Negdje sam pročitala da je dužnost svakog muslimana da svoju djecu nauči plivati. Dvije riječi u ovome nisam shvatila bukvalno: musliman i plivati. Nesporno da je plivačima uvećana šansa za preživljavanje ukoliko voda postane prijetnja njihovom opstanku, ali ipak mislim da se Božja odredba odnosi na sve roditelje koji bi djecu, najkasnije do punoljetnosti, morali obučiti da samostalno funkcioniraju (plivaju) u životu. Nigdje ne piše da im moraju stjecati i namicati materijalna bogatstva i pretvarati ih u nesposobne debile.
U ovoj državi je već postalo normalno da tridesetogodišnjaci i četrdesetogodišnjaci žive u zajednici s roditeljima, na njihovoj grbači; najčešće svi skupa jedva sastavljajući kraj s krajem od mizerne roditeljske penzije. Često ta stara djeca, bez dana radnog staža, roditeljskoj pažnji pridodaju još i bračne partnere i vlastitu djecu. Šta možemo, nemaju djeca posla, govore izmoždeni starci. Tako je to kod nas: dijete krene u školu a mati ga još nije odbila od sise. O roditeljskom trošku završi fakultet, učlani se na biro rada, a onda krene rahat nizati godine izležavanja uz materin kazan. Nema posla.

Preko sedamdeset posto raspoloživog poljoprivrednog zemljišta u Bosni i Hercegovini leži neobrađeno. Sve je to nečije vlasništvo, resurs, potencijalna radna mjesta. Šansa za dobar život. Ali, vrag ga odnio, nekako neće samo da se pretvori u novac. Stara djeca na birou zarasla u trnje i ostruge. Pristižu nove generacije među kojima uvijek ima i onih koji su paralelno sa školovanjem radili sve i svašta, najčešće za mizeran džeparac. Nisu imali ni vremena ni potrebe da po internetskim portalima i mrežama svakodnevno istresaju čemer, mržnju i bijes prema onima koji nešto rade, trude se, daju sve od sebe u nastojanju da ostvare svoje snove i ciljeve.

Roditelji su ih naučili plivati a potom blagovremeno gurnuli u ocean života. Ne zato što ih ne vole i što nisu brinuli, već zato što im nije manjkalo povjerenja u sposobnosti vlastite djece. U razvijenim zapadnim zemljama roditelji znaju da se ljubav ogleda u tome da bodrite i podržavate djecu u njihovim izborima, odlukama i nastojanjima da samostalno ostvare vlastite zamisli. Njihova djeca uzimaju kredite za školovanje koje će godinama otplaćivati, dok naša djeca godinama razvlače studiranje na teret roditelja. Nije im mrsko ni uvaljivanje roditelja u kredite koje će utrošiti na kupovinu njihovih ispita i diploma, a bogami i radnih mjesta na državnim jaslama.
Roditelji zaslužuju upravo takvu djecu jer su ih takvim stvorili.

Odlomak iz kolumne objavljene 2014. god. u Slobodnoj Bosni.

Fadila Nura Haver

izvor:fb Fadila Nura Haver

istaknuta fotografija:Kanjon Rakitnice, povratak…-fb Fadila Nura Haver

 

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s