvati nekog prijatelja, Srbina, ako imate takvog, pa vam on to uradi a ponekad Boga mi morate i otići, uglavnom, ja sam šest rodnih listova izvadio između 2001. i 2005. godine, jel. Na svakom od tih rodnih listova tri rubrike su prazne: nacionalnost, državljanstvo i vjeroispovjest. Piše da sam rođen u Foči. Rodni list izdaje Srbinje. Znači ja sam rođen i postojim i to mi oni potvrđuju. Nemam identitet, nemam legitimitet i legalitet.

Naravno, mi se svi mirimo s tim, jer papir ti treba da završiš neki posao negdje drugdje gdje ti je sada život. To je jedno etničko čišćenje olovkom i gospodin Krsmanović može mene do sutra ubjeđivati da se nešto promjenilo njegovim dolaskom, dok ja od matičara Milije, kojega svi Fočaci vjerovatno poznaju, dok ja od matičara Milije ne dobijem, ćirilicom, nije problem, ja sam u prvom razredu osnovne naučio ćirilicu, nek’ mi napiše ćirilicom Bošnjak, musliman, državljanin Bosne i Hercegovine i biće u redu. To je ta formalna promjena koju čekamo. A stvarne promjene su one o kojima je gospodin Balić već govorio. Samo to je mnogo, mnogo teže. Teško se suočiti s ljudima za koje ne znate da li ih više mrzite ili prezirete ili ih naprosto ne volite ili vam se gade. Teško.

I ja zahvaljujem svima što ste me strpljivo saslušali i samo ću još jednu kratku stvar reći. Nedavno je u Foči jedan Izraelac koji radi u OSCC-u otkrio zaboravljeno jevrejsko groblje, vjerovatno iz austrijskog doba, koje se nalazi kod fočanske bolnice. Ja se bojim da će možda na kraju sve što će moji unuci znati o meni biti neko groblje koje će neko slučajno naći.

To je to. Tako umiru gradovi.

/subota, 28. januar 2006. ,Sava Centar, sala 2/0 , Beograd, Srbija i Crna Gora/

Fond za humanitarno pravo /Istraživanje, dokumentacija i sećanje

http://www.hlcrdc.org/images/stories/Outreach/Kazivanje_istine/Foca_1992/Izvestaj_sa_konferencije_Foca_1992.pdf

_ _ _ _ _

 

Irham Čečo (Foča, 1975. – Hadžići, 2017.)
Da mu dragi Allah podari Džennetske ljepote, a porodici sabur.
Irham Čečo rođen je 1975. godine u Foči, a početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu s obitelji je izbjegao u Goražde, gdje je završio osnovno školovanje.
U Sarajevu je završio Fakultet političkih nauka.
Bosanskohercegovačka javnost pamtit će ga kao novinara britkog pera i vrckava duha u sedmičnom magazinu “Dani”, gdje je više godina radio kao novinar. Svoju novinarsku karijeru potvrdio je i kao urednik u sedmičnom magazinu “Stav”.
Više godina radio je kao savjetnik i analitičar u OHR-u, zatim u nevladinom sektoru kao koordinator za projekte Fondacije Heinrich Böll u Sarajevu, a smrt ga je dočekala na funkciji savjetnika za medije bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića.

 

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s