Obilježena godišnjica bitke na Proskoku

Proskok 2017 _ 003

 

Prema posljednjim dostupnim podacima oko 15.000 pripadnika tzv. vojske republike srpske na čelu sa haškim optuženikom Ratkom Mladićem, 10. jula 1993. godine krenulo je preko Bjelašnice i Igmana da zatvori obruč oko Sarajeva, čime bi glavni grad Bosne i Hercegovine bio stavljen u potpunu blokadu.

Armija Republike Bosne i Hercegovine, koja se trebala suprotstaviti Mladiću brojala je tek oko 2.000 vojnika, daleko slabije naoružanih.

Koridor preko ove planine bio je jedini izlaz i ulaz u Sarajevo. Blokiranjem koridora Sarajevo bi postala enklava, u koju više ne bi moglo dolaziti naoružanje, hrana i lijekovi.

Kotu Proskok, u blizini sela Dejčići branila je 182. Viteška fočanska brigada. Operacija tzv. vojske rs trajala je danima. U žestokim borbama koje su vođene tri sedmice poginulo je blizu 100 pripadnika Armije RBiH, a njih 500 je lakše i teže ranjeno. Nakon povlačenja, Proskok su zauzeli pripadnici tzv. vojske rs.

Pripadnici ove brigade Armije R BiH počeli su se povlačiti nakon 20 dana, jer zbog velikog broja poginulih i ranjenih nisu više mogli ostati na toj lokaciji. Nakon povlačenja, Proskok je zauzela tzv. vojske rs. Koridor koji je Sarajevo povezivao sa slobodnom teritorijom oko godinu i po bio je širok svega dva do tri kilometra, ali ga srpski vojnici nisu uspjeli u potpunosti blokirati.

Proskok 2017 _ 005

Obilježena godišnjica bitke na Proskoku _ 007

Obilježena godišnjica bitke na Proskoku _ 009

182

24. GODINE OD BITKE NA PROSKOKU _ 006

24. GODINE OD BITKE NA PROSKOKU _ 003

24. GODINE OD BITKE NA PROSKOKU _ 004

24. GODINE OD BITKE NA PROSKOKU _ 005

24. GODINE OD BITKE NA PROSKOKU _ 002

24. GODINE OD BITKE NA PROSKOKU _ 001

Obilježena godišnjica bitke na Proskoku _ 001

Obilježena godišnjica bitke na Proskoku _ 008

Obilježena godišnjica bitke na Proskoku _ 004Obilježena godišnjica bitke na Proskoku _ 006

Obilježena godišnjica bitke na Proskoku _ 011Obilježena godišnjica bitke na Proskoku _ 012Obilježena godišnjica bitke na Proskoku _ 013

Obilježena godišnjica bitke na Proskoku _ 003

Obilježena godišnjica bitke na Proskoku _ 002

Oni su dali svoje živote da bi vama bolje bilo _ 002

 

 

 

 

vidi i ove naslove:

Bitka na Proskoku kod Sarajeva
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/08/bitka-na-proskoku-kod-sarajeva/

ZABORAVLJENI OD SVIH
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/13/zaboravljeni-od-svih/

JULI 1993.: Fočaci su branili Sarajevo i BiH…
https://focanskidani.wordpress.com/2016/07/23/juli-1993-focaci-su-branili-sarajevo-i-bih/

JULI 1993:U ovim danima Fočaci su branili Sarajevo i BiH…
https://focanskidani.wordpress.com/2016/07/20/juli-1993u-ovim-danima-focaci-su-branili-sarajevo-i-bih/

Proskok, 05.08.2016./Odbrana BiH – Igman 2016
https://focanskidani.wordpress.com/2016/08/05/proskok-05-08-2016-odbrana-bih-igman-2016/

GODIŠNJICE : HEROJI OSLOBODILAČKOG RATA
https://focanskidani.wordpress.com/2016/07/16/godisnjice-heroji-oslobodilackog-rata/

BITKA ZA BORCE (BITKA ZA IGMAN) : Zašto je na manifestacijama sve manje boraca ?
https://focanskidani.wordpress.com/2016/06/01/bitka-za-borce-bitka-za-igman-zasto-je-na-manifestacijama-sve-manje-boraca/

GREBAK : UZ 20. JUBILARNI LJETNI POHOD
https://focanskidani.wordpress.com/2016/05/31/grebak-uz-20-jubilarni-ljetni-pohod-2016/

24. GODINE OD BITKE NA PROSKOKU
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/12/24-godine-od-bitke-na-proskoku/

VIDEO:
Proskok 20.07.1993.

priredio:Kenan Sarač

 

 

izlog knjige: Snagom vjere do savršenstva duše

Ismet U. Šehibrahimović : Snagom vjere do savršenstva duše

Snagom vjere do savršenstva duše _ 003Snagom vjere do savršenstva duše _ 004Snagom vjere do savršenstva duše _ 005Snagom vjere do savršenstva duše _ 006Snagom vjere do savršenstva duše _ 007Snagom vjere do savršenstva duše _ 008Snagom vjere do savršenstva duše _ 009

izdavač: Starješinstvo IZ u BiH, Hrvatskoj i Sloveniji, Sarajevo,1984.,str.159,.

Snagom vjere do savršenstva duše _ 002

_ _ _ _ _

Munir Gavrankapetanović (pseudonim Ismet U. Šehibrahimović)
Munir Gavrankapetanović rođen je u Sarajevu 14. juna 1928.godine, preselio na bolji svjet 16.01.1999. godine. Bio je istaknuti vođa Mladih muslimana.

Rahmetli Munir Gavrankapetanović rođen je u Sarajevu 14. juna 1928.godine, preselio na bolji svjet 16.01.1999. godine ili 28. ramazana 1410 godine. Otac mu je Ismet-beg, a majka Ismeta-hanuma rođena Kapetanović iz Vitine. Porodica Gavrankapetanović je porijeklom iz Počitelja na Neretvi.

Osnovnu školu i gimnaziju Munir Gavrankapetanović završio je u Sarajevu. Petnaestog juna 1943.godine pristupio je organizaciji „Mladi Muslimani“.

U septembru 1947.godine upisao se na Građevinski fakultet u Zagrebu. Dvadeset i petog maja 1949.godine uhapšen je zbog učešća u organizaciji „Mladi Muslimani“. U toku istrage bio je podvrgnut teškoj torturi. U oktobru 1949.godine na Okružnom sudu u Sarajevu u grupi sa Dževadom Čurčićem, studentom medicine i Zuhdijom Nuhovićem, studentom agronomije, osuđen kao drugooptuženi na osam godina lišenja slobode sa prinudnim radom i gubitkom građanskih prava u trajanju od dvije godine.

U aprilu 1951. godine zadobio je teške tjelesne povrede u montiranoj željezničkoj nesreći pri transportu zatvorenika iz Zenice u Sremsku Mitrovicu. Odlukom Prezidijuma Narodne Skupštine FNRJ iste godine zajedno sa Nuhovićem oslođen daljnjeg izdržavanja kazne. Uslijed ranjavanja uslijedile su komplikacije. Poslije boravka u nekoliko bolnica i lječilišta stanje se popravilo, ali je ostala hronična upala meningijalnih opni. 1958.godine diplimirao je na Građevinskom fakultetu u Sarajevu.

Specijalizirao iz oblasti sanitarna hidrotehnika u Parizu i Strasbourgu 1956/66 godine. 1958.godine se oženio u u braku dobio dva sina i jednu kćerku.

Od 1960.godine pa nadalje hronična upala meningijalnih opni se rasplamsava, što postepeno dovodi do potpune nepokretnosti. Od izlaska iz zatvora, sve do jeseni 1988.godine, neprekidno bio izvrnut raznim vrstama maltretiranja od komunističke policije.

Objavio je slijedeće knjige:

1.“Snagom mjere do savršenstva duše“ (pod pseudonimom Ismet U. Šehibrahimović – sedam izdanja na bosanskom i jedno na albanskom jeziku)
2. „Na putu utjehe i nade“ (pseudonim Ismet U. Šehibrahimović)
3. „Oprosni hadždž” (inicijali M.G.)
4. „U plamenu kušnje“ (tri izdanja na bosanskom i jedno na turskom jeziku)
5. „Problem abortusa“ (pobačaja) – dva izdanja
6. „Vjerom do savršenstva duše“ (prošireno izdanje knjige „Snagom vjere do savršenstva duše“)
7. „Zapisni iz opkoljenog ali nepokorenog Sarajeva“
8. „Život i smrt na putu istine našeg rahmetli Nusreta“ (brošura urađena uz pomoć saradnika)
U ilegalnom časopisu organizacije „Mladi Muslimani“ „Mudžahid“ objavio četiri rada. U islamskim časopisima i listovima „Takvim“, „Zemzem“, „Islamska misao“, „Mualim“, „Sumejja“ „Islamski Preporod“) objavio je 51 rad.

Iz oblasti hidrotehnike i građevinarstva objavio 16 stručnih radova u časopisima „Vodoprivreda“, „Ceste i mostovi“, „Ribarstvo Jugoslavije“, „Život i zdravlje“. U okviru Zavoda za vodoprivredu objavio brošuru „Projektovanje šaranskih ribnjaka“. Rad „Opskrba vodom u Bosni i Hercegovini u doba vladavine Osmanskih Turaka“ u pripremi za štampu izgorio u aprilu 1992. godine prilikom četničke agresije na Sarajevo u Zavodu za vodoprivredu.

Obavio hadždž 1994. godine. Cijelo vrijeme rata se nalazio u opkoljenom Sarajevu.

 

izlog knjige: Sjećanje na zatvorske dane (Molitva za istinu 4)

Ešref Čampara : Sjećanje na zatvorske dane
Sarajevo, Globe Line, 1999., 240 str. ; 25 cm

Sjećanje na zatvorske dane – sjećanje jednog mladog muslimana.

Sjećanje na zatvorske dane _ 003Sjećanje na zatvorske dane _ 004Sjećanje na zatvorske dane _ 005Sjećanje na zatvorske dane _ 006Sjećanje na zatvorske dane _ 007Sjećanje na zatvorske dane _ 008Sjećanje na zatvorske dane _ 009Sjećanje na zatvorske dane _ 010Sjećanje na zatvorske dane _ 011Sjećanje na zatvorske dane _ 012

Sjećanje na zatvorske dane _ 002

Sjećanje na zatvorske dane _ 001

 

Prof. EŠREF ČAMPARA (1922. – 23. februara 2002.)
Rođen je 1922. godine. U Sarajevu je završio osnovnu školu, Prvu mušku realnu gimnaziju i Filozofski fakultet (odsjek romanistike – francuski i latinski). Već u gimnaziji, zahvaljujući svom dobrom znanju njemačkog i francuskog, počinje se baviti prevodilačkim radom. Prevodi knjigu Benjamina Konstansta “Adolf”.

Po završetku II Svjetskog Rata, 1945. godine, kao član organizacije “Mladi Muslimani”, dolazi u sukob sa komunističkim režimom, a početkom 1946. godine biva osuđen u montiranom procesu na Vrhovnom vojnom sudu, zajedno sa Alijom Izetbegovićem (Izetbegović je osuđen na tri, a on na dvije godine zatvora). Po odsluženju vojnog roka, januara 1949. godine, zapošljava se u Ministarstvu industrije, ali već septembra 1950. godine biva ponovo uhapšen i osuđen na četiri godine zatvora. Na prisilnom radu ostaje do maja 1953. godine. Poslije se zapošljava kao knjigovođa u jednoj maloj zanatskoj radnji, a uporedo studira i diplomira jula 1958. godine. Kasnije se zapošljava kao bibliotekar Arhitektonskog fakulteta i za potrebe fakulteta prevodi članke i knjige sa francuskog, njemačkog i talijanskog jezika. U tom periodu uradio je i svoje životno djelo “Međunarodni petojezični rječnik za arhitekturu, građevinstvo i urbanizam” (dva izdanja: Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1984. i Izdavačka kuća “Šahinpašić”, Sarajevo, 1998.). Od 1976. radi u IPSA Zavodu gdje je dočekao i penziju.

Njegova najznačajnija djela su: “Molitva za istinu” (Sarajevo, 1992.), “Ne daj se Bosno” (Sarajevo, 1992.), “Muslimani i Jevreji” (Sarajevo, 1994.), “Urota protiv Bosne” (Kemy – Linford, Njemačka, 1996.), “Sjećanje na zatvorske dane” (Sarajevo, 1999.).

Preveo je sa francuskog knjigu “Islam vivant” – “Živi islam” Rože Garodija, francuskog filozofa, bivšeg marksiste, konvertita u islam.

Preveo je i nekoliko stručnih knjiga i više stotina članaka iz područja arhitekture, građevine, urbanizma, sociologije, islamistike, … Bavio se historijom Sefarda (Španskih Jevreja) za šta je dobio zahvalnice od Jevrejske Zajednice u BiH. Pored publikovanja članaka u stručnim časopisima, najčešće je objavljivao članke u “Takvimu” i “Ljiljanu”. Ranije pod pseudonimom Ajnas. Njegovi najznačajniji članci su: “Izrael – učitelj trojstva”, “Fenomen zvani religija”, “Muslimanska Španija – bajnoslovni svijet islama”, “Kriminal – naša nevolja”, “Vizija budućnosti”.

 

Boj pod Banjom Lukom 1737. : Bošnjaci potukli najelitniju vojsku Austrijanaca

Austrija je poslala ogromnu vojsku na Bosnu, tri armije sa više od 150 000 vojnika pod komandom feldmaršala Seckendorfa, a priključilo im se 17 000 graničara iz Slavonije, Like i Dalmacije. Turska nije mogla pružiti nikakvu pomoć. Cijeli svijet je očekivao pad Bosne. Austrijska vojska napala je Bosnu sa 4 strane, iz Dalmacije, Hrvatske, Slavonije i Srbije. Austrijska vojska osvojila je Srbiju i prodrla u Sandžak. Glavne snage osvojile su Krajinu i sjevernu Bosnu i sastale su se pod Banjom Lukom. (Vidi: Kalendar “Narodna uzdanica”, 1937, p. 91-113)
Ali-paša Hećimović je sazvao bosnjačke prvake u Travnik, izložio im da se radi o opstanku Bosne i Bošnjaka. Listom su se odazvali i na zaprepaštenje Evrope potukli najelitniju vojsku Austrijanaca pred Banjom Lukom 4.8.1737. sa svega 30 000 Bošnjaka i protjerali ih preko Save. Nakon toga Ali-paša Hećimović je oslobodio Sandžak i Srbiju i tokom 1738. oslobodio cijelu teritoriju. (Vidi: Adem Handžić, Bosanski namjesnik Hekimoglu Ali-paša, p. 144-145)
Omer Elkazanović Novljanin je opisao taj Boj pod Banjom Lukom 1737., i piše: (…) da unutar Osmanskog carstva postoji zaseban etnički entitet-bosansli narod-Bošnjaci koji se nije utopio i asimilirao u stranom etničkom elementu. Bosna je za bosanski narod-Bošnjake zavičaj koji je ostao od djedova…, ali i više od toga: ona je u političkom smislu, njegova država-domovina.”
Ratna hronika Omera Novljanina, koji je lično učetvovao u Boju pod Banjom Lukom 1737., predstavlja manifest bošnjačkog identiteta iskazanog kroz javnu svijest o Bosni kao posebnosti i bošnjačkom etničkom entitetu kao individualnosti. Bošnjaci Bosnu i Hercegovinu doživljavaju u državno-političkom smislu kao vlastiti, sasvim prepoznatljiv, povijesno uobličen i teritorijalno individualiziran politički prostor.

Nazif Veledar

izvor:fb Nazif Veledar

Kroz Mustafu Busuladžića r.a. do spoznaje o uzvišenosti istine

Mustafa Busuladžić _ 002

29.06.1945.g., prije 72 godine, pred zoru, na brdašcu iznad Željezničke stanice u Sarajevu, komunisti su – ti duševni siromasi, bez suđenja pogubili Mustafu Busuladžića u njegovoj 31. godini.
Čitajući neke fragmente djela i kritike tadašnjeg društva koje je pisao Mustafa, koji je bio jedan od najoštroumnijih i najobrazovanijih umova 20. stoljeća, obuze me jeza. Prije svega zbog činjenice da je kristalno jasno predvidio opasnost koja se nalazila pred muslimanima u Bosni, ali i u cijelom svijetu.

Mustafa Busuladžić _ 003

Kritikovao je komunizam, fašizam i materijalizam kao rigidne ideologije i trendove. Komunizam mu je presudio bez suđenja, bez prava na grob, radi toga jer nas je upozoravao na njega. Fašizam mu se nije stigao osvetiti, ali jeste njegovom narodu. Narodu koji je opraštajući komunizmu, Mustafu, kao i hiljade intelektualaca koji su nas upozoravale na opasnosti ostavljanja ponosa i gubitka identiteta, sam sebi presudio i potpisao smrtnu kaznu koja je izvršena `90-tih. Mnogi muslimani podijeliše Mustafinu sudbinu ispustivši dušu u nekoj šumi, planini, rijeci, kao i on bez prava na mezar.
Mustafa je pobijedio materijalizam, jer je govorio istinu bez obzira na cijenu, svjestan da da će za to platiti najveću cijenu koju jedno ljudsko biće može platiti, da će platiti životom. Bio je svjestan i tako prolaznosti materije na ovom svijetu. Pobijedi ga i postade vječan. Tu bitku će svaki insan, dok je svijeta, svaki dan, svako za sebe i za svoj račun, biti. To je mislim onaj najuzvišeniji stepen borbe koji nam je propisan – borba sa samim sobom, zato je na tom stepenu i uzvišena.

Iako Mustafa nije dobio mezar, ni spomen, ni spomenicu, uprkos cenzuri, diktaturi, represiji i indoktrinaciji, pojavi se neka mala skupina mladih ljudi koji su prkosno nosili mali plamičak njegove istine i istine o njemu. Čuvali su taj plamičak od vjetrova i oluja nasilnog ateizma i komunizma. Čuvali su ga hrabro po prijekim suđenjima, montiranim procesima, Udbinim podrumima, tajnim prostorijama, mesdžidima, stanovima, čuvaše ga u ilegali. Jedan od njih mu i napisa Ilahiju koja kaže „Ako mogu ubit tebe, tvoje knjige nece moci.“ I tako, nakon 48 godina šutnje istina o Mustafi postade javna. Dobi neposredno nakon toga i ulicu. Prošle godine, na čemu čestitam i skidam kapu svim zaslužnim akterima, nova, jedna od najmodernijih i najljepših škola u Sarajevu, koja se nalazi u Novom Gradu u naselju Dobroševići, dobi naziv po Mustafi.

Mustafa Busuladžić _ 001

„Građanske“ stranke tada podigoše uzbunu, ali uzalud, neuspješe ga ubiti ponovo. Nadam se da su tu propalu bunu podigli iz političkih i populističkih razloga, a ne zato što opravdavaju ubistvo mladog intelektualca, pisca, mislioca i autora na nekoliko jezika. U suprotnom, morao bih se lično zabrinuti, jer često pišem, govorim i upozoravam, naravno ne tako oštroumno kao Mustafa, ali pišem. Apelujem na mlade ljude, pripadnike tih politika da ne budu megafoni propalih ideologija nego da sami donesu sud o Mustafi, ali i o svakoj drugoj pojavi i osobi, ako ne radi istine, ako ne radi pravde, onda radi sebe, jer laž i nepravda su kao bumerang. Neka se ne odriču onih svijetlih primjera tog vremena poput industrije, proizvodnje, socijalne politike i socijalne pravde, diplomatije itd… – ne želim i neću se odreči ni ja. Međutim, moraju se odreći pogubnih doktrina političkog djelovanja i ideološkog jednoumlja, kao i alata za njihovo ostvarenje. Neka priznaju greške i slavimo slobodu.

Mustafa Busuladžić _ 004

Dakle, da zaključim, istina je toliko uzvišena i dragi Bog će uvijek dati da ona, bez obzira na vrijeme koje je prošlo, izbije na površinu. Naročito u našoj lijepoj Bosni. Zemlja bosanska je primila toliko laži i nepravde, ali kao što je izbacila i mnoge masovne grobnice, tako će izbacivati i istinu, ili će `pak, istina sama vriti iz nje. Ko bi rekao tada, da će danas, 72 godine nakon te velike nepravde, stotine mladih ljudi posvećivati statuse i tekstove o Mustafi.

„ Došla je Istina, a nestalo je laži, laž zaista nestaje…“

Haris Zahiragic

fb Haris Zahiragic
https://www.facebook.com/TEUFIK/posts/10155386906906598

 

_ _ _ _ _

VIDEO:
Bošnjački kulturni centar Sarajevo
organizovao je čas sjećanja na istaknute Bošnjake
Mehmeda Spahu (Sarajevo, 13.03.1883. – Beograd, 29.06.1939.) i
Mustafu Busuladžića (Trebinje, 01.04.1914. – Sarajevo, 29.06.1045.)
koji su ubijeni na isti dan, 29. juna.
Obratio se je
Džemaludin Latić i Sead Zubanović.

_ _ _ _ _

vidi još:
Mustafa Busuladžić : Sadakatu-l-fitr ili zekatu-l-fitr
https://focanskidani.wordpress.com/2016/07/03/mustafa-busuladzic-sadakatu-l-fitr-ili-zekatu-l-fitr/

Stari tekstovi iz pera Mustafe Busuladžića: KULT GOLOTINJE
https://focanskidani.wordpress.com/2017/06/30/stari-tekstovi-iz-pera-mustafe-busuladzica-kult-golotinje/

Stari tekstovi iz pera Mustafe Busuladžića: Prvi prijevodi Kur'ana u svijetu i kod nas
https://focanskidani.wordpress.com/2017/06/30/stari-tekstovi-iz-pera-mustafe-busuladzica-prvi-prijevodi-kurana-u-svijetu-i-kod-nas/

SLIKA BOSNE S KRAJA 19. STOLJEĆA

(upoznajmo bolje jedni druge)

Bosnu su kroz njenu historiju stranci doživljavali kao krajnje neobičnu zemlju. O tome kakva je bila čak krajem 19. stoljeća govore njihova zapažanja koja su zabilježili putujući kroz nju. Kada je Austro-Ugarska 1878. godine okupirala Bosnu u njoj je zatekla život koji se u mnogočemu temeljio na normama feudalnog društva. Razlog takvog stanja je bio brdsko-planinski karakter zemlje što je onemogućavalo potrebnu komnunikaciju s vanjskim svijetom.
Dolazak i prolazak stranaca, a time i naprednih ideja, onemogučavalo je i nesigurno stanje u zemlji. Kao najisturenija turska pokrajina u Evropi prema najvećim neprijateljima Carstva: Austriji i Mletačkoj Republici, stalno je bila s njima u ratu što je stvaralo opću nesigurnost pa je sve bilo u znaku rata i stalne opasnosti. To je uveliko utjecalo da se ovdje sve razlikovali od onoga čak u susjednim zemljama, a da se ne kaže u onovremenoj Evropi
Odmah po okupaciji zemlje od strane Austrije 1878. godine ovamo su iz Evrope nagrnuli brojni znatiželjelnici raznih profesija da upoznaju i proučavaju onovremeni život i običaje ovdašnjeg stanovništva, prije svega muslimanskog dijela, što je za onovremenu Evropu predstavljalo egzotikiku.
Svi koji su saobraćali sa Bošnjacima prije svega ističu njihovu veliku vjersku odanost i navode da je teško sresti narod koji je toliko odan svojoj vjeri kao što su oni. Dodaju da oni za nju žive, umiru, i sve će izgubiti braneći je. Po njima, svaki Bošnjak veruje da je, sve što se dešava od Boga i da je tako suđeno. Kada ih pogodi kakva nesreća podnose je krajnje ravnodušno, uvjereni da je unaprijed dragi Bog tako odredio.
U tom kontekstu spominje se slučaj iz 1851. godine kada se Omer-paša Latas razračunavao s pobunjenim Bošnjacima, kojom prilikom je na stotine uhvaćenih bošnjačkih prvaka, što begova, što aga, u okovima otpremio pješice u Carigrad da mi se tamo sudi. Očevici koji su sretali na putu tu tužnu kolonu opisuju da su u takvom stanju samo znali rozboriti „Šta ćeš, tako nam je suđeno“.
U izvještajima istraživanja o naravi Bošnjaka navodi se i to da ga nećeš ničim toliko povrijediti kao kad mu dirneš u njegovu vjeru i vjerske osjećaje. Kao veliki vjernici nadasve su mrzili psovke i uopće proste riječi. U svakodnevnom govoru su kao poštapalicu prizivali časni Kur'an i druge vjerske knjige (kitabe). Ako bi sugovornika željeli uvjeriti u ono što govore kleli su se „Sunca mi“, „Dunjaluka mi „ (Svijeta mi) i sl.
U opisu dalje se kaže da svaki Bošnjak krajnje brižno izvršava propisane vjerske obaveze i ni za živu glavu ne bi propustio neku od dnevnih molitivi, ni onda ako je na putu ili se nađe u tuđem svijetu. Ostao je opis Husein-bega Gradaščevića koji je zapisao austrijski liječnik Bartol Kunibert koji ga je liječio u Zemuni prije deportacije u Istanbul, pa kaže: „Iskren i marljiv musliman, iako je bio teško bolestan, nizašto na svijetu ne bi propustio onih pet molitvi dnevno“.
Ova konstatacija o odanosti Bošnjaka svojoj vjeri iz 19. stoljeća na vlas odgovara vjerskim osjećajima njihovih predaka, starih Bošnjana, iz vremena banova i kraljeva, kada su proganjani od inkvizicijen i križaraskih vojni koje je na njih slala Evropa, radije išli na lomaču nego se odricali svoje onovremene, bogumilske vjere. Kada su je dolaskom Turaka napustili, prigrlivši islam, s istim žarom, ustrajnoću i odanošću počeli su slijediti tu vjeru, u kojoj su nepokolebljivo ostali do današnjeg dana.
Koliko su Bošnjaci odani vjeri govori i to da, takoreći, svako iole malo veće selo ima dzamiju. Za njih je petak poseban dan, kada obavljaju dzumu namaz, glavna sedmična zajednička molitva (samo muškaraca). Tada oblače svečano ruho, da bi se nakon obavljene molitve s prijateljima zaputili da popiju kahvu i popričaju.
Kada je Austrija 1878. godine okupirala Bosnu za njih je to bila „terra incognita“ (zemlja o kojoj se malo zna). Za Austrijance je bilo sve egzotično na što su u njoj nailazili. Bilo im je neobično da se u tako maloj zemlji ispovijedaju čak četiri vjere: islam, katoličanstvo i pravoslavlje, te jevrejska vjera. Svi žive jedni do drugih čije su bogomolje jedne do drugih. Svako slijedi svoje običaje, susreću se, pozdravljaju i uvažavaju jedni druge. Raspoznaju se po nošnji koja kod svakog naroda svojom varijacijom označava vjersku pripadnost i društveni položaj pojedinca.
Kako su se ovdje zadržale mnoge norme feudalnog društva i staleži su se raspoznavali po odjeći. Kod muslimanskog dijela stanovništva po tome se raspopznavalo ko je aga, ko beg a ko pripada nižem staležu. Kod begova i aga sve je bilo kitnjasto i to je govorilo o kome je riječ. Takvog su svi poštivali. Ako ga pješak ili konjanik nižeg ranga sretne na putu, sklanjaju mu se. Ako je u pitanju kršćanin, koji je na konju, sjašit će i sačekati dok beg prođe. Kada takav uglednik ulazi u kafanu prisutni ustaju i stoje dok ovaj ne sjedne. Za takve je posebno mjesto na sečiji, na vrh sobe, i na njega niko drugi ne sjeda do bega ili age. Tek kad sjedne, pozdravlja se s prisutnim.
Begovi i age, kao najbogatiji sloj društva, obično su imali više kuća. Ona u gradu sastojala se od dva dijela, zapravo dvije zgrade. U jednoj, koja se zove selamluk ili atar, bila je namijenjena muškoj čeljadi. U njoj domaćin dočekuje znance i prijatelje. U drugoj, u kojoj mu stanuje porodica, zove se haremluk ili harem. Svaki beg i aga ima na svojim posjedima ljetnikovac, odnosno čardak ili kulu. Tu provode ljeto, kmetovi tu donose hak – trećinu od uroda i druge dažbine.
Čardaci su čvrsto građeni, često na više katova, pa i s puškarnicama, zbog čega se i zovu kulama. Bezi Čengići u istočnoj Bosni imali su na svojim posjedima nekoliko kula, 8 odžaka i 9 begovskih kuća. Čardaci siromašnijih muslimana bili su skromnije građevine.
Čardaci i kule služile su i za odbranu u slučajevima pobune kmetova ili napada hajduka, uskoka i drugih opasnosti. Kako je iole bolje stojeći musliman imao koliki-toliki posjed, Bosna je bila puna kula i čardaka.
Stranci koji su bolje upoznali Bošnjake ističu njihovu veliku nježnost koju su iskazivali prema članovima svoje porodice, te da su neizmjerno odani porodičnom životu i da nadasve vole djecu i svoju ženu koja mu ih je rodila. Koliko je Bošnjak nježan otac, toliko je nježan i kao muž. Žena i muž se uzajamno vole i poštuju. Otac je glava porodice i za sve se brine. Djeca se od malih nogu odgajaju da poštuju roditelje.
Stranci koji su putovali ili boravili u Bosni s čuđenjem navode da se rijetko sreće Bošnjak koji ima više žena, iako mu šerijat to dozvoljava, predubjeđeni da je u Bosni, kao muslimanskoj zemlji, sve kao u Turskoj, kod Arapa i drugih pripadnika islama. Oni očito nisu bili upućeni da su bosanski muslimani ovdašnji starinci s hiljadugodišnjim evropskim korijenima koje je s ostalim muslimanima u svijetu veže samo vjera.
Opisujući kućnu atmosferu s divljenjem ističu kako kod Bošnjaka vlada sloga i uvažavanje. Majka i otac su svjesni da su odnosi između njih ogledalo porodice prema vanjskom svijetu. Oboje se od malih nogu odgajaju tako da muž poštuje ženu, a žena muža, pa su se i u braku tako ponašali. Znaju kakva je dužnost jednog, kakva drugog.
Žena obavezno dočekuje muža na vratima, bez obzira kada i od kud dođe. Na vratima ga i ispraća kad izlazi iz kuće. Uz kahvu se zajednički dogovaraju o porodičnim stvarima. Muž iskazuje poštovanje i ljubav prema ženi i poklonima. Za to je uvijek bilo povoda, pogotovo kad se rodi prvijenac.
Otac iskazuje jednaku ljubav kako prema sinu tako i prema kćerki. Neki putopisci primjećuju kako su posebno nježni prema kćerkicama, pa kažu da ih je neobično vidjeti u takvom raspoloženju jer tada ničim ne liče na ljute, silovite i ubojite junake sa bojnih polja na kojima su im se svi sklanjali s puta.
Majka je svojoj djeci prva učiteljica. Podučava ih pismu, običajima, i vjeri, da bi od sedme-osme godine starosti brigu oko toga preuzeli profesionalni učitelji u mektebima.
Djeca su od malih nogu odgajana da poštuju starije. Stranci s divljenjem ističu da nisu nigdje vidjeli do u Bosni kako se svi s poštovanjem dnose prema starim osobama. Dedo i nana su dom
aćini u kući pa imali i preko stotinu godina. Takav odgoj je nametnuo da se u Bosni izuzetno poštovala starost, u tolikoj mjeri da su se beg i aga s poštovanjem odnosili čak prema svom starom kmetu.
Kod Bošnjaka su postojale dvije hijerarhijske ljestvice po kojima su se izmeđuse uvažavali. Jedna je bila dobna starost, a druga klasni status pojedinca, odnosno njegovog roda. Strogo se gledalo ko je kojih i kakvih korijena. To je u daljoj prošlosti puno značilo u svakom društvu jer se po toj osnovi određivao ekonomski i politički status pojedinca, odnosno njegovog roda.
Po toj osnovi postojala je diferencijacija i unutar plemstva. Na vrhu su bili rodovi starih korijena, ili kako se u Bosni za takve govorilo „koljenovići“. Njihova starost i ugled imali su veći značaj čak od njihovog ekonomskog stanja.
U opisu svojstava Bošnjaka navodi se i to da nadsve drže do zadane riječi i od sveg najviše mrze laž
Ako je Bošnjak što obećao, to će održati po ma koju cijenu. Tu njihovu osobinu stranci su isticali i za njihove bogumilske pretke iz doba banova i kraljeva. Opisujući kontaktne s njima po raznim poslovima čudili su se kako niti daju niti traže priznanice za sklopljene poslove. Za njih je data riječ bila svetinja i ni za šta na svijetu ne bi je porekli. Isto je bilo i u tursko doba, a manje-više na selu se to zadržalo do danas.
U opisu naravi Bošnjaka ističu njihovu krajnju staloženost u ma kojoj se situaciji nađu, a posebno njihov pogled i odnos prema ovozemaljskom životu. Jedan od stranaca koji je godinama boravio u Bosni i dobro ih upoznao, zapisao je ovo: „Neki od njih mogu u mislima čitave sahate prosjediti na obali rijeke i gledati kako voda teče, a da ni s kim ni riječi progovorili nijesu. Isto tako mogu oni uz lulu duhana ili dobru cigaru dan prosjediti ili čitava poslije podneva u hladu granate kruške, šljive ili jabuke posmatrati let ptica i oblačke kako ih vjetrovi po horizontu gonjaju, a da pri tome ništa, ama baš ništa ne misle, niti ne osjećaju. To je poznati bosanski ćeif.“
Osim duhana malo je koji Bošnjak uživao druge, štetne poroke. Još se sredinom 18. stoljeća pojavila jedna rasprava koju je napisao Mustafa Pruščak iz Prusca koja govori o porocima, pa kaže da uživanje kahve u principu nije štetno, za razliku od duhana, alkohola i opijuma koji štete zdravlju pa su kao takvi zabranjeni šerijatom.
Svi stranci su Bošnjake smatrali do krajnosti konzervativnim te da prema svemu što je za njih novo i nepoznato pokazuju odbojnost. Uz tu su do krajnosti nepovjerljivi prema stranom i strancima. Na to je utjecala i geografska izoliranost zemlje. Njena brdsko-planinska konfiguracija otežavala je komuniciranje pa je svaka dolina i visoravan živjela svoj život. Komunikacije s vanjskim svijetom bile su još rjeđe zbog čestih napada stranaca zbog njihove, bogumilske, vjere, a kasnije, u doba turske uprave, napadali su ih kao muslimane.
Međusobni odnos Bošnjaka odvijao se na način koji je svojstven svim patrijarhalnim društvima. Pri susretu znalo se kako se ko pozdravlja. Po pravilu uglednijeg prvo pozdravlja onaj nižeg društvanog statusa, kao i to da mlađi prvi pozdravlja starijeg.
Kad bi naišla neka uvažena starina, ili ma koji uglednik, pred takvim su u znak pozdrava svi ustajali i stajali bez riječi dok je kraj njih dotični prolazio. Ili, ako su se našli u nekoj prostoriji isto su činil. Sjeli bi tek kad bi ovaj zauzeo svoje mjesto. Vodilo se računa o časti i starosti.
Kada se izvan kuće susretnu dva poznanika pozdravljaju se na način kojim se iskazuje posebno poštovanje. To je tzv. temena. Desnom rukom se prvo dotaknu prsa, potom usta a onda čela, što bi značilo da se pozdravlja srcem, iskazuje se ustima, a dotičnom se čast odaje svojim umom.
Običaj je bio da, ma gdje da uđe musliman, i ako je među prisutnima samo jedan njegov istovjernik, prvo će njega pozdraviti svojim vjerskim pozdravom pa tek ostale, čak ako je među njima kakav visoki uglednik nemusliman. To je zato što su se sve do dolaska Austrije bosanski muslimani u odnosu na zemljake kršćane smatrali privilegiranim, odnosno gospodom, s obzirom da su još uvijek bili na snazi relikti feudalnih klasnih odnosa.
Kada je domaćin polazio u vojnu ili na daleki put, kuću i imetak je ostavljao bez brige. Za to su bili zaduženi njegovi pouzdani ljudi koji su mu vodili imanje dok se ne vrati. Ako su u pitanju pripadnici plemstva, kao vojni stalež predstavljali su osnovnu odbrambenu snagu zemlje.
Za njih su vojne obaveze, kao uostalom za sve bosanske muslimane, smatrane svetom dužnošću. Izostati i ne poći s ostalom braćom da se brane granice domovine, navuklo bi neisperivu ljagu ne samo za dotičnog obveznika nego za čitav njegov rod. Takvu Bosnu i njenu vojnu i društvenu organizaciju zatekla je i austrijska okupacija, kada su Bošnjaci pod vodstvom svojih vojnih vođa, begova, aga, uleme i sveg narodaq posljednji put ustali u odbranu svoje zemlje.

Enver Imamović

Prizor iz Bosne s kraja 19. st. (akšamluk-predvečernje druženje)

Prizor iz Bosne s kraja 19. st.

izvor:fb Enver Imamovic

FOČA (1992.-2017.) – ČETVRT STOLJEĆA GORČINE : TZV. PROTJERNICE (ODOBRENJA…itd)

Ovih dana navršit će se četvrt stoljeća od izdavanja sramnih i ponižavajučih tzv. PROTJERNICA, u stvarnosti PROPUSNICA – ODOBRENJA za bošnjake-muslimane Foče, da k'o biva mogu napustiti Foču i otići iz nje zauvijek.
Naime, Bošnjacima je bilo dozvoljeno da odu samo nakon što bi od fočanske policije dobili potvrde i potpisali dokument kojim svoju imovinu prepisuju srpskoj republici Bosni i Hercegovini.

ČETVRT STOLJEĆA GORČINE TZV. PROTJERNICE _ 4697

Ovaj grad muzej, ova Foča, konstantno, kroz historiju, doživljavala je genocide, urbicide, egzoduse, uvijek od istih din dušmana.Niti dolasci mira nisu Foči donosili boljitak. Zatiralo se sve što je Bošnjačko, muslimansko…

Ovaj grad muzej, ova Foča, _ 4699

A ovih dana obilježit će se i dvije tužne obljetnice : 75 godina genocida nad muslimanima Foče (1942.) i 25 godina od genocida nad muslimanima Foče (1992.).
Prema navodima iz knjige Genocid nad muslimanima 1941. – 1945. Vladimira Dedijera i Antuna Miletića u dva pokolja 1942. zimskom i ljetnom ubijeno je osam hiljada (8000) muslimana u fočanskom kraju.
Tačne podatke i konačnu cifru stradalih Fočaka – muslimana u Drugom svjetskom ratu teško da ćemo saznati.
A u periodu 1992. – 1995. ubijeno je oko 3000 (tri hiljade) Fočaka – muslimana. Za posmrtnim ostacima 1000 žrtava još uvijek se traga.

genocid u Foči _ 4698

“JA BJEH ONAJ, KOJI CIJEL ŽIBOT NA RASKRSNICAM STAJAH, RAZMIŠLJAH, OKLIJEVAH”…
(zapis sa bosanskog stećka iz 1258., bosanskim jezikom)

iza zavjese _ 700

 

priredio:Kenan Sarač

 

 

HUGO SCHANOVSKY : BOŠNJACI (1994.)

 

BOŠNJACI

Kada bi Bošnjaci
delfini bili,
sve bi zaštitnici životinja poduzeli
kako bi ih od desetkovanja spasili.

Kada bi Bošnjaci
morske kornjače bili,
žestoko bi se zaštitnici vrsta
za očuvanje njihovih legla založili.

Kada bi Bošnjaci kitovi bili,
u opasnosti da će se na obalu nasukati,
krenuo bi val globalne pomoći.

Kada bi Bošnjaci slonovi bili,
Greenpeace bi zbog njihovog odstrjela
krivolovce vatreno optužili.

Kada bi Bošnjaci
izgladnjele brdske gorile bili,
da bi ih u životu očuvali
World-Wildlife-Fund bi spontano kolone
podrške opremili.

Kada bi Bošnjaci svete krave bili,
po selima i gradovima svoje domovine
nesmetano bi se kretali.

Pošto su Bošnjaci samo Bošnjaci,
u političkim centrima moći
svakodnevno se peru ruke – u nevinosti!

Hugo Schanovsky 1994.
Hugo Schanovsky (1927.-2014.)
(s njemačkog preveo Damir A. Saračević)
_ _ _ _ _

Die Bosnier

Wenn die Bosnier
Delphine wären,
würden die Tierschützer
alles unternehmen,
um sie vor Dezimierung zu schützen.

Wenn die Bosnier
Seeschildkröten wären,
würden die Arterhalter
energisch für den Schutz
ihrer Brutplätze
eintreten.

Wenn die Bosnier
Wale wären.
die zu stranden drohen,
liefe eine millionenschwere Welle
der Hilfsbereitschaft an.

Wenn die Bosnier
Elefanten wären,
würde Greenpeace flammende
Anklage gegen ihren Abschuß
durch Wildbandilcn
erheben.

Wenn die Bosnier
Berggorillas wären,
die am Verhungern sind,
rüstete der World-Wildlife-Fonds
spontan Trägerkolonnen aus,
um sie am Leben zu erhalten.

Wenn die Bosnier
heilige Kühe wären,
könnten sie sich ungefährdet
in den Dörfern und Städten
ihrer Heimat bewegen.

Weil die Bosnier
nur Bosnier sind,
wäscht man sich
in den politischen Schaltzentralen
jeden Tag die Hände
in Unschuld.

Hugo Schanovsky 1994.
Hugo Schanovsky (1927.-2014.)

Bošnjaci - Hugo Šanovski _ 001

*Pjesma je štampana na UNICEF-ovoj razglednici, te su je na njemačkom, engleskom, francuskom, španskom, arapskom, italijanskom, slovenskom i bosanskom jeziku čitali milioni ljudi.
Pjesma Bošnjaci i mnoge druge posvećene BiH nalaze se u knjizi Diesen Tag Sarajevo – Doći će taj dan Sarajevo – prof. Huge Šanovskog.

Bošnjaci - Hugo Šanovski _ 002
***


Bosna nije učestvovala u nikakvom napadačkom ratu, a od velikih sila još uvijek nije dobila svoju samostalnost. Još se uvijek se radi po ustavu iz Dejtona, koji nije ništa drugo do ugovor kojim su Srbi „prisiljeni“ da okončaju rat, a kao zalog su dobili Republiku Srpsku.
Bosna leži u srcu Evrope. Njeni zeleni brežuljci se polahko počinju oporavljati od posljedica rata. Ali ta država još uvijek nije postigla svoju potpunu samostalnost. Na osnovu toga svaki napredni čovjek treba pomoći u promjeni ovog nepodnošljivog stanja.
U svojoj knjizi sam poželio opkoljenom Sarajevu da doživi dan svog oslobođenja. „Taj dan Sarajevo,taj dan!“
Danas želim cijeloj Bosni i Hercegovini da uskoro doživi dan svoje potpune samostalnosti. „Taj dan, Bosno, taj dan!“
/Prof. Hugo Šanovski, bivši gradonačelnik Linca , 15.4.2010, Moviemento Linc)

Hugo Schanovsky (1927. – 2014.) bio je gradonačelnik austrijskog grada Linza koji je tokom agresije na BiH želio pomoći napaćenom bošnjačkom narodu.

 

priredio:Kenan Sarač

Pismo Vuka Karadžića iz 1832. u kome se spominje Foča i Bošnjaci

 

Vuk Karadžić u pismu Jerneju Kopitaru, datiranom u Zemunu 18.VI 1832 između ostalog piše: “U Srbiji sve po starome, a sultan Bošnjake pokori sam.”

“Da su svi Bošnjaci bili složni, prije bi oni Sultana nadvladali nego on njih.”

pismo-vuka-stefanovica-karadzica-jerneju-kopitaru-18-6-1832-_-006

A šta se to zbivalo u Bosni u taj vakat?

_ _ _ _ _

Husein‐kapetan je izborom za vođu autonomnog Pokreta 1831. faktički postao bosanski vladar. Potkraj 1830. u Gradaščevića konaku održan je inicijativni sastanak posavskih prvaka. Za vođu autonomnog pokreta, u slučaju da to ne pristane biti bosanski valija, predložen je Gradaščević. Protiv toga bila su braća Sulejmanpašići te hercegovački prvaci, gatački ajan Smail-aga Čengić i stolački ajan Ali-paša Rizvanbegović.

Iza Husein-kapetana stajali su njegovi najbliži saradnici i mnogi uglednici Bosne koji su bili predvodnici u ovom Pokretu. Ali paša Fidahić, Muhamed beg Tuzlić, Mujaga Zlatar, Emin beg Dženetić, Sulejmen efendija Išević, Hifzi efendija Đumišić, Abdul Kerim efendija sarajevski mulla, Hasan-aga Pećki, Murat klapet Ostrožački i drugi.
_ _ _ _ _

Šta su htjeli Bošnjaci: oni su htjeli da sami upravljuju svojom zemljom bez stranaca; da prisile sultana da promjeni svoju odluku o ustupanju teritorija s desne strane Drine Srbima; da prisile sultana da natjera Srbe da ponište sve kupoprodajne ugovore koje su pod prisilom napravili sa muslimanima u smederevskom sandžaku; da sami biraju svoga gospodara, a da to sultan samo potvrđuje i da sva pitanja koja se tiču Bosne oni sami rješavaju; a pogotovo vojna pitanja jer njima ne odgovara opća regrutacija koju sultan uvodi, jer su svi Bošnjaci do 70 godina vojnici kada to zatreba, te da se Porta zadovolji godišnjim tributom od 4000 kesa zlatnih dukata.

O tome svjedoci i carski izaslanik u Bosni, koji u vapaju moli sultana da odobri ono što Bošnjaci traže, jer to oni zaslužuju, a onda zaključuje: “Aman sultane, za ime Boga, grehota je razbiti ovo jedinstvo.” Isti izaslanik koji je prošao kroz sve zemlje Balkana do Bosne tvrdi sultanu, da ako ne udovolji Bošnjacima i izgubi Bosnu izgubiće i cijelu Rumeliju. Sultan Mahmud II, poznat kao “Petar Veliki” Osmanskog carstva, alii kao “Adli” (Pravedni), bio je vrlo odlučan da obračun provede do kraja.

To znači da je autonomija proglašena samo desetak dana nakon što je skoro sva sarajevska čarsija stradala u katastrofalnom požaru od onog 31. augusta 1831. godine.Politički program bosanskih ajana nije bio jasan i do kraja formuliran, ali se može rećida su uz već spomenuto dobijanje reformi koje su, po njima, suprotne islamskojtradiciji, posebno insistirali da se ne dira u njihova posjednička prava, te da se ubuduće na položaj bosanskog vezira postavljaju isključivo domaći ljudi. To bi faktički značilo da bi Bosna, pod političkim vodstvom ajana, dobila autonoman položaj u Osmanskom carstvu, sličan onom kakav je Srbija dobila Hatišerifom iz 1830. godine.

Druga bitka u Hercegovini se vodila oko Trebinja, gdje je Husein‐kapetan kao svoga komandanta odredio Ahmed‐bega Resulbegovića, koji je do konca oktobra 1831. uspio protjerati svoje rođake Husein‐bega i Hasan‐bega Resulbegovića, pristaše Ali‐paše Rizvanbegovića, iz Trebinja i okolice.

Husein‐kapetanGradaščević je odlučio da se tokom zime vojnički obračuna sa Ali-pašom Rizvanbegovićem i njegovim pristašama u Hercegovini. Zato je naredio livanjskome kapetanu Ibrahim‐begu Firdusu, koga je u međuvremenu privukao na svoju stranu, da obavi tajposao. Ibrahim‐beg Firdus je prvo napao na ljubuškoga kapetanaSulejman‐bega i nanio mu veliki poraz na Utvici, čime je čitava Hercegovina,osim tvrđave Stolac, gdje se zabarikadirao Ali‐paša Rizvanbegović, prešla nastranu Husein‐kapetana.

Gradaščevićevom vojskom koja je opsjedala Stolac zapovijedao je Hadži‐beg, polubrat Ali‐paše Rizvanbegovića. Međutim, noću 9/10. marta 1832. godine Ali‐paša Rizvanbegović, doznavši preko svojih špijuna da je napadačka snaga bosanske vojske znatno umanjena zbog zime i pomanjkanja životnih sredstava, izvela je kontranapad iz tvrđave i razbila opsadu stolačke tvrđave. U ovoj je bitki poginuo Hadži‐beg Rizvanbegović.

Tada je već prema stolačkoj tvrđavi napredovao sarajevski muteselim Mujaga Zlatar, ali se morao vratiti na temelju naredbe Husein‐kapetana zbog potrebe koncentriranja vojske i suprotstavljanja velikom veziru, koji je bio pripremio veliku vojnu ofanzivu i sa brojnom vojskom 16. marta 1832. započeo ratne operacije. Husein‐kapetan je 3. februara 1832. pisao svim bosanskim kapetanima tražeći da mu šalju vojnike jer se sprema krenuti protiv sultana, istodobno se žaleći na slab odziv posebno predbacujući Hasan‐agi Pećkom zbog tromosti i mlitavosti.

Uprkos tome on je sakupio i u susret veziru poslao oko 10000 vojnika, koji su odmah napali na Vučitrn nastojeći prepriječiti centralnim vezirovim snagama ulazak u Bosnu. Vezir je krenuo na Bosnu iz dva pravca: prvi pravac je vodio od Vučitrna preko Novog Pazara ka Višegradu i Sarajevu, a drugi iz Skadra preko Podgorice, Plava i Gusinja prema Pljevljima i Foči i dalje prema Sarajevu. Kao što se vidi glavni operativni pravci su bili usmjereni prema Sarajevu, a ne Travniku, gdje je zvanično bilo Husein‐kapetanovo sjedište. Koliko se zna, Husein‐kapetan nije izravno vodio vojsku koja se uputila na bosanske granice, nego je poslao svoje iskusne komandante (Hasan‐beg Sijerčić, Mehmed‐beg Krupa Beširević i Alajbeg Todorović).

Kada je vezir uspio preći i preko Drine, Husein‐kapetan je naredio Ali‐paši Fidahiću da sa 6000 vojnika krene prema Rogatici i onemogući prodor vezirove vojske prema Sarajevu, a i Hasan‐beg Sijerčić se sa Sjemeča (lijeva obala Drine kod Višegrada) uputio prema Palama.

Tako je glavnina bosanske vojske bila koncentrirana na Glasinačkoj visoravni. Tu se koncem maja 1832. odigrala velika bitka. Dvije vojske, koje su predvodili Husein‐kapetan Gradaščević i Kara Mahmud Hamdi‐paša, bosanski valija imenovan od strane sultana, ukopale su se kod mjesta zvanog Vitez. U prvom okršaju Husein‐kapetan se povukao, a potom je došlo do bitke kod Šarenog hana (moguće da je to današnji Han Bulog ili Pale). Vojska Husein‐kapetana povukla se prema Sarajevu, gdje je na zasjedanju ajanskoga vijeća odlučeno da se nastavi sa borbom. Posljednja bitka se odigrala 4. juna 1832. na Stupu (na putu od Sarajeva prema Ilidži).

Husein‐kapetan je već bio odnio pobjedu nad sultanovom vojskom, ali su se s bočne strane pojavili Ali‐paša Rizvanbegović i Smail‐aga Čengić, koji su iz Hercegovine došli do Trnova, a zatim kod mjesta Crna Rijeka probili bočnu odbranu Husein‐kapetanove vojske i pojavili se u glavnom okršaju kod Stupa. To je dovelo do poraza Husein‐kapetanove vojske, koja se odatle povukla u sami grad. Husein‐kapetan se utaborio na Bakijama, a nakon procjene da se više ne može oružano suprotstavljati osmanskoj vojsci, raspustio je vojsku i uputio se prema Gradačcu.

Bio je to njegov definitivni vojnički poraz.
_ _ _ _ _

Sama Rizvanbegovićeva izdaja Husein-kapetana i ostalih bosanskih ajana,kao svojih klasnih drugova, govori o njegovoj potpuno pogrešnoj procjenipolitičkih prilika i tendencija u Carstvu. Čudno je da je on, kao iskusan čovjek i narodni prvak, mogao povjerovati da će se u vrijeme kada je biloočito da se ajanluk u cijelom Carstvu brutalno dokida, on kao takav jedanmoći održati u Hercegovini, samo zato što je u datom trenutku učinio jedan,koliko nelojalan toliko i ponizan čin.

Svojim ratnim pohodom po Bosni i Hercegovini, koji je trajao godinudana, Latas je praktično dokrajčio i uništio one političke snage koje sustoljećima predstavljale politički narod u historiji Bosne i Bošnjaka. Sapovijesne distance gledano, te su se snage, iako sa svojih ekonomsko–socijalnihpozicija, ustvari borile za svojevrsnu autonomiju Bosne u Osmanskom carstvu.

Ideje o autonomiji zasnivale su se na unutrašnjem socijalno–ekonomskomi političkom uređenju koje se u Bosni postepeno razvilo još tokomXVI st. i koje je u odnosu na ostale dijelove Carstva imalo jasno izračenesvoje osobenosti. Drugi osnov zahtjeva za autonomijom bio je položaj Bosne kao “najisturenije pokrajine Carstva prema kršćanskoj Evropi”, što je posebno došlo do izražaja od kraja XVII st., odnosno Karlovačkog mira 1699. godine. Ta je činjenica Bosni u biti davala poseban “međunarodni položaj”. Uprkos tome, s obzirom na sve unutrašnje i spoljne okolnosti Osmanskog carstva, ideje o autonomiji Bosne nisu se u prvoj polovini XIX st. mogle ostvariti. Zato je poraz bosanskih ajana kao bosanskog političkog naroda, bio neizbježan. Oni nisu pokušali naći drugi most i drugu vezu, osim islama, saostalim slojevima bošnjačkog stanovništva, koje je uostalom kuga 1813–1817. veoma prorijedila.

Savremenici bilježe da je Husein-kapetan Gradaščević, kao “Zmaj odBosne”, kako se najčešće sam nazivao i potpisivao, bio “čovik pametan ibogat”. Franjevački hroničar fra Jako Baltić piše da se “Vezir Husein” prema”krstjanim činjaše pravedan”. Veliki borac, ratnik i patriota, Husein-kapetanse ipak slabo snalazio u diplomatiji, mada bi se moglo reći da mu je politikabila strast i usud. Svom je pokretu nastojao, i u velikoj mjeri uspio, datijedan općebosanski karakter. Sa izuzetkom nekoliko hercegovačkih ajana,uz njega je ipak pristala sva Bosna, uključujući tu i Sandžak.

Austrija “iz svoje sebičnosti nije htjela znati za Bošnjake”. Pored toga, knjaz Miloš Obrenović, u strahu za svoju plaćenu i stečenu autonomiju, držao se prema Husein-kapetanu veoma dvolično.
_ _ _ _ _

priredio:Kenan Sarač
fotografija: flickr ekranportal13

Bosanski pogledi (časopis)

bosanski-pogledi-003

Časopis Bosanski pogledi bio je bosanski emigrantski list.

Izlazio je u Beču od 1955., a potom u Londonu i Fribourgu.

Uz ovaj list vezana su imena Smaila Balića i Adila Zulfikarpašića, koji su utemeljili i uređivali ovaj list.

bosanski-pogledi-001

“Bosanski pogledi” su bošnjački emigrantski časopis koji je pokrenuo bošnjački disident i emigrant Adil-beg Zulfikarpašić u Beču 1960-ih godina.

Pored Zulfikarpašića, u kreiranju lista učestvovali su i Smail Balić, Teufik Veladžić, Haris ef. Korkut, Izet Serdarević, Bećir Tanović i mnogi drugi iz bošnjačke političke emigracije.

Ovaj se list, za razliku od mnogih srpskih i hrvatskih emigrantskih glasila, držao demokratskog kursa i kontinuirano promovirao ideju povratka bošnjačkog nacionalnog identiteta. U Jugoslaviji se u tom vremenu vodila složena i rizična kulturno-politička borba da se Bošnjacima konačno omogući da se nacionalno odrede, makar i pod vjerskim imenom, sa velikim početnim slovom (Muslimani).

Bosanski pogledi i ljudi okupljeni oko lista su cijelo vrijeme zagovarali bošnjaštvo, kao stvarnu i jedinu nacionalnu identifikaciju bosanskih muslimana.

bosanski-pogledi-002

Početkom 1990-ih, list je doživio svoje bosansko izdanje ali je zbog neslaganja u redakciji ukinut septembra 1991.godine.

priredio:Kenan Sarač
fotografije:internet

Kurt, Mehmed Dželaluddin-pisac i skupljač narodnih pjesama

 

hafiz-mostari-2

Kurt, Mehmed Dželaluddin-pisac i skupljač narodnih pjesama.
Napisao 1902 u Mostaru „Hrvatske ženske narodne pjesme (muslimanske )”.
U predgovoru ističe kako je Vuk Karadžić falsificirao i prisvajao iz muslimanskog i hrvatskog narodnog blaga.

Mehmed-Dželaluddin Kurt oštro je napao Vuka radi uvrštavanja u srpske zbirke narodnih pjesama s područja naših muslimana, a osobito je zamjerao promjenu imena. Fatima i Meho postadoše, veli on, Mara i Jovo. “Razbor se nemože, a i neće, boriti sa šovinizmom i fanatizmom. Zaman je slijepcu govoriti o žarkom suncu i tihoj mjesečini, kao i takovim ljudima, da smo mi po starini, po srcu i osjećajima Hrvati, da ljubimo svoje ime, da na toj osnovici zidamo i budućnost svoju” – završava Mehmed Dželaluddin Kurt.

mehmed-dzelaluddin-kurt

 

MEHMED DŽELALUDDIN KURT
Mehmed Dželaluddin Kurt je bio pisac i odvjetnik. Rodio se godine 1876. u Mostaru, a umro je u Sarajevu godine 1944. Bio je potomak ugledne mostarske zemljoposjedničke obitelji i unuk Ahmedage Kurta koji je nekoliko desetljeća ranije hercegovačkim franjevcima ustupio svoju zemlju za gradnju širokobriežkog samostana. U Mostaru je završio osnovno učilište, niže i više srednje obće učilište. Nakon završenog Šerijatskog sudačkog učilišta u Sarajevu, upisao je visoko učilište od prava u Zagrebu. U Zagrebu je započeo objavljivati prepjeve i prievode s turskog i perziiskog jezika u književnom listu ,,Pobratim” rabeći se izmišljenim imenom ,,Hafiz Mostari”, a kano predstavnik pravaške sveučilištne mladeži godine 1895. je sudjelovao na učeničkom skupu u Italii. U sveučilištnim krugovima je na sebe privukao pozornost odlazkom banu Khuenu Hedervaryiu odjeven u učeničko ,,gala” odielo, sa sabljom i fesom na glavi, od kojeg je tražio novčani prilog za osnutak mostarskog doma od ,,Hrvatskog đačkog potpornog društva”. Nakon povratka u Mostar godine 1902. je objavio sbirku ,,Hrvatske narodne ženske pjesme (muslimanske)” koju je posvetio kako sam kaže ,,neumrlom hrvatskom otadžbeniku dru Anti Starčeviću, prijatelju islamskog naroda u znak najdublje harnosti”. Bio je jedan od osnivača Hrvatskog pjevačkog družtva ,,Hrvoje” u Mostaru. Poslije godine 1918. se povukao iz javnog života ter je radio kano odvjetnik u Sarajevu gdje je i umro.
Pjesma: ,,Djevojka nevjera
,,Divojka će svaka privariti,
I mene je moja privarila_
,,Danas, sutra hoću poći za te,
Prekosutra hoću za drugoga.
Za drugoga, za jarana tvoga”.
Jaran mene zove u svatove,
Jadi ići, a viši ne ići.
Da ne odem, naslušat se jada.
A da odem, nagledat se drage.
Hoću ići, ma da ne ću doći;
Dadoše mi, da je prstenujem.
Prsten mećem, za prst je stiskujem.
Dadoše mi, da joj duvak mećem:
,,Kam ti vira, ona te ubila!
Kamo riči, što smo besidili?
Kad smo bili na mermer-hajatu,
Tri puta sam ti lice obljubio”.”
U sbirci Mehmed Dželaluddina Kurta ,,Hrvatske narodne ženske pjesme (muslimanske)” nalazi se i pjesma, koju je skupljač zapisao od svoje majke Nazife rođene Selimhodžić. Pjesma počinje:
,,Pošetala Miza materina.
Ala pirga na pirgu,
Nek se pirga širi;
Ala Hrvat na Madžar’
Nek se Madžar ljuti.”
Kurt tumači u predgovoru knjige, kako rieč ,,Madžar” ne znači čovjeka mađarske narodnosti, već jednostavno svakog kršćanina, katolika. Tako i danas u Krajini, Turskoj Hrvatskoj, na pr. oko Bišća, zovu katolike ,,Madžarima”.

hafiz-mostari-3

_ _ _ _ _

Mehmed Dželaluddin Kurt (1876-1944), sin Mustafe
Mehmed Dželaluddin Kurt rođen je u Mostaru gdje je završio mekteb, ruždiju i medresu. U Sarajevu završava Šerijatsku sudijsku školu. Poslije odluke hrvatsko-slavonske Zemaljske vlade 1892. godine da se „svršenicima sarajevske šerijatske sudačke škole dozvoli upis na Pravni fakultet i polaganje državnih ispita“, upisuje se na studije prava u Zagrebu. Tako je Mehmed Dželaluddin postao drugi musliman/Bošnjak koji je iskoristio to pravo. Prvi je bio njegov sugrađanin Osman Nuri Hadžić koji se upisao 1893. godine. Boravak u Zagrebu prvih muslimana iz Bosne i Hercegovine, krajem XIX i početkom XX stoljeća, u književnom, kulturnom i političkom smislu usko je povezan s Antom Starčevićem i Strankom prava. „Starčevićev liberalni nacionalizam, oslobođen svih konfesionalnih natruha, doktrinarno oporbenjaštvo, turkofilija i izrazita sklonost prema islamu, magnetski su privlačili prvi postosmanski bosanski muslimanski intelektualni naraštaj, zaokupljen idealom harmonizacije islamske tradicije i glavnih tekovina europske modernosti“86 . Nakon dolaska u Zagreb Mehmed Dželaluddin je počeo objavljivati prepjeve i prevode s turskog i perzijskog jezika u književnom listu Pobratim, potpisujući se kao Hafiz Mostari. Privukao je pažnju odlaskom banu Kuenu Hedervariju obučen u učeničko odijelo sa sabljom i fesom. U Zagrebu je bio član odbora i opunomoćenik Hrvatskog potpornog društva Napredak za Hrvatsku i Slavoniju. „Odbor je sa povjerenikom, g. Kurtom, koji je požrtvovno svoj posao vršio, skrupulozno obračune sviđao“87.

Nakon povratka u Mostar objavljuje knjigu “Hrvatske narodne ženske pjesme (muslimanske)” koje je posvetio „neumrlom hrvatskom otadžbeniku doktoru Anti Starčeviću, prijatelju islamskog naroda.“ Knjiga je štampana u Hrvatskoj dioničkoj tiskari u Mostaru na dvanaest araka velikog formata. Izlazi u novembru 1902. godine sa cijenom od jedne krune i šezdeset helera. Mehmed Dž. Kurt je morao štampati na kraju knjige ispravke ”Štamparske pogriješke” jer je urednik, ne poznavajući dovoljno izvorni bosanski jezik, ispravio njegove riječi nena u neva, pobiže u pobježe, sevdahluk u sevdaluk, safun u sapun, pivaše u pjevaše, i tako dalje. U knjizi Zlatka Hasanbegovića Muslimani u Zagrebu 1878. 1945. pogrešno je napisano da je on unuk Ahmed – age Kurta koji je hercegovačkim franjevcima ustupio svoju zemlju za gradnju širokobriješkog samostana. Istina je da je njegov djed Mehmed brat pomenutom Ahmeta-age koji je franjevcima prodao pomenutu zemlju. Mehmed Dželaluddin je također bio jedan od osnivača Hrvatskog pjevačkog društva Hrvoje u Mostaru.

Velika je greška gledati nacionalne pokrete na kraju XIX i početkom XX stoljeća današnjim očima kada su nacije na prostoru bivše Jugoslavije već formirane. Muslimanski modernisti, u prvom redu Savfet-beg Bašagić, Osman Nuri Hadžić, Mehmed Dželaaluddin Kurt i drugi, bili su protivnici panislamizma i vezivanja sudbine Bošnjaka za Tursku carevinu. Svjedoci su tragike svojih sunarodnjaka Bošnjaka koji su se iseljavali u Tursku, za njih potpuno stranu zemlju čiji jezik nisu ni znali. Vidjeli su dekadenciju begovata koji se grčevito protivio promjenama i školovanju svoje djece. Naprimjer, školske godine 1900/1901. godine u cijeloj Bosni i Hercegovini brojčano stanje muslimanskih učenika je bilo:

u sve tri gimnazije u Bosni i Hercegovini 133
u Nadbiskupskoj gimnaziji u Travniku 4
u Realci u Banjoj Luci 18
u Srednjoj tehničkoj školi u Sarajevu 5
u Darul-mualliminu 35
u Učiteljskoj školi u Sarajevu 38
u svih devet trgovačkih škola u Bosni i Hercegovini 61
u svim osnovnim školama u Bosni i Hercegovini 3 965,

što ukupno iznosi svega 4 259 učenika. Alija Nametak u svojoj knjizi Sarajevske uspomene, iz koje je ovaj spisak izvađen, navodi da je, što se tiče muslimana, „na jedan potpis dolazilo devet otisaka palaca ili kažiprsta“ ili da je ”više katoličkih mladića svršilo srednja i viša učilišta samo iz jedne travničke mahale iz Dolca, nego li nas muslimana iz cijele Bosne i Hrecegovine.”

Muslimansko pitanje i nacionalna određenja na razmeđu devetnaestog i dvadesetog stoljeća najkraće i najbolje je opisao prof. Ivo Banac u svojoj knjizi Nacionalno pitanje u Jugoslaviji, Globus, Zagreb, 1988., odjeljak Muslimani Bosne i Hercegovine:
”Premda je broj muslimanskih intelektualaca, koji su se izjasnili kao Hrvati u prvoj polovici XX stoljeća, premašio broj onih koji su sebe smatrali Srbima, možda u omjeru deset prema jedan, barem trećina muslimanskih intelektualaca i velika većina običnih Muslimana izbjegavala je da bude zahvaćena bilo kojim procesom nacionalizacije. Bosanske muslimanske mase nagonski su osjećale da zahtjevi za njihovim nacionalnim određenjem bilo na hrvatsku ili na srpsku stranu cijepaju njihovu zajednicu, osobito stoga sto je hrvatsko srpski spor bio neobično žestok u Bosni i Hercegovini. Biti Srbin-Musliman značilo je zapravo biti anti Hrvat, i obrnuto. To ne znači da muslimanski seljaci, gradski obrtnici i mase te pripadnici niže ilmije nisu davali prednost jednoj ili drugoj strani u velikoj bosanskoj igri. Prije aneksije (1908.) oni su općenito bili skloni suradnji sa Srbima, braneći nominalni otomanski suverenitet nad Bosnom i Hercegovinom, premda, dakako, iz drugacijih razloga nego Srbi, koji su željeli spriječiti definitivno uključivanje Bosne i Hercegovine u Austro Ugarsku, čime su zapravo pripremali tlo za njeno uključenje u Srbiju.”

Vidimo iz raznih spisa da je Mehmed svoje drugo ime Dželaluddin pisao sa duplim suglasnikom „d“ – takozvanim geminatom, što su upotrebljavali obrazovani Bošnjaci koji u izvjesnoj mjeri poznaju arapskl ili turski jezik88.

Poslije osnivanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, 1918. godine povukao se iz javnog života, te radio kao advokat u Sarajevu gdje je i umro.

U više dokumenata koji se nalaze u Digitalnoj zbirci Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti ime Dželaluddina Kurta piše se, pogrešno, Džebahudin.

U Mostaru je bio oženjen sedamnaest godina mlađom Hatidžom Hadžić, kćerkom Avdage i bogatom nasljednicom. Iz iste familije je i Osman Nuri Hadžić koji je sa Mehmedom Dž. Kurtom zajedno studirao pravo u Zagrebu. Dobili su sina Burhanudina koji umire kao novorođenče. Hatidža također umire 22. aprila 1918. godine od tuberkuloze u svojoj dvadeset petoj godini života. Rano preminula Hatidža bila je vlasnica zemljišta u više hercegovackih sela ukupne površine preko osam stotina dunuma. Hatidžina majka Duda, rođena Tikvina, u ime svoja tri, tada malodobna sina, Mehmeda, Ahmeta i Mustafe Hadžića sudski se spori sa svojim zetom, udovcem Mehmedom Dželaluddinom Kurtom. Predmet spora je bila imovina koju treba obuhvatiti ostavinskom raspravom. Parničenje je trajalo više godina. Na kraju je Mehmed Dž. Kurt dobio 1/4 (jednu četvrtinu), a majka njegove umrle žene 3/4 (tri četvrtine) posjeda umrle Hatidže. Suprug je dobio jednu četvrtinu u skladu sa šerijatskim pravom gdje stoji: “A vama (muževima) pripada polovina od onoga što ostave žene vaše – ako ne budu imale djeteta, a ako budu imale dijete – onda četvrtina onoga što su ostavile, pošto se izvrši oporuka.“

Iz ovog sudskog spisa ima više interesantnih popisa imovine, što produbljuje saznanja o tadašnjoj (1918.) opremi jednog naprednijeg muslimanskog domaćinstva, te običajima i načinu oblačenja.

Mehmed se ženi sa Hašemom Kasumagić sa kojom nije imao djece. Umire u Sarajevu 1944. u svojoj šezdeset šestoj godini. Njegovu udovicu Hašemu ženi njegov mlađi brat Ahmet (1888-1957) kada je ostao udovac poslije smrti svoje žene Aiše, rodom iz Nevesinja iz porodice poznatog Savfet-bega Bašagića.
_ _ _ _ _

Mehmed Dželaluddin Kurt (1876. – 1944.) – Mlađi je brat glumca Muhameda, pisac i advokat. Jedan je od dvojice prvih Bošnjaka koji su se upisali na neki univerzitet u Zagrebu. Prvi je bio Osman Nuri Hadžić 1893. Godine. Mehmed Dželaluddin je jedan od osnivača Hrvatskog pjevačkog društva Hrvoje u Mostaru. U Zagrebu je bio član odbora i opunomoćenik Hrvatskog potpornog društva Napredak za Hrvatsku i Slavoniju. Pisac je knjige sa zbirkom sevdalinki izdate 1902. godine.

_ _ _ _ _

priredio:Kenan Sarač
fotografije:internet

FOČANSKE GAZIJE : Amil Memić i Mustafa Spahić

 

DA SE ZNA I PAMTI ZAUVIJEK
Istinski heroji i gazije s Drine
…FOČACI SU S PUŠKOM U RUCI DALI
NAJVIŠE,NAJVIŠE ŠEHIDA BRANEĆI OVU DRŽAVU BiH NA RAZLIČITIM TAČKAMA BiH.
FOČAKA JE POD PUŠKOM U RUCI POSTIGLO ŠEHADET NI MANJE NI VIŠE NEGO DVIJE HILJADE (2000).(Nezim Halilović Muderris)

U borbama za oslobođenje Bosne i Hercegovine svoje živote su dali i ova dva hrabra Fočaka
Amil (Asim) Memić (02.10.1964. – 06.05.1993.) i Mustafa (Omer) Spahić (07.01.1946. – 23.07.1993.).

u-borbama-za-oslobodenje-bosne-i-hercegovine-svoje-zivote-su-dali-i-ova-dva-hrabra-focaka

priredio:Kenan Sarač

CRTICA IZ ŽIVOTA JEDNOG FOČANSKOG MLADOG MUSLIMANA

careva-dzamija-nekadasnji-odbor-islamske-zajednice

Fočak, Mujaga Granov. Stolar. Ugledni građanin Foče.

Zatvoren u KPD Foča prilikom hajke na pripadnike Mladih Muslimana. U KPD mu dolazi Rajko Gagović (četnik-partizan) koji je vladao Fočom (iako je bio na funkciji u Beogradu).

Kaže Rajko G. Mujagi – Okani se Allahu Ekber! (aludirajući na obavljanje namaza i drugih vjerskih propisa) i pustićemo te odmah iz zatvora.

  • Neću, Rajko! – odbrusi mu tada Mujaga, odležat ću svoje. A ne možeš me držati duže od toga datuma!

careva-dzamija-nekadasnje-dzematlije-na-brezuljku-kavala-poslije-namaza

fotografije:flickr ekranportal13

priredio:Kenan Sarač

OSMAN ČENGIĆ OD JUNAKA DO DRŽAVNOG NEPRIJATELJA

drzavni-neprijatelj-1

piše:Abdurrahman Denis
Sjećam se rahmetli Osmana Čengića, dide koji je preselio 2008.godine. S njim sam proveo dosta vremena kada smo poslije namaza sjedili pred Gradskom džamijom u Bos. Petrovcu. Iako je bio tradicionalno odgojen u duhu tzv. ”Bosanskog” islama ipak u njemu je bilo dosta stvari koje bi danas mnogi nazvali ”vehabijskim”. Nije imao bradu ali je bio na svakom vaktu u džamiji, džematu. Nikada nije propustio prvi tekbir od kada ga poznajem, osim jednom kada je bio napadnut od naših kafanskih hohštaplera a krenuo je ranije na akšam namaz. Allah neka mu oprosti grijehe. Amin.
Porijeklom je iz Sandžaka a živio je poslije drugog svjetskog rata u Prnjavoru, BiH-a, aktivni je učesnik tog rata kao Partizanski borac od 1941. Godine. Prodeverao je svašta u tom ratu od nijemaca, ustaša, četnika pa i partizana ali najgore mu je bilo ono što je doživio od tadašnjeg Muftije Sarajeva. U ratu je dobio čin poručnika, učestovovao u hapšenju Ađutanta Draže Mihajlovića, a partizanima se priklljučio rano jer je 1941. godine bila jedna muslimanska jedinica koja je, kako mi je on pričao nosila fesove, klanjala i imala poseban kazan. Od tada su ga preturali po raznim jedinicama pa je do kraja rata završio u Srbiji. Pred sam kraj rata je ubio jednog Srbina, partizana koji je htio silovati jednu srpkinju, a taj je bio u njjegovoj jedinici. Iako je kako on kaže, bila samoodbrana, tadašnji četnici koji su zamjenili znak na šajkači su ga samo zbog toga što je bio musliman, degradirali u običnog vojnika i sudili mu te u Čačku (ili Šabcu) ga htjeli objesiti. Spasio ga je Allah, koji je poslao opet srbina Pukovnika (ili generala) da ga oslobodi vješala jer je ovaj poznavao Osmana kao čestitog borca i junaka.

narodna-nosnja-iz-bosne-i-hercegovine
Zašto ovo pišem? Pa da uporedimo stanje tadašnjih aktivnih vjernika sa današnjim stanjem.
Kada je po završetku rata otišao kod svog Amidže u Sarajevo u posjetu i tamo proveo nekoliko dana doživio je jedno iskustvo koje ga je pratilo čitav život. O čemu se radi?
Naime, dok su on i njegov Amidža sjedili u kući poslije jacije, neko pokuca na vrata, kada su otvorili ugledali su Muftiju sa velikom, kako on kaže Ahmedijom na glavi, a s njim još jedan u mlađi čovjek u pratnji. Nakon toga su sjeli i pričali o svemu pa su došli na temu Nikaba (feredže) kod muslimanskih žena. Muftija je bio na stavu da treba skinuti Feredžu i da je došlo drugo vrijeme, to je razljitilo Osmana pa je onda, kako on kaže lanuo, rekavši: ” Ako otkriju lice otkriće i guzicu” (Ovo prenosim onako kako je rečeno da Allah oprosti.)
Nakon toga je muftija ušutio, ustao i krenuo prema vratima sa svojim pratiocem i izašao bez pozdrava i selama. Amidža je znao da se nešto dešava krupno. Nakon nekoliko sati neko opet pokuca na vrata, kada je Amidža otvorio tu je stajala UDBA, njih nekoliko i u prikrajku onaj mladić, pratilac Muftije. UDBA-ši su pitali gdje je Osman? Amidža je pitao a zašto ga trebate, a oni su rekli da treba da ga odvedu do Stanice na ispitivanje i slično. Osman je ustao jer je spavao, pa kada ga je Amidža ugledao, rekao je. Ovo je Osman ali što će vam on, on je lud čovjek, poludio u ratu, ubili mu familiju, pa Amidža onda iz sve snage ošamari Osmana, koji pade. Zatim ga Amidža grdeći izudara nogama, i govoreći UDBA-šima ovo je lud čovjek, ovo je lud čovjek. Kada su to oni vidjeli, rekli su: neka pripazi šta priča, od sada si ti odgovoran za njega.
Ostalo je samo na tome. Ali je li zaista?
Nakon svega toga, Osman se vratio u Prnjavor i tamo pokušao da živi i radi pošteno ali je naišao na prepreke. Jednog ljeta mu je došla UDBA opet na vrata. Optužili su ga da pripada Mladim Muslimanima, i završio je u pritvoru. Uz posredovanje jednog Pravoslavnog popa Osmana su pustili ali im se morao stalno javljati. U radnu knjižicu su mu napisali da nigdje ne može raditi osim u rudniku ili šumi. Ne znam je li gdje radio, ali znam da se bavio poljoprivredom.
Nakon prestanka ”opasnosti” od mladih muslimana tadašnja vlast je izmislila novu ”opasnost” a to je da on pripada organizaciji koja podržava Rusiju (SSSR) i Staljina (jer su Tito i Staljin bili tada u svađi) a zvala se INFORBIRO. Optužili su ga da pripada toj organizaciji ali se ne sjećam šta mi je rekao kako ga je Allah spasio.
Nakon tih svih privođenja, hapšenja, i prijetnji smrći Osman nije volio IZ-e (iako je plaćao vazifu) ali je znao da su i oni sukrivci zašto je njega stalno UDBA (OZNA) pratila i privodila. Kada se sve smirilo živio je sve do ovog rata u Prnjavoru i pošto je poznavao ko su četnici a ko su pojedine hodže on je sam organizovao da pređe preko Save u Hrvatsku sa svojim pištoljem Crvenom Zastavom koji je stalno nosio ispod pazuha. Jer znao je da je ostao, ubili bi ga ili bi ga mučili. Nakon rata je došao u Bosanski Petrovac i tu ostao do svoje smrti ( smrti pod nerazjašnjenim okolnostima).
Allaha molim da izvučemo pouku iz ove priče. Amin

Šiš

Avlijom se širio miris tek pržene kafe. U rukama smo čuvale po par zrna i ubacivale svako malo po jedno i grickale, uživajući u čudnom gorkom oporom okusu i mirisu. Zabranjenog i namjenjenog samo za odrasle.

sis-1

piše:Alma Ajanović Zornić

sis-za-przenje-kahve

Pored kuće, sa lijeve strane uz žičanu ogradu stajala je drvena šupa. Uska, betonska staza vodila je do visokih drvenih vrata, sa velikom rezom na sredini i još većim katancem na njoj. Ljeti su vrata bila uvijek otvorena. Odmah na ulazu bio je smješten stari smederevac , šporet na drva, čiji je sulunar izlazio kroz vrata, krivudajući nastavljao put do iza same šupe. Unutrašnjost je bila tamna. U čošku su bila poredana drva, isječena na cjepke i složena nekim savršenim redom. Po zidovima okačen alat, stare gume, konopac, pored vrata prislonjena metla, te dvije stare štokrle.
Ispred šupe cvijetnjak, rumene niske ruže, žute lale, šareni turski karanfili. Ispod ograde, koja nas je dijelila od Amirove kuće, dio betona prekriven mekanim šiljtetom i šarenim ponjavama i mali dio trave, zemlje okružen crvenim nagorelim ciglama.
Nana bi tu naložila vatru, sačekala da sagori i ostavi rumeni žar. Zatim bi uzela stari, crni šiš za kafu, otvorila mala vratanca i ubacila šaku, dvije zelenih sitnih zrna kafe. Primakla bi štokrlu iz šupe, a nas dvije bi se priljubile uz nju gledajući i slušajući kako zrna pucketaju i treskaju se u šišu.

sis-za-kahvu-2

Blagi oblak dima se dizao pomješan sa mirisom kafe. Nanina ruka je vrtila, treskala, okretala šiš, brzo i stručno, ne dozvoljavajući da kafa zagori. Zatim bi zastala, krpom otvorila mala vratašca i tamnu, mirišljavu kafu istresla na već razastrtu krpu pored nje. Opet bi ubacila šaku dvije zelene kafe, zatvorila vratašca i stavila šiš iznad rumene žari. Tamna zrna su veselo pucketala na krpi, blago se pušeći i šireći miris. Ispružila bih ruku i prstima uzela vrelo zrno, stavila ga u usta i zadovoljno zagrizla. Blaga gorčina i čudan ukus tek prženog zrna kafe raširio se mojim ustima.
Nana je vrtila crni šiš, duboko zadubljena u to što radi, kao da broji okretaje i čeka do određenog trenutka kada će se avlija uzmirisati, znala je kada je kafa gotova.
Toplina žara je jenjavala, pretvarao bi se u sivi pepeo, blago nošen povjetarcem na rubove cigli.

przena-kahva-1

Na krpi se šepurila gomilica sjajnih, tamnih zrna tek pržene kafe. Blago su pucketala i tu i tamo se ljuštila. Nana se spustila, puhnula i tanka, paperjasta oljupina se razbjezala na sve strane, ostavljajući čista zrna kafe.
Rukom je prelazila po njoj, kao da je miluje. Valjala je sad na jednu sad na drugu stranu,rastjerujući toplinu i vlagu iz nje.
Posmatrale smo nanu ćutke, da ne bi poremetile njen ritual jer kafa mora biti sva iste boje, isto pečena i savršeno očišćena od sitnih zrnka i oljupine.
Zatim bi jedna od nas skočila, donijela metalnu posudu, na kojoj su bile oslikane ruže i dodale nani.
Nježno bi šakom pokupila nježna, tamna zrna i sasula u dugu posudu i na kraju je poklopila. Stavila u šupu na drvenu policu pored šporeta.
Avlijom se širio miris tek pržene kafe. U rukama smo čuvale po par zrna i ubacivale svako malo po jedno i grickale, uživajući u čudnom gorkom oporom okusu i mirisu. Zabranjenog i namjenjenog samo za odrasle.

Alma Ajanović Zornić

Kako iseliti muslimane?

150-godina-od-progona-bosnjaka-5

Dva dokumenta iz septembra 1935.

piše : Vladan Jovanović
Migracije balkanskih muslimana ka Turskoj vremenski se podudaraju sa slabljenjem i slomom Osmanskog carstva i u neku ruku predstavljaju “evakuaciju” izgubljenih teritorija. Sa druge strane, motivi koji su pokretali iseljenike bili su versko-politički, ali i ekonomski, egzistencijalni. U pitanju je bio i balkanski proces širokih razmera (Grčka, Rumunija, Bugarska, Jugoslavija) u kome se može prepoznati zajednički interes balkanskih država i Turske republike. Jugoslavija je time pokušala da se reši nelojalnog albanskog elementa i dobije zemlju za kolonizaciju, dok je Turska “podesnim elementom” naseljavala opustele krajeve zemlje iz kojih su prethodno iseljeni Kurdi, Jermeni i Grci. Jugoslovenski muslimani su hrlili u Tursku i pod uticajem prigodne propagande (kako jugoslovenske, tako i turske), ali je njihova adaptacija u reformisanoj Turskoj bila gotovo nepodnošljiva.

kako-iseliti-muslimane-iz-jugoslavije-3

Takva kontrolisana stihija iseljavanja je legalizovana 11. jula 1938. potpisivanjem Jugoslovensko-turske konvencije u Carigradu. Njome je bilo predviđeno iseljavanje 40.000 porodica jugoslovenskih muslimana “koji govore turski jezik i imaju tursku kulturu” iz 46 srezova Vardarske, Zetske i Moravske banovine. S obzirom da definisani geografski prostor nije obuhvatao BiH, pomenute banovine su postale tranzitno područje za zainteresovane bosanske i sandžačke iseljenike. Turska se obavezala da će primiti 40.000 porodica u roku od šest godina, a dogovorena odšteta koju bi Jugoslavija plaćala Turskoj iznosila je 500 turskih lira po porodici, tj. ukupno 20 miliona lira. Konvencija je predviđala transfer iseljenika i njihove pokretne imovine do solunske luke o trošku Jugoslavije.

kako-iseliti-muslimane-2

Ovom prilikom donosimo dva dokumenta koja prethode potpisivanju Konvencije. Prvi je Zapisnik interministerijalne konferencije koja je održana u Ministarstvu inostranih poslova Kraljevine Jugoslavije 20. septembra 1935. i razmatrala iseljenje neslovenskog stanovništva iz Južne Srbije. Drugi tekst predstavlja Projekt plana o iseljenju koji je sačinio uži komitet interministerijalne konferencije, a koji je donet na sednici od 24. septembra 1935. u Beogradu. Među zaključcima ovog projekta koji su sastavili predstavnici pet ministarstava i Generalštaba dominira potreba hitnog donošenja bilateralnih konvencija sa Turskom i Albanijom, dok je u slučaju problema sa iseljavanjem Albanaca predloženo njihovo preseljenje u unutrašnjost Jugoslavije. Poreske povlastice su bile predviđene za one koji bi se dobrovoljno odrekli državljanstva, dok su na besplatan prevoz do Soluna mogli računati samo oni koji bi svoju nepokretnu imovinu ostavili državi. Gotovo svi predlozi predstavnika Generalštaba su jednoglasno usvojeni kao mere koje Projekat predlaže za “uspešnije i brže iseljavanje neslovenskog življa u Tursku, odnosno Arbaniju”: suzbijanje propagande protiv iseljavanja koja se vodila iz Tirane, što češće pozivanje neslovenskih regruta iz graničnih srezova na vojne vežbe i manevre, zabranu primanja u državnu službu “lica koja dolaze u obzir za iseljenje”, premeštaj aktuelnih neslovenskih činovnika u druge krajeve zemlje, nacionalizovanje toponima i prezimena itd. Oba dokumenta čuvaju se u Arhivu Jugoslavije u okviru fonda Poslanstvo Kraljevine Jugoslavije u Turskoj-Carigrad, Ankara (370), fascikla 9, arhivska jedinica 42, listovi 637-643. Tekstovi se prenose u izvornoj formi, bez ikakvih stilskih i jezičkih intervencija.

kako-iseliti-muslimane-1
Zapisnik interministerijalne konferencije, održane u Ministarstvu inostranih poslova 20. septembra 1935. god. po pitanju iseljenja neslovenskog stanovništva iz Južne Srbije

Prisutni:

– iz Ministarstva inostranih poslova: g. Ilija Milikić, šef IV otseka Političkog odeljenja, g. Milivoje Milčić, savetnik, g. Petar Cabrić, savetnik, g. Radovan Mitrović, sekretar;

– iz Ministarstva poljoprivrede: g. Vojislav Magovčević, inspektor, g. Đura Tatalović, šef finansiskog otseka;

– iz Ministarstva unutrašnjih poslova: g. Dušan Tadić, inspektor;

– iz Glavnog đeneralštaba: g. Jovan Sokolović, đeneralštabni pukovnik;

– iz Ministarstva finansija: g. Dušan Trajković, savetnik;

– iz Ministarstva saobraćaja: g. Miloš Popović, viši činovnik Komercijal. odeljenja Gen. direkcije drž. žel.

Sednicom je pretsedavao g. I. Milikić. Zapisnik su vodili g. Dr. Feodor Korenić i g. Dr. Jožo Logar, pisari Ministartsva inostranih poslova.

Sednica je otvorena u 18 časova.

150-godina-od-progona-bosnjaka-7

***

150-godina-od-progona-bosnjaka-8

G. ILIJA MILIKIĆ kaže da je g. V. Magovčević izrazio želju da se na jednoj interministerijalnoj konferenciji pretrese pitanje iseljenja Turaka i ostalih muslimana iz južnih krajeva. Ovo pitanje treba što pre rešiti, jer kompaktne mase Turaka i Arnauta duž arbanske granice pretstavljaju u nacionalnom i vojnom pogledu važan problem. Broj Arnauta, kojih ima preko pola miliona, povećao se je od 1931. godine za oko 65.000. Što nacionalizacija neslovenskog elementa nije uspela, razlog je što je pravoslavni živalj u južnim krajevima malobrojan (svega ima u južnim krajevima 165.000 pravoslavnih) i što naš elemenat nije bio dovoljno pripremljen za vršenje nacionalizacije. Prema tome, ostaje jedino još put iseljenja neslovenskog elementa iz zemlje.

Ministarstvo inostranih poslova smatra da treba naročitu pažnju obratiti na Arbanase, jer su kompaktni i u stalnom dodiru sa susednom Arbanijom, gde se, bez obzira na neodređenost političku, ipak polako stvara nacionalni osećaj.

Politika iseljavanja do danas nije dala neke naročite rezultate. Ovaj elemenat seli se u Tursku i u Arbaniju. Postoji mogućnost da se broj iseljenika u Tursku poveća na osnovu prošlogodišnjeg turskog Zakona o naseljavanju čitavih provincija stanovništvom turske kulture. U ovom cilju Turci su zaključili sporazum sa Rumunijom, a sada se vode pregovori i sa Bugarskom. Sporazum sa Rumunijom predviđa da se Turci iz Rumunije, kojih ima oko 400.000, imaju iseliti u roku od 5 godina. Sva njihova imanja će moći prvenstveno da otkupljuje rumunska vlada. Prilikom iseljenja oni uživaju izvesne povlastice; putuju bez običnih pasoša, zastareli porez im se ne naplaćuje, činovnicima se vraća sav uplaćeni novac za penzioni fond, vojni obveznici se oslobađaju od daljeg služenja vojnog roka, za prenos stvari na brodove ne plaća se nikakva taksa, kao ni za prevoz stoke, alata itd. Vrednost imanja iseljenika, koja zbog kratkoće vremena ostaju neprodata, kao i vrednost vakufskih imanja rumunska vlada će isplatiti iseljenicima iz svojih sredstava, pa će se docnije obračunati sa turskom vladom.

Arbanska vlada, koja je ranije bila voljna da primi izvestan broj naših Arbanasa, sada se izgovara da to ne može učiniti iz fiskalnih razloga. Međutim, naše je uverenje da ona to čini iz nacionalnih razloga: ona ne želi smanjenja broja Arbanasa kod nas zbog budućih teritorijalnih pretenzija. Turska vlada, naprotiv, odobrila je za svoje imigrante do 1936. godine 3,000.000 turskih lira.

§ 55 Zakona o državljanstvu dao je mogućnost za iseljenje neslovenskog stanovništva; no i pored toga postoje izvesne teškoće sa naše strane.

Na prvom mestu je primećeno da je učinjena jedna greška, pošto se među izjavama za iseljenje nalazi veliki broj prijava naših muslimana iz Sandžaka, koji su u stvari naši ljudi. Stoga nema razloga da se oni udalje iz zemlje. Mi smo skrenuli pažnju Ministarstvu unutrašnjih poslova da se ubuduće takve izjave našeg slovenskog življa ne primaju.

Druga teškoća je u likvidiranju imanja iseljenika. Ovo pitanje biće donekle rešeno zajmom koji je Ministarstvo poljoprivrede uzelo kod Državne hipotekarne banke u iznosu od 21,800.000 dinara.

Ne treba zaboraviti da čak oni koji su već likvidirali svoja imanja, nailaze na teškoće za dobijanje pasoša, s obzirom na velike formalnosti oko prikupljanja uverenja. Ministarstvo inostranih poslova je predložilo da se ta uverenja imaju izdavati po službenoj dužnosti.

Oni iseljenici, većinom siromašni, ne mogu da snose sami troškove za transport. Zbog toga je zatraženo da im se osigura besplatan podvoz do granice ili bar popust od 75%. Međutim, Ministarstvo saobraćaja neće da vrši nikakvo odstupanje od pravilnika o tarifama.

U svakom slučaju iseljenje treba vršiti po određenom planu. S obzirom na ograničen kredit kojim se raspolaže, trebalo bi odrediti koje srezove, iz vojničkih i političkih razloga, treba u prvom redu raseljavati.

G. MILIVOJE MILČIĆ iznosi da pitanje iseljenja muslimana nije novo, pošto postoji još od 1878. godine (Muhadžiri). Ono je novo s obzirom na § 55, koji je sve do 1933. godine ostao mrtvo slovo. Tek te godine arbanska vlada pokrenula je ovo pitanje, u nameri da reši pitanje državljanstva onih Arbanasa, koji su iz bilo kojih razloga prebegli iz naše zemlje u Arbaniju. § 55 čija je vrednost isticala 1. novembra 1933. god., produžen je na zahtev Ministarstva inostranih poslova do 1. novembra 1938. god. Od onih koji su davali izjave, retko se ko selio s obzirom na činjenicu, da arbanska vlada nije izdavala dozvole za useljenje.

Do sada je iseljeno svega oko 20.000 lica za Tursku. Za Arbaniju je dano oko 2.000 izjava, ali nijedan od ovih nije dobio dozvolu za useljenje. Turci u našoj zemlji pretstavljaju miran elemenat, otsečen od metropole te nisu podložni nacionalističkoj propagandi. Kod Arbanasa je situacija sasvim drukčija s obzirom na to da su naseljeni u gustoj masi u graničnim predelima (u nekim srezovima preko 90% celokupnog stanovništva).

Mi smo u prijateljskim odnosima sa Turskom te u roku od nekoliko meseci možemo rešiti pitanje iseljenja Turaka. Turska prima sve ljude turske kulture te bi na taj način mogli iseliti i jedan deo Arbanasa.

Nikakve žrtve nisu suviše velike, da se ovo pitanje reši. Ministarstvo poljoprivrede, pomoću jedne planske organizacije, treba da razbije komplekse Arnauta, puštajući u svako selo po nekoliko naših porodica, a duž arbanske granice bi trebalo jedan pojas sasvim očistiti Arbanasa.

G. VOJISLAV MAGOVČEVIĆ kaže da Ministarstvo poljoprivrede sprovodi kolonizaciju punih 15 godina. Najviše je iseljeno iz pasivnih krajeva (Bosna, Lika, Hercegovina, Crna Gora). Ali tim radom iscrpljene su već sada sve slobodne površine, a ima još 17.000 porodica koje su podnele molbe za dodelu zemljišta i koje čekaju da se stvori mogućnost za naseljenje u južnim krajevima. Jedino rešenje problema bilo bi u tome, što bi se iselio turski i arbanaski elemenat, koji je naročito jak u 17 srezova; tu je relacija 73% neslovena prema 27% našeg življa. Nacionalni razlozi traže da se nastavi sa kolonizacijom baš pored arbanske granice. U tu svrhu sada je Ministarstvo poljoprivrede uzelo zajam od 21,000.000 dinara kod Državne hipotekarne banke za kupovinu arbanskih i turskih imanja u Južnoj Srbiji. Kad bi se htelo otkupiti svih 15.000 hektara zemljišta, gde bi se moglo naseliti 3.000 porodica naših kolonista, onda bi za to bila potrebna suma od 30,000.000 dinara. Međutim, neki bi hteli da dobiju samo besplatan podvoz do turske granice, a zato bi ustupili besplatno svoja zemljišta.

Pored arbanske granice, gde ima oko 85% arbanskog življa, aktivan je Arbanski komitet koji pomaže arbanska vlada, a koji Arbanase odvraća da se ne sele.

Mi bi dali novac za prodata imanja samo onim licima, koja budu nabavila uredan pasoš, odslužila vojsku i platila svu porezu; oni bi se odmah ukrcali u vozove. Ranija praksa naših policiskih vlasti, kad se je izdavao pasoš sa važnošću od pola godine, bila je pogrešna, jer ta lica nisu gubila državljanstvo, pa su se vraćala.

Trebalo bi izraditi plan i program za iseljavanje u glavnim idejama. U tom pogledu mogao bi svakako služiti kao osnova aranžman sa Rumunijom.

G. ILIJA MILIKIĆ prelazi zatim na mere koje bi trebalo preduzeti da se otklone teškoće, koje danas ometaju iseljavanje neslovenskog življa na osnovu § 55 Zakona o državljanstvu. Tu bi došlo u obzir: izdavanje besplatnih pasoša, oslobođenje od svih dužnih dažbina, davanje besplatnog podvoza do državne granice u zamenu za ustupljena imanja, sklapanje sa Turskom jedne konvencije, slične onoj sa Rumunijom, oslobođenje od služenja vojske. Takođe bi trebalo uprostiti administrativni postupak prilikom vađenja mnogobrojnih uverenja, koja su inače potrebna za iseljenike.

Kako bi se što brže sprovele ove mere u život, g. I. Milikić predlaže organizovanje jednog užeg komiteta, u koji bi ušli gg. M. Milčić, pukovnik J. Sokolović, D. Tadić i V. Magovčević, sa zadatkom da izradi jedan projekt mera koje treba preduzeti za pospešenje iseljavanja neslovenskog življa, a koji će se podneti na usvojenje Ministarskom savetu.

SVI PRISUTNI se slažu sa ovim predlogom.

G. pukovnik J. SOKOLOVIĆ kaže da on ima nekoliko predloga bez obzira na konvenciju koja će se sklopiti sa Turskom, kako bi se sa naše strane pospešilo iseljavanje neslovena.

1. Silom zakona naterati ih na tačno izvršenje svih obaveza u pogledu poreza;

2. emigrante ukloniti iz sredine naših Turaka i Arbanaca, pošto i oni koji važe kao naši prijatelji, vrše propagandu protiv iseljavanja;

3. pošto se naši Turci ne smatraju kao narodna manjina, naterati njihovu decu u naše nacionalne škole, jer se je do sada dešavalo da tri četvrtine mladića iz ovih krajeva, koji dolaze na odsluženje vojnog roka, pišu samo turski;

4. izdati poverljiv raspis da se oni, koji neće da se isele, ne primaju ni u državnu ni u samoupravnu službu;

5. dati ovim krajevima naše obeležje nacionalizovanjem imena mesta i krajeva;

6. stvoriti zonu naseljenu našim elementom duž arbanske granice. U tu svrhu početi sa kolonizacijom na granici, pa ići sistematski u pravcu unutrašnjosti. To pitanje ne rešavati na parče, već doneti plan za nekih 10 godina.

Kao prvu meru za organizaciju iseljavanja neslovenskog elementa g. pukovnik J. Sokolović predlaže stvaranje stalnog užeg komiteta, koji bi ostao na okupu sa punom odgovornošću, bez obzira na nadležnost.

SVI PRISUTNI se slažu sa ovim predlogom.

Konferencija donosi sledeći zaključak:

1. Treba pokrenuti pitanje iseljenja sa turskom vladom i nastojati da se isto reši na sličan način, kao što je to učinila Rumunija, t. j. putem jedne specijalne konvencije.

2. Svima koji žele da se sele, treba izdati besplatne iseljeničke pasoše.

3. Sva ova lica treba osloboditi svih dužnih dažbina (poreza, prireza itd).

4. Onima od tih lica koja nude svoja nepokretna imanja u zamenu za besplatan podvoz do granice, izaći u susret. Siromašnima koji nemaju svoja imanja, osigurati besplatan podvoz, a onima koji su prodali svoja imanja, podvoz sa 75% popusta.

5. Ova lica treba osloboditi od plaćanja svih dažbina na mrtav inventar, koji nose sa sobom, kao i novac.

6. Ministarstvo vojske i mornarice već je izdalo naređenje da se svima ovim licima izdaju dozvole za iseljenje bez obzira da li su otslužili svoj kadar u vojsci i regulisala vojnu obavezu, ili ne. Isto tako, trebalo bi puštati i one koji žele da se sele, a nalaze se na otsluženju vojnog roka.

Uži odbor izradiće na osnovu gornjih principa jedan projekt plana o iseljenju, koji će sledeća interministerijalna konferencija definitivno primiti i podneti Gospodinu Ministru poljoprivrede. Gospodin Ministar poljoprivrede će ovo pitanje izneti pred Ministarski savet, koji će doneti definitivno rešenje.

Rešeno je da se uži komitet sastane 24. septembra 1935. god. u 9 čas. u Ministarstvu inostranih poslova.

Sednica je zaključena u 20 časova.

Zapisnik vodili: Dr. Feodor Korenić s. r, Dr. Jožo Logar s. r.

Sednici pretsedavao: Ilija Milikić s. r.

20. septembra 1935. god.

Beograd

kako-iseliti-muslimane-iz-jugoslavije-4

Projekt užeg komiteta interministerijalne konferencije o iseljenju neslovenskog elementa iz Južne Srbije

U smislu rešenja interministerijalne konferencije od 20. septembra 1935. god. sastao je se 24. septembra o. g. uži komitet, koji je po pitanju iseljenja neslovenskog življa iz naše zemlje, a konkretno iz Južne Srbije po § 55 Zakona o državljanstvu doneo sledeći zaključak:

1. Pitanje iseljenja treba što pre regulisati specijalnom konvencijom između naše države i Turske, kao i između naše države i Arbanije, a na način kako je to pitanje regulisano između Turske i Rumunije.

2. U slučaju da se sa Arbanijom ne bude mogao zaključiti sporazum o iseljenju Arbanasa u Arbaniju, ili da se Arbanasi – naši podanici ne budu hteli iseljavati u Tursku, treba odmah pristupiti postojećim zakonskim odredbama o preseljavanju ovog elementa sa granične zone u unutrašnjost zemlje i naseljavanjem iste zone stanovništvom jugoslovenske narodnosti.

3. Svima onim licima koja na osnovu § 55 Zakona o državljanstvu dadu izjave, da se odriču našeg podanstva i da će se u određenom roku iseliti iz naše zemlje, učiniti sledeće povlastice:

a) izdati im besplatne iseljeničke pasoše, prema prilikama kolektivne;

b) osloboditi ih svih dužnih dažbina (poreza, prireza, vojnice itd);

v) u slučaju da lica koja se sele, imaju hipotekarna i privatna dugovanja (menice, obligacije i slična pismena), učinjena do 1. septembra 1935. god. imaju se zajmodavcima (potraživačima) isplatiti iz procenjene vrednosti njihovih nepokretnih dobara;

g) izdati im besplatan podvoz do Soluna i Svilengrada, ako izjave da svu svoju nepokretnu imovinu ostave našoj državi. Isto se ovo odnosi i na iseljenike siromašnog stanja;

d) izdati popust na železnicama od 75% licima, koja su materijalno obezbeđenija ili koja su ranije prodala svoja imanja;

đ) osloboditi ih svih dažbina za izvoz mrtvog inventara i novca;

e) osloboditi ih od momenta date izjave za iseljenje: regrutovanja, upućivanja u kadar, služenja kadra, pozivanja na vežbe i uzimanja komore i prevoznih sredstava radi izvođenja vežbi i manevara. Od ovoga se mogu učiniti odstupanja u slučaju, ako se iseljenje ne izvrši za godinu dana od date izjave.

4. Za što uspešnije i brže iseljavanje ovog neslovenskog življa u Tursku, odnosno Arbaniju, komitet nalazi da bi korisno bilo preduzeti i sledeće mere:

a) svim sredstvima suzbijati i onemogućavati svaku propagandu koja se među ovim elementom vrši iz Arbanije protiv iseljavanja;

b) od neslovenskog stanovništva koje dolazi u obzir za iseljenje, zahtevati ispunjenje svih postojećih zakona i propisa, a naročito onih koji se odnose na plaćanje fiskalnih dažbina (porez, prirez, vojnica itd);

v) što češće na teritoriji Južne Srbije, a naročito iz graničnih srezova pozivati na vojne vežbe obveznike operativne i rezervne vojske neslovenskog porekla, bilo radi vežbi i manevara, bilo radi izrade strategiskih puteva ili fortifikaciskih objekata;

g) načelno ne primati u državnu službu (i samoupravnu) lica koja dolaze u obzir za iseljenje, a ona koja su već u državnoj (samoupravnoj) službi, raspoređivati u krajevima gde živi naše nacionalno stanovništvo;

d) strogo primenjivati princip o obaveznom školovanju dece u ovim krajevima u našim osnovnim školama;

đ) strogo primenjivati sve propise o naseljivanju južnih krajeva u pogledu ograničavanja potrebnih kompleksa za naseljavanje, a u prvom redu u pograničnim srezovima;

e) odmah pristupiti nacionalizovanju geografskih objekata (naseljenih mesta, reka, planina itd) i osobnih prezimena. Ovo se odnosi i na javne natpise, firme, reklame itd;

ž) sve napred iznete mere prvenstveno i odmah primenjivati počev od granične linije prema Arbaniji ka unutrašnjosti zemlje.

24. septembra 1935. god.

Beograd
izvor:Peščanik.net, 05.05.2013.

Kako iseliti muslimane?

Foča : Careva mahala sa Terezijom , nekad i sad

careva-mahala-sa-terezijom

Careva mahala je dugo zadržavala svoj lijepi izgled sa kaldrmom koja se blago spušta ka glavnom fočanskom trgovištu Pazarištu. Gornji dio ove mahale se zvao Terezija.
Nekadašnji fočanski moćnici donesoše nakaradni urbanistički plan i preliše ovu lijepu kaldrmu asfaltom i tako joj dohakaše i ona izgubi svoju autentičnost.

careva-mahala-sa-terezijom-3

brezuljak-kavala-i-pokaldrmisano-stepeniste-kojim-se-iz-careve-mahale-ide-na-pazariste

careva-mahala-sa-terezijom-danas-6

careva-mahala-sa-terezijom-danas-5

fotografije: flickr ekranportal13/focanskidani/fb PutnikNamjernik

priredio:Kenan Sarač

Adil Zulfikarpašić o Maku Dizdaru

pozdrav-iz-foce-oko-1900-godine

…A Sena… Ona je bila vrlo lijepa žena. Išli smo zajedno na izlete, na Željeznicu, Vrelo Bosne, Bentbašu i Darivu. I tu je Mak bio veoma delikatan, nikada nije javno prozborio niti riječi o svom odnosu sa Senom, sve mu je bilo vrlo diskretno, kako već rekoh. Dva dana prije nego će se vjenčati, rekao mi je: ‘Ja bih se oženio…’ i eto, bio sam kum. Tada građanskog braka nije bilo i zato je bilo vjenčanje kod kadije. Bio je to jedan fini, kulturni kadija, pola sata je ceremonija trajala. Imao sam mnogo fotografija sa Makom i Senom, pa i sa tog vjenčanja jednu, ali sve je to izgorjelo u porodičnoj kući Zulfikarpašića u Foči, sve je zapaljeno u jednom nečuvenom haosu za vrijeme onoga rata. Nakon vjenčanja smo otišli na ručak u restoran, nas troje, a uskoro se tu našlo i nekoliko prijatelja, bilo nas je možda desetak…

ismet-causevic-caki-bosanska-kuca

Pred rat smo dnevno bili zajedno, družili smo se, razgovarali, sjedili u tada popularnom Zvonu, nekada i po čitavu noć. Kada sam ga kao mladića upoznao, imao je objavljenu jednu malu zbirku pjesama i bio je popularna ličnost, već tada. Ja u to vrijeme nisam ni slutio sa kakvom budućom veličinom dijelim prijateljstvo… Sjećam se jedne zgode iz tog vremena. Mak je poslao neku svoju pjesmu piscu Novaku Simiću u Zagreb, a ovaj ju je odmah objavio pod svojim imenom. Mak, još dječak u to doba, srednjoškolac, nije znao šta da radi. Stariji brat Hamid, već veoma ugledna ličnost u Sarajevu, kaže mu: “Šuti, budi sretan da ti je jedan tako veliki pjesnik uzme pjesmu i potpiše se pod nju!”

_ _ _ _ _

Mehmedalija Mak Dizdar  je ostao do danas jedan od najpoznatijih bosanskohercegovačkih pjesnika. Rođen je u Stocu, 17. oktobra 1917., a umro u Sarajevo 14. jula 1971.

_ _ _ _ _

Adil-beg Zulfikarpašić (23. decembar 1921. Foča- 21. juli 2008 Sarajevo) je bio privrednik, publicist, političar i dobročinitelj.

Zulfikarpašić je rođen 1921. godine u Foči kao sin veleposjednika Husein-bega Zulfikarpašića, dugogodišnjeg gradonačelnika Foče i majke Zahide Zulfikarpašić koja je porijeklom iz fočanske plemićke porodice Čengić. Osnovnu školu je završio u Foči, a srednju školu u Sarajevu. Studirao u Grazu, Beču i Fribourgu. Diplomiraopolitičke nauke i pravo. Od 1941. godine je učesnik u antifašističkom pokretu. Završio rat kao potpukovnik. Bio je zamjenik ministra trgovine u prvoj poslijeratnoj Vladi Narodne Republike BiH.
Godine 1946., emigrira iz Bosne i Hercegovine. Postaje predsjednik Bošnjačkog Liberalnog saveza. Također je bio urednik „Bosanskih pogleda“ , koji izlaze u Beču i Fribourgu od 1960. do 1967. godine. Suosnivač je Demokratske alternative i član izvšnog odbora Liberalne internacionale.
Bio je direktor i vlasnik kompanije Stamaco u Zürichu.
_ _ _ _ _

fotografije: flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik

priredio:Kenan Sarač

 

 

ZABORAVLJENI BH PJESNICI : AHMED MUHAMED IMAMOVIĆ (FOTO)

knjizevnik-na-motociklu-0

Ahmed Muhamed, pjesnik iz Bosne, rođen još kao vrlo mlad.

BILJEŠKA O PISCU

Što se tiče biografa
I naoko jednostavnog mog života
Neće biti sasvim lako

Osim možda tu i tamo
Sve će drugo biti blisko
Meni samo

Kud god krenu da istraže
U toj masi od plama
Zapaziće nešto leda

I pitaće začuđeni
Otkud ovdje ovaj led
Zar je i toga imao
Ahmed Muhamed

Ahmed Muhamed
Pjesnik iz Bosne
Rođen još kao vrlo mlad
Lutao po svijetu
Izgubljen
Niko ne zna gdje je sad

Zadnji put viđen u Bosni
Na jednom brdu
Ne pije
Ne puši
Nije se odao bludu

Sa jednom koju je volio najviše
Tek usput vodio ljubav
Kao konja i kobilu kada upregnu
I kada u ludom galopu
Do na kraj svijeta krenu

Savladao je kao od šale
Mehaniku fluida
I harmoniju velikog broja stvari

Zakone trioda
Dioda
Naučio jezike mnogih naroda

Za doručak
Kao i inače na ovoj planeti
Obično pio mlijeko
Jeo med i puter
Doslovno shvatio šta je to
I na kom principu radi
Kompjuter

Čisto na naučnoj bazi
Duboko zašao
U bit ljudskih izolacija
I stim u vezi
Suštinski razmotrio
Uzroke pojave profesionalnog cvijeća
I uopšte cvijetnih stagnacija

Iz debelih knjiga
Sasvim precizno izučio
Teoriju oscilacija
Statiku i statistiku
I dinamiku mnogih sistema

Hemijski shvatio potpuno tačno
Šta u stvari pčele rade od polena

U nizu čuda
Shvatio i zemlju
Tu cijelu planetu kako plovi
I shvatio
Kako plove ostali svjetovi

I klatno shvatio

Kada se klatno klati
Zašto se to klatno klati

Ali jednu običnu zelenu granu
I na grani
Jednu običnu crnu vranu
Nije mogao nikako da shvati

Ahmed Muhamed
Pjesnik iz Bosne
Rođen je kao vrlo mlad
AUTOR
(Iz zbirke pjesama “Od jada zarada”, 1969.)

biljeska-o-piscu-0

zbirke

 
OPASNA PJESMA

Zamisli se na širokom polju
u bijelim gaćama
a ništa više na sebi nemaš

Temperatura minus 30

A vjetar ledeni bije

Užas užas
Požurimo, požurimo
Pređimo brzo sa ove
Na bolje pjesme
(Iz zbirke pjesama “Književnik na motociklu”, 1972.)

knjizevnik-na-motociklu-3
KNJIŽEVNIK NA MOTOCIKLU

Sjeo književnik na motocikl
Da se vozi neozbiljno

Na putu ga zadese teške nevolje
Magla kiša ljuti vjetar i snijeg

Paklena je ovo mašina
Sa suviše malo točkova
Za čovjeka koji hoće usput da razmišlja

Zašto li sam sjeo
Najbolje je da siđem
(Iz zbirke pjesama “Književnik na motociklu”, 1972.)

knjizevnik-na-motociklu-21
NEOBIČNA ČEKAONICA

Stari moj druže
Zašto skrivaš svoje lice
iza otvorenih novina.

Otkud ti ovdje
zar nisi na moru.

Reci mi
molim te
šta je sa tvojom
Je li tvoja već izašla.

Nije
moja je tek ušla
a ko zna hoće li ikada izlaziti.

Čudim se
zašto to moje još nema

Evo njegova
davno izašla
a zajedno su ušle

Moraću uči
da pogledam…
(Iz zbirke pjesama “Prvi znaci života”, 1975.)

knjizevnik-na-motociklu-1972-3od-jada-zarada-1969-sa-potpisom-1prvi-znaci-zivota-22

 

ahmed-muhamed-imamovic

O piscu
Ahmed Muhamed Imamović rođen je 1944. godine u Zvorniku. Osnovnu školu, gimnaziju i Mašinski fakultet pohađao je u Sarajevu.
Objavio je knjige poezije : “Od jada zarada” (“Veselin Masleša”,Sarajevo, 1969., a drugo dopunjeno izdanje RU “Đuro Đaković” i pjesnikovi prijatelji,Sarajevo, 1970. u tiražu od 13.000 primjeraka!), “Književnik na motociklu” (“Svjetlost”, Sarajevo, 1972.) i “Prvi znaci života” (“Veselin Masleša”,Sarajevo, 1975.).
Prevodio je sa engleskog jezika. Zastupljen je u izborima i antologijama bosanskohercegovačkog i jugoslovensko pjesništva. Za stihove je više puta nagrađivan. Poezija mu je prevođena na nekoliko jezika.
_ _ _ _ _

priredio: Kenan Sarač
fotografije: flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik

Pjesma Bošnjaku, list “BOŠNJAK”, od 02. 07. 1891. g., Safvet-beg Bašagić

PJESMA BOŠNJAKU

Primi pozdrav, premili spomene,
Od gorštaka sa studene st´jene,
Gdje ´no soko sokoliće leže,
Gdje ´no zemlja krvnu braću steže,
Gdje se bolji očekuju dani,
Gdje se štuju svoji velikani.

Ti poleće nebu pod oblake,
Da ugasiš žarkom Suncu trake
I sneseš ih u gnijezdo milo.
Ha, BOŠNJAČE! Sretno tebi bilo!
Miloj Bosni stani na međniku,
Miloj Bosni na ponos i diku!

Moj BOŠNJAČE, oko sokolovo,
Dosta slatkih prespavasmo snova,
Dosta ljutih preboljesmo rana,
Kroz nekol´ko godinica dana.

Već je hora, koja doći mora,
Da poletiš kao soko sivi,
Da povikneš: “Jošte BOŠNJAK živi!“
Jošte živi, mrijet mu se neće,
Dok se Zemlja oko Sunca kreće

Znaš, BOŠNJAČE, nije davno bilo,
Sveg’ mi sv'jeta nema petnaest ljeta,
Kad u našoj Bosni ponositoj,
I junačkoj zemlji Hercegovoj,
Od Trebinja do Brodskijeh vrata,
Nije bilo Srba ni Hrvata.
A danas se kroz svoje hire,
Oba stranca ko u svome šire.

I još nešto, čemu oko vješto,
Hrabri ponos i srce junačko,
Nada sve se začuditi mora:
Oba su nas gosta saletila,
Da nam otmu najsvjetlije blago,
Naše ime ponosno i drago;
Eto hore, šećer razgovore!

Kucnuo je časak odlučnosti,
Da kliknemo i mi u radosti:
Zdravo sine, mile domovine,
Naš junače, ponosni BOŠNJAČE!

Pozdravlja te sa krša viteze,
Živi, živi na hiljade ljeta!
Miloj majci na radost i diku,
Boreći se za otajstva sveta!“
(Pjesma Bošnjaku, list “BOŠNJAK”, od 02. 07. 1891. g., Safvet-beg Bašagić)

This slideshow requires JavaScript.

priredio: Kenan Sarač

fotografije: flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik

U ZLOČINIMA ‘92. UČESTVOVALI I FOČANSKI LJEKARI:BOŠNJACIMA VADILI KRV I DAVALI RANJENIM SRBIMA (FOTO I VIDEO)

Tokom etničkog čišćenja Bošnjaka 1992. godine u Foči,u zločinima protiv čovječnosti podjednako su, sa vojskom i policijom Republike Srpske, učestvovali i ljekari iz fočanske bolnice,tvrde oni koji su preživjeli zločine u ovom gradu, a koji su među najvećim na teritoriji BiH od 1992. do 1995. godine uz one zločine genocida koji se u julu 1995. godine desio u Srebrenici,zatim u Prijedoru’92.,Višegradu…

u-zlocinima-92-ucestvovali-i-focanski-ljekari

_ _ _ _ _

DVIJE RATNE PRIČE IZ FOČANSKE BOLNICE

Doktor Veljko Marić je akter obje priče…

I dok se mnogim Fočacima u ratu srušio život doktor Veljko Marić je ispunio svoj san i postao dekan novog Medicinskog fakulteta i direktor Kliničko – bolničkog centra u Foči. Kako je surađivao s Karadžićem i SDS-om u ratno vrijeme, danas Marić surađuje s Miloradom Dodikom, kao predsjednik njegove lokalne stranke u Foči – SNSD-a, u koju je prešao 2010. godine.

focca  fakultet  zgrada.jpg

 

PRIČA PRVA

objavljeno 19.03.2013

O BOŠNJAČKOJ DJECI U FOČANSKOJ BOLNICI

(Svjedok odbrane Radovana Karadžića)

Kao novog svjedoka obrane, bivši predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić doveo je još jednog bivšeg suradnika iz Srpske demokratske stranke (SDS) – fočanskog kirurga Veljka Marića.

Nakon što je svom bivšem predsjedniku potvrdio da u fočanskoj bolnici nije bilo diskriminacije prema bolesnicima i zaposlenicima nesrpske nacionalnosti nakon što su vlasti bosanskih Srba preuzele vlast, Marića je haško tužiteljstvo suočilo s neugodnim činjenicama koje pokazuju drugačije.

Ispitivanje Karadžićevog svjedoka više puta je prelazilo u žustru raspravu strana u postupku.

Doktor Marić je došao Karadžiću potvrditi ratnu propagandu – kako su Bošnjaci prilikom odlaska iz Foče ostavili više svoje djece u bolnici, koju naknadno nisu željeli uzeti ni nakon apela novouspostavljenih srpskih vlasti.

No tužiteljstvo je podsjetio Marića da postoje dokazi da se spomenutu djecu iz bolnice željelo iskoristiti za razmjenu zarobljenika, a ne vratiti ih roditeljima, koji su ili ubijeni ili protjerani prilikom etničkog čišćenja Foče. Između ostalog, to pokazuje i korespodencija oficira srpskih snaga, naveo je haški tužitelj Almir Zec.

„Pred kraj izvještaja pukovnik Kovač (Marko, komandant Taktičke grupe Foča, nap.a.) ponovno spominje ovu djecu i kaže: „Ako postoji interes imamo za razmjenu 21 muslimansko dijete i određeni broj žena, ili da ih pošaljemo za Goražde.“ Ovako se postupalo s ovom djecom“, naveo je tužitelj nakon čega je Marić samo ponavljao – kako se sa svim pacijentima ponašalo jednako, bez obzira na nacionalnost.

Svjedok podsjećan na ubojstva njegovih kolega u logoru.

kpz2

Tvrdnju Marića u korist Karadžićeve obrane – da kolege liječnici nesrpske nacionalnosti nisu diskriminirani nakon zauzimanja Foče u travnju 1992. godine, tužitelj Zec je osporio podatkom kako je više njih ubijeno u lokalnom Kazneno-popravnom domu koji je pretvoren u logor.

„Hrana i higijenski uvijeti su bili loši. Neki od zatočenika izgubili su i do 40 kilograma. Jeste li znali za takve uvijete u KP domu doktore Marić?“, ispitivao je tužitelj spomenuvši više imena fočanskih liječnika bošnjačke nacionalnosti koji su završili u logoru.

„Ja nisam to znao. Jer sam samo jednom bio u KP domu i to kad sam posjetio kolegu Aziza da vidim – što mu se dogodilo“, odvratio je svjedok spominjući ime liječnika Aziza Torlaka, koji je prvo brutalno premlaćivan u logoru te nakon toga odveden i ubijen kao i veliki broj drugih zatočenika, posebno istaknutih ljudi iz bošnjačke nacionalne zajednice.

U svrhu pokazivanja nevjerodostojnosti svjedoka tužiteljstvo je pustilo i Marićevu izjavu lokalnim medijima u ratno vrijeme, a nakon posjeta tadašnjeg predsjednika Republike Srpske zauzetoj Foči.

„Predsjednik, gospodin Radovan Karadžić, nam odobrava naše planove – da napravimo jedan srpski univerzitet. I da medicinski fakultet bude, u ovoj našoj novoj državi (RS, nap.a.), prvi fakultet koji će početi da radi“, govorio je oduševljeno lokalnim medijima tada svjedok.

I dok se mnogim Fočacima u ratu srušio život doktor Marić je ispunio svoj san i postao dekan novog Medicinskog fakulteta i direktor Kliničko – bolničkog centra u Foči. Kako je surađivao s Karadžićem i SDS-om u ratno vrijeme, danas Marić surađuje s Miloradom Dodikom, kao predsjednik njegove lokalne stranke u Foči – SNSD-a, u koju je prešao 2010. godine.

http://www.slobodnaevropa.org/content/sudjenje-karadzicu-o-bosnj…

Priredio: Goran Jungvirth

(izvor: RFE 19.03.2013)

_ _ _ _ _

foca-medicinski-fakultet-1

PRIČA DRUGA

objavljeno:30.10.2014.

RATNE PRIČE IZ BOLNICE U FOČI

(Svjedok odbrane Ratka Mladića)

Doktor i ratni načelnik fočanske bolnice Veljko Marić tvrdio da u radu te ustanove nije bilo diskriminacije po nacionalnoj osnovi i da su Muslimani samovoljno napuštali opštinu, a tužiteljica ukazala da su civili – među kojima su žene, deca, starci, ali i svedokove kolege lekari – bili zatvarani, zlostavljani i ubijani, i tako primorani da napuste svoje domove

Svedočeći u odbranu Ratka Mladića, ratni hirurg i od 1993. godine načelnik bolnice u Foči – doktor Veljko Marić – je tvrdio da su u toj ustanovi lečeni pacijenti svih nacionalnosti. Tako je nastojao da ubedi sudsko veće da muslimansko stanovništvo nije napuštalo Foču zbog diskriminacije i pritisaka, već iz straha za bezbednost koji su osećali i Srbi.

U bolnici je, kaže doktor Marić, od aprila do kraja 1992. lečeno više od 1.900 pacijenata, od čega 300 Muslimana. Među njima je bilo ranjenika, zatvorenika KP doma kojima je bila potrebna nega, a zbrinuta je i grupa dece koja nisu bila bolesna, ali su ostala bez smeštaja. Deca su, kaže, posle višemesečnog boravka u bolnici poslata u crnogorsko letovalište Igalo, a kasnije spojena sa porodicama.

Tužiteljica Grejs Harbor/Grace Harbour je u unakrsnom ispitivanju predočila spiskove iz kojih se vidi da je među pacijentima bolnice bilo muslimanskih žena, dece i staraca sa prostrelnim ranama nanetim vatrenim oružjem. Budući da je u izjavi odbrani tvrdio da je sukob “prisilio ljude da idu tamo gde je njihov narod”, tužiteljica je sugerisala da su napadi u kojima su muslimanski civili ranjavani bio jedan od razloga zašto su napuštali Foču. Marić se sa tim složio, ali je podsetio da su i Srbi bili žrtve napada i da je u bolnici tokom rata ukupno lečeno 2.500 srpskih civila i vojnika.

koncentracioni-logori-u-foci

Svedok je u izjavi odbrani naveo da su muslimanski doktori do polovine jula 1992. godine napustili bolnicu samovoljno, “a ne zato što ih je neko oterao”. Tužiteljica ga je zato podsetila da su doktori fočanske bolnice poput Amira Berberkića i Aziza Torlaka, kao i više njih iz doma zdravlja bili zatvoreni u KP domu Foča. Tamo su, kao i drugi zatočenici, premlaćivani i mučeni, a doktor Torlak je podlegao povredama. Marić kaže da su mu kolege bile zatvorene u KP domu, ali ukazuje da su se za ličnu bezbednost u Foči bez razlikeplašili i Srbi i Muslimani. “Da li su i srpski lekari bili zatvarani u KP domu”, pitao je sudija Moloto, a svedok odgovorio odrečno.

Osvrćući se na deo Marićeve izjave o zbrinjavanju muslimanske dece u bolnici, tužiteljica je ukazala da se radilo o devojčicama i dečacima čiji su roditelji bili ubijeni, a domovi razoreni, pa zbog toga nisu imali gde da borave. Navela je nekoliko primera, među kojima su sedmogodišnja Selma Tafro i njen godinu dana stariji brat Jasko čija sudbina je opisana u jednom novinskom članku. U njihovu kuću su upali srpski vojnici na čelu sa Jankom Janjićem zvanim Tuta i silovali njihovu majku, a zatim nju i muža ubili pred očima dece.

Doktor Marić kaže da u to vreme nije znao ko je zbog čega doveden u bolnicu. Ipak, to je, po njemu, “bila jedna lepa stvar”, jer je bolnica prihvatila decu koja nisu bila bolesna, iako zbrinjavanje zdravih nije primarna funkcija medicinske ustanove.

(Sense Agency 30.10.2014.)

http://www.sense-agency.com/tribunal_(mksj)/ratne-price-iz-bolnice-u-foci.25.html?news_id=16239

_ _ _ _ _

VIDEO:Bolnica u Foči

 

_ _ _ _ _

priredio:Kenan Sarač

 

 

 

 

STARI TEKSTOVI » ADIL ZULFIKARPAŠIĆ: PUT U FOČU 1942.

Protiv zaborava i tabua

Komunistička okupatorska Srboslavija na čelu sa Titom je bila umivena i proširena Moljevičeva velika Srbija, ovaj genocid bez kazne je potvrda činjenice da su Partizani bili obrijani četnici. To je najbolje opisao otac Bošnjačkog nacionalnog preporoda Rahmetli Zulfikarpašić svojim ličnim izkustvom kao pripadnik obrijanih Titinih četnika,….- Tu na mostu je izvršeno klanje muškaraca – objašnjava nam Božovic – kapetan Sergije Mihajlović i komandant mjesta prota Vasilije Jovičić naredili su, da se svi muškarci muslimani pohapse. Poslije su svi oni koji su bili veći od konjičkog karabina poklani. Ali ljudi su ubijani svuda: i po kućama, dvorištu, ulicama. Kasnije je red došao na žene i na djecu. Drina je izbacivala leševe. Da se to sprijeci, razrezivali bi im trbuhe, onda bi tjela potonula.

– Pa ko je to učinio? – pitao sam. – Većinom mještani i srbijanski četnici, ali ovih zadnjih je bilo vrlo malo. Četnici su unišli bez borbe i otpora u Foču i napustili je bez borbe i otpora. Kad je došla naša brigada i kalinovički odred, srbijanski četnici i desetak mještana su pobjegli, ostali su ostali i ništa im se nije dogodilo.

Clipboard02

U Foči nije bilo posebnih kafana i gostionica, svugdje smo bili izmješani kao prijatelji. Postojala su doduše muslimanska i srpska kulturna društva, ali na njihove priredbe mi smo išli i oni su dolazili na naše. Škole su bile zajedničke, igrališta su bila zajednička. Nekoliko godina pred Drugi svjetski rat osnovano je četničko udruženje. Članovi su dobili puške, ponekad paradirali u srbijanskim uniformama, a ponekad i prijetili

Pošto sam imao jugoslavensku oficirsku uniformu, kožni kaput, pištolj, MP, jašio konja, to su prema meni Srbi seljaci bili povjerljivi u uvjerenju, da sam Srbin.

– Kakovi ste, brate, vi Srbi, – pitali su me Srbi seljaci, kad ne DATE da istrijebimo Turke?

– Nije srpstvo valjda u strijeljanju muslimana. – Pokušao sam da im objasnim, kako žive drugi narodi i da je sramota što se kod nas radi. – Samo da vi odete. Dacemo mi njima, – kazala mi je jedna žena.

– Mi ne možemo voditi protusrpsku politiku, u našoj vojsci nalazi se preko 95% Srba, rekao mi je Tito kad sam tražio njegovu intervenciju za ovaj slučaj.

– Ali to nije protusrpska politika. To je protukoljacka politika i ja sam uvjeren, da to nije na svim mjestima tako. – Ti izgledas slabo, ti treba da se ispavaš i odmoriš, rekao mi je Tito opraštajuci se.

Clipboard12

_ _ _ _ _

adil-zulfikarpasic-put-u-focu-1957-3

STARI TEKSTOVI » ADIL ZULFIKARPAŠIĆ: PUT U FOČU (1957)

Jeziva i istinita ispovjest rahmetli Adila Zulfikarpasica, visokopozicioniranog komadanta partizanskoga pokreta.

Ovaj potresni tekst potvrdjuje tezu da je sam Tito pustio cetnicima da “skinu kokardu i stave zvijezdu”!

Komunisticki pokret je u stvari bio pokret Draze Mihailovica i srpske politike.

Kada je rahmetli Adil vidio “za sta se borio” emigrirao je u Svicarsku.

Potresno svjedocenje zlocina cetnika-partizana samo u reonu Foce.

Srce mi je zakucalo od uzbudenja, kad sam cuo da još danas putujem u Focu, u Vrhovni štab. Tamo sam pozvan od Tita. Foca je moj rodni kraj. Tu je moja majka i tu su moje cetiri sestre. Tu je živio i moj brat; prije nekoliko dana sam cuo, da su ga zaklali cetnici. Kako je do toga došlo, nisam sebi mogao predstaviti. Moj je brat sa srpskim komšijama živio vrlo dobro. Politicki se nije isticao. Iz naše kuce niko nije bio u ustašama, pa niti u hrvatskoj vojsci. Ja sam od prvoga dana u partizanima. To je poznato citavoj Foci. Na Drini je izvršeno necuveno klanje. To se proculo po citavoj zemlji. Da li je haranje i prolijevanje ljudske krvi bilo uistinu onolikih razmjera, kako se pricalo ili je svijet pretjerivao, o tome sam se trebao uvjeriti svojim ocima.

Sa mnom su jahali na putu za Focu Rade Hamovic, zapovjednik odreda, Pero Kosoric, zapovjednik bataljona i još nekoliko pratioca. Na putu izmedu Dobropolja i Poljica docekala su nas zgarišta i nijema pustoš muslimanskih sela. Još prije mjesec dana, kada je naš odred ovuda zadnji puta prolazio, stanovnici su nas nudili suhim vocem i iznosili nam hljeb sa pekmezom, djeca se oko nas gonjala i molila nas da im damo koju olovku.

adil-zulfikarpasic-put-u-focu

Jedan mališan velikih kestenjavih ociju vukao me za kajiš.

– Hej, druže komesare!

– Odakle ti znaš da sam ja komesar?

– Pa cuo sam od ovih ljudi. Nego, ako zanocite ovdje, hoceš ti kod nas spavati?

– Drugi put. Danas moramo dalje da gonimo Talijane, ali ja cu tebi drugi put doci.

Gdje su ta djeca sada? Gdje su njihove majke i ocevi? Gladni psi vijali su oko sela. Putem nam je dolazio u susret neki seljak. Vidjelo se po nošnji, da je Srbin.

– Šta je bilo sa ovim svijetom, cica?

– Kojim svijetom? – pravio se stari nevješt.

– Iz Poljica i Draca, iz ovih kuca, pokazao sam mu rukom na zgarišta.

– A sa Turcima? – kao dosjetio se on. – Satrli ih, brate, i sjeme im satrli. Puni su ih potoci, to ce u proljece, ako ih zvijeri dotle ne pojedu da smrdi. Još cemo kakvu bolest navuci. Kazo sam ja vojvodi Klaricu: ‘Iskopajte jame, pa zatrpajte; nacerajte, neka sami sebi jame kopaju!’ – A on meni kaže: “Nemamo vremena, coce, jer partizani mogu svaki cas da bahnu. Dolaze od Jeleca.” Vi ste ih, eto, vala omeli. Mogu nam celjad od smrada oboljeti.

Po njegovom mišljenju na tome je jedino pocivala težina problema. Ništa nisam odgovorio.

– Strašno su zavadeni naši narodi, rekao je Pero. Imacemo muke da ih izmirimo.

Srbi su bili u 1941. godini unutar partizanstva u ogromnoj vecini. Mržnja prema ustašama prenijela se na sve katolike i muslimane. Partija, a ni mi s njom nismo ucinili mnogo da se to izmijeni. Podsjetio sam Pera na njegov govor Kijevskom bataljonu, u kojem je obrazlagao, zašto je bivši komandant u stvari musliman Akif Bešlic, premješten. On je navodno kao musliman bio nepodesan. Na njegovo mjesto došao je popovski sin, major bivše jugoslovenske vojske Vojislav Ðokic . Okolnost, da je popovski sin, Pero je narocito naglasio u svome govoru. Nije cudo, da i zbog toga Srbi misle da biti musliman znaci nešto manje nego biti Srbin.

– To je bio samo manevar, jer ja sam doznao da se bataljon buni, da im musliman komanduje.

– Onda im je trebalo ukazati na zabludu, a ne povladivati im.

Na Miljevini smo naišli na strašnu sliku. Kod jednog potoka, preko kojega smo morali projahati, stajala je hrpa poklanih žena, staraca i djece. Preko njih je bio pao snijeg. Ispod bijelih nanosa virile su noge, glave, ruke ili ramena.

Leševi su bili iznakaženi, otekli. Snijeg koji se topio bio je crvenkast i siv od krvi i truleži. Po tragovima se vidjelo, da grabljivice razvlace leševe. Na više mjesta ležale su odrtine ljudskih tjelesa, s kojih su ptice jele ljudsko meso. Vonjalo je u zraku, jer je vec nekoliko dana sijalo sunce. Nekoliko kuca u dolini bilo je spaljeno.

Jašuci dalje cestom prema Foci, svugdje smo nailazili na spaljena sela. Dancici i Susjesno su bili do temelja spaljeni. Stanovnici koji nisu na vrijeme izbjegli, pobijeni su i poklani. Citavim putem do Foce nismo sreli ni jednog muslimana ni muslimanke. Što je sa njima? Prije je u focanskom srezu bilo 67% muslimana. Držao sam u pocetku, da je ogromna vecina izbjegla, a da su se drugi sakrili i ne pojavljuju se, dok ne ispitaju stav partizana prema njima. Ali gdje su se mogli po ovoj zimi sakriti, mucilo me je pitanje. Kako se jadni narod pati i dokle ce sve to trajati? Izlazile su mi na oci razne strahote, koje sam u ovome ratu vidio.

foca-9-maja-1942-godine-crtez-ismeta-mujezinovica

Prenuo sam se kada je Rade uzviknuo: – Foca!

Iza okuke, ispod duhanske tvornice, ugledao sam svoje rodno mjesto. Kako sam se nekad radovao, kada sam se za školskih raspusta vracao kuci. Uvijek mi se cinilo, da se AUTO krece suviše lagano. A sada sam htio da malo stanem. U mojoj duši je bila tuga i strah. Cinilo mi se da ovo mršavo bosansko kljuse juri i da me nosi mimo moje volje u neki strašni bezdan. Pokušao sam se savladati. S one strane Drine sablasno se prostirala nekad lijepa i šarena Foca. Mjesto crvenih krovova, bijelih kuca i šarenih bašci iz snijega su virila crna zgarišta. Na mostu nas je docekala patrola. Iz bivše maltarnice izišao je jedan partizan. Poznao sam ga, bio je to Vojin Božovic, Crnogorac. On je dugo radio u Foci i bili smo dobri znanci. Rukovali smo se bez rijeci. Preko mosta smo pošli pješice. Još uvijek je most bio krvav. Ispod mosta niz zidine kula, visile su poput stalaktita (u carstvu Necastivoga) ogromne ledenice krvi. Pod tim strašnim crvenim baldahinom Drina je ljuljuškala mrtva tijela kao da ih uspavljuje. Uz obalu ležali su naduti leševi žena, djece i ljudi u gradanskim i seljackim odijelima. Neki mrtvaci su bili goli.

– Tu na mostu je izvršeno klanje muškaraca – objašnjava nam Božovic – kapetan Sergije Mihajlovic i komandant mjesta prota Vasilije Jovicic naredili su, da se svi muškarci muslimani pohapse. Poslije su svi oni koji su bili veci od konjickog karabina poklani. Ali ljudi su ubijani svuda: i po kucama, dvorištu, ulicama. Kasnije je red došao na žene i na djecu. Drina je izbacivala leševe. Da se to sprijeci, razrezivali bi im trbuhe, onda bi tjelesa potonula.

– Pa ko je to ucinio? – pitao sam. – Vecinom mještani i srbijanski cetnici, ali ovih zadnjih je bilo vrlo malo. Cetnici su unišli bez borbe i otpora u Focu i napustili je bez borbe i otpora. Kad je došla naša brigada i kalinovicki odred, srbijanski cetnici i desetak mještana su pobjegli, ostali su ostali i nista im se nije dogodilo. Eto za šest mjeseci našlo se medu muslimanima dvanaest ljudi, koji su prihvatili poziv da saraduju sa ustaškim vlastima, a za osam sati su skoro svi Srbi postali cetnici i poceli da kolju sve odreda, ne birajuci i ne praveci razliku ko je kriv a ko nije. I nije se našlo ni dvanaest od šesnaest hiljada Srba da uzme u zaštitu bar jednog muslimana ili njegovu obitelj i imovinu od osam hiljada poklanih muslimana u focanskom srezu.

To je ljaga koju niko nece moci izbrisati sa lica mojih srpskih sugradana. To je zlocin kome nema premca.

foca-1941-1945-5

Ja sam roden u ovome gradu, odrastao sam zajedno sa Srbima. Izmedu muslimana i Srba vladali su korektni susjedski odnosi. U Foci nije bilo posebnih kafana i gostionica, svugdje smo bili izmješani kao prijatelji. Postojala su doduše muslimanska i srpska kulturna društva, ali na njihove priredbe mi smo išli i oni su dolazili na naše. Škole su bile zajednicke, igrališta su bila zajednicka. Nekoliko godina pred Drugi svjetski rat osnovano je cetnicko udruženje. Clanovi su dobili puške, ponekad paradirali u srbijanskim uniformama, a ponekad i prijetili. Za sedam mjeseci vlasti Države Hrvatske od tridesetosam hiljada muslimana iz focanskog sreza ustaški režim nije uspio mobilizirati više od dvanaest ljudi u ustaše. To zbog toga, što se operiralo sa protusrpskim parolama. I to su bili uglavnom odbaceni elementi i lumpenproletarijat koji nikako nije mogao predstavljati muslimane. Za sedam mjeseci na teritoriji Foce izvršeno je 20-30 hapšenja; možda su svi ti bili strijeljani. Njih su sproveli u Sarajevo. To je izazvalo ogorcenje u redovima muslimana. Znam, da su mnogi ugledni ljudi intervenirali da ih se oslobodi. Ni jedan ugledni gradanin Foce nije nicim odobrio ustaške postupke. U Foci niko nije bio strijeljan, niko opljackan, nikom se nije izvršila premetacina.Od mosta uz Donje Polje slika nije bila ljepša. Kuce koje nisu bile spaljene bile su polupanih prozora i vrata, izgledale su kao napuštene. Ali ljudi su se kretali. Susretao sam partizanske patrole i gradane. Teško sam ih raspoznavao, svi su bili promijenjeni. Kod Grujicica kafane stajala je velika povorka muslimanskih žena i djece i po neki covjek. Držali su u rukama lonce. Ocito nešto se dijelilo. Htio sam da govorim sa nekim. Sjahao sam s konja i oprostio se od mojih saputnika.

– Ja cu doci malo kasnije.

Teško sam prepoznavao lica. Ona su me gledala tupo i bezizražajno. Bez oduševljenja i mržnje. Vidjelo se da su preživjeli strašan užas.

– Šta cekate? – pitao sam. – Dijele nam kašu od suhog voca!

Iz redova se izdvojila Ferida Mulabdic, studentkinja medicine, naša simpatizerka. Jedva sam je prepoznao. Njeno puno lice utonulo je. Sjaj ociju ugasio. Kao da je ostarila. Pozvao sam je da pode sa mnom. – Cekaj da primim kašu, majka mi je gladna, a ni ja nisam dugo jela. – Podi samo, kod mojih kurira ima nešto za mene, pa cu ti dati. Molim te ispricaj mi, kako je sve to bilo. – Šta da ti pricam, vidiš i sam: Covjek ne zna odakle da pocne. Pored nas su nekoliko starih muslimana vukli mrtvace. Konja nisu imali, nego su neki vukli a neki gurali.

– Vidiš, ovako vec deset dana, otkako su došli partizani, ljudi skupljaju po ulicama i kucama i sahranjuju ih. Došli smo na Cehotinski most. – Sve se to dogodilo iznenada. Talijani su se jednog dana uznemirili. Priprema se napad partizana, govorilo se. U zoru je domobranska ceta sa ono malo ustaša napustila Focu i povukla se prema Brodu, jer su im Talijani rekli, da nece braniti, nego ce biti predana cetnicima. Talijani su otišli jedno poslije ponoci prema Cajnicu za Pljevlje, a cetnici su isto jutro došli. Ujutru svi mještani Srbi bili su sa kokardama i pod puškama. Desetak ih se proglasilo za vojvode, stotine za komandante i komandire. Komandant mjesta je focanski prota Jovicic. Svi muslimani morali su predati kljuceve radnji i duplikate kucnih kljuceva. Ali nitko nije otkljucavao, vrata su se obijala. Vece nakon toga pocelo je klanje. Po moga oca i brata došao je Dejan Kocovic sa nekoliko seljaka i Dejanova sestra. Dok su ih vezali, nas je ona pocela tuci da kažemo, gdje imamo zlato. Bože, to nije vjerovati, da prva naša komšinica, s kojom smo bili citavo vrijeme tako dobro, je u stanju tako nešto uraditi.

– Dobro, a što je sa Vladom Hadživukovicem, Vasilijem Sunarom, Slavkom Mazicem i ostalim uglednim Srbima, koje smo mi muslimani držali prijateljima i zašticivali ih od ustaša.

Vlado i Vasilije bili su u glavnom odboru komande mjesta i pravili PLAN strijeljanja. Slavko je sa Bobom Jejicem bio za preuzimanje radnji. Eto dali smo sve. U Foci neceš naci nijednu muslimansku kucu, koja ima rezerve odijelo ili više da se presvuce ili kilu brašna da ispece kruh. Naše pokucstvo je razvuceno. Ali najstrašnije su bile noci. Po danu su samo odvodili na strijeljanje. Ali po noci su išli po kucama i onda je pocinjalo silovanje i tucnjava. Samo si cuo pomaganje i vidio vatru. U bivšem srezu i sudu napravili su bili zatvor. Tamo su mucili prije klanja. Ali i na trgovima i na ulicama moglo se vidjeti najstrašnijih stvari. Jednog dana priredili su lov. Pravi lov na ljude. Uzeli su pse i nekoliko stotina vojnika i otišli u brda da love one koji su bili izbjegli smrti. Tragovi po snijegu i psi otkrivali su ljude. Tu vece culi smo pucnjavu, nisu ih dovodili u grad, ubijali su ih na licu mjesta.

– Mi smo imali u gradu jednu grupu simpatizera, koja je štampala letke i dijelila naš materijal. Što je bilo sa njom? – Enesa Cengica i oca mu zaklali su prvu noc, neke su poslije pobili, a neke povješali. Uglavnom izuzev Fajka Kurspahica, koji je negdje bio sakriven svi su pobijeni. Srpski dio te grupe je ovdje, sad radi u propagandnom odjelu kod partizana.

– A kako su se oni držali?

– Pasivno, neki od njih imao je cetnicku kokardu.

– Jesu li uspjeli ti koljaci pobjeci ili smo neke pohvatali?

– Pobjegli su samo desetak, ostali su svi ovdje, ali oni su kao partizani primljeni i imaju svoj odred. Komandant je Strajo Kocovic, samozvani cetnicki vojvoda, koji je bio jedan od najgorih koljaca. Ništa nije ucinjeno da se kazne. Zbog toga sam se obradovala, kad sam te vidjela.

– Otidi molim te do moje majke i sestara, reci da sam ovdje i da cu doci cim svršim u Vrhovnom štabu.

Cinilo mi se kao da jašem ulicama nekog tudeg grada, izmedu tudih ljudi, nakon strašnog pohoda Džingis Kana ili Avara. Nisam mogao da shvatim što se dogodilo u mom rodnom mjestu.

Vrhovni štab smjestio se je u hotelu ‘Gorstl’. Rekli su mi, da me je Tito vec ocekivao, da odem, on je u sobi. U predsoblju me je zaustavio pratilac, rekavši mi da ima netko kod Tita. Nakon nekog vremena izišao je Strajo Kocovic, bradat, obucen je bio u oficirsku uniformu sa cizmama. Preko ramena visili su mu redenici. Na šubari je imao petokraku. Nije me pozdravio samo je cudno pogledao u moj M.P. i bombe na kajišu. Tito ga je ispratio na vrata.

– Šta ovaj radi kod Tebe? pitao sam Tita. – To je komandant focanskog partizanskog odreda, ostavio je cetnike i prešao nama. Vrijedan mladic, preko njega cemo privuci još mnogo ljudi. Šaljem ga danas sa Borom Tosovicem u Celebice da mobiliziraju još jedan odred. Tebe trebam hitno, – rekao mi je. – Dobro je, da si vec došao. Sjutra rano ceš sa Feridom Cengicem i clanom Vrhovnog štaba Lolom Ribarom ici na pregovore u Curevo. Tamo su neka muslimanska sela odbila da predaju oružje. Oni su nam poslali parlamentarce, da nam jave da oni nas nece dirati, ali da im oružje treba za borbu protiv cetnika. Medutim, mi smo cetnike otjerali, vršimo veliku mobilizaciju, trebamo oružje, a najzad ne možemo trpiti na našoj teritoriji nikakve naoružane jedinice izuzev naših. Putem ce ti ostalo objasniti Lola.

Drugi muslimani su ovdje prema nama pasivni. Ti si iz ugledne muslimanske obitelji, ti moraš pokušati pokrenuti muslimanske mase da se opredijele za nas. Cuo sam, tebi su cetnici zapalili kucu i ubili brata, to ce upravo biti još zgodnije da ti kao takav propovijedaš slogu sa Srbima i da im ostali muslimani pruže ruku pomirnicu.

Razmotriceš sve mogucnosti sa Feridom i podnijeti mi plan cim se vratiš iz Cureva. Idi da se odmoriš, jer u toku sjutrašnjeg dana se morate vratiti nazad. Otišao sam svojima.Teško sam poznao sestre, toliko su se promijenile, izgledale su tako prestravljene. Majka je isto bila oslabila. Sav namještaj su nam opljackali. Moju majku su silili da kaže gdje ima zlato. – Sinoc sam ga dala komandantu. – Kako se zove? Ona je rekla neko ime i opisala kako izgleda. Opet su dolazili, ali ona je uvijek rekla isto. Sergije Mihajlovic je bio naredio, da se taj komandant, što prije nade, jer je htio da dobije svoj dio od pljacke poznate muslimanske porodice. Tu noc nisam oka sklopio, slušao sam strašne price o cetnickoj strahovladi. Moja obitelj se krila poslije po tudim kucama. Naše komšije Milan Hadžic i Savo Nikovic nisu im dozvolili da se sakriju kod njih nego su ih nagovarali, da mirno cekaju kod kuce. Krili su se po muslimanskim siromašnim kucama, gdje cetnici nisu imali velikog interesa da zalaze. Nisu mi znali reci, ko je ubio brata. Naden je mrtav na Drini opljackan, revolverski hitac više desne obrve dokoncao mu je život. Pokopan je tek nakon odlaska cetnika.

Omer-beg Cengic, koji je iskljucen iz kadetske škole radi srbstva, uhvacen je i zaklan na pragu kuce. Nisu mu pomogla odlikovanja ni njegova zagrijanost za srbstvo, jer je bio musliman.

Salih-efendija Hasic je bio predsjednik opcine, Veliko-Srbin i jenesovac, zaklan je zajedno sa bratom.

Ujutro mi je kurir doveo konja. Jahali smo prema Brodu. Sedam kilometa uz Drinu bilo je sedam kilometara pored mrtvaca i zgarišta. Odatle prema Curevu ista slika. Nakon dva sata jahanja kurir nam je rekao da smo se priblizili Curevu. Nakon još deset minuta jahanja, sa brijega su nas upozorili da stanemo. Poceli smo se dovikivati. Naprijed nismo smjeli sa oružjem. Pošto smo im rekli, da smo došli na pregovore, dozvolili su da ja, Ferid Cengic i Lola Ribar bez pratioca i oružja udemo u selo. Mi smo za svaki slucaj sakrili bombe i u džepove uzeli otkocene pištolje. Docekao nas je jedan mladic i poveo u štab. Preko leda imao je staru lovacku pušku. U jednoj maloj seoskoj kuci sa jednom prostorijom docekalo nas je nekoliko muslimana. Bili su u prostim seljackim odijelima, kao da su se tek sa njiva vratili. Kada smo ušli, oni su ustali na noge.

Dobro došli!

Selam Alejkum, rekao sam. Oni su me samo malo oštrije pogledali, nisu mi ništa odgovorili.

Ovo vam je sin Huseinbega, a ja sam Cengic sa Vihovica, rece Ferid.

Ma culi smo za vas da ste u partizanima, – rece jedan. – Pa lijepo, sa kakvim nam dobrom dolazite?

Rekao sam im naše mišljenje. Ustao je jedan visok, koštunjav seljak, srednjih godina da nam odgovori.

Braco – poceo je nesigumim ali odlucnim glasom.

Citav kotar je poklan. Necete naci nijednog muslimanskog sela, koje nije zapaljeno, ljudi pobijeni, žene osramocene, djeca poklana. A bez ikakva razloga. U Donjem Curevu su citavo selo sa ljudima zapalili. Citav kraj je smrdio od ljudskog mesa nekoliko dana. I mi, da nas cetnici ne pokolju, sabrali smo oružje i odlucili izginuti ko ljudi, a ne dati se zaklati kao janjci. Mi se protiv vas partizana necemo biti. Nitko od nas nece napustiti selo ni sa oružjem ni bez oružja. A ni u kakvu politiku mi se ne miješamo. Mi branimo živote naše djece i žena. Zar da mi damo oružje vama?! Nekoliko kilometara odavde su cetnici. Oni to i cekaju i poklace nas kao ovce.

– Mi cemo dati jednu cetu, da cuva vaše selo, – rekao je Lola Ribar.

– Da se ne bi mucili, ostavite vi nama naše oružje i nas na miru. Mi cemo se sami braniti kako možemo.

– Šta ce se dogoditi, ako se vi morate povuci sa ovoga terena? Rat je, vi niste jucer ovdje bili, a možda necete ni sutra? – upitao je jedan starac.

Ribar je poceo da govori da mi necemo trpiti, da na našem terenu itko ima vojne formacije osim nas.

– Mladicu, ovo je naš teren stotine godina, ovdje su naši domovi. Mi cemo na ovoj zemlji ostati. Ne dirajte nas i necemo vas dirati. Zaludu trošimo vrijeme.

Oprostili smo se i pošli.

Na kosi je stajala jedna žena sa puškom i osmatrala. Nas je poveo isti mladic do kraja sela.

– Imaš li koji metak, beže? pitao me je da ne cuju drugi. – Nemam metaka, ali dacu ti dvije bombe, – rekao sam mu glasno i izvadio mu ih. Zatražio sam i od Lole i od Ferida po jednu i dali smo mu.

– A je li i ovo musliman? – pitao je za Ribara. – Ja sam Srbin, – rekao je Lola.

– Svaka ti cast, mladicu. Ama reci ti meni, zašto nas kolju ovdašnji Srbi.

– To su srpske ustaše, – rekao je Lola.

– Vala ustaše vako nisu radili!

Jašuci ispod Cureva kroz srpsko selo, iskupili su se seljaci da nas pitaju.

– Jeste li bili u ustaškom gnijezdu? Šta kažu Turci? Imaju li oružja i municije? Jesu li se ukopali? Ima li ih mnogo? – pitali su nas.

– Oni nisu ustaše, nego pošteni ljudi, – rekao je Ribar – Imaju i topove i mitraljeze, ne pitaj! Ribar se složio s mojim mišljenjem, da se ostavi oružje Curevcima, ali sam vidio da niti on ni Ferid nece to kod Vrhovnog štaba energicno podržati.

Tito je na referat pozvao Ribara, dok sam ja morao sa Feridom i nekoliko mještana komunista, muslimana, da razmotrim pitanje angažiranja muslimanskih masa.

– Mi nismo bili dovoljno energicni, rekao mi je Ribar, kad se vratio od Tita.

Ujutro se vratio focanski odred Straja Kocovica, pojacan dvjema cetama prateceg bataljona Vrhovnog štaba, koje su imale bacace, teške mitraljeze i jedan mali brdski TOP.

– Ti ceš opet sa mnom danas u Curevo, ide sa nama i Rade Hamovic, koji ce rukovoditi napadom, ako ne prihvate ultimatum.

– Ja ne mogu, neka pode Ferid. – Tito je tako odredio! Otišao sam Titu i rekao da ja sa Strajom, koji je klao po Foci ne mogu ici, pogotovo u akciju za razoružanje ljudi, koji brane svoje živote od razbojnika.

Mjesto mene je otišao Ferid Cengic.

Curevci su predali oružje uz casnu rijec i obecanje, da ce im se oružje vratiti, ako se partizani budu povlacili sa terena. Dotle ce selo cuvati od eventualnih napada cetnika desetina partizana, koju je selo dužno hraniti. Osim oružja je moralo dati 150 goveda i 300 ovaca.

Na referatu o angažiranju muslimana predložio sam Vrhovnom Štabu slijedece:

lzdati javni proglas u kome ce se osuditi cetnicko klanje nad nevinim muslimanskim življem u Foci.

Organizirati posebnu komisiju koja ce opljackane stvari i namirnice oduzeti i vratiti vlasnicima.

Ukinuti narodni odbor, u kome su samo Srbi, i to neki cetnici, i samo jedan musliman, Ferid Cengic, koji uopce nije iz Foce. Imenovati novi narodni odbor koji ce biti sastavljen po broju stanovnika Foce od muslimana i nekompromitiranih Srba.

Ukinuti sadašnji sud, koji mjesto da sudi cetnicke koljace i da dade satisfakciju muslimanima, osudio 12 muslimana na smrt. Medu njima narodnog opozicionara beogradskom režimu prije rata, predsjednika opcine u Ustikolini Suljbega Cengica, za koga mi je Moša Pijade rekao, da je bio ispravan i da smo ga trebali pozvati na suradnju.

Imenovati narodni sud, koji ce suditi sve koljace i organizatore klanja, koji se nalaze na partizanskoj teritoriji. Takav pravedni stav prema muslimanima stvorice povjerenje muslimanskih masa prema partizanskom pokretu i oni ce se opredijeliti za nas. Po mom mišljenju za to je bio zgodan momenat. Ustaše su se bile kompromitirale kao pomagaci i sluge okupatora. Cetnici su svojim zlocinima izazvali mržnju svih ljudi, a pogotovo muslimana, na kojima su pocinili tako strašan zlocin. Ako mi ovo propustimo, Pavelic ce iskoristiti priliku da se prikaže kao jedini branilac hrvatskih života u istocnoj Bosni, a mi cemo se kompromitirati, da smo sankcionirali jedan od najgnusnijih zlocina u povijesti Bosne. I možda zauvijek izgubiti domace mase na ovom podrucju.

Sa mnom je bio i Ferid Cengic, koji se nije usudio na pitanje Tita potvrditi da po svim stvarima dijeli moje mišljenje.

Na tome savjetovanju Vrhovnog Štaba bili su prisutni: Tito, Marko (Aleksandar Rankovic), Moša Pijade, Lola Ribar, Milutinovic-Milutin i Milovan Ðilas. Jedini, koji je izgleda akceptirao moje izlaganje bio je Milutinovic, koji je rekao, da bi u vezi sa tim trebalo održati kratak sastanak CK i Vrhovnog Štaba. Tito je smatrao, da je stvar sasvim jasna, da mi po tom pitanju nemamo mnogo diskutirati. Aleksandar Rankovic mi je odgovorio slijedece:

– Treba smatrati našom velikom politickom pobjedom, da je osnovna cetnicka masa prilikom nastupanja naših jedinica prešla nama. Mi ne možemo iz obzira prema njima da pohapsimo i sudimo njihove komandante, ma da su oni bez sumnje pocinili zlocin prema muslimanima. Drugo, muslimani se još kolebaju i ne može biti govora o njihovom masovnom prelazu na našu stranu, a pojedinacni prelazi mogu nam škoditi, jer ce izazvati lošu reakciju Srba. Nama muslimani u Foci sada nisu potrebni kao borci nego kao pomagaci. Mi imamo šnajdersku, šuštersku i druge radione; muslimani nece da nam rade; tvoj zadatak je da se privuku k nama. Naravno naše simpatizere i clanove partije mi cemo prikriti i slati na drugi teren, gdje kao takvi mogu djelovati.

– Ja prilaz cetnickih masa ne uzimam kao definitivan, oni ce nas prvom prilikom napustiti.

Ali mišljenje Markovo bilo je mišljenje Vrhovnog štaba i ja tu nisam mogao uciniti ništa.

– Ja mogu od srca da se angažiram samo na ovom planu, koji sam podnio, – rekao sam Marku.

Cekao sam dva dana odluku Vrhovnog štaba. Niko me nije zvao. Izgleda, bio sam nepodesan za politicki rad u mome rodnome mjestu. U to vrijeme iskoristio sam priliku, da se upoznam sa dogadajima, koji su prohujali preko ovih krajeva.

Pravio sam zabilješke o razgovorima sa ljudima muslimanima i katolicima, koji su klani i Srbima cetnicima koji su klali. Pogledao sam sva zgarišta i mjesta gdje su cetnici vršili klanja i obišao cetnicki zatvor, u kome su zidovi bili poprskani krvlju i mozgom. Pogledao okolna srpska i muslimanska sela. Pošto sam imao jugoslavensku oficirsku uniformu, kožni kaput, pištolj, MP, jašio konja, to su prema meni Srbi seljaci bili povjerljivi u uvjerenju, da sam Srbin.

– Kakovi ste, brate, vi Srbi, – pitali su me Srbi seljaci, kad ne DATE da istrijebimo Turke?

– Nije srpstvo valjda u strijeljanju muslimana. – Pokušao sam da im objasnim, kako žive drugi narodi i da je sramota što se kod nas radi. – Samo da vi odete. Dacemo mi njima, – kazala mi je jedna žena.

Muslimani su bili prestrašeni. Nisu se nama tužili, niti se na nas nešto obracali. Jedanput šetajuci uz Drinu sreo sam jednu muslimanku, koja mi je prišla.

– Ja sam majka Ibra Muftica, on je sa tobom išao u školu i družio se s tobom.

– Da, da, sjecam se. Šta je s Ibrom?

– Zaklali su ga, i oca mu i sestru i mladeg mi sina Abdurahmana. Mene su htjeli i jedan kaže: – Ostavite nju neka živi i neka prica kakva sudbina je zatekla Turke.

– A tko je to ucinio?

– Popadic Ranko i Zecevic. Danas sam ih srela obadvojicu – Popadic je vaš -, komandir.

Otrcao sam u komandu mjesta, Colakovic Rodoljub i Risto Tosovic su bili tamo. Ispricao sam im uzbuden sve to i tražio, da se ovi koljaci uhapse.

Colakovic i Tosovic nisu nimalo bili zacudeni niti uzbudeni ovom pricom. Colakovic mi je rekao:

– Kada bi mi hapsili koljace medu ovdašnjim Srbima, onda bi pohapsili pola našeg Narodnog odbora i vecinu vojnika.

– Pa to je strašno, drugovi, da mi ništa ne radimo, nego ih još primamo u naše redove.

– Mi ne možemo voditi protusrpsku politiku, u našoj vojsci nalazi se preko 95% Srba, rekao mi je Tito kad sam tražio njegovu intervenciju za ovaj slucaj.

– Ali to nije protusrpska politika. To je protukoljacka politika i ja sam uvjeren, da to nije na svim mjestima tako. – Ti izgledas slabo, ti treba da se ispavaš i odmoriš, rekao mi je Tito opraštajuci se.

Tada sam shvatio, da sam nemocan. Plivati uz bujicu meni samome bilo je nemoguce. To nisu bili dani mojih sumnja, to su bili momenti, kada sam bio na rubu definitivnoga prekida i tada mi je sinula u glavu misao da napustim redove partizana. Ali ja sam znao, ako tu namjeru pokažem, biti cu nemilosrdno srijeljan. Da pobjegnem? Tada se nije moglo birati. Oko mene bili su samo ustaše, cetnici i Nijemci.

Možda sam trebao svoj stav zatajiti. Ne protiviti se stavu Vrhovnog štaba i tek sa cvrste pozicije jednog komandnog položaja nastojati uciniti, što se može. Ali ja sam tada smatrao za svoju dužnosti, da upozorim na pogreške pokreta i komande.

adil-zulfikarpasic-put-u-focu-1957-4

(“Godišnjak”, 1957.)

priredio: Kenan Sarač

_ _ _ _ _

vidi još:

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. – 1945. : Smrt do smrti…Priča Nataše Zimonjić-Čengić
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/04/genocid-nad-muslimanima-foce-1941-1945-smrt-do-smrtiprica-natase-zimonjic-cengic/

FOČA 1941.-1945.:Protiv zaborava i tabua…(FOTO)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/04/20/foca-1941-1945-protiv-zaborava-i-tabua-foto/

STARI TEKSTOVI » ADIL ZULFIKARPAŠIĆ: PUT U FOČU 1942.
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/29/stari-tekstovi-adil-zulfikarpasic-put-u-focu-1942/

HISTORIJA FOČE : 75 GODINA OD PRVOG OSLOBOĐENJA
https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/20/historija-foce-75-godina-od-prvog-oslobodenja/
FOČA, 20. januara,1942.
https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/20/foca-20-januara1942/
FOČANSKA OMLADINSKA ČETA
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/06/focanska-omladinska-ceta/
FOČANSKI PROPISI
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/10/focanski-propisi/
IZ HISTORIJE FOČE : Partizanska olimpijada u Foči
https://focanskidani.wordpress.com/2016/06/09/iz-historije-foce-partizanska-olimpijada-u-foci/

O GENOCIDU NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. – 1945. iz pera Ševka Kadrića
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/05/o-genocidu-nad-muslimanima-foce-1941-1945-iz-pera-sevka-kadrica/

75 godina od GENOCIDA u Foči : Stravične priče iz 1942.godine
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/23/75-godina-od-genocida-u-foci-stravicne-price-iz-1942-godine/

FOČA: SILOVANJE KAO DIO GENOCIDNE KAMPANJE (iz knjige NA DRINI GENOCID)

O sistematskom silovanju Bošnjakinja znalo se od samog početka rata. Sa prvim izbjeglicama iz okupiranih dijelova Bosne i Hercegovine, stigle su i užasne priče o mreži logora za žene u kojima su zatočenice bile izložene masovnom silovanju. Međutim, međunarodna zajednica je tek u januaru 1993. odlučila provjeriti ove navode. Naime, grupa medicinskih eksperata je u periodu od 12. do 23. januara boravila na području bivše Jugoslavije. U okviru ove misije intervjuiran je određeni broj žrtava i svjedoka silovanja, a tim eksperata došao je do zaključka da srpske snage vrše sistematsko silovanje nad Bošnjakinjama, te da srpsko političko i vojno rukovodstvo nije učinilo nikakve napore da spriječi te zločine.[193] Događaji u Foči pokazuju da srpsko rukovodstvo ne samo da nije spriječilo, već je naredilo i organiziralo silovanja Bošnjakinja. S obzirom na to da je silovanje bilo jedan od genocidnih metoda, ne možemo ga posmatrati izolirano od ukupne situ­acije u vrijeme okupacije. Stoga je neophodno izložiti kratku hronologiju srpske agresije u Foči koji ja počela u aprilu 1992., uz kratko, ali neophod­no podsjećanje na genocid nad Bošnjacima u ovom gradu koji je počinjen u II svjetskom ratu.

17

 

Fočansko „ponavljanje povijesti”

 

Teoretičari genocida, kako je navedeno u uvodnom dijelu ovog rada, podsjećaju nas da u velikom broju slučajeva genocid ima tendenciju hi­storijskog ponavljanja. U slučaju Foče, kao i u slučaju Vlasenice, podsjetit ćemo na genocid nad Bošnjacima u II svjetskom ratu. Uzorak napada na grad Foču i okolna sela, koji je počeo u aprilu 1992., bio je identičan kao i u II svjetskom ratu.

Prema rasploživoj dokumentaciji, četničke akcije u fočanskom kotoru 1942. godine za cilj su imale istrebljenje muslimana. Foču su četnici zau­zeli 19. avgusta 1942. godine, a komandant ove akcije, Bačović, 20. avgusta depešom je izvijestio Dražu Mihajlovića. „Poslije političkog osiguranja od posledica, juče su naše trupe pod komandom majora Ostojića, posle krat­ke i oštre borbe, zauzele Foču. Naši gubici četiri mrtva, neprijateljski oko 1.000 od čega žena i djece 300“.[194] S obzirom na činjenicu da je u Foči živio veliki broj bogatih muslimanskih porodica, nakon masovnih ubistava, pre­ma preživjelim Muslimanima uslijedile su pljačkaške i diskriminatorske mjere.

„Četnici su uzeli ključeve od svih trgovačkih radnji sa kojima Muslimani raspolažu, a kojih ima u Foči 90%, te su svu robu prenijeli u vojne kasar­ne, te u tim kasarnama vrše raspodjelu te robe četnicima, a kako oni kažu prave uniforme za četnike. Muslimanima su naredili da ne smiju izlaziti na ulicu. Oni Muslimani kojima je dozvoljeno da izađu napolje, ti imadu na sebi oznaku u vidu židovskih oznaka.“[195]

Arhivska dokumentacija o genocidu nad muslimanima u II svjetskom ratu puna je jezivih detalja o zločinima. Tačno pola vijeka kasnije, srpska ideologija, još monstruoznija u svojim namjerama, vraća se projektu geno­cida u Foči. Metod izvršenja genocida podsjeća na II svjetski rat.

foca-2012

Kao i u ostalim gradovima i selima u Bosni i Hercegovini, SDS je i u Foči raspirivala neprijateljsku međunacionalnu atmosferu. No genocidom nad muslimanima Foče u II svjetskom ratu u propagandne svrhe poslužila se i SDA. U proljeće 1990. godine ova partija organizirala je stranački miting u ime sjećanja na muslimanske žrtve iz II svjetskog rata. Na tom mitingu na­ivno je dato obećanje da „Drina neće nikada više teći krvava“.[196] Međutim, SDA nije mnogo učinila na odbrani bošnjačkog naroda.

Istrage koje je provelo Tužilaštvo ICTY-ja, ali i presude sudskih vijeća, nedvosmisleno su potvrdile da su Bošnjaci nespremni dočekali rat, te da je naoružavanje i vojna organizacija Bošnjaka u istočnoj Bosni ostala na nivou „pokušaja“ i „neorganiziranog otpora“.[197] S druge strane, veliki broj svjedoka je potvrdio da je naoružavanje Srba izvedeno planski i u potpu­noj koordinaciji sa JNA i naredbodavcima iz Srbije. Fočanskim i Srbima iz okolnih sela oružje se dijelilo iz skladišta JNA u Livadama, koje je bilo pod kontrolom srpskih vlasti.

O ulozi JNA u agresiji na Bosnu i Hercegovinu svjedoči i zahtjev koji je 17. marta 1992. iz tzv. Srpske skupštine opštine Foča upućen u Beograd, na ličnost general-pukovnika Blagoja Adžića. U ovom dokumentu se zahtijeva stacioniranje garnizona JNA u Foči, te se navodi da su u tom smislu već izvršeni određeni dogovori sa komandom Bilećkog korpusa.[198]

Nekoliko mjeseci prije samog napada na Foču atmosfera je bila kritična. Bošnjaci su svjesni svih srpskih aktivnosti oko pripreme rata. Osniva se krizni štab za Foču, kao i štabovi po srpskim selima, SDS ilegalno formira institucije vlasti, izdvaja se srpska policija, a istaknuti kadrovi ove stranke Vojislav Maksimović, Velibor Ostojić i Petko Čančar rukovode ovim pri­premama.

Okupacija Foče započela je 7. aprila. Prije nego što je počela koristi­ti artiljeriju sa okolnih brda, srpska vojska je u u Foči zapalila bošnjačke kuće. Bošnjaci pružaju neorganizirani i spontani otpor, a 8. aprila 1992. Srbi teškom artiljerijom napadaju preostale džepove otpora u Foči i oko Foče.[199] Način izvršenja genocida nad Bošnjacima Foče, identičan je nači­nu na koji je izvršen genocid u svim gradovima i selima istočne Bosne, ali i cijele Bosne i Hercegovine.

Kao u svim ostalim okupiranim gradovima u Bosni i Hercegovini, srp­ska birokracija provela je diskriminatorske mjere prema nesrpskom sta­novništvu koje nije uspjelo pobjeći iz Foče. U tom periodu radnici Bošnjaci u mnogim preduzećima prestali su dobijati platu, a mnogi su i otpušteni. Među otpuštenim bili su i radnici fočanske bolnice.[200] Brojni svjedoci pred ICTY-jem izjavili su da im je bila ograničena sloboda kretanja, mogućnost okupljanja, ali i osnovna komunikacija.

Organizirana srpska vojska napravila je precizan plan kako da neor­ganizirane Bošnjake po selima oko Foče, od kojih su neki bili naoružani, pridobije da dobrovoljno predaju oružje. U sela su dolazili lokalni srpski izaslanici sa navodnim prijedlozima za mirno rješenje sukoba. U tim pre­govorima isticali su miroljubivu ulogu JNA.[201]

Bez obzira što su bošnjačka sela u ruke srpske vojske padala praktič­no bez borbi, ili uz minimalan otpor, stanovnici Bošnjaci su okupljani na sabirna mjesta, odakle su razvrstavani u zatvore i logore, gdje su brojni muškarci, žene i djeca likvidirani i mučeni na razne načine. Borbe, reci­mo, uopće nije bilo u selu Jeleč, koje je srpska vojske okupirala 4. maja 1992.[202] Prema izvještaju Specijalnog izaslanika UN-a za ljudska prava, već je u martu u selima oko Foče došlo do masovnih pogubljenja Bošnjaka. Posebno se spominje selo Jeleč u kojem su muškarci pogubljeni, a žene sa djecom protjerane u šumu. Četiri dana kasnije, vratile su se da sahra­ne muškarce.[203] U selima Trnovače i Trbušče, južno od Foče, također nije bilo nikakvog otpora. Srpska vojska je u ova sela ušla koncem juna 1992. godine.[204] Srpski vojnici su Bošnjake civile bez ijednog ispaljenog metka i bez ikakvog pokušaja otpora, pod prijetnjom oružjem, iz njihovih domova otjerali u razne zatvore i logore koji su bili pod ingerencijom objedinjenih srpskih vojno-civilnih vlasti.[205]

foca-screenshot-023

Svjedočenja i dokumentacija o izvršenju genocida u Foči pozivaju na detaljna naučna istraživanja i analize. U kompleks izvršenja genocida nad Bošnjacima svakako ulazi i uništavanje bošnjačkih kulturnih spomenika, te muslimanskih vjerskih objekata. Iako uništavanje kulture jednog naroda nije sankcionirano Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948., sociološke teorije se slažu da je to svakako sastavni dio procesa genocida. Raphael Lemkin, koji je „genocidu“ dao ime, tokom izrade nacrta Konvencije zagovarao je i sankcioniranje „kulturocida“. Njegov argument bio je da zločinci, prije nego što počnu paliti tijela, pale knjige.[206] Za ovu vrstu sankcioniranja nije bilo političke volje, međutim, kulturocid jeste dio genocidnog procesa. O tome svjedoče porušene džamije i drugi objekti kulture bošnjačkog naroda. Samo na području Foče srušeno je 20 džamija, među njima i čuvena Aladža džamija izgrađena 1555. i najstarija džamija u Bosni i Hercegovini, Turhan Emin-begova džamija koja je sagrađena između 1482.-1486.[207]

 

Silovanje u koncentracionim logorima u Foči

 

Fočanski logori osnovani su početkom aprila 1992. godine. O tome koliko je bila ozbiljna organizacija ovih logora govori i dokument koji potvrđuje da je u periodu od aprila 1992. do oktobra 1994. samo u Kazneno-popravnom domu Foča na osnovu radne obaveze bilo angažirano 145 lica srpske nacionalnosti. Najveći broj lica bio je na poslovima „obezbjeđenja“, međutim, u opisu poslova pored nekih imena na spisku stoje i „kuvar“, „vaspitač“, „magaciner“, itd.“[208]

Zatočenici u KP Domu bili su sa širokog geografskog područja koje je pokrivalo Foču, Goražde, Čajniče, Ustikolinu, Tjentište, Miljevinu i Jeleč. U periodu od 1992.-1995. brojka zarobljenih ljudi je varirala. Zatvorenika je bilo između 350 i 500, ali je u ovom zatvoru ponekad bilo i do 750 ljudi.[209]

Neki od zatvorenika izvođeni su na prisilni rad,[210] dok su drugi odve­deni i više nikada nisu viđeni.[211] Pored prisilnog rada, redovnog batinja­nja, maltretiranja i „nestanaka“, zatočeništvo u KP Domu u cjelini je bilo izuzetno teško: uz minimalne higijenske uvjete, spavalo se na podu ili na madracima od spužve, sa rijetkim i vrlo siromašnim obrocima. Svjedok sa zaštićenim identitetom, FWS-65, pretresnom vijeću je rekao da je tokom tri mjeseca koja je proveo u KP Domu izgubio 40 kilograma.[212]

koncentracioni-logori-u-foci

Foča je u gradu i okolini imala razvijenu mrežu logora u kojima su mu­čeni i ubijani Bošnjaci i silovane Bošnjakinje na području Foče: Buk Bijela, Srednjoškolski centar Foča, Srednja škola u Kalinoviku (34 km zapadno od Foče), Karamanova kuća (u Miljevini), „Lepa Brena“ (soliter u Foči), „Par­tizan“ (predratna sportska dvorana), kuća u Trnovačama (2,5 km južno od Foče), Ulica Osmana Đikića br. 16 (vojnički štab u kojem su žene dovođene na silovanje).[213]

U sudskom procesu protiv Dragomira Kunarca, Radomira Kovača i Zo­rana Vukovića, žene, žrtve silovanja iz Foče i okolnih sela, svjedočile su o monstruoznim serijskim silovanjima kojima su bile podvrgnute, kako pri­likom zarobljavanja, tako i u zatočeničkim centrima koje smo naveli, ali i u brojnim kućama, stanovima, gimnastičkim dvoranama ili školama.[214]

U haškim transkriptima, kao i u transkriptima državnog suda u Bosni i Hercegovini, zabilježena su traumatična sjećanja žena koja svjedoče o mračnoj strani ljudske prirode, ali i o hrabrosti žena, djevojaka i djevojčica da u ime pravde oživljavaju mučnu prošlost.

FWS-62, svjedokinja sa zaštićenim identitetom, opisala je kako je jed­ne noći žena koja je spavala uz nju silovana pred očima drugih zatočenika i njenog desetogodišnjeg sina.[215] Kroz iste užase prolazile su i žene u osta­lim logorima u kojima su bile porobljene žene iz Foče i okolnih mjesta.[216]

foca-242355

 

Naredbe o silovanju

 

Prema svjedočenju brojnih svjedoka iz Foče, sve što se dešavalo, od­vijalo se uz saglasnost i prema nalogu srpskih vlasti. Nažalost, ne postoji dokument koji potvrđuje da je postojala specifična naredba o silovanju, međutim, prema izjavama svjedoka, sistematski zločini su čak i nadgle­dani. Bošnjakinje su u Foči, kao i na ostalim okupiranim teritorijama Bo­sne i Hercegovine, silovane s ciljem da budu, kako je to silovatelj rekao Bakiri Hasečić, „budu oplođene srpskim sjemenom“. Prema svjedočenju FWS-192, šef policije i predsjednik SDS-a (Srpska demokratska stranka) u Kalinoviku došli su u inspekciju škole u kojoj su silovane žene.[217] Isto tako, autobusi sa muslimanskim ženama na putu od Buk Bijele do Sred­njoškolskog centra u Foči stali su na nekoliko minuta ispred SUP-a, lokal­ne policijske stanice. Neki od vojnika koji su bili u autobusima izašli su i ušli u policijsku stanicu ili su ispred autobusa razgovarali sa šefom policije u Foči, Draganom Gagovićem.[218] Osim toga, nekoliko je svjedoka vidjelo Dragana Gagovića u „Partizanu“ ili u blizini dvorane.[219] Kada su pokušava­le zatražiti zaštitu policije, prema ženama se postupalo grubo i njihove su pritužbe zanemarivane.

Svjedočenja Bošnjakinja pred ICTY-jem govore o sistematskom silova­nju kao dijelu državnog projekta genocida nad Bošnjacima koji nije mogao biti proveden bez učešća ili prešutnog prihvatanja većine pripadnika srp­skog naroda. Međutim, prema njihovim svjedočenjima, određeni broj srp­skih vojnika ipak je pokušavao zadržati ljudski dignitet i oduprijeti se na­redbama. Za razliku od stražara u zloglasnom logoru „Partizan“ koji nisu pokušavali spriječiti vojnike da ulaze i siluju zatvorenice, neki od stražara u Srednjoškolskom centru u Foči pokušavali su spriječiti vojnike da počine ovaj zločin. Svjedokinja FWS-95 prisustvovala je sceni kada je jedan stra­žar u logoru Srednjoškolski centar u Foči bezuspješno pokušao spriječiti vojnike da uđu u dvoranu. Vojnici su mu kazali da imaju dokument koji je potpisao Dragan Gagović, koji im je dozvoljavao da uđu u zgradu i izvedu žene. U dokumentu je stajalo da je vojnicima potreban seksualni odnos kako bi im se popravio borbeni duh.[220] Svjedokinja pod šifrom FWS-48 je izjavila da su joj neki vojnici rekli da im je bilo naređeno da siluju svoje žrtve.[221]

Ovi bezuspješni pojedinačni pokušaji nekolicine srpskih stražara da spriječe zločin dodatno govore u prilog tezi da je silovanje bilo dio kampanje koja je bila kreirana za koju je izdato naređenje sa viših instanci.

Također, silovanje je na isti način izvršavano u svim okupiranim dijelovima Bosne i Hercegovine: Višegradu, Zvorniku, Brčkom… Roy Gutman piše: „Prema navodima mladih žena, silovatelji su sa žrtvama raspravljali o silovanju kao o zadaći koju moraju obaviti. Žene kažu da su mnogi od muškaraca povećavali „odlučnost“ uzimanjem bijelih tableta, koje su ih, čini se, stimulirale“.[222]Tvrdnja muškaraca da su postupali prema naređenjima bila je potvrđena kad je stigla nova skupina paravojnih snaga, odanih Vojislavu Šešelju. Žene kažu da su zapovjednici iz one prethodne skupine pokušali zaštititi žene iz Brezova polja od Šešeljevih sljedbenika tako što su im rekli da su one već silovane.[223]

Također, analiza načina masovnih silovanja koja su vršena u istočnoj Bosni i u drugim dijelovima Bosne Hercegovine pokazuje da se radi o zajedničkim karakteristikama. Prvo su silovane obrazovane žene i žene iz bogatijih porodica, a članovi porodice zatvoreni u istom logoru tjerani su na incest. Kampanja silovanja izvodila se istovremeno u različitim dijelovima Bosne i Hercegovine, i bila je dio agresije okupacije. Mnoga silovanja dešavala su se u zvaničnim koncentracionim logorima.[224]Profesorica prava Catherine MacKinnon nema sumnji da su silovanja koja su nad Bošnjakinjama i Hrvaticama vršile srpske snage bila dio genocidne kampanje:

„To je silovanje do smrti, kao dio masakra, silovanje da se ubije i da se žrtva natjera da poželi da je mrtva. To silovanje je instrument nasilnog protjerivanja, s ciljem da žrtve natjeraju da napuste svoje domove i da nikad ne požele da se vrate. To silovanje se izvodi da bi se vidjelo i da bi se o njemu čulo: silovanje kao spektakl. To silovanje se izvodi s ciljem da se podijeli zajednica, raspadne društvo, uništi narod. To je genocidno silovanje“.[225]

Da je silovanje Bošnjakinja u Foči bilo organizirano u političkom i voj­nom vrhu bosanskih Srba, pokazuje i priznanje o krivici Dragana Zele­novića koji je optužen za silovanje. Zelenović je 17. januara 2007. godine priznao krivicu za silovanje Bošnjakinja u Buk Bijeloj u Foči, uključujući i silovanje petnaestetogodišnje djevojčice. Zelenović je također priznao si­lovanja velikog broja žena u fočanskoj gimnaziji, sportskoj dvorani „Par­tizan“, te u Karamanovoj kući. Zelenović je priznao da je učestvovao u mučenju, premlaćivanju i izgladnjivanju zatočenica.[226] Puni tekst Zeleno­vićevog priznanja nije dostupan javnosti, međutim, Zelenović je tokom is­pitivanja od strane sudskog vijeća morao objasniti i zbog čega se dugo od međunarodne pravde krio u Rusiji. Odgovorio je: „Oni su mi organizirali put u Rusiju i nabavili pasoš“.[227] Iako sudije nisu zahtijevale da Zelenović precizno odgovori ko su oni, ostalo je da se sluti da li su vlasti u Republici Srpskoj bile umiješane u njegov bijeg. Tekst njegovog punog priznanja, koji se još uvijek usaglašava, možda će donijeti ovaj odgovor. Bila bi to još jedna zvanična potvrda da vlasti u Republici Srpskoj nisu bile umiješane samo u organiziranje masovnog silovanja Bošnjakinja, već da su i u miru nastavile negirati taj zločin i štititi silovatelje.

Međutim, Bošnjakinje su iz najmonstruoznije kampanje izašle sa že­ljom da svjedoče o pretrpljenom bolu. Jedan od razloga što silovanje do ICTY-ja nije bilo kodificirano međunarodnim pravom jeste i to što mnoge žrtve silovanja odbijaju biti svjedoci, a često i priznati da su bile žrtve, tako da zločin silovanja ostaje tamna brojka ne samo u ratu, već i u miru. Može se, dakle, reći da za sudski presedan procesuiranja silovanja kao među­narodnog ratnog zločina pravna praksa u najvećoj mjeri može zahvaliti žrtvama koje su odbile da prihvate iracionalnu krivicu koju im je nametalo tradicionalno patrijarhalno naslijeđe.

  • 6       FOČA: SILOVANJE KAO DIO GENOCIDNE KAMPANJE 
  • 6.1    Silovanje kao ratni zločin, zločin protiv čovječnosti i genocid – historijski osvrt 
  • 6.2    Fočansko „ponavljanje povijesti” 
  • 6.3    Silovanje u koncentracionim logorima u Foči 
  • 6.4     Naredbe o silovanjuknjiga NA DRINI GENOCID.jpg

     

    iz knjige NA DRINI GENOCID, ISTRAŽIVANJE ORGANIZIRANOG ZLOČINA U ISTOČNOJ BOSNI, Edina Bećirević, Buybook, Sarajevo, 2009. Knjiga predstavlja adaptiranu doktorsku disertaciju pod naslovom „Genocid u istočnoj Bosni 1992-1993. god.: srpski politički, vojni i socijalni projekat“, koja je 24. 3. 2008. god. odbranjena na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.

    priredio:Kenan Sarač
    fotografije: flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik

10.08.2004. na lokalitetu jalovišta rudnika Miljevina : Počelo iskopavanje najveće masovne grobnice u regionu Foče

mass-grave-at-rudnik-miljevina

objavljeno:10.08.2004.
Predsjednik državne komisije za nestale osobe Amor Mašović potvrdio je kako je kod Foče otkrivena najveća do sada poznata masovna grobnica u ovom regionu. Ova, grobnica, kaže Mašović, krije vjerovatno i tijela zatvorenika koji su nestali početkom rata iz zatvora u Foči.

rudnik-miljevina-1
“Juče je bio prvi dan iskopavanja na lokalitetu jalovišta rudnika Miljevina. Otkriveni su posmrtni ostaci 21 žrtve. Pretpostavljamo da se radi o logorašima iz KPD Foča, te o onima iz skladišta baruta u Kalinoviku. Jedan dio žrtava najvjerovatnije dolazi i iz Miljevine i Jeleča. Preptostavke su da se radi o dosad najvećoj otkrivenoj grobnici na području opštine Foča, te da je broj tijela veći od stotinu. Žrtve su dovezene kamionima nakon što su likvidirane na drugim mjestima, a jedan dio je doveden iz zatvora u Foči i likvidiran na licu mjesta, ovdje na odlagalištu rudnika. Na osnovu odjeće se može zaključiti da se radi isključivo o civilima, medju dvadeset i jednom do sada otkopanom žrtvom sve su muškarci. Ekshumacija bi trebalo da potraje dvije do tri nedjelje.”

rudnik-miljevina-3
Inače, iz zatvora u Foči je početkom rata nestalo oko 350 zatvorenika koji se i danas vode kao nestali. Istraživanja kod rudnika Miljevina važna su i zbog toga što su istražitelji postojanje tijela otkrili posebnim sondama iako iskapanja poduzeta na temelju svjedočenja ranije nisu dala nikakve rezultate.

izvor:Deutsche Welle

Nestale osobe u gornjem Podrinju, koje obuhvata općine Foča, Čajniče, Kalinovik, Rogatica, Rudo, Višegrad i Goražde /podaci Instituta za nestale osobe (INO) BiH/

 

masovne-grobnice
Kada je riječ o gornjem Podrinju, koje obuhvata općine Foča, Čajniče, Kalinovik, Rogatica, Rudo, Višegrad i Goražde, glasnogovornica Instituta za nestale osobe (INO) BiH Lejla Čengić
kaže da su u ovoj regiji prijavljene 3.783 nestale osobe, od čega je 3.615 osoba posljednji put viđeno 1992. i to uglavnom u maju i junu.

koncentracioni logori u Foči.jpg

– Najveći broj nestalih je na području Foče, gdje je nestalo 1.566 osoba. Do sada je pronađeno i identificirano 960, a traga se za 606 žrtava. Procent identificiranih u Foči je 61 posto – navodi Čengić.

logori

Nestale osobe na području gornjeg Podrinja pronađene su u brojnim pojedinačnim i masovnim grobnicama. U mnogim slučajevima riječ je o spaljenim objektima uključujući porodične kuće, prirodnim jamama i pećinama.

kpz2

– Također, jedna od najznačajnijih ekshumacija na ovom području je ekshumacija posmrtnih ostataka iz jezera Perućac 2010. godine, za vrijeme remontnih radova na hidroelektrani Bajina Bašta, kada je ekshumirano 396 posmrtnih ostataka, od čega je do sada identificirana 161 nestala osoba – podsjeća Čengić.

izvor:FENA

ŽIVOT I OBIČAJI BOSANSKIH MUSLIMANA (FOTO i VIDEO)

muslimani-1
BAJRAM
Bajramski dan, odnosno noć, oni će provesti u molitvi ili slušajući učenje Kur'ana, pjevanje pobožnih pjesama. Nema vesele pjesme, nema glasnog smijeha, nema džumbusa i ahinjka (šale i zabave), svega onoga što se inače Bajramom, barem kada je u pitanju mladež, tolerira.

muslimani-2

Pa i za Bajram se preporučuje skromnost. Nisu rijetki bili bajramski vezovi (propovijedi) u džamijama kojima je kao tema poslužila poznata kasida (pjesma u slavu i pohvalu) za koju se pretpostavlja da je djelo Ebu Vuhejba, pjesnika pod imenom Behlul koji je živio u vrijeme halife Harun-al-Rašida (krajem VIII. stoljeća). Stihovi u prijevodu glase:

Nije Bajram onome tko oblači nove
i gizdave haljine.
Bajram je samo onome tko je siguran
od prijetnje (Allahove).
Nije Bajram onome tko se nakadi na
mirišljavo drvo.
Bajram je samo onome tko se pokaje
i ne vraća se više na grijeh.
Nije Bajram onome tko se gizda
i kiti ovozemaljskim nakitima.
Bajram je samo onome tko se
bogobojaznošću opskrbi i osigura.
Nije Bajram onome tko punokrvne atove jaše.
Bajram je samo onome tko se prođe
i napusti poroke i grijehe.
Nije Bajram onome tko stere skupocjene
tepihe.
Bajram je samo onome tko sretno prebrodi
svoj put životni.

(Mulahalilović)

muslimani-4
U običajima proslave Ramazanskog i Kurban bajrama nema bitne razlike, osim što se na Kurban-bajram donosi simbolična žrtva, tj. kolje se ovan, ovca, odnosno goveče. Meso se, u pravilu, dijeli rodbini i prijateljima (preporučljivo siromašnijim) i to 2/3, a dio 1/3 domaćin obično ostavlja samoj obitelji. Običaj je prvog dana Bajrama primiti u posjet rodbinu i prijatelje, ili ih zijaretiti (posjetiti), ovisno već o uhodanim pravilima ophođenja. Mlađi obavezno prvog dana posjećuju roditelje i stariju rodbinu, amidže (stričeve), dajdže (ujake), tetke i druge, a narednih dana dočekuju svoje bajramske goste. Darovi koji se daju i izmjenjuju Bajramom, zovu se bajramluci. Uoči Bajrama, poslije ikindije (popodnevne molitve), uobičajeno je “otići na mezar” (posjet svojih predaka i rodbine) i proučiti im dovu i moliti da im Bog daruje dio svoje bezgranične milosti.

muslimani-6

RAMAZAN – MJESEC VELIKOG POSTA
Post je obvezatna i treća po redu temeljna dužnost koju svaki (uvjetno) punoljetni, fizički i mentalno zdrav musliman i muslimanka, već s navršenih 12-14 godina, moraju izvršavati. Postiti svaki dan počevši nešto prije imsaka (zore) pa do akšama (prvog sumraka). Post se sastoji u odricanju od jela i pića i svih drugih ovosvjetskih, prije svega, tjelesnih užitaka.
Poslije prvog mraka, jede se i pije i čini sve što je inače muslimanima dopušteno i pohvaljeno. Postom musliman postiže kontrolu nad svojim činima, a izvanrednim molitvama i pročišćenim mislima obogaćuje svoj život i suosjeća s gladnima i poniženima. Očekuje se da će post učiniti muslimana darežljivim, humanijim i obzirnijim i uopće boljim u daljnjem životu. Dvadest i sedma noć ramazana je noć Lejletul – Kadar. To je jedna od četiri blagoslovljene noći. Ostale tri su Lejletul-Regaib, Lejletul-Miradž i Lejletul-Berat. U noći Lejletul-Kadra Božji je Poslanik Muhamed primio prvu kur'ansku objavu, i za tu noć se u Kur'anu kaže da je bolja od tisuću mjeseci u kojima nema te noći (97:3). Svaki musliman, uz radovanje Bajramu, osjeća žalost za ramazanskim posebnim načinom života, ozračjem, blagodatima i ugođajima koje takav život uz post donosi.

muslimani-5

MUSLIMANSKA NOVA GODINA
Muslimanska (hidžretska) nova godina počinje 1. dana mjeseca muharema hidžretske godine (16. srpnja 622. godine), kojom se obilježava preseljenje Poslanika Muhameda iz Mekke u Medinu.

muslimani-3

DOVA: “GOSPODARU MOJ”

Gospodaru moj,
Ne dopusti da me zavara uspjeh,
Niti poraz baci u očaj.
Podsjećaj me stalno,
Da je neuspjeh iskušenje,
Koje prethodi uspjehu.

Gospodaru moj,
Nauči me da je TOLERANCIJA,
Najviši stupanj moći,
A, želja za osvetom
Prvi znak slabosti.

Gospodaru moj,
Ako mi uzmeš imetak,
Ostavi mi nadu,
Ako mi podariš uspjeh,
Podari mi snagu volje,
Da savladam poraz,
Ako mi uzmeš blagodati zdravlja,
Podari mi blagodat VJERE.

Gospodaru moj,
Kad se ogriješim o ljude,
Podari mi snagu izvinjenja,
A kad se ljudi o me ogriješe,
Podari mi snagu oprosta.

Gospodaru moj,
Kad ja zaboravim tebe,
Nemoj ti zaboraviti mene.

AMIN

muslimanke-1915-13-copy

muslimanke-1915-12-copy

muslimanke-1915-11-copy

muslimanke-1915-10-copy

muslimanke-1915-9-copy

muslimanke-1915-8-copy

muslimanke-1915-7-copy

muslimanke-1912-5-copy

muslimanke-1915-6-copy

_ _ _

muslimanke-1910-2-copy

muslimanke-1910-1-copy

muslimanke-1900-4-copy

NEKOLIKO CITATA IZ KNJIGE Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini od Antuna Hangija

musliman-7

musliman-6

musliman-4

musliman-5
Bosanski muslimani i muslimanke vrše svoje vjerske dužnosti najvećom tačnosti. Naš musliman ide pet puta na dan u svoju bogomolju, džamiju, da se ondije pomoli i pokloni Bogu svome.

Ako je na putu ili ne može da klanja u džamiji, klanja on gdje ga stigne doba za klanjanje. On to čini i u tugjoj zemlji, makar ga neznalice i objesni stvorovi radi toga i ismjehivali.
On prostre svoju sedžadu, ili ćilim, koji uvjek uza se nosi okrene se prema Meki i zaboravi na sve svjetovne stvari, ne obazire se ni na lijevo, ni na desno, već se moli dragomu Allahu.

musliman-3

muslimanke-1900-3-copy

muslimanka-8-copy
_ _ _
Kada idu putem, gledaju uvijek preda se, ne zastaju i ne ogledavaju se. Oni su i u kahvi i na dijelima vrlo mirni i gdje se sastaju, nema buke ni vike, svi
se tiho i ozbiljno razgovaraju, pa kako su se mirno sastali, onako se mirno i rastaju.
Jer su čvrsti u karakteru, naravno je, da su konzervativi i da kao takvi mrze sve novotarije. Baš radi toga su se toliko opirali svojim sultanima i baš radi toga
su se skoro sve reforme turskog carstva u Bosni i Hercegovini na najveći otpor nalazile.

Konzervativnoj udi naših muslimana ima se pripisati i to, što se oni svi još i danas ne služe metriskom mjerom, premda je dekadički sistem još godine 1873. u Austro – Ugarskoj
monarhiji uveden, a godine 1878. sa okupacijom u Bosni i Hercegovini unesen. Oni, osobito megju se, mjere još i danas tekućine i težine okama, a dužine aršinima.

musliman-8
_ _ _
“Bosanski musliman većinom je visokog uzrasta, širokih plećiju i jakih mišića. On je ponosan, kao i zemlja, u kojoj se je rodio i uzgojio, a ponos mu najbolje
odaje junački hod, bistar pogled i visoko čelo.

Bosanski je musliman umjeren u jelu i piću, on je nježan muž i izvrstan otac svoje obitelji. Pošten je i pouzdan, a gostoljubiv i susretljiv kao i svi Slaveni
uopće. Je li stekao iskrena prijatelja, na koga se smije i može pouzdati, vjeran mu je do posljednjega daha. Neprijatelja mrzi i teško oprašta nanesenu mu uvredu
On se drži arapske poslovice, koja kaže: “Ispružena strjelica više se ne vraća.”

Naši su muslimani veliki prijatelji lova i junački igara. Bosna je jedna od onih rijetkih zemalja u Evropi, u kojoj se je sve do danas održao lov sa sokolovima,
premda i to malo pomalo prestaje.

Soko je muslimanu vrlo draga ptica. Ona je znak srcanosti i hrabrosti… Hoce li nas musliman da oznaci brzinu, veli on: “Brz je ko soko.” Junak je ne samo hrabar ko
soko, nego ima i oko sokolovo.

Bosanski su muslimani agrikultaran narod. Naš musliman uživa u svojoj kućici, svojoj slobodici. On silno ljubi onu grudu, koju su pregji namrli i zato ne prodaje svoje očevine.
On to čini samo u velikoj nuždi i u skranjoj potrebi.

Malo ima naroda u svijetu, koji onako iskreno, onako odano i sa uvjerenjem ljube svoju vjeru, kao što je ljubi bosanski musliman. On živi i umire za svoju vjeru i ničim ga ne možeš
toliko uvrjediti, koliko povredom njegove vjere i vjerski osjećaja. On se uzda u dragog Boga, velikog Allaha, pa ako ustreba, on će ravnodušno podnjeti sve boli ovog svijeta,
on će za vjeru žrtvovati sav svoj imetak, on će dati i život svoj za svetinje svoje. On je odan vjeri i tvrdo vjeruje, daje sve, što se u svijetu dogagja, od Boga sugjeno, pa dogodilo se,
što mu drago; bilo to dobro ili zlo on to ravnodušno podnosi, jer zna, da mu je to dragi Bog za njegovo dobro već unaprjed odredio.

Bosanski je musliman vrlo ponosan, jer je uvjeren, da je stvoren da zapovjeda, a ostali da ga slušaju. Prema tome on se i vlada, pa je baš za to skoro uvjek
tih i sabran, govori malo, a kad govori pazi, da ne rekne, što nevaljana ili odlična čovjeka nedostojna.

Ja služim već šesnest godina u ovim zemljama, ali sam rijetko kad (i to tek u najnovije doba) čuo, da bi i najprostiji musliman opsovao Boga ili sveca.

Bosanski je musliman vrlo karakteran, a riječ mu je sveta, pa je li ti što obećao, održaće obećanje, makar mu to i teško bilo. Laž mrzi nad sve, a i siromašak će se
rijetko zaboraviti, da što ukrade, jer je to čovjeku nedostojno. Muslimani više čuvstvuju, nego li umuju i za to su, osobito stariji i imućniji, koje ne taru brige za
egzistenciju, ozbiljni, zamišljeni i kao zadubljeni u neku daleku, neopredijeljenu misao. Neki od njih mogu u tima mislima čitave sate prosjediti na obali rijeke i gledati,
kako voda teče, a da s nikim ni riječi progovorili nijesu. Isto tako mogu oni uz lulu duhana ili dobru cigaretu dane prosjediti ili čitava poslije podneva u hladu granate kruške,
šljive ili jabuke posmatrati let ptica i oblake, kako ih vjetrovi po horizontu gonjaju, a da pri tome ništa, ama baš ništa nemisle, niti ne osjećaju.

To je tako zvani čejf.

Čejf je nešto posebnoga, što osim naših muslimana valjada ni jedan narod na svijetu ne poznaje.
_ _ _

muslimanka-7

muslimanka-8-copy
Iskreno, sa najvećim uvjerenjem odani svojoj vjeri, nastojali su naši muslimani, da i kršćani u Bosni i Heregovini prigrle islam, pa jer ovi nijesu htjeli, da se odreknu vjere svojih otaca, trajao je u ovim zemljama sve do najnovijeg doba, do okupacije, neprestani potajni vjerski rat i mržnja izmegju kršćana i muslimana. Nije to bio rat, kao što su ratovi na bojnom polju, nego su se činila nasilja i bezakonja s jedne i s druge strane; nikada nijesi bio sjeguran za život, poštenje i imanje. Mi ipak nesmijemo misliti, da je tome bio islam kriv.
Mi smo istina naučni da vjerujemo, da je islam netolerantan, ali ko bolje prouči zakone te vjeroispovjesti, uvjeriće se, da islam traži od svojih pristaša ljubav i snošljivost naspram sljedbenika drugih vjeroispovjesti.

Bagdadski kalif Mutevekil Aallah Abbasović : zaveo je bio u svojoj državi za nemuslimane posebne znakove na odjelu, da se razlikuju od muslimana. Ovaj postupak bio je protiv šerijatskih ustanova i za to ga je odbacila i osudila ne samo uslema, više muslimansko svećenstvo, nego i inteligentniji muslimani svjetovnjaci. I zbilja, čim je sjeo na prestolje Ebu Džafer Mansuri, koji je bio ne samo valjan vladar, nego i vrolo dobar muslimanski teolog, ukinuo je te znakove. Osim toga sagradio je on u svom glavnom gradu više jevrejskih hramova i kršćanski crkvi, a sudio je po šerijatu svima jednako, ne pitajući, da li je dotični musliman ili ne.
Najslavniji bagdadski kalifa Harum Erresid imao je kršćanina za svoga glavnog liječnika. Što više ima dosta slučajeva, da su muslimani uzimali kršćane, da im reorganiziraju mejtefe, te čisto vjerske muslimanske učevne zavode, te im davali, da u njima podučavaju u socijalnim naukama.

Da je dakle Islam netolerantan, zar bi to dozvoljavao?! Šerijat zapovjeda muslimanima, da budu prema svakom čovjeku bez razlike snošljivi i učtivi, i baš radi te nauke ne samo da je u turskom carstvu, nego i u Bosni bilo više paša, vezira i drugih većih činovnika kršćanske i vjerske vjeroispovjesti, koji su i u državi i na dvoru zauzimali vrlo važan položaj a nijesu se za to morali odreći svoje vjere.

Sve je to lijepo, reći će moguce kogod, ali ako je islam u istinu tako tolerantan, odakle tolika progonstva kršćana u ovim zemljama prije okupacij?! Istina; i toga je bilo, ali tome nije bio kriv islam, nego su bili krivi pojedinci, koji su u svome prevelikom revnovanju za svoju vjeru ili zbog lične koristi silu upotrebljavali i svoje istovjernike na mržnju protiv kršćana poticali. Kršćani su opet, kako znamo, muslimanima vraćali silo za ognjilo i tako se je danomice širio jaz i mržnja izmegju jednih i drugih.
Katolike su naši muslimani rijetko kada progonili, a to za to, jer su oni bili mirni, te su rijetko silu silom uzvraćali. Za to su si opet najviše zasluga stekli naši franjevci, ti jedini čuvari katolicizma u ovim zemljama. Oni su znali lijepim riječima svoje vjernike odvraćati od nasilja i krvolostva, dok su opet kod sultana, paša i vezira nali isposlovati mnoge povlastice i polakšice za katolike. Ali ne samo da su naši franjevci bili posrednici izmegju muslimana i katolika, te da su skoro sve sporove znali lijepim načinom izravnati, nego su se ako je trebalo i sami hvatali kubure i handžara, da odbrane sebe i svoje stado od pojedinih napadanja, jer kraj svih nastojanja turskih oblasti i odlučnih aga i begova, nije se u ovim zemljama sve do najnovnijeg vremena mogao uvesti potpun red i mir, te je bilo manjih čarkanja i osobnih zadjevica sad ovdje sad ondje.

muslimanka-4

muslimanka-5

muslimanka-6

muslimanka-2

muslimanka-1

muslimanka-3
Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini – Antun Hangi

Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini
https://archive.org/details/ivotiobiajimusl00hanggoog

Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini – Antun Hangi
http://www.cidom.org/wp-content/uploads/2015/12/Antun-Hangi-%C5%BDivot-i-obi%C4%8Daji-Muslimana-u-Bosni-i-Hercegovini_opt.pdf
VIDEO:
život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini.

šta je ISLAM – Himzo Polovina

sta je islam 7

ne stidi se vjere svoje 77

hadis

..trun dobra… trun zla…

klanjaj

priredio:Kenan Sarač
fotografije: flickr ekranportak13/fb PutnikNamjernik/internet

Foča : Iz stare sehare (foto)

 

Foča stara – mahale i kuće 

(iz knjige Foča kroz vrijeme – Faruk Muftić) 

iz-stare-sehare-focanskidani-1

Grad šeher Foča se razvijala najviše u 16. i 17. stoljeću kada je i dobila svoje urbane cjeline, koje su činile centar grada i njegove mahale.Interesantno je konstatovati da se grad širio samo na desnoj obali rijeke Drine i sa obje strane rijeke Ćehotine, koja se baš tu u gradu ulijeva u rijeku Drinu.

iz-stare-sehare-focanskidani-47

Na lijevoj strani rijeke Ćehotine su mahale:Ortakolo, Džafer-begova, Sultanije Fatime, Kadi Osman efendijina, Careva, Musala, Hadži Mustafina, Hadži Osmanova, Memi Šah-begova, Ali Čohodorova, Ćerezluk i Varoš mahala.

Na desnoj strani rijeke Ćehotine i Drine su mahale:Hadži Seferova, Aladža, Mustafa-pašina, Dev-Sulejmen begova, Atik Ali-pašina, Mumin-begova mahala.

iz-stare-sehare-focanskidani-75

U navedenim mahalama između I i II svjetskog rata živjele su ove fočanske porodice:

Ortakolo mahala:Avdagići, Deovići, Džonlagići, Kurspahići, Karahasanovići, Hasanefendići, Hadžiibrahimovići, Hadžišehovići, Šoševići, Tataragići, Tuzle, Trhulji i Omanovići.

Džaferbegova mahala:Alajbegovići, Adbegovići, Habe, Alaimi, Aganovići, Čavdari, Gotovuša, Efendići, Vukovići, Sarači, Mačci, Hanjalići, Lomigore, Trhulji.

Sultanije Fatime mahala:Balići, Džemidžići, Gogalije, Hasanbegovići, Hanjalići, Karabegovići, Kajgane, Loji, Murguzi, Pejkušići, Đuderije, Kaknje, Vreti.

Kadi Osman efendijina mahala:Avdagići, Bešlići, Bakići, Pišmi, Čengići, Hatibovići, Njuhovići, Rašidkadići, Selimovići, Šiljci i Tafri.

Careva mahala:Avdagići, Bahtići, Čengići, Ramovići, Loji, Ljuhari, Karahodže, Kukavaice, Kadribegovići, Isanovići, Muftići, Granovi, Hadžimusići, Zulfikarpašići, Zundže i Šiljci.

Hadži Mustafina mahala:Čengići, Kršlaci, Dudići, Džombe, Hadžimusići, Hadžimuratovići, Hasići, Huke, Hendi, Hojići, Granovi, Kukavice, Loji, Bajrovići, Šahinovići, Pilavi, Rašidkadići, Bošnje i Tahmazi.

Hadži Osmanova mahala:Baljevići, Bitevije, Bačvići, Bulbuli, Ćulumi, Čeče, Derviševići, Hoši, Hendi, Loji, Kalajdžići,Karovići, Kamberi, Krami, Kukavice, Manje, Pilavi, Šoševići, Šukali.

Memi Šahbegova mahala:Bulbuli, Bradarići, Dedovići, Delje, Džini, Hasanbegovići, Hoši, Kraljići, Kahvedžići, Granovi, Mravi, Potureci, Panduri, Numaspahići, Tataragići, Đinalije, Gape, Škobalji, Tuleci, Žgalji, Šeri i Žige.

Šejh Pirijina mahala:Bitevije, Bešlagići, Bučuci, Bubije, Bulje, Ćulumi, Hadžimusići, Kolubare, Loji, Lampe, Granovi, Gabele, Mezburi, Numaspahići, Delji, Šeri, Prci, Prohe, Pinje, Rizvanovići i Redže.

Hadži Seferova mahala:Cagare, Ćerkezi, Dudići, Džombe, Kojići, Hadžimešići, Kljahi, Kahvedžići, Karahasanovići, Mlatišume, Panduri, Rizvanovići, Selimovići i Sudari.

Aladža mahala:Ahmići, Ćebi, Čavdari, Hadžialići, Hadžimešići, Hafizkadići, Ireizi, Memići, Pašovići, Hubijari, Sudari, Selimovići, Silajdžići, Šuvalije, Šahbići i Šukali.

Mustafa Pašina mahala:Bjelani, Deleuti, Bećiragići, Čavdari, Hadžimešići, Hajrovići, Kapetanovići, Letići, Šiljci, Vreti, Đinalije, Jagnje i Tafri.

Dev Sulejmanbegova mahala:Ališahi, Prči, Deovići, Đinići, Jusufovići, Hadžiahmetovići, Kašme, Kubati, Kulosmani, Manje, Mandže, Fejzi, Tune, Tuzle, Sirbubali i Vreti.

Atik Alipašina mahala:Čišije, Čolpe, Deovići, Keči, Džonlagići, Pilavi, Lomigore, Hajrići, Hadžiahmetovići, Hanjalići, Hrnjevići, Njuhovići, Kumre, Kavazovići, Ekmečići i Vajzovići.

Muminbegova mahala:Alaimi, Ćorići, Budimlije, Hadžimusići, Hadžiahmetovići, Kubati, Krkalići, Pilavi, Robi, Rušpe, Mulabdići, Bradarići, Manje, Murguzi, Omerhodžići, Okovići, Sirbubali i Tataragići.

Ali Čohodova mahala:Aganovići, Bačvići, Bešlići, Čohodari, Hadžipirići, Karovići, Muminovići, Isanovići, Pljevljaci, Prgi, Rizvani, Frašte, Tanovići, Ferhatbegovići i Vehabovići.

Vašar mahala (Ćerezluk mahala):Hadživukovići, Kujundžići, Kočovići, Popadići, Grgurići, Ćebovići,a tu se naseliše nešto kasnije:Lugonjići, Dragovići, Bedrići, Gerinčići, Visocki, Šarići, Kosovići, Krunići, Vasiljevići, Ćorići, Guzine, Glodići, Šarići i Marići.

Ostale fočanske porodice nastanjene u fočanskim kvartovima i to u mahalama koje pripadaju Gornjem Polju, živjeli su:Sokolovići, Glođaje, Smrekići, Mazići, Mormili, Jaglunčići, Gagovići, Kulići, Savići i Kunarci.

U mahalama koje pripadaju Donjem Polju, živjeli su.Hadžimuhovići, Tošovići, Grujičići, Babići. U centru su živjeli:Hadživukovići, Sunarići, Tomaševići, Jojići, Toševići, Jovičići, Ćebovići, Zečevići, Đokići, Papkovići, Blagojevići, Mazepi, Nikovići, Kalajdžići, Starovići, Marinčići, Marići, Andžići, Aničići, Mormili, Gerenčići, Jaglunčići, Medići, Šivšići, Salamandići, Pukete, Bulaje, Kerlete, Lukete i Bajlovići.

Na području Aladže, živjeli su:Jarenići, Gagovići, Komadanovići, Medići.

Iz obližnjih naselja su na područje Foče, iz Crne Gore doseliše i ove porodice:Pavlovići, Begenišići, Popovići, Kezumovići, Dostići, Mališi, Hamovići, Filipovići, Kljajići, Kovačevići, Živkovići, Nikolići, Danlovići, Elezi, Dabići.

Zatim, doseliše se, a neki samo privremeno:Hadžići iz Jeleča, Sarači iz Jeleča, Terziči iz Jeleča, Nikšići iz Jeleča, Šadinlije iz Šadića, Hasanbegovići iz Orahova, Kajgane iz Điđeva, Nožići iz Mostara, Sadikovići iz Bugojna, Kapetanovići iz Bosanskog Novog, Zlatići iz Goražda, Behlilovići iz Mostara, pa Gavrankapetanovići, Idrizbegovići, Krdžalići, Omersoftići, Karavdići, Bahtići, Vukotići, Leperi, Kaljanci.

iz-stare-sehare-focanskidani-26

Porodice su se množile i mnoge je sudbina razdvojila, što se kaže “trbuhom za kruhom”.

iz-stare-sehare-focanskidani-88

Za stalno iz Foče iselili su se ove porodice:Kaljanci i Leperi, a od II svjetskog rata u Foči ne žive ove porodice:Hoši, Gape, Škobalji, Prci, Deverdeci, Cagare, Vajzovići, Habe, Atovići i Efendići.

(iz knjige Foča kroz vrijeme – Faruk Muftić, u izdanju ,,DES’’ iz Sarajeva 2006., 294 strana, ilustrovana.)

Foča : Iz stare sehare (foto) – pogledajte slideshow!

This slideshow requires JavaScript.

fotografije: flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik
priredio: Kenan Sarač

 

21. X 1941. : Rezolucija Bošnjaka grada Mostara

Ukupno je bilo osam rezolucija: Sarajevska, Prijedorska, Zenička, Banjalučka, Mostarska, Tuzlanska, Bijeljinska i Trebinjska, čiji su potpisnici bili istaknuti vjerski radnici, intelektualci, privrednici i ugledni građani.

REZOLUCIJE IZ 1941.GODINE SU PRVI GLAS ANTIFAŠIZMA U EVROPI

sarajevska-rezolucija-el-hidaje-3

Propašću Kraljevine Jugoslavije u Aprilskom ratu, Bosna i Hercegovina ulazi u sastav takozvane NDH, koja je bila italijansko-njemački protektorat sve vrijeme svog postojanja. Nezavisnu Državu Hrvatsku Slavko Kvaternik proglašava 10. aprila 1941. godine. Njenim su osnivanjem ustaše htjele integrirati Bosnu i Hercegovinu, iako je prvobitnim dogovorom između Hitlera i Musolinija ona bila prepuštena Italiji, izdajući proglase bošnjačkom stanovništvu i postavljajući na određene političke položaje Bošnjake koji su od ranije bili poznati po svom prohrvatskom opredjeljenju.

Bošnjaci su se tako 1941. našli između dvije vatre, s jedne strane pritisnuti hrvatskom asimilacijom, a sa druge nasiljima ustanika i genocidnom politikom četnika. Na ustaška nasilja nad Srbima i Židovima, Bošnjaci su reagirali nizom javnih protesta u vidu rezolucija koje su objavljene u gotovo svim značajnijim bh gradovima. U svim tim rezolucijama se osuđuje nasilje i diskriminacija građana druge vjere i nacije, Srba i Židova, dok neke od njih traže i autonoman položaj za Bosnu i Hercegovinu.

Poznato je da je sve počelo skupštinskim zaključkom Udruženja ilmije „El Hidaje“ od 14. VIII 1941. godine, kojim je izražen otvoren protest protiv ustaških zločina. Inicijator za javno oglašavanje i autor teksta tog zaključka bio je Mehmed ef. Handžić, čelnik „El Hidaje“, koji je smatrao da niko nema pravo da uništava muslimane „da nas gura političkim pravcem koji će
imati posljedicu naše stradanje. Muslimani imaju pravo da to javno i otvoreno reknu.“

Ukupno je bilo osam rezolucija: Sarajevska, Prijedorska, Zenička, Banjalučka, Mostarska, Tuzlanska, Bijeljinska i Trebinjska, čiji su potpisnici bili istaknuti vjerski radnici, intelektualci, privrednici i ugledni građani.

sarajevska-rezolucija-el-hidaje

Rezolucija Bošnjaka grada Mostara donesena je 21. X 1941. Zanimljivo je da je pri donošenju ove rezolucije došlo do ikoincidentnog djelovanja, s jedne strane, Komunističke partije i, s druge strane, rodoljubivih građana Mostara. Iz krugova rodoljuba koji su donijeli mostarsku rezoIuciju po direktivi Džemala Bijedića, ondašnjeg sekretara Mjesnog komiteta u Mostaru,obrazovan je aktiv Bošnjaka, koji je izdavao letke, intervenirao za uhapšene i sl. Što se tiče same rezolucije; Mostarci su odlučilli da se ne daje na potpis činovnicima zbog mogućih represalija, već samo pripadnicima slobodnih profesija. Rezoluciju je umnožila partijska tehnika u Mostaru ( Muštovićeva tehnika).

U Rezoluciji Bošnjaka grada Mostara, koju je potpisalo devetnaest najuglednijih Mostaraca,pored ostalog, piše:

„Nošeni dubokom vjerom da tumačimo volju i osjećanje najširih muslimanskih slojeva širom naše ponosne Bosne i Hercegovine smatramo potrebnim da konstatujemo i izjavimo sljedeće:

Nebrojeni zločini,nepravde,bezakonja,prevjeravanja,koja su učinjena i koja se čine prema pravoslavnim Srbima i drugim sugrađanima strana su potpuno duši svakog muslimana.

Svaki pravi musliman,oplemenjen uzvišenim propisima,zna da osuđuje ovakva zlodjela,ma sa koje strane dolazila,zna da islamska vjera smatra najtežim grijehom ubijanje i mučenje nevinih,kao i otimanje tuđeg dobra,te prevjeravanja pod okolnostima koja isključuju slobodnu volju.Šaka ovih nazovi muslimana,koji su se o to ogriješili,samim tim su se ogriješili o uzvišene propise Islama,pa će ih stignuti Božija kazna i ljudska pravda…

3.Sa najvećem indignacijom odbijamo od časti imena muslimanskog sve ono što nam se od nekih pojedinaca podmeće sa namjerom da sa sebe prebace odgovornost za nas i zahtijevamo, da se prilikom vršenja raznih akcija zabrani nemuslimanima nošenje fesova,kao simbola islamske pripadnosti,dozivanje muslimanskim imenima i slično,što se opetovano i sistematski čini,da bi se imao utisak,kao da to tobože rade muslimani…

4.Isto tako najenergičnije ustajemo i protiv svih onih,koji u svom ogorčenju ili iz pljačkaških pobuda vrše bezrazložno osvete nad nevinim muslimanima,njihovom djecom i ženama,njihovim domovima i selima.Ukoliko se to nastavi mi im poručujemo da ćemo im se najodlučnije suprostaviti…“

POTPISNICI MOSTARSKE REZOLUCIJE:

1.HUSEIN ĆIŠIĆ

2.S. ĆEMALOVIĆ

3.OMER KALAJDŽIĆ

4.MUSTAFA PAŠIĆ

5.SULEJMAN KRPO

6.MEHMED GREBO

7.AHMET DELILOVIĆ

8.hadži IBRAHIM SLIPIČEVIĆ

9.dr.SALIH KOMADINA

10.hafiz OMER DŽABIĆ

11.IBRAHIM FEJIĆ

12.MUHAMED HADROVIĆ

13.SALIH POPOVAC

14.SMAIL DŽUDŽA

15.hafiz HUSEIN PUZIĆ

16.IBRAHIM RIBICA

17.ŠAĆIR MURATOVIĆ

18.DERVIŠ GREBO

19.AHMED AVDIĆ

fotografije: flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik
priredio: Kenan Sarač

A kako ćeš me pronaći na mojoj adresi kad si mi i temelj kuće izvadio a mene protjerao

objavljeno:26.02.2013.

zu-zu-1780
A kako ćeš me pronaći na mojoj adresi kad si mi i temelj kuće izvadio a mene protjerao?
Ovim bi samo želio skrenuti pažnju četniku Sredoji Noviću da neće uspjeti u svojim četničkim namjerama da protjerane srpskim genocidom i etničkim čišćenjem onemogući u korištenju njihovih osnovnih i ljudskih prava
Neće uspjeti legalizacija genocidne rs jer naše adrese prebivališta su vječne Naši porušeni do temelja domovi ,naši grobovi i mezari nisu fiktivne adrese ma gdje i ma koliko dugo mi živjeli van naše jedine države BiH i sve dok se ne razgradi genocidna rs.

o-povratnicima-o-povratku
Obrazac nove, biometrijske osobne iskaznice, čije izdavanje u BiH počinje 1. ožujka, siguran je i na njega ne utječe činjenica kako još nisu usvojene izmjene Zakona o prebivalištu i boravištu bh. državljana, potvrđeno je Nezavisnim jučer u Agenciji za identifikacijske
dokumente, evidenciju i razmjenu podataka (IDDEEA).
“Uvođenjem memorijskog elementa na osobnoj iskaznici definira se pojam
digitalnog identiteta i osobna iskaznica se izjednačava sa biometrijskom
putovnicom u elektronskom smislu, što osigurava dodatnu sigurnost samog
dokumenta. Međutim, EU je identificirala rizik vezan za nedovoljno dobre
mehanizme kontrole prijave prebivališta, što izravno utječe na sigurnost sustava
osobnih dokumenata”, kaže Amila Opardija, glasnogovornica IDDEEA.
Ministar civilnih poslova BiH Sredoje Nović najavio je kako će se početkom
ožujka ponovno u parlamentu BiH naći izmjene i dopune Zakona o prebivalištu, a
kojima će biti onemogućena sadašnja praksa fiktivnih prijava prebivališta. Ove
su izmjene prošle godine u parlamentu su odbili zastupnici SDA, SDP-a, SBB-a i
SBiH, a Nović upozorava kako će, ako ne budu sada usvojene, biti ugrožena
sigurnost svih dokumenata. Suština predloženih izmjena zakona je da se građanin
može prijaviti na adresi samo ako ima dokaz o vlasništvu, suvlasništvu ili
posjedovanju objekta za stanovanje ili ako predoči ovjereni ugovor o
zakupu.

grad-foca-nije-u-stanju-suociti-se-sa-zlocinima-iz-1992-7
Predložene izmjene u suprotnosti s Aneksom 7
U strankama koje su prošle godine bile protiv ovog rješenja kažu kako ga opet
neće podržati u parlamentu. Denisa Sarajlić-Maglić, iznoseći stav SDP-a, rekla
je kako su restriktivne odredbe kojima se prebivalište veže za imovinske
odnose.
“Predložene izmjene neprihvatljive su jer negativno utiču na provođenje
Aneksa 7 o izbjeglim i raseljenim osobama, ali i na bh. državljane koji imaju.”
Ona smatra kako je i na temelju važećeg Zakona o prebivalištu moguće otkriti
i kazniti sve građane koju su prijavljeni na adresama na kojima ne žive.

grad-foca-nije-u-stanju-suociti-se-sa-zlocinima-iz-1992-10

I Šefik Džaferović, zastupnik SDA u Zastupničkom domu bh. parlamenta, tvrdi
kako postojeći zakon nudi sve mehanizme za sprječavanje i kažnjavanje fiktivnih
prijava prebivališta.
“Ponovo ćemo biti protiv izmjena i dopuna Zakona o prebivalištu jer one ruše
princip slobode kretanja unutar BiH koji je zajamčen Dejtonskim sporazumom”,
dodao je Džaferović.
NIKADA AMA BAŠ NIKADA NEĆEMO DOZVOLITI LEGALIZACIJU GENOCIDNE tkz rs prekrajajući zakone po volji onih koji su počinili genocid i sada bi ne tim stečevinama gradili monstruoznu Hitlerovu tvorevinu.

bloger.ba

Ne mogu razumjeti zašto naša država ni nakon 20 godina od Daytona nije napravila spisak ubijenih žrtava rata?

foca-screenshot-023

► Ne mogu razumjeti zašto naša država ni nakon 20 godina od Daytona nije napravila spisak ubijenih žrtava rata? Ovo je vaša izjava u jednom od mnogobrojnih intervjua koje ste dali povodom izlaska iz štampe knjige “Hiljadu grobnica u Bosanskoj Krajini”.To pitanje i mene proganja nekih dvadesetak godina.Možete li dati /ponuditi neka vaša zapažanja o tome?

Jasmin Odobašić: – Odgovor na ovo pitanje teško je dati, jer se zapravo i ne vidi racionalan razlog zašto žrtve nisu popisane. Zapravo tu i ne postoji normalan odgovor, ako u pitanju nisu zle namjere da se prikrije stradanje Bošnjaka.Svaka normalna država po okončanju sukoba prvo popiše žrtve, a u našem slučaju to nije urađeno ni 20 godina poslije Dejtona.Danas ima ima vrlo malo Bosanaca ili ih zapravo i nema koji znaju koliki je tačan broj poginulh ili ubijenih u Bosni i Hercegovini u vrijeme agresije 1992-1995. godine.

Ako to neznaju obični ljudi neshvatljivo je da to neznaju ili neće da znaju historičari, profesori, političari, novinari, a posebno ,,naučne institucije“ koje su od Dejtona do danas potrošili ogromne novce, a popis nisu napravile.
– Znajući da do danas 20 godina poslije Dejtona niko nije objavio tačne evidencije : o ukupnom broju ubijenih,nestalih osoba, o broju do sada pronađenih, o broju još uvijek nepronađenih osoba, spiskove do sada nađenih grobnica, žena, djece …
Sjetio se ja Meše Selimovića i njegove poruke : ,,da svi ostavimo pero i mastionicu za svjedoka“ i to je jedan od razloga što sam sačinio ovu knjigu.
Postavimo sami sebi pitanje kakva je mogla da bude sudbina naše tužbe pred Međunarodnim sudom u Hagu, Krivičnim tribunalom ili drugim institucijama ako smo im po njihovim zahtjevima za spiskovima dostavljali te spiskove nekompletne, netačne ili sa naznakom ,,oko …” ubijenih.
Naša draga Bosna je zemlja apsurda. U njoj su prvo popisivali materijalne stvari: srušene ili oštećene kuće, uništene automobile, polupane prozore, opustošene vikendice, odvedenu stoku, a nikad nisu popisali ljude.
Kada IDC i gospodin Mirsad Tokača ulože ogroman napor i prikupe oko 100 000 ubijenih ljudi nađu se na brisanom prostoru, pretrpe napade i od države i ljudi koji sebe nazivaju naučnicima, demografima i slično.. upravo onih koji su bili plaćeni i morali da završe ovaj posao. Pozivaju se na nenaučan pristup, nekompletnost podataka itd. Postavljam pitanje: je li lakše dovršiti spisak IDC-a u kome po mojoj procjeni fali oko 20% žrtava ili nas ostaviti bez ikakvih podataka?
Bolje je imati bilo kakav spisak nego doći u situaciju da se počne licitirati sa brojem kao npr. sa Jasenovcem. Jasenovac jeste najveće stratište Srba, ali upravo zbog nedostatka spiskova zavisno od toga ko govori Srbi ili Hrvati procjene se kreću od 70 000 do 700 000 žrtava Srba,Jevreja,Cigana, a naučno dokazanih 1400 Bošnjačkih žrtava niko i ne pominje.

_ _ _ _ _

Razgovor o knjizi “Hiljadu grobnica u Bosanskoj Krajini” i još ponečemu…sa autorom knjige Jasminom Odobašićem.
razgovarao:Kenan Sarač
Objavljeno: 25. septembra 2015.
cijeli razgovor možete pročitati na:
Razgovor o knjizi “Hiljadu grobnica u Bosanskoj Krajini” i još ponečemu…
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/25/razgovor-o-knjizi-hiljadu-grobnica-u-bosanskoj-krajini-i-jos-ponecemu/

 

Foča gori – oslobađanje grada od muslimana/Bošnjaka (1992) (video)

OPLJAČKANI, POPALJENI I PORUŠENI GRAD. PRIČE IZ POHARANE FOČE…JEZIVO…
Kompletna stara Čaršija od Trga do Kasarne “Šerif Lojo” (za one koji ne znaju sjedište TRO “Perućica”) priždivena/zapaljena – smetala im orijentalna kultura , pola naselja Aladža i pola naselja Donje Polje, dijelovi Gornjeg Polja, Tabaka, Šukovac, a i Čohodar mahala SVE popljačkano, a onda i popaljeno na desetine, stotine kuća…
Pobijeno, poklano i protjerano stanovništvo. Zloglasni logori. Silovanja i maltretiranja…Popaljena sela…NESTALI.Masovne egzekucije i masovne grobnice. Primarne, sekundarne, tercijarne…Porušene džamije, mektebi, nacionalni spomenici…

VIDEO:
Foča gori – oslobađanje grada od muslimana/Bošnjaka (1992)
https://www.facebook.com/kenan.sarac.39589/videos/g.131554163664449/335901756764748/?type=2&theater

Foča 1992 godine

***********

priredio:Kenan Sarač

 

Foča 1992. – 1995. : Ekshumacije i dani sjećanja na žrtve genocida u Foči

ne zaboravite nas

Priča i istina o genocidu u  Foči 1992. – 1995. izašla je na mnogo veći nivo nego što je bila prije nekoliko godina. Priča o golgotama bošnjačkog naroda Foče obišla je čitavu planetu, što govori o tome da svijest muslimana/bošnjaka o njihovom stradanju raste. A Bošnjaci Fočaci se nisu umorili od traganja za istinom o zločinima u Foči i okolini.

Oko ovih stvari ne bi trebalo biti kompromisa, jer novinski članci, feljtoni, knjige, video zapisi, haški optuženici, optuženici pred bh sudovima, sudionici pogroma i progona, logoraši, silovani,  neće prestati sa pričom, dok se ne pronađu kosti ubijenih. Tada će se porodice žrtava i Bošnjaci koji žive na ovim prostorima osjećati kao pravi građani ove države.

Negiranje holokausta se ne smije napisati nigdje niti objaviti bilo gdje, kada takav status budu imali Bošnjaci kada su u pitanju zločini nad njima biće sigurni da se oni neće ni ponoviti.

focanske-ekshumacije-3

Kao poslije ‘42. tako i poslije ‘92. godine Bošnjaci su spremni da pruže ruku i da i dalje dijele isti životni prostor.

Međunarodni dan nestalih 2016

Bošnjacima nedostaje više samopoštovanja i hrabrsti a Srbima da se odreknu Njegoša, Pavla Đurišića, Draže Mihajlovića. Mi se moramo boriti i uspjeti da kultura pamćenja zaživi.

Foča kroz historiju i knjige (foto)

Safvet-beg Bašagić – Kratka uputa u prošlost BiH
Kako već prije Hrvoje bješe predložio Edreni, sultan Mehmed I. imenuje bosanskim begom god. 1418. Ishak bega, koji izabra sjedište u Foči.
Na Lućin dan 1736. mjesto kiše pao je snijeg ko crvena zemlja u našim krajevima, da su veoma nabujale rijeke. Drina je Foči, Goraždu i ostalim gradovima uz njezin tok nanijela
veliku štetu.

https://archive.org/details/kratkauputaupro00bagoog

kratka-uputa-u-proslost-bosne-i-hercegovine

Zemljopis i poviestnica Bosne, od Slavoljuba Bošnjaka, [1851.]

https://archive.org/details/zemljopisipovies00uzag

zemljopis-i-poviestnica-bosne-od-slavoljuba-bosnjaka-1851

Husref Redžić – Srednjovjekovni gradovi u Bosni i Hercegovini

husref-redzic-srednjovjekovni-gradovi-u-bosni-i-hercegovini-1

husref-redzic-srednjovjekovni-gradovi-u-bosni-i-hercegovini-2

Kajmaković:Drina u Doba Kosača (Naše Starine XIV – XV 1981.)
Kosman/Kozman

kajmakovic-drina-u-doba-kosaca-nase-starine-xiv-xv-1981-1

kajmakovic-drina-u-doba-kosaca-nase-starine-xiv-xv-1981-2

kajmakovic-drina-u-doba-kosaca-nase-starine-xiv-xv-1981-3

kajmakovic-drina-u-doba-kosaca-nase-starine-xiv-xv-1981-4

kajmakovic-drina-u-doba-kosaca-nase-starine-xiv-xv-1981-5

Kroz Herceg Bosnu 1896 (Heinrich Renner)

foca-kroz-herceg-bosnu-1896-heinrich-renner-19

foca-kroz-herceg-bosnu-1896-heinrich-renner-10

foca-kroz-herceg-bosnu-1896-heinrich-renner-11

foca-kroz-herceg-bosnu-1896-heinrich-renner-12

foca-kroz-herceg-bosnu-1896-heinrich-renner-13

foca-kroz-herceg-bosnu-1896-heinrich-renner-14

foca-kroz-herceg-bosnu-1896-heinrich-renner-15

foca-kroz-herceg-bosnu-1896-heinrich-renner-16

foca-kroz-herceg-bosnu-1896-heinrich-renner-17

foca-kroz-herceg-bosnu-1896-heinrich-renner-18

foca-kroz-herceg-bosnu-1896-heinrich-renner-20

foca-kroz-herceg-bosnu-1896-heinrich-renner-21

foca-kroz-herceg-bosnu-1896-heinrich-renner-22

foca-kroz-herceg-bosnu-1896-heinrich-renner-23

foca-kroz-herceg-bosnu-1896-heinrich-renner-25

foca-kroz-herceg-bosnu-1896-heinrich-renner-26

foca-kroz-herceg-bosnu-1896-heinrich-renner-28

Korištene knjige:

  • Safvet-beg Bašagić – Kratka uputa u prošlost BiH,
  • Zemljopis i poviestnica Bosne, od Slavoljuba Bošnjaka, [1851.],
  • Husref Redžić – Srednjovjekovni gradovi u Bosni i Hercegovini,
  • Kajmaković:Drina u Doba Kosača (Naše Starine XIV – XV 1981.). i
  • Kroz Herceg Bosnu 1896 (Heinrich Renner).

priredio:Kenan Sarač

fotografije:flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik

DA SE NE ZABORAVI : FOČA,GREBAK,FOČANSKA BRIGADA (foto i video)

Agresija i Odbrambeno-Oslobodilački rat 1992-1995, Historija BiH

grebak-1992-001

Put preko Grebka

Tokom ratnih godina od 1992. do 1994. godine put preko Grebka bio je jedini put preko za dostavljanje lijekova i hrane stanovništvu opkoljenog Goražda. Borci Armije RBiH uspjeli su osigurati “Put života” Goražde – Grebak – Igman – Trnovo – Pazarić uz pomoć jedinica Goražda i 1. Fočanske (slavne) viteške brigade AR BiH.

prva-focanska-brigada-2

Grebak i danas predstavlja simbol teškog perioda stanovništva Goražda i borbe za opstanak i ravnopravnost. Preko Grebka prema procjenama prešlo je 30.000 ljudi koji su našli spas u slobodnim teritorijama RBiH, ali i drugih zemalja Evrope.

Na putu preko Grebka mnogi civili su ubijeni iz zasjeda ili su život izgubili umirući od gladi, iscrpljenosti i hladnoće.

_ _ _ _ _

182-viteska-brdska-brigada
Zašto je zaboravljena Prva fočanska viteška brigada (pismo boraca iz 2007. godine)

Grupa bivših boraca Prve fočanske viteške brigade reagirala je na nedavno održanu manifestaciju „Odbrana BiH Igman 2007“. U protestnom pismu naveli su da na pločama s imenima poginulih boraca i šehida na Velikom polju nema nijedno ime poginulih iz te brigade. Samo nekoliko kilometara dalje, na jugoistočnim padinama Bjelašnice, u julu 1993. godine vodile su se sudbonosne bitke za odbranu Bjelašnice, Igmana i prilaza Sarajevu. Za samo desetak dana tu je poginulo 47 boraca ove brigade, a njih 246 je ranjeno …

prva-focanska-brigada
..JER FOČACI,
ja to stalno ponavljam, drugi mi mogu naravno zamjeriti,
ali neka mi kažu protuargumente…FOČACI SU S PUŠKOM U RUCI DALI
NAJVIŠE,NAJVIŠE ŠEHIDA BRANEĆI OVU DRŽAVU BiH NA RAZLIČITIM TAČKAMA BiH.
FOČAKA JE POD PUŠKOM U RUCI POSTIGLO ŠEHADET NI MANJE NI VIŠE NEGO DVIJE HILJADE (2000). ONDA KADA JE SARAJEVO BILO PRED PADOM I KADA SU SE POVLAČILE BRIGADE ZA BRIGADOM SA IGMANA ODNOSNO SA BJELAŠNICE NA PROSKOKU SAMO ZA JEDAN DAN JE DVADESET SEDAM FOČAKA POSTIGLO ŠEHADET…

_ _ _ _ _

...a  kako ćeš tek razlikovati čovjeka i vuka 1

STRADANJE FOČAKA 1992. – 1995.

U periodu 1992. – 1995. FOČAKA JE STRADALO (PREMA NEKIM IZVORIMA): 2700 je ubijenih civila i 2000 u redovima AR BiH. MEĐUTIM , ni ti podaci NISU RELEVANTNI – SMATRA SE DA JE MNOGO VIŠE UBIJENIH!!! Na samim sastavcima gdje je sada bazen i malo više uz Drinu gdje se gradi hotel/motel je doveženo šlepera i šlepera nastradalih i tu zakopano…Foča je i sinonim za ratna silovanja. Prema nekim podacima oko hiljadu žena (djevojčica,djevojaka,udatih žena,majki,nena) je silovano, mada ni ti podaci nisu relevantni – jer se smatra da je bilo mnogo više silovanih…Kroz logore je prošlo oko 2000 zatvorenika, od kojih je većina i ubijena…

FOČA 1992
Na žalost, za nekima se još uvijek traga. BARATA SE CIFROM OD 800, A VJEROVATNO I VIŠE NESTALIH/ JOŠ NEPRONAĐENIH/ ŽRTAVA GENOCIDA…

_ _ _ _ _
VIDEO:
vrijeme kazivanje pamćenje Grebak 1993. bajram na Grebku

VIDEO:
Grebak ‘92 – da se ne zaboravi

VIDEO:
Osman Đuderija, čovjek koji je kineskim bestrzajnim topom sa ramena uništio tenk.
Proskok 20.07.1993.

VIDEO:
Grebak 1992

VIDEO:
Grebak – 1992 – 2011 – 2014

_ _ _ _ _

priredio:Kenan Sarač

fotografije:flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik

HAPŠENJA U CRNOJ GORI 1992.

Deportacija iz CG

Tokom maja 1992. godine kidnapovano je 59 Muslimana i 33 Srbina – izbjeglica iz BiH u Crnoj Gori. To je potvrdio i Damjan Turković, zamjenik načelnika policije u Herceg Novom, krajem maja na lokalnom radiju. Hvaleći se uspješno sprovedenom akcijom Turković je rekao: “… Za sada smo priveli 41-og Muslimana, a imamo ovlašćenje da po naredbi Republike Srpske, sva lica koja borave na podrucju Centra bezbjednosti Herceg Novi, starosti od 18 do 60 godina, privedemo i predamo u sabirni centar u Bosni i Hercegovini. Takvih lica priveli smo oko 92 ukupno, za zadnja tri – četiri dana.” Sudeći po različitom načinu hapšenja i daljeg postupanja od strane crnogorskih vlasti postojala su dva razloga zbog kojih je sprovedena ova policijska akcija. Srbi su hapšeni i deportovani u Republiku Srpsku zbog mobilizacije, a Muslimani da bi se povećao broj talaca i zarobljenika za razmjenu.(Objavljeno u broju 68 DANA, 29. JANUAR / SIJECANJ 1998.)

This slideshow requires JavaScript.

fotografije:flickr ekranportal13/fb Putnik Namjernik/focanskidani

priredio:Kenan Sarač
– vidi i ove naslove:
Foča 1992. – 1995. : Kazneno-popravni dom
https://focanskidani.wordpress.com/2016/08/19/foca-1992-1995-kazneno-popravni-dom/

FOČA 1992. : SAMI SEBE SJEKLI I JELI
https://focanskidani.wordpress.com/2016/08/26/foca-1992-sami-sebe-sjekli-i-jeli/

GENOCID U FOČI/DOKUMENTI SUDA BiH
https://focanskidani.wordpress.com/2016/03/30/genocid-u-focidokumenti-suda-bih/

Foča 1992. – 1995. : Kazneno-popravni dom – dokumenti (2)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/18/foca-1992-1995-kazneno-popravni-dom-dokumenti-2/

Foča 1992. – 1995. : Kazneno-popravni dom – dokumenti (2)

dokument-1

Ovi su zatvorenici NAVODNO otpušteni iz KPD Foča. Da li su zaista otpušteni? Da li su živi ili su ubijeni? POGLEDAJTE SPISAK!
NAVODNO SU OTPUŠTENI 21.10.1992., A PRITVORENA LICA PREUZEO 30.10.1992. Milenko Vuković.

dokument-1-1

fotografije:flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik/focanskidani

priredio:Kenan Sarač

 

– vidi i ove naslove:
Foča 1992. – 1995. : Kazneno-popravni dom
https://focanskidani.wordpress.com/2016/08/19/foca-1992-1995-kazneno-popravni-dom/

FOČA 1992. : SAMI SEBE SJEKLI I JELI
https://focanskidani.wordpress.com/2016/08/26/foca-1992-sami-sebe-sjekli-i-jeli/

GENOCID U FOČI/DOKUMENTI SUDA BiH
https://focanskidani.wordpress.com/2016/03/30/genocid-u-focidokumenti-suda-bih/

HAPŠENJA U CRNOJ GORI 1992.
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/18/hapsenja-u-crnoj-gori-1992/

Alija Izetbegović (8.8.1925. – 19.10.2003.)

 
Alija Izetbegović (Bosanski Šamac, 8. augusta 1925. – Sarajevo, 19. oktobra 2003.), bosanskohercegovački i bošnjački političar i prvi predsjednik samostalne Republike Bosne i Hercegovine.

Nakon prvih višepartijskih skupštinskih izbora u Bosni i Hercegovini 1990. godine, izabran je za predsjednika Republike Bosne i Hercegovine kao predstavnik Stranke demokratske akcije iz redova bošnjačkog (tada Muslimanskog) naroda, do 1992. godine. Najviše glasova na izborima osvojio je Fikret Abdić, ali je konsenzusom za predsjednika odabran Alija Izetbegović Od 1992. do 2000. godine kao i predsjednik sedmočlanog Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine. Kao predsjednik Republike Bosne i Hercegovine proglasio je, nakon referenduma o nezavisnosti 1992. godine, nezavisnost i otcjepljenje od Jugoslavije.

alija-izetbegovic

Nagrade i priznanja
1993. Nagrada „Kralj Fejsal” za služenje islamu,
1995. Odlikovanje Republike Hrvatske „Velered kraljice Jelene”,
1995. Ličnost godine u anketi španskog lista „El Mundo”,
1996. Plaketa Hrvatske akademije znanosti u umjetnosti,
1996. Diploma počasnog doktora nauka Univerziteta u Tuzli,
1996. Nagrada „Mislilac godine” Fondacije „Ali Osman Hafiz” iz Medine,
1997. Državni orden Republike Turske,
1997. Međunarodno priznanje za demokratiju Centra za demokratiju SAD,
1997. Titula počasnog doktora pravnih nauka Marmara univerziteta u Istambulu,
1997. Počasni doktorat Univerziteta u Rijadu,
1998. „Orden nezavisnosti”, odlikovanje države Katar,
1998. Priznanje Foruma Crans Montana za razvoj demokratije,
2000. Ličnost stoljeća u Bosni i Hercegovini, izbor lista „Dnevni avaz”,
2001. Islamska ličnost godine, nagrada Ujedinjenih Arapskih Emirata.[2]
Bibliografija
Islamska deklaracija , 1970. godine
Islam između Istoka i Zapada, 1980. godine
Govori i pisma , SDA, 1994.
Rat i mir u Bosni i Hercegovini, biblioteka Posebna izdanja, vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, 1998. godine
Moj bijeg u slobodu: Bilješke iz zatvora 1983-1988, Biblioteka Refleksi, Svjetlost, 1999. godine
Sjećanja, autobiografski zapis, 2000. godine

priredio:Kenan Sarač

Priča iz sela Mrkalji kod Foče, sa ruba najveće prašume u Evropi (foto i video)

prica-iz-sela-mrkalji-kod-foce-sa-ruba-najvece-prasume-u-evropi

Mjesecima nakon početka rata u BiH, stanovništvo iz okoline Tjentišta krilo se u okolnim šumama i planinama. Avdija je živio u kolibi na katunu, a Šaban sa suprugom 83 dana proveo u ‘Fići’ parkiranom u prašumi Perućica. Ovo je priča iz sela Mrkalji kod Foče, sa ruba najveće prašume u Evropi.

prica-iz-sela-mrkalji-kod-foce-sa-ruba-najvece-prasume-u-evropi-2

prica-iz-sela-mrkalji-kod-foce-sa-ruba-najvece-prasume-u-evropi-5

prica-iz-sela-mrkalji-kod-foce-sa-ruba-najvece-prasume-u-evropi-9

prica-iz-sela-mrkalji-kod-foce-sa-ruba-najvece-prasume-u-evropi-3

prica-iz-sela-mrkalji-kod-foce-sa-ruba-najvece-prasume-u-evropi-10

priča iz sela Mrkalji kod Foče, sa ruba najveće prašume u Evropi   7.jpg

prica-iz-sela-mrkalji-kod-foce-sa-ruba-najvece-prasume-u-evropi-8

prica-iz-sela-mrkalji-kod-foce-sa-ruba-najvece-prasume-u-evropi-6
Alen Bajramović
TV Liberty

_ _ _ _ _

VIDEO:
Iz rata u rat (RSE Balkan)

_ _ _ _ _
priredio:Kenan Sarač
fotografije:screenshot

BAŠESKIJA – Abdulah Sidran

baseskija-ilustracija

BAŠESKIJA

Jutros je, usred ljeta, snijeg pao, težak i mokar.
Plaču zaprepaštene bašte.
Bilježim to i šutim, jer svikao sam na čuda.
Vidim, kroz okna dućanska, zabrinuta prolaze lica, i nijema.
Kamo će stići, Bože, koji sve znaš?
Ne hulim, samoću sam ovu primio ko dar, ne kaznu,
ko premoć, nipošto užas.
Stići će, znam, odjutra, ljudi neki.
Morao je i noćas neko umrijeti.
Duša je moja spremna, ko kalem i papir predamnom.
Šutnja i čama. Koga Si, noćas, otrgnuo gradu?
Čije ćemo ime pominjati jutrom,
uz duhan i kahvu, narednih dana?
Treba biti mudar, neka se strava čekanja na licu ne očituje.
Jer dugo je trebalo dok shvatih:
ovo je grad u kome sve bolesti zarazne su.
Širi se ljubav ko žutica i kuga. I mržnja se jednako koti.
Nisam li, možda, odviše sam?
Nije to dobro, toliko sam sviko na samoću.
Mislim li pravo, Bože?
Tako je nekoć (i to stoji zapisano), crvena kiša lila ponad grada,
pometnja i strah rasli ko korov.
A malo je zdravih u gradu duša.
I pravo je što je tako. Jer, bolest otkuda – jasno mi je,
al otkuda zdravlje?
Je li, Bože, zbilja, otkuda zdravlje?
Pitaju li to ovi ljudi oko mene
(što isto ih primam, znajući da ni dva nisu ista,
ni pred Tvojim, ni pred mojim licem), pitaju li?
I znaju li da ih motrim?
Kako bi im samo srca uzdrhtala ove redove da vide!
Griješim li prema sebi, tek tada sam drugima prav.
Prema njima griješim li, pravdu prema sebi ispunjam.
Šta je onda istina, reci mi, Bože moj?
Moli Te skromni Mula-Mustafa, što druge želje nema
već tiho da bude, i još tiše ode,
kada dodje čas.

Abdulah Sidran

_ _ _ _ _

ljetopis-sarajeva-i-bih-1746-1804mula-mustafa-baseskija

 

Mula Mustafa Bašeskija
Bašeskija je puno više od hroničara jednog vremena. Iz njegovog ljetopisa saznajemo ne samo dešavanja za njegovog života, već i običaje, način života, pa i duh vremena u kojem je pisao.

Ljetopis Mula Mustafe Bašeskije je prvo djelo ovakve vrste u Bošnjaka. No, Bašeskija je puno više od hroničara jednog vremena. Iz njegovog ljetopisa saznajemo ne samo dešavanja za njegovog života, već i običaje, način života, pa i duh vremena u kojem je pisao. U njegovoj svojevrsnoj hronici društvenog života Sarajeva saznajemo ko se vjenčao, ko je preselio,ko je otišao u rat, kada je bila gladna godina, kada je grad poharala kuga. Bašeskija nam donosi puno detalja i o privrednom životu grada, o zanatima ,trgovini i sl.

Bašeskija u Ljetopisu donosi i niz drugih zanimljivosti, kao što je npr. izgradnja biblioteke u Carevoj mahali, koju je izgradio Osman šehbi Bjelopoljac sin Mehmeda efendije Kadića iz Bijelog Polja. Takođe, spominje izgradnju džamija, javnih česama, turbeta itd. Donosi i podatke o svom godišnjem prihodu i potrošnji papira u svojem dućanu.

Ipak, najveći dio Ljetopisa se odnosi na smrt njegovih sugrađana i način kako su umrli. Sam pisac ljetopisa je imao tu nesreću da je nadživio osmoro od desetoro svoje djece

O životu Mula Mustafe Bašeskije se vrlo malo zna i izvor je uglavnom sam Ljetopis, ono što je on u njemu zapisivao o sebi. Zna se da je rođen 1731. ili 1732. godine u Mimar Sinanovoj mahali. Zbog službe koju dobija u mektebu kod Ferhad-pašine džamije 1757. godine pretpostavlja se da je završio medresu. Već 1759. godine Bašeskija je postavljen za imama jedne sarajevske džamije. Bašeskija ubrzo napušta ovaj poziv i postaje narodni pisar. Sastavljao je i pisao nepismenom svijetu privatna pisma, molbe, žalbe, ugovore, potvrde, popisivao ostavštine umrlih građana… To zanimanje će mu donijeti bogatstvo i ugled .

sarajevo-bistrik

Svoje lično obrazovanje i usavršavanje Bašeskija i dalje ne napušta, pa ga vidimo kako sluša predavanja o šerijatskom pravu i astronomiji kod muderisa Gazi Husrev-begove medrese Mehmed-Razi Velihodžića. U svom dućanu, pored pisarskih poslova, podučavao je i učenike medresa i druge osobe u arapskoj kaligrafiji i šerijatskom nasljednom pravu. Osim toga, on 1779. godine bilježi kako se sa nekoliko prijatelja jednom sedmično sastajao u kući nekog Vilajetovića na Atmejdanu, gdje bi pored sijela i razgovora po pola sata posvećivali čitanju knjiga. Takva sijela uz halvu održavana su i na drugim mjestima u Sarajevu i nazivana “Sohbet-halva”.
Bašeskija je 1800. godine dobio službu u Husrevbegovom vakufu. Tu dužnost nije dugo obavljao jer ga je naredne godine pogodila kap , od koje se nikada nije do kraja oporavio. Postojalo je puno dilema o datumu Bašeskijine smrti, ali je istinu na kraju otkrio Ljetopis njegovog sina Mustafe Firakija koji je, nažalost, sačuvan samo u fragmentima, a koji pominje datum smrti Mula Mustafe Bašeskije od 18. avgust 1809. godine.
Sam Ljetopis obuhvata događaje od 1746. do 1805. godine što znači da je Bašeskija i pored bolesti još uvijek bilježio u svom Ljetopisu. Ne zna se gdje se danas nalazi mezar Mula Mustafe Bašeskije. Pretpostavlja se da je ukopan na mezarluku u Mimar Sinanovoj mahali gdje je proveo najveći dio svog života.
_ _ _ _ _

priredio:Kenan Sarač
fotografije:flickr ekranportal13

GORAŽDE : ODRŽANA PROMOCIJA ROMANA SMRT NA PUTU SPASA (FOTO)

Goražde,  14.10.2016.

gorazde-promocija-knjige-008

gorazde-promocija-knjige-009

gorazde-promocija-knjige-010

U Maloj sali Centra za kulturu u Goraždu večeras je organizovana promocija romana “Smrt na putu spasa” autora Salima Kurta koji je jedinstvena memoarska hronika najtežih ratnih vremena i iskušenja kroz koja su prošli Bošnjaci fočanskog i goraždanskog kraja.

Promocija je okupila veliki broj građana, a o knjizi su govorili njeni promotori, Fatmir Alispahić i Kerim Švrakić, te sam autor.
Salimu Kurtu ovo je druga knjiga, a ranije je izdao knjigu “Grebak u zoni sumraka”. Sudionik je ovog djela, a na romanu je radio tri godine. Priča se temelji na nadi i preživljavanju jednog naroda uz pomoć Hasana Turčala.
Na kraju promocije, prisutnima se obratio i načelnik Općine Goražde dr.sci. Muhamed Ramović.

gorazde-promocija-knjige-011

gorazde-promocija-knjige-013

gorazde-promocija-knjige-002

gorazde-promocija-knjige-004

 

priredio:Kenan Sarač

– pročitaj i ove naslove:

ROMAN : SMRT NA PUTU SPASA (VIDEO)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/02/roman-smrt-na-putu-spasa-video/

Salim Kurt: Smrt na putu spasa
https://focanskidani.wordpress.com/2016/09/29/salim-kurt-smrt-na-putu-spasa/

POGLED NA NOVU KNJIGU Salima Kurta ”Smrt na putu spasa”
https://focanskidani.wordpress.com/2016/09/27/pogled-na-novu-knjigu-salima-kurta-smrt-na-putu-spasa/

Sarajevo:Održana promocija knjige ”Smrt na putu spasa”, autora Salima Kurta
https://focanskidani.wordpress.com/2016/09/24/sarajevoodrzana-promocija-knjige-smrt-na-putu-spasa-autora-salima-kurta/

U subotu,24.09.2016. u 11 sati : PROMOCIJA KNJIGE “Smrt na putu spasa” Salima Kurta u Morića hanu
https://focanskidani.wordpress.com/2016/09/23/u-subotu24-09-2016-u-11-sati-promocija-knjige-smrt-na-putu-spasa-salima-kurta-u-morica-hanu/

PROMOCIJE : Goražde, 14.10.2016.
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/10/promocije-gorazde-14-10-2016/

VEŽI ATA ĐE TI AGA KAŽE

clipboard01
VEŽI ATA ĐE TI AGA KAŽE
 
Moj je pradjed daleko dogur'o
Do dvorskoga komandira straže
Zato što je poštovao onu:
Veži ata đe ti aga kaže
 
Dedo stek'o aginska imanja
Ogradio pašnjake, plantaže
A stalno je šaptao u bradu:
Veži ata đe ti aga kaže
 
Babo mi je bio poslovođa
Obišao sve hotele, plaže
Jer životna maksima mu bila
Veži ata đe ti aga kaže
 
Imam i ja pomalehno kljuse
Od svih silnih atova mi draže
Ja se uzdam u njega i u se
I vežem ga đe mi duša kaže
 
(prof. NAKIB ABDAGIĆ KIBAN)
clipboard01
_ _ _ _ _
 
Nakib Abdagić rođen je 8. novembra 1947. godine u Donjem Vakufu. Preminuo je 3. maja 2008. godine. Gimnaziju završio u Bugojnu, a diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Više od deset godina je radio kao glumac u BNP-u Zenica.
 
Autor je nekolicine drama: Hamza Pogorelac, Deratizacija, Balwan City i Mudri Muradif, od kojih je dakako najznačajnija Hamza Pogorelac (najgledanija ratna drama), koja je izvedena 400 puta.
 
1993. godine Nakib Abdagić-Kiban i njegov prijatelj i saborac Ibrahim Ćustić Ibrica sa ovom su dramom obišli mnoge bosanskohercegovačke gradove, među kojima i opkoljeno Sarajevo. Kiban je od prije rata aktivan u literarnoj djelatnosti, pa je objavljivao svoje radove u eminentnim ex-jugoslavenskim časopisima poput Ježa, Oslobođenja i dr. Neke od svojih radova (pjesme, priče, epigrame, karikature) sabrao je u knjizi Veži ata đe ti aga kaže.
 
Nakib Abdagić-Kiban biće upamćen i po svojim ulogama u filmovima Remake [1] i „Iza granice“ i TV-serijama Viza za budućnost [2] i „Crna hronika“.
 
Sa Almom i Harisom Abdagić održao je brojne izvedbe svog autorskog kabarea Balwan City.

SARAJEVSKA REZOLUCIJA El-HIDAJE 18. oktobra 1941. godine

Ukupno je bilo osam rezolucija: Sarajevska, Prijedorska, Zenička, Banjalučka, Mostarska, Tuzlanska, Bijeljinska i Trebinjska, čiji su potpisnici bili istaknuti vjerski radnici, intelektualci, privrednici i ugledni građani.

REZOLUCIJE IZ 1941.GODINE SU PRVI GLAS ANTIFAŠIZMA U EVROPI

Malo je poznato da su Bošnjaci, odnosno naša vjerska i svjetovna elita u vrijeme vladavine ustaške NDH-a pisala više rezolucija za spas komšija Srba, Roma, Jevreja. …

Još manje poznato je da su upravo potpisnici tih rezolucija često bili prve žrtve “osloboditelja” partizana na kraju II svjetskog rata. Bošnjaci su u isto vrijeme bili žrtve i fašista i komunista, a borili su se i protiv jednih i drugih.

Antifašizam i antikomunizam je sudbina Bošnjaka!

sarajevska-rezolucija-el-hidaje-2

SARAJEVSKA REZOLUCIJA El-HIDAJE

Potpisani muslimani, razmotrivši teško stanje u kome se danas nalaze muslimani Bosne i Hercegovine i uočivši da se to stanje iz dana u dan pogoršava, osjetili su se, i kao pripadnici svoje uzvišene vjere islama i kao ljudi, dužnim da na prijedlog Glavnog odbora El-Hidaje, organizacije ilmije (muslimanskog svećenstva), konstatiraju sljedeće činjenice i da zatraže lijeka nevoljama u kojima se nalaze.

    1. Stanje muslimana u Bosni i Hercegovini je danas vrlo teško. Neće biti pretjerano ako reknemo, da u svojoj povijesti muslimani ovih krajeva nisu doživili težih časova. U akcijama, koje poduzimaju neodgovorni elementi i pobunjeni Srbi, stradaju u najvećoj većini muslimani. To s toga, što su najviše izmješani nezaštićeni muslimani sa grčko-istočnjacima u ovim krajevima, pa uzbunjeni Srbi nepromišljeno napadaju onog, tko im je najbliži. U ovim nastalim neredima strada mirno građanstvo i nedužni ljudi; strada na desetke tisuća golih života i propada sav imetak; sela se pale, stanovnici prisiljeni da bježe i sele, svakim danom se zbjegavaju u veće gradove bez igdje išta. Na tisuće siročadi, ostalih bez svojih roditelja, vape za pomoć i potucaju se tražeći zaštite. Konstatirajući ovo ističemo, da ovo nisu žrtve, koje su rodoljubi dužni podnijeti za svoju grudu, nego je ovo opći nered, koji se sve više širi i vodi propasti muslimana Bosne i Hercegovine. Pored svakodnevnih vapaja sa raznih strana da se ovome stane na kraj, i pored raznih utješljivih izjava od strane odgovornih čimbenika, stanje se ne popravlja, nego se svakim danom pogoršava i ugrožava i one krajeve, koji nisu do sada direktno pogođeni istaknutim nevoljama. Što je još najgore poduzimani su i poduzimaju se od strane pojedinih vlasti takvi potezi, koji samo više izazivaju oštre raekcije pobunjenika, pa je na taj način bijedno i nezaštićeno stanovništvo još više nedužno izloženo stradanjima. Sve ovo podrmava svako uvjerenje u sigurnost i daje povoda da se na temelju samoga toka činjenica, a nešto možda i propagandom neodgovornih elemenata, stvara u širokim i neupućenim slojevima uvjerenje, da je ovo sistem, koji se smišljeno provodi.

    2. Mnogi katolici, svjesno, za sva nedjela koja su provedena u posljednje vrijeme, bacaju odgovornost na muslimane i predstavljaju sve događaje međusob­nim razračunavanjima između muslimana i grčko-istočnjaka. Tako isto mišljenje imaju i neki grčko-istoćnjaci u pogledu odgovornosti muslimana. Kad se stvari međutim pravilnije i izbližeg upoznaju, vidi se da muslimani nisu krivi i zato oni to nabacivanje najenergičnije od sebe odbijaju. Činjenica, što među počiniteljima raznih zlodjela ima ljudi i sa muslimanskim imenima, ne može krivicu i odgovor­nost baciti na muslimane. Muslimani su se i ranije ograđivali od ovih zlodjela koja su provođena, te je u rezoluciji, donesenoj na glavnoj godišnjoj skupštini “El-Hidaje”, organizacije ilmijje, održanoj 14. VIII o.g. unesena i ova tačka: 4/ Sa bolom u duši i dubokom sućuti sjećamo se svih onih muslimanskih žrtava, koje nedužno padoše u nemirima, koji se ovih dana mjestimično događaju. Osuđujemo sve one pojedince muslimane, koji su na svoju ruku sa svoje strane napravili bilo kakav ispad i učinili kakvo nasilje. Konstatiramo, da su tako što mogli učiniti samo neodgovorni elementi i neodgojeni pojedinci, čiju ljagu odbijamo od sebe i od svih muslimana. Pozivamo sve muslimane, da se u duhu visokih uputa svoje vjere islama i u interesu države, strogo klone svih zlodjela. Molimo državne vlasti, da što prije zavedu zakonsku sigurnost u svim karajevima, ne dozvoljavajući da se što bilo učini na svoju ruku, kako ne bi nevini ljudi stradali.” I mi sada konstatiramo da je zlodjela mogao činiti samo ološ i kriminalni tipovi, kojih ima u savkoj zajednici. Konstatiramo i to, da ni oni nisu to od sebe činili, dok im nije dato oružje, uniforma, ovlašćenje, a često puta i naredbe. S toga ni u kom slučaju za ta zlodjela ne snose muslimani odgovornost, niti su im oni incijatori. Konstatiramo i to, da su u svrhu, da se odgovornost za nedjela obori na muslimane, izrabljivani fes i muslimanska imena. Naime, oblačili su fes, koji je zaveden kao uniforma sve bosanske vojske, nemuslimanima vršeći razna zlodjela, kojom su se prilikom nazivali međusobno i muslimanskim imenima. Muslimani nisu nikom spremali ni mislili nikakva zla, što najbolje potvrđuje činjenica, da su svi muslimani, bivši jugoslovnski vojnici, odmah nakon rata predali vojno oružje. Muslimani su i u svojoj prošlosti za vrijeme Turske, kad su bili jedini gospodari, tolerisali bez razlike sve vjere i nikom nisu zuluma činili. S toga se ne mogu ni danas muslimani predstavljati incijatorima zločina i onima, koji ne trpe grčko-istočnjake, i izazivaju sve nerede, kao što to neki namjerno čine.

    3. U ovakvim teškim prilikama pojavljuje se i netrpeljivost prema islamu od nekih katolika. To se odražava u pisanju, u privatnim i javnim govorima i nejednakom postupku prema katoličkoj i islamskoj vjeri. To se sve pojavljuje pored raznih izjava sa najviših mjesta, u kojima se govori o jednakosti i ravnopravnosti obiju vjera. Ove naše konstatacije spremni smo uvijek potvrditi konkretnim primjerima.

Nakon ovih konstatacija tražimo od svih odgovornih čimbenika i svih muslimanskih vjerskih i političkih predstav­nika, da se zauzmu na svim nadležnim mjestima:

1. da se zavede stvarna sigurnost života, časti, imovine i vjere za sve građane u državi bez ma kakvih razlika;

2. da se nevini svijet stvarno zaštiti jačom vojnom obranom;

3. da se u buduće ne dozvoli, da se poduzimaju ma kakve akcije, koje će po svojoj naravi izazivati pobune i krvoprolića u narodu;

4. da se pozovu na sudsku odgovornost svi stvarni krivci, koji su počinili ma kakvo nasilje ili zlodjelo, bez razlike kojoj vjeri pripadali, te da se najstrožije kazne prema zakonu, kao i oni, koji su ovakva zlodjela naređivali ili za njih dali mogućnost;

5. da zakone primjenjuje samo redovna vlast i redovna vojska;

6. da se onemogući svaka vjerska netrpeljivost i da se najstrožije kazne oni, koji u ovom pogledu naprave kakav bilo dokazan izgred;

7. da se što prije pruži dovoljna materijalna pomoć onima, koji su nedužno postradali u ovim neredima.

Sarajevo, na 18. oktobra 1941. godine.

    Slijede potpisi:

1.      Hadži Mehmed Handžić, predsjednik “El-Hidaje”

2.      Muhamed Pašić, ravnatelj Šerijatske gimnazije

3.      Mustafa Varešanović, džematski imam grada Sarajeva i predsjednik Udruženja džematskih imama

4.      Hfz. Hasib Fazlić, predsjednik Muallimskog udruženja

5.      Ahmed Burek, ravnatelj Gazi Husrevbegove medrese

6.      Dr. Šaćir Sikirić, rektor Više islamske šerijatsko-teološke škole

7.      Tajib Saračević, ravnatelj Niže okružne medrese

8.      Mesihović Šaćir, član Ulema-medžlisa u miru

9.      Mahmud Bahtijarević, član Ulema medžlisa u miru

10.    Ibrahim Čadordžić, predsjednik Kotarskog v.m. povjerenstva u Sarajevu i  predsjednik Udruženja šerijatskih sudaca

11.    Dr. Hazim Muftić, ravnatelj vakufa

12.    Dr. Kasim Turković, član bivšeg vakufsko-mearifskog sabora

13.    Edhem Mulabdić, predsjednik Narodne Uzdanice

14.    Mehmed Ali Ćerimović

15.    Hafiz Muhamed Pandža, član Uleme medžlisa

16.    Hafiz Ibrahim Riđanović, član Ulema medžlisa

17.    H. Alija Aganović, član Ulema medžHsa

18.    Abdulah Dervišević, muderis i predsjednik kotarskog odbora “El-Hidaje” u Sarajevu

19.    Ešref Berberović, predsjednik muslimanskog društva “Trezvenost”

20.    Edhem Ćejvanija, predsjednik “Hurijeta”

21.    Selim Džino, član Glavnog odbora “Merhameta”

22.    H. Mustafa Merhemić, predsjednik Udruženja bivših zemljoposjednika

23.    Kasim Dobrača, član Glavnog odbora “El-Hidaje”

24.    Hafiz Ramiz Jusufović, tajnik Imamsko-mualimskog udruženja

25.    Mehmed Mujezinović, tajnik Glavnog odbora “El-Hidaje”

26.    H. Hafiz Ibrahim Redžić, šerijatski sudac u miru

27.    Faik Musakadić, predsjednik muslimanskog društva “Bratstvo”

28.    Muhamed Hazim Tulić, profesor

29.    Ahmed Tuzlić, suplent

30.    Salim Ćatić, profesor, tajnik Narodne Uzdanice

31.    Kapidžić Hamdija, profesor

32.    Trebinjac Hfz. Ibrahim, suplent

33.    Mustafa Drljević, profesor

34.    Ćazim Nožić, profesor

35.    Bajraktarević Mahmud, profesor

36.    Nedim Filipović, suplent

37.    Derviš M. Korkut, kustos Zemaljskog muzeja

38.    Ahmed Kasumović, profesor

39.    Besim Korkut, profesor

40.    Dr. Behaudin Salihagić, sudac

41.    Bekir Omersoftić, zamjenik državnog tužitelja

42.    Osman Sokolović, tajnik Trg. Obrtne komore u miru

43.    Hadžijahić Hafiz Džemaludin, irnam i hatib Careve džamije

44.    Mujezinović Hafiz Mustafa, nastavnik Ženske med­rese

45.    Abdulah Fočak, upravitelj mekteba

46.    Dr. Vejsil Bičakčić, glavni liječnik OUZUR-a i pred­stavnik društva “El-Kamer”

47.     Fejzulah   Hadžibajrić, član Glavnog odbora “El-Hidaje”

48.    Husejn Đozo, član Glavnog odbora “El-Hidaje”

49.    Muhamed Fočak, član Glavnog odbora “El-Hidaje”

50.    Hafiz Akif Handžić, irnam Državne bolnice

51.    Hafiz Ibrahim Proho, upravitelj mekteba

52.    Mahmud Traljić, student

53.    Halid Čaušević, student

54.    Kemal Čaušević, student

55.    Hazim Šabanović, publicista

56.    M. Sejid Prašo, student

57.    Hasan Bajraktarević, student

58.    Skaka Ahmed, vjeroučitelj

59.    Bukvić Kasim, student

60.    Asim Hadžišabanović, industrijalac

61.    Mulić Abdulah, učitelj

62.    Husein Kadić, posjednik

63.    Mehmed Šahinagić, posjednik

64.    Ing. Asim Šeremet, viši poljoprivredni savjetnik u rniru

65.    Ahmed Mešinović, trgovac

66.    Edhem Fočo,trgovac

67.    Asim Arslanagić, trgovac

68.    Sulejman Gorušnović, trgovac

69.    Sulejman Muhasilović, trgovac

70.    Mehmed Kučukalić, trgovac

71.    Uzeir Hadžihasanović, trgovac

72.    Hamdija Zulfikarpašić, trgovac

73.    Jusuf Čengić, trgovac

74.    Salih Fočo, trgovac

75.    Mustafa Bičakčić, trgovac

76.    Šerif Vranić, trgovac

77.    Derviš Atić, industrijalac

78.    Mustafa Softić,

79.    Hamdija Mujičić,

80.    Hašim Skopljak,

81.    Hafiz Omer Mušić, nastavnik

82.    Salem Muharemagić,

83.    H. Hasan Nezirhodžić, trgovac

84.    Hamdija Delić, trgovac

85.    Muhamed Kemura, trgovac

86.    Ismet Njemčević, trgovac

87.    Ahmed Tabaković, trgovac

88.    Fejzulah H. Šabanović, industrijalac

89.    Edhem Bičakčić, biv. ravnatelj Grad. šted.

90.    Nanić Muhamed, industrijalac

91.    Edhem Đulizarević, obrtnik

92.    Ismet Sulejmanović, obrtnik

93.    Hamdija Đukić, trgovac

94.    Ahmed Tufo, trgovac

95.    Skaka Abdulah, obrtnik

96.    Hasan Zulfikarpašić, trgovac

97.    Dr. Asim Musakadić, liječnik

98.    Hasan O. Užičanin, obrtnik

99.    Dr. Husein Mašić, sudac

100.  Repovac Naših, sudac

101.  Dr. Muhamed Kulenović, predsjednik Sudbenog stola Sarajevo

102.  Osman Sikirić, vijećnik banskog stola u Sarajevu

103.  Muhamedbeg Fidahić, vijećnik Vrhovnog suda, Sara­jevo

104.  Osman Forto, šerijatski sudac

105.  Munir Tarabar, vježbenik šerijatskog suda

106.  Kulenović Hafiz Sulejman, šerijatski sudac

107.   Omerhodžić Osman, šerijatski sudac

108.  Ahmed Selimović, šerijatski sudac

(Arhiv Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, dokument broj: 3388)

Preuzeto iz knjige: Ferid Dautović, Kasim ef. Dobrača – život i djelo, El-Kalem i MIZ Sarajevo, Sarajevo, 2005, str.215-223.

sarajevska-rezolucija-el-hidaje

<<<<<

Resolution of Sarajevo Muslims

https://en.wikipedia.org/wiki/Resolution_of_Sarajevo_Muslims

<<<<<

priredio:Kenan Sarač

fotografije:flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik

MURAT Rezaković

foca-carsija
Foča – Pazarište

 

MURAT Rezaković, turski asker, dojahao je do Fočanske doline odnekud od Soluna. Služio je sultana dvadeset godina, a od toga deset u Foči bio. Dobro je jezik bosanski govorio, običaje svještio, ali Fočak nije bio. Upravo je dobio tapiju od sandžakkapetana da mu askerluk prestaje pa mu je na volju da ostane u Foči ili kući, u Solun, da se vrati.

foca-gornja-carsija-sa-ducanima

Sutradan, jutrom, krenuo kaldrmom niz Prijeku čaršiju a u glavi vagao ostati ili se vratiti. Da ostane nije znao što bi, činilo mu se da je i kao asker u Foči bio samo stranac, skine li askerske širite biće još veći. Ako se Solunu vrati niko ga ni poznati neće. Između dva stranca jednog je morao odabrati, baš tog jutra, ali koga?!

careva-005

Od Careve džamije prema kafani niz Pazarište koracima je vagao tražeći odluku:
– U Solunu, u Foči, u Solunu… – Ono ”u Foči” mu je padalo na lijevu nogu, ali nije htio sam odustati od vaganja, čekao je da mu neko ”pomoz bog” ili ”selam” nazove. I kad je pomislio da će ga usta zaboljeti od onog ”u Solunu”, ”u Foči”, kad začuo iza sebe:
– Sabahhajrola Murataga.
– Sabahhajrola keva – otpozdravio je Murat ali i upitao zarom pokrivenu djevojku:
– Čija ’no ti bi šćeri?
– Salihage Muharemovića – odgovorila ona i ubrzala ispred njega put Pazarišta.
Prestao Murat vagati gradove a počeo ponavljati:
– Salihaga, Muharemović, pa opet, Salihaga…

Taj dan bila je subota, i bio pazarni dan u Foči, bila jesen, lijepa jesen Fočanska. Seljaci dotjerali voće ubrano i osušeno, pekmez, šogolj, drva, sijeno, sir, kajmak. Poneka vreća kreča pod Pazarištem bila prislonjena. Tezge se lomile pod medom, vinom, rakijom, kovanim noževima. Cigani donijeli kose, sablje Fočanke a Dervo iz Slatine kace, stapove, čabrice, kosišta, grablje.
Svega na pijaci bilo što roditi može na obalama Drine i Ćehotine, kod seljana na Cvilinu, Dragočavi, Godjevnu, Vikoču, u Šadićima, Ćurevu, Zavaitu, što mogu i znaju ruke i zanati došli od Dubrovnika, Carigrada, Beča, odkud sve nisu?
– Evo ih mrkaljuše iz Potpeća – prizivao mušterije jedan što je kruške prodavao.
– Fočanka za ovcu – vikao drugi vitlajući sabljom iznad glave.
– Karike na marike, ko nabije taj dobije – ponavljala je ciganka nudeći karike vještima da bacaju na flaše.
– Duhan, duhan vikočki – dovikivao je brkajlija pod turbanom, suknenih hlaća sa velikim turom dok je prevrtao i nudio sitno izrezan žuti duhan.
– Miris dubrovački – odmah za njim dodao je jevrejski trgovac sa bijelom kapom na glavi.
– Bukovina sa Čelebića – čuo se glas čiče pod vlaškom šubarom.
I tako, smjenjivale se ponude, čuo se žamor, kasnije i pjesma. Prvo onako nasuho pa onda uz šargiju, violinu, def i piskav glas ciganke što je, nekome, pjesmom otimala teško stečenu zaradu, a davala sjetnu pjesmu za utjehu:

”Razbolje se lijepa Fatma jedinica u majke ona traži žute dunje, žute dunje, aman amann žute dunje iz Stambola…”
Predveče cigani trebali slaviti, baš ovdje na Pazaru podno Sahat kule i birati svog cara. Ciganskog cara. Murat Rezaković je hodao gore – dolje, gledao sve, kupovao nije ništa. Što će mu šta, kad sve u kasarni ima. Kasarna mu je kuća, Kulaš i sablja sva briga. Bar je tako mislio dok tapija kapetanska nije došla. Sad mu se po glavi vrzma i Solun i miris Egeja i Foča, valjda iz navike i lijepih uspomena, ali i ona Salihage Muharemovića što je jutros prema Pazaru zamakla. Sjeo pred kafanu podno pazarišta, da noge odmori. Lijeva ga sve više poboljevala. Ranjen u nju bio u mladosti sad crvenila na tom mjestu. Sjeo da kahvu popije ali i rakijicu, onako, za dušu.
– Mogu li dvije sa lokumom i jedna u fiću – naručio kahve i rakiju.
– More, more Murataga – odgovorio kafedžija, a i upitao:
– Što dvije kad si sam Murataga?
– Naići će neko, naići – odgovori on.
I naišao. Prvo ciganka sa ciganima i pjesmom ciganskom a onda i Salihaga Muharemović. Cigani mu otpjevali onu njegovu:

”Caru jada kod Soluna grada
a Muratu oko srca mlada….
Caru Egej vojsku potopio
A Muratu dragu poljubio…”
Salihaga ga pozvao kući da popričaju o kćeri mu.
– Nije pazar za prodat evlada Murataga – govorio mu Salihaga uz onu kafu što je baš njega dočekala.

foca-sjediste-sandzaka-i-doba-prosperiteta-1
Negdje oko podne telal išao čaršijom i pozivao narod na zubanje.
– Čujte i počujte narode – govorio je on – uz odobrenje Fočanskog muftije Smailbega Kukavice danas će se u četiri sahata na Pazarištu održati izbor novog ciganskog cara zubanjem…
– E čuj ciganskog cara – promeškoljio se Murat ali i obradovao da može i to vidjeti.
Malo prije četiri sata vratio se čaršiji i Pazarištu kad tamo kao da nije ni bio pazarni dan. Na sred Pazarišta prostrta slama, iznad postavljena jedna greda na kojoj je visila jabuka okačena na dva kanapa.
Tamo jedan, što bi sudija trebalo da bude, počeo pozivati:
– Trebaju nam dva Ciganina, dva Vlaha, dva Turčina, dvojica Balija, dva Jevrejina…
I kako su iz mase izlazili ljudi po dogovoru ili masom nošeni, jedino po kapama razlikovani, Murat nije ni primjetio svirače kako se prema njemu guraju:
– E hajde Muratago, duše ti, i ti sa nama – molila ga ona što mu je pjevala.
– Nisam ja za toga, nisam – odbijao je koliko je mogao.
– Ma hajde, duše ti….- molila ona vukući ga kroz masu naroda a i narod prihvatio:
– Haj Murataga, hajde…
Takmičari sjeli u krug oslonjeni na koljena. Bilo ih desetak raznih vjera. One iste vjere postavili jedne naspram drugih i tad sudija počeo da nabraja:
” Da bude kiše, da žita bude,
da djece bude….
da ratova ne bude,
da poplava i požara ne bude,
da bolesti ne bude..”

U isto vrijeme dok je nabrajao sudija je onaj kanap, na kom je visila jabuka, uvrnuo i pustio. Jabuka se vrtila i kružila iznad glava takmičara. Oni su trebali da je zagrizu zubima sa rukama na leđima. Za jabukom su se mogli bacati koliko su mogli ne odvajajući koljena od mjesta na kom su sjedili. Jabuka je kružila, oni se bacali, masa navijala, psovala, vikala.
– Ne Cigane, ne – proderala se Ciganka kad je Ciganin htio jabuku da uhvati.
– Kako će Ciganin biti ciganski car?- nastavila ona uz psovke ciganske.
Murat prvo samo klimao glavom, a onda ga masa i askerska strast ponijela. Ucaklio očima, istego šiju pa poput zvijeri zube iskezio i klimao se u pravcu jabuke a ona poput čigre, poskakivala od igrača do igrča, od zuba do zuba. Tvrda a i povelika bila, nije se dala. Kad se jabuka počela umirivati sudija je ponovo zavrtio a onda onaj do njega, u šubari je bio, ustima usporio, ali ga zubi izdali te je Murat, onako dok je njemu ispadala, pravo na svoje zube dočekao i otkinuo toliko da je onaj što sudi uzviknuo:
– Car, car, imamo novog ciganskog cara!
Iz one mase stotine Cigana se sručilo u pravcu njega. Nije ni znao da ih toliko ima u ovoj maloj, njemu za srce prirasloj, čaršiji. Podigli ga na svoje ruke, ljubili njegove, slavili ga. On mislio da su to samo ciganska posla, igra, a ono oni mu stavili krunu na glavu, klekli pred njega i pjevali nešto na ciganskom.
Nije razumio riječi, ali toplinu melodije jeste. Znao je da ga trebaju, a trebao je i on njih. Oni kuće nemaju, nema je ni on, oni konje vole, a njemu je Kulaš sve, oni sablje i noževe nose, njemu su cio život ili o pasu, ili nad glavom. Sa Pazarišta su se uputili u Han, a tamo pjesma, igra, svirka. Njega postavili u pročelje, a Ciganka zapjevala:

”Caru jada kod Soluna grada
a Muratu oko srca mlada….”

Murata sevdah ponio, sevdah dušu, a rakija i cigansko carstvo noge pa pred vrata Salihage Muharemovića.
– Ko je u ovo doba noći? – pitao Salihaga začuđen.
– Svatovi Salihaga, svatovi – odgovorili Cigani.
– Čiji svatovi? – pitao ih on sa nevjericom.
– Hanifini svatovi – odgovorili Cigani.
– Ko je prosi? – pitao joj otac.
– Murat Rezaković, car ciganski – odgovorio Murat da mu Salih glas čuje, da i on curu zaprosi. Ono ”car ciganski” dodao ponešen slavljem i čašću kojom su ga Cigani obasipali, užitkom koji je potajno i sam osjećo u tituli, u slavi, u probuđenoj mladosti.
Ushodao se po kući Salihaga, motalo mu se po glavi ono narodsko: ”Sina ženi kad hoćeš, a kćerku udaj kad možeš”. Murat mu Hanifu prvi prosio te popustio i dao kćerku za dvadeset godina starijeg zeta Murata Rezakovića, koji je ostajući u Foči ono Rezaković zamjenio sa novim prezimenom Stovrag. Otkud i zašto baš Stovrag nije poznato ali od tada je ostao samo Murat Stovrag.

foca-sjediste-sandzaka-i-doba-prosperiteta-2

_ _ _ _ _
Izvod iz romana Ševka Kadrića ”Proleter u srcu”

_ _ _ _ _
ŠEVKO KADRIĆ
8. 5. 1955. – 11. 10. 2014.
Rođen je u Foči. Školovao se u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu. Radio kao profesor u Prvoj gimnaziji i na Pedagoškoj akademinji u Sarajevu. Živio je i radio u Švedskoj.
Bio je afirmirani publicist, prevodilac, sociolog, slikar i ekolog. Bio osnivač Društva bh. pisaca i prevodilaca u Skandinaviji. Vlasnik izdavačke kuće “Hamlet- förlag”.
Objavio je deset romana, dvije zbirke pripovijedaka i četiri naučno popularne knjige.
Njegovi radovi su objavljeni na švedskom, danskom i engleskom jeziku.

_ _ _ _ _

priredio:Kenan Sarač

fotografije:flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik

OVO JE BOSNA

O Bosni i njenom narodu

ovo-je-bosna
949. Konstantin Porfirogenit u djelu DAI spominje Bosnu : “U pokrštenoj Srbiji su ovi nastanjeni gradovi: Destinik, Crnabuski, Medjireti, Drežnik, Lesnik, Saline i u zemlji Bosni (horion Bosona) Katera i Desnek.” .To je prema prijevodu sa latinskog dok se prijevod sa grčkog izvornog teksta razlikuje po tome što ne stoji “ u zemlji/ci Bosni” nego “ prema… Bosni.”
1150. Kinam : „Kad stiže blizu Save odatle zaokrenu prema drugoj rijeci po imenu Drina koja izvire negdje odozgo i odvaja Bosnu od Srbije. Bosna nije potčinjena arhižupanu Srba nego narod u njoj ima poseban način života i upravljanja…”
Napomena: U historiji se koristi i druga verzija u kojoj stoji da Drina dijeli Bosnu od “ ostale Srbije” što je stvar pogrešnog prijevoda.
1155. „Manuel in Christo Deo fidelis rex Porphyrogenitus, Romanorum imperator, piisimus,semper Sebastus, Augustus…Dalmaticus, Ungaricus, Bosthnicus, Servicus, Zecchicus…”
1166. godine Bosanci se u bizantskoj carskoj tituli javljaju poslije Ugara a prije Srba, Hrvata i Bugara.
1167. Carigradski patrijarh Mihajlo Antrijalski : “ I Hrvat i Bosanac neka budu upisani u tablice Romeja.”

1189. Bosanski ban Kulin izdaje čuvenu povelju koja je zapravo najstariji državni dokument što se tiče svih južnoslavenskih država. Na njenom početku stoji “ + U ime Oca, Sina i Svetoga Duha. Ja , ban bosanski Kulin…”

1323. Stjepan II Kotromanić : “A tomu daru biše svjedoci dobri Bošnjane…”

1332. Stjepan II Kotromanić : “Ako ima Dubrovčanin koju pravdu na Bošnjaninu – da ga pozove pred gospodina bana ili pred njegova vladaoca – roka da mu ne bude odgovoriti. “

-Konstantin Filozof (pisac s kraja 14. i početka 15. vijeka) u spisu “Skazanie izjavljeno o pismeneh” spominje bosanski jezik uz bugarski, srpski, slovenski, češki i hrvatski.

1353. “ Knez Vladislav, žena mu Jelena, sin im ban Tvrtko i brat mu knez Vuk, sa dvanaest kletvenika Bošnjana…”

1354. Jelena Kotromanić : “…kada pride gospoja bana mati s Ugra i s svojim sinom, s knezom s Vlkom, i kada bi stanak na Milah vse zemlje Bosne i Dolnjih kraji i Zagorja i Hlmske zemlje – prisegla je gospoja, bana mati, i njen sin, gospodin ban Tvrtko dumanadesete dobrihBosnjane knezu Vlatku Vlkoslavicu,…”

1366. Tvrtko Kotromanić : “Va ime oca i sina i Svetoga duha, amin. Az rab bozji i svetoga Grgure, a zovom gospodin ban Tvrtko, po milosti bozjoj gospodin mnogim ZEMLJAM BOSANSKIM, GOSPODIN BOSANSKI, I SRBSKI, I SOLSKI I PODRINSKI, I MNOGIM STRANAM BOSANSKIM.”

“A tomu svidoci dobri Bosnjane :vojvoda Vlkac, zupan Crnul, knez Bogad, tepcic Belhan, knez Branko Prinic, knez Sladoje,….”

1405. Tvrtko II : “U ovu nepravedni rat, Uchinih s gospodinom Hercegom i po svijetu s vlasteli Bosanscimi i vishe togaj, da je vidomo vsakome: Kto godi je Bošnjanin ali Kraljstva Bosanskoga prije rata bil dlzhan komu godi Dubrovcaninu, volja na viri mu uzeto na gospockoj, a moze Dubrovcanin tozi istinom pokazati – da se ima Dubrovcaninu vratiti i platiti.”

1427. Radoslav Pavlović :”Budući va velikoj slavi i gospoctvi mojih prijeroditelja plemenito naše,i potom za našu službu milosti i gradove i župe i zemlje koje primismo od Kraljevstva Bosanskoga,nam`dano i zapisano u naše plemenito va rusazi i Državi Bosanskoj,i Kraljevstvom i vsijem rusagom Bosanskim nam` potvrđeno i ustanovićeno…”

1432. R. Pavlović : “dajemo na vidjenje vsakomu chlovjeku komu se podoba i pred koga lice ov list nash otvoren dojde, a ili bi pred gospodina cara turskoga, a ili pred gospodina kralja ugarskoga, a ili pred gospodina kralja Tvrtka bosanskoga,ILI INOGA BOSNJANINA, A ILI GOSPODINA SRBSKOGA A ILI LATININA”

-Jedan od najstarijih spomena bosanskog jezika imamo u notarskim knjigama grada Kotora: 3.jula 1436, mletački knez u Kotoru kupio je petnaestogodišnju djevojku “bosanskog roda i heretičke vjere, zvanu bosanskim jezikom Djevenu”

1436. Navodi se “Bosna” kao ime majke Petra Radinovića : “Petar Radinouich cum consensu et voluntatem Bosne matris sue locauit se et sua opera usque ad annos sex proxime futuris Radoye Radelyeuich caligario presenti et conducenti … stare et laborare … more boni et fidelis famuli … docere artem suam cuo posse.”
1440. Prva zabilježena upotreba riječi Bošnjak desila se 1440. godine kada je Tvrtko II Kotromanić poslao bosansku delegaciju u Budim radi čestitanja poljskom kralju Vladislavu Varnenčiku na izboru za kralja Ugarske i Hrvatske. Tada je vođa bosanske delegacije rekao da su: “Bošnjakom isti pradjedovi bili kao i Poljakom”.

Tradicionalna titula “kralj Bosne” je kod Stefana Tomaša i Stjepana Tomaševića zamjenjena sa “kralj Bosanaca”.
„Nos Stephanus Thomas Dei gratia Rasciae, Serviae, Bosnensium sive Illyricorum, Primordiae, Dalmatiae et Croatiae rex“
“In nomine sanctae et individuae Trinitatis Stephanus Thomassevich Dei gratia Rassiae,Serviae, Bosnensium, seu Illyricorum , Primordiae,seu Maritimae , partiumque Dalmatiae et Corbatiae rex…”
1446. Kralj Tomaš :”da im se toj ne ima poreći ni potvoriti ni na manje donesti,ni za jednu neviru ni zgrihu Kraljevstvu našemu,što ne bi ogledano gospodinom Didom i Crkvom Bosanskom i Dobrimi Bošnjani.I s timij,sa vsim više pisanim,pridasmo ih gospodinu Didu Miloju,i Didu kon Didu,u ruke crkovne.”

1461. Stjepan Tomašević : ”Jere, ako Bošnjani budu vidjeli da u ovoj rati nece biti sami i da ce im mnogi ini pomioci – hrabrije ce u rat iti i vojevati, a tagdi i Turachka vojska nece bez straha u moje vladanje naprasno ulisti.”

1482. Petar Ohmučević: “Petar,istije Ohmućevića,po starini Bošnjanin,a radi nepovoljnog razumirja i pogube Bosanske,prišašćah njegovijeh starijeh – sad je Dubrovčanin,koji za milost njegove stare gospode složi i postavi ovo rodoslovlje,za slavu Bosansku i svakoga vridnoga Bošnjanina,dokole Bog dopusti i njegova sveta volja izvrši.”

1508. Marko Marulić, «Molitva suprotiva Turkom»: “Boj su bili š njimi Hrvati, Bošnjaci/Grci ter Latini, Srbli ter Poljaci…”

1531. Benedikt Kuripešić : “Ovdje su tri naroda.Prvo su stari Bosnjaci-katolici, kojima su Turci ostavili vjeru.Drugo su Srbi (Surffen) koje zovu vlasi, a mi ih zovemo ciganima ili Martolozima, jer se stalno sele i imaju nemiran zivot.Treci narod su gradski Muslimani. Oni su pak vecinom iz starina katolicki Bosnjaci, koji su presli na Islam. Ima i nesto Vlaha medju njima. Ne vole sela. Izbjegavaju sela, i drze se grada. Medju njima ima i dosta pravih Turaka.”

1571. Dubrovčani postavljaju natpis sa sljedećim tekstom: “Bosanska kraljica Margareta podigla hram djevici Margareti u nekad blaženom vremenu.”. O kojem vremenu se radi nije poznato, moguće je da je čak i 10 vijek u pitanju.
U djelu Jeronima Megisera “Thesaurus polyglotus” (Frankfurt na Majni, početak 17. vijeka) spominju se uz ostale govore (dijalekte): bosanski, dalmatinski, srpski, hrvatski.

Isusovac Jakov Mikalja ( 1601.- 1654) u predgovoru “Blagu Jezika slovinskoga” iz 1649. želi kako kaže da uvrsti “najodabranije riječi i najljepše narječeje” dodajući da je “u ilirskom jeziku bosanski jezik najljepši”, i da bi svi ilirski pisci trebali nastojati da njim pišu.
Dubrovački dramatičar Đono Palmotić, opredijelio se za govor “susjednih Bošnjaka”, ističući ljepotu tog govora.
Na početku XX poglavlja „Ljetopisa popa Dukljanina“ ( hrv. Redakcija) stoji : „ I pohitaše mnoge Bošnjane,…”

Lucius: De regno Dalm. et Croat., str. 309 : “Poslije toga kad se razcijepilo kraljevstvo (Hrvatska) u dijelove, izabrase Bošnjaci god. 1079. sebi posebnog poglavara; isto učiniše i Neretljani; a Hrvati izaberu za vladara tuđinca.”
17.vijek. Junije Palmotić : ,,…od slavnijeh smo tebi Slava i od Bošnjaka mi poslani, po kijeh plodnoj teku strain bistra Drina, Sava i Drava.”
,,Bulgar, Bošnjak, Hrvat bojni dizat će te do nebesi, i svi puci neizbrojni naš kojijem se jezik resi…”

Kraj XVII vijeka. Borelli-vukasovicev grbovnik : “Poslije nesretnog sloma bosanskog kraljevstva mnogi Bosnjani spasili su se bijegom u Dalmaciju, na njezina ostrva, Dubrovnik, Napulj, Apuliju, Istru i Vatikan.”
1730. Andrija Kačić Miošić, “ Razgovor ugodni naroda slovinskoga” : “ Probudi se, Bosno, zemljo slavna,kojano si zaspala odavna,ter mi kaži bosanske junake,na oružju vitezove jake, neka mogu i njih zapjevati, čast i diku slavnoj Bosni dati! Ali Bosna lipo odgovara, Milovana ter žestoko kara: “Jer si, brižan starče, poludio, putujući pamet izgubio? Kad si pjevâ pjesme od junakâ, najveće si pjevâ od Bošnjakâ.”

U istom djelu :

“deset iljad’ po izbor junaka,
kojino se ne boje Bošnjaka,
i prid njima Červa đenerale,
Dubrovčanin, od starine bane.

Ide Červa kralja dočekati
i na njega snažno udariti.
Malo vrijeme postojalo biše,
silene se vojske susritoše

kod Brgata, planine vjesoke,
blijezu jedne doline duboke.
Od bedrice sablje povadiše,
dvi se vojske silno udariše.

Tu se proli krvca od junaka
Dubrovčana i mladi Bošnjaka,
žestoko se vojske isjekoše,
s obi strani mnogi izgiboše.”

bosna-je-neosporna-cinjenica
1735. Duvanjski biskup fra Pavle Dragičević 1735, piše da u Bosni ima devet svećenika koji u vršenju vjerskih obreda ispomažu “bosanskim jezikom”, jer ne razumiju dobro crkvenoslavenski. Dodaje da je učenim katolicima u razgovorima sa pravoslavcima dovoljno da poznaju bosanski jezik.
Nikola Lašvanin u svom Ljetopisu : “1059. Andre , ungarski kralj, ; u vojsci od Bele umoren. – U ovo vrime kraljevao je u Dalmaciji i u Hrvati Krešimir , sin kralja Stipana. – Bošnjaci se pridaše Beli, kralju Ungarskomu ; s ovim uvjetom / da između sebe obiraju bana svoga, koga da kralj ungarski potvrdi. I tako obraše Ivana Kotromanovića za bana od Bosne.”

Naziv bosanski jezik upotrebljavaju i Slavonci Ivan Grličić (župnik u Đakovu, 1707.) i Matija Petar Katančić (1831. u Budimu objavio u šest knjiga prevod Svetog pisma “u jezik Slavno-Illyricski izgovora Bosanskog”).
Jako Baltić, “ Godišnjak od događaja i promine vrimena u Bosni 1754.- 1882. : “buduć da ne gledaju Turci rado da se Bošnjaci i Srbi sjedinjuju”.
1822. The Edinburgh GazetteerOr Geographical Dictionary : “ Stanovnici Bošnjaci su slavenskog porijekla i koriste najčišći dijalekt slavenskog jezika”

1825. “ Letopis Matice srspke” : “Bošnjaci žive izmeđ Drine, Verbasa, Save, Dalmacie i Hema, čislom 450 000; ispoviedaju ili Islam; ili su Rimokatolici , ili Pravoslavni. “

1832. Thomas Gordon, “History of the Greek revolution”: “ Prema najtačnijim podacima jedna trećina Bošnjaka su Muhamedanci a ostale dvije trećine su prilično ravnomjerno raspoređene između Grčke i Latinske crkve”.

1835. Ljudevit Gaj, “Naš narod” : “Bošnjaci živu izmeđ Drine, Vrbasa, Save, Salmacije i Hema, brojem 450.000 dijeleći se na islamski, to jest turski, i zatim na rimski i grčki vjerozakon. “ Pored Bošnjaka u poglavlju o slavenskim narodima “ilirskog koljena” spominju se Srbi, Hrvati, Crnogorci, Slavonci, Dalmatini, Slovenci i Bugari.

1836. The Penny Cyclopaedia of the Society for the Difussion of Useful Knowledge: “ Stanovnici su sastavljeni od Bošnjaka, rase slavenskog porijekla”

1842. Jukić u jednom članku o tvrdnjama Dimitra Tirola da su Bošnjaci Srbi : “Već su dvije godine, od kako se ja bavim među prostim narodom u Bosni, dobro motreći na sva ona, koja se toga naroda tiču; ja sam mnogo i mnogo putovo po Bosni; al’ još nikad tamo ne čuh za srbski narod, niti za srbski jezik! Tamo sve ide po bosanski i naški,a Srblje i dan današnji u Srbiji stanujuće, nazivlju prosti Bošnjaci Racima! U Podrinju još nisam bio, zato scijenim, da je njima poznato ime Srb, buduć da su bližnji Srbiji.”

Jukić je također ustvrdio da “Bošnjaci ne znadu za ime hrvatsko”.

1843. M'Culloch's Universal Gazetteer : “Bošnjaci su slavenskog porijekla…”

1848. Jukić : “Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo živi nas samo kao očenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i žale nas”. Jukić u “Bosanskom prijatelju” u tekstu o bosanskoj književnosti kaže: “Bošnjaci od najstarijih vriemenah pak gotovo sve do godine 1813. služili su se pismom i slovima od sv. Cirila iznašastim”. U istom tekstu : “ Od stolietja XVI .- XIX. Ima više rukopisah po Bosans. Franciskanskim samostanima i parokialskim kućama, buduć da su sve matrikule i protokoli s ćirilicom bosanskom pisani sve do početka ovog stolietja . “
“Ova bosansko-katolička azbuka – ćirilica – po niešto je različna od one , kojom Serbi pisaše svoje cerkvene knjige…”

1844. Ilija Garašanin, Načertanije : “ Na istočnog veroispovedanija Bošnjake veći upliv imati neće biti za Srbiju težak zadatak Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački fratri.”

185o. “Europe past and present geography manual” ( o Bosni) : “ najvećim je dijelom naseljena Bošnjacima koji pripadaju slavenskom plemenu i koji su se tu doselili već u 9. stoljeću. “

1851. “Putnams Home Cyclopedia” : “Bošnjaci su slavenskog porijekla, dobar dio njih pripada Grčkoj crkvi”

1851. Ivan Franjo Jukić u djelu “ Zemljopis i poviestnica Bosne” u rubrici “ narodoslovnost” navodi da u Bosni postoji samo jedan narod a to su Bošnjaci sa židovskom, romskom i “nizamskom” manjinom ( stranci) te Karavlasima ( koji su po njemu nekada davno došli iz Srbije).

Fra Grga Martić veli da je bošnjački narod “narod koljena slavenskog… ali podijeljen vjerozakonom”

1871. Anto Knežević : “Nu ako nam je žao na Mađare, mnogo nam je žalije na njeku – čast i poštenje pravednima – jednokrvnu braću Srbe i Hrvate. Od ovih jedni nam rascijepiše Bosnu i Bošnjake, te rekoše da je Bosna do Vrbasa Srbija, a Bošnjaci Srbi; od Vrbasa pako Hrvatska i Hrvati; drugi da su u cijeloj Bosni svi Srbi koji pišu ćirilicom a Hrvati koji pišu latinicom, treći da su u svoj Bosni samo Srbi dočim četvrti proglasiše da su zgoljni Hrvati. Ovako dakle Bosna ponosna i Bošnjaci na glasu junaci kod ovakvih samo su prazna imena, izmišljena od njekih zanešenjakah“

Hercegovački pravoslavni prvaci, među kojima i Prokopije Čokorilo, traže od Ali-paše Rizvanbegovića da se za vladiku postavi čovjek vičan bosanskom jeziku. Bosanski biskup Vujičić još je 1881 godine ovaj jezik zvao bosanskim.

“Gramatika bosanskog jezika za srednje škole” nepotpisanog autora Frane Vuletića, prva je gramatika u Bosni i Hercegovini za interkonfesionalno školstvo. Zemaljska vlada BiH štampala ju je 1880 g.

Franjevci su 1894 g. otpisivali M. P. Desančiću da ne govore srpski nego bosanski.

ethnographic_map_of_european_turkey_from_1877_by_carl_sax-300x282

…………………………………………………………………………………………….

-Statut grada Trogira ( član 43, peta knjiga, 1332. godina) ne dozvoljava davanje ili uzimanje zajmova od Slavena, Bošnjana i Hrvata.

-Svećenik Đuro Sremac (1480. – 1548.) navodi sljedeće narode kao stanovnike Budima: Mađare, Ismaelićane ( Turci), Tračane (Bugari), Njemce, Špance, Tatare, Bošnjake, Grke, Albance i Perzijance.

-Andrija Kačić-Miošić među Slavene ubraja: Moskovite, Poljake, Amazonce, Bohemiance, Moravljane, Slovake, Tote, Kranjce, Istrane, Hrvate, Slavonce, Srbe, Rašane, Vlahe, Moldavce, Bugare, Bošnjake, Dalmatince itd.

-God. 1437. izdat je dokumenat u Đakovu ovog sadržaja: „Mi Ladislav jednoć Ivana Vayvode, županije Požega župan, preporučujemo, svidočimo: da veći dio Sriema zauzimlju Raci(Srbi) i Bosanci, što više i na drugoj obali Dunava (dakle u Bačkoj i Bodrogu), na prostoru jedne ili više miljah Raci s Bosanci, krivovirci s kršćani, među se pomišani stanuju.”

-Junije Palmotić u “ Captislavi” navodi narode koji govore Slavenskim jezikom: Moskovite, Ruse, Poljake, Pomerance, Vandale, Čehe, Srbe, Bošnjake….

-Italijanski Jezuit i lingvista Jakov Mikalja (1600.-1654.) je ustvrdio da je Bosanski jezik (la lingua Bosnese) najljepši među ilirskim tj. jugoslavenskim jezicima.

-Fra Stipan Margitić daje u Mlecima 1701. djelo “Izpovid karstianska” a jezik je “Bosanski aliti ilirički”.

-Dubrovčanin Kotruljić 1475. godine piše sljedeće: “…osobito u mojoj domovini, koja je sigurno nešto preuzela od vjeroispovijedanja Bošnjaka,..”

– Dubrovački pisac i pjesnik Injacijo Gjorgji (1675-1737) zna za sljedeće slavenske jezike: Poljski, Ruski, Bohemski, Hrvatski, Bosanski i Dalmatinski.

-Pravoslavni svećenik M. Busović tražio je 1690. od pape vjerske tekstove na Ilirsko-Bosanskom jeziku (in lingua illirica bosnese)

-Mihajlo Radnić iz Baške je 1683. godine pisao na Slavensko-Bosanskom (jezik slovinsky bosansky)

Bosanski Nadbiskup Nikola Ogramić ( 1671.-1701) u pismu Slavonskim franjevcima iz 1688. godine poručuje da u svoje župe ne puštaju nikoga ko nije njemu podređen. Posebno trebaju paziti da drže podalje Hrvate i njihove svećenike.

Zagrebački historičar Juraj Rattkay ( 1612.-1666) navodi sljedeće narode koji govore “Ilirskim”jezikom: Slavonce, Hrvate, Dalmatince, Bošnjake, Bugare, Tračane, Istriane, Moravljane, Albance, Poljake, Ruse itd.

-Ivan K. Sakcinski 1847. godine – Slavjanska domovina :

“…Il je slavska domovina

stan pomorskog Dalmatina?

Gorljivog il Harvata?

Il Sarbskoga njegovog brata?

Tu stran zove Slavjan svom

Al je širji Slavski dom!

Il je Slavska domovina

Tam gde i zibka Slavjanina

gde s Bošnjakom Bugar plače

Carnogorac oštri mače…? “

Ivan K. Sakcinski je također ustvrdio sljedeće: “…Ali nije ni turski Bošnjak Turčin jer nauk Muhameda nije satro u njemu narav i cud slavensku, ni ljubav k običajima i jeziku pradjedova svojih. Ja bih rekao da turski Bošnjak još uvijek najčistije govori bosanski, samo kad hoće da ne mieša turske rieči.”

1562. godine štampan je u Njemačkoj prijevod Novog Testamenta koji treba da bude razumljiv “Najprvo vam Hrvatom i Dalmatinom, potom takajše Bošnjakom, Bezjakom, Srblanom i Bulgarom.”

“Književna zabava hrvatsko-srbska”, 1860. godine: “ U znatan čas svaki narod ima osobitih skokova svojih, kojih drugi nemaju. Razmatrajuć osobite ove skokove, treba jih razumijeti, umjeti i vještbati. Podpomažite , gojte, Bošnjaci , starinu Bosne ponosne, a vi Hercegovci, svoju! “

Robert M. Cyprien 1844. godine u Parizu izdaje djelo: “ Les Slaves de Turquie, Serbes, Montenegrins, Bosniaques, Albanais et Bulgares.”

Andrija K. Miošić, “ Razg. ugodni naroda Slovinskog”

“ Hum bijeli” kad ga sagradiše.

Posli njemu Podhum ime biše,

od Bošnjakah tako se zoviše.

Ali, pobro, do malo godinah,

u slovinskih vrime banovinah,

svadiše se Hrvati junaci,

Dalmatini i mladi Bošnjaci,…”

“ Kolo”, 1842: “ Dakle, vidite od tuda jasno: kako je u tom poslu težka Vaša ortografia i kako niti isti oni Harvati, Bošnjaci, Carnogorci i Sarblji, koji ovi narječjem sbore, neće da ju upotrebljavaju.”

Jugoslovenska Akademija Nauka i Umjetnosti, 1862. : “ …Ovdje imalo doći do krvavih okršaja; a banu Stjepanu od Koroga upisuje se u slavu, što je ustaška vojska sastojeća se iz konjaničkih i pješačkih , navlastito bosanskih i srpskih četa, poražena, te što su uhvaćeni Berislav od Paližne, Stjepan “ Zuglak” i Stjepan Hedervari i mnogi drugi tako Hrvati kako Bošnjaci i Srbi,…”

“Arkiv za povestnicu jugoslavensku”, 1851: “ Iz gore navedenih rimskih pisamah saznadosmo medju ostalim, kako su se u rečenom Jerolimskom zavodu primali kao putnici pod imenom Ilirah ne samo Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Dalmatini, Slavonci i. t. d. nego i Slovenci iz Kranjske,…”

Zabavni i naučni list “Neven” , 1855. : “ Pod vladikovanjem Dimitrovića u Hrvatsku su nanovo dolazili Srbi i Bošnjaci imajući Simeona Vratanju za nastojnika u crkvenih potreboćah.”

Fratar Josić piše 1839. godine iz Vesprema Gaju sljedeće: “ Izvan sviu Slavenskih Narodah, ( što se naukah tiče) osobito Bošnjaci ostadoše da tako reknem u blatu najstražnji, koih gotov nit se zna da živu na svetu. Nego se čudit nitko neće , koi bude svečano opaziti, da, Bošnjaci , osim što su pod turskim jarmom, da i nemaju prigode, da se od sna probuditi mogu, u koga su se davno, i davno zaljubili. “

“Ilirska slovnica” Vekoslava Babukića, 1854: “ Ime dakle jugoslavjansko = tračko = ilirsko jest geografijsko iliti zemljopisno iliti narodopisno. – Ime pako : bosansko, dalmatinsko, hercegovačko, hervatsko i srbsko jesu imena posebna politična ili pokrainska ( provincijalna). Dapače ime serbsko jest i ime religiozno, te označuje sledbenike iztočne ili gerčke cerkve po Dalmacii, Hervatskoj, Slavonii, Sremu, Bačkoj, Banatu i Bosni.
I to je mislim pravi razlog , zašto Serblji sve što-kavce katolike kao svoju najbližju bratju po jeziku nazivaju Serblji zapadne iliti latinske cerkve. “

“Narodni slavonski običaji” , Luka Oriovčanin, 1846: “ Podobro se sudaraju slavonski ženitbeni običaji sa inimi Slavjani. Tako Bošnjaci i Serblji iste skoro predsude i navade imadu koje i Slavonci. “. Ista knjiga : “ Rusi ovu navadu zovu “ Roditelj zabolj”. Ovaj je običaj ne davno u Slavonii ukinut, a na mesto jela sada molitve alduju. Po sprovodu običaju Hervati, Serblji i Bošnjaci i drugi Iliri obilan obed davati koga Karmina zovu. “

Fra Anto Knežević je ustvrdio povodom hrvatskog svojatanja bosanskih katolika da se oni “kao Bosanci imaju mnogo većim slavama ponositi nego kad bi bili Hrvati”.

“Zora dalmatinska”, 1844. :” A iz slavnoga jezika iliričkoga izajdoše poljački, ungarski, bemski, mozgouski sa ruskim, tatarski, turski, bulgarski, slovinski, kog govore Hervati, Slavonci, Serblji, Štajerci, Kranjci, Karinti, Istrianci, stanici Madjarski, Dalmatinci, Arbanasi, Bošnjaci, Hercegovci, Crnogorci i drugi jugoslavjani.“

“Početak, napredak i vrednost literature ilirske”, Dragutin Seljan, 1840.: “ Čuti je, gde nekoji i ova govore: Šta na nas spadaju Bošnjaci, Serblji, Bugari i druga bratja, koja danas pod turskim jarmom živu…”. Ista knjiga: “ U Tursko- Ilirskih deržavah , Bosni i Bugarskoj imade gotovo polovica Turakah, nu ovde se med Turke imadu računati samo naslednici vere i zakona turskoga; jer su inače svi Bošnjaci po kervi i jeziku od starinah Iliri- Slavjani. “

Fra Grga Martić, 1866. godine : “…ja i o Hrvatstvu i o tom Srpstvu moram reći ono što jest u Bosni; ni to nek nije krivo ni Tebi niti ikomu – aferim jim koji prije dođu Bosanki djevojki na ruku! To je moja ispovied, samo nek ne dolazi ni jedan ni drugi sa starim mahnama; onda bi bilo vodu vari, vodu hladi”.

“Danica Ilirska”, “Osveta”, 1836.:

“Ali da smo pamet izgubili?

Pak od tebe život izgledamo!

Da su bili Gerci i Bošnjaci,

Hercegovci, Serblji, Dalmatinci

Da su, velim, oni složni bili,

sad se ne bi Turci tud širili,

i gazili plodonosna polja. “

“ Danica Horvatska, Slavosnka i Dalmatinska”, 1835. : “ A šta ne bi Serblji, Bošnjaci i Bulgari kazati imali, da bi svoju nesreću glasno oplakivati smeli?”

Ivan Franjo Jukić o granici između Bosne i Hrvatske: “ Ne samo inostrani pisatelji, već i hrvatski, radi bi protegnuti tursku Hrvatsku čak do obale Vrbasa…Svi ovi zavedeni su od Pavla Vitezovića, koji u djelu Bosna Captiva Tyrnaviae 1712. mudruje , govoreći, da Vrbas Bosnu od Hrvatske rastavlja, i da je Bosna nekada bila hrvatska strana. Ali, koliko je on u geografiji vješt bio, iz toga se vidi, što on Ključ rastavlja od Jajca na pet dana hoda, gdi samo ima deset sati; no ovomu se nije čuditi, budući da je učio od Porfirogenita ilirsku geografiju. Da mimoiđem stare zemljopisce, koji Bosnu zapadno od Une protežu, smao ću to napomenuti , da se iz poveljah kraljeva bosanskih granice najbolje mogu razaznati.

Nastavak: Jukić o tvrdnjama D. Tirola, 1842.: “ Ja ne znam, tko je kazo g. Tirolu da su Bošnjaci Srbi? i da se samo ondak Bošnjacima nazivlju kad hoće pokazati, da su iz Bosne?! pridodavajuću svugdje svoje narodno-srbsko ime?! Kad je to čuo ol vidio g.Tirol: “ Srb iz Bosne” ? – G.T. nije po volji šta ga gosp. Nadeždin vengrskim vlahom nazivlje , pak se ni opet ne sjeća one zapovijedi: “ što tebi nije drago itd.”. Al ja znam šta će Tirol reći: “ to ništa ja novog ne kazujem , to je prvi historik , koji je o Srbima počeo pisati, kazo – Porfirogenita, koji među kraljevine srbske meće Agrum Bossonae”. Al tomu se je lasno dosjetiti, koji zna, odakle Porfirogenita proizvodi ime Srb, i kad pomislimo, da su i Bessi – Bossi – Bosini – bili podložni Rimljaninom , ondak slobodno možemo reći s Porfirogenitom: da su i Bošnjaci Servi Romanorum – bili! Bošnjaci su dosad bili ne samo u zemljopisnom smislu, već i u rodoslovnom: pravi Bošnjaci! slavni narod ilirski! Ja znam da će Tirol i ostali njegovi privrženici reći: “ to su prazne riječi , da su Bošnjaci pravi Iliri, a ne Srbi”; al jesam li ja tomu kriv? – Kad ovi pokažu punimi riječimi , da su Bošnjaci Srbi, ondak stopram imat ću pravo, i ja punijim zajmom dužan ne ostati….a i sam prijespomenuti Divković , mogao bi pokazati, da Bošnjaci nisu Srbi: za što ne veli Divković , jezikom srpskim, kad kaže slovi srpskimi? Isti Divković, u kasnijem svom djelu “ Nauk karstjanski itd” veli : “ jezikom bosanskim a slovi sarpskimi”. Čudo što Divković nije znao , da je on Srb, i da ne samo srpski piše, već i da govori! to bi Tirol najprije moro razriješiti, pak onda čitav narod bosanski imenom Srbskim, sebi NEPOZNATIM, krstiti.

1626. Tomko Mrnavić: “Hrvati, Bošnjaci, Bugari, Srbljani-Neskladom nejaci sužnji su vezani“

Utemeljitelj Slavistike J. Dobrovsky je na osnovu štokavice bio priklonjen jezičkom pansrbizmu ali je također uočio da „Nijedan Bosanac neće se nazvati Srbinom, a isto vrijedi i za Dalmatince”! Dodaje i ovo: “no može li se zbog toga reći da oni nisu Srbi?”. Naravno da može 😉 Znaju Bošnjaci kako se zovu. Jedan od glavnih propagatora velikosrpstva Vuk Karadžić je imao sličan pristup. On je zastupao teoriju da su svi štokavci Srbi koji su podjeljeni u razne vjeroispovijesti. Na osnovu toga on zaključuje da se “Samo prva tri miliona zovu Srbi ili Srblji”( govori o pravoslavnim). Dalje on uočava da “ostali ovoga imena neće da prime”. Poslije toga iznosi jednu suludu tvrdnju da “oni zakona turskoga misle da su pravi Turci, i tako se zovu, premda ni od stotine jedan ne zna turski” iako je poznato da je južnoslavenskim konvertitima riječ “Turčin” služila kao vjerska a ne etnička oznaka, za “prave Turke” je kod islamske slavenske populacije ( one bosanske) bio rezervisan ,pomalo uvredljiv, izraz “Turkuša”! Za katolike velida “sami sebe ili zovu po mjestima u kojima žive npr. Slavonci, Bosanci (ili Bošnjaci), Dalmatinci, Dubrovčani itd., ili, kao što osobito čine književnici, starinskijem ali bog zna čijim imenom. Iliri ili Ilirci”. Ne priznaju se Srbima ali su, po Vuku, oni Srbi.

Viktor Duruy (1811-1894) u knjizi Histoire du Moyen-Age, poglavlje XXXI, navodi spisak naroda u dolini Dunava: Peuples de la vallée du Danube : les Hongrois. – Serbes, Bosniaques, Bulgares et Roumains. (Narodi doline Dunava: Mađari, Srbi, Bošnjaci, Bugari i Rumuni)

– Zapis popa Martinca nakon Krbavskog boja, 1493/1495 : “ ,,I k tomu bio sam u brizi i stalno ožalošćen mišlju sbog velikih ratova i nemira koji su se sbili u naše vrieme, koji digoše Turci koji potječu od Izmaila, sina Abrahamova sluškinje Agare, protiv svih zemalja svieta. I zauzevši Grčku i Bugarsku, Bosnu i Albaniju, navališe na narod hrvatski šaljući velike čete.”

– Enea Silvio Piccalomini (poznat kao papa Pijo II 1458-1464) u svom djelu “De Europa” piše o jadranskom priobalju: “Iza Albanije dolaze ilirska plemena. Nase doba nazivlje ovu vrstu ljudi Slavenima i Bošnjacima, drugi ih opet zovu Dalmatincima, Hrvatima, Istranima i Kranjcima”

Jambrešić, pisac latinsko – ilirsko – njemačko – mađarskoga riječnika za školu (Lexicon Latinum interpretatione Illyrica, Germanica, Hungarica locuples, Zagrabiae 1742), tumači na str. 378 “Illyricus, Ilyrium i Illyria” ovako: “Illirianska zemlya, Dersava: iliti Veliko szlovenszko czarsztvo, Kralyevsztvo: koje vu szebi vech (tj. vise) kralyevsztvih, kakti Horvatszko, Dalmatinszko, Boszanszko, Bogarszko, Szerblinszko, szadassnye Szlovenszko etc. zadersava”. – “Illyrus” i “Illyrius” mu je Illirianecz, iliti Szlovenecz, Horvat, Dalmatin, Bossnyak etc.

Bartol Kašić, »Ritual rimski«,Pag-Dubrovnik-Rim, predgovor, 1640: “. Jere svaki človik svoga grada govor i besidenje hvali: Hrvat, Dalmatin, Bošnjak, Dubrovčanin, Srbljin…Ovim dakle načinom odlučih ja pismo ovega Rituala ili Običajnika istomačiti naški, bivši ja govorio i općio s ljudmi od razlicih rusaga slovinskih hodeći po svitu, i ja sam njih ovaka govorenja razumio i oni su moja (krstjani, Rašijani, Srblji poluvirci i Turci)… Jur dakle, ako ja bosanski upišem ove riči: poslao sam, učio sam, rekao sam ili take ine, ne branim zato Dalmatinu našemu, da on ne obrati na svoj način ove iste riči i inake ter reče: poslal sam, učil sam, rekal sam; ni manje Dubrovčaninu, da ne reče: poslo sam, reko sam; ali gdi ja upišem: što ili šta, ne branim Dalmatinu, da on reče: ča, ter tako u inih ričih, koje ne budu upisane načinom svoga grada ili mista, svak’ na svoj način navrnuvši slovo kojegodir po svojoj običaji: tako ne imamo koriti jedni druzih veleći, da zanose”

Sandalj Hranić, 1410: “…dokoli bi ne bilo matere mi, rechene gospe banice Anke, suproc'u meni takvo uchinjenije kako bi mogli rec'i dobri ljudije ki se imenuju od Bosne i Hrvat’ i od Bnetka i opc'ine dubrovachke – da je za to podobno ostaviti sinu mater svoju”

Matija Antun Reljković, “Nova Slavonska, i Nimacska Grammatika”, 1789: “ Albanci, Makedonci, Serblji i Bošnjaci, mloge Turske riči u Slovinski jezik umišali jesu, koje oni misto svojih Slovinskih izgovaraju.”

“Ljetopis Sutješkog samostana”, fra Bono Benić, 18. vijek: “Godine 1495. a 32 godine nakon zasužnjenja Bosne , Hrvati su tražili da se svakako odijele od Bosne, dok su se Bosanci tome mnogo opirali.”

“Ogledalo književne poviesti jugoslavjanske…” Šime Ljubića iz 1865. donosi priloge za historiju Srba, Hrvata, Bošnjaka, Hercegovaca, Bugara i Slovenaca.

“Poslanica Dalmatincima” , Ante Kuzmanić, 1861 : “ Šta se s nama zbilo, to se više manje li zbilo sa Čehima, Poljacima i Hervatima sa nimačke strane; a da je nekerst prosvitljenostju jači bio, to bi i Bošnjaci i Serbi dosta turski govorili.”

“Grammatica Illirica practica”, Andrea Stazić, 1855: “Bošnjaci na istok Dalmacie pribivaju; a Hrvati od sievera. “

1757. godine crnogorski vladika Vasilije traži pomoć od grofova Šuvalova i Bestjuževa govoreći kako kršćanska braća računaju na Crnogorce a ta braća su “Albanci, Makedonci, Bošnjaci, Srbi i Bugari”.

teritorij-sredjovjekovne-bosanske-drzave-u-vrijeme-najveceg-vrhunca-1390-godine

……………………………………………………………………….

The English cyclopaedia: a new dictionary of Universal Knowledge, Volume 6 – 1854. godina : “Stanovništvo Bosne je sastavljeno od Bošnjaka , Srba, Hrvata, Vlaha i Crnogoraca ( koji su uglavnom nastanjeni u hercegovačkom sandžaku) te Turaka kojih ima u skoro svakom gradu…”. “ Polovina populacije, uključujući veliki broj Bošnjaka i sve Turke, je muhamedanska. “

De Bow's review, Volume 16. James Dunwoody and Brownson De Bow, 1854. godine o stanovništvu “europske Turske”: “Populacija je sastavljena od Vlaha, Grka i Slavena koji se sastoje od bugarskog, srpskog, bošnjačkog i hrvatskog elementa.”

Grammaire Turque, Wigand, 1853. Među primjerima nalaze se imena pojedinih nacija. Tu su , pored ostalih,Englezi, Austrijanci, Hrvati, Albanci, Portugalci, Mađari, Francuzi, Turci, Bošnjaci, Italijani, Rusi i Španci.

Chambers's journal,Volume 23. W. & R. Chambers, 1855: “Slaveni na jugu se razlikuju od onih na sjeveru. Oni spadaju među najzgodnije stanovništvo u Europi. Visoki i dobro građeni, sa orlovskim nosevima, tamnom kosom i energičnim očima, davno bi postali gospodari jugoistočne Europe da nisu lijeni i ovisni o piću i pljačkanju. Ove karakteristike su posebno izražene među Srbima, Crnogorcima i Albancima; Hrvati i Bošnjaci su manje zgodni i vrijedniji, iako imaju nepremostiv poriv za krađom. “

The eclectic magazine of foreign literature, science, and art, Volume 10. Leavitt, Trow, & Co., 1869: “ Sa ovim pogledom ona (Rusija) sprovodi propagandu među Rutenima Galicije; Česima i Slovencima koji su pomiješani sa Njemcima u austrijskim provincijama; Slovacima, Hrvatima i Srbima u Mađarskoj; te Bošnjacima, Crnogorcima, Srbima pa čak i Bugarima Turske.”

The Living age , Volume 36. Littell, son & company, 1853: “Stanovnici turskih i austrijskih provincija na donjem Dunavu uglavnom pripadaju slavenskoj rasi. Austrijski južni Slaveni , odjeljeni od Bohemijanaca ( Čeha) i Poljaka, broje 4.500.000 duša pod imenima Srba, Slavonaca, Hrvata, Venda, Morlaka ( Vlaha) itd. od kojih je većina odjeljena , samo fiktivnim granicama , od turskih Slavena pod imenima Srba, Bosanaca, Hrvata, Crnogoraca itd. “

Southern literary messenger: devoted to every department of literature and the fine arts, Volume 17. T.W. White, 1851: “Slavenska porodica naroda , koja zauzima najveći dio istočne Europe i obuhvata razne elemente Ruske imperije, je najveća u Europi; njene različite grane imaju posebne dijalekte ( jezike) – Hrvati npr. govore različitim dijalektom od onog Srba, Vlaha, Slovaka, Bosanaca, Poljaka, Rusa, Bohemijanaca ( Čeha) i drugih Slavena – a ovi, ponovo, se međusobno razlikuju baš kao što je to slučaj sa nekoliko rasa skandinavske i njemačke grane velike teutonske porodice. “

Poland, Russian and the western powers. A memorial, historical and political, addressed to the British and French nations by general L. Mieroslawski, 1855: “ U prisustvu te etničke oluje koja bi podigla Bugare, Srbe, Bosance i Crnogorce protiv turske dominacije – 17.000.000 Galicijanaca, Slovaka, Srba, Moravljana, Bohemijanaca, Hrvata, Dalmatinaca i Ilira bi ustalo protiv Austrije…”

Die Neugestaltung von Deutschland und die Schweiz , Part 2. Orell, Füssli, 1844: “ Nije neobično čuti ih kako mire Hrvate, Slavonce, Bosance, Dalmatince, Srbe, Crnogorce i Bugare i onda upoređuju tu masu Slavena sa tri ili četiri miliona Mađara ponosno se pitajući zašto bi negirali svoj jezik i porijeklo jer to Mađari zapovijedaju. “

On the relation of the Slavonians to the other Indo-European nations, W S Lach-Szyrma, 1864: “Slaveni su uglavnom podjeljeni u 4 velike narodnosti od kojih svaka koristi poseban dijalekt a to su Rusi, Lesi, Česi i Srbi ili, kako bi ih trebali zvati – Ruteni, Poljaci, Bohemijanci i Srbi a pored njih su manja plemena kao što su Slovaci, Iliri, Dalmatinci, Bosanci i Bugari. “

A dictionary, geographical,statistical,and historical: of the various countries,places and principal natural objects in the world, volume 1, J.R. McCulloch,1841 : “ Stanovnici Dalmacije su Slaveni i pripadaju istoj rasi kao Hrvati, Srbi i Bosanci.”

Dictionary of geography: descriptive, physical, statistical, and historical, forming a complete gazetteer of the world, A. K. Johnston, 1868. godine o stanovništvu Bosne :“Stanovništvo je procijenjeno na 1.500.000 i sastoji se od Bošnjaka, Hrvata, Turaka, Grka, Židova i Roma.”

Opširnije iz “The Penny cyclopædia of the Society for the Diffusion of Useful Knowledge: v. 1-27, Volume 5”, 1836. godine: “ Stanovništvo Bosne je sastavljeno od Bošnjaka, rase slavenskog porijekla, koji uglavnom žive između Vrbasa i Drine; Srba koji žive u novopazarskom sandžaku i na istočnoj obali Drine; Hrvata čije je stanište između Vrbasa i Une; Vlaha i Crnogoraca koji su uglavnom nastanjeni u hercegovačkom sandžaku; Turaka kojih ima u skoro svakom gradu…”. Ista knjiga: “ Von Zedlitz (“brief survey of Bosnia, Rascia, the Herzegovina, and Servia in 1829”) daje nam u jednom dijelu svog djela ovu procjenu : – Bošnjaci, DOMICILNA RASA, 250.000; Srbi 120.000; Turci 240.000; Vlasi 75.000; Hrvati 40.000; Romi 16.000; Židovi 2.000 i Armenci 800,…”

The British quarterly review, Volume 18, 1853: “ U ovo doba stalnih promjena, stanja o osjećaji ovog ( slavenskog) naroda privlače pažnju svih onih koji ozbiljno razmišljaju o mogućim sudbinama Europe. Bugari, Srbi, Bosanci i Hrvati Turske , zajedno sa Crnogorcima, broje do 7 miliona ljudi. “

A descriptive atlas of astronomy and of physical and political geography, 1850. godine u poglavlju u europskom dijelu Otomanskog carstva: “ Uključujući provincije, populacija cijele države navodno prelazi 12.000.000 i sastoji se od osmanske rase, koja je brojčano mala ali politički dominantna, slavenskih rasa Moldavaca, Srba, Bugara, Bosanaca i Hrvata te grko-latinskih rasa Grka, Vlaha i Albanaca. “ The
Saturday magazine, Littell & Henry, 1821: “ Osim samih Turaka, europsku Tursku nastanjuje pet različitih nacija – Grci, Albanci, Vlasi, Bugari te slavenska plemena koja žive u Srbiji, Bosni i Hrvatskoj. Grci broje do, otprilike, dva miliona; Vlasi ( uključujući Moldavce) prema Thorntonu broje 1.000.0000 a prema Wilkinsonu 1.500.000; Bugari, sudeći prema teritoriji koju zauzimaju, broje do 1.500.000; Albanci do milion; na Srbe, Bosance i Hrvate otpada još milion…”
The foreign quarterly review, Treuttel and Würtz, 1827 : “ Slavenska plemena se mogu podijeliti na dva dijela – zapadni i sjeverni. Prvi uključuje Ruse i Rusine, Bugare, Srbe, Dalmatine, Bošnjake, Slavonce, Hrvate i zapadne Mađare (?)…”

The Christian pioneer, ed. by J.F. Winks, Joseph Foulkes Winks, 1870. godine, dio o stanovništvu europske Turske: “ Gohlert ostale ( one koji nisu Turci) dijeli ovako : Bugari 4.000.000; Vlasi 4.450.000; Grci 1.200.000; Albanci 1,500.000; Bosanci i Hrvati 1.110.000; Srbi 1.500.000;…”
English retraced, or, Remarks, critical and philological: founded on a comparison of the Breeches Bible with the English of the present day, 1862: “ Slavenski jezik, koji je najrašireniji u Indo-germanskoj ( ?) porodici, se govori na području od Pacifika na istoku do Baltika na zapadu i od Arktičkog mora na sjeveru do Jadranskog mora na jugu. U Europi ga govore Rusi i Rusini, Bugari, Srbi, Bosanci, Dalmatini, Hrvati, Vendi i Sorbi u Lužicama i Saksoniji, Slovaci u Mađarskoj, Bohemijanci ( Česi), Moravljani, Poljaci i Šlesi. “
The Bible of every land, a history of the sacred Scriptures in every language and dialect into which translations have been made, 1848: “Bosna, najzapadniji pašaluk ili ejalet Turske u Europi se nalazi na zemljištu koje je različito procjenjeno- od 16. do 22.000 kvadratnih milja sa populacijom od 800 000 do 1.000.000 duša. Stanovništvo se sastoji od Turaka, Srba, Hrvata, Roma, Jevreja i Armena – sami Bošnjaci broje oko 350.000 ljudi. Jezik je opisan kao mješavina slavenskog i vlaškog. U pismu iz 1827. godine gospodin Lowndes je rekao da mu je austrijski konzul na Krfu pružio informacije o postojanju biblije na Bosanskom jeziku. Na osnovu njegovih podataka činilo se kao da je vidio kopije te verzije dok je boravio među Bošnjacima. “

Encyclopaedia Americana: A popular dictionary of arts, sciences, literature, history, politics and biography, brought down to the present time; including a copious collection of original articles in American biography, Volume 4, 1830: “ Najvažnije rase koje nastanjuju Europu su sortirane od strane Hassela u njegovim statističkim tablicama ( 1823) u sljedećim proporcijama: 1.- Romanske nacije- 75.829.000. – Francuzi, Italijani, Španci, Portugalci, Valonci i Vlasi ; 2.- Teutonske ili germanske nacije – 60.451.800. – Njemci, Holanđani, Englezi, Danci, Norvežani, Šveđani; 3.- Slavenske nacije – 68.255.000.- Rusi, Poljaci, Litvanci, Vendi, Čečeni, Slavonci, Hrvati, Srbi i Rašani, Morlaci (Vlasi) , Bosanci itd.” THE
WORLD IN THE MIDDLE AGES: AN HISTORICAL GEOGRAPHY, 1854. godine o Bosni: “ Njene bogate rudnike zlata i željeza u Alpama su održavali stari Rimljani ali su ih zapustili lijeni Bošnjaci.”

Pictorial history of the Russian War 1854 – 5 – 6: With maps, plans, and wood engravings, 1856: “ Moldavci, Vlasi, Bugari, Srbi, Bosanci, Hrvati, Crnogorci i Albanci su , do određenog stepena, različite nacije koje posjeduju sjećanja i tradicije iz sopstvene državne samostalnosti…”
The new American cyclopaedia: a popular dictionary of general knowledge, Volume 3, 1859. godine o populaciji Bosne: “ 1852. godine je bilo 870.000 Bosanaca, 180.000 Hrvata, 145.000 Morlaka, 250.000 Turaka, 15.000 Grka, 12.000 Židova, 428.000 Vlaha, Mađara, Armena, Ilira, Italijana, Njemaca , Roma i ostalih raznih plemena…”. “Bosanci prvenstveno pripadaju grčkoj i rimskoj crkvi iako su mnogi od njih sljedbenici Muhameda.”

The Dublin review, 1857. godine o manihejstvu: “ Ono je našlo svoj put kroz planine Haemusa i među mnogim divljim plemenima slavenske rase, koja su se nalazila na južnom dijelu Dunava i uz obalu Jadranskog mora, pod imenima Bugara, Bosanaca, Hrvata i Dalmatina.”

Turkey: its history and progress, sir James Porter, 1854: “ Populacija europske Turske je uglavnom sastavljena od Slavena koji broje , prema turskim vlastima, do 7. 200. 000 ljudi ali prema drugima i do 9.000.000. Oni su sastavljeni od Bugara, Srba, Bosanaca, Hrvata u turskoj Hrvatskoj te Vlaha u Hercegovini.”

Modern history, Chambers W. and R., ltd, 1856: “ Prema jednom dijelu slavenskih intelektualaca, pravilan put za slavenski pokret bi bilo skupljanje rasutih dijelova velike slavenske porodice u četiri konfederacijske skupine: u “ilirsku” grupu koja bi obuhvatala slavenske narode povezane sa Austrijom i Turskom, imenom – Ilire, Hrvate, Slavene Mađarske, Srbe, Dalmatine, Bošnjake, Crnogorce i Bugare,… “

The Cambrian journal, Cambrian Institute, Tenby, Wales, 1862: “ Slavenska porodica uključuje Ruse, Litvance, Poljake, Srbe, Hrvate, Bugare, Bosance, dio južnih Venda, Vlahe i Bohemijance.”

The Nautical magazine, Volume 23,1854:” U to vrijeme, četiri Engleska rudara pripadala su poduzeću kao nadzornici domaćim radnicima; među njima se nalaze neki Poljaci i Mađari te nekoliko Srba i Bosanaca.”

Canada under successive administrations, Volume 3, 1839:” Uzevši populaciju južno od Dunava, od Crnog mora na jednoj do Jadrana na drugoj pa dole sve do Egejskog mora, neslavenska populacija čini tek polovinu slavenskog stanovništva; Grci, Albanci i Turci imaju oko četiri miliona; Bugari, Srbi, Hrvati, Morlaci, Crnogorci i Bosanci imaju oko osam miliona ljudi.”

The war between Turkey and Russia: A military sketch,1854: “Od 850.000 stanovnika, više od jedne četvrtine spada pod vladajuću rasu Osmanlija dok ostale 3 četvrtine , izuzevši 25.000 Židova i Grka, pripadaju Slavenima- jedna polovina su Bošnjaci a druga polovina Hrvati, Crnogorci i Vlasi. Osim dijela Bošnjaka, Slaveni pripadaju kršćanskoj zajednici.”
fra Tomo Babić (1680.-1750) : “ U Bosni na jedan nacin govore, u Polonij na drughi u Mosckovii na trechi, Harvati na cetvarti, Dubrovcani na peeti, Dalmatini drugacie, svaki Russag illi paiiz na svoii nacin.”

Ibrahim Berbić 1893. godine na kraju Bosansko-turskog učitelja zapisuje da završava gramatiku jugoslavenskog naroda: Bosanaca, Srba, Hrvata, Crnogoraca i Dalmatinaca.

Puni naziv ilirskog grbovnika koji se čuva u Fojnici i koji najvjerovatnije potiče iz 17. vijeka je sljedeći: “ Rodoslovie bosanskoga aliti iliričkoga i sarpskoga vladania, zajedno postavgleno po Stanislavu Rubčiću popu, na slavu Stipana Nemagnića cara Sarbglena i Bošgnaka. 1340”

Ivan Tomko Marnavić 1626. : “ učiniti u Iliriku osobu koja je vješta čitavom jeziku zemlje sa svim narječjima i djelimičnim razlikama i koja posjeduje ne samo potrebne knjige nego također i savjetnike , najmanje četvoricu, ito jednog Dalmatinca, jednog Hrvata, jednog Bosanca i jednog Makedonca ili Srbina.”

Grof Branković 1689. godine u Oršavi izdaje proglas narodu “ Serbo, Bosano i Bulgarroslaveno slavenskago jazika…”

Fra Luka Dropuljić je prilikom putovanja u Carigrad 1845. godine napisao da ljudi od Sarajeva do Kratova “bosanski govore prifino”. Stjepan Verković preporučuje fra Grgi Martiću “ da sastavi bosanski narodni rječnik od svih stvarih i predmeta, kao što ga gdi od naroda nazivaju”. Kružić 1530. godine piše pismo Kacijaneru “bosniensibus litteris” Lišnjić 1672. godine tvrdi da “bosanički alfabet” potječe od sv. Jeronima i Ćirila i Metodija.

Mihovil Pavlinović veli da je Anto Knežević “ sve jednako živio u samoj slavi svoje Bosne: “Bosna, prva zemlja na svijetu, Bošnjaci najljepše govore; oni najbolji junaci; oni najpobožniji ljudi; u njih običaji čisti narodni.”. “ Fra Anto se razpripoviedao o čudestvima svoje Bosne i razpredao osnove o jugoslavenskom carstvu da se opet i ono vrti oko Bosne.”

Uvodnik “Bosanskog vjesnika”, 1866. godina : “ Tok povjesnice pričislio je osmanskoj državi različite zemlje i narode; ovi su manjeviše svi zadržali svoje narodne osobitosti, pa i sami predjeli u kojima žive, ponajviše su kao geografsko-istorični pojmovi stupili u sadašnjost. I Bosna je ovu istoričnu individualnost pri svim promjenama vremena zadržala, i njena prastara narodnost ovdje je preživjela bure prošlosti. Bosanski narod izražava narodnost u potpunom smislu, koja nije samo genetična nego i istorično spojena sa ovom zemljom, i nju ograničavajući takođe njom ograničavana , ostala je nepovređena različitošću vjeroispovjedi. “

Antun Radić je 1899. godine zapisao da se “ na dosta mjesta dovoljno i nehotice uvjerio, da je ime hrvatsko po Bosni i Hercegovini seoskom svijetu posve nepoznato.”

Massieu de Clerval u svom izvještaju o Bosni u 19. vijeku navodi sljedeće: “ Nema u Bosni, kao u drugim provincijama otomanskog carstva, mnogo rasa duboko podjeljenih jezikom i običajima, odbojnih po prirodi i nepomirljivih, što koegzistiraju na istoj teritoriji, bez ikakvog mogućeg jedinstva. U ovoj zemlji je samo jedna rasa, posve homogena ; religija je jedino ta koja je dijeli . Da postoji za tu slaveno-bosansku rasu pokretač jači od vjerskog razdora , njeno ujedinjenje odmah bi bilo gotov čin. To ujedinjenje je ovdje utoliko bolje pripremljeno što pojedine konfesije nisu kantonizirane u tome i tome kraju zemlje , nego su izmješane na svim linijama. Može se, istina, zapaziti da muslimani prvenstveno stanuju u gradovima; da grci dominiraju na istoku pokrajine, u Raškoj i u brdskim krajevima. Ova zapažanja nisu apsolutna : sreću se često miješana sela, gdje grci, muslimani i katolici žive jedni pored drugih i često u vrlo dobroj harmoniji, kada podbadanja izvana ne bude fanazizam i pitanja religiozne časti. Osjećaj zajednice koji je u stanju ove ljude sjediniti već postoji i treba ga samo razviti. Štaviše, sve razlike mogu nestati . Musliman, katolik i grk podjednako osjećaju ljubav prema svom rodnom tlu. Oni se podjednako ponose svojim imenom Bosanaca. To ime podsjeća muslimana na učinjene usluge carstvu od strane njegovih zemljaka, na privilegije koje su oni primili od sultana; na slavne ljude koje je dala ova pokrajina. Musliman je postao turčin a da nije ni najmanje prestao biti Bošnjak. Katolik ima potrebu da traži u daljoj prošlosti svoje nacionalne uzore,ali on je Bošnjak po osjećaju u najužem smislu riječi. Grk, za razliku od ove dvojice, možda će se vezati za nacionalnost širu od bosanske , ali i on ima taj lokalni patriotizam , koji je činjenica kod svih Južnih Slavena, naročito gorštaka. Vidio sam pravoslavne Bošnjake čak u Srbiji koji s ponosom ističu svoje porijeklo.”

Fra Jako Baltić 1862. godine komentariše dolazak carskog povjerenika u Bosnu koji je “ na putu svom svagdi Turke bosanske korijo, što turskim jezikom ne govore, zato naređivaše Mejtefe uzdizati i turski jezik učiti”.- “Što zakon Božji gaziš? Nas je Bošnjake Bog Slavljanim hotijo biti , ne Osmanlijam”.

Mehmed-beg Ljubušak piše sljedeće o pitanju nacionalnosti među južnim Slavenima: “ Što se tiče Hrvata i Srba, to su ogranci od jugoslavenskog viteškog naroda, kao što smo i mi isto jedan ogranak, te se na prvom mjestu nalazimo”. Radi se o Bosanskom interkonfesijalnom narodu.

Holandski rječnik stranih pojmova i riječi “Algemeene Kunstwoordentolk” iz 1900. donosi popis slavenskih naroda a to su Bohemijani, Moravljani, Rusi, Hrvati, Slovaci, Srbi, Bošnjaci, Dalmatinci, Crnogorci i Bugari.

U pismu Dubrovačke općine carinicima u Bosni 1376. godine jasno se razlikuju slavenski Bošnjani od romanskih starosjedilaca tj. Vlaha: “…portar lo vostro plumbo da quelli Vlachi et Bosgnani”. Ovo je važan dokaz da termin “Bošnjanin” nije puka geografska oznaka nego da označava pripadnika srednjevjekovnog bosanskog slavenskog naroda.

„Dragoljub“, 1867. godine:
„Čekaj malo, čekaj rode!
Dok i tebi zgoda dojde.
Bit će i tvom robstvu svrha,
Dok se turska sila skrha.
Više nikad Turska sila
Biti neće ko što j bila
Bošnjak jednom ustat mora
Tomu pako sad je hora!“

„Dubrovnik“ – NšD, 1866. godine :
„Čim Padišah krene na Srbiju
Ustati će listom Karamani,
Grci će mu udrit iza legja,
S bokova će Bugar i Arbanas,
A pod mojim stijegom na susret
Poći će mu Bošnjak i Srbjanac.“

sanjak-of-bosnia

fra Antun Knežević: “Neke nase komsije vrlo se ljute, sto se dicimo i ponosimo nasim starim imenom, jezikom i obicajima i sto pod zivu glavu necemo da prigrlimo njihovo ime za oznaku narodnosti i jezika. U napadajima na nas slozne su nase komsije, koje cemo, da se bolje razumijemo, nazvati Jovo i Ivo. No i jedan i drugi trazi od nas nesto drugo, jer izmedju sebe ne mogu – o zivu glavu – da se sloze. Prijatelj Jovo porucuje nam, da uzmemo njegovo ime, a prijatelj Ivo veli, jok Bosnjace, ti si moj i moras prigrliti moje ime“. Potegni tamo, potegni amo, a sve bez nasega pitanja. Od same ljubavi, a zbog svoje beskrajne svadje, prijatelji bi nas upravo raskinuli; da se nijesmo vec odavna tome priucili, mi bi se morali od cuda kameniti kao kulasinsko dijete. Al‘ ovako, kako stvari stoje, zapitacemo nase prijatelje, koji se bave perom i stampom: za sto se tako svadjate za nas, kad dobro znadete, da je Bosnjak od starine privikao diciti se jezikom i zvati se imenom svojim, da se vjerno drzi tradicija i uspomena svojih djedova. Slavni tarih (istorija) nase mile domovine sjeca nas onih vremena, kada se je nasa domaca vlastela u svakoj prigodi jasno i otvoreno izrazila o svojoj narodnosti, nazivajuci se ponosnim i junackim imenom Bosnjak. Gledamo na mnoge dokumente domacih spisatelja iz proslih vjekova, u kojima se uvijek spominje nase pravo narodno ime Bosnjak, a to su oni razlozi zbog kojih se i mi, kao njihovi zahvalni i vijerni potomci zovemo slavnim imenom Bosnjak. Od toga necemo niti smijemo otstupiti, toga cemo se imena drzati vijerno i stalno.“ Mi se ponosimo time, da je upravo nas jezik, a iz nase otadzbine uzet za osnovu knjizevnog jezika nasih komsija Srba i Hrvata. Glasoviti jezikoslovci Vuk Karadzic, Dancic, pa Ljudevit Gaj prenijeli su nas lijepi jezik u knjizevnost obaju recenih naroda, te ga prozvase kako su oni hotjeli jedni srpskim a drugi hrvatskim, a o nama nigdje ni spomena. Mi sigurno imamo prava diciti se, sto se nasim jezikom sluze danas u knjizevnosti nasi prijatelji Jovo i Ivo, a to ce nam bar svak priznati. Ali mi nikako ne razumijemo, zasto naziv, sto su ga oni nasem jeziku po svojoj volji, a bez naseg pitanja dali, sada nama po sto po to hoce da nametnu, pa nam cak brane, da mi u nasoj vlastitoj kuci svoj jezik oznacujemo imenom naseg naroda. To je slicno, kad bi nasem djetetu neko drugi po svojoj volji ime nadio. Tako postupanje i taj zahtjev mi ne odobravamo i nijesmo nikako kail. Ali cast i postenje obodvojici nasih prijatelja, Srbu i Hrvatu. Mi njihovu narodnost ne preziremo, mi na njiha krivim okom ne gledamo, mi nikad necemo zanijekati, da nijesmo od jugoslovenskog plemena, vec bas hocemo, da svakome jasno dokazemo, da smo mi Bosnjaci na prvom stepenu toga slavnoga roda. Ali uvijek ostajemo Bosnjaci kao sto su nam bili i pradjedovi i nista drugo. Dakle nek se dobro ogledaju po zemlji nasa braca, koji toliko stoljeca u Bosni i Hercegovini stanuju i zivu, a hoce da su Srbi ili Hrvati. Neka ovo lijepo prouce i promozgaju.” „Stepan, poslednji kralj bosanski“,Mirko Bogović, 1857. godine :

„Budi dika Bosne ponosite.
Bit ću i to, jer je cilj plemenit
Za koim težim. Ja sam pravi Bošnjak,
Ljubim dom svoj mili, merzim pako
Na te Turke, što se evo sada
Nam primiču ko kurjaci gladni
Kada stado njušeć obilaze,
Pa bi rado i nas ugrabili,
Ko što Serbiu ugrabiše jadnu.“

„I ja mislim, bratjo,
Da to nikad dobro bit ne može,
Jerbo kad se hristjan, k tomu Bošnjak
sa Turčinom druži, čini mi se
Kano da se druži i bratimi
Tavna noćca sa bielim danom
Živi oganj sa studenom vodom
Sa sokolom sivim cerni gavran,
a sa jelenom gorskim merki kurjak. „

„ Junaci su, svi pravi Bošnjaci,
Sve birani sivi sokolovi,
Vikli boju i tegobam bojnim,
Znadu seći i pobedu steći,
Moći se je u njih pouzdati.“

„Kolo“, Ivan Martinčić, 1847. godine:
„Zahtevati, da se n.p. Bugar, Bošnjak, Arbanas itd. naziva Turčinom zato . što su im zemlje spojene sa carstvom turskim, već je zato nemoguće, što predeli ti osobit imaju položaj zemljovidni; zato Bugar tako kao i Bošnjak Tursku nikad neće zvati otadžbinom svojom.“

„Starine“, JAZU, 1869. godine:
„Suprotiv nije nam poznat primjer , da bi se ovim imenom bio u pismu služio Bošnjak kršćanin jedne ili druge crkve, katoličke naime ili iztočne.“

„Bosanski prijatelj“ , 1861. godina:
„Narod u Bosni je jedan, i to slavjanski, nariečja ilirskoga, ono malo Ciganah i Jahudiah izvadivši. Turski govore činovnici osmanlie, i Bošnjaci Turci,koji su ga u medrezah naučili. Ostali bosanski Turci govore kako po selih tako i po varoših ilirskim jezikom koga oni „ bošnjačkim“ a Hristiani „bosanskim“ zovu.“
„Dođem pod selo „Bistricu“, kod kog je spomenuti grad Kozov; selo je na visokom visu, u šumi stećoj; stanovnici su katolici, i ima jih do 250 duša. Vele, da su ti svi starosidioci, t.j. pravi Bošnjaci, koje nit je moglo okrutničtvo tursko raztjerati, niz izturčiti.“

“Hrvatske narodne pjesme: što se pjevaju u gornjoj hrvatskoj krajini i u turskoj hrvatskoj”, Luka Marjanović, 1864. godine:„Za stanovnike turske Hrvatske ( bosanska krajina) ne znam pravo, šta su, jer ne govore niti da su Srbi niti Hrvati, već da su Mađari i Bošnjaci, a govore jezikom bosanskim ili bošnjačkim.“ „Pravila kako izobraževati ilirsko narečje i u obče slavenski jezik“, Mata Majer, 1848. godine: „Slovenci, Horvati, Slavonci i Bošnjaci redko kada menjaju ova pismena…“

„Universal geography“, Conrad Malte-Brun, 1828. godine:
„Muslimani Konstantinopolja vele za Bosance da su nevjernici; oni vode porijeklo od ratnika sjevernjačke rase…“

„Taits Edinburgh magazine“ , W.T, C.I.J., 1848. godine:
„ Bugari i Srbi, iako prirodno ratoborni kao Bosanci, su de facto miroljubivi.“

„Chambers encyclopaedia“, 1868. godine:
„Populacija se sastoji od Bosanaca,Hrvata, Morlaka, Crnogoraca, Turaka, Njemaca, Ilira, Dalmatinaca itd. od kojih većina pripada slavenskoj rasi. Bosanci ili Bošnjaci , koji čine trećinu stanovništva , su dijelom Muhamedanci a dijelom pripadaju Grčkoj i Rimokatoličkoj crkvi. „

„The Turkish empire: in its relations with Christianity and civilization“, 1862. godine:
„ U ovome se Bugari samo pokoravaju tendenciji koja je manje-više operativna u svim kršćanskim nacijama Turskog carstva. Bosanci,Moldavci, Vlasi i Srbi napreduju prema odvajanju od Bizantije.“

„Austria, Vienna, Hungary, Bohemia and the Danube, Galicia, Styria, Moravia, Buckovina, and the military frontier“, J.G. Kohl, 1843. godine:
„Mađari svih mogućih varijacija, Rusi, Slovaci, Srbi, Vlasi, Hrvati, Slavonci, Dalmatinci, Italijani, Grci, Armeni, Židovi, Cigani, Bugari i Bosanci su nacije s kojima smo se sreli tijekom našeg puta kroz Mađarsku.“

„Journal of the Royal Statistical Society“ ( Velika Britanija), 1865. godine:
„Albanci, Bosanci i Cigani su podjeljeni između muslimanskog i grčkog ubjeđenja ali oni nisu Turci.“

„Canada under successive administrations“, David Urquhart, 1839. godine:
„ Zamislimo da su Turci potpuno uklonjeni sa terena i da su ove zemlje ostavljene samo njihovim kršćanskim stanovnicima. Imali bi pet miliona Vlaha i Moldavaca, šest miliona Bugara, dva miliona Srba i Bosanaca…“

„Austria: containing a description of the manners, customs, character and costumes of the people of that empire“, Frederic Shoberl,1828. godine:
„Stoga dijalekti Rusa i Kozaka malo variraju od onih kod Bosanaca i stanovnika Dubrovnika čiji se jezik naširoko razlikuje od jezika njihovih susjeda – Dalmatinaca i stanovnika Karniole. Na isti način se Ruski jezik razlikuje mnogo od Poljskog jer su Rusi susjedi te nacije kao što su Bosanci susjedi Dalmatinaca.“

„Turkey,or,A history of the origin,progress and decline of the Ottoman empire“, George Fowler, 1854. godine:
„Među narodima slavenske rase koji su podložni Porti nalaze se Bugari koji su raštrkani duž Turske u Evropi te Srbi, Bosanci i Hercegovci kojih ima oko 1 000 000.“

„The literary garland,and british north american magazine“, Lovell and Gibson,1849. godine: „Pod trećom glavom se podrazumijevaju Venedi, Bugari, Bosanci, Srbi, Vlasi, Hrvati, Poljaci i Rusi.“

„An abridgement of universal geography“, Adriano balbi, 1835. godine:
„Slavenskoj rasi pripadaju Bugari, Bosanci , Crnogorci i Srbi u turskoj Dalmaciji“
„Slavenska rasa obuhvata Ruse, Poljake, Litvance, Bohemijance, Srbe, Bosance, Dalmatince, Bugare…“

„The Edinburgh gazetteer, or geographical dictionary“, 1822. godine:
„Sadašnji jezik Ilirije je slavenski koji se ponešto razlikuje u različitim provincijama; Bosanci ,navodno, govore ovaj jezik sa najmanje odstupanja od njegove originalne forme“

„The Leisure hour“, W.H. Miller, J. Macaulay, W.Stevens, 1876.godine:
„Bosanci su zajedno sa svojom slavenskom braćom uzeli učešće u velikoj bici na Kosovu i borili se protiv osmanskih snaga 1389. godine…“

U magazinu „Progress“ ( S. Fallows, E.A.Reed,E. buckley,R.T.Ely, UA, 1895) stoji da su Slaveni „ predstavljeni drevnim Sarmatima te modernim Rusima, Poljacima, Bohemijancima, Srbima, Bugarima, Bosancima i Hrvatima“.

„Evangelical Christendom“ iz 1857. od Slavenima evropske Turske:
„Ova rasa se sastoji od Bugara, Srba, Bosanaca, Hercegovaca i Crnogoraca.“

„Hrvati, Srbi i Dalmatini a Sa.Rimska Stolica“, Viekoslav Giorgić, 1860. godine:
„Najprvo trebaje da spomenem š kojim požrtvovanjem Dubravčani od postanka grada do najnovijeg doba nastojali su sa svom snagom poduprieti posle S. Stolice medju susiedniem Srbima i Bošnjacima…“

„Arkiv za povestnicu jugoslavensku“, I.K.Sakcinski,1851. godine:
„Isti papa dopušta Bošnjakom na molbu kralja Stepana Tomaševića, da mogu svetkovati dan Sv.Grigorja, kog Bošnjaci za svog zaštitnika drže…”

“The athenaeum”, J.Lection,1845. godine:
“Bošnjaci pripadaju velikoj slavenskoj porodici…”

“The Kaleidoscope:or,Literary and scientific mirror”, E.Smith, 1829. godine:
“Bošnjaci , zajedno sa Srbima i Bugarima, su slavenske rase i govore dijalektom tog jezika baš kao i Dalmatinci,Hrvati i Slavonci koji žive pod austrijskim carstvom. “

Europe, past and present, 1850. godine: “ Velikoj porodici odnosno plemenu Slavena pripadaju Rusi, Poljaci, Srbi, Bosanci, Bugari,Hrvati , Slavonci , Bohemijanci itd.”

The Spectator, 1856. godine:
“Gdje ( će naći) Srbe i Bošnjake koji će prestati izazivati tursku tiraniju stalnim neposlušnostima i pobunama?”

The Edinburgh new philosophical journal, 1849. godine o Bugarima:
“Sa svojim srodnicima Srbima, Bošnjacima i Hrvatima, oni čine porodicu koja je potpuno različita od Grka i Albanaca. “

Eclectic magazine, 1862.godine:
“Turčin bi mogao biti izbačen iz Evrope uz puko podržavanje pravednih i legitimnih aspiracija Bošnjaka, Srba, Grka i Crnogoraca koji bi oformili golemu i plodnu konfederaciju sa slobodnim gradom Konstantinopoljem kao prijestolnicom.”

Researches in the highlands of Turkey, 1869. godine:
“Iza njih (Bugara) se nalaze Srbi, Bošnjaci, Crnogorci i ostale slavenske rase”

The student’s manual of modern geography iz 1869. donosi popis južnoslavenskih naroda na kojem su “ Vendi Ilirije i Stirije, Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Crnogorci.”

The Reasoner iz 1846. godine u Slavene pod turskom vlašću ubraja Srbe, Bugare i Bošnjake.

Cyclopaedia of biblical, theological, and ecclesiastical literature, 1868. godine:
“Novi alphabet, po njemu nazvan Ćirilicom, je usvojen od strane većine istočnih Slavena (Bugara, Srba, Bosanaca, Slavonaca, Rusa, itd.).”

stecak-iz-donje-zgosce

 

priredio:Kenan Sarač

fotografije:flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik

 

Ljetopis matice srpske 1825 godine: U Bosni žive samo Bošnjaci

sanjak-of-bosnia

1825.g. prvi broj Ljetopisa matice srpske vidi JEDINO I ISKLJUČIVO u Bosni, Bošnjake “koji ispovjedaju ili islam, ili su rimokatolici ili pravoslavni”

“Bošnjaci žive izmeđ Drine, Verbasa,
Save, Dalmacie i Hema, čislom (brojem) 450.000;
ispovjedaju ili Islam;ili su Rimokatolici, ili pravoslavni.”

ljetopis-matice-srppske-1825

Matica srpska je najstarija književna, kulturna i naučna institucija srpskog naroda. Potreba nacionalne homogenizacije, prosvećivanja, kao i izdavanja srpskih knjiga, bili su osnovni razlozi za formiranje ovakvog Društva. Neposredni povod za osnivanje Matice srpske predstavljala je potreba za preuzimanjem Serbske letopisi (kasnijeg Letopisa Matice srpske), tada jedinog srpskog glasila, kome je prijetilo gašenje.

_ _ _

1844. Ilija Garašanin, Načertanije : “ Na istočnog veroispovedanija Bošnjake veći upliv imati neće biti za Srbiju težak zadatak Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački fratri.”

narcetanije-1

Ako Bošnjaci ne bi ovo primili, to bi otuda kao sigurno sledovalo raskomadanje Srba na provincijalna mala knjaževstva pod osobitim vladajućim familijama koje bi se nepremjeno tuđem i stranom uplivu predale; jer bi one među sobom sarevnovale i jedna drugoj zavidile. Ove familije nikad se ne bi dale više do toga dovesti da interes svoje koristi kakvoj drugoj familiji na žertvu prinesu, pa baš ni onda kad bi od takvog požrtvovanja napredak sviju ovi naroda zavisio.
(Načertanije – Ilija Garašanin)

_ _ _

pismo

ljetopis-matice-srpske-novi-sad-1925

priredio:Kenan Sarač

fotografije:flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik

PROMOCIJE : Goražde, 14.10.2016.

U petak, u Goraždu, promocija knjige Salima Kurta

promocija-knjige-salima-kurta

Jedinstvena memoarska hronika ratne golgote Foče i Goražda.
Autor nam je kroz dnevnik i zabilješke dočarao ratnu hroniku Foče, Goražda, Grebka i Drine.Kao na filmskoj traci se smjenjuju događaji, a tu su stvarni likovi i autentični događaji. Ovaj vrijedni bošnjak nas spriječava da zaboravimo herojstvo 182. fočanske viteške brigade i da zaboravimo njene šehide i njene gazije i heroje.
Na Drini je, odnosno širom Bosne i Hercegovine s puškom u ruci,  postiglo šehadet dvije hiljade (2000) Fočaka. Nijedna Opština nije dala više šehida sa puškom u ruci od fočanske Opštine. Ne zaboravimo da su hrabri Fočaci na Proskoku, onda kada je bila velika ofanziva, četnička ofanziva na Trnovo, odnosno na Bjelašnicu i Igman od 10. do 31. jula 1993. goloruki se suprostavljali četničkoj ofanzivi na Proskok. Za 21 dan je četrdeset Fočaka postiglo šehadet. Dvijestotine njih je ranjeno.

182-viteska-brdska-brigada
Roman “Smrt na putu spasa” autora Salima Kurta je jedinstvena memoarska hronika najtežih ratnih vremena i iskušenja kroz koja su prošli Bošnjaci fočanskog i goraždanskog kraja.

grebak-putokaz
Fočak Salim Kurt je sudionik ovog pisanog djela. Na romanu je radio tri godine. Priča se temelji na nadi i preživljavanju jednog naroda. Glavni lik je Hasan Turčalo.
“Radio sam ga iz inata, prkosa nas Podrinjaca što smo sve zaboravili. Što smo sve zapostavili, i historiju i patnju naroda iz Goražda i Foče i Drine. Glavni lik romana je Hasan Turčalo, čovjek koji je prelazio Drinu i dolazio na Grebak. Predvodio hiljade civila na putu po hranu i vraćao. Išao je kroz neprijateljske položaje, zaobilazio stotinu staza. Njegova smrt je zagonetna i ja sam o tome pisao u ovom romanu”, priča Kurt.
“Ovaj roman je kamen temeljac Drine, naše svijesti da se ne zaboravi. Što nije zapisano nije ni bilo”, poručio je Kurt.

prva-focanska-brigada-2
“Prednost je što sam ja sudionik svega toga. Nisam ništa izmišljao. Sudionik sam, ali sam se i istraživački bavio ovim djelom”, istakao je Kurt.
Naziv romana se odnosi na put kojim su prelazili civili s Hasanom u potrazi za hranom, municijom…Na tom “putu spasa” živote je izgubilo oko 1.000 ljudi.
“Oko 80 kilometara u jednom pravcu je išao narod Goražda. Nisu znali hoće li se vratiti i svojoj djeci donijeti kilogram brašna… To su bile neprijateljske linije, ali Haso je bio vodič. On bi zaobišao neprijatelja. Po 5.000 ljudi je prevodio na Grebak. Mene iritira to što je on zaboravljen poslije rata”, govori Kurt.

prva-focanska-brigada
Ovo je Kurtova druga knjiga, a 2000. godine mu je izašla “Grebak u zoni sumraka”.

priredio:Kenan Sarač

fotografije:flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik

_ _ _ _ _

– pročitaj i ove naslove:

ROMAN : SMRT NA PUTU SPASA (VIDEO)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/02/roman-smrt-na-putu-spasa-video/

Salim Kurt: Smrt na putu spasa
https://focanskidani.wordpress.com/2016/09/29/salim-kurt-smrt-na-putu-spasa/

POGLED NA NOVU KNJIGU Salima Kurta ”Smrt na putu spasa”
https://focanskidani.wordpress.com/2016/09/27/pogled-na-novu-knjigu-salima-kurta-smrt-na-putu-spasa/

Sarajevo:Održana promocija knjige ”Smrt na putu spasa”, autora Salima Kurta
https://focanskidani.wordpress.com/2016/09/24/sarajevoodrzana-promocija-knjige-smrt-na-putu-spasa-autora-salima-kurta/

U subotu,24.09.2016. u 11 sati : PROMOCIJA KNJIGE “Smrt na putu spasa” Salima Kurta u Morića hanu
https://focanskidani.wordpress.com/2016/09/23/u-subotu24-09-2016-u-11-sati-promocija-knjige-smrt-na-putu-spasa-salima-kurta-u-morica-hanu/

Čudan zeman nastade – Abdulvehab Ilhamija

●pjesma radi koje je Ilhamija izgubio glavu●

●Čudan zeman nastade,
sve zlikovac postade,
din-dušmanin ustade;
šta se hoće, zaboga?!
Već takata nestade,
zlo nam svako postade,
dobrih ljudi nestade;
šta se hoće, zaboga?!
Ne gledaju u Ćitab
ne uzimaju hič dževab,
nit misle na hesab;
šta se hoće, zaboga?!
Ovo trpit-teška muka,
a jos više turska bruka,
munafika stoji huka;
šta se hoće, zaboga?!
Turčin nema amela,
krivda pravdu zamela,
pa se pravda umela;
šta se hoće, zaboga?!
Nasta čudna ulema,
jer ne čine amela,
od njih jadna proloma!
šta se hoće, zaboga?!
Ulemskoga sada hala,
zalud njima đekad fala,
vrat slomiše pored mala;
šta se hoće, zaboga?!
Nije kadar biti imam,
a kaže se potamam,
jordam čini ko šeh-islam;
šta se hoće, zaboga?!
Svi veziri pravo sude,
pa i paši dobro bude,
al murtati krivo gude;
teška muka, zaboga!
I kad paša ima ljudi,
ko je dobar vrlo hudi,
kad je više zlijeh ljudi;
niko ne zna do Boga!●
●Abdulvehab Ilhamija●

most-na-kozetini-ustikolina

_ _ _ _ _

●Ja upitah svog Jasina● – ●Abdulvehab Ilhamija●

●Ja upitah svog Jasina, jer ne vide mu'minun
On mi veli Ne čudi se, uče oni gafilun
Jer ne traže sveca, Boga, jer ne budu ašikun,
On mi veli Ne čudi se, fe hum ja ‘mehun (oni su u zabludi)
Jer ne vide sjajnog zlata, jer ne budu gaibun,
On mi veli Ne čudi se, fe hum la jub sirun (oni ne vide)
Jer ne čuju ko ji zove, jer ne budu muti'un,
On mi veli Ne čudi se, fe hum la jahše'un (oni nisu bogobojazni)
Jer ne čute što se zovu, jer ne budu ‘arifun
On mi veli Ne čudi se, fe inne hum la ja'lemun (zaista oni ne znaju)
Što se vlasi ne poturče, jer ne budu muslimun
On mi veli Ne čudi se, ile-l-ezkani mukmehun (previše su oholi)
Dun'ja fani, ti si baki, jer ne najdu ‘akilun,
On mi veli Ne čudi se, lehum džundun muhdarun (oni imaju vojsku, tj. štuju idole)
Jer ašiki izbudale, jer ne budu sakinun,
On mi veli Ne čudi se ila Rabbihim jensilun (hrle svome Bogu)
Jera zija bude perda, jer ne budu mubsirun,
On mi veli Ne čudi se, ile-l-eraiki muttekiun (udobno sjede u foteljama)
Jer gafile ne izbude, jer ne budu hašiun,
On mi veli Ne čudi se, kanu anha mu'ridun (oni okreću od njih glavu)
Jer evlija ne odleti, jer ne bude gaibun
On mi veli Ne čudi se, inna ilejkum murselun (Zaista smo mi vama poslani)
Jer Ilhamija vrlo plače, jer ne bude kun fe jekun, (Budi i to biva)
On mi veli Ne čudi se, ve ilejhi turdže'un. (Njemu ćete se vratiti)●

052

_ _ _ _ _

čaki

●Ilhamija AbdulVehhab Žepčevija●

●O životu Abdulvehhab Ilhamije (Abdulvehhab Ibn Abdulvehhab Žepčevi Ilhami), jednog od najplodnijih muslimanskih pjesnika na razmeđu XVIII i XIX vijeka, više nam govori njegovo djelo nego oskudni biografski podatci. Pa i ono samo pruža neke elementarne podatke, a mnogo toga ostaje u sferi pretpostavke.
Rođen je u Zepču 1187/1873, kako sam navodi u svom proznom djelu na turskom jeziku Tuhfetu-l-musalin ve zubdetu-l-hašiin (Dar i poslastica onima koji se klanjaju Bogu). Tu doslovno kaže: “…viladetim bin juz seksan jedi” (datum mog rođenja je 1187). Navodi i svoje puno ime: Abdulvehhab bin Abdulvehhab, što znači da mu se i otac zvao Abdulvehhab. Tarih na njegovom nišanu ispisan je sa: Sejjid el-hadž Vehhab, a na prepisu njegova divana stoji: Šejh el-hadž es-sejjid Abdulvehhab Ilhami-baba Bosnevi. Nazivi sejjid i baba pridodati su mu kao počasni, a označavali su učena i štovana čovjeka.
U djetinjstvu je ostao bez roditelja, što opet doznajemo iz njegovog stiha:
Majke nemam a pedera (oca) ne pamtim. Podaci o Ilhamijinom školovanju su dosta šturi. Profesor Kasim Dobrača je otkrio gore pomenuti priručnik, a Muhamed Ždralović idžazetnamu (diplomu) iz kojih je vidljivo da se školovao u Žepču, Tešnju i Fojnici. Na početku tog djela navodi da mu je profesor bio El-hadž Kerimi (Hadžićerimović ili Hadžićerimić). O njemu, međutim, nemamo nikakvih podataka.
U Žepču su u XVIII stoljeću, uz Ferhadiju džamiju, djelovali mekteb i medresa, radili su sve do pred drugi svjetski rat. Na medresi je bio profesor Hadži Abdullah ef. Karahodža, koji je 1740/41. spjevao na narodnom jeziku pjesmu Bošnjakuša. Znamo još da je umro 1766. U poslovima ga je zamijenio sin mu Hadži Ahmed ef. Karahodža, koji je i njegovu pjesmu proširio sa još 17 strofa.
I otac i sin bili su veoma štovani u svom kraju, a njihova pjesma popularna. Kako je Ahmed ef. Karahodža bio jedini poznati teolog u vrijeme kad je Ilhamija dorastao za školovanje, sasvim je moguće da mu je on bio profesor.
Na Tešanjskoj medresi profesor mu je bio Abdullah Čankari el-Ensari. Kod njega je Ilhamija slušao fikh, hadis i tefsir, što se vidi iz diplome koju mu je potpisao ovaj profesor.

Ilhamijino djelo govori nam mnogo i o vremenu u kome je nastalo. A to je razmeđe XVIII i XIX stoljeća, vrijeme kada je Osmansko Carstvo u dubokoj krizi. U Evropi se zbivaju značajne političke, kulturne i prosvjetne promjene, a Turska pokušava da se približi tim novinama uvođenjem reformi, administrativnih i vojnih. Te reforme se negativno odražavaju na Bosnu, koja je u ovom vremenu veoma značajna granična zona Carstva prema Zapadu. Bosna toga vremena ekonomski je veoma islabljena čestim ratovima, a i epidemijama sa značajnim žrtvama. U političkom smislu stanje je takođe loše. Plemstvo i janičari opiru se reformama jer njima gube privilegije. Otpori centralnoj vlasti su veoma izraženi čak i direktnim pobunama. U situaciji kad je uprava iz Istanbula oslabljena, i kad joj se vlastodršci opiru, nastaje stanje anarhije, bezvlašća, nezakonitosti, korupcije, svih zala koja dolaze u ovakvim kriznim vremenima.

Pa i u takvim vremenima javljaju se hrabri i pametni koji svojom riječju pokušavaju da izmijene stanje. Jedan od takvih je i hazreti Ilhamija. On svojom pjesničkom riječju, naročito na narodnom jeziku, razotkriva svu bijedu svoga vremena, iznosi nepravde i zahtijeva borbu protiv nasilja. Veoma je zanimljivo da osoba koja pripada ulemi vrlo oštro kritikuje vjerske velikodostojnike kojima spočitava fanatizam i konzervativizam. Jednom riječju, ustaje protiv neznanja i nasilja kod duhovnih i svjetovnih predstavnika vlasti.●
●U Travniku je, pred kraj Ilhamijinog života, namjesnik bio Dželaludin-paša. U početku je pjesniku ovaj paša izgledao pravedan i dobar, pa ga je u jednoj pjesmi i opjevao. Ubrzo je, međutim, nestalo iluzija o pravičnosti ovog namjesnika i Ilhamija oštro i otvoreno ustaje protiv njegovog načina vladanja. Poltroni, koje svaka vlast ima uz svoje skute, dojavljivali su paši šta Ilhamija govori, pa je ovaj namjesnik pozvao pjesnika u svoj konak. Ilhamija se iz Žepča u Travnik uputio pješice i posteći, a predosjećajući loš završetak na odlasku se oprostio od ukućana i prijatelja.

Ostaje u sferi pretpostavke šta se zbivalo u Travniku: da li je Dželal-paša lično primio Ilhamiju, da li je razlog ovog poziva, i kasnijeg stradanja, bila njegova oštra osuda vladajućeg sistema, ne zna se. Legenda, koja, naravno, ostavlja i daje mogućnost za korekciju, kaže da je Ilhamiji bilo ponuđeno da se odrekne svojih pjesama a kad to nije htio, da je udavljen u travničkoj tvrđavi. Ova legenda, dalje, navodi kao neposredan razlog ovako nesretnog pjesnikovog kraja njegovu pjesmu na narodnom jeziku.●
●●●Čudan zeman nastade,
sve zlikovac postade,●●●

Šadići

priredio:Kenan Sarač

fotografije:flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik

Nasilno prevođenje fočanskih Bošnjaka na pravoslavlje 1943. godine

●Nasilno prevođenje fočanskih Bošnjaka na pravoslavlje – izvještaj Župske redarstvene oblasti u Sarajevu, br. 48/43, za dan 15. ožujak 1943. godine;
“Dana 12. ov. mj. izbjegao je iz sela Papratno kotar Foča Halid Brković i došao sa svojom obitelji u Goražde. Isti je izjavio da su četnici u selu Podpeće 7 km od Foče dne 11 ožujka doveli pravoslavnog popa i pod pretnjom ubistva prekrstili 84 muslimana na pravoslavnu vjeru, a po završetku obreda silom su primorali muslimanske djevojke da se presvuku u odoru pravoslavnih djevojaka, te je zatim nastalo veselje uz pjesmu, igranje, pijenjem rakije i pucanjem iz pušaka. Tom prilikom jedan četnik podielio je prolaznicima 10 000 kuna. Na isti način obavljeno je krštenje muslimana i u selu Vikoč kotar Foča. Četnička komanda u Foči izdala je nalog kao što je već javljeno da se sve izbjeglice Muslimani u Foči imaju pokrstiti na pravoslavnu vjeru”.●

14502899_534502873408498_1791641541857799222_n.jpg

(izvještaj Župske redarstvene oblasti u Sarajevu, br. 48/43, za dan 15. ožujak 1943. godine)

O POVRATNICIMA/ O POVRATKU

Ima li iko na ovome svijetu pravo da onome kojemu je spaljen dom, srušena kuća, uništeno imanje i koji je, da bi spasio glavu, izbjegao ili je protjeran sa svoje zemlje, kada ovaj hoće da se registrira/ prijavi/ vrati u RS, tražiti kao uvjet za prijavu prebivališta dokaz da ima kuću ili stan ili neku izjavu komšija? Sve njegovo je spaljeno. On nema kuću. On nema ni komšiju. A mora imati pravo da se ponovo prijavi tamo odakle je protjeran. To pravo mora biti starije od svih drugih. O tome, bismo morali voditi javnu raspravu, inače nam se crno piše.
O POVRATNICIMA/ O POVRATKU

O POVRATNICIMA   O POVRATKU.jpg

priredio:Kenan Sarač

fotografija:flickr ekranportal13

 

PUTOPIS – EVLIJA ČELEBI : O FOČI I OKOLINI (foto)

foca-sjediste-sandzaka-i-doba-prosperiteta-1

O FOČI
“Putovao sam i u mnoge gradove dohodio, ali ovakvo mjesto nisam još vidio”.
Evlija Čelebija

foca-sjediste-sandzaka-i-doba-prosperiteta

 

-Govoreci o Foči,kaze:”Stanovnici (Foče) su u licu lijepi i divni ljudi,cistog vjerovanja,pobozni su i dobri muslimani.muskarci nose raznobojnu cohanu odjecu.Prvaci i velikasi zamotavaju bijele calme,a srednji stalez nosi pokratko odijelo i caksire s kopcama,grube papuce i kalpake od raznobojne cohe i kunovine.Govore bosanski.Vecinom su trgovci.Hadzija (hodocasanika) i gazija (junaka) ima takodje dosta.”(Evlija Celebi,Putopis,preveo Hazim Šabanovic,”Sarajevo-Publishing”,1996,stranica 409.)

foca-1

foca-2

foca-3

foca-4

foca-5

foca-6

foca-7

ali-cohodareva-dzamija-nalazila-se-u-kotlini-rijeke-cehotine-na-lijevoj-obali-i-gotovo-sasvim-izvan-grada
Ali-Čohodareva džamija nalazila se u kotlini rijeke Ćehotine, na lijevoj obali i gotovo sasvim izvan grada.

foca-gornja-carsija-sa-ducanima

O JELEČU

jelec-1

jelec-2

jelec-3

jelec-kasaba-grad

O USTIKOLINI

kasaba-ustikolina

ustikolina-1939

foca-carsija
Foča – Pazarište (pijaca)

Foča  na strani 450.jpg

foca-i-ustikolina-na-strani-77

foca-i-ustikolina-na-strani-98

foca-i-ustikolina-na-strani-261

_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _

evlija-celebi-putopisi-naslov-originala

evlija-celebi-putopisi

evlija-celebi-putopisi-svjetlost-sarajevo-1967

Evlija Čelebi,svjetski poznati,Turski putopisac,u svome cuvenom djelu “Putopis” ,nastalom polovinom 17.stoljeca,daje opsirne opise brojnih gradova na Balkanu,ukljucujuci tu i Bosanske.Smatra se da su prvi izdavaci njegovog djela vrsili odredjena korigovanja stila i jezika originalnog teksta,po zapazanju prevodilaca,na mnogim mjestima je Evlijin pomalo arhaican nacin izrazavanja izmijenjen i modernizovan prema ukusu izdavaca,ima takodjer i mnogo “stamparskih” gresaka.Tu se nalaze oblici rijeci i izrazi koji ne postoje i sl.

Evlija Čelebi bio je poznat i pod imenom Evlija Efendi,ali njegovo pravo ime je bilo Evlija ibn Derviš Mehmed Zilli.Čelebi,odnosno Efendi,su konvencionalni staleski nazivi,koji su se u to vrijeme davali obrazovanim ljudima,a oba naziva znace – gospodin.Rodjen je 10.muharema 1020 godine (25.marta 1611.),bio je Hafiz – znao je cijeli Kur`an napamet,a skolovao se na dvoru Sultana Murada IV.Godine 1640. polazi na svoje prvo putovanje izvan Carigrada i do kraja svog zivota odaje se gotovo stalno putovanjima sirom Turske Imperije i postaje neka vrsta svjetskog putnika,vodeci cijelo to vrijeme svoj dnevnik i biljezeci marljivo sve zanimljivo sto bi zapazio.Putovao je ili sam,ili u pratnji znamenitih drzavnika,a najvise kao pouzdanik i pratilac svoga rodjaka Melek Ahmed-Paše,kome treba zahvaliti za najveci dio Evlijinih putovanja po Balkanu.Prvo takvo putovanje poduzima 1660 godine,a krajem avgusta iste godine prvi put dolazi u Bosnu.Njegova putovanja po Evropi trajala su sljedecih deset godina,do 1670.godine,a potom se vraca u Carigrad,1671. godine ide u Meku na Hadz,a 1672 godine odlazi u Egipat,koji je prosao uzduz i poprijeko.Godine 1673 isao u Sudan i Abisiniju.Posljednje putovanje koje je zabiljezio poduzeo je u julu 1676.godine.

Svojim putopisom,pod nazivom “SEYAHATNAMESI” – “PUTOPIS”,stekao je svjetsku slavu.Nije iskljuceno da je originalno naziv svome djelu Evlija dao “TARIH-I SEJJAH” – “HISTORIJA PUTNIKA”,kako stoji u beckom rukopisu i kako proizilazi iz naslova pomenute skracene redakcije toga putopisa.Integralni putopis je sadrzan u deset vrlo opseznih tomova.

_ _ _ _ _

priredio:Kenan Sarač
fotografije:flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik

ROMAN : SMRT NA PUTU SPASA (VIDEO)

knjiga-6

Preporučujem vam knjigu Smrt na putu spasa autora Salima Kurta, koja govori o patnjama i stradanjima bošnjaka Foče, Goražda, Rogatice, Višegrada, ali i herojskoj borbi bošnjaka tih krajeva.
Autor je kazao:”Ovaj roman je moja obaveza prema rodnoj grudi i jedinoj nam Drini.Ovo je moj dug svim njenim gazijama i rahmetlijama koji su se junački borili u toku posljednje oružane agresije.”
Autor nam je kroz dnevnik i zabilješke dočarao ratnu hroniku Foče, Goražda, Grebka i Drine.Kao na filmskoj traci se smjenjuju događaji, a tu su stvarni likovi i autentični događaji. Ovaj vrijedni bošnjak nas spriječava da zaboravimo herojstvo 182. fočanske viteške brigade i da zaboravimo njene šehide i njene gazije i heroje.

Jer je na Drini, odnosno širom Bosne i Hercegovine s puškom u ruci, a spominjem, podvlačim to s puškom u ruci, postiglo šehadet dvije hiljade (2000) Fočaka. Nijedna Opština nije dala više šehida sa puškom u ruci od fočanske Opštine. Ne zaboravimo da su hrabri Fočaci na Proskoku, onda kada je bila velika ofanziva, četnička ofanziva na Trnovo, odnosno na Bjelašnicu i Igman od 1. do 31. jula 1993. goloruki se suprostavljali četničkoj ofanzivi na Proskok. Za 21 dan je četrdeset Fočaka postiglo šehadet. Dvijestotine njih je ranjeno. 17. jula 1993. godine šehadet je postigao komandant Fočanskog bataljona heroj Dževad Hanjalić čije posljednje riječi su bile:”Borite se do zadnjeg i nemojte se predati, i poselamite mi moju ženu i poselamite moga sina.”
Roman Smrt na putu spasa mora da nađe mjesto u našim kućama, da se podsjetimo šta se to dešavalo na tom prostoru, na tom komadu Bosne i Hercegovine gdje su goloruki bošnjaci branili našu domovinu Bosnu i Hercegovinu.
Nezim Halilović Muderris
VIDEO
ROMAN : SMRT NA PUTU SPASA

 

_ _ _ _ _

– pročitaj i ove naslove:

Salim Kurt: Smrt na putu spasa
https://focanskidani.wordpress.com/2016/09/29/salim-kurt-smrt-na-putu-spasa/
POGLED NA NOVU KNJIGU Salima Kurta ”Smrt na putu spasa”
https://focanskidani.wordpress.com/2016/09/27/pogled-na-novu-knjigu-salima-kurta-smrt-na-putu-spasa/
Sarajevo:Održana promocija knjige ”Smrt na putu spasa”, autora Salima Kurta
https://focanskidani.wordpress.com/2016/09/24/sarajevoodrzana-promocija-knjige-smrt-na-putu-spasa-autora-salima-kurta/
U subotu,24.09.2016. u 11 sati : PROMOCIJA KNJIGE “Smrt na putu spasa” Salima Kurta u Morića hanu
https://focanskidani.wordpress.com/2016/09/23/u-subotu24-09-2016-u-11-sati-promocija-knjige-smrt-na-putu-spasa-salima-kurta-u-morica-hanu/

 

POGLED NA NOVU KNJIGU Salima Kurta ”Smrt na putu spasa”

Iz mog ugla

Nema ništa gore od zaborava. I sve što se ne zapiše brzo se zaboravlja.

knjiga 5.jpg

Autor Salim Kurt u svojoj drugoj knjizi o Grebku progovorio je o patnjama i stradanjima bošnjaka Foče, Goražda, Rogatice, Višegrada,…ali i herojskoj borbi bošnjaka tih krajeva. Sam autor ističe:”Ovaj roman je moja obaveza prema rodnoj grudi i jedinoj nam Drini.Ovo je moj dug svim njenim gazijama i rahmetlijama koji su se junački borili u toku posljednje agresije.”

salim-kurt-sa-pacom-2

Autor nam je kroz dnevnik i zabilješke , dočarao ratnu hroniku Foče, Grebka, Drine, Goražda. Kao na filmskoj traci se smjenjuju događaji. Stvarni likovi i autentični događaji daju draž ovom savremenom romanu. Romanu dragulju bosanskohercegovačke i bošnjačke kulture pamćenja. Da nam se ne ponovi ono što nam se dogodilo u bliskoj prošlosti.

paco-i-doktor-duderija

“Osjećao sam u zraku prije tri godine da se nešto sa bošnjačkim narodom dešava. Na san mi je počeo izlaziti glavni junak – lik Haso Turčalo. Dao sam se na istraživanje i ispisivanje ovog romana. Mukotrpan rad sa zaprekama i preprekama stvorio je u meni taj inat i konačno sam uspio. Sad sam sretan.” – kazuje autor romana Salim Kurt.

knjiga-4

Nekoliko citata iz samog romana:

SMRT NA PUTU SPASA – Salim Kurt

Foča je pala…Pala je pod nogu agresora, istog onog, koji je i prije pedeset godina došao klati, pljačkati i silovati.
_ _ _
“Hej! Ko ste vas dvojica?”
“Pačovci” – proderah se glasno jer mi je glas s druge strane izgledao poznato.
_ _ _
Čolpa, Pačo, Mungos iako su ranjeni, idu i ne žale se.
_ _ _
Problem svih nas na Grebku je isti. Mi smo daleko od svojih obitelji. Kao pravi legionari – ratnici, bez drugih obaveza, samo rat, patnja, borba i nada…
_ _ _
Poslije večere dolazi Pačo i Tato. Pognuli glavu i plaču. – Pao nam je Rogoj! Rekoše to u jedan glas.
_ _ _
I komadant BST-a je poginuo kad i Čolpa. Kaec je mrtav također. Koji užas. Koji horor. Koja nesreća u jednom jedinom danu…
_ _ _
Dževad pada od rafala metaka i pri samom izdisaju uspio je poslati zadnje riječi: “Poselamite mi ženu…..i….si…naa……..” -jedva izusti zadnju riječ, krv mu začepi usta.Šiljo pade uz njega i on je pogođen…
_ _ _
“Vidite te munafike, izdajnike i dezertere kako se mirno šepure po našoj zemlji, natopljena krvlju rahmetlija i oni su danas nešto i neko, a mi saburamo, deveramo i nadamo se boljem, ipak se tješimo zato što ima još dobrih i voljnih pomoći” – začu glas iza svojih leđa.

Salim osjeti dugi napad bijesa i srama. Zašto smo izginuli? Zašto smo ratovali?

smrt-na-putu-spasa-_-promocija-004
_ _ _
O autoru
Salim Kurt, rođen je 1963. općina Foča. Bavi se slikarstvom, piše poeziju i prozu.Imao je dvije samostalne izložbe i napisao dvije knjige: Grebak u zoni sumraka, Sarajevo,2000. godine i Smrt na putu spasa, Sarajevo, 2016. godine.
_ _ _

knjiga-2
Salim Kurt nam je sačuvao od zaborava 182. fočansku vitešku brigadu i njene gazije i heroje, sačuvao je i desetine heroja sa Drine, iz Foče, Goražda. Roman Smrt na putu spasa mora naći mjesta u svakom bošnjačkom domu, u svin bošnjačkim Bibliotekama, kao i svim školama.

Knjiga ,,Smrt na putu spasa’’ autor Salim Kurt, izdavač Salim Kurt, Sarajevo 2016., 144 strane, ilustrovana, mehki uvez.

Nema ništa gore od zaborava. I sve što se ne zapiše brzo se zaboravlja.

VIDEO:SMRT NA PUTU SPASA – Salim Kurt
https://www.facebook.com/kenan.sarac.39589/videos/322553271432930/type=2&theater&notif_t=video_processed&notif_id=1474958464843519

fotografije:Halima Sarač, Kenan Sarač i AA
priredio: Kenan Sarač

_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
Preporučujem vam knjigu Smrt na putu spasa autora Salima Kurta, koja govori o patnjama i stradanjima bošnjaka Foče, Goražda, Rogatice, Višegrada, ali i herojskoj borbi bošnjaka tih krajeva.
Autor je kazao:”Ovaj roman je moja obaveza prema rodnoj grudi i jedinoj nam Drini.Ovo je moj dug svim njenim gazijama i rahmetlijama koji su se junački borili u toku posljednje oružane agresije.”
Autor nam je kroz dnevnik i zabilješke dočarao ratnu hroniku Foče, Goražda, Grebka i Drine.Kao na filmskoj traci se smjenjuju događaji, a tu su stvarni likovi i autentični događaji. Ovaj vrijedni bošnjak nas spriječava da zaboravimo herojstvo 182. fočanske viteške brigade i da zaboravimo njene šehide i njene gazije i heroje.
Jer je na Drini, odnosno širom Bosne i Hercegovine s puškom u ruci, a spominjem, podvlačim to s puškom u ruci, postiglo šehadet dvije hiljade (2000) Fočaka. Nijedna Opština nije dala više šehida sa puškom u ruci od fočanske Opštine. Ne zaboravimo da su hrabri Fočaci na Proskoku, onda kada je bila velika ofanziva, četnička ofanziva na Trnovo, odnosno na Bjelašnicu i Igman od 1. do 31. jula 1993. goloruki se suprostavljali četničkoj ofanzivi na Proskok. Za 21 dan je četrdeset Fočaka postiglo šehadet. Dvijestotine njih je ranjeno. 17. jula 1993. godine šehadet je postigao komandant Fočanskog bataljona heroj Dževad Hanjalić čije posljednje riječi su bile:”Borite se do zadnjeg i nemojte se predati, i poselamite mi moju ženu i poselamite moga sina.”
Roman Smrt na putu spasa mora da nađe mjesto u našim kućama, da se podsjetimo šta se to dešavalo na tom prostoru, na tom komadu Bosne i Hercegovine gdje su goloruki bošnjaci branili našu domovinu Bosnu i Hercegovinu.
Nezim Halilović Muderris

VIDEO:
ROMAN : SMRT NA PUTU SPASA – o knjizi govori Nezim Halilović Muderris

_ _ _ _ _

– pročitaj i ove naslove:

Sarajevo:Održana promocija knjige ”Smrt na putu spasa”, autora Salima Kurta
https://focanskidani.wordpress.com/2016/09/24/sarajevoodrzana-promocija-knjige-smrt-na-putu-spasa-autora-salima-kurta/
U subotu,24.09.2016. u 11 sati : PROMOCIJA KNJIGE “Smrt na putu spasa” Salima Kurta u Morića hanu
https://focanskidani.wordpress.com/2016/09/23/u-subotu24-09-2016-u-11-sati-promocija-knjige-smrt-na-putu-spasa-salima-kurta-u-morica-hanu/

ROMAN : SMRT NA PUTU SPASA (VIDEO)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/02/roman-smrt-na-putu-spasa-video/

Salim Kurt: Smrt na putu spasa
https://focanskidani.wordpress.com/2016/09/29/salim-kurt-smrt-na-putu-spasa/

JESU LI BOSANSKI KNJIŽEVNI KLASICI NEPOŽELJNI U BOSANSKIM ŠKOLAMA?

Desila se zasigurno najnekompetentnija, ali i najradikalnija promjena u nastavi maternjeg jezika i književnosti od završetka rata pa nadalje, a o tome u našem društvu nema doslovno nijedne riječi, a nekamoli ozbiljnih analiza. Čak ih nema ni u stručnom ili akademskom kontekstu.

jesu-li-bosanski-knjizevni-klasici-nepozeljni-u-bosanskim-skolama

piše:Sanjin KODRIĆ

Izgleda da u školama Kantona Sarajevo nisu više poželjni bošnjački i bosanskohercegovački književni klasici. Nije preporučeno više čitati Maka Dizdara i Skendera Kulenovića, Derviša Sušića ili Ćamila Sijarića, pogotovo nije preporučeno čitati Edhema Mulabdića, Osmana-Aziza, Safvet-bega Bašagića, Osmana Đikića, Musu Ćazima Ćatića, Hamzu Humu, Hasana Kikića, Abdurezaka Hifzija Bjelevca, Aliju Nametka ili Envera Čolakovića. Nije preporučeno čitati ni Dževada Karahasana ili Irfana Horozovića, kao ni Nedžada Ibrišimovića i Aliju Isakovića, naročito ne Zilhada Ključanina, odnosno niz ključnih autora novije bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti. Nije preporučeno čitati čak ni Derviš i smrt Meše Selimovića, mada Tvrđava jeste prihvatljiva, a Abdulaha Sidrana dovoljno je pročitati samo u “izboru”, dakle pjesmu-dvije, bilo koju. Još je manje preporučeno baviti se našom starijom književnom prošlošću – iz vlastite tradicije ništa nije potrebno pročitati, a od usmene književnosti, pored tolike folklorne baštine, dovoljna je samo Hasanaginica.

Radikalne promjene nagore na koje nema reakcija

S prvim septembarskim školskim zvonom odzvonilo je, naime, i dosadašnjim nastavnim planovima i programima za osnovne i srednje škole u Kantonu Sarajevo, a na snagu su stupili novi, revidirani nastavni planovi i programi. Nastavne planove i programe i njihove revizije radili su ranije čitavi interdisciplinarni timovi eksperata, počev od referentnih stručnjaka iz prakse do univerzitetskih profesora iz različitih relevantnih oblasti, a ovu reviziju napravili su prije svega nastavnici iz škola, i to tako što su se iz nastavničkih redova u komisiju za reviziju preko nastavničkih aktiva (samo)predlagali oni koji su bili zainteresirani, bez obzira na reference. Također, revidirani nastavni planovi i programi nisu, pritom, prethodno prošli ni nezavisnu ekspertsku ocjenu, niti su bili predmet javne rasprave. Jednostavno, desila se revizija o kojoj se malo ili nimalo šire zna.

No, bilo kako bilo, revizije u našem školstvu itekako su dobrodošle, ali samo onda ako su znalačke i dobronamjerne, i ako se njima stvari pomiču naprijed, a ne nazad. Za razliku od nekih drugih nastavnih predmeta, to, međutim, nije slučaj s revidiranim nastavnim planovima i programima za Bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost, a posebno ne s nastavnim planovima i programima za ovaj predmet namijenjenim za upotrebu u gimnazijama i srednjim stručnim školama. Štaviše, riječ je o potpuno skandaloznim “poboljšanjima” nastavnih planova i programa, no koja su, međutim, prošla dokraja muklo, s ogluhom koja, najblaže rečeno, zabrinjava. Desila se zasigurno najnekompetentnija, ali i najradikalnija promjena u nastavi maternjeg jezika i književnosti od završetka rata pa nadalje, a o tome u našem društvu nema doslovno nijedne riječi, a nekamoli ozbiljnih analiza. Čak ih nema ni u stručnom ili akademskom kontekstu.

Zabrinuti smo, i to s punim pravom zabrinuti, za povratničku djecu u RS-u, kojima se nezakonito uskraćuje pravo na izučavanje bosanskog jezika i tzv. nacionalne grupe predmeta, tj. pravo na maternji jezik i identitet, a nešto što opasno sliči tome dešava nam se, izgleda, i u Sarajevu, i to pred našim očima, a mi to ne vidimo, ne želimo ili ne smijemo vidjeti, ili jednostavno ne znamo. Zabrinuti smo, također potpuno osnovano, zbog neznanja kojeg je sve više u našem društvu, zabrinuti smo zbog neobrazovanosti u kojoj se počinjemo gušiti. Zabrinuti smo zbog kvazistručnjaka na svakom koraku, zbog bezvrijednih diploma i praznih titula, zbog favoriziranja podobnih a ne stručnih. Zabrinuti smo i zbog kojekakvih ideologija koje i tajno i javno vršljaju našim obrazovanjem i ispiru mozgove naše djece, a roditeljima razvlače pamet… Zabrinuti smo zbog svega ovog, a u potpunoj gluhoći prolazi nam institucionaliziranje upravo neznanja, neobrazovanosti i kvazistručnosti, dakle očite nekompetentnosti, ali i sumnjivih ideoloških projekata upravo u našem obrazovnom sistemu!

Ovo jesu tek neki ozbiljni nedostaci nastavnih planova i programa za Bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost koji se od početka ove školske godine primjenjuju u gimnazijama i srednjim stručnim školama u Kantonu Sarajevo, a slični nedostaci prisutni su i na razini osnovne škole. U uvodnim napomenama za revidirane nastavne planove i programe tvrdi se da revizija nije ukinula ili izmijenila dosadašnje nastavne planove i programe i njihove sadržaje (iz 2003. godine), tj. da je donijela tek funkcionalna poboljšanja u odnosu na ranija rješenja. Bez obzira na dvosmislenost toga šta znači da nešto nije izmijenjeno nego je “samo” revidirano, to, međutim, de facto nije tačno jer revizija o kojoj je riječ nije uopće “samo” revizija, već je, naprotiv, u pitanju suštinska promjena cjelokupne koncepcije ranijih nastavnih planova i programa, odnosno potpuno nova koncepcija. Riječ je, dakle, o vrlo korjenitim, upravo radikalnim promjenama za koje se tvrdi da to nisu, pri čemu promjene koje se uvedene jesu ne promjene nabolje već drastične promjene nagore.

Eliminacija bez obrazloženja

Najveće promjene odnose se na obaveznost nastavnih sadržaja – nastavnici samostalno biraju 70-75% sadržaja iz ranijih nastavnih planova i programa, a što se posebno odnosi na izbor nastavnih sadržaja iz oblasti književnosti te, naročito, na učeničku lektiru. Između svega ostalog, ukinuta je kategorija obavezne lektire, a umjesto propisanih lektirnih tekstova nastavnicima se ostavlja mogućnost da, zajedno s učenicima, u ogromnom procentu sami kreiraju popise učeničkih lektira prema predviđenim obrazovnim ciljevima i zadacima te ishodima učenja. Pritom, ova načelna mogućnost i dalje je na neki način kontrolirana jer sami revidirani nastavni planovi i programi ipak daju i određene, kako se kaže, “prijedloge lektire”, s preciznim popisima autora i djela, a što treba služiti kao neka vrsta putokaza i upute nastavnicima i učenicima. Također, pored svega drugog, revidirani nastavni planovi i programi uvode i nove književne sadržaje, i to one za koje se tvrdi da bi trebali biti “savremeniji”, a samim tim i interesantniji za učenike i upoznati ih s novim književnim trendovima. Na prvi pogled, u pitanju su promjene koje treba zdušno pozdraviti i podržati – one bi trebale, između ostalog, pomoći demokratizaciju i individualizaciju nastavnog procesa u našim školama, skrenuti pažnju na ishode učenja kao dosad kod nas uglavnom zanemareni aspekt obrazovnog procesa i uopće poboljšati naše obrazovanje. No, slučaj, nažalost, nije takav, naprotiv.

Revidirani nastavni planovi i programi za zvanični cilj imali su i racionalizaciju nastavnih sadržaja te stvaranje prostora u nastavnom procesu za druge važne nastavne aktivnosti. Zato, ako su u revidirane nastavne planove i programe uvedeni neki novi nastavni sadržaji, a jesu uvedeni, to, onda, logički i praktično znači da neki drugi, raniji nastavni sadržaji trebaju biti eliminirani, barem onda ako je tačno da je revizija istovremeno i racionalizacija nastavnih planova i programa. No, ovaj problem nigdje se precizno i jasno ne rješava, barem ne eksplicitno. Implicitno, stvar je mnogo jasnija, a rješavaju je upravo ponuđeni “prijedlozi lektire”. Ovi “prijedlozi lektire” ne sadrže samo nove, revizijom dodane književne sadržaje već i neke sadržaje iz ranijih nastavnih planova i programa, dok su neki drugi raniji književni sadržaji isključeni iz revidiranih nastavnih planova i programa. “Prijedlozi lektire” jesu, tako, kombinacija samo nekih “kanonskih književnih tekstova” iz ranijih nastavnih planova i programa i tekstova koje je po prvi put u nastavne sadržaje uključila revizija. I to je vrlo značajna, ogromna promjena u odnosu na ranije nastavne planove i programe. I, naravno, najproblematičnija, tj. to je upravo ono gdje se prije svega desio skandal o kojem je riječ. “Prijedlozi lektire” izrazito su važni kao zvanična preporuka u nastavnim planovima i programima, kao preporuka s najvišeg mjesta o tome šta je posebno bitno, a šta nije, na šta nastavnici trebaju obratiti naročitu pažnju, a na šta ne, a koja, kao takva, ima svoju posebnu težinu i značaj baš zato što su u pitanju zvanični prijedlozi. Skandal je još i veći jer su promjene ove vrste vrlo radikalne, a pritom nigdje, ni na koji način, nisu obrazloženi kriteriji po kojima su uvođeni novi književni sadržaji, odnosno nova učenička lektira, a posebno nisu obrazloženi kriteriji po kojima su neki književni sadržaji praktično eliminirani iz revidiranih nastavnih planova i programa. Zašto su djela nekih autora uvrštena u “prijedloge lektire”, a neka nisu, to, dakle, nigdje nije obrazloženo, bez obzira na to kako ovi prijedlozi bili frapantni čak i za laike, a nekamoli za stručnjake! Uz ovo, a pošto je ukinuta obavezna lektira i pošto je, uz “prijedloge lektire”, manje-više sve drugo prepušteno nastavnicima, i to bez adekvatnih instrukcija, zaseban je skandalozni problem i to što prijeti i mogućnost potpune anarhije i haosa, tim prije što niko prethodno nastavnike nije pripremio ili obučio za rad po novom, revidiranom konceptu nastavnih planova i programa!!!

Izbrisani Dizdar, Horozović, Ibrišimović, Karahasan, Kulenović, Sušić…

Niko, dakle, nije objasnio zašto u “prijedlozima lektire” nema npr. Maka Dizdara, jednog od najznačajnijih pisaca bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti uopće, a revizijom je istovremeno uveden npr. Nenad Veličković, pisac i publicist ipak minornih književnih dometa, pogotovo spram Maka Dizdara, također bez ikakvog kriteriološkog obrazloženja. Da li je moguće da učenik može završiti gimnaziju, a da u lektiri koja mu je predložena za čitanje nema Kamenog spavača, a kamoli isto tako izuzetne Dizdareve pjesničke knjige Modra rijeka?! Može li učenik završiti gimnaziju, a da nije predloženo da kao lektiru pročita barem koji sonet Skendera Kulenovića ili njegov roman Ponornica, ili da nije čitao Sušićeve Pobune ili makar koju priču, ako ne i neki roman Ćamila Sijarića?!

Ako su, nekim neobjašnjivim čudom, možda i “zastarjeli” fundamentalni pisci novije bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti kakvi su Dizdar, Kulenović, Sušić ili Sijarić, vrijedi li lektire barem Ibrišimovićev još sasvim “nov” roman Vječnik iz 2005. godine, je li barem on dovoljno “savremen”, ako to iz nekog nepoznatog razloga više nije izuzetni Ugursuz?! Vrijedi li išta npr. Imotski kadija Irfana Horozovića iz 2000. godine ili makar neki drugi njegov tekst?! Vrijedi li išta Isakovićevo barem upola koliko ma koja knjiga dragog, ali književno ipak skromnog pisca Darija Džamonje, a obojica su savremeni pisci?!

A šta je s Dževadom Karahasanom – ako se htjelo uvesti savremene, aktuelne pisce u lektiru, je li predložene lektire vrijedno išta što je napisao barem Karahasan, jedini naš živi pisac koji je dobio gotovo sve velike evropske i svjetske književne nagrade osim Nobelove nagrade, a za koju je, inače, bio vrlo ozbiljan kandidat?! Zar se o postmodernizmu ne može učiti sjajno upravo na nekom Karahasanovu romanu, npr. počev od Istočnog diwana iz 1989., preko Šahrijarova prstena iz 1996., pa do najnovijeg, možda dosad i najboljeg njegova romana Što pepeo priča iz 2015. godine, vrijednog svakog nobelovca?! Pa nije, valjda, da je predlaganja za lektiru od Karahasana vrednija Alma Lazarevska ili Miljenko Jergović, bez obzira na to što je riječ o autorima koji imaju i vrlo dojmljivih književnih stranica, za razliku od nekih drugih koji su također nekako “upali” u “prijedloge lektire”?! Kako onda i pomišljati na “nesavremenog” Zilhada Ključanina, koji je, uz izvrsnu poeziju i roman Šehid iz 1998. godine, objavio i niz sjajnih pripovjedačkih zbirki i romana, uključujući i izvanredni roman Dom Aurore Borealis iz 2010. godine?! Očito je da sarajevski učenici ne trebaju čitati ni barem neku od Sidranovih zbirki kakve su Sarajevska zbirka,Sarajevski tabut, Planeta Sarajevo ili Zašto tone Venecija

Andrić jeste jedini naš književni nobelovac, a važan nam je itekako i Branko Ćopić. Ali, kako to da je Andrić u lektiri zastupljen dvaput, i to otprije s Prokletom avlijom, a sad još i s knjigom Deca, koja je ipak daleko od toga da je tako važna u Andrićevu opusu, izuzme li se, naravno, pripovijetka o pitanju navodne bosanske međuetničke mržnje Pismo iz 1920. godine?! I Ćopić je za lektiru predložen dvaput, rame uz rame po tome s Andrićem, kao da je i Ćopić nobelovac, a u predloženoj lektiri uopće nema ni npr. izvanrednog romana Grozdanin kikot Hamze Hume, a i kako bi kad je iz nekog razloga nepreporučen čak i Selimovićev Derviš i smrt?!

Za lektiru, makar u izboru, nije predložen nijedan od gore spomenutih pisaca od Edhema Mulabdića do Envera Čolakovića, a koji su se nekad generacijama rado čitali u lektiri, barem s nekim svojim tekstovima. Mulabdić je npr. autor romana Zeleno busenje iz 1898. godine, prvog bošnjačkog romana, a autorski dvojac Osman-Aziz činili su Osman Nuri Hadžić i Ivan Milićević, koji su zajednički napisali prvi bosanskohercegovački roman Bez nade 1895. godine, no ni ovaj njihov jedinstveni književnohistorijski značaj nije uzet u obzir. Bašagić je jedna od stožernih ličnosti u književnosti, kulturi i društvu Bošnjaka krajem 19. i početkom 20. stoljeća, a u Bosni i Hercegovini sigurno je višestruko značajniji od Vojvođanina Jovana Jovanovića Zmaja, pa ipak Zmaj je predložen za lektiru, a Bašagić nije. Musa Ćazim Ćatić mogao je ući u glasovitu svjetsku antologiju sufijske poezije Eve de Vitray-Meyerovitch, ali ni Ćatić nije mogao biti predložen za lektiru u sarajevskim školama, dok pjesnik koji se navodi samo kao “Antić”, bez punog imena (vjerovatno se misli na Miroslava Miku Antića, autora dječijegPlavog čuperka), jeste autor koji je sarajevskim gimnazijalcima i srednjoškolcima predložen za lektirno čitanje…

Sve čudo do čuda, apsurd do apsurda, pitanja na koja niko nije ni pomislio dati odgovor ili ma kakvo obrazloženje. Jedino, srećom, nije se desio barem taj skandal da je u “prijedloge lektire” uvršten još jedan nedosanjani travnički nobelovac, neki Bazdulj, makar kao primjer neprepoznatog književnog genija.

Kardinalne greške kao rezultat nekompetencije

Također bez ikakvog obrazloženja, u “prijedlozima lektire” izostao je i niz vrlo važnih autora hrvatske i srpske književnosti, što je isto tako jednako skandalozno, a posebno onda kad je riječ o značajnim hrvatskim i srpskim piscima iz Bosne i Hercegovine. U predloženoj lektiri nema, tako, ni Antuna Branka Šimića, Nikole Šopa, Vitomira Lukića ili Anđelka Vuletića i dr., odnosno Alekse Šantića, Petra Kočića, Svetozara Ćorovića, Jovana Dučića i sl., kao ni drugih “zastarjelih” klasika poput, npr., Kranjčevića, Matoša ili Ujevića…, odnosno Vladislava Petkovića Disa ili Vaska Pope… No, pored vrlo neobično, čudnovato probranih pojedinih domaćih autora, popisi “prijedloga lektire” u revidiranim nastavnim planovima i programima “popunjeni” su, međutim, i čitavim nizom imena stranih, “svjetskih” pisaca, no bez ikakvih jasnih kriterija i standarda. Među njima ima i pokoji “pisac za plažu” ili pisaca koji su rijetko gdje u svijetu povlašteni toliko da su preporučeni za učeničku lektiru, čak možda nisu ni u svojim zemljama, pa je tako iz nekog razloga, ni kriv ni dužan, pored svih “stradao” čak i grandiozni William Shakespeare. Naime, čak ni Shakespeareovo nijedno djelo također nije predloženo u popisu lektire, kao da pojedinci koji su pisali revidirane nastavne planove i programe nikad nisu ni čuli za knjigu Shakespeare, naš savremenikJana Kotta, koja im je mogla pomoći u razumijevanju i širenju njihova, najblaže rečeno, problematičnog i preuskog pojma “savremenosti”.

Ovaj detalj samo otvara još jedan jednako skandalozan problem – problem očite nestručnosti kojom su rađeni revidirani nastavni planovi i programi, a čiji su pojedini autori, također najblaže rečeno, i po svojim profesionalnim i akademskim kompetencijama potpuno nedorasli i nedostojni zadataka kojeg su se, izgleda, grabimice prihvatili. Tim i takvim autorima očito nedostaju temeljna znanja iz nauke o književnosti, a posebno književnohistorijska znanja. Zato i jeste moguće da je u lektiru za prvi razred gimnazije, a u kojem se učenici bave književnošću do srednjeg vijeka, uvršten Kanconijer svjetski glasovitog humaniste Francesca Petrarce, a da se samim humanizmom kao pojavom u književnosti i umjetnosti učenici trebaju baviti tek dogodine, u drugom razredu, kako to stoji u revidiranim nastavnim planovima i programima. Petrarca, dakle, ili nije humanist ili su oni koji su pisali nastavne planove i programe nešto grdno pobrkali?! Slično ovom, u trećem razredu gimnazije učenici bi se trebali baviti književnošću od realizma do moderne, odnosno zaključno s početkom Prvog svjetskog rata. Pa ipak, za lektiru se kao primjer teksta iz vremena moderne predlaže drama Pomrčina krvi Ahmeda Muradbegovića, koja je objavljena znatno kasnije – tek 1923. godine, i ni u kojem slučaju nije niti može biti tekst poetički vezan za modernu već za avangardu kao pojavu u književnosti prvenstveno između dvaju svjetskih ratova. Riječ je, dakle, o kardinalnim greškama, kao kad bi, npr., hirurg pomiješao jetru i želudac jer su “negdje tu ublizu”, pri čemu zbog ovakvih grešaka savjesni studenti sami odustaju od ispita i postiđeni se izvinjavaju profesoru zbog svojeg nedopustivog neznanja.

Ovakvih primjera očite nekompetencije ima još, čitav sramotni niz, i u oblasti književnosti, ali i u oblasti jezika i kulture izražavanja, a njihovo navođenje bilo bi, ipak, degutantno i ponižavajuće. Kardinalni propusti javljaju se čak i na metodičkoj razini, s često vrlo loše, pa i potpuno promašeno postavljenim odnosom između obrazovnih ciljeva i zadataka te ishoda učenja, što bi školskim nastavnicima trebalo biti barem blisko i poznato. To, međutim, ne čudi jer među autorima revidiranih nastavnih planova i programa za gimnazije i srednje stručne škole jeste čak i jedan osnovnoškolski nastavnik, dakle nastavnik niže obrazovne razine, a autorski tim ne uključuje doslovno nijednog univerzitetskog profesora iz oblasti historije ili teorije književnosti, kao ni iz oblasti lingvistike. Istina, među autore očito je formalno upisan, i to na posljednjem mjestu, i jedan univerzitetski profesor metodike nastave književnosti i maternjeg jezika, ali iako je riječ o vrhunskom stručnjaku u svojoj oblasti i uopće vrsnom književnom znalcu i znatno šire, po svemu jasno izgleda da univerzitetski profesor nije konsultiran povodom bilo kojeg problematičnog pitanja ili njegovi stavovi nisu bili uvaženi.

O čemu se, onda, ovdje radi i kako je moguće da smo dobili ovako skandalozno revidirane nastavne planove i programe zaBosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost u sarajevskim školama?

Novi književni kanon i promjena kulturalnog pamćenja

Najjednostavnije govoreći, a ne libeći se otkriti samu suštinu, cilj revizije kakva je ovdje na kraju realizirana nije bilo ono što je moralo biti njezin konačni učinak. To, dakle, nije bilo stvarno poboljšanje i osavremenjivanje nastavnih planova i programa, jer neuvrštavanje u “prijedloge lektire” niza pisaca i njihovih djela koji bi tu morali neizostavno biti ne može se pravdati ni obrazovnim ciljevima i zadacima ni ishodima učenja, niti nekom zagovaranom “savremenošću”, tim prije što su izostavljeni pisci i djela u svakom ovom smislu daleko iskoristljiviji negoli većina onih koji su predloženi za lektiru. Desilo se, naime, nešto potpuno drugo: pod krinkom revizije ostvareno je očito debosniziranje nastave književnosti, a naročito čistka autora s posebnom simboličkom važnošću u povijesti bošnjačke književnosti te drugih nacionalnih književnosti i književnih tradicija u Bosni i Hercegovini.

Ovim se na najgrublji način faktički relativizira, pa i dovodi u pitanje i bosanskohercegovačka književnost kao specifična književnohistorijska kategorija, a posebno ono što su nacionalne književnosti i književne tradicije u bosanskohercegovačkoj interliterarnoj zajednici kao upravo jedinstvenom skupu različitih književnosti i književnih tradicija u bosanskohercegovačkom okviru. Štaviše, u revidiranim nastavnim planovima i programima doslovno nijednom ne spominje se pojam “bošnjačka književnost”, a naročito je očita upravo čistka ključnih bošnjačkih pisaca počev od Maka Dizdara i Skendera Kulenovića ili Derviša Sušića i Ćamila Sijarića pa nadalje, sve do Edhema Mulabdića, Osmana-Aziza, Safvet-bega Bašagića i starije književne prošlosti. Riječ je o pokušaju stvaranja novog, potpuno drugačijeg književnog kanona i radikalnoj intervenciji s ciljem promjene kulturalnog pamćenja, odnosno svijesti jednog društva o sebi samom, svojem identitetu i svojim temeljnim kulturalnim vrijednostima. A prije svega, riječ je o književnohistorijskom falsifikatu i podvali, o koncepciji koja ni na koji način nije utemeljena u općepoznatim naučnim činjenicama o stvarnim književnopovijesnim procesima i pojavama književnog stvaranja u Bosni i Hercegovini, kao i u širem južnoslavenskom kontekstu. Sve to uz sramotnu demonstraciju očitog neznanja i nestručnosti.

I ranije smo se imali priliku susresti se s idejama o tome da je patriotizam, pa tako i bosanski patriotizam, zapravo bolest koja ima svoju dijagnozu, a koja se također liječi nečim što je neki tzv. “anacionalni” nastavni plan i program, ma šta to značilo. O tome je iscrpno u svojim publicističkim knjigama Dijagnoza patriotizam i Školokrečina pisao Nenad Veličković, autor koji je ipak našao svoje sigurno mjesto u “prijedlozima lektire” po novim, revidiranim nastavnim planovima i programima. O tome redovno piše i časopis za “pravednije obrazovanje” Školegijum, čiji je idejni pokretač i glavni urednik upravo Nenad Veličković. A o tome su pisali i pišu i “školegijumovci” iz osnovnoškolske i srednjoškolske prakse Namir Ibrahimović i Damir Šabotić, koji su – gle čuda – ujedno i dva prvonavedena člana autorskog tima, odnosno komisije koja je izradila revidirane nastavne planove i programe, valjda predsjednik i zamjenik predsjednika ove komisije. Neko bi rekao kolovođe. Ili, možda prije, stvarni autori cijele ove skandalozne revizije, ako ne eventualno i nečiji “izvođači radova”?!

Ideologija u pozadini

Svako, doslovno svako ima i mora imati pravo na slobodu misli i izražavanja svojih stavova bilo koje vrste, pa tako i svojih ideoloških preferencija, čak i onda kad se to ostvaruje u nauci ili struci, ma koliko ideologiji ovdje ne bi trebalo biti mjesta po prirodi stvari. To pravo ima i mora imati i npr. Nenad Veličković i onda kad bošnjačkim nacionalizmom proglašava pjesmuBosna Nedžada Ibrišimovića, ili kad pjesmu Zapis o zemlji Maka Dizdara parodira kao pjesmu Zapis o šolji, bez obzira na to što će mnogi Veličkovićevu parodiju doživjeti i kao pjesmu gdje se uspostavlja barem njima ružna paralela upravo između WC-šolje i Bosne, a sam Dizdar izvrgava ruglu. To pravo, također, moraju imati i dva spomenuta prvaka komisije koja je izradila revidirane nastavne planove i programe, i bez problema trebaju biti u mogućnosti izraziti ga u svakom svojem autorskom ili nekom drugom sličnom tekstu.

No, nastavni plan i program iz bilo kojeg nastavnog predmeta nigdje na svijetu nije niti može biti ičije pojedinačno vlasništvo, niti on smije biti čin ičijih ličnih preferencija bilo koje vrste, a posebn