objavljeno:13.12.2014

Ratna dešavanja ‘90-tih godina u Bosni i Hercegovini uništila su mnoge porodice, mnoge ljudske živote. Ubijana su djeca, očevi, sinovi, kćerke, majke. Silovane su hiljade žena i djevojčica. Kao posljedica tih dešavanja danas su mnoga djeca bez roditelja, mnogi roditelji bez djece, ali i hiljade onih koja su se i rodili nakon što su njihove majke silovane tokom rata u BiH.
Nazivaju ih “nevidljiva djeca ratova” jer su svuda oko nas ali mi to ne znamo. Mnogi od njih ne znaju pravu istinu o svom porijeklu, a i oni koji znaju boje se priznanja i prezira koje bi uslijedio nakon tog priznanja.

Alen Muhić je dijete ratnih strahota, dijete silovane majke. Rođen je ratne 1993. godine u goraždanskoj Ratnoj bolnici. Alenova biološka majka je silovana i prognana iz Foče. Rodila ga je, a da ga nije ni nahranila. Nije mu dala ni ime. Pobjegla je jer je u tom trenutku to dijete za nju predstavljalo plod užasa kojeg je preživjela u Miljevini na području Foče.

Alen danas ima 21 godinu. Živi u Goraždu i radi kao medicinski tehničar u istoj bolnici u kojoj je i rođen.

O Alenu, djetetu ratnih strahota, prije 11 godina je snimljen film „Dječak iz ratnog filma”, u režiji Šemsudina Gegića. Novi film “Stupica” s Alenom kao glavnim junakom snima se u okviru serijala „Oral BiHistory” Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava UNSA i predstavljat će jedini film rađen u dokumentarno-igranoj formi.

Film je Alenova želja sa jednim zadatkom – da pronađe svoje biološke roditelje. Ovih dana je snimljena i posljednja klapa prvog dijela filma koja je snimana pred kućom Alenovog biološkog oca.

Careva džamija u Foči _ 501854928

Za Anadolu Agency (AA) Alen priča o svom djetinjstvu, borbi koju je vodio sa pričama koje su kružile mahalom ali i školom koju je pohađao.

“Ostavljen sam u bolnici 20. februara 1993. godine kada sam i rođen. Majka me ostavila u bolnici, nije me ni podojila. Prvih pet, šest mjeseci o meni se brinulo medicinsko osoblje…babice sa kojima danas radim u bolnici”, ispričao je Alen za Anadolu Agency.

Među njima se našao čovjek, bio je domar, Muharem Muhić, Alenov usvojitelj.

“On me svaki dan, nakon što bi završio posao, nosio u naručju kući kod svoje djece, ima dvije kćerke”, priča Alen svoju životnu priču. Nakon nekog vremena i usvojili su ga.

Rastao je kao član porodice Muhić sve dok mu jednoga dana, kada je imao deset godina, dječak iz škole nije rekao da je usvojen. Trčao je od škole do kuće, neka tri kilometra, ljudi i auta su ga izbjegavali. Došao je kući i pao usvojiteljima u krilo sa pitanjem: “Je li tačno da ti nisi moj otac?”.

“Znam da sam plakao, bilo je teško prihvatiti takvu istinu. Opet sam morao otići u školu i vidjeti tog dječaka koji mi je to rekao i sa kojim sam se tukao sve do osmog razreda”, rekao je Alen.

Usvojitelji su mu sve ispričali. Kazali su da mu ranije nisu govorili o tome jer su se bojali kako će to prihvatiti, da neće razumjeti. Čekali su njegovu punoljetnost.

“Možda je i bolje da sam to saznao prije vremena jer ko zna kakva bi bila moja reakcija sa 18 godina”, pojasnio je Alen.

Kako kaže, u svemu što bi radio imao je ogromnu podršku usvojitelja, tačnije roditelja kako ih on naziva. Kada je snimao scene filma i kada bi se vratio kući, majka bi ga zagrlila i kazala: “Ma ti si moj sin, ja sam tebe rodila”.

“Oni su uvijek stajali ispred mene, štitili su me dok su trajale provokacije. Gledam ih kao biološke roditelje”, kaže Alen.

Priča o Alenu Muhiću ostala bi nepoznanica da jednoga dana prije 11 godina nije došlo do slučajnog susreta njega i Šemsudina Gegića. Upoznali su se dok je Gegić snimao film u blizini vikendice Muhića.

Tada je počelo njihovo prijateljstvo ali i saradnja. Kako kaže Alen, profesor i on žive jednu životnu priču. Profesora smatra prijateljem, režiserom i idolom. Zajednički su prošli svašta, nagledali se i naslušali svakakvih kritika.

Govoreći o filmu „Dječak iz ratnog filma” Alen kaže da su ga emocije mnogo ponijele tokom snimanja.

“Osjećanja su uzburkana isto kao i moj privatni život. U isto vrijeme osjećam i ljubav i mržnju i bijes. Prvi film je bilo puno lakše snimiti nego ovaj jer u prošlom filmu čovjek nije bio svjestan nekih stvari jer nije bio dovoljno zreo, nije bio svjestan svoje životne priče”, naglasio je Alen.

Bilo je teško tokom snimanja filma, nastavio je Alen, bilo je puno provokacija poput:

“Kako ćete vi četničko kopile prikazati svijetu?”.

Pojasnio je da je nakon prvog filma bilo mnogo negativnih kritika komšija, ljudi koji žive u njegovom gradu ali i šire.

Kazao je da mu je jedan vremenski period bilo jako teško podnijeti sve.

“Bilo je uživo provokacija, ne samo preko društvenih mreža. Par osoba je meni u lice govorilo da sam četničko kopile, da sam četnik, ovakav ili onakav”, prepričao je Alen novinarki Anadolu Agency jedan dio onoga kroz šta je morao prolaziti tokom potrage za svojim identitetom.

U periodu tokom snimanja filma od 2004. do 2005. Godine imao je i sukoba i provokacija.

“Prije sam sve drugačije podnosio, dok sam bio mlađi, mislio sam da je to zbog filma, da su ljubomorni ali kako odrastaš, pogotovo u srednjoj školi nije bilo svejedno kada ti neko kaže da si četnik. Tada se dešavalo da te i emocija ponese pa ga udariš, završiš u policiji…”, govorio je Alen.

Gegić u razgovoru za AA kaže da nijedna bh. televizija nije prikazala “Dječaka iz ratnog filma”, ali su reportaže o Alenu i ekipi filma objavili CNN, Sky News, Chanel 4 …

Prisjećajući se prvog susreta sa Alenom, Gegić kaže da se to dogodilo prije 11 godina tokom snimanja jednog filma u Višegradu. Tada mu je u kadar ušetao dječak sa pitanjem: “Šta to radiš”.

“Kada sam mu rekao da snimam film, on mi je rekao da ima bolji film od mog”, kazao je Gegić.

Foča 1992 _ 501854980

Nakon toga je, 2004. godine snimljen film “Dječak iz ratnog filma”.

Kako kaže, Alen je tada, sa deset godina smatrao da je taj film oslobodio njegov identitet.

Govoreći o snimanju novog filma o Alenu, Gegić kaže da ima najteži rediteljski posao nakon 30, 40 filmova.

“Djeca rođena od silovanih majki se zovu nevidljiva djeca. Jer i dok šetamo Sarajevo, dok šetamo svijetom, nismo ni svjesni da pored nas prolaze djeca ili uz nas žive djeca koju su rodile silovane majke”, pojasnio je Gegić.

Prema istraživanjima, na hiljade takve djece je rođeno tokom rata u BiH. Neka od te djece, ukoliko su imali sreću kao Alen, su usvojena, neka su u domovima, neka lutaju svijetom dok neka nisu preživjela ali su sva sa promijenjenim identitetom i nevidljiva. Gegić ovaj film smatra kulminacijom njegovih emocija.

“Pravim film da pomognem Alenu i mi pravimo film da ukažemo na najtežu, najbolniju temu u svijetu, o nevidljivoj djeci ratova. Očekujem revoluciju nakon završetka ovog filma”, pojasnio je Gegić.

Direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti Rasim Muratović podsjetio je da je film “Dječak iz ratnog filma” emitovan 2005. godine.

“Film o Alenu je jedna univerzalna priča o dobru i zlu. Univerzalna priča o silovanoj ženi i dječaku koji sada pokušava da pronađe svoj identitet”, pojasnio je.

Kako će se završiti Alenova priča o potrazi za biološkim roditeljima saznat ćemo kada budemo imali priliku film “Stupica” gledati preko malih ekrana, piše Anadolu Agency.

Anadolu Agency (AA) 13.12.2014

fotografije:flickr ekranportal13

Moj otac – ratni zločinac: Pokucao sam mu na vrata u Foči, u njemu nema ništa ljudsko
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/31/moj-otac-ratni-zlocinac-pokucao-sam-mu-na-vrata-u-foci-u-njemu-nema-nista-ljudsko/

Advertisements

1 komentar na “Alen Muhić, dijete silovane Fočanke: Bilo je teško prihvatiti takvu istinu!

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s