Muslimani u Španiji _ 008

Muslimani u Španiji

Jedna od evropskih država koje su imale veoma burnu prošlost jeste i Španija, u historiji poznata kao Endelus. Kad bismo upitali koji su se važni događaji desili godine 1492. godine, mnogi bi rekli da je to godina kad je Kolumbo otkrio Ameriku, međutim, muslimani bi se trebali bolje sjećati da je to godina kad je Granada, posljednji muslimanski grad u Endelusu, pala u ruke kršćana, iako su već davno prije toga muslimani bili prisutni na teritoriji Iberijskog poluotoka i imali čvrstu vladavinu. Tarik b. Zijad davne 711. godine kročio je na ovo područje.

Ova su podneblja prošla razne periode: svijetli period blagostanja i napretka u raznim naukama u Endelusu pod vladavinom hilafeta, srednji vijek u kojem je započeo i tamni period inkvizicije, Habsburška Španija, Burbonska Španija, period republikanizma, moderna Španija.

U narednim redovima ukratko ćemo navesti podatke o demografskoj slici ove zemlje, o doprinosu muslimana u napretku na polje nauke, o periodu inkvizicije i sadašnjem stanju muslimana u ovoj državi.

Demografska slika

Pogledajmo ogromne demografske promjene i razvijanja muslimanske populacije ove zemlje kroz stoljeća: “Može se napomenuti da je kraj 16. i početak 17. stoljeća period kad su muslimani u Španiji ušli u fazu demografskog dna. Demografski ambijent u kojem su se nalazili muslimani Španije krajem 16. i početkom 17. stoljeća sigurno možemo okarakterizirati kao najnegativniji momenat od vremena kad je počeo da se širi u 8. stoljeću. Od 17. stoljeća, nakon protjerivanja najmanje 275.000, pa čak do 500.000 osoba i definitivne asimilacije preostalih muslimana (kako su ih tada zvali: Moriska), gubi se svaki trag postojanja pripadnika islamske vjeroispovijesti na području današnje Španije.

Masovan priliv doseljenika iz islamskih zemalja zadnjih godina uzrokovao je rast ove populacije više nego enormnom brzinom. Naime, već 2010. godine muslimanska populacija u Španiji brojala je oko 1,5 miliona osoba. Udio muslimana u odnosu na ukupno stanovništvo države je između 2003. i 2010. godine skočio sa 1,5% na 3,2%.

Ogromna većina muslimana Španije vodi porijeklo sa područja Sjeverne Afrike, posebno iz Maroka. Značajan udio od blizu 10% unutar ukupne muslimanske populacije imaju osobe koje su doselile iz zapadnoafričkih država, posebno iz Senegala. Pored doseljenika sa Indijskog potkontinenta, zatim Bliskog istoka i mnogih drugih država, etničko šarenilo španskog islama upotpunjuje i prisustvo brojnih autohtonih Španaca koji su konvertirali u ovu religiju. Njihov broj se procjenjuje između dvadeset i trideset pet hiljada.” (Svjetski almanah demografske istorije muslimana, str. 454–456)

Muslimani u Španiji _ 001

Endelus

Tarik b. Zijad, Allah da mu se smiluje i nagradi ga za njegov trud, sa svojom vojskom kročio je 711. gr. godine na područje današnje Španije, a mjesto na kojem se iskrcao nazvao je Džebelu Tarik – Tarikova planina i od tog naziva potječe i naziv Gibraltar. Ovim iskrcavanjem počelo je muslimansko osvajanje Iberijskog poluotoka koji su u ovaj pohod krenuli po naredbi halife Velida. Musa b. Nusajr, emevijski namjesnik u Sjevernoj Africi, poslao je svog generala Tarika b. Zijada sa sedam hiljada vojnika u pohod protiv vizigotskog kralja. Sedam godina muslimanima je trebalo da zauzmu cijeli poluotok, osim Galicije i Asturije. Mnogi stanovnici prihvatili su dobrovoljno vlast muslimana, a neki su vremenom prihvatili i islam. Muslimanska vlast Endelusa domicilnom stanovništvu nije zabranjivala da javno ispoljavaju svoju vjeru i običaje.

Između 1009. i 1031. godine došlo je do raspada centralne emevijske vlasti zbog ustanaka, pobuna i nasljeđivanja vlasti od strane nekompetentnih vladara. Ovo je bio razlog da se uspostavi nekoliko manjih slabih kraljevstava, koja su bila slabija nego prošla emevijska država, međutim, u ovom periodu došlo je do procvata umjetnosti, jer svaki je vladar sponzorirao umjetnike i učenjake iz želje da nadmaši ostale vladare.

Vremenom je nedostatak centralizirano organizirane vlasti doveo do kraja muslimanske vladavine na poluotoku. Izgubili su značajne teritorije u ratovima s kršćanskim kraljevstvima koja su se nastojala proširiti sa sjevera. Mala kraljevstva Endelusa zatražila su pomoć Jusufa b. Tašufina, muravidskog vladara u Maroku, a nakon što su dobili pomoć koju su tražili, 1090. godine Muravidi su ih prepustili sudbini. Ovaj put su tajfa-kraljevstva zatražila pomoć druge berberske dinastije – Muvehida. Oni su se rado odazvali pozivu i neko su vrijeme imali uspjeha u Španiji. Ipak, 1212. godine bili su poraženi u Bitki kod Navas de Tolosa (ar. El-Ikab), te su nekoliko decenija kasnije bili prisiljeni da se vrate preko Gibraltara.

Gradovi ovih muslimanskih kraljevstava padali su jedan za drugim u ruke kršćana sve do 1260. godine. Jedino je Granada bila ostala čak još dva vijeka, sve do kraja 1491. godine kad je došla pod opsadu i 2. januara 1492. pala u ruke vojske Ferdinanda i Isabele. Nedugo nakon toga, muslimanima je dat izbor da postanu katolici ili da napuste Španiju. Neki su prihvatili kršćanstvo, neki su emigrirali, a neki su nastavili prakticirati vjeru potajno.

Kad sagledamo dalji tok života muslimana na tim područjima i činjenicu su jednostavno nestali skoro svi tragovi islama, može se zaključiti da je jedini pravi izbor bio da se emigrira. Oni koji su ostali, ubrzo su nasilno asimilirani u društvo i ništa od islama nije ostalo. Iz povijesti Endelusa mogu se izvući mnoge lekcije za budućnost.

Pad Endelusa desio se usljed jačanja i ujedinjenja kršćanskih vladavina, također jedan od faktora je bila geografska i politička izolacija Endelusa od ostatka islamskog svijeta. Međutim, i unutrašnji faktori, prije svega, neprijateljstva i podjele među muslimanskim vladarima, udaljavanje od vjere, pohlepa i želja za lagodnim životom elite, također su doveli do pada Endelusa.

Ovaj članak je kratak tako da se opisu ovog događaja i perioda nakon njega ne može dati njegovo pravo koje zaslužuje, ali zato bismo preporučili knjigu Endelus, uspomena i opomena, uvaženog Abdussameda ef. Bušatlića, prof., svakom ko nije upoznat sa ovim djelom, a zainteresovan je da više pročita o Endelusu.

Endelus, centar nauke

Endelusko društvo bilo je rijetko viđeno pluralističko društvo čija su glavna obilježja bila sloboda, tolerancija i odsustvo prisilne asimilacije. Arapi, jevreji, kršćani i drugi živjeli su zajedno osam stoljeća. Kordoba je bila centar te civilizacije i intelektualno središte sa naučnim institutima i bibliotekama. U tom gradu sa oko milion stanovnika bilo je 17 univerziteta, 70 javnih biblioteka, 700 hamama, 600 džamija, 60 palača. Skoro svi ljudi u Kordobi znali su čitati i pisati, kako navodi orijentalista Reinhart Dozy.

Prvi značajniji evropski učenjak koji se bavio arapskim naukama bio je Gerbert Aurillac, koji je bio monah u Francuskoj i kasnije je postao papa Silvestar II. On je slao timove učenika u Endelus na kraju 10. vijeka. U Endelusu je bilo mnogo instituta na kojim su se mnogi studenti bavili prevodom rukopisa iz Bagdada i Kaira. Zahvaljujući ovim prijevodima, mnogo znanja iz arapskog, grčkog i rimskog svijeta sačuvano je i dalje prošireno po Evropi, što je direktno utjecalo na pokrete renesanse i prosvijetiteljstva.

Endelus je do kraja 11. vijeka prednjačio na polju nauke, a u astronomiji su usavršene tabele i preciznost instrumenata. Naprimjer, astronom is Toleda Zargali (koji je umro 1087.) pojednostavio je helenski astrolab i njegova verzija poznata je kao saphea azarchelis i bila je u upotrebi do 16. vijeka. On je također s teorijom o eliptičnim orbitama planeta pretekao njemačkog astronoma Keplera koji je živio u 17. vijeku. Prva škola medicine u Evropi sagrađena je u Endelusu u Salemu. Na polju medicine prednjačio je Zehravi (umro 1013. g.), koji je pisao o hirurgiji, medicinskoj etici i odnosu ljekara i pacijenta, farmakologiji. Ibn Zuhr, koji je na Zapadu poznat kao Avenzoar, bio je zagovornik kliničkog istraživanja i praktičnog eksperimentiranja.

Samo veoma ignorantna osoba ili osoba koja nije upućena u ovo može negirati doprinos muslimana u naučnom napretku u Evropi. Evropa je doživjela renesansu u momentu kad su muslimani bili na vrhu svog napretka. O ovom svjedoče i neki zapadni učenjaci. Profesor T. C. Young u radu “Utjecaj islamske kulture na kršćanski Zapad” kaže: “Ovo je samo historijski pregled koji je ovdje imao za cilj da nam ukaže na veliki kulturni dug koji dugujemo islamu od onog momenta kad smo mi, kršćani, u periodu od hiljadu godina, putovali u islamske zemlje i njihovim profesorima da kod njih učimo umjetnost, znanosti i filozofiju života.”

Nažalost, ovaj se doprinos namjerno prešućuje u velikom dijelu svjeta. U ovom časopisu El-Asr u zadnje vrijeme objavili smo veliki dio tekstova na temu doprinosa muslimana u nauci, tako da zainteresirani ove tekstove mogu da potraže u prošlim brojevima ili na internetskoj stranici.

Muslimani u Španiji _ 002

Tamni period inkvizicije

Nakon svijetlog perioda Endelusa koji su obilježili blagostanje i napredak na polju raznih nauka i medicine, dolaskom Španaca na vlast nastupio je tamni period inkvizicije koji je trajao nekoliko stoljeća. Španska inkvizicija je naziv za inkviziciju koja je djelovala u Španiji pod kontrolom španskog kralja. Inkvizicija (lat. inquisitio – istraživanje) bila je ustanova Rimokatoličke crkve čiji je zadatak bio da pronalazi, zatvara, optužuje, isleđuje, sudi i kažnjava ljude proglašene hereticima. Glavni zadatak ove inkvizicije bio je sprovođenje politike čistoće krvi. Ovo je značilo motrenje da se potomci jevreja i muslimana pokrštenih nakon rekonkviste ne vrate vjeri svojih predaka. Također, predmet istrage i suđenja bili su svi koji su se protivili zvaničnim stavovima Rimokatoličke crkve. Inkvizicija je djelovala od kraja 15. vijeka do godine 1834. Njen operativni modus uključivao je zvjerska mučenja, javna pogubljenja, brutalno suzbijanje svake kritike službene crkvene doktrine. Na ovakav način inkvizicija je imala glavnu ulogu u protjerivanju jevreja i muslimana iz Španije. Ključna ličnost španske inkvizicije bio je kardinal de Torquemada, ispovjednik kastiljanske kraljice Izabele.

Kad bi inkvizicija došla u grad, prvi korak bio je edikt “milosti”. Nakon nedjeljne mise, inkvizitor bi nastavio čitati edikt, objašnjavajući moguće hereze (oblike otpadništva) i podstičući na osnivanje inkvizicijskih sudova na kojima bi se “čistila svijest”. Za vrijeme “milosti” ljudi su se mogli sami predati u roku otprilike mjesec dana kako bi im Crkva oprostila i onda bi prošli bez veće kazne. Mnogi su se tako predavali, ali to nije bilo dovoljno, oni su morali dati informacije i o svojim istomišljenicima. Na ovakav način nastavljao se proces progona i istrage jer su informacije neprestano pristizale. Prijave su bile anonimne i optuženi nije znao ko ga je prijavio. Lažne su prijave bile vrlo česte, neki su prijavljivali druge iz ljubomore ili mržnje. Na ovakav način nepovjerenje među susjedima i članovima porodice bilo je ogromno. Cilj ovoga bio je da se širi strah među stanovništvom. Ovakav način progona i širenja straha vidi se također i u staljinističkim čistkama, Hitlerovoj vladavini, u režimima poput režima Hafiza Asada i njegovog sina Bešara Asada i drugih tirana.

Nakon optužbe, optuženi bi nekad bili i dvije godine u pritvoru čekajući istragu i suđenje. Imovina bi bila preventivno oduzeta od strane inkvizitora. Ovom imovinom bili bi plaćeni troškovi suđenja i hrane i odjeće za optuženog, tako da bi porodica optuženog ostajala bez ikakvih sredstava za život. Sve ovo odvijalo se u tajnosti, tako da ni javnost ni optuženi nisu znali zbog čega je optužba podignuta.

Sadašnje stanje muslimana u Španiji

Grupe muslimanske manjine u Španiji mogu se podjeliti na sljedeći način:

● Studenti: Pomaganje novih studenata bila je jedna od najvažnijih aktivnosti generacija koje su došle ranije. Oni su se također bavili davom, zato je i osnovano Islamsko špansko udruženje 1971. godine.

● Radnici: Ovo je najveća grupa muslimana, koji čine više od dvije trećine muslimana u Španiji. Većina doseljenika bili su mladi Marokanci, bez porodica i većina je bila nepismena, tako da su lahko zastranjivali. Islamski centar u Španiji prepoznao je ovu opasnost pa je radio na buđenju islamskog identiteta među ovom grupom.

● Autohtoni muslimani Španci: Oni su prihvatili islam, dobrovoljno i iz ubjeđenja, nakon što im je postala jasna prava slika islama koju su pokušali iskriviti kršćani. Ovome je doprinijelo usvajanje Zakona o slobodi ubjeđenja nakon što je vijekovima bilo mnogo problema u pogledu zastupanja drugačijeg stava i ubjeđenja od katoličkog. Ova grupa nalazi se u Granadi, Malagi, Kordobi i Madridu.

● Muslimani u južnim kolonijaliziranim područjima Maroka: Seuta i Melilja.

Povećanjem broja muslimana koji su doselili zbog studija i posla, sve više su se pojavljivale organizacije i udruženja, pogotovo nakon Zakona o slobodi vjera. Neke od tih 49 organizacija jesu sljedeće: Islamski španski centar, Udruženje muslimana Španije u Granadi, Islamsko udruženje u Kordobi itd.

Postoji također Islamski kulturni centar u Madridu, koji obuhvata mesdžid i mekteb za podučavanje islamskih nauka, arapskog i španskog jezika, Kur’ana.

Potrebe muslimana u Španiji

● Uprava koja će ujediniti razne organizacije, objediniti mišljenja, pregovarati sa španskim vlastima i rješavati probleme na zvaničan način.

● Veći broj škola i naučnih instituta koji će podučavati djecu islamu.

● Prijevod knjiga i tefsira na španski jezik.

● Izdavanje časopisa koji će biti glasnik muslimanske manjine, pokretanje televizijskog kanala i radija.

● Daije koji poznaju arapski i španski jezik, kako bi pozivali muslimane i ostale.

Na kraju, nažalost, ne može se živjeti od stare slave. Činjenica je da je danas islamski ummet u nezavidnoj poziciji, međutim, nikad se ne smije gubiti nada u poboljšanje stanja, ali ta nada mora da ide zajedno sa ulaganjem ogromnog truda u izučavanju islamskih nauka, a potom i svjetovnih nauka. Kad očistimo svoj nijet, uložimo veliki trud, onda se može i očekivati bereket od Allaha i popravljanje stanja. Zato molimo Allaha da muslimanima u Španiji, a tako i širom svijeta, podari iskrenost i bereket u izučavanju vjerskih i svjetovnih nauka i radu i da im popravi stanje, i neka su salavat i selam na posljednjeg Poslanika, na njegovu časnu porodicu i sve ashabe.

Hasan Stranjac, prof.

izvor:el asr

fotografije:internet

oprema teksta:focanskidani

_ _ _ _ _

The Conquest of Andalusia

KAKO SU MUSLIMANI OSVOJILI ŠPANIJU ?
Maroko i Španiju dijeli jedan uski moreuz (morski tjesnac) koji se zove”Moreuz Džebel Tarik” (Gibraltar), a sjeverno od njega je brdo koje se zove”Džebelu Tarik” (Tarikovo brdo). Neko će se upitati:

“Zbog čega su ovaj moreuz i ova planina dobili ovo ime?” Nazvani su po imenu čuvenog arapskog vojskovođe, Tarika ibn Zijada, koji je sa svojom vojskom krenuo iz Maroka i prošavši kroz ovaj moreuz došao do Sredozemnog mora i osvo­jio Španiju.

Tariq Ibn Ziyad La Conquête de l'Andalousie

Tokom dugog vremena islam se širio svjet­skim prostranstvima dok nije obuhvatio Irak, Perziju, dio Indije, zemlje Šama i zemlje sjeverno od njih. Takođe, na drugoj strani, islam je obuhva­tio Egipat i Sjevernu Afriku, a zatim su se musli­manske vođe usredsrijedile na Evropu, a Španija je bila najbliža evropska zemlja.

U Maroku je bila stacionirana arapska vojska, čiji je broj bio veoma mali ali čiji su vojnici bili izuzetne snage. Njihov zapovjednik bio je Tarik ibn Zijad koji je bio poznat po svojoj hrabrosti i vještini u vojnoj taktici.

Tariq ibn Ziyad _ 005Tariq ibn Ziyad _ 006Tariq ibn Ziyad _ 007

Tarik je sagradio nekoliko lađa i zajedno sa svojom vojskom i njihovim konjima, kroz Sredozemno more, stigao do Španije, i to prije više od 1200 godina. Tarik se obreo sa svojom vojskom na tlu neprijatelja, pri čemu je more bilo iza njih a neprijatelj ispred njih. Pri tome, pristizanje vojnog pojačanja iz Maroka nije bilo nimalo lahko.

Nalazili su se pred vojskom čiji je broj izno­sio više od stotinu hiljada vojnika, dok broj musli­manskih vojnika nije prelazio sedam hiljada!

Tarik je dobro znao pred kakvim teškoćama su bili on i njegova vojska, jer njihove lađe su bile malobrojne a mogućnosti za spašavanje neznatne. Ako bi bili pobijeđeni Španci bi ih sve pobili, sto­ga je shvatio da ovakva situacija znači ili pobjedu ili smrt!

Heritage History Tariq ibn Ziyad

Tarik je onda naredio nekolicini svojih ljudi da zapale njihove lađe! Kada su njegovi vojnici vidjeli vatru koja je zahvatila njihove lađe obuhva­tio ih je strah, jer su pomislili da su to učinili nji­hovi neprijatelji. Počeli su da viču:

“Neprijatelj nas je porazio! Svi ćemo biti ubi­jeni!”

Tada Tarik stade pred njih da im se obrati, te reče:

“Ja sam naredio da se zapale lađe! Ljudi, gdje je izlaz? More je iza vas a neprijatelj pred vama, i tako mi Allaha, ne preostaje vam ništa drugo osim iskrenost i strpljenje! Ljudi, postupite isto kao Što sam i ja! Ja sam odlučio da trpim pa i vi učinite isto, i ustajem odlučno protiv neprijatelja pa i vi učinite isto! Napadnite svi kao jedan i porazite svoga neprijatelja! Mi ćemo ovdje ostati i nećemo napustiti Španiju!”

Samo što je Tarik izgovorio tekbir, musliman­ski konjanici jurnuše u borbu da zarade pobjedu ili šehadet (pogibiju na Allahovom putu). Pred jakim naletima muslimana Španci počeše da se povlače, a zatim se daše u bijeg tražeći spas. Muslimani su pristizali neprijateljske grupe i nanijeli su im teške gubitke.

Gibraltar money currency 5 Pounds banknote 1995 Muslim general Tariq ibn Ziyad

Vladavina Arapa u Španiji potrajala je više od 780 godina, a sa dolaskom islama zavladala je pravda i sloboda te u Španiji započe zlatno doba. Muslimani su u Španiji proširili nauku i civiliza­ciju, i nije potrajalo dugo a to isto se raširi po raz­nim krajevima Evrope, koja je bila utonula u tminu neznanja i civilizacijske zaostalosti. Ako i danas posjetiš Španiju, vidjet ćeš mnoge lijepe arapske građevine, koje su oni podigli. Vidjet ćeš“Crveni zamak” (El- Hamra) u Granadi i veliku džamiju u Kordobi. Muslimani su izgubili Španiju ali su u njoj ostavili ono što svjedoči o njihovoj veličini.

Muslimani su osvojili Španiju zahvaljujući velikom vojskovođi Tariku ibn Zijadu, koji je zapalio lađe i u dušama svojih vojnika pobudio požrtvovanje u borbi na putu pomaganja islama. Istinski su se borili i pobijedili!

priredio:Kenan Sarač

fotografije:internet

oprema teksta:focanskidani

_ _ _ _ _

Muslimanska Španija – period islamskog prosperiteta

Granada – poslijednje muslimansko carstvo u Španiji

Godine 711., islam je ušao na Iberijski poluotok. Nakon što su pozvane da stanu u kraj tiranskoj vladavini kralja Roderika, muslimanske vojske pod zapovjedništvom Tarika ibn Zijada su prešle moreuz između Maroka i Španije. U roku sedam godina, većina Iberijskog polutoka, (današnja Španija i Portugal) je bila pod muslimanskom kontrolom. Dijelovi ove zemlje će ostati muslimanski preko 700 godina.

Tariq ibn Ziyad 1300th Anniversary

Tariq ibn Ziyad 1300th Anniversary 4202

Do sredine 900-tih, islam je dostigao svoj zenit u zemlji poznatoj kao Endelus (Andalus). Preko pet miliona muslimana je živjelo tamo, čineći tako preko 80% populacije. Snažan, ujedinjeni Umejevićki hilafet je vladao zemljom i bio je daleko najnaprednije i najstabilnije društvo u Evropi. Glavni grad, Kordoba, privlačio je one koji su tražili obrazovanje iz cijelog muslimanskog svijeta i Evrope.

Međutim, ovo zlatno doba politike i društva neće trajati vječno. U 1000-tim, hilafet se raspao i podijelio u brojne male države koje su se nazivale taife. Muslimanske taife su bile razjedinjene i ranjive na invazije krstaških kraljevstva sa sjevera. Sljedećih 200 godina, taife su pale jedna za drugom u ruke kršćanske „Rekonkuiste“. Do 1240-tih, jedino je preživjelo kraljevstvo na jugu – Granada. Ovaj članak će analizirati ovo poslijednje muslimansko carstvo u Iberiji.

Granada

Emirat Granada

U vremenu Reconquiste, muslimanske države su pale jedna za drugom u ruke kršćanskih kraljevstava koja su napadala sa sjevera. Veliki gradovi poput Kordobe, Sevilje, i Toledoa pali su od 1000. do 1200. godine. Pokreti Murabituna i Muvehiduna iz Sjeverne Afrike su usporili kršćansku navalu, ali nejedinstvo među muslimanima je dovelo do kontiuniranog gubljenja zemlje.

Alhambra

Granada Emirate
Lokacija Granade na Iberijskom poluotoku
Jedna muslimanska država, Granada, mogla je izbjeći kršćansko osvajanje u 1200-tim. Nakon pada Kordobe 1236. godine, vladari emirata Granade su potpisali specijalni dogovor sa Kraljevstvom Kastilje, jednog od najmoćnijih kršćanskih carstava. Granada je se složila da će plaćati porez Kastilji. Ovo je značilo da im je dozvoljeno da ostanu nezavisni kao Granada Emirat, ali zauzvrat da ne budu napadani od Kastilje, oni su plaćali godišnji iznos (obično u zlatu) monarhiji Kastilje. Ovo je stvorilo štetnu situaciju za muslimane Granade jer su redovito plaćali (porez) čime su osnaživali svoje neprijatelje.

Uprkos ovome, jedan od razloga zašto je Granada mogla zadržati svoju nezavisnost je geografija. Ona se nalazi visoko u planinama Sijera Nevade u Južnoj Španiji. Planine čine prirodnu barijeru za napadačke vojske. Prema tome, uprkos što su bili vojni slabiji od Kastilje, planinski teren je pružao ogromnu odbrambenu prednost.

, the Alhambra. Granada, Spain

Rat za Granadu

Preko 250 godina, Granada je ostala država koja plaća porez kraljevstvu Kastilje. Ali, okruženi neprijateljskim kršćanskim nacijama, Granada je bila u konstantnom riziku da bude istrebljena. U ranim 1400-tim, muslimanski učenjak je napisao anadaluškom posljednjem carstvu: „Zar Granada nije okružena silovitim morem i neprijateljem užasnim u borbi, od kojih oba tlače svoj narod danju i noću?“

The Alhambra. Granada, Spain. 0740

Podsticaj za osvajanje Granade se se desio 1469., kada je kralj Ferdinand od Aragona oženio kraljicu Izabelu od Kastilje. Ovo je ujedinilo dva najmoćnija kršćanska kraljevstva na Iberijskom poluotoku. Sada ujedinjeni, kršćani su usmjerili svoje poglede na uklanjanje zadnje muslimanske države sa poluotoka.

The Battle of Guadalete was fought in 711 or 712

Godine 1482., rat je započeo između novog Kraljevstva Španije sa emiratom Granade. Uprkos što su bili u mnogo slabijoj poziciji, granađani su se borili junački. Jedan španski ljetopisac je izrazio svoje poštovanje prema muslimanskim vojnicima riječima: „Mauri (muslimani) su uložili svu svoju snagu i sva svoja srca u borbu, kao što je hrabar čovjek dužan da brani svoj život, svoju ženu, i svoju djecu“. Obični muslimani i vojnici su se borili za svoj opstanak i za opstanak islama u Andalusu, i borili su se vrlo hrabro. Muslimanski vladari, sa druge strane, nisu bili tako hrabri i viteški nastrojeni.

The whole Alhambra Granada Spain

Grb emirata Granade

Grb emirata Granade na kojem piše:
“Nema pobjednika osim Allaha”
U toku rata, kršćani su ostali ujedinjeni i nisu se razbili u odvojene borbene frakcije, kao što su to inače radili u prošlosti. Nasuprot tome, Granada je iskusila velike političke preokrete. Muslimanske vođe i namjesnici su obično bili u sukobu i planirali različite planove da potkopaju jedni druge. Mnogi od njih su čak tajno radili za kršćanska kraljevstva u zamjenu za novac, zemlju i vlast. Gore nego sve to, 1483. godine posle jedne godine rata, sultanov sin, Muhamed se pobunio protiv svog oca i započeo civilni rat u Granadi, dok su španske snage počele napadati izvana.

Cordoba Mosque

Kralj Ferdinand je isplanirao da iskoristi civilni rat u svoju prednost. On je podržao Muhameda i njegovu borbu protiv svog oca (kasnije i svog tetka) u nastojanju da oslabi Granadu kao cjelinu. Muhameda je podržao Ferdinand sa oružjem i vojnicima u borbi protiv drugih članova njegove porodice, i na taj način je uspio da preuzme vlast u Granadi. U ovoj oružanoj borbi, kršćanske vojske su polako ulazile u zemlje Granade, tako da je do vremena kada je Muhamed preuzeo vlast 1490. godine, on samo vladao gradom Granada i ništa od okoline.

Poslijednji otpor Granade

Međutim, odmah nakon učvrščivanja svoje vlasti u Granadi, kralj Ferdinand je poslao pismo Muhamedu u kojem je zahtjevao da odmah preda grad. Muhamed je bio veoma iznenađen ovim zahtjevom jer mu je Ferdinand ostavio utisak da će dozvoliti da vlada nad Grenadom uz podršku Ferdinanda. Jasno je, da je Muhamed prekasno shvatio da je bio samo pijun kojeg je Ferdinand iskoristio da oslabi Granadu.

Muhamed je odlučio da pruži otpor kršćanskoj vojski tražeći pomoć od muslimanskih vladara u Sjevernoj Africi i Bliskom istoku. Nikakva pomoć nije došla osim male Osmanlijske mornarice koja je napadala španske obale i nije prouzrokovala mnogo štete. Do kraja 1491., grad Granada je bio okružen vojskom Ferdinanda i Isabele. Sa kula svoje palače Alhambra, Muhamed je mogao vidjeti ogromnu kršćansku vojsku kako se skuplja i priprema da osvoji grad. Sa ovom teškom budućnošću na vidiku, Muhamed je bio primoran da potpiše sporazum u kojem je predao kontrolu nad gradom u novembru 1491.

Granada 2

, the Alhambra. Granada, Spain

Alhambra
Palača Al-Hambra, izgrađena u 13. ili 14 stoljeću,
jedina je islamska srednjovjekovna palača koja je
ostala sačuvana nakon pada Andalusa
Drugog januara 1492., sporazum je stupio na snagu i španska vojska je ušla u Granadu i zvanično preuzela poslijednju državu Al-Andalusa. Kršćanski vojnici su tog jutra okupirali legendarnu palaču Alhambra. Na zidovima su podigli oznake i zastave španskih kršćanskih monarhija, označavajući svoju pobjedu. Na vrhu najveće kule u palači Alhabra, podigli su veliki srebreni krst, koji je govorio prestrašenom narodu Granade da su snage kršćanstva pobjedile muslimane Andalusa. Muslimani su bili previše uplašeni da se izlažu opasnostima napolju, i ulice su bile puste.

Sultan Muhamed je protjeran, i na njegovom izlasku iz Granade se zaustavio i pogledao nazad prema gradu i počeo plakati. Njegova majka nije bila potrešena njegovim izenadnim kajanjem, prekorivši ga riječima: „Ne plači kao žena za onim što nisi mogao odbraniti kao muškarac.“

Iako su pobjedonosni kršćani obećali vjerske slobode i općenito povoljne uslove narodu Granade, ova obećanja su ubrzo prekršena. Godine 1502., islam je zvanično zabranjen u Granadi i stotine hiljada muslimana je se moralo odseliti u Sjevernu Afriku ili je moralo prikriti svoje vjerovanje. Do ranih 1600-tih, niti jedan musliman nije ostao u Španiji!

Priča o padu Andalusa, od države koja je bila od vodećih političkih i socijalnih sila u muslimanskih svijetu u 1000-tim, pa do slabašne države koja je osvojena u 1400-tim, jedna je od priča kojoj nema ravne u islamskoj historiji. Stalna unutrašnja borba među muslimanima, manjak podrške od drugih muslimanskih država, i fokus na ličnu moć umjesto na islamsko jedinstvo, dovelo je do pada Andalusa. Padom Granade 1492. ta priča je završena.

LOST ISLAMIC HISTORY
http://lostislamichistory.com/

priredio:Kenan Sarač

fotografije:internet

oprema teksta:focanskidani

_ _ _ _ _

 

 

MUSLIMANI ŠPANIJE SU POSTILI RAMAZAN IAKO SU NAKON TOGA ODVOĐENI NA VJEŠALA

 

Inkvizicija i Morisci _ 001

Da bismo što bolje iskoristili preostale dane ramazana i zahvaljivali Allahu na blagodati upute, ali i na blagodati države i slobode koju uživamo u našoj dragoj Bosni i Hercegovini, ovim tesktom podsjetit ćemo se na život muslimana Španije, nakon što je 1492. godine pala i posljednja muslimanska državica u Endelusu – Granada. Podsjetit ćemo se na život muslimana Španije koji su bili izloženi najsvirepijem mučenju, koji su prisilno pokrštavani, tjerani su da konzumiraju alkohol i svinjetinu te da u potpunosti odbace i ostave islam i sve islamske propise i obilježja, u suprotnom, ukoliko bi neko bio viđen da klanja, posti i sl., po kratkom postupku bio je osuđen na smrtnu kaznu viješanjem, ili spaljivanjem na lomači, ili bi bio osuđivan na doživotnu robiju uz konfiskaciju cjelokupne imovine.

Inkvizicija i Morisci _ 003

Kršćani su muslimane Španije nazivali Morisci (mali Mauri), ili ”novi kršćani”, da bi ih i na taj način ponizili i ukazali na njihov prezren status u kršćanskoj sredini.

Pošto su živjeli u neizdržljivim uvjetima terora, vjerovatno se pitate da li su uopće klanjali i postili, i kako su se odnosili prema mjesecu ramazanu i ibadetima u njemu?

Španjolski historičari, prije svih oni koji su bili savremenici muslimana Morisca, pokušali su dočarati i prenijeti sliku njihovog tajnog vjerskog života i uglavnom su se složili da su muslimani Morisci posebno poštovanje imali prema mjesecu ramazanu i postu i pored toga što su prošla desetljeća nakon njihovog prisilnog pokrštavanja.

Tako je španjolski historičar Boronat y Parrchina pokušao što vjernije predstaviti i opisati stanje muslimana u Španiji nakon pada Granade i njihov vjerski život koji su prakticirali u tajnosti, skriveni od očiju mnogobrojnih krstaških doušnika.

On je spomenuo nekoliko ključnih aspekata u životu muslimana uključujući i post, koji je ovako opisao: ”Ramazan traje trideset dana, muslimani tokom dana ništa ne jedu sve dok se ne pojave prve zvijezde na nebu. Noći ramazana provode bdijući, a pred zoru ponovo jedu i onda operu usta i obavljaju jutarnju molitvu. Ramazanski post započinje viđenjem mlađaka, a završava se također viđenjem mlađaka. Nakon trideset dana posta, muslimani slave praznik, Ramazanski bajram. Prvi dan Bajrama djeca ljube ruke očevima i mole ih za oprost, a očevi blagosiljaju svoju djecu stavljajući im ruku na glavu i izgovarajući riječi: ”Bog te učinio dobrim muslimanom, ili dobrom muslimankom!” Za Bajram svaki musliman traži halala od svog brata muslimana i moli za oprost, riječima: ”Bog oprostio i meni i tebi.” (Garcia Mercedes Arenal, Muslimani Morisci (Los Moriscos), str. 100)

Garcia Mercedes Arenal navodi također da je, nakon studioznog proučavanja inkvizitorske arhivske građe, zaključila da su: ”Obredi (ibadeti) kojima su muslimani Morisci najviše pridavali pažnje, a što se spominje u većini inkvizitorskih izvještaja, jesu: ramazanski post, čišćenje (taharet i abdest) i namaz.” (Garcia Mercedes Arenal, Inkvizicija i Morisci (na arapski preveo Džemal Abdur-Rahman), str. 66 u arapskom prevodu)

Zatim nastavlja: ”Bez ikakve sumnje, ramazanski post je bio duboko ukrijenjen u život ”novih kršćana” i to je obred koji je, uglavnom, najviše poštovan i čuvan kod većine Morisca. Može se reći da je ramazanski post bio posljednji znak islama kod Morisca.”

Inkvizicija i Morisci _ 002

Poznati španjolski istraživač Julio Caro Baroja, pozivajući se na knjigu Servantes i Morisci, veli: ”Na početku sedamnaestog stoljeća bilo je ljudi u Mursiji i Gionu koji su postili ramazan.” (Julio Caro Baroja, Muslimani kraljevine Granade nakon 1492. godine, str. 129) Dakle, nakon 110 godina od pada Granade, muslimani su čuvali ramazanski post u Španiji, što ukazuje na veličinu ovog mjeseca i njegov status kod muslimana, unatoč mučenjima i stradanju kojem su bili izloženi zbog toga. No, intenzitet čežnje za postom kao ibadetom bio je veći od straha od kršćana i njihovih surovih metoda mučenja. Zato su se oni penjali na uzvisine kako bi pratili pojavu mlađaka i kako bi na vrijeme mogli zapostiti.

U tom kontekstu, pozivajući se na Arhiv inkvizicije u Cuenci, historičarka Arenal napisala je: ”Post počinje pojavom mlađaka i muslimani su pratili njegovu pojavu sa velikom pozornošću i iščekivanjem. A kada bi se pojavio mlađak oni koji su ga vidjeli prenosili su to u susjedna sela i raspravljali su se međusobno oko viđenja mlađaka. Upravo je njihova briga oko pojave mlađaka bila uzrok stradanja mnogih muslimana od strane inkvizitorske vlasti. Tako je 1570. godine (78 godina nakon pada Granade) uhapšeno pola sela, jer su izašli da gledaju pojavu mlađaka, i nakon što se među njima zapodjenula rasprava da li je mlađak viđen ili nije, podijelili su se u dvije skupine i svaka skupina je glasno branila svoj stav, pa su ih zbog toga otkrili krstaški špijuni i prijavili inkvizitorskom sudu i sud je naredio da se pohapse.” (Arhivainkizicije u Cuenci, spis 249, br. 3363)

Tako su muslimani Španije živjeli u stalnom strahu od inkvizitorskih doušnika. Skrivali su svoju vjeru i tražili mjesta na kojima bi mogli obavljati islamske dužnosti i propise među kojima i ramazanaski post. Komšije kršćani su ih posebno provjeravali u toku ramazana tako što su ih često pozivali na ručak, pa su muslimani morali tražiti razna opravdanja kako ne bi pokvarili i prekinuli post. I nije čudo da je najveći broj muslimana Morisca osuđen u toku mjeseca ramazana.

Inkvizicija i Morisci _ 004

Jedan od Španjolaca koji je postio ramazan bio je Francisco Kordoba ”koji je postio od zore do zalaska sunca tokom cijelog mjeseca. Nikada nije bio izložen tolikim pozivima na jelo od strane komšija kršćana kao u toku mjeseca ramazana. Međutim, on je bio oprezan i ako bi ga neko pozvao na ručak, on bi odbijao tvrdeći da je već jeo na drugom mjestu.” (Nacionalni povijesni arhiv Španije, spis 192, br. 4) U inkvizitorskim spisima i izvještajima zabilježeni su mnogi slučajevi i predmeti koji su vođeni protiv ”novih kršćana” koji su postili u toku ramazana. Tako je ostao zabilježen i sudski inkvizitorski postupak protiv porodice Ibn Amir (potomci i rođaci poznatog Mensura ibn Ebi Amira) iz Valensije u 1567. godini. Naime, sluškinja iz te porodice koja se zvala Anhela u svom je svjedočenju izjavila da je ”izvršavala islamski propis posta u toku ramazana (tada je imala 16 godina) kao sluškinja gospodina Jeronima ibn Amira u mjestu Bnagwatil nakon što je bila sluškinja u Hašimovoj kući u mjestu Sagorbi. Zajedno sa gospodinom Jeronimom postila je i njegova supruga i sinovi: Cosmi, Juan i Hernando. Svi oni su proslavljali i muslimanski praznik i oblačili najljepšu odjeću.” (Muslimani Morisci, str. 167-168.)

Allaha molimo da se smiluje našoj braći muslimanima Moriscima iz Španije, da ih nagradi vječnim Džennetom zbog njihove žrtve za islam, da nas učini istinskim muslimanima i da ukabuli i primi naš post i ostale ibadete u ramazanu i da omogući da se u Bosni i Hercegovini slobodno posti, klanja namaz i Allah veliča do Sudnjega dana. Amin!!

priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić, saff.ba

_ _ _ _ _

Garcia Mercedes Arenal _ 001

Mercedes García-Arenal Rodríguez
Email: mercedes.garciaarenal@cchs.csic.es (link sends e-mail)
Phone: (+34) 916022422
Office: 1C10
Profesora de Investigación de OPIS
Instituto de Lenguas y Culturas del Mediterráneo y Oriente Próximo
Departamento de Estudios Judíos e Islámicos
Group: Historia Cultural del Mediterráneo
Digital.CISC

User main profile
Biography
(active tab)

Mercedes García-Arenal has a PhD in Arabic and Islam from the Universidad Complutense in Madrid (1976). She was a post-doctoral fellow in the London School of Oriental and African Studies (1976-1978) on a British Council Scholarship. In 1981, she received tenure as a Junior Researcher at the Consejo Superior de Investiagaciones Científicas, where she has been a Research Professor since 1990. She was a Visiting Scholar at the Institute for Advanced Study in Princeton (1988-89), and Directeur d’ Etudes de l’ EHESS (Paris) in the Spring term of 1992.

She has been actively involved in service to her institution, mainly as Member of the Steering Committee, Junta de Gobierno, CSIC (2003-2008) and Member of the Comisión de Área de Ciencias Humanas y Sociales, CSIC (2005-2008). She has also invested a lot of time and energy in being Directing Editor of the journal Al-Qantara. Revista de Estudios Árabes, from 1999 till 2013. She is also on the editorial board of several scholarly journals: The Maghreb Review (1999-present), Hésperis-Tamuda (2008-present) Journal of Medieval Iberian Studies (2010-present), Mediterranean Historical Review (2009-present), and Journal of Early Modern History (2012-present).

Among the numerous invitations she has received to present her work worldwide, she has held the Stewart Professorship in the Humanities at Princeton University (April 2013) given the Cochrane Lecture, Department of History, University of Chicago (2010) and the Hamilton Gibb Lectures, Center for Middle Eastern Studies, Harvard University (2008).

She has been PI of several research grants funded by the Spanish nacional government and has participated in international projects such as “Individual and Society in the Mediterranean Muslim World”, funded as an à la carte project by the European Science Foundation and directed by Robert Ilbert (1991-95) In this project she was team leader of Hub 6, “Religious activity and experience.” She was also PI of the Research Program “Islam y disidencia religiosa en la Europa protestante y en la católica,” CCHS-CSIC (2010-2013).

She has directed 10 PhD dissertations.

Since 2013, she is currently Principal Investigator of the ERC Advanced Grant “Conversion, Overlapping Religiosities, Polemics, Interaction: Early Modern Iberia and Beyond,” the CORPI project.

Her research focuses on the religious history of Iberia and the Muslim West, mainly on religious minorities: conversion, polemics, messianism, religious dissidence, and dissimulation. She has focused on the impulses of assimilation and rejection by mainstream societies of religious minorities such as Muslims and converted Muslims in Iberia and Jews in North Africa. Much of her research is based on Inquisition documentation. She has cultivated long-term research interest in the study of religious minorities and religious conversion from a new methodological vantage point. She has thus been increasingly drawn to the small-scale, singular study of individual experiences that suggest a process of gradual disengagement, involving closely entwined yet competing notions of religion and group belonging, in cases that illustrate how formal institutions of power function while handling people’s affairs. Among the latter she has been especially interested in individuals who walk away from groups, and in looking at groups through the eyes of the disaffected and the uncommitted.

Among her main publications are:

With Fernando Rodríguez Mediano, Un Oriente español. Los moriscos y el Sacromonte en tiempos de Contrarreforma (Madrid: Marcial Pons, 2010). The Orient in Spain: Converted Muslims, the Forged Lead Books of Granada and the Rise of Orientalism (Leiden: Brill, 2013) Taking as its main subject some notorious forgeries by Muslim converts in sixteenth-century Granada (including an apocryphal gospel in Arabic) this book studies the emotional, cultural and religious world-view of the Morisco minority and the complexity of its identity, caught between the wish to respect Arabic cultural traditions, and the pressures of evangelization and efforts at integration into “Old Christian” society. The book also addresses questions of Orientalist scholarship in Early Modern Spain, in which an interest in Oriental languages, mainly Arabic, was linked to important historiographical questions, such as the uses and value of Arabic sources, and the problem of the integration of al-Andalus within a providentialist history of Spain. The authors have considered these issues not only from a local point of view, but from a wider perspective, in an attempt to understand how these matters related to more general European intellectual and religious developments.

With Gerard A. Wiegers, Entre el Islam y Occidente. Vida de Samuel Pallache, judío de Fez (Madrid: Siglo XXI, 2002 [1999]) translated into English as A Man of Three Worlds: Samuel Pallache, a Moroccan Jew between Catholic and Protestant Europe (Baltimore: Johns Hopkins University Press, 2003); Arabic (Cairo: Ministry of Culture, 2006); Italian (Rome: Casa Editrice Viella, 2013), and Dutch (Amsterdam: University Press, 2014). This book reconstructs the story of a Jewish Moroccan family between Catholic Spain and the Protestant Low Countries.

Ahmad al-Mansur (1578–1603): The Beginnings of Modern Morocco (Series Makers of the Muslim World). Oxford: Oneworld, 2009.

Messianism and Puritanical Reform: Mahdis of the Muslim West (Leiden: Brill, 2006). In this book I analysed the connection between Sufi legitimation, sacred descent and expectations of the coming of a Mahdi, that is a second Muhammad. I also looked at how prophetic descent (sharifism) functioned as symbolic capital in Iberia and the Maghreb.

Inquisición y moriscos. Los procesos del Tribunal de Cuenca (Madrid: Siglo XXI, 1978. 2nd ed. 1983, 3rd ed. 1988). A study of converted Muslims and their practice of Islam through Inquisition trials.

 

 

Garcia Mercedes Arenal _ 003

fotografije:internet

oprema teksta:focanskidani

_ _ _ _ _

LOST ISLAMIC HISTORY
http://lostislamichistory.com/

A Court In The Alhambra In The Time Of The Moors
https://www.edwinlordweeks.org/A-Court-In-The-Alhambra-In-The-Time-Of-The-Moors.html

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

w

Povezivanje na %s