FOČA, XXV GODINA OD GENOCIDA : MASOVNE GROBNICE (FOTO)

Anonymous letter informing about the mass grave Jama Piljak, Foča (Source MPI) _ 0105
Anonymous letter informing about the mass grave Jama Piljak, Foča (Source MPI)
Lokacijska karta masovnih grobnica oko Foče _ 0101
Lokacijska karta masovnih grobnica oko Foče
masovna grobnica na lokalitetu Brod na Drini kod Foče _ 0107
masovna grobnica na lokalitetu Brod na Drini kod Foče
masovna grobnica na lokalitetu Glavica - Jeleč _ 0110
masovna grobnica na lokalitetu Glavica – Jeleč
masovna grobnica na lokalitetu Gradina - Jeleč _ 0111
masovna grobnica na lokalitetu Gradina – Jeleč
masovna grobnica na lokalitetu jama Piljak _ 0128
masovna grobnica na lokalitetu jama Piljak
masovna grobnica na lokalitetu jama Piljak _ 0129
masovna grobnica na lokalitetu jama Piljak
masovna grobnica na lokalitetu Luke - Ratine _ 0113
masovna grobnica na lokalitetu Luke – Ratine
masovna grobnica na lokalitetu Mazoče _ 0118
masovna grobnica na lokalitetu Mazoče
masovna grobnica na lokalitetu mezarja Tekija _ 0123
masovna grobnica na lokalitetu mezarja Tekija
masovna grobnica na lokalitetu Miljevina - Tuneli _ 0103
masovna grobnica na lokalitetu Miljevina – Tuneli
masovna grobnica na lokalitetu Miljevina - Tuneli _ 0126
masovna grobnica na lokalitetu Miljevina – Tuneli
masovna grobnica na lokalitetu Patkovina _ 0114
masovna grobnica na lokalitetu Patkovina

PATKOVINA, OPŠTINA FOČA _ 0506

masovna grobnica na lokalitetu Površinski kop Rudnik mrkog uglja Miljevina _ 0116
masovna grobnica na lokalitetu Površinski kop Rudnik mrkog uglja Miljevina
masovna grobnica na lokalitetu Površinski kop Rudnik mrkog uglja Miljevina _ 0117
masovna grobnica na lokalitetu Površinski kop Rudnik mrkog uglja Miljevina
masovna grobnica na lokalitetu Površinski kop Rudnik mrkog uglja Miljevina _ 0203
masovna grobnica na lokalitetu Površinski kop Rudnik mrkog uglja Miljevina

masovna grobnica na lokalitetu Površinski kop Rudnik mrkog uglja Miljevina _ 0204masovna grobnica na lokalitetu Površinski kop Rudnik mrkog uglja Miljevina _ 0205

Rudnik Miljevina, Opština Foča _ 0508
Rudnik Miljevina
Rudnik Miljevina _ 0303
Rudnik Miljevina
masovna grobnica na lokalitetu Previla _ 0119
masovna grobnica na lokalitetu Previla
masovna grobnica na lokalitetu Ratine _ 0120
masovna grobnica na lokalitetu Ratine

RATINE, LUKE, OPŠTINA FOČA _ 0505

masovna grobnica na lokalitetu rijeka Dobropoljka - ispod mosta _ 0115
masovna grobnica na lokalitetu rijeka Dobropoljka – ispod mosta
masovna grobnica na lokalitetu Sastavci u Foči _ 0106
masovna grobnica na lokalitetu Sastavci u Foči
Foča 2017 - sa satavaka _ 068
lokalitet Sastavci u Foči
Foča 2017 - sa satavaka _ 065
lokalitet Sastavci u Foči
Foča 2017 - Sastavci _ 064
lokalitet Sastavci u Foči
masovna grobnica na lokalitetu sela Kosman _ 0112
masovna grobnica na lokalitetu sela Kosman
masovna grobnica na lokalitetu Šljivovica _ 0121
masovna grobnica na lokalitetu Šljivovica
masovna grobnica na lokalitetu Tabaci _ 0122
masovna grobnica na lokalitetu Tabaci
masovna grobnica na lokalitetu Trošanj 1 _ 0125
masovna grobnica na lokalitetu Trošanj 1
masovna grobnica na lokalitetu Trošanj 2 _ 0124
masovna grobnica na lokalitetu Trošanj 2
masovna grobnica na lokalitetu Tuzlakova štala - Jeleč _ 0127
masovna grobnica na lokalitetu Tuzlakova štala – Jeleč
masovna grobnica na trasi stare željezničke pruge u blizini sela Jeleč kod Foče... radi se o 54. masovnoj grobnici na području Općine Foča_0104
masovna grobnica na trasi stare željezničke pruge u blizini sela Jeleč kod Foče… radi se o 54. masovnoj grobnici na području Općine Foča
masovne grobnice na lokalitetu HE Buk Bijela _ 0109
masovne grobnice na lokalitetu HE Buk Bijela
masovne grobnice na lokalitetu sela Điđevo _ 0108
masovne grobnice na lokalitetu sela Điđevo
Selo Jeleč _ 0102
Selo Jeleč

JAMA PAKLENIK, OPŠTINA SOKOLAC _ 0507

ekshumacija _ 0508
ekshumacija

neki od logora _ 404

 

priredio:Kenan Sarač
fotografije:internet/fb PutnikNamjernik/flickr ekranportal13/focanskidani

 

Advertisements

[izlog knjige] Sa Bošnjacima u Svjetskom ratu

Pripadnici treće bošnjačke regimente na namazu
Pripadnici treće bošnjačke regimente na namazu

Pero Blašković : O srdžbi, jurišu i hrabrosti

[odlomak iz knjige : Sa Bošnjacima u Svjetskom ratu rođenoga Karlovčanina Pere Blaškovića (1883.-1945.), objavljene 1939. u Beogradu]

Nekoji dobronamjerni tuđi oficiri pridavali su pak tako krvoločna svojstva Bosancima, kakva oni nisu nikada imali. Po prirodi su bili blagi i pitomi i svaka je brutalnost bila protivna njihovom biću.

Vidio sam ih i ja razjarene i onda nije bilo pardona. Da navedem dva slučaja.

Jedna se odstupnica tako žilavo držala da je cugskomandant moje kompanije lajtnant Guido Stipić morao na juriš zauzeti taj položaj. Čim je stigao na vis, neprijatelj je digao ruke na predaju. Samo je još jedan od njih držao bombu u ruci pa ga je Stipić pozvao da je baci na stranu. On ju je bacio ravno na Stipića i bomba ga je raznesla. Tada su Bošnjaci pobjesnjeli i poubijali cijelu neprijateljsku zaštitnicu od kojih 12 momaka.

Bosnian soldiers in the Austro-Hungarian Army
Bosnian soldiers in the Austro-Hungarian Army

I drugi je slučaj tome sličan.

Naš “Bektić Stützpunkt” za kojeg smo se borili dan i noć na razmaku od jedva 3 metra smirio se uvijek oko podneva i tada je preko jednog sata trajalo primirje za vrijeme kojega su naši i ruski stražari koji put i razgovarali, da bi iza primirja opet produžili bacanjem bomba i granata. Jednom se dogodio slučaj, da je Rus stražar na eksponiranoj ivici kratera dao našem stražaru znak rukom pa se podigao iza oklopa, skočio u krater, popeo se do našeg stražara i predao mu pismo s molbom da ga preda na poštu. Taj je ruski vojnik bio Poljak sa teritorije okupirane od njemačko-austrijskih trupa i pisao je svojoj ženi. Dabome da smo pismo nakon cenzure ekspedirali adresatu.

o bosanskohercegovačkim jedinicama – elitnim dijelovima austrougarske armije
o bosanskohercegovačkim jedinicama – elitnim dijelovima austrougarske armije

HALO BOŠNJAK” Jednog je dana u određeno vrijeme zakucao “Muskal” na svom čeličnom oklopu i zovnuo: “Halo Bošnjak”. Pošto je naš stražar Ahmet Babić oprezno podigao glavu iza svog zaštitnog oklopa, to ga je Rus izazvao time što je rukom digao bocu i viknuo “votka”. Babić je bolje pogledao preko svog oklopa i u tom ga je času pogodilo smrtno tane u glavu.

Svoje dotad krotke vojnike nisam više mogao prepoznati. Podivljali su. Danju i noću su bacali mine i bombe na Ruse. Iste je noći izašla iz rova naša patrula dobrovoljaca i s bombama skočila u ruski rov, poubijala posadu i vratila se zadovoljna u “Bektić Stützpunkt”. Dabome da su i Rusi uzvraćali vatru istom mjerom pa je žestina borbe postala tako intenzivna, da su se komande grupe i armije zainteresirale za slučaj te su zapovjedili teškoj artiljeriji, da kazni rusku posadu zbog tog nevojničkog čina.

The Bosnian-Herzegovinian Infantry (Bosnisch-Hercegovinische Infanterie), commonly called the Bosniaken (German for Bosniaks), was a branch of the Austro-Hungarian Army
The Bosnian-Herzegovinian Infantry (Bosnisch-Hercegovinische Infanterie), commonly called the Bosniaken (German for Bosniaks), was a branch of the Austro-Hungarian Army

Zašto da navodim veći broj slučajeva, u kojima su Bosanci pokazali divotnu hrabrost polazeći u borbu besprijekorno disciplinirani i mirni vršeći napadaj do posljednjeg juriša, kao da su na egzercirplacu. Isto su tako Bošnjaci držali i čuvali svoje položaje doslovce “do posljednje kapi krvi”, uz uslov da je s njima bio i oficir.

Želim još prikazati jedinstveni primjer, koji će bolje nego čitava knjiga govoriti o hrabrosti naših Bosanaca i o razmjeru te hrabrosti prema drugim jedinicama i nacijama.

Nije mi se dotad pružila zgoda, a vjerojatno ni nikom drugom, da bezbrižno posmatram napredovanje raznih jedinica vlastitih trupa kroz neprijateljsku vatru pod sasvim istim okolnostima.

Prvi svjetski rat Džuma namaz (nepoznata lokacija)
Prvi svjetski rat Džuma namaz (nepoznata lokacija)

Devet je bataljona dobilo zapovijest da izvrši napad na Vis Jeleniki kota 711 u Karpatima.

Još prije početka borbe morale su sve te jedinice prijeći Javorovu kosu.

U štafeti je išlo devet bataljona. Kolo je otvorio prvi bataljon bosanske treće regimente, koga su slijedili po jedan bataljon njemačko-alpskih jegera, jedan bataljon galicijski, t.j. poljsko-rusinski, zatim jedan bataljon češko-njemački, pa jedan bataljon naše današnje vojvodjanske mješavine, jedan bataljon erdeljskih Rumuna, dva bataljona Madjara, a na završetku disponirali su moj četvrti bataljon bosanske treće regimente.

Čim je naš prvi bataljon izbio na otvorenu kosu, dobio je sa desnog boka vatru iz strojnih pušaka. Oko nas se prostirala prašuma i prema tome je bila veoma teška orijentacija, a mjesto odakle je dolazila vatra bilo je šumovito i dominiralo je nad kosom. Prema dobivenoj dispoziciji trebao je dominantan vis biti u rukama našeg drugog odreda, medjutim smo vidjeli da je još uvijek bio u ruskim rukama. Pošto je naš komandant divizije zapovjedio da svi bataljoni smjesta prijeđu preko kose, to su bataljoni napredovali bez čišćenja neprijateljskog gnijezda strojnih pušaka.

Ostavivši svoj bataljon na dnu doline pošao sam odmah sa prvim bataljonom naprijed do vrha kose i pošto sam tamo našao veći kamen, to sam sio iza njega i kao u panorami promatrao i mirno ocjenjivao prijelaz svih za napad određenih bataljona.

Bilježio sam način prijelaza pojedinih trupa, stepen njihove izvježbanosti, discipline i strah.

Kao prvi, naš je bataljon mirno prešao kosu usprkos bočne vatre i ostao je u redu i spokojstvu, a to mogu izvesti samo ljudi koji vjeruju u fatum kao naši Bosanci. Siguran sam, da medju njima nije bilo desetorice, koji su za 10 cm pognuli glavu. Drugi su bataljoni prelazili kojekako. Većina ih je trkom i sagnutog držanja prešla kosu. Nekoji su puzali i zatim pravili skokove. Mnogi su vojnici držali špaten pred desnim licem, nekoji su se sakrivali iza desnog susjeda, neki su odredi došli sasvim u nered, dok nije konačno došla momčad mog bataljona koja je prešla kosu istim mirom i spokojstvom kao što je prošao i prvi bataljon naše regimente.

Gubici su bili poprečno jednaki pa mi se šta više pričinilo – barem po uzbuni koja je vladala – kao da smo ovoga puta imali razmjerno manje gubitaka nego drugi.

Ne može biti bolje ilustracije za držanje naših Bosanaca u vatri.

Na završetku te glave moram se pozvati na opis završne bitke na Piavi kod sloma, kad je sve popustilo, a samo su naši Bosanci, gladni, iznureni i pocijepani najodlučnije odolijevali trodnevnom nasrtaju francuskih trupa tako da su Francuzi u relaciji prema Englezima i Amerikancima u našem sektoru potpuno zatajili, kao da su Bosanci svojim herojskim držanjem htjeli dati konačni pečat svom muževnom držanju tokom cijelog svjetskog rata.

the 'Zweier Bosniaken' were some of the Habsburgs' loyalest troops.
the ‘Zweier Bosniaken’ were some of the Habsburgs’ loyalest troops.

Znatiželju neboraca i pozadine izazivlje najviše juriš i borba na nož ili u prsa.

Takovi su slučajevi veoma rijetki, a većom mehanizacijom borbenih sredstava bit će ih još manje, jer ako napadač stigne do napadnutoga, taj je savršeno uništen, ili se spasio uzmakom, ili daje otpor, a tada još nema pobjede.

Većinom popušta onaj koji se brani, zbog toga što je moralno klonuo ili što ne cijeneći sebe precjenjuje protivnika. Osvajajući Montello bilo je slučajeva, da je pojedini Bosanac sa bombom u ruci stao na ulaz u talijansku kavernu i 50 mu se boraca predalo. Ali je polovica Bosanaca pokošena dok su stigli do talijanskog rova.

Glavni je moral oficira i vođe. I najmlađi oficir vrijedi za momke više, nego stari i iskusni podoficir, jer im fali povjerenje prema podoficiru. Dobri podoficiri pod vodstvom srčanog iako neiskusnog oficira mogu stvarati čuda.

BRUSILOVLJEVA OFENZIVA Ruski oficiri kod Sopanova bili su očajno slabi, pošto su zaostajali i naperenim revolverima tjerali svoje vojnike naprijed. Zato im nijedan napad nije uspio. Pa iako su na pojedinom mjestu uspjeli, nisu umjeli iskoristiti svoju skupo plaćenu pobjedu.

Sasvim su drugi bili ruski oficiri kod Žwyžyna za vrijeme Brusilovljeve ofenzive, kad su sa višim komandantom golih ruku došli u jurišu do naše žice. Koliko sam opazio, talijanski su oficiri uvijek išli prvi i bili su prava kičma svoje vojske u punom smislu riječi. Nijemci su bili heroji, Francuzi odlični iako preoprezni, Austrijanci, oficiri i vojnici u prosjeku su bili osrednji i dosta mlitavi. Brdski narodi uglavnom bili su hrabriji od nizinskih. Kod Srba je bio najbolji rezervni oficir, kao glavni nosilac borbenog morala.

Bošnjaci za vrijeme odmora uz šargiju i narodna kola
Bošnjaci za vrijeme odmora uz šargiju i narodna kola

Izričiti juriši bili su tokom svjetskog rata kod naše BH 3 regimente slijedeći:

1914. godine kod Šapca–Pričinovića i kod male Vranjske u Srbiji, kod Horozanne Wielke (Lwowska bitka) u Galiciji, kod Sokoliki i Starog Sambora u Karpatima i kod Wojčina u Poljskoj.

1915. godine kod Kiczore, Koziolate i Stinke u Karpatima, kod Wielkopole, Jaričowa, Diedzilowa i Dobrotwora u Galiciji, kod Krupieca, Gonlowe i Sopanowa u Wolchiniji.

1916. godine kod Poczajowa (Bektić Stützpunkt), Niemirowke-Bogdanovke u Wolchiniji, kod Starobrodskie, Žwyžyna i Pienaki u Galiciji.

1917. godine nije bilo juriša. Sve su borbe bile defenzivne u položaju, tek smo kod završne borbe sa Rusima kod Waschkoutza u Bukovini došli na nož.

1918. godine jurišali smo na Montellu i kod Valdobbiadene u Italiji.

Pokolj iz srdžbe i zdvojnosti bio je kod Starog Sambora, na Kiezori, kod Gontowe, Žwyžyna i na Montellu. Pa i u tim se borbama čovječnost brzo vratila i neprijatelji bi se brzo kao ljudi našli, jer su se klali zbog one “ako neću tebe, ti ćeš mene”.

Sa Bošnjacima u Svjetskom ratu _ 003

TELEFONISTI, SANITECI, PIONIRI I MUNICIONSTREGERI Ovo poglavlje o vojničkoj hrabrosti ne mogu završiti, a da ne odam poštu i priznanje onim našim vojnicima, čija se hrabrost nije isticala puškom, bajonetom i bombom, nego u visokom ratničkom moralu savjesnog ispunjavanja teških dužnosti pod ljutom vatrom. To su bili naši telefonisti, saniteci, pioniri i municionstregeri. Bit će o njima i o njihovoj službi spomena i u opisu pojedinih borbi, ali ne mogu a da ih ovdje ne istaknem, jer su po nezaklonjenom terenu u ljutoj vatri morali više trčati, nego i sami strijelci u švarmliniji.

izvor:Zarez – Dvotjednik za kulturu i društvena zbivanja, 29.1.2015.

_ _ _ _ _

Pero Blašković – Sa Bošnjacima u Svjetskom ratu (pretisak-reprint iz 1939)
Izdavač: Fortuna, Zagreb 2014.,format: 16×23 cm, povez: tvrdi, broj stranica:503 +53,
cijena 200,00 kn – 50,00 KM

_ _ _ _ _

Autor knige Blašković sa članovima operativnog štaba
Autor knige Blašković sa članovima operativnog štaba

 

Major Pero Blašković, koji je napisao knjigu o 3. bosanskohercegovačkom puku, a u čijem se sastavu i sam nalazio, bilježi nekoliko zanimljivih podataka o vojničkom odlikovanju bosanskohercegovačkih vojnika: “Mislim da nije bilo jedinica austrougarske vojske kod kojih bi disciplina značila tako malen problem kao kod Bosanaca. Kao dobra i poslušna djeca slijedili su Bosanci svoje starješine. Slijedili su ne samo stari i dobro disciplinirani vojnici kadra, nego i sav ratni i slabo izvježbani naraštaj kad je već znatno popustila disciplina kod najboljih regimenata zbog slabe hrane, zbog predugog trajanja rata i zbog političkih miniranja. Kod Bosanca je red sačuvan do posljednjeg dana borbe na frontu, šta više disciplina je sačuvana i preko sloma Monarhije… Slušao je Bošnjak uglavnom sve svoje starješine, ali treba priznati da sarže nije mario. Formalistička disciplina mu nije bila na takvoj visini kao npr. kod Mađara, koji su znali energičnije sklopiti pete i lupiti dlanom o pušku ili bajonet, ali je Bošnjak poslušao sve što mu se naredi i pod najtežim je okolnostima izvršio zapovijed, dok je Mađar popustio prvom prilikom i kod sloma je bio prvi koji se odmetnuo od reda. Bošnjak nije znao ni čuvati ni štedjeti municiju i konzerve. Kao pravi primitivac mislio je pucaj dok možeš i pojedi šta imaš, jer ko zna “šta mere bit”! Suprotne zapovijedi mu nikako nisu išle u glavu. Nikad Bošnjak zataio nije u borbi, niti je ikada napustio svog starješinu, ili svog druga. Relativno su marljivo kopali i izgrađivali i donosili materijal. Kažem, relativno, jer su izvršavali samo ono što im se kazalo, a više ne jer se marljivi nisu ni rodili. Marš im nije bio savršen… Urlaubdžije su se na vrijeme vraćali, na straži su bili pouzdani, u patruli vješti i odlučni, a sa najskromnijim minjažom zadovoljili. Mnogi su govorili o hrabrosti i o borbenoj pouzdanosti Bosanaca i na sva su ih usta hvalili. Nekoji su pisci u tome pretjerivali, prikazujući Bosance kao prave krvopije, a bilo je i pojedinih slabih ocjena, zbog toga što je nekoliko Bosanaca prebjeglo protivniku… Prebjegli su mahom Srbi. U vojsci nisu nikada i ni u čemu činili razliku između Srba, Muslimana i Hrvata, a mogu smjelo utvrditi, da razlike zapravo nije ni bilo. Od političara često i u zlom smislu upotrebljena parola, da je brat mio – koje vjere bio, bila je puna istina i realnost kod bivših austrijskih bosanskih pukova. I u vrhovnoj ratničkoj vrlini, u hrabrosti, nije postojala razlika između tri bosanska brata”.

Sa Bošnjacima u Svjetskom ratu  _  001.jpg

 

priredio:Kenan Sarač

 

[faksimili] : GENOCID U FOČI 1992 (foto)

 

[faksimili] o genocidu u Foči:
Zločin u hangaru, feljton, Oslobođenje, petak 1. novembar/studeni 2013.
Svjedočenje Alije Uglješe o torturi u KPD-u FOča, avaz, ponedjeljak, 3.jula/srpnja 2006.
Silovane su djevojčice od 14 godina, Oslobođenje, ponedjeljak, 11.10.2004.
Obavite što imate i idite!, Dani, 28.08.2009.
Monstrum iz hotela Zelengora, Dani, 2.09.2005.

 

Zločin u hangaru, feljton, Oslobođenje, petak 1. novembar/studeni 2013.

67

Svjedočenje Alije Uglješe o torturi u KPD-u FOča, avaz, ponedjeljak, 3.jula/srpnja 2006.

88a8b8c

Silovane su djevojčice od 14 godina, Oslobođenje, ponedjeljak, 11.10.2004.

1010a10b

Obavite što imate i idite!, Dani, 28.08.2009.

1112131415161718

9

19202122232425

 

Monstrum iz hotela Zelengora, Dani, 2.09.2005.

2627282930313233343536

 

priredio:Kenan Sarač

[faksimili] MEMORANDUM SANU : Ponuda beznađa

MEMORANDUM SANU, jedan od najkontroverznijih dokumenata nastalih u predvečerje raspada Jugoslavije, istina nekompletan i sirov, izašao je na svjetlo dana. Dva teksta “Večernjih novosti” sa izvodima i Đukanovićevim kritičkim osvrtom izazvala su ogromnu reakciju u gotovo svim republikama. Zlokobna jugoslovenska Pandorina kutija je otvorena. Iz nje će u godinama koje će uslijediti biti pušteni međunacionalni sukobi, otvoreni separatizam, raspad države, rat…

Ponuda beznađa

GLAVNI tekst na drugoj strani “Večernjih novosti” u srijedu 24. septembra 1986. imao je nadnaslov u dva reda: “Šta crta a šta precrtava nacrt Memoranduma Komisije Srpske akademije nauka i umetnosti”. Ispod njega stajao je sugestivni naslov “Ponuda beznađa”, upadljivo plasiran i na naslovnoj strani.

Odakle “Novostima” Memorandum – pitanje je koje je obeležilo burne septembarske  dane  1986. na jugoslovenskoj političkoj sceni. Olujni talas pojačalo je i pisanje beogradske “Politike” i “Politike ekspres”, kao i zagrebačkog “Vjesnika”, čije su se redakcije na prvu loptu uključile u potragu za informacijama, komentarima, tumačenjima… Uredništvo “Novosti”, zatečeno prvim odjecima i reakcijama, od koje su najžešće stigle iz Hrvatske, na prvu loptu se branilo da je rukopis mogao da se nađe na više mjesta u Beogradu, uključujući i Udruženje književnika Srbije.

Poznavaoci društvenih prilika osamdesetih godina sjećaju se da su prvi primjerci Memoranduma počeli da kruže Beogradom desetak dana prije nego što su njegovi izvodi objavljeni u “Novostima”. Uži krug “pravih ljudi” uz pravu vezu do geštetner kopije ovog teksta mogao je da dođe, između ostalog, i u Francuskoj 7, tačnije u restoranu Kluba književnika. Postoje svjedočenja da su ga prodavali i kolporteri koji su držali omladinsku i revijalnu štampu. Najčešće su to bili “falš” primerci – loše kopije ili samo pojedini, mahom nečitki, dijelovi ovog teksta.

 

priredio:Kenan Sarač

 

[izlog knjige] Obuka za genocid

 

Knjiga Bisić Mustafe i Kreho Senada „Obuka za genocid“ pisana još dok je na Bosnu trajala agresija. U podnaslovu ove knjige piše i povod njenog nastanka a to je suđenje Borislavu Heraku, rođenom Sarajliji koji je prošao obuku za genocid nad Bošnjacima.

Obuka za genocid _ 001
„Za vrijeme mog boravka u redovima srpske vojske obučavao sam se, i od strane Pustivuk Krste – na svinjama, pa nam je tom prilikom Risto rekao da se u pogledu klanja obučimo najprije na svinjama i da ćemo kasnije na takav način klati ljude, to jest muslimane, pa sam u toku obuke zaklao dvije svinje, i rečeno mi je da oborimo na leđa, zatim uhvatimo za uši i nakon toga prerežemo vrat i na takav način postupim i uradim kada uhvatim muslimana.„ (fragment br.1)
„…Poslije proteka od 20 minuta, nakon naredbe da izvršim klanje tih ljudi, ja sam na livadi, odmah pored rova, zaklao nožem prvogod njih, koji se zvao Osman a inače ne znam kako se prezivao. Tom prilikom su Ždrale Dragan i Danilo meni pomagali na taj način što su Osmana oborili, odnosno sapleli na zemlju, oborivši ga na leđa, i tom prilikom su ga oni držali za ruke, priljubivši ih za zemlju, a noge je držao priljubljene za zemlju Rade Vrlješ, i poslije toga sam izvadio nož koji se nalazio za opasačem – a inače sam isti dobio po dolasku na položaj Dragače i nožje bio marke „Fanipa“. Ja sam tom prilikom lijevom rukom izvadio nož iza pojasa i sageo sam se tako da sam desnom rukom Osmana uhvatio za glavu, odnosno kosu, stavivši mu glavu na zemlju i lijevom rukom prerezao vrat istoga, jer sam inače ja „ljevak“. Tom prilikom ja sam žrtvu zaklao do kraja, tako da je odmah nastupila trenutna smrt a nisam odvojio skroz glavu od tijela. Poslije toga na red je došao Zijad, tako da sam ja sve to isto ponovio. A poslije Zijada sam na isti način zaklao Ahmeda.“ ( fragment br.2)

„Po dolasku u Kremeš i u Kremešku četu, ja sam zajedno, mislim da je to bilo negdje desetak dana po mom dolasku, ja sam zajedno sa Damjenović Sretkom, Damjanović Mićom i Draganom išao u restoran „Kod Sonje“ u namjeri da silujemo djevojke koje su dole bile prisutne a isto nam je kazao komandir Boro, kao i to da idemo zbog jačanja morala srpske vojske, gdje silujem djevojke po imenu Amela, Fatima, Mejra, Ina, Enisa, Sumbula, Senada, Zehra, Alma, Miša, Sabina, koje djevojke sam ubio nakon silovanja, nakon što sam iste odveo na brdo Žuč, gdje sam ih ubio pucanjem iz vatrenog oružja.“ (dio fragmenta br. 10)

_ _ _ _ _

– BH dani : „ Vjerovatno si se družio sa muslimanima kao rođeni Sarajlija?“, Herak je odgovorio: „ Imao sam puno jarana i komšija muslimana. Uglavnom su svi bili dobri i što se tiče Bajrama, Božića i tako tih praznika, stalno smo posjećivali jedni druge i niko nije na to gledao. Imao sam i postanara muslimana, Izeta sa Vratnika…
(iz intervjua BH dana sa Borislavom Herakom)

priredio:Kenan Sarač

[izlog knjige] HRABRE, DOSTOJANSTVENE I ELEGANTNE – Fotomonografija “Žene u opkoljenom Sarajevu” Hidajeta Delića

Žene u opkoljenom Sarajevu _ 002
Svi zainteresovani građani i građanke, knjigu “Žene opkoljenog Sarajeva“ mogu preuzeti besplatno u direkciji Internacionalnog teatarskog festivala MESS (Maršala Tita 54/1).
Fotomonografija “Žene u opkoljenom Sarajevu” s više od 60 ratnih fotosa autora Hidajeta Delića, predstavljena je u okviru 57. internacionalnog teatarskog fesivala MESS u Sarajevu.Ova knjiga žene opkoljenog Sarajeva prikazuje ne kao žrtve nego kao heroine. Pokazale su dostojanstvo, drskost i želju da prežive.
Publikacija ovih fotografija u formi monografije je pokušaj da se tematitizira uloga žene pod opsadom te bi trebala biti primjer, motivacija i inspiracija da se ta tema dublje istražuje i da joj se dodijeli mjesto i pažnja u našem društvu i vremenu u kojem živimo.

“U jednom trenutku, Delić mi je pokazao fotografiju za koju sam čuo, ali je nikada do tada nisam vidio. Potresna slika na kojoj nekolicina građana nosi ženu pogođenu hicem iz snajpera. Dramatična atmosfera s fotografije opisivala je historijski trenutak. Olga Sučić i Suada Diberović bile su prve žrtve otvorene agresije, početka napada i opsade grada. One su bile prve od 14.385 ljudi ubijenih u opsjednutom gradu”, naveo je direktor MESS-a Nihad Kreševljaković.
Fotomonografija sadrži više od 60 fotografija koje je Delić zabilježio u periodu opsade Sarajeva od 1992.-1995.godine. To je vrijeme kad je on započeo borbu protiv agresije suprotstavljajući se svojim fotoaparatom.

Žene u opkoljenom Sarajevu _ 003

Hidajet Delić, poznat po nadimku Degi, radio je svojevremeno u Tanjugu, a tokom i nakon rata u Sarajevu kao fotoreporter BH Pressa, kasnije Federalne novinske agencije (FENA). Bio je i dugogodišnji saradnik AP-a.

Nažalost nije dočekao kraj priprema za fotomonografiju. Preselio je 26. februara 2017. godine.

priredio:Kenan Sarač

Džamija u Logu pod Mangartom (foto i video)

 

U teško pristupačnim planinskim vrletima i kanjonima, najčešće po hirovitom nevremenu, ledenim kišama, snjegovima i mećavama, ginule su hiljade vojnika na Soškom frontu, jednom od strateški najznačajnijih područja u Velikom ratu, kako je u to vrijeme nazivan Prvi svjetski rat. U austrougarskoj vojsci, na Soškom frontu, borio se i značajan broj Bošnjaka. Treba napomenuti da su svi pripadnici carskih regimenti iz Bosne i Hercegovine u to vrijeme zvani Bošnjacima, bez obzira na njihovu vjersku pripadnost. Bosna i Hercegovina je u mnogome bila sudbonosna za Austriju. Epoha od 40 godina – od 1878. do 1918. godine, obilježena intenzivnim historijskim dešavanjima, označila je značajan uspon, ali i kasniji nestanak Carevine kao evropske i svjetske velesile. U svim tim zbivanjima Bosna i Hercegovina bila je nezaobilazan faktor koji i do danas svjedoči historiju.

Log pod Mangartom _ 008
Log pod Mangartom

Kada je 1915 godine Italija stupila u rat, na zapadnoj je strani Austougarske granice uspostavljen Soški front. U sklopu austrougarskih jedinica u prolježe 1916 godine na front su pristigle i jedinice iz Bosne i Hercegovine. Najveći procenat u tim jedinicama bili su muslimani. Treba napomenuti da se u to vrijeme pod izrazom Bošnjak označavalo sve one koji su dolazili iz Bosne (muslimani, pravoslavci i katolici). Tako u historijskoj literaturi na njemačkom jeziku mozemo naci ime nekih poručnika sa nemuslimasnkim imenima a za koje se kaže da su Bosniaken (Bošnjak).

die
Prva jedinica koja je stigla na Soški front bila je 4. BH. Regimenta koja je imala položaje na Rombonu. U malom selu Log pod Mangartom u dolini Koritnice sebi su sagradili malu džamiju. Džamija nije bila velikih gabarita. Imala je jedno kube (kupolu) i munaru. Njena boja je bila bijela. Nalazila se otprilike 100 metara od Donjeg Loga. O džamiji imamo sasvim malo podataka. Jedina svjedočanstva da je ona tu bila jesu dvije fotografije koje je napravio nepoznati austrijski oficir i ono što kažu tamošnji mještani, a to je kako su njima prenijeli njihovi stariji da je tu nekada bila mošeja (džamija).

Knjiga o Bošnjacima na Soškom frontu

Ahmed Pasic - Bošnjaki na soški fronti

Sa naučno-publicističke strane je učešće Bošnjaka na Soškom frontu obradio i dr. Ahmed Pašić iza Jesenica. Godine 2007. izašla je njegova knjiga na slovenskom jeziku Bošnjaki na Soški fronti. Izdanje knjige je pomoglo Kulturno društvo Bošnjaka Biser sa Jesenica. Tragovima Bošnjaka na Soškom frontu bavio se i historičar umjetnosti Husein Sejko Mekanović.

Poginulim Bošnjacima na Soškom frontu je posebnu knjigu, naslovljenu Bosna i Soča, posvetila slovensko-bosanska spisateljica Valerija Skrinjar Tvrz, a na prijedlog tadašnjeg uposlenika ambasade Bosne i Hercegovine u Sloveniji profesora Ferhata Šete. Štampu knjige je omogućio bosansko-slovenski privrednik Asim Hamidović, a izdanje je pomoglo i Društvo bosanskohercegovačkog i slovenskog prijateljstva Ljiljan iz Ljubljane. Knjiga je izašla 2001. godine i ubrzo je prevedena i na slovenski jezik.

BOSNA IN SOČA V. SKRINJAR- TVRZ
*Valerija Skrinjar Tvrz, sarajka slovenskog porijekla, u svojoj knjizi BOSNA I SOČA koja je ustvari roman nam daje najviše podataka o toj džamiji.

Ono što je sigurno jeste to da je džamija zaista bila u Logu. Bošnjaci su na frontu ostali do kraja 1917 godine, kada se povlače.

Log pod Mangartom _ 010
Log pod Mangartom
Log pod Mangartom _ 011
Log pod Mangartom

Sigurno se pitate šta je bilo sa džamijom. Italija koja je Prvi svjetski rat okončala kao pobjednik, a inače saveznik Srbije je nakon povlačenja kako to neki tvrde ( Tomaž Ovčak na http://www.soskafronta.com ) zbog mržnje koju je imali prema Bošnjacima koji su joj u toku rata zadavali velike nevolje je srušila džamiju. Poslije u kraljevini SHS okolnosti su bile takve da nije bilo poželjno isticati zasluge BH regimenti protiv Talijana. Tako je i priča o džamiji zaboravljena.

Drugi pak tvrde da su džamiju srušili upravo mještani koji su se nakon rata vratili domovima. Prema Igoru Cernuti mještani su je srušili jer je bila sagrađena od drveta koje im je trebalo kako bi se ogrijali.

Bilo kako bilo džamija je nekom smetala. Danas bi džamija bila turistička atrakcija na inače turistički dobro posjećenom Soškom kraju.

Most na Soči, Dolina Soče
Most na Soči, Dolina Soče

Nema pisanih podataka, ali je bitno spomenuti da je bilo i da postoje i danas tvrdnje da je džamija bez munare takođe bila i u Sv. Luciji, (danas Mostu na Soči). Peter Kogoj najbolji poznavalac soškog terena i vlasnik »Maloga muzeja o Soškoj fronti«  kaže da nema nikakvih podataka o toj drugoj džamiji.

ISLAM IN MUSLIMANI V SLOVENIJI, AHMED PAŠIĆ

 

križanke ljubljana
Križanke, Ljubljana

Ahmed Pašić u svojoj knjizi ISLAM IN MUSLIMANI V SLOVENIJI spominje da su muslimani svoje vjerske obrede u periodu 1917 i 1918 obavljali i u Ljubljani, na Križankama. Imam je bio Muharem Hasanbegović (!) iz okoline Gacka.

_ _ _ _ _ _

Log pod Mangartom _ 001

Log pod Mangartom, malo mjesto na granici Slovenije i Italije. Usamljeno i zavučeno mjesto. Na Mangartu su mladi Bošnjaci tokom 1. svjetskog rata čuvali granice Austro-Ugarske monarhije. Dosta njih je i poginulo na vrletima ovih Julijanskih Alpi i ukopano u Logu pod Mangartom. Imali su i svoju džamiju u Logu, učili su ezane na prvim linijama, nosili su pored zvanične vojne uniforme i fesove na glavama. Tokom cijelog rata čuvali su vrleti visoke i 2600 metara, na koje su se ispinjali uz klanfe zabodene na stijene. Ako bi neko od njih bio ranjen, iskrvavio bi dok bi ga snijeli do prve ambulante. Dugo poslije rata pričali su Italijani da se s Mangarta i okolnih vrhova mogao čuti glasan ezan, iako gore niko nije boravio. Kad je rat stao tim hrabrim mladićima, koji su branili ovaj prostor, kao vid ‘zahvale’ postavili su krstove iznad glava. Trebalo je skoro 100 godina da se ta nepravda ukloni i da se postave obični bašluci s natpisima.

 

_ _ _ _ _

Džamija u Donjoj Log pod Mangartom tijekom Prvog svjetskog rata _ 001

Prema podacima iz tog vremena, u periodu Prvog svjetskog rata, bosanskohercegovačke trupe u sastavu Austro-Ugarske brojale su preko 250 hiljada ljudi. Brojna su svjedočanstva o hrabrosti i borbenom umijeću bosanskih vojnika. Stotine Bošnjaka odlikovano je najvišim vojnim odličijima Austro-Ugarske. Ali i najveće tegobe rata i žrtve ponijeli su upravo Bošnjaci, o čemu svjedoči Soški front i mezarje koje je nedavno zvanično uspješno s velikim poštovanjem obnovljeno. Bosanska 4. regimenta bila je dijelom jurišnih diviziona koji su u borbama prsa u prsa probili talijanske linije tokom posljednje Soške bitke, te donijeli preokret i konačnu pobjedu austrijskoj strani. Skoro 5 hiljada Bošnjaka je u Prvom svjetskom ratu izgubilo život na području Slovenije, od tog broja 859 je našlo smiraj na ovom groblju, a uz podršku cijenjenog muftije dr. Nedžada Grabusa, koji je uz neizostavnu i bitnu podršku države Slovenije, učinio sve da mezarje u Logu pod Mangartom bude mjesto koje će i dalje čuvati uspomenu na ljude kojima je historija odredila sudbinu da svoje kosti ostave daleko od svojih kuća i porodica, daleko od svoje domovine. Postavljanjem nišana ispravljena je i višedecenijska nepravda spram Bošnjaka-muslimana na čije su mezarove bila postavljena tuđa vjerska obilježja u vremenu Kraljevine SHS.

Log pod Mangartom _ 014

Bošnjačka regimenta strah i trepet i pojavom i hrabrošću…

Roberto Todero, italijanski analitičar Prvog svjetskog rata i poseban gost i saradnik na ceremonijama oko aktualiziranja mezarja Bošnjaka na Soči, ističe:

“Bošnjaci su bili popularni u garnizonima carstva ne samo snagom i borbenošću nego i svojom egzotičnom pojavom u svim svojim nastupima, posebnost su imali u složenosti ceremonije kod izmjene straže. Zahvaljujem se na ukazanoj mi časti, što ćemo nakon 100 godina, a bilo je i vrijeme, obradovati duše ovih hrabrih momaka.” U to alpsko selo Log pod visokom planinom Mangartom 1916. godine došao je Četvrti bošnjački regiment, koji je u jesen iste godine sagradio džamiju. Interesantno je da su mještani Kranjske Gore poslije odlaska Bošnjaka proširili priče, da Italijane na Vršiču čekaju Bošnjaci, što neki uzimaju kao dokaz, zašto Italijani nikada nisu prešli Vršič i spustili se do Ljubljane. Džamija je nakon rata srušena. Pretpostavlja se da su je srušili Italijani, kako bi se time Bošnjacima osvetili za brojne poraze na tom ratištu, kao i da su na grobove stavili krstove, koji su nakon toliko godina uklonjeni i evo stavljeni nišani, te da dodam da u malom islamskom groblju u Trstu stoje mezari pješadije : Dakaza Alja H IR 3/17, Šišić Hamidbeg BJ IR: 2/7 i Husić Hamid BH IR: 2/7, koji je umro u listopadu-decembar 1917. Pored njih su i grobovi četiri ruska vojnika, ratna zarobljenika islamske vjere, zaboravljeni u ovom groblju hiljadama kilometara od svojih domova: Baimon Ahmed Gala, Takalov Arslan Halti, Mavulin Abstrachman…

 

_ _ _ _ _

Džamija u Donjoj Log pod Mangartom tijekom Prvog svjetskog rata

 

Džamija u Donjoj Log pod Mangartom tijekom Prvog svjetskog rata _ 001

Džamija u Donjoj Log pod Mangartom tijekom Prvog svjetskog rata _ 002

Džamija u Donjoj Log pod Mangartom tijekom Prvog svjetskog rata _ 003

Džamija u Donjoj Log pod Mangartom tijekom Prvog svjetskog rata _ 004

Džamija u Donjoj Log pod Mangartom tijekom Prvog svjetskog rata _ 005

Džamija u Donjoj Log pod Mangartom tijekom Prvog svjetskog rata _ 006

_ _ _ _ _

Log pod Mangartom _ 012

 

Polmesec nad planikami” je dokumentarni film o prvi džamiji v Alpah, ki je bila leta 1916 zgrajena v slovenskem Logu pod Mangartom. Džamijo so zgradili bošnjaški vojaki na Soški fronti, ki so se borili v na strani Avstroogrske in predstavlja edinstven primer v alpskem prostoru. Film vleče paralele in refleksije s sedanjim časom, z Bošnjaki, ki so se priselili v Slovenijo iz ekonomskih razlogov in njihovimi 30 letnimi napori, da bi zgradili džamijo v Ljubljani. Film sooča različne strani – slovensko, bošnjaško in italijansko ter nas vodi od Bosne in Hercegovine preko Jesenic do vrhov Julijskih Alp nad Sočo.

Log pod Mangartom _ 007
_ _ _ _ _

Log pod Mangartom _ 013

Log pod Mangartom _ 005

Log pod Mangartom _ 002Log pod Mangartom _ 003Log pod Mangartom _ 004

Log pod Mangartom _ 006

SPISAK BOŠNJAKA  AUSTROUGARSKE VOJSKE POGINULIH NA SOŠKOM FRONTU 1915 – 1917

VOJNO GROBLJE “LOG POD MANGARTOM”
SLOVENIJA

REDOSLJED TABELE:

redni broj broj leseva rod vojske, IME I PREZIME vojna jedinica datum pogibije
broj groba u grobu cin (regimenta)
Grupa I
Grupa II
Grupa III
1. 20 1 pjesadinac Adam Jurkovic B.h.4/4 K ?
2. 202 1 pjesadinac Avdo Colakovic B.h.4/4 K 14.04. 1916
3. 203 1 pjesadinac Salko Cupina B.h.4/4 K 16.04. 1916
Grupa IV
4. 216 1 pjesadinac Adam Knezevic B.h.4 26.04. 1916
5. 229 1 pjesadinac Becir Prdavac B.h.4 07.05. 1916
6. 230 1 pjesadinac Abid Colic B.h.4 04.05. 1916
7. 239 1 pjesadinac Ferhat Lukavac B.h.4 12.05. 1916
8. 243 1 pjesadinac Hamid Gakic B.h.4 10.05. 1916
9. 249 1 pjesadinac Alija Ljubovic B.h.4 12.05. 1916
10. 251 1 pjesadinac Avdo Hebibovic B.h.4 16.05. 1916
11. 252 1 pjesadinac Juso Klepo B.h.4 17.05. 1916
12. 253 1 pjesadinac Ismet Krilic B.h.4 17.05. 1916
13. 260 1 pjesadinac Muho Supa B.h.4 25.05. 1916
14. 267 1 desetar Ahmed Kazazić B.h.4 07.06. 1916
15. 294 1 pjesadinac Dervo Kazic B.h.4 28.07. 1916
16. 300 1 pjesadinac Ahmet Rizvanovic B.h.4 10.08. 1916
17. 302 1 pjesadinac Ibro Vidimtic B.h.4 13.08. 1916
18. 303 1 pjesadinac Alija Voloder B.h.4 13.08. 1916
19. 305 1 pjesadinac Suljo Skender B.h.4 15.08. 1916
20. 306 1 pjesadinac Mustafa Popo B.h.4 19.08. 1916
21. 309 1 pjesadinac Latif Habibija B.h.4 26.08. 1916
Grupa V
22. 323 1 pjesadinac Omer Omanovic B.h.4 13.09. 1916
23. 324 1 pjesadinac Mujo Pasic B.h.4 13.09. 1916
24. 325 1 pjesadinac Osman Lizde B.h.4 13.09. 1916
25. 326 1 pjesadinac Ibro Brkan B.h.4 13.09. 1916
26. 327 1 pjesadinac Hasan Djukic B.h.4 13.09. 1916
27. 328 1 pjesadinac Durak Coric B.h.4 13.09. 1916
28. 351 1 pjesadinac Ramo Velagić B.h.4 16.09. 1916
29. 352 1 pjesadinac Osman Isic B.h.4 16.09. 1916
30. 354 2 pjesadinac Ibro Ferizovic B.h.4 18.09. 1916
31. 354 ” desetar Ibro Balic B.h.4 17.09. 1916
32. 355 2 pjesadinac Muharem Dulic B.h.4 17.09. 1916
33. 355 ” desetar Hamdija Kreso B.h.4 16.09. 1916
34. 356 2 poddesetar Alija Basic B.h.4 16.09. 1916
35. 356 ” pjesadinac Zajko Placo B.h.4 16.09. 1916
36. 360 2 pjesadinac Omer Suko B.h.4 16.09. 1916
? 360 ” pjesadinac Miyo Bajgaric B.h.4 16.09. 1916
? 361 2 pjesadinac Durek Cosic B.h.4 16.09. 1916
37. 361 ” pješadinac Mustafa Sefic B.h.4 16.09. 1916
38. 374 2 desetar Alija Bulzolya B.h.4 16.09. 1916
39. 374 ” pjesadinac Mujo Bjelavac B.h.4 16.09. 1916
40. 375 2 pjesadinac Avdo Goles B.h.4 16.09. 1916
41. 375 ” pjesadinac Imsir Halak B.h.4 16.09. 1916
42. 376 1 pješadinac Hasan Djogic B.h.4 16.09. 1916
43. 379 1 pjesadinac Musa Tukan B.h.4 27.09. 1916
44. 384 1 pjesadinac Ahmed Kosic B.h.4 09.10. 1916
45. 385 1 lovacki bat. Alija Saljic B.h.F.J.B.8 09-10. 1916
46. 386 1 lovacki bat. Hamid Baric B.h.F.J.B.8 09.10. 1916
47. 391 1 desetar Salko Gabela B.h.4 11.10. 1916
48. 403 1 pjesadinac Halil Krujcevic B.h.4 14.10. 1916
49. 404 1 pjesadinac Ahmet Sarajlic B.h.4 11.10. 1916
50. 408 1 pjesadinac Sunje Ramo B.h.4 04.10. 1916
51. 413 1 pjesadinac Ibro Kulasin B.h.4 27.11. 1916
52. 414 1 pjesadinac Salko Pezic B.h.4 07.12. 1916
53. 415 1 pjesadinac Ibro Rahinic B.h.4 08.12. 1916
54. 417 1 poddesetar Selim Dahalic B.h.4 11.12. 1916
Grupa VI
55. 423 1 pjesadinac Osman Dedic B.h.4 08.01. 1917
56. 424 1 pjesadinac Hamid Jojic B.h.4 08.01. 1917
57. 430 2 pjesadinac Latif Berbic B.h.4 19.01. 1917
58. 430 ” pjesadinac Hasan Pracic B.h.4 10.01. 1917
59. 431 1 pjesadinac Mustafa Nesimovic B.h.4 19.01. 1917
? 435 2 pjesadinac Saljo Obradovic B.h.4 20.01. 1917
60. 435 ” pjesadinac Hakija Smajic B.h.4 29.01. 1917
61. 437 2 pjesadinac Saban Hajdarevic B.h.4 03.02. 1917
62. 437 ” pjesadinac Agan Dedic B.h.4 07.02. 1917
63. 440 2 pjesadinac Redzo Ramic B.h.4 07.02. 1917
? 440 ” pješadinac Mnjo Dramalya B.h.4 07.02. 1917
64. 442 2 pjesadinac Hasan Kovacevic B.h.4 10.02. 1917
65. 442 ” pjesadinac Ahmet Engelnović B.h.4 16.02. 1917
66. 443 2 pjesadinac Ibro Hajdarevic B.h.4 25.02. 1917
67. 443 ” pjesadinac Ramo Maslesa B.h.4 17.02. 1917
68. 451 2 pjesadinac Alija Ramic B.h.4 28.03. 1917
69. 451 ” pjesadinac Huso Miletic B.h.4 01.04. 1917
70. 456 2 pjesadinac Kaml Smajic B.h.4 04.04. 1917
72. 456 ” pjesadinac Ahmet Mujanovic B.h.4 04.04. 1917
73. 457 2 pjesadinac Osman Puzic B.h.4 06.04. 1917
74. 457 ” pjesadinac Mujo Poljakovic B.h.4 06.04. 1917
458 6 pjesadinac Franc Krovatin Ldst.B.40 06.04. 1917
75. 458 ” pjesadinac Abid Kadzic Ldst.B.40 09.04. 1917
76. 458 ” pjesadinac Salko Hodzic Ldst.B.40 09.04. 1917
? 458 ” pjesadinac Bajo Mehicic Ldst.B.40 09.04. 1917
77. 458 ” pjesadinac Mujo Mujicic Ldst.B.40 09.04. 1917
78. 458 ” pjesadinac Hasan Kulenovic Ldst.B.40 09.04. 1917
79. 462 2 pjesadinac Mujo Sejfija B.h.4 06.04. 1917
80. 462 ” pjesadinac Mehmed Silajdzija B.h.4 12.04. 1917
81. 463 2 pjesadinac Salko Pajic B.h.4 06.04. 1917
463 ” pjesadinac unbekannt 21.04. 1917
82. 467 2 pjesadinac Salih Delic B.h.4 24.04. 1917
83. 467 ” pjesadinac Mumin Maric B.h.4 19.04. 1917
84. 482 2 pjesadinac Ahmet Kaltak B.h.4 14.06. 1917
482 ” pjesadinac Vaso Vijicic B.h.4 20.06. 1917
Grupa VII
491 2 pjesadinac Ivo Penava B.h.4 08.07. 1917
85. 491 ” pjesadinac Sabro Handan B.h.4 08.07. 1917
493 2 pjesadinac Wancel Havlicek ? 11.07. 1917
86. 493 ” pjesadinac Besir Helib B.h.4 16.07. 1917
87. 495 1 pjesadinac Suljo Omanovic B.h.4 24.07. 1917
88. 504 1 pjesadinac Derviš Duran B.h.4 13.08. 1917
89. 509 1 pjesadinac Sabit Sehovic B.h.4 20.08. 1917
90. 510 2 pjesadinac Ahmed Džina B.h.4 21.08. 1917
91. 510 ” pjesadinac Hamit Clavuskic B.h.4 21.08. 1917
92. 524 1 pjesadinac Hassin Muminovic B.h.4 04.10. 1917
93. 560 1 pjesadinac Hamo Spahic B.h.3 31.10. 1917

_ _ _ _ _

VIDEO:

Regioskop – Polumjesec nad runolistima – Utorak 17:00

Bosnjaci i Log pod Mangartom u Sloveniji

Na potep – Log pod Mangrtom

džamija u logu pod mangartom

SOSKA FRONTA – dok.film Naska Karica (nagradjivan vise puta)

Polmesec nad planikami, dokumentarni film (2012)

_ _ _ _ _

izvor:internet/facebook/youtube

priredo:Kenan Sarač
fotografije:screenshot/internet
video:youtube

 

BOSANSKI JEZIK 1895. : Natječaj iz Agramer Zeitung-a (Zagrebački list) od 3.,4. i 5. jula 1895.

“Agramer Zeitung” u svom izdanju od 3. jula 1895. godine objavljuje natječaj za popunu mjesta učitelja bosanskog jezika u mostarskoj gimnaziji. _ 002
“Agramer Zeitung” u svom izdanju od 3. jula 1895. godine objavljuje natječaj za popunu mjesta učitelja bosanskog jezika u mostarskoj gimnaziji.
“Agramer Zeitung” u svom izdanju od 4. jula 1895. godine objavljuje natječaj za popunu mjesta učitelja bosanskog jezika u mostarskoj gimnaziji. _ 002
“Agramer Zeitung” u svom izdanju od 4. jula 1895. godine objavljuje natječaj za popunu mjesta učitelja bosanskog jezika u mostarskoj gimnaziji.
“Agramer Zeitung” u svom izdanju od 5. Jula 1895. godine objavljuje natječaj za popunu mjesta učitelja bosanskog jezika u mostarskoj gimnaziji. _ 005
“Agramer Zeitung” u svom izdanju od 5. Jula 1895. godine objavljuje natječaj za popunu mjesta učitelja bosanskog jezika u mostarskoj gimnaziji.

Postoje mnogi dokazi i dokumenti o postojanju bosanskog jezika u davnoj prošlosti. Jedan takav dokaz o bosanskom jeziku objavljujemo iz arhive Austrijske nacionalne biblioteke. Tadašnji austrougarski list Agramer Zeitung (Zagrebački list) u svojim izdanjima od 3.,4. i 5. jula 1895. godine objavio je natječaj za popunu mjesta učitelja bosanskog jezika u mostarskoj gimnaziji.

“Agramer Zeitung” u svom izdanju od 3. jula 1895. godine objavljuje natječaj za popunu mjesta učitelja bosanskog jezika u mostarskoj gimnaziji. _ 001“Agramer Zeitung” u svom izdanju od 4. jula 1895. godine objavljuje natječaj za popunu mjesta učitelja bosanskog jezika u mostarskoj gimnaziji.

“Agramer Zeitung” u svom izdanju od 5. Juli 1895. godine objavljuje natječaj za popunu mjesta učitelja bosanskog jezika u mostarskoj gimnaziji.

 

Agramer Zeitung (Zagrebački list) bile su dnevne novine na njemačkom koje su izlazile u Zagrebu od 1848 do 1912.Urednik je bio Franz S. Stauduar , a redakcija i štamparija bile su u Frankopanskoj ulici 26..
Historija izlaženja Agramer Zeitunga
List je zapravo počeo izlaziti 1830., ali pod imenom – Agramer politische Zeitung, to je bio prvi (i dugo vremena jedini moderni dnevni list u Zagrebu, – dobro štampan, sa ozbiljnom redakcijom, tako da su ga čitali svi pismeni ljudi, a njih je tad bilo malo. Taj sloj sastojao se od austrijskih graničarskih oficira, malobrojne zagrebačke intelegencije i imućnijih obrtnika i trgovaca.
Od 1849. list se prezvao u Agramer Zeitung kog su Zagrepčani od milja zvali Agramerica, i rado čitali po kavanama. Zlatne godine Agramer Zeitunga bile su od 1830. do 1858. kad je uz dnevnik izlazio i književni dodatak Luna (prije toga samostalni časopis Luna Agramer Zeitschrift), u kom su kojiput objavljivani književni prilozi i pjesmice na kajkavskom. U Luni je 1880. u nastavcima objavljen i roman Parna kuća Julesa Vernea.
Nakon 82 godine izlaženja list je ugašen – 1912., naslijedio ga je Agramer Tagblatt koji je izlazio do 1923.

“Agramer Zeitung” - 3. juli 1895. - naslovnica
“Agramer Zeitung” – 3. juli 1895. – naslovnica

 

_ _ _ _ _

Agramer Zeitung
Novine na njemačkom jeziku koje su izlazile u Zagrebu. Digitalizirane su u Nacionalnoj knjižnici Austrije u okviru projekta ANNO.
Razdoblje izlaženja: 1848 – 1912

priredio:Kenan Sarač

fotografije:screenshot

Dubrovnik prije potresa 1667.

Dubrovnik, gravura iz XVII. st.

Dubrovnik prije potresa 1667.

Slika Dubrovnika s džamijom; riječ je o bakrorezu koji je oko 1635. izradio švicarski graver Matthäus Merian i na kojem se doista vidi kupola džamije s vitkim minaretom. Naravno da džamija danas ne postoji, ali, postoji orginalni bakrorez švicarskog gravera Mathausa Meriana koji je pohranjen u Medžlisu Dubrovnik.

 

Dubrovnik prije potresa 1667.

Giovanni Battista Fabri, Dubrovnik prije potresa 1667
Giovanni Battista Fabri, Dubrovnik prije potresa 1667
Dubrovnik prije potresa 1667.
Dubrovnik prije potresa 1667.
Dubrovnik prije potresa 1667.
Dubrovnik prije potresa 1667.
Dubrovnik prije potresa 1667, XVII. st.,
Dubrovnik prije potresa 1667, XVII. st.,

Matthaus Merian: Veduta Ragusa
Format: 31.5×21.5 cm
Frankfurt. Bakrorez
Ova Merianova veduta objavljena je u djelu «Newe Archontologia Cosmica» Johanna Philipa Abelina, poznatijeg pod pseudonimom J.L.Gottfried. prvo izdanje toga djela izašlo je 1638. godine a ova karta potječe iz drugog izdanja izašlog 1649. godine u Frankfurtu. Crtana u poluperspektivi, veduta grad Dubrovnik s najužom okolicom. Iako je najveća pažnja posvećena prikazu obrambenih zidina i kula, unutar grada jasno se ističu pojedine prepoznatljive gradske palače i katedrala.
Matthaus Merian (1593-1650) njemački topograf, grafičar i izdavač. Studirao je u Zurichu, a radio u Frankfurtu. Njegovo najpoznatije djelo je “Theautrum Europeam…” koje je u razdoblju od 1629. do 1718. doživjelo više izdanja te “Archeologica Cosmica” takoðer s više izdanja izdatih u razdoblju od 1638. do 1649.

Matthaus Merian Veduta Ragusa

Veduta (tal.: vidik, pogled) je slika ili grafika koja detaljno prikazuje dio grada ili arhitektonske objekte u krajoliku oživljene sitnim ljudskim likovima i skupinama. Osnovni element je perspektiva, kojom se ostvaruje privid prostornosti. Razvila se u 17. stoljeću u Nizozemskoj, a osobito je bila popularna u Veneciji u 18. stoljeću.

Matthaus Merian Veduta Ragusa _ 024

Matthaus Merian Veduta Ragusa _ 023

Matthaus Merian  Veduta Ragusa _ 027.jpg

 

priredio:Kenan Sarač

 

Foča-Dubrovnik: Živan Pripčinović (?-1479): Život jednog dubrovačkog trgovca i „diplomate“ u Bosni (FOTO)
https://focanskidani.wordpress.com/2015/10/12/foca-dubrovnik-zivan-pripcinovic-1479-zivot-jednog-dubrovackog-trgovca-i-diplomate-u-bosni-foto/

 

izlog knjige : „Izvještaji iz bosanskog rata“ (Dnevničke zabilješke) – prof. dr. Šemso Tucaković

Na 922 strane autor Tucaković je od prvog „ratnog“ dana, za koji on smatra, 01. oktobar 1991. godine do posljednjeg 23. decembra 1995. godine bilježio svoje osobne opservacije, iskaze istinitih doživljaja ratnika i civilnih stradalnika, ishode komunikoloških analiza međunarodnih odluka te neprijateljska propagandna djelovanja važna za okolnosti i tok ratovanja u BiH.

„Važno je da se istina ne zaboravi, a neće samo ako se bude na ovako vjerodostojan način o njoj pisalo i govorilo. Zbog toga ne smijemo zaboraviti ove heroje koji su tokom agresije istinski s puškom u ruci ratovali, ali i usput pisali sve s ciljem da budućim generacijama prenesu istinu sa svih bosanskohercegovačkih ratišta u formi kapitalnog djela nastalog za njihova života“, naglasio je ministar Fišo.

Izvještaji iz bosanskog rata (Dnevničke zabilješke) prof. dr. Šemso Tucaković _ 003

Šemso Tucaković je doktor komunikoloških nauka, višegodišnji novinar „Oslobođenja“, ratni izvještač, organizator otpora agresoru, aktivni sudionik u bitkama boraca Armije Republike Bosne i Hercegovine u kojoj je obavljao razne visoke starješinske dužnosti i neposredni svjedok progona, patnji i umiranja uglavnom pripadnika bošnjačkog naroda.

Izvještaji iz bosanskog rata (Dnevničke zabilješke) prof. dr. Šemso Tucaković _ 002

Profesor Dizdarević je istakao da “autor govori uvjerljivim i dokumentiranim opisom viđenog i osobno doživljenog, kao i o osobenostima surovih ratnih zbivanja i ponašanja ljudi u njima”.

„Sa fotografskim aparatom, olovkom i novinarskim notesom i puškom na ramenu, bilježi i snima sve što se zbiva u njemu i oko njega u brojnim, bremenitim i pogibeljnim ratnim okolnostima i situacijama u kojima se nalazio“, precizno je objasnio Dizdarević te naglasio da je publikovanje ovog djela od izuzetne uže stručne i šire društvene važnosti.

 

Izvještaji iz bosanskog rata (Dnevničke zabilješke) prof. dr. Šemso Tucaković _ 005Izvještaji iz bosanskog rata (Dnevničke zabilješke) prof. dr. Šemso Tucaković _ 006

Izvještaji iz bosanskog rata (Dnevničke zabilješke) prof. dr. Šemso Tucaković _ 021Izvještaji iz bosanskog rata (Dnevničke zabilješke) prof. dr. Šemso Tucaković _ 022Izvještaji iz bosanskog rata (Dnevničke zabilješke) prof. dr. Šemso Tucaković _ 023Izvještaji iz bosanskog rata (Dnevničke zabilješke) prof. dr. Šemso Tucaković _ 024Izvještaji iz bosanskog rata (Dnevničke zabilješke) prof. dr. Šemso Tucaković _ 025Izvještaji iz bosanskog rata (Dnevničke zabilješke) prof. dr. Šemso Tucaković _ 026Izvještaji iz bosanskog rata (Dnevničke zabilješke) prof. dr. Šemso Tucaković _ 027Izvještaji iz bosanskog rata (Dnevničke zabilješke) prof. dr. Šemso Tucaković _ 028Izvještaji iz bosanskog rata (Dnevničke zabilješke) prof. dr. Šemso Tucaković _ 029Izvještaji iz bosanskog rata (Dnevničke zabilješke) prof. dr. Šemso Tucaković _ 030

IMG_3007IMG_3010

iz knjige Izvještaji iz bosanskog rata:(dnevničke zabilješke)/Šemso Tucaković,- Fojnica:Štamparija “Fojnica”, 2017. – 922 str., ilustr.;25 cm

“Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj” – Milorad Tomanić

milorad tomanić srpska crkva u ratu i ratovi u njoj _ 001

Ljudi u crnom

Na početku svog djela Milorad Tomanić ističe: “Čitava menažerija likova koji su se ko zna odakle pojavili i godinama tutnjali javnom scenom Srbije, a posebno gomila izgovorenih gluposti u tom periodu, naterali su me da se, baš kao i borci za Veliku Srbiju, spustim na zemlju i budem mnogo skromniji u svojim namerama. Postalo mi je jasno da je to ogroman posao koji zahteva timski rad iz kojeg bi proizašla višetomna enciklopedija srpskog zanosa, ludila i stradanja tokom 80-ih i 90-ih godina. Zato sam se opredelio za samo jedan segment, jednu kariku lanca koji je bio obmotan oko vrata srpskog naroda i koji ga je polako, ali sasvim sigurno davio. Ta karika bili su ‘ljudi u crnom’, tj. episkopi i sveštenstvo Srpske pravoslavne crkve. (Naravno, ne svi, ali svakako ogromna većina.)”. U nastavku Tomanić objašnjava kako je krenulo zlo. “… Trebalo je uložiti veliki napor da se Srbi uvere u ispravnost svega onoga što su neki pripadnici njihovog roda činili tokom ratnih 90-ih godina. Trebalo je srpski narod ubediti da je uvek vodio odbrambene i pravedne ratove koje su uvek započinjali oni drugi. Nije bilo nimalo lako navesti jednog običnog, prosečnog čovjeka da iz mirnog porodičnog života ode na ratište i počne da ubija. I da još poveruje da je sravnjivanje Vukovara sa zemljom i držanje Sarajeva u opsadi više od hiljadu dana bogougodno delo srpskih pravednika. Za sve to bila je neophodna dobro razrađena ideologija. Inače, da je nije bilo, odnos većine Srba prema svemu što se dešavalo tokom 90-ih godina verovatno bi bio sasvim drugačiji. Ili, kako to kaže sociolog Leo Kuper: ‘Bar kada dejstvuju zajedno, izvršiocima genocida potrebna je neka ideologija kako bi dali legitimitet svome ponašanju, jer bi se bez nje morali i sami i međusobno videti onakvima kakvi ustvari jesu – obični lopovi i ubice…’ Na koji način je trebalo ostvariti ‘novi srpski poredak’, ili jasnije rečeno Veliku Srbiju sastavljenu od ‘avnojevske’ Srbije, Crne Gore i njima ‘anšlusiranih’ delova drugih republika bivše SFRJ, najbolje je objasnio akademik Milorad Ekmečić u jednom od brojeva “Književnih novina” iz 1988. godine. Evo šta on o tome kaže: “… nasilje je babica stvaranja nacionalnih država, i to, uglavnom, nasilje u ratu. Svaki nacionalizam počinje skupljanjem bajki ili epskih pjesama, i to je, dakle, elitni nacionalizam. Svojim studentima pričam anegdotu s početka prošlog veka iz Praga. U Gradskoj kafani, okupili se ljudi i sede, kao mi ovde, za stolom. Onda je neko ušao i upitao šta bi se dogodilo ako bi im se na glave srušio plafon kafane. Odgovor je glasio da bi to bio kraj češkog nacionalnog pokreta.” Iz ove priče akademika Ekmečića, redosled poteza je apsolutno jasan. Prvo se intelektualna elita, dakle ljudi čije je osnovno oruđe i oružje reč, potrudi da narodu ‘provre krvca’, koristeći pri tom mitove, bajke, epske pesme, ili, drugačije rečeno, laži i poluistine koje svojom umetničkom vrednošću zadovoljavaju ljudsku potrebu za moralnim i lijepim. Nakon tog ‘zagrevanja’ počinje ono pravo, ono zbog čega su i uspaljivana srca i umovi naroda. Na scenu stupaju ljudi čije oružje više nije reč. Tada dolazi nasilje, ‘uglavnom, nasilje u ratu’. Na kraju, zahvaljujući ovoj ‘babici’, uz dosta muka, krvi i bola, trebalo bi da se izrodi i ta toliko željena nacionalna država. Bez ovih epsko-mitskih ‘psihofizičkih priprema’ kroz koje je srpski narod prošao tokom 80-ih godina, a za čije sprovođenje su bili zaduženi “elitni nacionalisti”, devedesete verovatno ne bi bile onakve kakve su bile – ispunjene zverstvima i rušenjima, stradanjima i patnjama i srpskog i drugih naroda sa prostora bivše SFRJ”.

milorad tomanić srpska crkva u ratu i ratovi u njoj _ 002

Kosovski boj

Najaktivnije zagrijavanje srpske krvi počelo je sa Kosova Polja.  “Pripremajući se za proslavu 600-godišnjice Kosovskog boja, Srpska pravoslavna crkva je odlučila da mošti kneza Lazara prebaci u manastir Gračanicu. Tokom 1988. godine, kneževe mošti su pronete kroz eparhije Zvorničko-tuzlansku, Šabačko-valjevsku, Šumadijsku i Zičku, i svugdje su bile svečano dočekane od velikog broja ljudi. Ovim povodom tadašnji vladika šabačko-valjevski Jovan Velimirović izdao je poslanicu u kojoj je pomenuo termin ‘nebeska Srbija’, kasnije često i od mnogih korišćen. ‘Od kneza Lazara i Kosova Srbi prvenstveno stvaraju NEBESKU SRBIJU, koja je do danas sigurno narasla u najveću nebesku državu. Ako samo uzmemo nevine žrtve ovog poslednjeg rata, milione i milione Srba i Srpkinja, dece i nejači, pobijenih ili mučenih u najstrašnijim mukama ili bacanih u jame i pećine od ustaških zločinaca, onda možemo pojmiti koliko je danas srpsko carstvo na nebesima”.

Prekopavanje jama i iskopavanje srpskih kostiju po Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj nastavak je zagrijavanja srpske krvi. “Dajući ogromnu pomoć Slobodanu Miloševiću da pažnju Srbijanaca skrene sa problema u svojoj kući na probleme u tuđim dvorištima, episkopi SPC su sa reči prešli na dela. Još na redovnom zasedanju Svetog arhijerejskog sabora, održanom u maju 1990. godine, zatraženo je ‘od nadležnih državnih organa da se omogući vađenje iz jama u toku rata pobijenih i njihovo dostojanstveno sahranjivanje pri hramovima i drugim za to pogodnim mjestima’. Sveti arhijerejski sabor je smatrao da je ‘krajnje vreme da se ispuni taj elementarni dug čovečnosti i prema nevino pobijenim u toku i posle Drugog svjetskog rata, nastradalim u bratoubilačkom istrebljenju. Jer, bez mira sa mrtvima i među mrtvima nema i ne može biti mira i pomirenja među živima’. Ovaj zahtev je ponovljen još dva puta, na vanrednom zasedanju Sabora u decembru 1990. i na redovnom zasedanju Sabora u maju 1991. godine. Ali, izgleda da neko nije želio da se taj posao obavi u miru i tišini, u dostojanstvenoj atmosferi, kakvu su zasluživali oni zbog kojih je to tobože i činjeno. Kao da su američki televizijski delatnici u to umešali svoje prste: sve je bilo okruženo kamerama, reflektorima, novinarima. Ljudi su na televizijskim ekranima mogli da gledaju stravične slike sa stotinama lobanja i kostiju poredanih po šatorskim krilima. Prilikom vađenja kostiju iz jame Golubinke, u nju su se spustili čak i predsjednik SDS-a za BiH Radovan Karadžić, član Predsjedništva BiH dr Nikola Koljević i slikar Milić od Mačve. U ‘Pravoslavlju’ od 1. decembra 1990. godine, u tekstu pod naslovom ‘Mučenici na videlu dana’, opisano je vađenje kostiju iz poznate jame Jagodnjače (nalazi se u Popovom polju, nedaleko od Ljubinja), duboke oko 50 metara, u koju su ustaše bacile oko 1.000 pobijenih Srba. U tekstu su, između ostalog, opisani načini na koje su žrtve ubijane (hladnim oružjem, udarcima tupim predmetima u glavu, sekirama itd.), a naveden je i spisak predmeta nađenih u jami (gumeni opanci, duvanske kutije, dugmad, naočare itd.). Povađene su kosti i žrtava iz Žitomislića, Prebilovaca, Ljubinja, Trebinja, Majevice, Banjaluke i dr.”.

“Sa redovnog zasedanja Sabora 1991. upućena je i poruka pravoslavnom srpskom narodu u kojoj se između ostalog kaže: ‘Svedoci smo da, eto, tek u naše dane hiljade nevino poklanih ljudi izlazi iz tame poniženosti, prezira i zaborava, vađeni iz zabetoniranih jama, ispod zabetoniranih savesti. Dobar je to znak. Jer, pomirenje sa mrtvima  i mrtvih međusobno neophodni je uslov za pomirenje među živima.’ Mesec dana nakon objavljivanja ove poruke pokazat će se da o pomirenju i ‘dobrim znacima’ nije bilo ni govora. U junu 1991., na Vidovdan, započeo je ‘mini rat’ u Sloveniji i nagovestio sve buduće ratove u bivšoj SFRJ. Umesto da izađu, hiljade i hiljade novih ‘nevino poklanih’ počele su da ulaze u jame ‘poniženosti, prezira i zaborava’.

“I na kraju, pomenimo još jednom izuzetnu sposobnost srpskih duhovnih i svetovnih vođa za dugoročna planiranja i projektovanja. Strpljivim, upornim i temeljitim radom tokom 80-ih godina postigli su fantastične rezultate. Oni koji su juče plakali na vijest o smrti Josipa Broza, sada su ga mrzili iz dna duše; koji su se kleli u Jugoslaviju, sada su verovali da je ona bila ‘grobnica srpstva’; kojima su bratstvo i jedinstvo bili svetinje, sada su samo čekali poziv da krenu u finalni obračun sa ‘Turcima’ i ‘ustašama’, tim večitim neprijateljima Srba. Dakle,  prva decenija rada na ostvarenju ‘novog srpskog poretka’ uspešno je završena. Psi rata bili su raspomamljeni opojnim mirisom srpskog trolatičnog cveta (UKS – SANU – SPC) i režeći, iskeženih zuba, trgali su lance kojima su bili vezani. Čovek koji je lance držao u svojim rukama bio je, naravno, Slobodan Milošević. Kao što se sve vreme i očekivalo, početak 90-ih značio je prelazak na ostvarenje druge faze plana zvanog ‘novi srpski poredak’. Psi rata napokon su pušteni sa lanca i krenuli su u čerečenje plena. Vukovar, Sarajevo i Srebrenica najpoznatije su i najveće žrtve tih deset godina napujdavanih zveri.”

milorad tomanić srpska crkva u ratu i ratovi u njoj _ 003

Sve je srpsko

“Dobar Srbin, to je kategorija koja danas razmišlja ovako: treba učiniti nešto što je korisno za srpstvo kao celinu, a ne nešto što bi u svakom trenutku bilo pravedno. ” (Brana Crnčević, 1991)

Da bi što ornije dočekali ratne devedesete i da bi ih što bolje podnijeli, Srbe je trebalo dobro psihički pripremiti. Iako se za tu vrstu poslova uvijek koriste izuzetno jednostavne metode, njih ipak mogu kvalitetno primjenjivati samo ljudi vični riječima, tj. govoru i pisanju. A takvi su ponajviše regrutovani iz “srpskog trolatičnog eveta” (UKS – SAND – SPC). Njihov osnovni zadatak bio je da Srbe ubijede u određene “istine” i da među njima uklone određene “zablude”. Zato, pogledajmo kakve je to “istine” trebalo da sazna srpski narod, i kakvih je “zabluda” napokon trebalo da se oslobodi?

Prije svega, trebalo je razjasniti pravo vlasništva nad prostorima bivše SFRJ. Po tom pitanju među srpskim vođama vladala je gotovo apsolutna sloga. Razlike su postojale tek u kojem kvadratnom kilometru gore ili dole, zavisno od zahtijevnosti pojedinaca. U svom pismu lordu Karingtonu, patrijarh Pavle je jasno dao do znanja da se velik dio hrvatskih prostora mora “naći pod zajedničkim državnim krovom sa današnjom Srbijom i svim srpskim krajinama”. U svom apelu od 5. jula 1994. srpski episkopi su poručili cijelom svijetu da ne mogu da ostanu “bez svojih: Žitomislića na Neretvi, ili Saborne crkve u Mostaru, ili crkve Sopotnice na Drini, manastira Krke ili Krupe u Dalmaciji, Ozrena ili Vozuće u Bosni, Prebilovaca u Hercegovini ili Jasenovca u Slavoniji”. To su, dakle, bile crkvene teritorijalne pretenzije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Priča o “svojini srpskog naroda” i pokušaj srpskih vođa da je oduzmu od onih koji su je do 90-ih godina “bespravno koristili” prouzrokovali su najviše krvoprolića, patnji i uništenja na prostorima bivše SFRJ. Tamo gdje se brzo odustalo od oružane svojinske rasprave, kao u Sloveniji, stradanja su bila neznatna, a gdje se ta rasprava nije ni povela, kao u Makedoniji, krvi i rušenja nije bilo. I ponovimo još jednom ono veoma važno pravilo: Isti princip nije važio za sve teritorije nad kojima se željelo dokazati srpsko vlasništvo. Ili, kako to reče Olivera Milosavljević u svom duhovitom, ali rijetkom komentaru: “Za Kosovo je jedino istorijski princip bio demokratski, za Srbe u Hrvatskoj etnički, za Srbe u BiH katastarski, za Dubrovnik su argumenti traženi u kratkoj pripadnosti Hrvatskoj, za Vojvodinu opet etnički, za Zadar, Karlovac, Vukovar… argumenti nisu ni traženi.”

Srpska „ istina“

Predstavnici Srpske pravoslavne crkve su planski prešućivali srpske zločine u Bosni i Hercegovini a bili su uporni u širenju svoje lažne verzije ratnih zbivanja u BiH. „Boraveći u jesen 1992. u SAD, vladika Atanasije Jevtić je pred američkim kongresmenima rekao da on ne negira “izvjesna zla koja su počinili Srbi u Bosni i Hercegovini, ali to su bili uglavnom slučajevi gnjevne osvete i izbezumljenosti pojedinaca. Takvih slučajeva ima i među samim Srbima, pa je na primer jedan Srbin u Gacku, u raspamećenosti, pobio automatom svoju porodicu.” Pet meseci ranije, vladika Atanasije je govorio da je “poslije borbe, koliko znamo, u Zvorniku pobijeno oko 400 Muslimana, a čuje se da je i u Foči bilo toga. Nije srpski običaj da se posle borbe ubija, pljačka, a čini se da nećemo izaći iz ovog rata čista obraza, pa makar je to trebalo i po cijenu naših većih žrtava.” Tokom boravka u SAD vladika je ubjeđivao kongresmene i da je “većina džamija (u Hercegovini – prim. aut.) ostala netaknuta, samo ponegdje su mecima oštećene fasade. Muslimani u Trebinju i okolini žive sasvim mirno sa Srbima.”Ove riječi vladike Atanasija, kao i mnoge druge koje je izgovorio tokom 80-ih i 90-ih godina, uskoro su se pokazale kao neistinite. U januaru 1993. iz Trebinja je prognano, pobijeno i opljačkano oko 1800 tamošnjih Muslimana, a džamije su porušene.

Još jedna “istina”, koju smo takođe saznali od vladike Atanasija Jevtića, glasila je: Srbi nisu agresori. “To je Jugoslovenska vojska bila agresor, ja to mogu da kažem. Napada Dubrovnik, onda se kukavički povuče, a nama ostavi sramotu i tragediju. Isto je uradio Perišić (Momčilo, general) sa Mostarom. Gruvao, tukao, i sad će on da govori da Srbi bombarduju Sarajevo.”  Nažalost, ovakva tumačenja vladike Atanasija nisu mogla da zadovolje međunarodnu javnost, a posebno ne one koji su bili bombardovani i granatirani. Oficiri JNA koji su rušili Vukovar, gađali Dubrovnik, Mostar, Zadar itd. bili su Srbi. Pripadnici dobrovoljačkih jedinica koje su dejstvovale zajedno sa JNA takođe su bili Srbi. Cijevi tenkova i topova JNA nikada se na ratištu nisu okretale protiv srpskih jedinica, nego su im bile pomoć i podrška. Nijedan grad u Srbiji i Crnoj Gori od njih nije stradao, ali su zato u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini stradali mnogi.  (U “Srpskoj reči”, broj od 10. maja ‘93. godine, data je izjava Dragana Rogojevića, člana Glavnog odbora SPO iz Loznice: “Dame i gospodo, rekao bih nešto u vezi tačke 2 dnevnog reda. Radi se o situaciji u opštini Zvornik. Nekad jedno od najbogatijih mesta u Bosni i Hercegovini, gde je pre ovog rata živelo 70% muslimanskog življa, bilo je izloženo napadima vojske JNA, Šešeljeve, Arkanove i ostalih vojski. Epilog je stravičan. Izmasakrirano je i pobijeno, sada ćete se zaista zgranuti, između 4.500-7.000 Muslimana! Ljudi su bacani u jame, buldožerima zakopavani, porušene su džamije, preživelo muslimansko stanovništvo je opljačkano i proterano!” Takođe, iz svedočenja jedne Srpkinje iz Zvornika saznajemo da se dva dana pred zvorničku operaciju, koju su 8. aprila ‘92. izvršili JNA i srpski dobrovoljci, ništa nije naslućivalo. Međutim, otac joj je iz Srbije poslao poruku da se nešto sprema i da se skloni, pa je otišla kod svoje sestre u obližnji Čelopek. – “Vreme”, 15. novembar ‘93. godine). Uostalom, evo kako je vladika Atanasije, u istom intervjuu na NTV Studio B, govorio o opkoljavanju i napadima na srpska sela u Bosni: “Da ne govorim o bježanju naroda iz Bosne. Meni će iz Vareša doći 20 žena sa djecom na rukama, jer su opkoljena srpska sela od Paraginih HOS-ovaca. Traže hitno iseljavanje, inače će da ih likvidiraju. Šta radi vojska?” (Pitao se vladika Atanasije. Kao što smo vidjeli, prilikom opkoljavanja onog hrvatskog sela u Hrvatskoj vladika nije pitao šta radi vojska. Selo je trebalo osvojiti (vladika bi vjerovatno rekao “osloboditi”), jer “strateški je bilo nemoguće ostaviti ga”. Dakle, u prvom slučaju, kada su srpski borci htjeli da uđu u hrvatsko selo, vojska nije trebalo da interveniše, jer je vladika to opravdavao “strateškim” razlozima. U drugom slučaju, kada su hrvatski borci hteli da uđu u srpsko selo, vojska je trebalo da interveniše, jer vladika nije nalazio nikakva opravdanja za namjere HOS-ovaca, aponajmanje “strateška” opravdanja.

Rat u „ Pravoslavlju“

“Mozgovna pomoć” stizala je Slobodanu Miloševiću i iz crkvenih redova. Poput patrijarha Pavla, koji je 1991. ustvrdio da za hrvatske Srbe “trećeg nema”, nego ili oružje u ruke ili put pod noge, tako je i glavni i odgovorni urednik “Pravoslavlja” Dragan Terzić tvrdio da bosanski Srbi “ne žele da žive u džamahiriji sličnoj Libiji i da bi oni pod vlašću mudžahedina imali isti status koji imaju hrišćani u islamskim zemljama, tj. bili bi robovi, što su već iskusili tokom petovjekovne islamske okupacije”.132 U “Pravoslavlju” od 15. marta 1992, dakle tri nedjelje pred početak rata u Bosni, teolog Božidar Mijač je objasnio čitaocima patrijaršijskog lista da određivanje pravog značenja pojmova “rat” i “mir” nije tako jednostavno. “Stvar je mnogo komplikovanija. Nije sve što miruje dobar mir, i nije sve što ratuje zao rat. Može mir, kao takav, da bude zlo, a može rat, kao takav, da bude dobro – zavisno od sadržaja kojim su jedan i drugi fenomen ispunjeni.” “Ako je mir, ili težnja za njim, ispunjen nepravdom”, onda je on “kloaka i establišment dušegubstva i bogogubstva, ali i činilac mnogih socijalnih nedaća i osunovraćenosti.” (Upravo na takav mir pozivali su episkopi SPC Srbe u njihovim međusobnim sukobima tokom 90-ih godina.) Poslije ovakvih tumačenja, srpski narod je mogao mnogo spremnije da dočeka sva iskušenja koja su uskoro usledila.

Ćutanje i prećutkivanje

U ovom poslu ćutanja i prikrivanja književnicima su se pridružili i episkopi Srpske pravoslavne crkve. U saopštenju sa vanrednog zasjedanja Svetog arhijerejskog sabora, održanog u decembru  1992. godine, oni su odbacili optužbe na račun Srba u BiH da “drže u logorima 40.000 žena Muslimanki za svoje iživljavanje i silovanje”.  “U ime pravde Božje, na osnovu svjedočenja naše sabraće arhijereja iz Bosne i Hercegovine i drugih pouzdanih svjedočenja, izjavljujemo sa punom moralnom odgovornošću da takvih logora u Republici Srpskoj Bosne i Hercegovine, kao ni u Srpskim Krajinama, niti je bilo niti ima.” Ali zato, “što se tiče žrtava nasilja na srpskoj strani, posjedujemo mnogobrojna provjerena svjedočenja o pojedinačnim i grupnim silovanjima i nasiljima nad ženama, čak i devojčicama. Najstrašniji su, za moralnu odgovornost i ljudsku savjest samih žrtava i svih nas, mnogi slučajevi žena Srpkinja koje su pod takvim nasiljem ostale u drugom stanju.” Takođe, sve zločine u Bosni koje su činili pripadnici srpskih oružanih jedinica episkopi su objašnjavali gnevnom osvetom, izbezumljenošću i raspamećenošću pojedinaca (vladika Atanasije Jevtić) i ostrvljenošću pojedinaca’;’ (patrijarh Pavle). Međutim, u ruskom listu “Izvestija” od 25. novembra 1992. godine objavljen je tekst o jednom Rusu plaćeniku koji je u trenažnom kampu u Erdutu prošao obuku pod vođstvom Željka Ražnatovića Arkana, a uz podršku srpske policije. “Filozofija brutalnosti je utuvljivana u glave boraca – ‘Srpski patriota je nemilosrdan prema neprijateljima, on nema pravo da poštedi njihovu djecu, žene, ili starce’ – zgražavao se naš (ruski) bandit”, kaže Evgenij Vostrukov u svom tekstu “Umreti u Jugoslaviji”.

Prećutkivano je i da je u Banjaluci, gradu na čijem području nije bilo ratnih dejstava, srušeno svih 16 džamija i pet turbeta (mauzoleja), kao i Sahat kula, prvi javni sat u Bosni i Hercegovini. Ovakva dešavanja nagovještena su i prije početka rata u Bosni. Krajem februara 1992. godine bačen je eksploziv i oštećeni su najvrednija banjalučka džamija Ferhadija i obližnje Ferhad-pašino turbe. Ovo je, međutim, bila samo uvertira. Pravo rušenje je počelo 9. aprila 1993. godine paljevinom džamije u Podpećinama. A onda su na red došle i dve najpoznatije džamije, Ferhadija i Arnaudija, od kojih je Ferhadija bila prava lepotica i nalazila se pod zaštitom UNESCO-a. Banjalučani su je smatrali najlepšom džamijom u BiH, ponajviše zbog njenog vitkog minareta. Obje su srušene miniranjem u zoru 7. maja 1993. godine. Posljednje džamije spaljene su 6. i 8. septembra 1993. i tako je za manje od pola godine svih 16 banjalučkih džamija bilo zbrisano sa lica zemlje.”

U novembru 1994, u takvoj “čistoj i bezminaretnoj” Banjaluci okupili su se srpski arhijereji i održali vanredno zasjedanje Svetog arhijerejskog sabora. U poruci koja je objavljena nakon zasjedanja, episkopi su nas podsjetili da je Banja luka “mučenički grad stradanja Sveštenomučenika Platona” anđela Crkve Božije banjalučke, čiji je Saborni hram prije 50 godina takođe stradao, kao i mnogi drugi u ovim krajevima sa hiljadama pravoslavnih vjernika”. Pedeset godina kasnije na banjalučkim prostorima nisu stradavali pravoslavne crkve ni srpsko pravoslavno stanovništvo. Ali zato, džamije i muslimansko stanovništvo jesu. Oni su, međutim, kao i u drugim zvaničnim dokumentima Srpske pravoslavne crkve, i u ovoj poruci bili bezimeni. Episkopi su smatrali da je sasvim dovoljna jedna uopštena, toliko puta ponovljena fraza kojom se osuđuje “razaranje svetinja i bogomolja, pravoslavnih, rimokatoličkih i muslimanskih”.

milorad tomanić srpska crkva u ratu i ratovi u njoj _ 004

“Tri A” i tri „ K“

Ogradivši se od rukovodstva u Srbiji, vrh SPC je postao izuzetno blizak sa rukovodstvom bosanskih Srba na Palama. Sve nade Srpske pravoslavne crkve, posebno “tri A” (mitropolita Amfilohija, vladike Atanasija i vladike Artemija), bile su položene u “tri K” (Karadžića, Krajišnika i Koljevića) i, naravno, Biljanu Plavšić, “novu Kosovku djevojku”, kako je nazva mitropolit Amfilohije. Dragomir Ubiparović, sveštenik iz Sarajeva, u jednom od brojeva časopisa “Hrišćanska misao”, opisao je kakav je bio odnos Crkve u ratnim godinama prema čelnicima Srba iz Bosne: “Crkvene prostorije i svečanosti su poslužile za promociju čelnih ličnosti SDS-a i njihovu preporuku narodu. U toj bezmjernoj podršci se najbolje iskazala naša sklonost ka pretjerivanjima. Išlo se dotle daleko, da su se i sami prvaci stranke zbunjivali ukazanom pažnjom i previše laskavim ocjenama o njima samima – o tobože Bogom predodređenim im mesijanskim ulogama. Kako i ne bi kad su im se sveštena lica obraćala sa nečuvenim slavopojima u kojima ih tu pred narodom podsjećaju: ‘da ih je sami Bog poslao da spasu rod srpski'… Takvo neodmjereno služenje Crkve politici i pomoć Crkve da ta politika zadobije povjerenje naroda, ta previše vidljiva simbioza i taj zajednički rad na istom polju, apsolutno podrazumjeva, nakon svih događaja, i zajedničku podjelu uspjeha i neuspjeha! Stoga je za očekivati da Crkva od novih vlasti bude i obilato nagrađena. Ali ako se povede pitanje odgovornosti za ratne posljedice (razaranja i žrtve) pored političkih i vojnih subjekata, za očekivati je da bude spomenuta i Crkva.”

“Laskave ocjene” i “nečuveni slavopoji” sveštenih lica i velikodostojnika SPC na račun prekodrinskih Srba i njihovih rukovodstava ostavljali su traga na mnogim srpskim dušama, posebno onim mladim, još nedozrelim. Pod uticajem pojedinih svojih profesora na Bogoslovskom fakultetu, kao što su mitropolit Amfilohije, vladika Atanasije Jevtić, vladika Atanasije Rakita i drugi, studenti su slavopoje pretvorili u obožavanje, a kritike na račun drugih naroda i njihovih prvaka u rasnu netrpeljivost.To se dobro videlo i iz časopisa studenata Bogoslovskog fakulteta “Logos”. U tekstu “Herojska borba Srba”, urednik Predrag Milošević između ostalog je pisao: “Stratezi novog svjetskog poretka u Vašingtonu i Njujorku i njihovi lakeji izdajnici Evrope iz Evropske unije su dali mig austrougarskirn slugama, Hrvatima, da krenu u stvaranje ustaške države do Zemuna. Međutim, srpski krajišnici su pomrsili račune ustašama i njihovim mentorima te u istrajnoj i junačkoj borbi stvorili srpsku državu Republiku Srpsku Krajinu koja zaokružuje vjekovne srpske prostore. Hrvatska je umjesto NDH do Zemuna dobila komičan izgled banane. Vašingtonski potpaljivači ratova su svoje nade da zagospodare ovim prostorima i opljačkaju bogatstva pokušali da realizuju preko bosanskih muslimana-poturčenjaka, pa su im obećali islamsku džamahiriju i na srpskim teritorijama, na tlu drevne Evrope. Aprila 1992. EZ i SAD su priznali ‘suverenu’ državu BiH, a islamski fanatik Alija Izetbegović je naredio opšti oružani napad na srpski narod. Povampirile su se ustaške horde i handžar-divizija. Kako Hrvati i Muslimani nikad nisu mogli izaći na kraj sa srpskim borcima oni su se sadistički iživljavali nad srpskim civilima, upadali bi u sela, klali, silovali, derali i palili žive ljude, nikoga nisu štedjeli, ni žene, ni starce, ni djecu, pa čak ni bebe. U svojim logorima imaju razvijene čitave sisteme mučenja, tako da žrtva izdrži dnevno i po 10 sati mučenja da ne umre. U Sarajevu su decu bacali izgladnjelim lavovima u zoološkom vrtu. Sadizam i zversta su osobine tih podljudskih vrsta koji hoće svoje ‘suverene države’, a jedino su sposobni da se obračunavaju sa djecom i starima preko 70 godina, koje uhvate i svežu. Srbi su naprotiv stvorili Republiku Srpsku koja je snažna i vitalna država.”(Ovo je objavljeno samo nekoliko mjeseci pre totalnog raspada Republike Srpske Krajine i gubitka velikog dijela teritorije Republike Srpske.)

Radujući se iskreno što “u borbama uvijek pogine deset puta više muslimana nego Srba”, mladi autor teksta hvali generala Mladića, cijeli oficirski kadar vojske RS i srpske vojnike. “Danas u doba sentimentalizma i humanizma koji truju masovno ljudske duše i ljude pretvaraju u mlitave čovečuljke, još ima ljudi sa gvozdenom voljom, bistrim umom i usredsređenim pogledom od kojih drhti zlo i haos. To su borci Republike Srpske i Republike Srpske Krajine za koje možemo slobodno reći da su plemići, vitezovi i heroji. Njih ništa ne može pokolebati i omesti, ni brojnije snage neprijatelja, ni besomučna arlaukanja beogradskih pacifista. I ranije smo imali te srpske izrode i izdajnike zvane pacifisti koji su pljuvali po srpskim vojnicima i pravednom ratu. Danas su se zaista nakotili i postali još bezobrazniji i ciničniji.” “Oni neće da priznaju da mir nastupa pobjedom jednih i porazom drugih. Oni hoće da mir nastupi srpskom kapitulacijom i pristajanjem na ropstvo. Mir na Balkanu bi odavno bio da Alijini i Franjini mentori neprestano ne huškaju ustaše i poturčenjake na Srbe. Ovako, mir će nastupiti potpunom pobjedom Srba i stvaranjem jedinstvene slobodne srpske nacionalne i pravoslavne države”, zaključio je student Bogoslovskog fakulteta.”

Dakle, i ovako su razmišljali budući sveštenici, možda i episkopi, oni koji bi trebalo da podučavaju djecu vjeronauci po školama Srbije i da prenose drugima Hristovu nauku. Ali, i da im usput objasne da postoje i “podljudske vrste”, da se neki “kote”, poput srpskih pacifista, a posebno da ih nagovore na odbacivanje razuma i logičnog razmišljanja. Jer, svakome razumnom bilo je jasno šta će se desiti u RSK i RS, tj. da će tok događaja biti suprotan onome u šta je student Bogoslovskog fakulteta pokušao da ubjedi svoje čitaoce. Puna krivica za stavove iznijete u citiranom tekstu ne ide samo na dušu ovog mladog čoveka. Sve se to moglo čuti i od episkopa Srpske pravoslavne crkve, ali u nešto rafiniranijoj formi.

Biljana – kosovka djevojka

Mitropolit Amfilohije, komentarišući odluku rukovodstva RS da odbaci Vens-Ovenov plan (1993. godine), je rekao: “U ovom trenutku, našu dušu, kao što je naš jezik čuvao i sačuvao Vuk Karadžić, jedan njegov prezimenjak sa Plavšićkom, novom kosovkom djevojkom, sa Krajišnikom-čuvaju nas i našu dušu, jer su ove noći krenuli svetolazarskim putem. Opredijelili su se, kao i car Lazar… za carstvo nebesko.” Povodom ove izjave mitropolita Amfilohija, posebno onog dijela o Biljani Plavšić, Ilija Radulović, nekadašnji potpredsjednik SPO-a, oštro je reagovao: “I u nedjelju 25. 4. ove godine u Peći, mitropolit crnogorsko-primorski rekao je da je Biljana Plavšić nova kosovka djevojka, a da je odluka srpske Skupštine u Bijeljini otkrila dušu naroda. Biljana Plavšić je najveći ubica u istoriji srpskog naroda, jer niko nije ubio šest miliona Srba. Ona je javno u jednoj televizijskoj emisiji ubila šest miliona Srba i nonšalantno ponudila ovu žrtvu za očuvanje njene vlasti i vlasti Radovana Karadžića, i ostalih bezbožnika,oholnika i upropastitelja srpskog naroda u Bosni i Srbiji. Doživljavam je kao cara ljudskog zla – dakle, kao Gorgonu ili kao Ledi Magbet, a jedan od prvih arhijereja naše Srpske pravoslavne crkve je doživljava kao novu kosovku djevojku. Između ova dva doživljaja postoji udaljenost od svjetlosne godine. Prvi put ću da izgovorim da Rista Radovića doživljavam kao najvećeg mogućeg svog neprijatelja a ne protivnika. Crnja mu je misao i crnja mu je duša od njegove mantije i zato ga doživljavam kao Mefista u mantiji. Satana se oblači u mnoge haljine, ali nisam znao da mu je omiljena boja erna i da se najčešće javlja u crnim mantijama.” (Srpska reč, 10. maj 1993)

Hiljadu i jedna sarajevska noć

Sarajevo je 28. januara 1995. godine izbrojalo 1000 dana opsade. Prema nepotpunim podacima do tada je poginulo više od 10.000 ljudi, ranjeno je oko 50.000, a samo u 1994. godini bez oba roditelja ostalo je 500 dece.”” Vođa ovog “veličanstvenog” poduhvata bio je pjesnik i predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić. Jednom prilikom on je objasnio zašto su Pale izabrane za “prestonicu” RS, a ne Banja Luka: “Pale ne postoje. Pale su malo mjesto i trenutno sjedište državnih organa… Razlog što se tamo zadržavamo je što moramo biti na prvoj liniji. Moramo biti na isturenom komandnom mjestu i moram vam reći da je vrlo važno to što držimo i što smo držali Sarajevo. Da ne držimo Sarajevo, ne bi bilo države… Zmija se ne drži nikada za rep, nego za vrat i mi smo to morali postići.” I dok je Karadžić držao Sarajevo za vrat kao zmiju i blago ga davio, patrijarh je i dalje slao pisma svjetskim zvaničnicima, skrećući im pažnju na muke srpskog naroda, pa i onog koji živi u Sarajevu. U pismu koje je 1992. godine uputio Butrosu Galiju, generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija, ali i drugim međunarodnim ličnostima i institucijama, patrijarh Pavle poručuje da je od predstavnika pravoslavnih Srba iz Sarajeva primio dramatičan apel sa molbom za spas “preostalog srpskog naroda zatočenog u dijelu Sarajeva koji kontrolišu muslimanske snage”. Evo kako je patrijarh Pavle u svom apelu opisao položaj Srba u Sarajevu: “Naočigled čitavog svijeta odbrojavaju se posljednji dani agonije desetine hiljada ljudi, Srba pravoslavne vjere, koji su se zatekli u muslimanskom dijelu Sarajeva. Kao zatočeni taoci onemogućeni su da miču iz svojih stanova i kuća i da dođu do minimuma prehrambenih proizvoda od međunarodne pomoći… Već na aerodromu ta pomoć biva oteta u iznosu od dvije trećine, a ostala jedna trećina ne dopire do pravoslavaca. Rijetki i hrabri očajnici svih kategorija, pa i profesori fakulteta probijaju se do crkve, i plaču za koricu hljeba. Crkva je nemoćna, jer je i sveštenstvo u istoj situaciji, pa, ako kad i uspijemo da dopremo do njih, gorko nam poručuju: ‘Mi smo na samrti, pustite nas da umremo!’ Muslimanske vlasti ne odgovaraju ni na kakav prijedlog o pregovorima za pravljenje koridora kojim bi narod prelazio iz jednog dijela grada u drugi. O masovnoj zvjerskoj likvidaciji ovako izluđenog i izgladnjelog naroda već ste dovoljno upoznati. Rijetki pojedinci koji su zadnjih dana uspjeli da izbjegnu iz grada već su poremećeni pameću od gladi, straha i svakodnevnog uznemiravanja. Ne postoji institucija političkog rješenja na zadovoljstvo svih strana u sukobu ukoliko će jednoj strani biti dozvoljeno da pomori desetine hiljada nedužnih civila. Neće nas pred Bogom i tim jadnim ljudima ništa oprati, ni na ovom ni na onom svijetu, ako ne podignemo cijeli svijet na noge da svim sredstvima prekratimo njihovo stradanje i agoniju.”

Posle citiranja ovog apela koji su mu uputili predstavnici srpskog pravoslavnog naroda u Sarajevu, patrijarh dodaje da je nešto ranije dobio apele i jedne grupe Hrvata i Muslimana koji su takođe opisali svoje patnje izazvane ratom u BiH. U želji da se situacija za sve njih popravi, on moli Butrosa Galija da upotrebi “sav svoj ugled i uticaj i sva moralno opravdana sredstva političkog delanja i diplomatskog pritiska na sve činioce u Bosni i Hercegovini u čijim je rukama usredsređena politička vlast i vojna sila”. Takođe, patrijarh moli da se “pod nadzorom međunarodnih mirovnih snaga i međunarodnog Crvenog krsta, obezbjedi dostavljanje lijekova, hrane i ostale humanitarne pomoći cjelokupnom ugroženom i namučenom stanovništvu Sarajeva, ne samo srpskom nego, u istoj meri i na isti način, i hrvatskom i muslimanskom”; da se spriječe “ubistva i zločini koje vrše pojedine vojne jedinice, bez obzira na to koje su i čije su”; da se obezbijede “koridori za prelaženje iz dijela grada u drugi i za izlaženje iz grada”, itd.

Kao što se vidi, patrijarh Pavle nije bio za cjelovito rješenje sarajevskog problema, nego za polurješenje. Preciznije rečeno, on nije želio da Karadžić “zmiju” prestane da davi, nego da joj se samo obezbijedi ishrana i lijekovi da bi ostala živa, a da je Radovan i dalje drži za vrat, dok je ne izdresira i dok ona ne počne da radi ono što bi htjeli i on i episkopi SPC. Jer, zašto su stanovnici jednog evropskog grada kakav je Sarajevo, bez obzira na to koje su vjere i nacije, na kraju XX vijeka morali da jedu hranu iz humanitarne pomoći i da kroz koridore prelaze iz jednog dijela grada u drugi, u “spasonosnom” rješenju za koje je patrijarh “molio i preklinjao” svjetske uticajne ljude? Zar nije bilo bolje da žive slobodno kao građani u svim gradovima Evrope, tj. onako kako su živjeli nekada i kako danas žive? Nije valjda da se Njegova svetost nije setio jednog takvog rješenja, baš kao što se prethodne godine (1991.) nije sjetio da “trećeg ima” za Srbe u Hrvatskoj? Zašto patrijarh Pavle nije zamolio Butrosa Galija da preduzme sva legitimna sredstva kako bi se prekinule patnje Sarajlija, a ne samo ”sredstva političkog delanja i diplomatskog pritiska?”. Postojao je i onaj vid pritiska o kojem je patrijarh govorio u pismu lordu Karingtonu objašnjavajući mu da svoju braću ”iste vere i krvi” koja žive u Hrvatskoj ”srpska država i srpski narod moraju zaštititi svim legitimnim sredstvima, uključujući i oružanu samoodbranu”. Ipak, Njegova svetost nije pozvao svjetske moćnike da upotrebe oružje u cilju zaštite građana Sarajeva, kao što je pozvao srpske moćnike da oružjem zaštite Srbe u Hrvatskoj. Zna se, naravno, i zašto. Da bi grad prodisao, da bi bio oslobođen, da bi se skinula omča oko vrata, silu je trebalo upotrebiti protiv onih koji su sa okolnih uzvisina posmatrali plijen. Protiv onih koju su ”zmiju držali za vrat”.

Poznato je da su velikodostojnici Srpske pravoslavne crkve, poput nekakvih supervizora, bili prisutni na skoro svim zasjedanjima Skupštine Republike Srpske. Episkopi SPC, ali i političari i generali iz rukovodstva bosanskih Srba, isticali su izuzetno dobru međusobnu saradnju. Krajem aprila 1993.godine, mitropolit dabrobosanski Nikolaj Mrda dao je intervju u kojem je izjavio da general Mladić prihvata sve njegove prijedloge. Predsednik Republike Srpske dr Radovan Karadžić, početkom 1994. ocijenio je odnose između Crkve i države kao izvanredne. “Naše sveštenstvo je prisutno u svim našim razmišljanjima i odlukama, a glas Crkve se sluša kao glas najvišeg autoriteta”, rekao je Radovan Karadžić.” Znači, umjesto pisma Butrosu Galiju, koje je moralo da putuje čak do Njujorka, patrijarh i ostali srpski episkopi mogli su u svojstvu “najvišeg autoriteta čiji se glas sluša” da zatraže od rukovodstva RS uklanjanje teškog naoružanja kojim je više od hiljadu dana Sarajevo držano u opsadi. Na taj način, izbjegli bi se dodatni gubici u ljudskim životima i materijalnim dobrima, a uradi lo bi se ono što je svako iole razuman znao da će na kraju morati da se uradi.

Čuvari srpskog obraza i duše

Umjesto da zamole rukovodstvo bosanskih Srha da ukloni tenkove, topove i drugo teško naoružanje oko Sarajeva, episkopi SPC su od njih tražili upravo suprotno. Na zasjedanju Skupštine Republike Srpske na kome se u julu 1994. godine odlučivalo o prihvatanju mirovnog plana Kontakt grupe o BiH, episkop Atanasije Jevtić prenio je poslanicima poruku SPC da se ne može ponovo pristati na “desetkovanje srpskog naroda” i da ne treba prihvatiti ponuđeni plan. Mitropolit Amfilohije je tom prilikom uputio telegram podrške u kojem je stajalo: “Obnovivši u sebi vjeru u pravdu Božiju, obnovili ste Svetu Lazarevsku vjernost narodu, uspravili dostojanstvo srpskog naroda. Vaša odluka razobličiće svu lažljivost demokratije takozvanog “Novog Svjetskog Poretka”, ali i otkriti ko stvarno skriva svoje vlastoljublje iza brige o narodu i pozivanja na narod. Neka vam Bog bude na pomoći.” Srpski episkopi su izgleda vjerovali (pokazalo se pogrešno) da će Srbi iz Srbije i Crne Gore na njihov mig pojuriti u pomoć Srbima u Bosni. “Sa punom odgovornošću pred Bogom i svojim narodom i ljudskom istorijom pozivamo sav srpski narod da stane u odbranu vjekovnih prava i sloboda, svojih vitalnih interesa nužnih za fizički i duhovni opstanak i opstanak na svojoj očevini i djedovini”, kaže se u Apelu upućenom sa episkopske konferencije SPC od 5. jula 1994. godine. Srbi se, međutim, nisu odazvali na ovaj pastirski poziv. Pošto je bilo ljeto, ogromnoj većini bilo je važnije razmišljanje o tome kako provesti godišnji odmor sa ono malo novca što se ima. Zbog toga je mitropolit Amfilohije, u svom žestokom saopštenju od 8. avgusta 1994. godine, kritikovao Srbe što su “već brigu na veselje udarili”, i što su se hvalili “turistima po primorju i banjama, koje odjekuju od našeg lakoumlja i bezumnih naših zabava”. Za razliku od ovih i ovakvih Srba, kaže dalje mitropolit Amfilohije, “narod i Skupština Republike Srpske danas čuvaju i obraz i dušu srpskoga naroda pravoslavnog, ne praznim riječima i nečasnim kompromisima, nego sopstvenom krvlju i sopstvenim životima, koje zalažu pred čitavim svijetom za odbranu svega čestitoga i svetog u ovom narodu, za odbranu svekolikog Pravoslavlja. U Bosni i Hercegovini danas se bije bitka za slobodu zlatnu i obraz časni čitavog Pravoslavlja, za pravdu i dušu čitavog svijeta, za svetinju bogolikog ljudskog dostojanstva. (…) Neka našoj braći u Bosni i Hercegovini Bog poda svaku pomoć u dobru i snagu da odole pritiscima svijeta, koji je naš Gospod Isus Hristos već pobijedio. Nek takvu pomoć i snagu poda i braći našoj u Republici Srpskoj Krajini, a nama nek daruje snagu i mudrost da dušu zauvijek ne izgubimo.” Dakle, po mišljenju srpskih pravoslavnih duhovnih pastira, patnje ljudi u Sarajevu i po drugim mjestima BiH bile su opravdane i trebalo ih je produžavati sve do postignuća onoga što su oni smatrali ciljevima srpskog naroda, države i Crkve.

Sve srpske crkve

Zašto episkopi SPC nisu mogli da pristanu na plan Kontakt grupe? Zašto je po njihovom mišljenju i dalje trebalo ratovati i žrtvovati živote i svog i drugih naroda? Odgovor se nalazio u istom onom apelu koji je 5. jula 1994. srpskom narodu i svjetskoj javnosti poslala episkopska konferencija Srpske patrijaršije. U tom apelu se između ostalog kaže: “… kao narod i Crkva, duboko ukorijenjeni u mučeničkoj zemlji Bosni i Hercegovini, mi danas ne možemo pristati, niti možemo nametnute nam u Ženevi odluke o procentima i mapama prihvatiti, te da ostanemo bez svojih: Žitomislića na Neretvi ili Saborne crkve u Mostaru ili crkve Sopotnice na Drini, Manastira Krke ili Krupe u Dalmaciji, Ozrena ili Vozuće u Bosni, Prebilovaca u Hercegovini ili Jasenovca u Slavoniji.” Šta li su to episkopi mislili tvrdeći da ne mogu da ostanu bez svojih crkava i manastira? Da li se ostaje bez nekog hrama samo zato što se on nalazi u drugoj državi koja se ne zove Srbija; Republika Srpska ili Republika Srpska Krajina? Da li je SPC danas ostala bez crkava i manastira koji nisu porušeni, a koji se nalaze u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ili su to još uvijek njene crkve i njeni manastiri? I, naravno, kako riješiti taj problem ako i Hrvati ne mogu da ostanu bez svojih crkava i manastira, a Muslimani bez svojih džamija na prostorima koji pripadaju srpskoj državi? Za svaki slučaj, dvije godine kasnije, na svom redovnom zasjedanju održanom u maju 1996, Sveti arhijerejski sabor je donio sljedeću odluku: “Bez obzira na raspad versajske, odnosno Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, jurisdikcija Srpske pravoslavne crkve i dalje se prostire na sve pravoslavne na toj teritoriji.” Znači, bila je dovoljna samo jedna rečenica da bi SPC i dalje imala sve svoje crkve i manastire u bivšoj Jugoslaviji. Nije li onda logično pitanje: zašto ta rečenica nije izgovorena i ispisana mnogo ranije. Na taj način bili bi spaseni životi velikog broja ljudi koji su stradali radi postizanja ciljeva postavljenih od strane Srpske pravoslavne crkve.

Ali, nisu crkve i manastiri bili jedino o čemu su brinuli srpski episkopi, jer kao što smo vidjeli, i pored onako dramatičnih izjava, SPC nije ostala bez njih. Po planu Kontakt grupe trebalo je da se ostane bez nečega drugog o čemu nije bilo umjesno da govore duhovni pastiri. Zato je na naslovnoj strani “Pravoslavlja”, u broju od 1. februara 1995. godine, dato objašnjenje ministarstva informacija Republike Srpske u kojem se navodi da bi po planu Kontakt grupe Muslimansko-hrvatskoj Federaciji trebalo da pripadne 100 odsto ruda olova i cinka, 62 odsto boksita, 68 odsto rude gvožđa, 100 odsto ležišta žive itd. Zatim, 78 odsto hidroenergetskih potencijala, a pripalo bi joj i 13 gradova koji su se u tom trenutku nalazili u RS. Tu su i ozrenska i kupreška visoravan, koje su Srbima bile bitne zbog dominantnog vojno-strateškog položaja, čistih voda i stoletnih šuma. Možda i zbog ovih materijalnih vrednosti, a ne samo duhovnih, episkopi su i svetu i svom narodu odrešito dali do znanja: “Svesno i odgovorno izjavljujemo da ćemo rađe pristati i da ne živimo, nego da svoj narod, koji vjekovima duhovno vodimo krstonosnim putem Hristovim, izdamo i od njegove današnje i sutrašnje sudbine ruke peremo.  Najžešći među episkopima vladika Atanasije Jevtić u onom svom legendarnom intervjuu na NTV Studio-B, rekao je i ovo: “Čast onima koji su poginuli. Daj Bože da sam poginuo. Išao sam do prve linije fronta, i sutra ću ići. Daj Bože da me pogodi, bilo šta. Ne što sam sadista i mazohista, nego što ne mogu da podnesem stradanja ovog naroda.” Dvije godine kasnije, u avgustu 1994, vladika Atanasije je na svoj herojski način dao komentar povodom plana Kontakt grupe: “Suverenitet Republike Srpske se mora ostvariti, a dok se to ne desi moramo trpjeti. Neka nas i bombarduju, ali ne možemo potpisati presudu i nećemo prihvatiti karte Kontakt grupe koje predstavljaju novo sakaćenje srpskog naroda.”

Siroti vladika Atanasije Jevtić

Što je rat u Bosni više odmicao, postajalo je sve jasnije da se ciljevi ne ostvaruju nimalo časnim i humanim sredstvima. I pored toga što su državni mediji Srbije prikrivali zločine i progone nad muslimanskim stanovništvom u Bosni i Hercegovini, u čemu su imali iskrenu i zdušnu pomoć Srpske pravoslavne crkve, istina je na kraju morala izaći na videlo. Dešavanja u BiH početkom 1993. godine, rušenje džamija, pljačke, izgoni i pokolj Muslimana, bili su povod za sukobe između vladike Atanasija Jevtića i onih sa kojima su se on i još neki značajni ljudi iz SPC tokom 80-ih upustili “u jeftinu dnevnopolitičku avanturu”, kako je to rekao mitropolit Jovan. Dobrica Ćosić, tadašnji predsjednik SR Jugoslavije, koji je još 1991. godine sam predložio “planska preseljenja i razmjenu stanovništva”, objasnivši da je to “najteže, najbolnije, ali je i to bolje od života u mržnji i međusobnom ubijanju”, valjda nezadovoljan načinom na koji su neki shvatili ovu njegovu ideju, posebno onaj dio o bolnosti, tražio je od vladike Atanasija Jevtića da mu razjasni šta to Srbi rade tamo u Hercegovini (konkretno Trebinju). Zahtjev za objašnjenjem o hercegovačkim dešavanjima vladici nije podnio lično predsednik Ćosićevog ministar Momčilo Grubač. Na samo sebi svojstven način, izbjegavši da precizno i detaljno odgovori na pitanje o zločinima nad muslimanima u Trebinju, vladika je ministru Grubaču rekao: “Vas ne poznajem. Gospodina predsjednika dobro poznajem, kao i on mene. Gospodin predsjednik je u jednoj svojoj izjavi, ne tako davno, rekao da mi iz Crkve ne treba da se bavimo politikom. Zašto gospodin predsjednik sada mene pita u ovoj ne jedinoj sramoti nanijetoj srpskom narodu odozgo, sa Dedinja, Pala i Trebinja? Ko pita sirotog vladiku hercegovačkog za bilo šta o srpskom narodu u Hercegovini?”

Odgovor predsjednika Jugoslavije nije trebalo dugo čekati. U svom pismu od 16. februara 1993. godine Dobrica Ćosić se ovako obratio svome kolegi po peru: “Sirotom vladici zahumsko-hercegovačkom gospodinu Atanasiju Jevtiću, Učiniti nedostojno djelo, može biti lakomislenost, trenutna slabost i grijeh; hvalisati se takvim činom kako Vi, Siroti Vladiko, u “NIN”-u hvališete svojom hrabrošću za nesavjesnost i dostojnost jednog vladike, odista je i sramota. A sramotu srpskom narodu ne nanosi samo njegova politička vlast sa Dedinja, Pala i Trebinja, kako kažete, nego i crkvena vlast iz vladičanskih dvorova i domova, kako ne govorite. Znamo takvu vlast obojica. Žalim samo što se Vi u monaškoj bogougodnosti ne upita te: niste li i Vi među takvim griješnicima i nesrećnicima? Ja bezbožnik, moliću se Tvorcu da se u Vašem srcu mržnja potisne ljubavlju i oholost smernošću.”

Šampanjac se točio kada su protjerivani muslimani

 Sljedeća “žrtva” vladike Atanasija Jevtića bio je opet jedan od njegovih nekadašnjih istomišljenika i kolega po peru – Vuk Drašković. Vladika je prebacio Draškoviću što je podržao Vens-Ovenov plan (1993. godina) za rješenje bosanskog problema… U svom pismu vladika Atanasije je kolegi književniku zamjerio i što uopšte ne navraća u Hercegovinu. Vuk Drašković mu je odgovorio da su ga neki Hercegovci poslije objavljivanja romana “Nož” i dve “Molitve” proglasili “ludakom”, “čovjekom noža” i “razbijačem bratstva i jedinstva”. Hercegovački Srbi su svom zemljaku i sunarodniku zabranili i da kao predsjednik SPO-a govori u Bileći i Trebinju i poručili mu: “Ne dolazi, ne zavađaj nas sa braćom Muslimanima!”.  Vuk Drašković je na to odgovorio na sljedeći način.  “Onda su ti isti ‘razumni’ i ‘umjereni’ Srbi, odlučili da zavire u jame, da zakorače u crkve i crkvišta. Tada sam se uplašio. Ne zbog toga što na svetkovine kraj jama (oni su to pretvorili u svetkovine, u vašare ) nisu pozivali mene i što su poručivali i tada da nipošto ne dođem, već zbog toga što sam znao ko su i kuda će ih, tako naglo posrbljene i tako naglo osokoljene njihova naglost da odvede. Nije, u tom ‘preobražaju’, bilo ničeg spontanog i sazrelog. Jednostavno, stizale su ‘ozgo’ i komande o nacionalnom interesu i sva propratna uputstva i oružja. O Svetom Savi su najgrlatije zagangali oni koji ništa o njemu nisu znali, i u odbranu ugroženog pravoslavija digli se duhovno nepripremljeni ljudi, koji nisu umjeli čestito ni da se prekrste i od kojih većina nikada ni rukama nije dotakla Jevanđclje. Tako se, jedino tako, i moglo desiti sve ono što se desilo i sve ovo što se još dešava. Šampanjac se, čujem, točio i pjevalo se i kolalo do zore, kad su muslimani protjerani iz Trebinja i kad su lagumirane tamošnje džamije.”

Takvo nešto, naravno, nije se desilo samo u Trebinju. Ideju Dobrice Ćosića o “planskom preseljenju” mnogi su u Bosni prihvatili i sa zadovoljstvom je sprovodili. Muslimani iz Gackog, Draškovićevog rodnog mjesta, doživeli su sudbinu Trebinjaca. I to je bio jedan od razloga, po riječima Vuka Draškovića, zbog kojih nije odlazio u Hercegovinu. “Kako da navratim u Gacko, kad ne znam gdje su mi komšije? Ne prihvatam da su raseljeni i da to tako treba. Sa njima je raseljeno i moje djetinjstvo, moji školski dani, moja prva kafenisanja kod Naze, toliki dragi događaji i uspomene.”

Vuk Drašković  navodno nije prihvatao činjenicu da su mu raseljene komšije i “da to tako treba”. Ipak, nikada nije javno reagovao na priče Dobrice Ćosića o “planskim preseljenjima i razmjenama stanovništva”. Nikada nije svoga kolegu po peru upitao kako je on to zamislio da Srbe koji ostanu van granica “federacije srpskih zemalja” doseli u tu novu srpsku državu. Da bi se Srbin uselio trebalo mu je napraviti mjesto, a to se moglo samo odlaskom nekog nesrbina.  Dirljive riječi o “prvim kafenisanjima kod Naze” Vuk Drašković je ispisao sredinom 1993. godine. Krajem 80-ih, međutim, Drašković se zalagao za temeljno preuređenje zemlje i rušenje svih “suvišnih i neistorijskih pregrada”.’ Postavljao je pitanje i sebi i drugima: “Gdje su, dođe li do deoba i razlaza, zapadne granice Srbije?” I odgovarao: “One su tamo gdje su srpske jame i grobovi” Hrvatima je poručio da se ne zanose iluzijama da će u slučaju podjele Jugoslavije opstati postojeće avnojevske granice prema Srbiji, a novu srpsku državu protegao je od Kninske do Negotinske krajine. Naravno, teško je povjerovati da je Vuk Drašković, dok je iscrtavao granice buduće srpske države, mislio da se one na balkanskim prostorima mogu ostvariti bez nasilja, krvi, pokolja. Ipak, za Vuka Draškovića se može reći da je uvijek bolje pričao nego što je radio.

U želji da skine odgovornost sa svog supruga, Danica Drašković je u jednom televizijskom nastupu optužila pripadnike Srpske garde, paravojne formacije koju su organizovali upravo Vuk Drašković i Srpski pokret obnove, za masakr počinjen nad Muslimanima u Gackom, rodnom mjestu njenog supruga. Kasnije, na vanrednoj sednici Glavnog odbora SPO, sazvanoj zbog svega onog što je izrekla tokom svog televizijskog nastupa, Danica Drašković je proširila spisak mjesta u Hercegovini u kojima je vršeno nasilje nad muslimanima, pridodavši Gackom i Nevesinje, Trebinje i Foču. Tvrdila je da bi njen suprug spriječio stradanje muslimana u svom rodnom mjestu da je bio tamo kada se zločin desio. Posebno je istakla da ti zločini nisu bili izazvani, jer na tim prostorima nije bilo ustaških noževa, sukoba, niti je bilo ko vršio pokolje nad Srbima. Rekla je i da je čula neke pripadnike Srpske garde dok su pričali “o tome kako su silovali 13-godišnju Muslimanku njih 20, pa je onda stavili na tenk i vozili i smijali se kako je od nje ostao samo skelet”.

Mitropolit Nikolaj Mrđa

Da li zbog svoje vidovitosti ili pravovremeno dobijenih informacija, vladika dalmatinski Nikolaj je napustio Šibenik malo prije nego što je u septembru 1991. godine JNA počela da granatira i bombarduje ovaj grad. Vladika dalmatinski Nikolaj Mrđa, koga mnogi u Dalmaciji smatraju “ideologom balvan revolucije”, uskoro je od Duha svetoga dobio nova zaduženja. Na redovnom zasjedanju Svetog arhijerejskog sabora održanom u maju 1992. godine izabran je za mitropolita dabrobosanskog i tako postao najviši arhijerej SPC za Bosnu i Hercegovinu. Od tada, mitropolit Nikolaj se pojavio na mnogim zajedničkim fotografijama sa Radovanom Karadžićem i generalom Mladićem, a na mnogim sjednicama Skupštine Republike Srpske sjedio je u prvim redovima, poput nekakvog simbola svega onoga što je tamošnje rukovodstvo radilo tokom ratnih godina.

Izjave o izvanrednoj saradnji Srpske pravoslavne crkve i rukovodstva bosanskih Srba, pa čak i o velikoj poslušnosti ovih drugih (“glas Crkve se sluša kao glas najvišeg autoriteta” Radovan Karadžić) apsolutno su razumljive uzmemo li u obzir kakva je ličnost bio mitropolit Nikolaj. To se najbolje vidi iz riječi njegovog brata u Hristu, mitropolita Amfilohija, izgovorenih povodom otvaranja Duhovne akademije u Srbinju (nekadašnjoj Foči): “Moram da vam priznam da je bio toliko uporan, toliko istrajan, da tu niko živi nije mogao odoljeti njegovoj istrajnosti i upornosti. Svi smo se dvoumili i to ispovijedam, ne isključujući sebe, da li će biti moguće, da li mi smijemo da uđemo u takav jedan rizik u ovim vremenima. On je bio uporan, i uporan, i uporan, i neka mu je hvala na toj njegovoj blagoslovenoj upornosti. Uostalom, i vi da nijeste uporni ne biste vi danas stvorili najdivniju srpsku zemlju, Republiku Srpsku, koja je svjetionik i Pijemont danas cjelokupnog srpstva. Blagodareći upravo toj i takvoj upornosti, a nije čudo što vam je Vladika ovakav kad ste i vi takvi koji ste se zajedno s njim ovdje potrudili.”

Kada, koga, zašto i kako treba da ubije pravoslavni Srbin

Kada treba ubijati – Odgovor na ovo pitanje je najlakši, jer nam ga je dao sam Atanasije Veliki, i glasi u ratu. Ubistva počinjena u ratu nisu uzimana za grijeh ni sveštenim licima kojima je po kanonima pravoslavlja takvo nešto izričito zabranjeno. I ne samo to, mnogi od sveštenika ratnika proglašeni su i za svece. Pojedinci, kojima ubijanje ni od ranije nije bilo strano’, zbog učešća u ratu i borbe za “nacionalne interese” često su od kriminalaca postajali nacionalni heroji. Željko Ražnatović Arkan je najbolji primer za to. Vladika Atanasije Jevtić je za Arkana jednom prilikom rekao: “Znam ko je Arkan bio: ali on je  sada junak i to treba da bude.”

Koga treba ubijati – Odgovor je jednostavan i može se izraziti u samo jednoj riječi – NESRBE (tj. sve one koji nisu Srbi, ali prvenstveno Hrvate, Muslimane i Šiptare). Zbog takvog ponašanja srpskih episkopa neki su komentarisali da redosljed riječi u nazivu “Srpska pravoslavna crkva” u potpunosti odslikava red vrijednosti koji vlada u SPC, tj. da je na prvom mjestu Srpstvo, potom pravoslavlje, a tek na kraju, ukoliko za njega ostane nešto mjesta, hrišćanstvo.

Zašto treba ubijati – Za spas sopstvenog života i imovine, pravoslavni kanoni ne preporučuju ubijanje, čak ga i kažnjavaju, ali u borbi protiv “polumjeseca, islamskog agresivnog” (Atanasije Jevtić), “za krst časni i slobodu zlatnu”, za “Veliku Srbiju” i za “spas krsta sa tri prsta” nesumnjivo je trebalo ubijati. INTERESI SRPSKE CRKVE, SRPSKE DRŽAVE I SRPSKOG NARODA (onakvi kakvim ih tumači SPC) bili su jedini razlozi zbog kojih je pravoslavni Srbin mogao “zakonito” da ubija i da pri tome ne strepi od Sudnjega dana.

Kako treba da ubije pravoslavni SrbinPrecizan odgovor na ovo pitanje daje patrijarh Pavle: “Ni prema neprijatelju NE SMIJEMO POSTUPATI NEČOVJEČNO. Ako on bude uhvaćen, bezdušno ga MUČITI i MASAKRIRATI, to ni po koju cijenu. Pogotovu nedužne žene, starce i djecu. Ondje gdje se tako” ne postupa, tu nema ni čovjeka ni junaka. Tu je na djelu zločinac koji junak nikada nije bio niti će biti. A zločinci i zločinstvo nikada ne mogu donijeti dobro nikome, ni sebi, ni svome narodu, nego samo beskonačnu sramotu i nesreću.”

Da li je rat koji su Srbi vodili protiv skoro svih u bivšoj SFRJ, a potom protiv skoro svih u svijetu, zaista bio “odbramben i oslobodilački”? Da li se srpski vojnik borio “viteški i časno”? Da li je “bezdušno mučio i masakrirao” one koje bi uhvatio, ili se ponašao “humanije. I konačno, jesu li ljudi “bogate prošlosti”, koje su pojedini episkopi SPC proglašavali junacima, krstili njihove paravojne formacije i koristili ih kao svoje lično obezbeđenje, mogli donijeti Srbima i Srbiji ikakvog dobra?  Odgovr se sam nameće.

milorad tomanić srpska crkva u ratu i ratovi u njoj _ 005

izvor:“Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj” – Milorad Tomanić
http://www.safaric-safaric.si/knjige/2001%20Tomanic%20SPC%20u%20ratu%20i%20rat%20u%20njoj.pdf

 

Fočanske avlije

jorgovan _ 709
Prva asocijacija na Foču je slika grada sa puno zelenila u čijem se zraku čini mi se u svakom godišnjem dobu čak i zimi kad zaveju snjegovi, osjeti miris svježe vode, trave, drveća, cvjeća. Okružena šumovitim brdima u čijem krilu, uz hučanje reske Drine sa juga ka sjeveru ,se mirno pokorava tiha Ćehotina ,sa istoka, tvoreći kotlinu na nadmorskoj visini od 370m uz umjereno – kontinentalnu klimu čini bujnu vegetaciju od proljeća do kasne jeseni. Povoljni klimatski uslovi pogoduju uzgoju različitih kultivara od voća, povrća i cvijeća.U srednjem vijeku na prostoru današnjeg grada Foče uzgajala se vinova loza (nisam mogla pronaći podatak o vrsti kultivara).
fočanske avlije _ 55032

Foča grad –šeher koja se pominje još u srednjem vijeku svoj razvoj počinje dolaskom Turaka na ove prostore i do kraja XVI vjeka je imala izgrađene gradske strukture. Iz pisanja putopisca E. Čelebi iz 1664.god. možemo vidjeti da je u to doba u Foči bilo dvije hiljade sto šesdest kuća a dodajući tome da je svaka kuća imala avliju i bašću onda slika stare Foče daje jednu refleksiju projekcije na kasnije doba koje se očituje na jednu bogato religijsko kulturno historijsko naslijeđe ako mogu slobodno da nazovem KULT AVLIJE. Sliku grada u XVI I XVII vijeku sa 18 mahala, 17 džamija, oko 500 trgovačkih i zanatskih radnji, hamama,tekija,karavan saraja upotpunjuju fočanske kuće, kao što reče F.Muftić u knjizi “Foča kroz vrijeme “ – “kuće fočanskog tipa”, završen citat, koje su u svojem okrilju krile najljepši biser skriven od pogleda – fočanske avlije.
fočanske avlije _ 55033

U orijentalnoj islamskoj arhitekturi karakteristično je povezivanje unutrašnjeg prostora sa vanjskim preko vrta kojim se smatra avlija i bašća. Te segmente je nemoguće posmatrati odvojeno a hajat( trijem) je predstavljao prelazni prostor na avliju. Avlije su zauzimale centralno mjesto ispred kuće a bašča je bila odvojeni dio i ulazilo se na posebna vrata. Avlije u bile razdvojene na muške i ženske avlije kao što je bila avlija mog dede u kojoj sam odrasla.U avliji su bili još pripadajući objekti poput zgrade za konje, ljetni mutvak, ostava za drva i sl. shodno vremenu i načinu života kako se u to doba živjelo koje će sa vremenom i nestati. Ženske avlije će ostati u svojoj autentičnosti sa manjim arhitektonskim i pejzažnim izmjenama u svojoj namjeni i svrsi. Ženska avlija kao pejzažno-arhitektonski prostor odvojen od vanjskog svijeta shodno islamskoj tradiciji, pružala je poseban ugođaj i ambijent kao sintagma rahatluka, uživanja, odmora,radosti, tuge odnosno cijele kompozicije života. Prostor koji je bio veza sa prirodom, zrakom i vodom u intimi porodice i prijatelja. Spoj islamske tradicije , orijentalnog uređenja vrta , klime , bosanskog duha i fočanske kreativnosti dali su fočanskoj avliji pečat specifičnosti.
fočanske avlije _ 55035

Osnovni pejzažno-arhitektonski elementi fočanske avlije kao tipične bosanske avlije zid, kaldrma, česma,cvjetna sofa, višegodišnje cvjeće i grmovi, voće i loza daju jedan kolorit kontrasta boja upotpunjeni mirisom, zujanjem pčele, letom leptira i čistoće prostora.
–  Zid je odvajao avliju od vanjskog svijeta i davao znak intime , privatnosti nikako odvojenosti.
–  Kaldrma se pravila od oblutaka iz Drine i Ćehotine i redana je u harmoničnom mozaičnom sklopu.Kaldrme su se obavezno održavale čistim bez korova između oblutaka, ribale i prale vodom više puta dnevno.U takve avlije se ulazilo isključivo u čistoj obući(nanulama). Između kaldrme je na pojedinim mjestima su rasli ježići (kako su ga Fočanke zvale), prkos (Portulaca grandiflora).
– Cvjetne sofe su bile male ili velike a predstavljale su ograđene dijelove u kojima se sadilo cvjeće jednogodišnje i dvogodišnje, ljekovito bilje.
fočanske avlije _ 55034

Kadifica (Tagetes), neven (Calendula officinalis), katmer (Dianthus sp.), čuvarkuća (Sempervivum tectorum) , pelin (Artemisia), nana (Menta sp.), zejnil bostan (Delphynium aiacis L.) , šekaik (Paeonia officinalis),  koje su sa trajnicama i grmovima ruža (Rosa sp.), jorgovan (Syringa ), hadžibeg (Hydrangea), zambak (Lilium sp.), šimšir (Buxus sempervirens )  činile u vrijednim i domišljatim rukama Fočanki jedan savšen sklad boja i mirisa. Ispod zida uzgajala se loza na odrini ili ruža penjačica.Najzastupljeniji biljni material je bila ruža đulbešećerka i đulbehara. Đulbešećerka je ruža sa svjetlijim laticama nježno roze boje a đulbehara ima tamno crvene opojno mirisne cvjetove. Od obje se pravilo slatko i sok od ruža. Bijela kaldrma, ruže raznobojne,neoblikovan šimšir u rustičnom stilu,sitno sezonsko cvjeće, sa gustim zelenim listovima loze na bijelom zidu pokrivenim crvenim ćeremitom je slika stare fočanske avlije.
Od četvrte decenije 18. vijeka pa sve do okupacije austro – ugarske u Foči je uzgajan dudov svilac.Nadaleko je bila poznata fočanska svila od koje se pravile svilene mahrame i rublje. Prije je svaka kuća u avliji imala dud za hranjenje dudovog svilca, a to je predstavljao prestiž u društvu.U avliji se sadila i pokoja voćka iako je i u baščama bilo voća.
fočanske avlije _ 501739
Način i naviku poklanjanja pažnje uređenja avlije Fočanke su kroz vijekove nastavile prenoseći sa generacije na generaciju s toga se može smatrati da je fočanska avlija bila jedno bogato historijsko naslijeđe koje je opstalo sve do kraja prošlog vijeka. Kroz vrijeme koje je donosilo nova društvena uređenja,mijenjanje načina života, dva svjetska rata, progonstva , fočanske avlije su opstajale u svojoj autentičnosti. Poslije Drugog svjetskog rata Foča prolazi kroz urbano privredni procvat pa grad dobiva urbaniju strukturu. Novo društveno uređenje zahtjeva izgradnju stambenih i privrednih objekata i dolazi do oduzimanja posjeda bašči i avlija u društveno korisne svrhe.Ipak ostaju u dijelovima grada Donje polje, Aladža, Careva mahala, Međurječje, Careva mahala, Gornje polje i dr. stare kuće sa autentičnim avlijama. Izgradnjom novih kuća ostaje tradicija oblikovanja bosanske avlije sa istim autentičnim elementima kaldrma, česma, cvjetna sofa,voćka i loza uz manje izmjene. Avlije postaju otvorene prema vanjskom svijetu gradnjom niskog zida ili ograde od željeza sa betoniranim prilazima. Fočanke su se uvijek takmičile čija će avlija biti ljepša, mirisnija i čistija. Tako su se nabavljale nove cvjetne vrste poput bugenvilije ( bogumila) u avliji moje tetke Bahre koja je iz ljubavi prema cvjeću uspjela odgojiti ovu vrstu kojoj klimatski uslovi nisu pogodovali za uzgoj.Bogumila je penjačica sa raskošnim ljubičastim cvjetovima koju možemo vidjeti u primorskim okućnicama.Drugi primjer je moja majka, u vrijeme kad su našu kuću rušili da bi izgradili kompleks zgrada,nije mogla ostaviti našu ružu penjačicu već je prenjela u tetkinu avliju u Donjem polju.Kad bi išli na more tradicionalno smo kampovali. Nakon razapinjanja šatora i smještanja stvari ,majka bi me poslala sa kantom na plažu da skupim kamenja. Od tog kamena ona bi ispred šatora napravila malu kaldrmu,navika Fočanke da održava prilaz čistim pa makar se to radilo samo o šatoru.
ruža _ 501774

O današnjem vremenu i prilikama koje su trenutno ne želim pisati u kontekstu fočanskih avlija jer ih više nema. Nestankom jednog naroda nestaje i njegova kulturno historijska baština. A ono što nije zapisano kao da nije ni bilo s toga sam željela dati svoj mali doprinos u nadi da će neko pročitati i da će ostatati negdje zapamćeno.Prilikom pisanja ovog rada tragala sam za dokumentima, pisanim tragovima ali ih je veoma malo, ostala su mi samo kazivanja starih Fočanki i moja sjećanja.
ibrik - mlin za kahvu - džezva - ibrik
Priredila : Mervana Gogalija , dipl.ing poljoprivrede
ruža - 01773

Izvori :
– “ Foča kroz vrijeme” Faruk Muftić
– “ Bosanska cvjetna avlija” prof.dr.sci Elma Temim
– “Vrtna arhitektura bosanskih avlija kao dio kulturne baštine”prof.dr.sci Tatjana Ljujić-Mijatović, Azra Švrakić dipl.biolog
https://hr.wikipedia.org/wiki/Foča

FOČA 1992. : SODOMA I GOMORA U FOČI (ISPOVIJESTI SILOVANIH BOŠNJAKINJA)

žžž50184907

AZRA I LAJLA
Knjiga “Madness Visible: A Memoir of war” (Vidljivo ludilo: Ratni memoari) koju je napisala Janine di Giovani, ratna novinarka britanskog “Daily telegrapha”.

Ovo je jedna priča koju je ova novinarka napisala o silovanoj ženi iz Foče i njenoj kćerki.

Vozili smo se satima sjeverno od Sarajeva, vrteći se i vraćajuci gore dole po blatnjavim putevima pokrivenim snijegom, sve dok nismo stigli do ulaza u kamp sa montažnim kućama smještenim u planinskom selu. Na ogradi je bila bodljikava žica. Kroz kamp je vodila dugačka cesta i na njoj je bila gomila djece koja su očito krenula u školu. Jedno od njih na sebi je imalo ružičaste pantalone čije su nogavice bile utrpane u čizme koje su dosezale do koljena. Kosa joj je bila skupljena u rep, povezana plavom trakom. Bila je bez sumnje lijepa. Imala je grudvu snijega i pomalo se ukočila kad smo joj prišli. Bila je to Lajla.

žžž50184908
SODOMA I GOMORA U FOČI
“Stanite. To je ona!”, povikala je Meliha, žena iz Asocijacije bivših zatočenica logora BiH. Skočila je iz auta u snijeg i posegnula za djetetom. Lajla se stidljivo primakla. “Oh, Lajla”, kazala je Meliha grleči dijete. “Lajla, ovo je Dženana”. Iskoristila je bosansku verziju mog imena kako bi me predstavila i dijete me počelo gledati s pažnjom. “Ona je došla ovdje kako bi vidjela tvoju majku”. Lajla izgleda starije od svojih osam godina. Gledam u nju. Kako je moguće da tako lijepo dijete može biti rođeno iz tako surovog nasilja? Silovali su njenu majku. Ponovo, i ponovo, i ponovo, toliko mnogo puta da se ona ne može sjetiti ko bi od tih muškaraca mogao biti Lajlin otac. Nakon nekog vremena, svi izgledaju isto, imaju isti odvratan smrad – izgleda da se nikad ne peru – i piju, sve što rade jeste da piju šljivovicu. Nakon nekog vremena, Azra je pokušala da ne misli o tome šta joj rade. U nekim noćima, bilo ih je petorica, šestorica ili više, jedan za drugim. Azru su odveli iz njene kuće u Foči i doveli je u zgradu. U Foči, Srbi su brzo ustanovili mjesta na kojima bi muslimanske žene mogle biti dostupne njihovim vojnicima. Neke su žene odvođene na mjesta na kojima su se vojnici, koji su bili po petnaest dana na dužnosti, “zadovoljavali” prije odlaska na front. Sve dok su bili u Foči, trebali su žene. Muslimanske žene su smatrali životinjama. Nije im smetalo da ih bacaju u zgrade, siluju, tuku ili more glađu. Neke su žene odvođene u salu Partizan.

Bilo je to mjesto na koje su doveli Azru. Sjeća se da je u sali bilo djevojaka ne starijih od 11 godina. Pokušavala je da ne gleda i da ostane mirna. No, smjestili su je u sobu punu krvavih madraca i nakon toga su, veoma brzo, stigli muškarci. Unutar sebe je umrla, a kada je shvatila da je trudna, željela je da je mrtva, da se ubije. No nadzirali su ih cijelo vrijeme. “Idemo sada napraviti dobrog malog srpskog vojnika”, kazivali su joj vičući na nju tokom silovanja. Nakon nekog vremena, Azra više nije marila ko je otac djeteta. Bilo je to njeno dijete i na njoj je bilo da ga zaštiti. Nadala se i molila za to više no išta, da njena ljupka kćerka nikada u životu ne doživi majčinu sudbinu. Sačuvala je svoju kćerku. Većina ostalih žena koje su na isti način ostale trudne, na stotine dječaka i curica rodile su muslimanke širom Bosne nakon silovanja, svoju su djecu odlučile odbaciti. Odlazila sam, tokom rata, da ih vidim. Postojalo je malo sirotište u Sarajevu, na Bjelavama. Djeca rođena nakon silovanja držana su u sobama, odvajana od ostalih dječaka i djevojčica. Bila je to strašna stigma, mjesto na koje su morali doći. Nakon što bih okončala svoj posao, išla sam tamo i grlila ih.

žžž50184903
SAN O TELEVIZORU
Sada, u rano proljeće 2001. godine donijela sam nešto stvari Azri, koja je živjela od ničega. Imala je samo ono što bi joj poklonile humanitarne organizacije ili malo novca koji bi dobila od asocijacije čiji je budžet ionako minoran. Naselje u kojem Lajla živi sa svojom majkom je jednospratna zgrada, hladna, sa zajedničkim kupatilom na kraju hodnika. Njihova soba ima mali krevet, nekoliko lutki i zavjesu. U njoj je i maleni sto na kojem je čipka, pokušaj da se mjesto učini makar malo ljepšim. Nema televizora. “Lajla voli crtane filmove”, kaže nam Azra tiho. “No, ja joj to ne mogu priuštiti”.
Azra kaže da bi radije umrla nego dopustila da joj kćerka sazna da joj je majka silovana, da je ostala trudna samo da bi se rasplinuo njen muslimanski gen. “Ne želim da Lajla ikad sazna šta se desilo”, kaze Azra tresući se. “Čuvaću tu tajnu”. Pali još jednu cigaretu, kašljući. Azra ne vidja mnogo ljudi. Živi tri sata vožnje daleko od Sarajeva. Otac joj je ubijen u ratu, a sestra i majka su takođe izbjeglice. Nana i dajdža ubijeni su ispred kuće u Foči, u noći kada su vojnici došli po nju. Ništa nije, kaže, ostalo iz njene prošlosti.

žžž50184902

Posljednje sjećanje na normalan život jeste ono kada je otišla kupiti ocu cigarete u junu 1992. godine. Srpska je vojska ušla u grad i polahko je iskliznula iz kuće. Čula je zvuke pucnjave. Kada je ugledala stražara, ljubazno je kazala dobro jutro, i tada je shvatila, na svoj užas, da je stražar njen komšija. Druge su žene dolazile u njenu kuću kako bi se sakrile. Nekoliko dana kasnije, vojnici, mnogi od njih njene komšije, došli su po žene. Odveli su ih, strpali u kamion, vrišteći vrijeđjajući njihovu religiju. Neke od djevojaka bile su tako mlade. Azra je bila prestravljena, ali one mlađe su bile izbezumljene. Kada prica o tome, kašlje još više. Lice joj se grči. Ponekada Azra ode u Zenicu da posjeti rođake. Ali nikada više neće otići natrag u Foču, koja je danas na granici republike srpske.

Kada je konačno izašla iz kampa za silovanje, otišla je u Tursku uz pomoć humanitarne organizacije, gdje je Lajla i rođena.
Njeni silovatelji još uvijek žive u Foči. Sjede u kafanama, piju kafu, žene se i rađaju djecu. “Možete li zamisliti?”, kaže Azra. Žive danas normalnim životima. Mnogi od njih rade u policiji, gradskoj upravi, osnovnoj školi, mjestu gdje Bošnjaci povratnici šalju svoju djecu. Sjede mirno i posmatraju svoje žrtve. “Hag ih nikada neće naći”, kazala mi je Azra. No, nekoliko nedjelja prije no što sam je vidjela, trojica njenih mučitelja – Dragoljub Kunarac, Radomir Kovač i Zoran Vuković – osuđeni su zbog silovanja, torture i zarobljavanja u Foči. Bilo je to po prvi put da je silovanje definirano kao zločin protiv čovječnosti i prvi proces na kojem se sud fokusirao na seksualne zločine. Ti su muškarci dobili 28, 20 i 12 godina zatvorske kazne. Kada sam joj ovo rekla, Azra je zapalila još jednu cigaretu. Nije ih željela iza zatvorskih rešetaka. Željela ih je mrtve. “Želim da ih objese na drvetu, toliko su mi boli i patnje nanijeli. Osim toga”, dodaje, “ima još najmanje pedeset muškaraca iz Foče koji su uradili isto i oni još uvijek lutaju okolo. Kada bih vidjela bilo koga od njih, znate li šta bih uradila? Našla bih bilo kakvo oružje i ubila ga!”.

žžž50184905
MAJKA SVOJOJ MAMI
Postoji još razloga zbog kojih Azra ne može natrag kući, no ona ne želi da govori o njima. Za muslimane, biti silovan je tako strašna tvar, da većina žena koje su mjesecima držane u logorima i u njima konstantno silovane nikada ustvari nisu svojim muževima ili porodicama, pričale o tome. Većina od njih je dala nekome svoju djecu. “Vjeruju kako će zaboraviti noćnu moru ako ne pričaju o tome”, kaže mi Meliha tiho u automobilu tokom povratka. “No sve im se vraća, minute kada su ostale trudne i dani u kojima su rađale. Ne možete pobjeći od sjećanja, kako god da su ona loša.”
Sjećam se, kada sam prvi put vidjela bebu rođenu nakon silovanja, Francuza koji je došao kako bi usvojio jedno takvo dijete i prokrijumčario ga preko srpskih barikada. To dijete, kao i Lajla, danas ima deset godina. Odrasta u Francuskoj. Nikada vjerovatno neće znati svoje korijene i nikada neće saznati kako je stiglo na ovaj svijet. Brojka koja tačno govori o tome koliko je djece rođeno nakon silovanja je nejasna.
Azra kaže: “Rat je okončan, no bol nije”. Trese se dok pali šibicu. Trese se kada mirno sjedi na malom krevetu, u maloj sobi u kojoj živi sa Lajlom. Trese se dok jede picu u restoranu u koji smo je odveli kasnije tog dana. Kada kopa po kutiji sa lijekovima od kojih živi, njene se ruke tresu tako jako da sam se morala dobro potruditi kako bih pročitala naziv lijeka. Ima dana sa kojima se jednostavno teško suočiti. Ima strašne noćne more. Sanja o sobi u kojoj je bila zatočena i gotovo da sve može čuti. Vriske i krikove drugih žena. Može namirisati krv. Može tačno vidjeti svako lice. “Vidim njihove slike”. Noći su najgore. Dobija napade panike od noćnih mora i tada se znoji. Leži tamo razmišljajući: “Ko će se brinuti o mojoj kćerci ako ja umrem?”. Kao rezultat svega toga, Lajla je ustvari majka. Po noći, čuje majku kako plače i onda joj dolazi u krevet kako bi je utješila. Masira majčin vrat. Donosi joj peškir kako bi joj obrisala znoj. Radi sve ovo i uz sve to ima najbolje ocjene u svom razredu. “Ona je tako dobra djevojčica”, kaže Azra, dodajući da je ono što je čini najtužnijom to što joj ne može kupiti odjeću, ili je smjestiti u pravi, lijepo namješten stan. Više od svega, Lajla želi televizor. To boli Azru. “Voljela bih razmišljati o boljoj budućnosti”, kaže Azra. “Ali kakva je budućnost ako ja svojoj kćerci ne mogu kupiti televizor?”. Pokupili smo Lajlu iz škole i odveli je na ručak u italijanski restoran, koji izgleda kao da je s druge planete u ovom zabačenom, snijegom okovanom gradu. Azra naručuje nešto, no stalno puši umjesto da jede. Bolesno je mršava i njena koža je blijeda od anemičnosti. “To je zbog stomaka”, kaže. “Uništen je zbog uzimanja tableta na prazan stomak. Nisam mnogo gladna”. Smije se i kaže kako su kafa i cigarete njena medicina. Azra ne radi, također. U posljednjih deset godina, otkako je zatočena u logoru, selila se iz jednog izbjegličkog kampa u drugi. Ovdje je već trinaest mjeseci. Komšije su uredu, kaže, ali ih ne želi zvati prijateljima. “Samo smo Lajla i ja”, pojašnjava. Lajla jede picu, koja je plastičnog ukusa i priča i priča. O školi, o lutkama koje voli, o televizoru. Ne liči mnogo na svoju majku, iako je teško zamisliti kako je njena majka, koja je danas u svojim srednjim tridesetima, izgledala prije no što je potonula u pakao. “Stvarno želim televizor”, kaže mi, jedući picu i baratajući nespretno sa viljuškom i nožem. “Zbog crtanih filmova”. Pitam je zbog čega crtani filmovi. Gleda me nijemo. Njene oči imaju boju gorke kafe. A onda se počinje pomalo smijati. “Zato”, kaže Lajla glasom odraslog čovjeka, “jer to nije stvaran svijet”.

žžž50184906

Knjiga “Madness Visible: A Memoir of war” (Vidljivo ludilo: Ratni memoari) koju je napisala Janine di Giovani, ratna novinarka britanskog “Daily telegrapha”.
priredio:Kenan Sarač

fotografije:flickr ekranportal13

Prije 25 godina: Bijesni psi sa sarajevskih brda ispaljuju granate i ruše grad

11. aprila 1992. godine, u sarajevskom Oslobođenju i pariskom Mondu objavljeno je pismo pokojnog Pantelije, u kojem apeluje Evropu da zaustavi rat u BiH.

Ujedinjena Evropo, ako uopšte postojiš… Pošto vučeš poteze koji mijenjaju tvoje lice na balkanskom poluostrvu, ne zaboravi da si obavezna zaustaviti rat koji tamo bjesni!

Na moj grad padaju granate sa okolnih planina i uništavaju ga. Sarajevo je u suzama i krvi, u Jugoslaviji kolju i jedni i drugi i treći.

Ujedinjena Evropo, ako već stvaraš nove države na svim dijelovima Jugoslavije, moraš da shvatiš da uzimaš dio odgovornosti za krv koja tamo teče, za dječije suze i za mrak.

Dok bijesni psi sa sarajevskih brda ispaljuju granate i ruše ostatke srednjovjekovnog grada, dok aktuelni predsjednik kao kakav general bez vojske, predsjednik države bez granica, poziva na odbranu demokratije po cijenu krvi, Evropo, nije vrijeme za političke analize, tamo je svaki politički smisao iscrpljen, tamo se jedino može gasiti požar. Evropo, moj grad gori! Tamo umjesto proljećne kiše padaju granate.

Ja znam da je teško shvatiti moj vapaj, kada ovo čitaš u Parizu gdje su prvi koraci u demokratiju učinjeni prije 200 godina i kad je svaki pariški trg zalivan krvlju, ali ti Evropo ne dozvoli da svaki sarajevski trg na kraju 20. vijeka bude ono što je Pariz bio prije 200 godina, jer novi poredak ne ustanovljavaš danas kao nešto što se uspostavlja u 18. vijeku. Evropo, ovo je kraj 20. vijeka na Balkanu!

Haos etničkog rata nanošen je brižljivo i sa planom na balkansko poluostrvo stotinama godina; to je područje na kojima su pucala najveća svjetska carstva; tu se Rimsko carstvo cijepalo na istočno i zapadno, tu se raspala Otomanska imperija, tu je pukla Austro-ugarska monarhija.

Evropo, sukob bosanskih Muslimana i bosanskih Srba nije autentičan, on je isfabrikovan, on je nastao na ruševinama carstva koja su na Balkanu propadala i ostavljali iza sebe pepeo i njega održavaju stravični nacionalni pokreti u kojima izgara svaka pamet, to je tvoj požar kojeg Ti moraš gasiti.

Ovo su trenuci velikog ispita tvoje savjesti Evropo, ako postojiš!

žžž501757
Oslobođenje, 11. aprila 1992.

žžž501759

žžž501760

Svi drinski mučenici

Proljeća 1942. cijela je Foča vonjala po leševima. Vadio sam ih i ja iz Drine. Stravični su mi i danas prizori onih koje sam vidio kraj gradske klaonice na Drini, gdje sam u masi trupla prebrojao trinaest sablasno iznakaženih mladića – mojih rođaka. Među njima je bio jedan student, moj imenjak – Enes Čengić.

Cijelu tu krvavu kroniku i opustošenje Foče, koja je završetak rata dočekala s jednim dimnjakom, što je posljednji odavao da tu još netko postoji, doživio sam kao šesnaestogodišnji dječak. Napisao sam jedanaest knjiga, ali o krvavoj tragediji muslimanskog stanovništva napisao nisam ni riječi. Nisam, jer sam želio da mrak odagnaju drinski vjetrovi u nepovrat. Pa ići nam je dalje i živjeti zajedno “ne ponovilo se; ne povratilo se”.

napisao:Enes Čengić

Svi drinski mučenici _ 001

Nedavno sam u zagrebačkom sjemeništu na Šalati prisustvovao predstavljanju knjige fra Ante Bakovića Drinske mučenice. Bilo mi je drago što me moj zemljak pozvao na tu svečanost, jer sam i ja, stjecajem okolnosti, jedan od svjedoka drinske tragedije.

Više stotina ljudi i uglednika pratilo je zanimljivo izlaganje autora knjige, prisutnih književnika i duhovnika. Potresno se govorilo o crnim danima i teškim vremenima bezumlja u kojima su na način neprimjeren ljudskom rodu stradale časne sestre, što ih je sudbina preko Romanije donijela na ovu krvavu rijeku. Slušajući kazivanja, čuli smo i zahtjeve da se od pape traži proglašenje ovih časnih sestara blaženim mučenicama. Neka im je čast i slava. Poklonimo se njihovoj sjeni. To su zaslužile. A ja sam se na kraju upriličene svečanosti osjećao tužnim i povrijeđenim. I da se nisam bojao pokvariti svečanost, i biti možda pogrešno shvaćen, uzeo bih mikrofon i rekao:

“Čestitam kolegi piscu na knjizi nezaborava. Ovdje sam, vjerojatno jedini prisutni svjedok drinske kobi. Govorili ste, drage moje kolege i prijatelji, o stradanju četiri časne sestre koje su život izgubile na Drini 1942. godine. Govorili ste o strahotama kojima su bile izložene, i eto o njima je i knjiga napisana, ali mi je veoma žao da nitko od vas pred auditorijem nije ni spomenuo da su te časne sestre, za koje se traži da budu proglašene blaženim mučenicama, stradale u nezapamćenom pokolju osam hiljada muslimana, koji su zajedno s njima otplovili drinskim vodama u bezdan.

Htio sam da kažem, ali, eto, nisam. Možda će se netko naći, ako nam još to treba, tko će toplo i ljudski opisati strašnu drinsku tragediju, a ako se traži Božja milost i blagoslov, treba je tražiti za sve one hiljade nedužnih duša koje su bile osuđene da u tom dijelu Bosne budu istrijebljene.

Pišem ovo uz asocijaciju koja mi se nameće i koju ne mogu odagnati. Slušam, naime, neku večer političku TV emisiju i jednog „Junaka“ koji sav zapjenušan trubi kako četnici nikome nisu oči iskopavali, a ja sam davno vidio slučajno, nakon što su četnici najureni iz Foče, kad su narodu pokazivane, ne doduše iskopane oči, ali iščupane ljudske vilice, i to cijelu jednu kutiju takvih vilica na kojima je bio ostao još poneki zlatni zub (to je nekima pokazivao i Moša Pijade). Proljeća 1942. cijela je Foča vonjala po leševima. Vadio sam ih i ja iz Drine. Stravični su mi i danas prizori onih koje sam vidio kraj gradske klaonice na Drini, gdje sam u masi trupla prebrojao trinaest sablasno iznakaženih mladića – mojih rođaka. Među njima je bio jedan student, moj imenjak – Enes Čengić.

Cijelu tu krvavu kroniku i opustošenje Foče, koja je završetak rata dočekala s jednim dimnjakom, što je posljednji odavao da tu još netko postoji, doživio sam kao šesnaestogodišnji dječak. Napisao sam jedanaest knjiga, ali o krvavoj tragediji muslimanskog stanovništva napisao nisam ni riječi. Nisam, jer sam želio da mrak odagnaju drinski vjetrovi u nepovrat. Pa ići nam je dalje i živjeti zajedno “ne ponovilo se; ne povratilo se”.
Želio sam zapravo da novim generacijama ne trujem mladost ponorima ljudske pameti. I da im ne stavljam pod nos podatke prema kojima je u tom paklenom ratu najviše u postotku stradao zapravo muslimanski narod. Ali nekima kao da nije bilo dosta krvi, pa nove vatre raspiruju i ustrajno prekapaju po starim grobovima. Kopaju i nove. Ne znam zaista zemlju na svijetu kao ovu našu, gdje se toliko i tako ustrajno barata kostima i gdje se njima licitira. I pitam se: dokle i koliko vjekova ćemo kosti premetati?! S kojom svrhom, s kakvim političkim motivima i ciljevima. Ostavimo, zaboga, već jednom kosti na miru. Poklonimo se nevino stradalim i zadržimo ih s ljubavlju u našim sjećanjima. ( … )

I na kraju, da se opet vratimo Krleži: “Šta nam vrijedi ako se ponovo pokoljemo?” Ne vrijedi nam ništa, i opet ćemo morati živjeti jedni pored drugih. Međutim, izgleda da zov razuma koji se čuje sa svih strana, ne dopire do ušiju i savjesti onih koji nas hoće strovaliti u ponore. I na sve to ima jedna narodna: “Kad sila upre, pamet prdi.”

Zagreb, 26. svibnja 1991.
_________________________

Enes Čengić(4. IV. 1926. – 17. VIII. 1994.)
Enes Čengić, publicist i književnik (Foča, BiH, 4. IV. 1926 – Zagreb, 17. VIII. 1994). Počeo pisati kao suradnik sarajevskog Oslobođenja; od 1955. bio dopisnik, od 1971. voditelj dopisništva toga lista u Zagrebu. U novinama i časopisima objavljivao članke, komentare, reportaže, putopise i razgovore s istaknutim osobama kulturnog i javnog života. Blizak suradnik i urednik djela M. Krleže, 1981. oporučno postao doživotnim baštinikom i zaštitnikom Krležinih autorskih prava i djela. Objavio je tri knjige o B. Ćopiću (Mamino mudro magare, 1976; Ćopićev humor i zbilja, I–II, 1987), monografije o G. Krklecu (Pjesnik na srebrnoj cesti, 1979) i M. Krleži (Krleža, 1982) te dnevničke zapise o susretima i razgovorima s Krležom (S Krležom iz dana u dan, I–IV, 1985; Post mortem, I–II, 1990). Najvažniji dio njegove djelatnosti pokretanje je i izdavanje Krležinih izabranih (20 svezaka, 1973) i sabranih djela (50 svezaka, 1975–88).
_______________________________
priredio :Kenan Sarač

25 godina od GENOCIDA u Foči : Dan kada su otišli Ševal Bećirević i Mehmed – Meca Kamerić

Oslobođenje,20. aprila 1992.
Dan kada su ubijeni Ševal Bećirević i Mehmed – Meca Kamerić.
27 mladića muslimanske nacionalnosti odvedeno je u zatočeništvo.

dan-kada-su-ubijeni-seval-becirevic-i-mehmed-meca-kameric
Oslobođenje,20. aprila 1992.

 

VIDEO:
Dan kad su otišli Ševal i Meca
19.04.1992.
DA SE NE ZABORAVI I DA SE PAMTI ZAUVIJEK
https://www.facebook.com/kenan.sarac.39589/videos/429840900704166/

 

 

vidi još:

25 GODINA OD GENOCIDA : Grad Foča nije u stanju suočiti se sa zločinima iz 1992. (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/09/25-godina-od-genocida-grad-foca-nije-u-stanju-suociti-se-sa-zlocinima-iz-1992-foto/

Grad Foča nije u stanju suočiti se sa zločinima iz 1992.
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/19/grad-foca-nije-u-stanju-suociti-se-sa-zlocinima-iz-1992/

NISMO SMJELI SPOMINJATI DA SU NAS ČETNICI UBIJALI
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/19/nismo-smjeli-spominjati-da-su-nas-cetnici-ubijali/

FOTO:25.GODINA OD OSNIVANJA KONCENTRACIONIH LOGORA ZA BOŠNJAKE U FOČI.
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/19/foto25-godina-od-osnivanja-koncentracionih-logora-za-bosnjake-u-foci/

NAGRADA ZA POČINJENE ZLOČINE
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/15/nagrada-za-pocinjene-zlocine/

Nena Fata Durić iz Foče: Crna i gorka je sudbina nas majki, supruga… (FOTO)
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/15/nena-fata-duric-iz-foce-crna-i-gorka-je-sudbina-nas-majki-supruga-foto/

Фоча: U 3D VERZIJI!
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/14/%d1%84%d0%be%d1%87%d0%b0-u-3d-verziji/

ZLOČINCI IZ FOČE – ADNAN IH JE PREPOZNAO…
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/12/zlocinci-iz-foce-adnan-ih-je-prepoznao/

Četnička iživljavanja kroz masovna silovanja
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/26/cetnicka-izivljavanja-kroz-masovna-silovanja/

Suđenje u Foči:Svjedoci bez saznanja
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/26/sudenje-u-focisvjedoci-bez-saznanja/

 

Grad Foča nije u stanju suočiti se sa zločinima iz 1992.
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/19/grad-foca-nije-u-stanju-suociti-se-sa-zlocinima-iz-1992/

Foča, 1992.: Ko nije doživio, ne razumije!!!
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/08/foca-1992-ko-nije-dozivio-ne-razumije/

25 GODINA OD OSNIVANJA LOGORA U FOČI : Moramo učiniti sve da se o našim golgotama priča
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/06/25-godina-od-osnivanja-logora-u-foci-moramo-uciniti-sve-da-se-o-nasim-golgotama-prica/

AGRESORI ĆE NEKAD MORATI BOSNI I NJENIM GRAĐANIMA PLATITI PRIČINJENU ŠTETU
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/04/agresori-ce-nekad-morati-bosni-i-njenim-gradanima-platiti-pricinjenu-stetu/

Država BiH i njeni građani nisu obeštećeni za štetu pričinjenu agresijom
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/04/drzava-bih-i-njeni-gradani-nisu-obesteceni-za-stetu-pricinjenu-agresijom/

FOČA 1992. : Tužna priča Midhete Orelj iz Slatine kod Foče
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/04/foca-1992-tuzna-prica-midhete-orelj-iz-slatine-kod-foce/

The nightmare of Foca
http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/1184531.stm

KAKO SU ZELENE BERETKE (ZE-BE) SA KOKARDAMA I CRNIM ŠUBARAMA NAPALE FOČU 7. APRILA 1992.
https://focanskidani.wordpress.com/2017/04/11/kako-su-zelene-beretke-ze-be-sa-kokardama-i-crnim-subarama-napale-focu-7-aprila-1992/

25 godina od GENOCIDA u Foči : Dan kada su otišli Ševal Bećirević i Mehmed – Meca Kamerić
https://focanskidani.wordpress.com/2017/03/02/25-godina-od-genocida-u-foci-dan-kada-su-otisli-seval-becirevic-i-mehmed-meca-kameric/

Foča gori – oslobađanje grada od muslimana/Bošnjaka (1992) (video)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/21/foca-gori-oslobadanje-grada-od-muslimanabosnjaka-1992-video/

FOČA:STRADANJE FAMILIJE SALČINOVIĆ IZ ALADŽE (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/05/02/focastradanje-familije-salcinovic-iz-aladze-foto/

Foča – sinonim za ratna silovanja
https://focanskidani.wordpress.com/2016/05/16/foca-sinonim-za-ratna-silovanja/

FOČA, 7. april 1992. – 7.april 2017 : 25 godina od početka GENOCIDA u Foči
https://focanskidani.wordpress.com/2017/04/07/foca-7-april-1992-7-april-2017-25-godina-od-pocetka-genocida-u-foci/

25 godina od GENOCIDA u Foči : Stradanja civila na Mehkim brdima, Ratinama i tunelima u Miljevini (presude Suda BiH)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/13/25-godina-od-genocida-u-foci-stradanja-civila-na-mehkim-brdima-ratinama-i-tunelima-u-miljevini-presude-suda-bih/

FOČA 1992. – 1995.:DNEVNIK ZLOČINA (dokumenti,svjedočanstva)
https://focanskidani.wordpress.com/2015/12/22/foca-1992-1995-dnevnik-zlocina-dokumentisvjedocanstva/

VJEČNO HUČE DRINA, TARA, SUTJESKA, BISTRICA, ĆEHOTINA…KRV PLIVA PO NJIMA…
https://focanskidani.wordpress.com/2016/07/06/vjecno-huce-drina-tara-sutjeska-bistrica-cehotina-krv-pliva-po-njima/

FOČA : GRAD U KOJEM JE POČINJEN GENOCID (foto i video)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/22/foca-grad-u-kojem-je-pocinjen-genocid-foto-i-video/

25 godina od GENOCIDA u Foči : SVIM FOČACIMA KOJI SU UBIJENI I KOJI NESTADOŠE TOKOM AGRESIJE NA BiH 1992. – 1995.
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/21/25-godina-od-genocida-u-foci-svim-focacima-koji-su-ubijeni-i-koji-nestadose-tokom-agresije-na-bih-1992-1995/

GODIŠNJICE : 25 i 75 GODINA OD GENOCIDA U FOČI
https://focanskidani.wordpress.com/2017/03/09/godisnjice-25-i-75-godina-od-genocida-u-foci/

FOČA (1992.-2017.) – ČETVRT STOLJEĆA GORČINE : TZV. PROTJERNICE (ODOBRENJA…itd)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/03/12/foca-1992-2017-cetvrt-stoljeca-gorcine-tzv-protjernice-odobrenja-itd/

Neću da zaboravim! : Foča 1992. – 1995. (FOTO)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/03/13/necu-da-zaboravim-foca-1992-1995-foto/?frame-nonce=0f51403fbd

Foča : A Closed, Dark Place – /July 1998 – Vol. 10, No. 6 (D)/
https://focanskidani.wordpress.com/2016/08/21/foca-a-closed-dark-place-july-1998-vol-10-no-6-d/

GENOCID U FOČI 1992.-1995. : ČETIRI TUŽNE PRIČE IZ MOJE MAHALE (napisao:Ševko Kadrić)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/14/genocid-u-foci-1992-1995-cetiri-tuzne-price-iz-moje-mahale-napisaosevko-kadric/

FOČA 1992.- 1995.:ZABORAVITI? PA OVI SU JOŠ ŽIVI…
https://focanskidani.wordpress.com/2016/04/17/foca-1992-1995-zaboraviti-pa-ovi-su-jos-zivi/

FOČA 1992. – 1995.: Zločini i zločinci / Zločincima nema ko da sudi (arhiv 2004. godina)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/05/31/foca-1992-1995-zlocini-i-zlocinci-zlocincima-nema-ko-da-sudi-arhiv-2004-godina/

Dr Ibrahim Karović:Foča je bila okovana,zatvoren grad, jedna jako čvrsta ljuštura (svjedočenja)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/06/dr-ibrahim-karovicfoca-je-bila-okovanazatvoren-grad-jedna-jako-cvrsta-ljustura-svjedocenja/

Foča 1992. – 1995. : Kazneno-popravni dom
https://focanskidani-wordpress-com.cdn.ampproject.org/v/s/focanskidani.wordpress.com/2016/08/19/foca-1992-1995-kazneno-popravni-dom/amp/?amp_js_v=9

U ZLOČINIMA ‘92. UČESTVOVALI I FOČANSKI LJEKARI:BOŠNJACIMA VADILI KRV I DAVALI RANJENIM SRBIMA (FOTO I VIDEO)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/29/u-zlocinima-92-ucestvovali-i-focanski-ljekaribosnjacima-vadili-krv-i-davali-ranjenim-srbima-foto-i-video/

Foča 1992.:NEMOJTE NAS UBITI, DRUŽE NASTAVNIČE!
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/05/foca-1992-nemojte-nas-ubiti-druze-nastavnice/?frame-nonce=bad6c712ec

SJEĆAŠ LI SE FOČE?:Zašto je zaboravljena Foča? izbor tekstova sa portala focanskidani,flickr-a i facebooka priredio:Kenan Sarač
issuu.com

SJEĆAŠ LI SE FOČE?:Zašto je zaboravljena Foča? izbor tekstova sa portala focanskidani,flickr-a i facebooka priredio:Kenan Sarač
https://www.scribd.com/document/344728433/SJE%C4%86A%C5%A0-LI-SE-FO%C4%8CE-Za%C5%A1to-je-zaboravljena-Fo%C4%8Da

SJEĆAŠ LI SE FOČE?:Zašto je zaboravljena Foča?
https://www.academia.edu/32367421/SJE%C4%86A%C5%A0_LI_SE_FO%C4%8CE_Za%C5%A1to_je_zaboravljena_Fo%C4%8Da

FOČA 1942. – 1992. – 2017. 75 i 25 godina od GENOCIDA u Foči (izbor tekstova sa portala focanskidani, flickr-a i facebooka) Priredio:Kenan Sarač
https://www.scribd.com/document/343563019/FO%C4%8CA-1942-1992-2017

GENOCID U FOČI 1992. – 1995. – Kenan Sarač
https://www.academia.edu/30934182/GENOCID_U_FO%C4%8CI_1992._-_1995._-_Kenan_Sara%C4%8D

Genocid u Foči 1992. – 1995. priredio : Kenan Sarač
https://www.scribd.com/document/336614969/Genocid-u-Fo%C4%8Di-1992-1995-priredio-Kenan-Sara%C4%8D

Posts about genocid on focanskidani
https://focanskidani.wordpress.com/category/genocid/

Posts about dokumenti written by focanskidani
https://focanskidani.wordpress.com/category/dokumenti/

Posts about bošnjaci written by focanskidani
https://focanskidani.wordpress.com/category/bosnjaci/

Posts about bosna i hercegovina on focanskidani
https://focanskidani.wordpress.com/cat…/bosna-i-hercegovina/

Posts about foča on focanskidani
https://focanskidani.wordpress.com/category/foca/

Posts about ubijeni written by focanskidani
https://focanskidani.wordpress.com/category/ubijeni/
priredio:Kenan Sarač

FOČA 1992. : Silovanja po kućama – silovanja po povratku s ratišta (Žarko Vuković, suđenje za ratni zločin počinjen u Foči – završen dokazni postupak Optužbe, 3.dio)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/22/foca-1992-silovanja-po-kucama-silovanja-po-povratku-s-ratista-zarko-vukovic-sudenje-za-ratni-zlocin-pocinjen-u-foci-zavrsen-dokazni-postupak-optuzbe-3-dio/

FOČA 1992. : Silovanja po kućama – silovanja po povratku s ratišta (Žarko Vuković, suđenje za ratni zločin počinjen u Foči, 2.dio)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/14/foca-1992-silovanja-po-kucama-silovanja-po-povratku-s-ratista-zarko-vukovic-sudenje-za-ratni-zlocin-pocinjen-u-foci-2-dio/

FOČA 1992. : Silovanja po kućama (Žarko Vuković, suđenje za ratni zločin počinjen u Foči)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/04/19/foca-1992-silovanja-po-kucama-zarko-vukovic-sudenje-za-ratni-zlocin-pocinjen-u-foci/

FOČA:Koliko još ima neidentifikovanih i neispričanih priča?
https://focanskidani.wordpress.com/2016/01/09/focakoliko-jos-ima-neidentifikovanih-i-neispricanih-prica/

GENOCID U FOČI 1992. : Stradanje familije Avdagić u centru grada
https://focanskidani.wordpress.com/2016/01/06/genocid-u-foci-1992-stradanje-familije-avdagic-u-centru-grada/

Odobašić Damir i Amir
https://focanskidani.wordpress.com/2015/10/12/odobasic-damir-i-amir/

Nena Fata Durić iz Foče: Crna i gorka je sudbina nas majki, supruga… (FOTO)
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/15/nena-fata-duric-iz-foce-crna-i-gorka-je-sudbina-nas-majki-supruga-foto/

Foča 1992:Žrtve ratnog zločina, žrtve i poslije smrti
https://focanskidani.wordpress.com/2016/01/20/foca-1992zrtve-ratnog-zlocina-zrtve-i-poslije-smrti/

FOČANSKE TUŽNE PRIČE:Ramiz Bitevija , u ratu ostao bez roditelja, 31.01.2013. nakon nesreće izgubio bitku za život!
https://focanskidani.wordpress.com/2016/02/01/focanske-tuzne-priceramiz-bitevija-u-ratu-ostao-bez-roditelja-31-01-2013-nakon-nesrece-izgubio-bitku-za-zivot/

FOČA 1992.:STRADANJE PORODICE KUKAVICA IZ SELA ŠTOVIĆ, OPĆINA FOČA
https://focanskidani.wordpress.com/2016/05/07/foca-1992-stradanje-porodice-kukavica-iz-sela-stovic-opcina-foca/

FOČA:STRADANJE FAMILIJE SALČINOVIĆ IZ ALADŽE (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/05/02/focastradanje-familije-salcinovic-iz-aladze-foto/

Enisa Salčinović, preživjela žrtva logora “Partizan” u Foči (foto i VIDEO)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/05/01/enisa-salcinovic-prezivjela-zrtva-logora-partizan-u-foci-foto-i-video/

JELEČ : NE TAKO OBIČNA PRIČA O LJUBAVI
https://focanskidani.wordpress.com/2016/06/28/jelec-ne-tako-obicna-prica-o-ljubavi/

FOČA 1992. : ŽRTVE GENOCIDA (stradanje porodice Durić) (FOTO)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/27/foca-1992-zrtve-genocida-stradanje-porodice-duric-foto/

Tužne fočanske priče : Suad (Mustafe) Dervišević
https://focanskidani.wordpress.com/2016/12/22/tuzne-focanske-price-suad-mustafe-dervisevic/

GENOCID U FOČI 1992.-1995. : ČETIRI TUŽNE PRIČE IZ MOJE MAHALE (napisao:Ševko Kadrić)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/14/genocid-u-foci-1992-1995-cetiri-tuzne-price-iz-moje-mahale-napisaosevko-kadric/

Fočanske tužne priče: Priča o Adili Kovačević
https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/04/focanske-tuzne-price-prica-o-adili-kovacevic/

Žrtve Fočanskog GENOCIDA : TRAŽI SE Smail Đozo
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/25/zrtve-focanskog-genocida-trazi-se-smail-dozo/

25 godina od GENOCIDA u Foči : Tužna priča iz sela Bjeliš iz 1992.godine
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/22/25-godina-od-genocida-u-foci-tuzna-prica-iz-sela-bjelis-iz-1992-godine/

Foča 1992. : SVJEDOČENJA
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/05/foca-1992-svjedocenja/

25 godina od GENOCIDA u Foči : ŽRTVE FOČANSKOG GENOCIDA – Zulfo Durić
https://focanskidani.wordpress.com/2017/03/01/25-godina-od-genocida-u-foci-zrtve-focanskog-genocida-zulfo-duric/

FOČA 25 godina poslije : Enisina priča
https://focanskidani.wordpress.com/2017/04/12/foca-25-godina-poslije-enisina-prica/

FOČA 1992. : Tužna priča Midhete Orelj iz Slatine kod Foče
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/04/foca-1992-tuzna-prica-midhete-orelj-iz-slatine-kod-foce/

Evropo sretan ti 9.maj – Dan logoraša
https://focanskidani.wordpress.com/2016/05/10/evropo-sretan-ti-9-maj-dan-logorasa/

FOČA:UZ 9. MAJ – DAN LOGORAŠA BiH/VJEČNO HUČI SUTJESKA/KO NAS BRE ZAVADI?
https://focanskidani.wordpress.com/2016/05/09/focauz-9-maj-dan-logorasa-bihvjecno-huci-sutjeskako-nas-bre-zavadi/

VJEČNO HUČE DRINA, TARA, SUTJESKA, BISTRICA, ĆEHOTINA…KRV PLIVA PO NJIMA…
https://focanskidani.wordpress.com/2016/07/06/vjecno-huce-drina-tara-sutjeska-bistrica-cehotina-krv-pliva-po-njima/

25 GODINA OD OSNIVANJA LOGORA U FOČI : Moramo učiniti sve da se o našim golgotama priča
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/06/25-godina-od-osnivanja-logora-u-foci-moramo-uciniti-sve-da-se-o-nasim-golgotama-prica/

BH APSURDI : I psi lutalice su ušli u zakon, a gdje su tu logoraši? Ima li ljudi na obzorju…
https://focanskidani.wordpress.com/2017/04/30/bh-apsurdi-i-psi-lutalice-su-usli-u-zakon-a-gdje-su-tu-logorasi-ima-li-ljudi-na-obzorju/

Odobašić Damir i Amir
https://focanskidani.wordpress.com/2015/10/12/odobasic-damir-i-amir/

Foča 1992:Žrtve ratnog zločina, žrtve i poslije smrti
https://focanskidani.wordpress.com/2016/01/20/foca-1992zrtve-ratnog-zlocina-zrtve-i-poslije-smrti/

FOČANSKE TUŽNE PRIČE:Ramiz Bitevija , u ratu ostao bez roditelja, 31.01.2013. nakon nesreće izgubio bitku za život!
https://focanskidani.wordpress.com/2016/02/01/focanske-tuzne-priceramiz-bitevija-u-ratu-ostao-bez-roditelja-31-01-2013-nakon-nesrece-izgubio-bitku-za-zivot/

FOČA 1992.:STRADANJE PORODICE KUKAVICA IZ SELA ŠTOVIĆ, OPĆINA FOČA
https://focanskidani.wordpress.com/2016/05/07/foca-1992-stradanje-porodice-kukavica-iz-sela-stovic-opcina-foca/

FOČA:STRADANJE FAMILIJE SALČINOVIĆ IZ ALADŽE (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/05/02/focastradanje-familije-salcinovic-iz-aladze-foto/

Enisa Salčinović, preživjela žrtva logora “Partizan” u Foči (foto i VIDEO)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/05/01/enisa-salcinovic-prezivjela-zrtva-logora-partizan-u-foci-foto-i-video/

JELEČ : NE TAKO OBIČNA PRIČA O LJUBAVI
https://focanskidani.wordpress.com/2016/06/28/jelec-ne-tako-obicna-prica-o-ljubavi/

FOČA 1992. : ŽRTVE GENOCIDA (stradanje porodice Durić) (FOTO)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/27/foca-1992-zrtve-genocida-stradanje-porodice-duric-foto/

Tužne fočanske priče : Suad (Mustafe) Dervišević
https://focanskidani.wordpress.com/2016/12/22/tuzne-focanske-price-suad-mustafe-dervisevic/

GENOCID U FOČI 1992.-1995. : ČETIRI TUŽNE PRIČE IZ MOJE MAHALE (napisao:Ševko Kadrić)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/14/genocid-u-foci-1992-1995-cetiri-tuzne-price-iz-moje-mahale-napisaosevko-kadric/

Fočanske tužne priče: Priča o Adili Kovačević
https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/04/focanske-tuzne-price-prica-o-adili-kovacevic/

Žrtve Fočanskog GENOCIDA : TRAŽI SE Smail Đozo
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/25/zrtve-focanskog-genocida-trazi-se-smail-dozo/

25 godina od GENOCIDA u Foči : Tužna priča iz sela Bjeliš iz 1992.godine
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/22/25-godina-od-genocida-u-foci-tuzna-prica-iz-sela-bjelis-iz-1992-godine/

Foča 1992. : SVJEDOČENJA
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/05/foca-1992-svjedocenja/

25 godina od GENOCIDA u Foči : ŽRTVE FOČANSKOG GENOCIDA – Zulfo Durić
https://focanskidani.wordpress.com/2017/03/01/25-godina-od-genocida-u-foci-zrtve-focanskog-genocida-zulfo-duric/

FOČA 25 godina poslije : Enisina priča
https://focanskidani.wordpress.com/2017/04/12/foca-25-godina-poslije-enisina-prica/

FOČA, 7. april 1992. – 7.april 2017 : 25 godina od početka GENOCIDA u Foči
https://focanskidani.wordpress.com/2017/04/07/foca-7-april-1992-7-april-2017-25-godina-od-pocetka-genocida-u-foci/

25 godina od GENOCIDA u Foči : Stradanja civila na Mehkim brdima, Ratinama i tunelima u Miljevini (presude Suda BiH)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/13/25-godina-od-genocida-u-foci-stradanja-civila-na-mehkim-brdima-ratinama-i-tunelima-u-miljevini-presude-suda-bih/

FOČA : GRAD U KOJEM JE POČINJEN GENOCID (foto i video)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/22/foca-grad-u-kojem-je-pocinjen-genocid-foto-i-video/

25 godina od GENOCIDA u Foči : SVIM FOČACIMA KOJI SU UBIJENI I KOJI NESTADOŠE TOKOM AGRESIJE NA BiH 1992. – 1995.
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/21/25-godina-od-genocida-u-foci-svim-focacima-koji-su-ubijeni-i-koji-nestadose-tokom-agresije-na-bih-1992-1995/

GODIŠNJICE : 25 i 75 GODINA OD GENOCIDA U FOČI
https://focanskidani.wordpress.com/2017/03/09/godisnjice-25-i-75-godina-od-genocida-u-foci/

FOČA (1992.-2017.) – ČETVRT STOLJEĆA GORČINE : TZV. PROTJERNICE (ODOBRENJA…itd)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/03/12/foca-1992-2017-cetvrt-stoljeca-gorcine-tzv-protjernice-odobrenja-itd/

Neću da zaboravim! : Foča 1992. – 1995. (FOTO)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/03/13/necu-da-zaboravim-foca-1992-1995-foto/?frame-nonce=0f51403fbd

Foča : A Closed, Dark Place – /July 1998 – Vol. 10, No. 6 (D)/
https://focanskidani.wordpress.com/2016/08/21/foca-a-closed-dark-place-july-1998-vol-10-no-6-d/

GENOCID U FOČI 1992.-1995. : ČETIRI TUŽNE PRIČE IZ MOJE MAHALE (napisao:Ševko Kadrić)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/14/genocid-u-foci-1992-1995-cetiri-tuzne-price-iz-moje-mahale-napisaosevko-kadric/

FOČA 1992.- 1995.:ZABORAVITI? PA OVI SU JOŠ ŽIVI…
https://focanskidani.wordpress.com/2016/04/17/foca-1992-1995-zaboraviti-pa-ovi-su-jos-zivi/

FOČA 1992. – 1995.: Zločini i zločinci / Zločincima nema ko da sudi (arhiv 2004. godina)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/05/31/foca-1992-1995-zlocini-i-zlocinci-zlocincima-nema-ko-da-sudi-arhiv-2004-godina/

VJEČNO HUČE DRINA, TARA, SUTJESKA, BISTRICA, ĆEHOTINA…KRV PLIVA PO NJIMA…
https://focanskidani.wordpress.com/2016/07/06/vjecno-huce-drina-tara-sutjeska-bistrica-cehotina-krv-pliva-po-njima/

FOČA 1992. – 1995.: Zločini i zločinci / Zločincima nema ko da sudi (arhiv 2004. godina)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/05/31/foca-1992-1995-zlocini-i-zlocinci-zlocincima-nema-ko-da-sudi-arhiv-2004-godina/

Dr Ibrahim Karović:Foča je bila okovana,zatvoren grad, jedna jako čvrsta ljuštura (svjedočenja)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/06/dr-ibrahim-karovicfoca-je-bila-okovanazatvoren-grad-jedna-jako-cvrsta-ljustura-svjedocenja/

Foča 1992. – 1995. : Kazneno-popravni dom
https://focanskidani-wordpress-com.cdn.ampproject.org/v/s/focanskidani.wordpress.com/2016/08/19/foca-1992-1995-kazneno-popravni-dom/amp/?amp_js_v=9

U ZLOČINIMA ‘92. UČESTVOVALI I FOČANSKI LJEKARI:BOŠNJACIMA VADILI KRV I DAVALI RANJENIM SRBIMA (FOTO I VIDEO)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/29/u-zlocinima-92-ucestvovali-i-focanski-ljekaribosnjacima-vadili-krv-i-davali-ranjenim-srbima-foto-i-video/

Foča 1992.:NEMOJTE NAS UBITI, DRUŽE NASTAVNIČE!
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/05/foca-1992-nemojte-nas-ubiti-druze-nastavnice/?frame-nonce=bad6c712ec

SJEĆAŠ LI SE FOČE?:Zašto je zaboravljena Foča? izbor tekstova sa portala focanskidani,flickr-a i facebooka priredio:Kenan Sarač
issuu.com

SJEĆAŠ LI SE FOČE?:Zašto je zaboravljena Foča? izbor tekstova sa portala focanskidani,flickr-a i facebooka priredio:Kenan Sarač
https://www.scribd.com/document/344728433/SJE%C4%86A%C5%A0-LI-SE-FO%C4%8CE-Za%C5%A1to-je-zaboravljena-Fo%C4%8Da

SJEĆAŠ LI SE FOČE?:Zašto je zaboravljena Foča?
https://www.academia.edu/32367421/SJE%C4%86A%C5%A0_LI_SE_FO%C4%8CE_Za%C5%A1to_je_zaboravljena_Fo%C4%8Da

FOČA 1942. – 1992. – 2017. 75 i 25 godina od GENOCIDA u Foči (izbor tekstova sa portala focanskidani, flickr-a i facebooka) Priredio:Kenan Sarač
https://www.scribd.com/document/343563019/FO%C4%8CA-1942-1992-2017

GENOCID U FOČI 1992. – 1995. – Kenan Sarač
https://www.academia.edu/30934182/GENOCID_U_FO%C4%8CI_1992._-_1995._-_Kenan_Sara%C4%8D

Genocid u Foči 1992. – 1995. priredio : Kenan Sarač
https://www.scribd.com/document/336614969/Genocid-u-Fo%C4%8Di-1992-1995-priredio-Kenan-Sara%C4%8D

 

 

 

25 godina od GENOCIDA u Foči : Fočanski nokturno

 

Prijeka čaršija nestala je za svega dva – tri dana u strašnoj ratnoj drami…
…Gdje je sada ono dvoje staraca, Muslimana, koji su iza zavjesa gledali na cijeli svoj svijet : komadić kamenih stepenica, kameni zid pored njih i nekoliko pijačnih tezgi?

focanski-nokturno

V. Mrkić
Oslobođenje, aprila 1992.

75 godina od GENOCIDA u Foči : Stravične priče iz 1942.godine

75-godina-od-genocida-u-foci

Kakvih su razmjera bili četnički zločini, govori jugoslavenski partizanski general Kosta Nađ, koji ovako opisuje svoja sjećanja na bosanski grad Foču, u zimu 1942. godine:

Ne sećam se da sam ikada u životu vidio nečeg jezovitijeg od onog što smo zatekli u tom gradu. Razularena četnička rulja formalno je plivala u ljudskoj krvi. Most na Drini pružao je groznu sliku. Na njemu nije bilo ni jednog pedlja zemlje, koji ne bi bio zasićen krvlju poklanih. To je bilo stratište nedužnog muslimanskog naroda – prava klanica. Pod mostom mnogo leševa. Povezane žicom, međusobno prepletene njome, četnici su preklane ljude i žene bacili s mosta u reku. Mnogi se zapletoše o stubove mosta. Životinjsko divljanje, gore od onog najkrvoločnije zveri. Žene i devojke prije klanja silovali su na očigled roditelja, muževa i braće. Strahote se ne daju opisati.” (Vidi: Vjesnik, Zagreb, 25.05.1952.; preuzeto iz: Posebni otisak iz časopisa Republika Hrvatska, Buenos Aires, 1990., str.10 ).

75-godina-od-genocida-u-foci-_-002

No, vjerojatno najpotresniji opis pokolja svojih sunarodnjaka (muslimana) u Foči, dao je Adil Zulfikarpašić (za vrijeme rata partizanski politički komesar) u svome tekstu Put u Foču 25.I.1942. godine, koji je objavila Muslimanska biblioteka u Beču u svom Godišnjaku 1957, knjiga 4.

“Srce mi je zakucalo od uzbuđenja kad sam čuo, da još danas putujem u Foču, u Vrhovni štab. Tamo sam pozvan od Tita. Foča je moj rodni kraj. Tu je moja majka i tu su moje četiri sestre. Tu je živio i moj brat; prije nekoliko dana sam čuo da su ga zaklali četnici… Moj je brat sa srbima živio vrlo dobro. Politički se nije isticao. Iz naše kuće niko nije bio u ustašama… Ja sam od prvoga dana u partizanima. To je poznato čitavoj Foči. Na Drini izvršeno nečuveno klanje i prolijevanje ljudske krvi, bilo je uistinu onolikih razmjera kako se pričalo, ili je svijet pretjerivao, o tome sam se trebao uvjeriti svojim očima.

Sa mnom su jahali na putu za Foču Rade Hamović zapovjednik odreda, Pero Kosorić zapovjednik bataljona i još nekoliko pratioca. Na putu između Dobropolja i Poljica dočekala su nas zgarišta i nijema pustoš muslimanskih sela. Još prije mjesec dana, kada je naš odred ovuda zadnji put prolazio, stanovnici su nas nudili suhim voćem i iznosili nam hljeb sa pekmezom, djeca su se oko nas gonjala i molila da im damo koju olovku…

…(…) Gladni psi vijali su oko sela. Putem nam je dolazio u susret neki seljak. Vidjelo se po nošnji da je Srbin.

– Šta je bilo sa ovim svijetom čiča?

– Kojim svijetom? Pravio se stari nevješt.

– Iz Poljica i Drača, iz ovih kuća, pokazao sam mu rukom na zgarišta.

– A, sa Turcima?   Dosjetio se on. – Satrli ih brate, i sjeme im satrli. Puni su ih potoci, to će u proljeće, ako ih zvjeri ne pojedu, da smrdi. Još ćemo kakvu bolest navući. Kazao sam ja vođi Klariću: ‘Iskopajte jame pa zatrpajte, naćerajte neka sami sebi jame kopaju’. A on meni kaže:’Nemamo vremena čoče, jer partizani mogu svaki čas … ‘ . Ništa mu nisam odgovorio…

Na Miljevini smo naišli na strašnu sliku. Kod jednog potoka, preko kojega smo morali projahati, stajala je hrpa poklanih žena, staraca i djece. Preko njih je pao snijeg. Ispod bijelih nanosa virile su noge, glave, ruke ili ramena. Lješevi su bili iznakaženi, otekli. Snijeg koji se topio bio je crvenkast i siv od krvi i truleži. Po tragovima se vidjelo, da grabljivice razvlače leševe. Na više mjesta ležale su odrtine ljudskih tjelesa, s kojih su ptice jele ljudsko meso. Vonjalo je u zraku, jer je već nekoliko dana sijalo sunce. Nekoliko kuća u dolini bilo je spaljeno.

Jašući dalje cestom prema Foči, svugdje smo nailazili na spaljena sela. Daničići i Susješno su bili do temelja spaljeni. Stanovnici koji nisu na vrijeme izbjegli, pobijeni su i poklani. Čitavim putem do Foče nismo sreli ni jednog muslimana ni muslimanke. Što je sa njima? Prije je u fočanskom srezu bilo 67% muslimana. Držao sam u početku, da je ogromna većina izbjegla, a da su se drugi sakrili i ne pojavljuju se, dok ne ispitaju stav partizana prema njima. Ali, gdje su se mogli po ovoj zimi sakriti? …”

Poslije ulaska u sam grad Foču, Zulfikarpašić opisuje susret s jednim partizanom, Vojinom Božovićem, kojega je poznavao od ranije, jer je dugo radio u tom mjestu..

“Rukovali smo se bez riječi. Preko mosta smo pošli pješice. Još uvijek most je bio krvav. Ispod mosta, niz zidine kula, visile su poput stalaktita u carstvu Nečastivoga ogromne ledenice krvi. Pod tim strašnim crvenim baldahinom Drina je ljuljuškala mrtva tijela, kao da ih uspavljuje. Uz obalu, ležali su naduti lješevi žena, djece i ljudi u građanskim i seljačkim odijelima. Neki mrtvaci su bili goli.

– Tu na mostu je izvršeno klanje muškaraca, – objašnjava nam Božović. Kapetan Sergije Mihajlović i komandant mjesta prota Vasilije Jovičić naredili su, da se svi muškarci muslimani pohapse. Poslije su poklani svi oni, koji su veći od konjičkog karabina. Ali, ljudi su poubijani svuda: po kućama, dvorištima, ulicama. Kasnije je red došao i na žene i djecu. Drina je izbacivala lješeve. Da se to spriječi, razrezivali su im trbuhe, onda bi tjelesa potonula.

– Pa ko je to učinio? – pitao sam.

Većinom mještani i srbijanski četnici, ali ovih zadnjih je bilo vrlo malo.

Četnici su unišli bez otpora u Foču, i napustili je bez borbe i otpora. Kad je došla naša brigada i kalinovički odred, srbijanski četnici i desetak mještana su pobjegli, ostali su ostali i ništa im se nije desilo. Eto, za šest mjeseci, našlo se je među muslimanima dvanaest ljudi koji su prihvatili poziv da sarađuju sa ustaškim vlastima, a za osam sati su skoro svo Srbi postali četnici i počeli da kolju sve od reda, ne birajući i ne praveći razliku ko je kriv a ko nije, i nije se našlo ni dvanaest  Srba od šesnaest hiljada ( koliko ih je tada živjelo u fočanskom srezu), da uzme u zaštitu bar jednog muslimana ili njegovu obitelj od osam hiljada poklanih u fočanskom srezu.

To je ljaga koju niko neće moći izbrisati sa lica mojih srpskih sugrađana. To je zločin kome nema premca.  “

Očekujući da će Tito učiniti nešto na kažnjavanju krivaca za ove masakre, Zulfikarpašić  stiže u Vrhovni štab.

“ Vrhovni štab smjestio se je u hotelu ‘Goerstl’. Rekli su mi da me je Tito već očekivao, da odem, on je u sobi. U predsoblju me je zaustavio pratilac, rekavši mi da ima neko kod Tita. Nakon nekog vremena izašao je Strajo Kočović*, bradat, obučen u oficirsku uniformu sa čizmama. Preko ramena visili su mu redenici. Na šubari je imao petokraku. Nije me pozdravio … Tito ga je ispratio do vrata.

– Šta ovaj radi kod tebe? Zapitao sam Tita.

– To je komandant fočanskog partizanskog odreda, ostavio je četnike i prešao nama. Vrijedan mladić, preko njega ćemo privući još mnogo ljudi    “

(* Prema pisanju Zulfikarpašića, Strajo Kočović je pouzdano bio jedan od glavnih koljača u Foči, kao pripadnik četničke postrojbe, kojega je on od ranije osobno poznavao)

Nastojeći istjerati pravdu i navesti Vrhovni štab i Tita da poduzmu nešto u cilju kažnjavanja zločinaca, posebno nakon što se uvjerio da neki od njih zauzimaju zapovjedna mjesta u njegovoj brigadi, Zulfikarpašić podnosi referat i predlaže Vrhovnom štabu (na sjednici Vrhovnog štaba na kojoj se razgovaralo o angažiranju muslimana i njihovom pristupanju partizanskim postrojbama) slijedeće:

“Izdati javan proglas u kome će se osuditi četnička klanja nad nedužnim muslimanskim življem u Foči.

Organizirati posebnu komisiju, koja će opljačkane stvari i namirnice oduzeti i vratiti vlasnicima.

Ukinuti narodni odbor, u kome su samo Srbi, i to i neki četnici, i samo jedan musliman, Ferid Čengić, koji nije uopće iz Foče. Imenovati narodni odbor, koji će biti sastavljen po broju stanovnika Foče od muslimana i nekompromitiranih Srba.”

Sva nastojanja su bila bezuspješna. Partizanski politički komesar Zulfikarpašić nije naišao na razumijevanje kod svojih ratnih i partijskih drugova. Pokušao je čak i s argumentacijom, da će takva politika popuštanja četnicima pomoći ustaškom poglavniku Paveliću »da se prikaže kao jedini branioc hrvatskih života u istočnoj Bosni« – no, niti to nije pomoglo.

Na savjetovanju Vrhovnog štaba koje je uskoro uslijedilo, ponovno je pokrenuo isto pitanje i dobio potporu od Ferida Čengića.No, evo što o tome kaže sam autor:

“Na tome savjetovanju Vrhovnog štaba bili su prisutni: Tito, Marko (Aleksandar Ranković), Moša Pijade, Lola Ribar, Milutinović Milutin i Milovan Đilas. Jedini koji je akceptirao moje izlaganje bio je Milutinović, koji je rekao da bi u vezi sa tim trebalo održati kratak sastanak CK i Vrhovnog štaba. Tito je smatrao, da je stvar sasvim jasna, da mi po tom pitanju nemamo diskutirati. Aleksandar Ranković mi je odgovorio slijedeće:

Treba smatrati našom velikom pobedom da je osnovna četnička masa prilikom nastupanja naših jedinica prišla nama. Mi ne možemo iz obzira prema njima da pohapsimo i sudimo njihove komandante, mada su oni bez sumnje počinili zločin prema muslimanima… Ja prilaz četničkih masa ne uzimam kao definitivan, oni će nas prvom prilikom napustiti.

Ali mišljenje Markovo bilo je mišljenje Vrhovnog štaba i ja tu nisam mogao učiniti ništa.”

Čekajući puna dva dana na formalnu odluku Vrhovnog štaba, doznao je za još dvojicu četničkih koljača, od kojih je jedan postao partizanski komandir.

“Otrčao sam u komandu mjesta. Čolaković Rodoljub i Risto Tošović su bili tamo. Ispričao sam im uzbuđen sve to i tražio da se ovi koljači uhapse.

Čolaković i Tošović nisu ni malo bili začuđeni ovom pričom.

    Čolaković mi je rekao:

              – Kada bi mi hapsili koljače među ovdašnjim Srbima, onda bismo pohapsili pola našeg narodnog odbora i većinu vojnika.

Pa to je strašno, drugovi, da mi ništa ne radimo, nego ih još primamo u naše redove.

            – Mi ne možemo voditi protivsrpsku politiku …

           – Ali to nije protivsrpska politika. To je protivkoljačka politika …

           – Ti izgledaš slabo … treba da se ispavaš …, rekao mi je na rastanku Tito opraštajući se.”

Ovaj skraćeni prikaz Zulfikarpašićevog Puta u Foču, riječito pokazuje kakvi su bili odnosi između četnika i partizana. Borci “slavne Komunističke partije” , na čelu s Josipom Brozom Titom, tolerirali su četnička zvjerstva i etničko čišćenje teritorija kojima su ovi nastojali ostvariti svoje velikosrpske ciljeve. Pa čak i onda kada su sasvim izvjesno znali (kako kaže pri kraju ovoga odlomka Aleksandar Ranković – bez sumnje najistaknutiji i u to vrijeme najutjecajniji velikosrpski orijentirani partizan) da prijelaz “četničkih masa nije definitivan”   i da će oni “prvom prilikom”  napustiti partizane! Što je to značilo u praksi?

Osvjedočene zločince i koljače ostaviti nekažnjene, pa prepustiti njihovoj slobodnoj volji da odu kad im se prohtije, i nastave klanja po drugim selima!? Nije li to izravno pomaganje četničkog pokreta i omogućavanje njihovih akcija etničkog čćenja? Je li uopće čudno što su  se događale ovakve stvari, kada su u tadašnjem Vrhovnom štabu partizanske vojske sjedili velikosrpski eksponenti poput svemoćnog Aleksandra Rankovića i Milovana Đilasa,* a zazapovjednike mjesta s pretežitim muslimanskim pučanstvom ( i to poslije zvjerskih četničkih pokolja nad ovim življem !) postavljali se velikosrpski orijentirani komunistički dužnosnici, – kako je to učinjeno i u slučaju Foče kada je u tom svojstvu gradom upravljao Rodoljub Čolaković.

75-godina-od-genocida-u-foci-_-003

U kotaru fočanskom računaju, da je palo naših žrtava preko 6.000. Mnoga naša braća, koja su se zadesila u Goraždu, Čajniču i Foči iz drugih kotareva i mjesta, također su nastradali. Osobito su bili veoma traženi Rogatičani, na prvom redu, a zatim svi drugi …”.

Na drinskom mostu i po obalama Drine, kao i mostu na Ćehotini, četnici su klali Bošnjake Foče i okolnih sela. Klanja su, uglavnom, vršena noću. Naime, pristupivši noćnom odvođenju i ubijanju bošnjačkog stanovništva četnici su vezali žrtve, te po 20 i više ljudi tako vezanih odvodili na spomenute mostove i obale rijeka, te ih klali i ubijali. Noćisu bile strašne. Kroz cijelu noć čula se pucnjava u gradu i okolini. Mostovi na Drini i Ćehotini
bili su krvavi, a u vodi ispod njih ležali su mrtvi i izmrcvareni muškarci i žene.

U Foči januara 1942. “ispod šipova, na dnu Drine, njihale su se – žicom, lancima i konopcima povezane – ljese zaklanih ljudi, žena, mladića istaraca.Komadi odjeće, marame, ruke, vitice -lelujalisu se niz maticu. Na podu mosta, kraj ograde, bile su gomile crvenog leda,s mosta su visile duge crvene ledenice. Po slojevima, po visini crvenih čvoruga i
dužini ledenica, vidjelo se da je dželatski posao na mostu obavljan dugo, s planom i u smjenama”.

Drina je januara 1942. stalno prenosila “leševe. … sa Ćureva, Borča i Bukovice, iznad Foče, gdje je sve poklano … Četnicisu izvodili uveče ljude na most i tu ih klali. Jauci i vika su dovodili do ludila ljude iz okolnih kuća i plašili su se da će možda sledeći noći i na njih doći
red. Mnogo gore je bilo po selima …”.
(Prof. dr. Smail Čekić : ČETNIČKI ZLOČINI GENOCIDA U GORNJEM PODRINJU 1941−1942. I ODNOS NOP-a PREMA ZLOČINIMA)

– krajemdecembra 1941. i januara 1942. četnici(Sergija Mihajlovića, Boška Todorovića i domaći,srpski i crnogorski četnici) i na području doline Sutjeske izvršili su genocid nad Bošnjacima, nemilosrdno ubijajući i uništavajući sve što je muslimansko. Nakon što su ih mučili na razne načine, jedne su klali, a druge ubijali, udarajući ih krampovima i sjekirama
u glavu.Tom su prilikom ubili 412 Bošnjaka i opljačkali ispalili 482 kuće.
(Prof. dr. Smail Čekić : ČETNIČKI ZLOČINI GENOCIDA U GORNJEM PODRINJU 1941−1942. I ODNOS NOP-a PREMA ZLOČINIMA)

U zbjegu kroz snježnu oluju preko Zelengore,hladnih decembarskih dana i noći 1941 (između 19. i 30. decembra), preko 1.000 Bošnjaka – civila, među kojima žene, djeca istarci, pokušalo je da se izvuče preko planine Zelengore, preživljavajući užase. Tih dana i noći su, po kazivanju Selima Karovića, učesnika tih “strašnih dana i noći”, “preko sela Tjentišta i Krekova, zatim planine Careve gore i Zelengore do prvog utočišta u selima Hercegovine, neprekidno odjekivali vrisak i plač djece i majki. Stari, iznemogli i bolesni su tražili pomoć, ovce su blejale, koze drečale, a krave rikale. Stanje je bilo tako strašno da su neke majke zbog iznemoglosti svoju djecu bacale u hladne i nabujale rijeke Sutjesku i Hrčavku da ne bi dospjela u ruke koljača. Neke su, opet svoje najmilije ostavljale na snijegu, mrazu i prtini, gdje ih je uništavala jurnjava konja i goveda ili dokrajčila ljuta zima. Tako je veliki broj
bolesnih i nemoćnih zauvijek ostao na ovoj dugoj i teškoj ratnoj stazi u bespućima Careve gore i Zelengore i hladnim valovima rijeka Sutjeske, Hrčavke i Jabučnice da vječno svjedoče o teškoj narodnoj tragediji i divljanju razularenih četničkih hordi”
(S. Karović, SUTJESKA – LJUDI I DOGAĐAJI, Sarajevo, 1988,).

– na drinskom mostu u Foči i oko tog mosta, kao i na području (oko) Ustikoline i Jahorine, u drugoj polovini augusta 1942. četnici (pod komandom Petra Baćovića i Zaharija Ostojića) poklali su i ubili između 2.000 i 3.500 Bošnjaka iz Foče i okoline, uglavnom žene, djecu i starce, uključujući i protjerana lica iz drugih srezova, kojisu pokušali pobjeći ispred
četnika s desne na lijevu obalu Drine. Navedeni zločin genocida (“klanja u Foči”), taj krvavi pokolj na Foču, od 19. do 22. augusta 1942, koga je “odobrio”, odnosno naredio Draža Mihailović, a vodio Zaharije Ostojić, četnici (oko 1.600 lica) su organizovali u sporazumu s italijanskim okupacionim vlastima, koje su im dale oružje, municiju i dr. (Petar Baćović i Dobrosav Jevđević su dva dana ranije – 17. augusta razgovarali s italijanskim pukovnikom,
“duhovno” ga pripremili za napad na Foču i tom prilikom mu poklonili jedan tepih). Tada je u gradu Foči i okolini na najsvirepiji način likvidirano preko 2.000 Bošnjaka.
Tom su prilikom četničke jedinice Draže Mihailovića izvršile pokolj i nečuvena zvjerstva i nasilja nad bošnjačkim stanovništvom, pri čemu su u kućama spaljivali žive ljude, žene, djecu istarce. O tome je Ostojić 23. augusta 1942. obavijestio četničku Vrhovnu komandu: “Juče završio akciju do Ustikoline i grebena Jahorine…Po dosadašnjim podacima … 1.000-2.000 muslimana poklanih. Sve trupe dobri borci, a još bolji pljačkaši … Pad Foče ima dobrog odjeka. Muslimani u masama bježe u Sarajevo.”Čim su zauzeli Foču četnici su “pohvatali i poubijalisve muškarce muslimane, kao i jedan veliki broj žena i djece, dok su skoro sve djevojke i mlade žene silovali…Trgovine i kuće do kraja opljačkane, a neke od njih zapaljene”.Tada su četnici “sve ubijali bez ikakve milosti, kako djecu, tako i žene … kod same željezničke postaje natjerali su u jednu kuću oko 40 osoba žena i djece, te istu zapalili. Po zauzeću grada Foče ulazili su po kućama, vršili pljačku, klali ljude, žene i djecu
i vršili nasilja silovanja nad djevojkama i ženama, pa potom ih ubijali, također sve ono što im je došlo na pušku i pod nož nisu ostavili, već su sve pobili i poklali…,tako da se računa da je u onome zbjegu ubijeno i stradalo oko 3.000 osoba većinom žena i djece”.
Sve “tragove masakra” četnici su uklonili, a formalno objavili strijeljanja onih četnika
“koji su ubijali i pljačkali”.
O navedenom genocidu u Foči Petar Baćović je 5.septembra 1942. obavijestio Dražu Mihailovića o rezultatima te akcije, navodeći da je u Foči poginulo “…1.200 ustaša u uniformi i oko 1.000 kompromitovanih muslimana, dok smo mi imali četiri mrtva i pet ranjenih … Imali smo ogromni plen. Naš je cilj bio da osiguramo vezu sa Srbijom i to smo
postigli”.
Tada je sva Foča opljačkana i najveći broj zgrada zapaljen. Pljačku  su vršili četnici i “susjedni seljaci, muško i žensko, staro i mlado”.
(Prof. dr. Smail Čekić : ČETNIČKI ZLOČINI GENOCIDA U GORNJEM PODRINJU 1941−1942. I ODNOS NOP-a PREMA ZLOČINIMA)

Ta slobodna teritorija je funkcionisala sve do 10. maja 1942, kada su je napustile jedinice
Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije pod pritiskom nadmoćnijih
okupatorsko-kvislinških snaga. Dolaskom Vrhovnog štaba u Foču, pristupilo se organiziranom prikupljanju boraca za Dobrovoljačku vojsku. Većina Dobrovoljačke
vojske formirana je direktnim prevođenjem i organiziranjem četničkih u Dobrovoljačke
jedinice. U Foči je od četnika, koje su partizani prethodno razoružali, a koji su “poklali
hiljade muslimana”, formirano nekoliko jedinica Dobrovoljačke vojske. O tome Vlado
Dapčević svjedoči: “U Foči formirasmo nekoliko odreda Dobrovoljačke vojske. To su
bili četnici koje smo razoružali. I to baš oni koji su poklali hiljade muslimana …
Da smo ih kažnjavali, sve bismo morali da pobijemo. Svi do jednog su klali. A preko
2.000 ih je bilo. Za nekog Pljevaljčića se pričalo da je poklao preko 1.000 muslimana,
za nekog Đurđevca oko 800, a za njihovog komandanta Krezovića da je sa dva brata
pobio preko 300. Nijesmo mogli nikoga da strijeljamo, jer ostali onda ne bi prešli na
našu stranu. Čak smo za komandanta tog odreda, u kome sam ja bio politički
komesar, morali da postavimo baš tog Gojka Krezovića. Vrlo dobro se kasnije držao.
On i njegova dva brata poginula su u borbi protiv četnika”
(S. Bandžović, V. Dedijer – A. Miletić, GENOCID NAD
MUSLIMANIMA 1941.-1945, Zbornik dokumenata i svjedočenja, Svjetlost, Sarajevo,1990)

Prilikom “napada na Foču” mnogi četnički oficiri “nisu bili na visini, jer nisu ništa
preduzeli da pljačku spreče, naprotiv bilo ih je koji kažu da je to prirodna stvar i da
ne treba sprečavati pljačku nad neprijateljem”. Ta pojava je bacala “vrlo lošu sliku”
na četnički “sveti zadatak i časno i viteško srpsko i četničko ime”. Međutim, “to što se
desilo u Foči, čini se i na svim drugim mestima kuda četnici prolaze, tako da izgleda
da je glavni četnički zadatak pljačkanje. U pljački nisu se pokazale nikakve razlike
između Crnogoraca i Hercegovaca” (ZBORNIK NOR-a …, tom XIV, knj. 1, str. 565).

Nakon zauzimanja Foče glavnokomandujući u Operaciji Zaharije Ostojić je 23.
augusta 1942. javio Vrhovnoj četničkoj komandi: “Juče /sam/ izvršio akciju do Ustikoline
i grebena Jahorina … Po dosadašnjim podacima i oko 1.000-2.000 muslimana
poklanih. Sve trupe dobri borci, ali još bolji pljačkaši … Muslimani u masama bježe
u Sarajevo …” (S. Čekić, nav. dj., str. 693-694).
(ZBORNIK NOR-a …, tom XIV, knj. 1, str. 527; IZDAJNIK …, str. 56 i 510; S.
Čekić, nav. dj., str. 518-519, 562-563, 580-581, 588-589, 681-682 i 691-693; V. Dedijer – A. Miletić, nav. dj., str. 191-195 i dr.)

Stanovništvo Podrinja i istočne Bosne uvijek je bilo izloženo stradanju i nasrtaju fašista, te se moralo iseljavati, preseljavati na druga područja kako bi izbjeglo masovno uništenje. Iako je u Drugom svjetskom ratu, u periodu 1941−1945, istočnaBosna imala ogromne gubitke u ljudstvu, nastradalo je civilno stanovništvo Foče,Čajniča, Goražda i ostalih varošica…
Tih dana Drina je bila krvava, njeni mostovi su bili ljudske kasapnice, domovi krečane, a varoši i sela legla orgijanja i divljanja četničkih bandi.

priredio:Kenan Sarač

fotografije: flickr ekranportal13

vidi još:

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. – 1945. : Smrt do smrti…Priča Nataše Zimonjić-Čengić
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/04/genocid-nad-muslimanima-foce-1941-1945-smrt-do-smrtiprica-natase-zimonjic-cengic/

FOČA 1941.-1945.:Protiv zaborava i tabua…(FOTO)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/04/20/foca-1941-1945-protiv-zaborava-i-tabua-foto/

STARI TEKSTOVI » ADIL ZULFIKARPAŠIĆ: PUT U FOČU 1942.
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/29/stari-tekstovi-adil-zulfikarpasic-put-u-focu-1942/

HISTORIJA FOČE : 75 GODINA OD PRVOG OSLOBOĐENJA
https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/20/historija-foce-75-godina-od-prvog-oslobodenja/
FOČA, 20. januara,1942.
https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/20/foca-20-januara1942/
FOČANSKA OMLADINSKA ČETA
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/06/focanska-omladinska-ceta/
FOČANSKI PROPISI
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/10/focanski-propisi/
IZ HISTORIJE FOČE : Partizanska olimpijada u Foči
https://focanskidani.wordpress.com/2016/06/09/iz-historije-foce-partizanska-olimpijada-u-foci/

O GENOCIDU NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. – 1945. iz pera Ševka Kadrića
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/05/o-genocidu-nad-muslimanima-foce-1941-1945-iz-pera-sevka-kadrica/

75 godina od GENOCIDA u Foči : Stravične priče iz 1942.godine
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/23/75-godina-od-genocida-u-foci-stravicne-price-iz-1942-godine/

HISTORIJA FOČE : Detaljni popis ratarskog stanovništva u Hercegovini iz 1585. godine. 

 

Izvor:* Ankara Tapu ve Kadastro Genel Müdürlüigü № 483 (8), 484 (7). Fotokopije u Orijentalnom institutu u Sarajevu, br. 226.◊138

 

Tabela I

Neoženjeni
Muslimani Kršćani Muslimani Kršćani Hajmani Čifluci
Nahija Sokol*
Foča
mahala stare džamije sult. Bajezida 17
mahala Mustafe paše 64
mahala časne džamije Hasana Balije 32
mahala Hamza Bega 15
mahala Džafer Čelebije 24
mahala Kadi Osman efendije 14
mahala Hadži Alije 57
mahala Sultan Fatime 16
mahala Hadži Mustafe 40
mahala Mehmed bega Muteferrike Visokog Carskog Dvora 26
mahala Mumin-bega 45
mahala Hadri Sefera 40
mahala Mustafe Čelebije 32
mahala Ibrahima Čelebije 53
mahala Pirija, sina Dotruda 35
mahala Džafer-bega 34
mahala Petojevići l
Varoš
mahala kršćana 12 11 1
selo Gornje Zavodište 14 1
selo Kruščica 16 1 6
selo Podpeć 23 2
selo Orahovo 11 4 2
selo Donje Podpeće 7 15 2
selo Tođevac◊139 9
selo Zamršten 31 9 2
mahala Dragojević prip. Jošanici 19 2 2
selo Jošanica (Milavac) 6 16
selo Zagrađe 1 6 17
selo Porosje 13 2 1
selo Jošanica
mahala Pridvorica 7 3 5
mahala Okusavići 10 5 3
mahala Osoja 19 2 4
mahala Ostrganica 7 2
mahala Dučin 5 4
selo Krstac 3
selo Dragočeva 25 10 2
selo Vukovine 10 4
selo Mala Papratna 25 5 4
selo Velika Papratna 28 1 5 4
selo Birotići 6 3 6
selo Selo 6 3 5
selo Malo Selo 2
selo Bragolo 23 10 2
selo Gornji Ribar 8 1 5
selo Grab 30 1 4 2
selo Ječmište 15 3 3
selo Popov Most 6 11 1 1
selo Donji Vikoč 31 12 2
selo Črenoševa 16 5 1
selo Jošanica 2 1
selo Gornji Vikoč 16 8
selo Kramoluš 8
selo Žuželj 8 2 4 1
selo Gornji Saš 8 4
selo Strane 14 2
selo Brojanice 12
selo Gornja Slatina◊140 19 3 2
selo Imšajići 7 2
selo Ljivine 1
selo Gusterak 15 2 1
selo Završ 9
selo Požarevo 5 1
selo Biokovo 12 3 4
selo Poljaradine 33 11 7
selo Lašci (danas Dlasci) 7 2
selo Prvorad 13 2
selo Gornja Brda 16 4 2
vinogradi G. Brda 7
selo Gornja Brda 6
selo Donja Brda 4 3
selo Gornje Kučine 9 2
selo Donji Saš 6
mezra Prerog
mezra Dragočava
selo Kožetin 6
selo Zagradine (đe) 3 3
selo Dolna Slatina 21 4
selo Krstac 7 1
selo Gornja Zaostra 10
selo Zaostra 2
selo G. i Sred. Zaostra 13 1
selo Ljubina 2
selo Dolnja Brda 31 1 2
selo Gornja Ljubina 5
selo Klak 7
selo Krasovina 1
selo Strane 2
selo Bradići 1 1
selo Kratina
selo Kunovo 50 19 3
selo Donje Zavodište◊141 30 3 2
selo Tvrdak 15 2 1
selo Prhalj 9 5
selo Ćurevo 37 14 2
selo Oglečeva 72 5 2
selo Zlatibor 1 1
selo Preseda 2
selo Celina 12 7
selo Grudica 2
selo Luće 2
selo Zaselak 2
selo Gornja Zagorica 2 2
selo Dolnje Porosje 16 12 2
selo Vladikovo 3 3
selo Dramopolje 2 1 1
selo Zajelje 5 5 1
selo Gora 13 1 4 1 1
selo Tulešci 14 3 10 1
selo Milije Strane 12
selo Dolnje Kučine 12 8
selo Radonjići 13 2 2
selo Ljutnica 24 9 1
selo Kozarovina 8 4 3
selo Gornja Dobralovina 3 1 1 2
selo Suhodolak – Tečić 39 6 8
selo Donji Suhodolak 2
selo Čegovište 9 4
selo Bravinič 6
selo Gornje Oglečevo 10 4 2
selo Gornje Oglečevo 8 4
mahala Gornje Oglečevo 2 2
selo Donje Zaostra 8 1 10
selo Bukova 6
selo Tjentište 20 15 1
selo Prhalj◊142 11 5 1
selo Prhalj 2 2 1
selo Gornja Ljutnica 1
selo Tođenac 2
selo Bračevići 2
selo Visočka 1
selo Bredelj 14 4
selo Predelj 3
selo Šemihovo 9 3
selo Vir 15 3
selo Strijani 15 6 2
selo (K)Čremeševo 11 2 1
selo Podi 7 3
selo Donje Orahovo 6 1 8 6
vinogradi Donje Orahovo 3
selo Rešnjak 1 1
selo Kruševo 3
selo Cvaljine 2
selo Popov Most 5 1
mezra Silovnica 4 1
selo Donja Trošanja 13 3 1
selo Trušina 5 1
selo Bunova 34 10
selo Donja Trošanja 2
selo Kosičani 10 3
selo V. Kosičani 4 1
selo Zakmur 39 3 7
selo Zakmur 3 1
selo Zakmur 3 1
selo Bastan 5 1 1
selo Stepan Polje 45 3 2
selo Dedova 39 9 4
selo Gornje Poljice 4 1
selo Gobiže◊143 31 7
kasaba Jeleč
mahala džamije Kapudana Sinan paše 97
sama kasaba Jeleč 9 3 2
selo Donje Poljice 14 4
selo Donje Poljice 4 3
selo Budne (Budanj) 27 5 5 5
selo Susječno 46 1 2
selo Trebičina 6
selo Trebičina 7 1
selo Mazoča 6 3
selo Štović 25 4
vinogradi Štović 5
selo Kuti 7 2 1
selo Gornja Bjeliš 4 2
selo Podbičic
selo Trebošica 18 4 5 1
selo Trebošica druga 16 3 2
selo Dolnje Bjeliš 13
vinogradi Dolnje Bjeliš 8
selo Gornja Poljica 8 7 6
selo Ocrkavje 16 5 5
selo Štović 25 1
selo Dragorobac 2 6
selo Zlatibor 1 5 10
mezra Radunovina 3 5
selo D. i G. Prhalj 1 6
Nahija Bistrica pripada Kazi Foča 1 6
mahala muslimana Ustikolina 33 8 4
selo Crnak Potok 6
selo Crnak Potok◊144 3
selo D. i G. Stanevo 9
selo Rđevica 13 1 2
selo Pleševac 2
selo Plješevac 5
selo Pleševica? 22 1
selo G. Milotina sa Radanovicima 17 1 1
selo Žiljena 7 1
selo Topci 15 1 1
selo Topci 4 1
selo D. Žežča 19 2
selo D. Žežče 7 5 2
selo Veliko Podgrađe 14 2 1
selo Podgrađe 2 1
selo Zaselak 3 2
selo G. Žiljeva 14 1 1
selo D. Stanjeva 7 1 1
selo Borinica 3
selo Mrežica 87 29 6
selo G. Žežče 8 1
selo Međupotok 2
selo Mareva 12 1
selo Gornja Kučava 8 1 1
selo Dolnja Kučava 9 1
selo Bitlin 3 1
selo Zabor 17 3 2
selo Zabor 4 1
selo G. Zabor 10 2
selo Milotina 9 6 1
selo Strganica 23 6 3
selo Strganica 3 3
selo Strganica 14 5
selo D. Mazlina 14 2
selo Cape◊145 124 5 1
selo G. Stanjeve 6
selo Kolun 36 2 6
selo Kruševo 3
selo Podbreže 4 1
selo Kremna 10 4
selo Kremna 10 7 6
selo Sirča 1 1
selo Drenova Polja 3 4 1
selo Drenova Polja 2
selo G. Staneva 3
selo Izbić 7 1
selo D. Kravica 3 1
selo Sokol 4
selo Vrsica 5
selo D. Mazlina 6 2 1
selo G. Staneva 7
selo G. Staneva 6
selo Mirivojevići 6 4
selo Lukova 15 2 2
selo Srednja Milotina 4 4
selo Petak 5 5
selo Lukova 13 9 1
selo Lukova 13 9 1
selo Divane 44 1 2
selo Unište 2
selo Srbotina 7 3
selo Zabređina 11 2
selo Zabređine 3
selo Zagotice 10 3 1
selo Borišica 10 6
selo D. Milotina 5 1
selo Srbica 5
selo Osip 27 19 24
čitluk Hadži Hamze u Dragomilići◊146 7
selo Zadub 10 1
selo Lašca 22 5 3
selo Gornje Žežče 12 3 2
selo Kovinjak 4 3
selo Podkolun 17 2 4
selo Sopotići 12
selo Zaselište 1
selo Sokolica 1
selo G. Žiljeva 3
selo Žežče 1
selo Okolac 3 2
selo Spile 1
selo Mazline 2
selo Izbičina 47 15 4
selo Prosimlje 3 1
selo Prosimlje 10 2
selo G. Dančići 12
selo D. Dančići 11 3
selo Rataj 9 2 6
selo Jasenova 19 6 2
čifluk Biovac 4
čifluk Hasan bega Srednji Zabor 1
selo Tlipce 1 1
selo Strganica 2 1
Nahija Dubštica pripada Foči
selo Strgačina 36 2 29
selo Mala Strganica 2 4
selo Omačina 11 1 3
selo G. Vrba 3
selo D. Vrba 2 1
selo Hočevina 4 2
selo Gornja Neraska 3 2 2
selo Dubac 6 44 1
selo G. Grivne◊147 10 8 2
selo Zagozdje 6 1
selo Dolovja Glava 6 3 1
selo Loznik 8 4 1
selo Loznik 1 3
selo D. Neraska 5 2 2
selo D. Lušnica 11 2 2
selo D. Osoja 3
selo Vitograb 8 1
selo Hočevine 1
selo Belovine 7
selo Vranje 6 1
selo Zarubovina 17
selo Zavraz 4 1
selo Radožilja 3 2 1
selo Podčudan 3 1
selo Zlatar 17 3 2
selo Radovine 7 1 3
selo Radovine Male 1
selo Gornja Orna 14
selo Dolni Crnar 2 1
selo Slatina 1
selo Bogdanovina 5 1
selo Zagrađe 11 9 1
selo Obare 12 10
selo Gojna 4 3
selo Međoševići 6 2 1
selo Gornja Osoja 5 1 1
selo Gojna 1 1
selo Petačina 1
selo Petačina 1
selo Gojna 5 5 1 1
selo Međureče 5 2 1
selo Meštera◊148◊149 3
selo Mala Tešnica 2
selo Dolnja Ljubuša 13 4 1
selo Raštanica 51 16 2
selo Donji Bahori 9 1
selo Dolnji Bahori 5 1
selo Gornji Bahori 7
selo Donji Bahori 1 1
selo Petrovica 11 5 3
selo Bezmilje 18 10 1
selo Kluvac 4
selo Podine 9 4
selo Svrdanj 20 2
selo Gornja Mravjača 11
selo Morinac 6 1
selo Morinac 10
selo Morinac 1 1
selo Morinac 9 1
selo Morinac 6 3
selo Morinac 2
selo Gornji Moravac 6
selo Gornji Moravac 2
selo Donji Moravac 2
selo Dolnja Svinica 19 5
selo Svinjica 5 5 2
selo Lipa 3
selo Lipa 2
selo Lipa 4 2
selo Strništa 11 1
selo Brod 12
vinogradi selo Brod 7
selo Završ 35 11 3
mahala Hrančići 13 3 1
selo Dolina◊150 5
selo Bukovica 4
selo Viduhovo 3 2
selo Viduhovo 3
selo Viduhovo 4 1
selo Potrkuša 10 4 1
selo Kalac 8 1
selo Kuti 1
selo Slatina 13 5
Varoš Risan 18
selo Gomijonica 31 2
selo Gornja Braneš 11
selo Gornji Braniš 2
selo Kraboriš 1
selo Kraboriš 2
selo Kraboriš 1 2
selo Strgar 10 1
selo Gornja Hreljina 8 3
selo Dolnja Braljina 16 3
selo Bušnje 10
selo G. Svinjica 20 1
selo D. Braniš 11 2
selo Gora 11 2 2
mahala Ivanova 7 6
mahala Alađozova 14 1
mahala Brđe 3
mahala Godiđe 2
mahala Gori od mahale Brđe 13
mahala Godiđe 8
mahala Bilovode 8 1
selo Gori mahala Godiđe 5
mahala Godeđe 5 3 1
selo Bračka 14 9 1
selo Bukovica 10 1
selo Sedca◊151 3 1 2
selo Lužinje 1
selo D. Braniš 1
selo Stolac 1
selo Kraboriš 1 1
Nahija Zagorje pripada Foči
selo Odrica 47 8
selo Pribići 2
selo Kalinovik 19 5 2
selo Dolnja Hotovja 15
selo Gornja Hotovja 6
selo Gradisalići 5 4 2
selo Hlahol 19 6 2
selo Oštra Lokva 24 5 3
čifluk Derviša Mehmedova 3
selo Završ 7 3
selo Završ 2
selo Osoja 3
selo Tušila 22 14 1
selo Gradiljine 17 4 1
selo Gradište 11
selo Gradiljine 17 4 1
selo Gradište 11
selo Dolnja Trnavica 34 15 2
selo Gornja Trnavica 2 1
selo Pločnik 8 1
selo Doljani Osoje 1
selo Doljani 6
selo Ognjani 3 1
selo Mranići 2
selo Mali Doljani 35 2
selo Doljani 8 1
selo Lokva◊152 16 1 1 1
selo Mrkotići 4
selo Mrkotići 9 3 1
selo Kalin 18 6
selo Šenik 34 1 5 1
selo Zgod 12 3
selo Mokra 9 2
selo Srednja Ulog 1
selo Svinjica 15 13 2
selo Brda 6
selo Oparići 2
selo Strane 10 3 1
selo Neževići
selo Slatnica 18
selo Luka 12
selo Dolnja Roman 10 2
selo Kutina 6
selo Gornja Ulog 10
selo Borje 5 5
selo Medenik 6 2
selo Borča
mahala Luka 23 9 7
mahala Luka 33 10
mahala Batočići 17 20
mahala Papračići 30 10
mahala Pridvorica 32 1 5 1
mahala Igre 30 1 7
mahala Luka 1
selo Kovačići 9 3 2
čifluk Ishaka Sašlanića 1 2
selo Brezojevići 7 1 2
selo Repca Gornja 44 24
selo Repca 33 7
selo Dolnja Repca 3 2
selo Dolnja Repca◊153 10 5 4
selo Osilje 11 3 2
selo Seličani 13 4 3
selo Sopot 20 1
selo Bahor 7
selo Ljuta 54 5 2
selo Kuta 15 1 1
selo Mihovine 12 6 2
selo Gornji Ulog 12
selo Ježebrasna 17 1 5
selo Povaj Dol 2
selo Vukotić 10 1 2
selo Dolnja Ulog 11
selo Motovije 2
selo Hrvun 12 4
selo Doljani 49 3 1
selo Kozja Otopa 16 3
selo Ocrkovje 7 3
selo Vršani 33 3 1
selo Mali Vršani 4 1
selo Strane 24 1
selo Željušići 7 1
selo Jelašca 27
selo Lipovača 19 4 2
selo Obradova Luka 1
selo Obradova Luka 2
selo Zabrđani 38 7
selo Vranić 2
selo Tomišlje 22 7
selo Gornje Ljubišići 21 3
selo Srča 5 6 1
selo Doljnje Ljubišići 8 1
selo Ljubišići 3
selo Gornje Ljubiški 4 2
selo Ljubišići◊154 1 1 2
selo Crniči 8 1
selo Rajac 15 3
selo Tuhovici 1
selo Medenik 5
selo Golubići 10
selo Luka 6 1
selo Završ 3
selo Gornja Roman 7 1
selo Golubući 3
selo Vituš 7 1 1
selo Vituš 2
kasaba Ulog
mahala časne džamije Mehmed Bega 20
mahala Ibrahim Hodže 26
mahala Pirije sina Mustafina 17
mahala mesdžida Sarača 19
Nahija Goražde
kasaba Goražde
džemat muslimana 43
mahala kršćana 13 21 11 1
vinogradi mahale kršćana
selo Rudevo 9 1
Crkva Sveti Đorđe 3
selo Sopotnica 13 1
selo Deševo 12 1
selo Gornja Brda 12 5
selo Vragolo 14 4
selo Hlapine 48 13 1
selo Hrupuljica 14 2
selo Dolnji Šušnik 4 7 1
selo Gorna Šušnik◊155 4 1
selo Duga Vlasin 8
selo Duga Vlasin 1
selo Ušanovići 14 2
selo Dolnja Črešnica 11 8
selo Dolnja Košara 5 1 1
selo Gornja Košara 3
selo Košare 2
selo Dolnja Brda 2
selo Gornja Zaselak 3 2
selo Dolnja Zaselak 2
selo Zaselak 3
selo Završ 5 3
selo Reži 4 1
vinogradi sela Reži
selo Vojtina 8 4
selo Glamoč Potok 10 1 2
selo G. Glamoč Potok 6 1
selo Kosil Potok 4 1
selo Kosil Potok 2
selo Kosil Potok 3
selo Milja 7
selo Milja 1
selo Dolnje Kopač 10 2 2
selo Gornje Kopač 6
selo Dolnje Klak 13 1
selo Dolnja Icka 2 1 2
selo Gornja Icka 8 4
selo Mihalo Polje 13 2
selo Ožilje 6 3 2
selo Kostići 5 1
selo Črešnica 7 4
selo D. Trešnica 2 4
selo S. Brda 19 1
selo Strožine◊156 14 2
selo Konbaba 4
selo Gorna Konbaba 8
selo Završ 3 1
selo Vinicka 2
selo Ćutorad 2 2 9
selo Đurđevac
Nahija Pribud pripada Foči
selo D. Negoševići 13 1
selo D. Pocrnja 22 3 2
selo S. Pocrnja 2
selo Borajna 4 2
selo Borajna 13 4
selo Vranjak 7 2
selo G. Batevo 2
selo G. Batevo 4 2
selo G. Bateva 2
selo Međurječe 9 3 1
selo Njegošević 2 1
selo Donja Osoja 4
selo Dolnja Kamen 8 1
selo Gornja Klak 4 1
selo Trebosilj 15
selo Kolibka 11 1
selo Jatina 8 1 1
selo Vranpotok 11 8 3
selo Dolnja Bateva 7 3 1
selo Dolnja Bateva 2 1
selo Dolnja Bateva 2
selo Srednja Bateva 13 7 3
selo Dovršina 9 3
selo Budašje 2 1
selo Brozovača◊157 6 2
selo Hmeljnica 5 1
selo Hmeljnica 3 2
selo Hmeljnica 7 6 1
selo Podkalac 5 1
selo Kavoštica 17 3 12
vinogradi Kavoštica
selo Leskovica 4
selo Leskovica 1
selo Mileševa 5 1
selo Gornja Blizna 34 11 1
selo Blizna 6 1 2
selo Prigovište 24 3
selo Gornja Biočka 17 2 2
selo Crnobalj 5 2 1
selo Repište 4 2
selo Repište 2
selo Gornja Kanina 3 1 4
selo Zakaljine 15 1 3 1
selo Zaklanje 5 2
selo Zaklanje 3
selo Gornja Neraska 2
selo Gornja Neraska 1
selo Donja Glužina 4
selo Gornja Glužina 3 3 1
selo Gornja Kopače 21 3 2
selo Gornja Bateva 4 1 10 4
čifluk Baždara Vukašinova 3
selo Trebeševa 25 2
selo Selce 13 15 3 6
vinogradi Selce
selo Žuželj 18 1 2
selo Medošević 13
selo Gornja Bezujna 10 1
selo Slatina◊158 10 1 5
selo G. i D. Tuleždol 8 3
selo Berubat 5 5
selo Rastoka 13 2
selo Gornja Lušca
mahala Prisoje 20 1 2 2
mahala Ladanići 24 1 1
mahala Stoplašin Dol 7 1
mahala Kručanj 10
mahala Biosra 13 1 1 1
selo Gornji Prvanj 6 4 1
selo Dolnji Prvanj 5 3 1
selo Srednja Leska 1
selo Prača 7 3 3 1
selo Popov Dol 5 1
selo Dolnja Blizna 4
selo Matorčina 2 5
selo Kosovrate 3 2 2
selo Kosovrate 4 1
selo Stopodić 6 1
selo Tuhova 3 4
selo Boreva 8 1
selo Završ 4
selo Završ 3
selo Balin Potok 23 2 2
selo Dolnja Kopače 18 1 1
selo Zapotočje 5
selo Gornja Negošević 8 3 6
selo Gornja Bučja 3
selo Meljine 11 8 3
selo Dolnja Brvina 23 8 9
selo Petačine 1
selo Borajna 14 12
selo Crna Njiva 1
selo Njegošević◊159 4
selo Vrba Gornja 6 4 1
Kaza Nevesinje – Nahija Nevesinje
sami pazar Sopot
mahala časne džamije 85
mahala kršćana 10 1 1 6
selo Bratač
selo Izov Dol
mahala Tabaja 26
mahala Komadine 14 1 1
mahala Hranikuće 13 2 1 1
mahala Rakova Noga 11
selo G. i D. Postoljani 22 1 12 1 2
selo Gornja Postoljan 12 1 3 3 2
selo Bratač 27 4 2
selo Založje 20 3 3
selo Grabovica 44 1 27 6
selo Gornja Hrast 6 4 1
selo Srednja Hrast 4
selo Dolnja Mala Hrast 10 4 2
selo Izovdol 20 8 1
selo Lukavac 17 3
selo Bidenje 72 7 4
selo Bezdadje 2
mezra Kokorine 5
selo Srča 14 8
selo Bojišta 10 1 1
selo Humčani 3 5
selo Nedokuće 10
selo Crgova 18 7 1
selo Dolnja Koleška 7
selo Gornja Koleška 38 39 1
selo Biograd◊160 70 17 3
selo Mali Beligrad 3 2
selo Rogača 11 4 1 2
čifluk Hajrudina ceribaše 3
selo Sopot
selo Mala Slat 15 4
selo Dolnja Čanja 24 13 2
selo Gornja Čanja 9 1 3
selo Gornja Drežna 10 2 1
selo Dolnja Drežna 14 5 1
selo Tučep 21 3
selo Preseka 12 11 2
selo Gornja Slat 36 5 3
selo Sopilj 65 8 2
selo Žiljeva 61 5 11
mahala Udrešnje 1 1
zemin Hadži Huseinov 1 2
selo Udrešnje
mezra Gnojnica 1 1
selo Hodanići 26 22
selo Kovačići 11 1
selo Udrešnje 3
selo Rabina 1
Nahija Konac Polje pripada Nevesinju
selo Dramiševa 16 4
selo Bohebratići 6 2
selo Boljebratić 2
selo D. Zaboran 13 1
selo Mrkovići 6 3 1
selo Luka 26 19 2
selo Mala Luka 9 3
selo Mala Luka 2 1
selo Seljan◊161 15 4 1
selo Živnje 11 1
mahala Živnja Druga 4
selo Vranešina 9 6
selo Gradac 4
selo Kruševljani 31 15
selo Pribkovići 7 1 2
selo Mala Luka 3 1
Nahija Neretva pripada Nevesinju
sama Kasaba Belgradžik
džemat muslimana 49
mahala Hadži Abdije 26
mahala Sulejman bega 36
sami pazar Neretva-Belgrad
mahala hrišćana 6 2 2
selo Zaslivje 16 4
selo Zaslivje 3 1
selo Zaslivje 5 1
selo Ošalići 3 2
selo Krata 11 4
selo Bileševnica 6 2
selo Puhovići 3 1
selo Seljani 8
čifluk Ajasa hadže 4 2
selo Gornja Orahovica 44 2 6 2
selo Donja Orahovica 16 8 1
selo Dolnja Orahovica 11 1
selo Orahovica drugi naziv Grušnica 3 1
selo Papratsko 23 20
selo Gradičani 17 10
selo Donja Jošanica 8 3
selo Jošanica Gornja 26 1
selo Stara Gora◊162 1
selo Stologlavci
selo Sela
selo Jošanica
selo Kratina
selo Pribičići
selo Gornji Kučići 8 2
selo Ostrožac 23 3 12
selo Vrapci 20 9
selo Zavranje 4 1
selo Premilovići 14 17
selo Vrca 5 1
selo Nagori 10
selo Čehar 20 18
selo Pribičići 8 5
selo Pribići 22 2 7
selo Donje Čičevo 19 3
selo Gornji Zaborani 6 7
selo Donji Grkovići 34 1 28
selo Gornja Grkovići 55 40
selo Kuti 11 4 2
selo D. Borka 13 2
selo Gornja Borka 11 6 3
selo Turija 36 2 2 1 8
selo Idbar 2
selo Grušča 13 8 1
selo Kljenica 7 7 1
selo Golubci 7
selo Ušići 11 1
selo Crkvine 3
selo Đužani 23 25
selo Lađanica 4 1
selo Bavrnje 6 2 2
selo Planica 2
selo Dubočani◊163 8 8
selo Ribari 14 1
selo Podkom 11 3 1
selo Ljubanica 13 3
selo Seljani 10
selo Idbar 32 7
selo Kučići 1
selo Kučići 17 4 1
selo Precipura 15 7 1
selo Radešina 6 4
selo Janjina 8 5
selo Mala Radešina 3 1
Kaza Blagaj – Nahija Blagaj
sami Blagaj 51
mahala Mesdžida Čejvanbega 20
mahala Mesdžida Kod Mehmeda 13
varoš Blagaja sa Podgrađem 6 1 11 20 4
vinograd Blagaja sa Podgrađem
mahala Topčibaše sa Podgrađem 2 1 12 2
vinogradi Topčibaše sa Podgrađem
mahala Topčibaše sa Podgrađem 5 11 18 5
vinogradi Topčibaše sa Podgrađem
mahala Topčibašina sa Podgrađem 1 3 2
vinogradi Topčibašina sa Podgrađem
mahala Topčibašina sa Podgrađem 3 10 5 3
vinogradi Topčibašina sa Podgrađem
selo Dračevice 24 22 2
selo Matara 5 1 2
selo Dolnji Orah 3
selo Oklada 8 7 5
selo Kosor 21 12
selo Međurječ 3
selo Čičići◊164 4 1
selo Gornji Hercegov Gaj 9 8 9 13
vinogradi Gornji Hercegov Gaj
selo Hercega Gaj 13 14 8
vinogradi Hercegov Gaj
selo Barila 14 4
selo Bunica 10 1 2 4 2
selo Bunica 3 1
selo Kamena 1 1
selo Vranovići 11 1 6 3
selo Donji Vranovići 17 2
selo Vranovići 17 1
selo Gornje Vranovići 13 7 3
selo Nedovići 8 2 1
mahala Galičići 5 5
mahala Vranovići 5 3 1
mezra Stubica 13
mezra Kokorina 10
selo Maloradinje 2 1
selo Radinje 1 1
selo Krtuše 2
selo Kukal 30 14
vinograd Kukal
selo Kukal 7
selo Jasenova 11 11
selo Gnojnice 45 19 1
selo Brakčići Veliki 15 7 3
selo Vrtca 4 1 1
selo Rotimlja 10 1 2
selo Srnetica, Starka, Bukovica 2
selo Bradačići 2
selo Prag 3 1
selo Ljubosilje 3
mezra Ravnica 4 1
selo Hodbina◊165
selo Krvača 2 5
selo Gabelište 1 1
selo Velja Međa 9
selo Gabela 12
sama Gabela 11
selo Čaljeva i Krvača 6
selo Medkovići 3
selo Ćelinci 2
selo Višići 4
selo Višići 10
selo Kamena 15 1 1
selo Hodbina 10 2
sama varoš Počitelj 12 1
vinogradi Počitelj
Nahija Dabar pripada kazi Nevesinje
selo Predolje 60 1 28 6
selo Belobrda 10 2 2
selo Meče 11 6 1
selo Hujići 1
selo Lapšići 30 1 4
zemin Izrovnica 3 3
selo Zagrad 17 3
selo Lapaš 18 9 2 1
selo Zdodlak 9 2 2 1
selo Dragljevo 8 1 1
selo Sozine 11
selo Ponikva 21 1
selo Baran 7 3
selo Jara 7 5 1 1
vinograd Sraški Dol 1 2
selo Gornja Ostrobić 26 1 6 1
selo Dolnja Ostrobić◊166 31 8 1
selo Kokoriče 4 6 1 4
selo Vatnica 7 9 11 3
mahala Srednje 15 10 15 1
mahala Bačvice 16 9 11
selo Kalac 11 9 6
mahala Kukal 13 2 10
selo Dažilj
mahala Biljan 8 6 6 3
mahala Prisoje 17 1 6
mahala Kuta 9 8 2
mahala Osoja 19 5
selo Gradac 13 9 1
selo Prosine
mezra Rasohača
mezra Pčelica
mezra Krnji Dol
selo Hatin vinograd
selo Hujići
selo Lapšići vinograd
selo M. Ponikva vinograd
selo Prosine 1
selo Brdeć 1
selo Hatili 3
selo D. Hujići 2
mezra Klakorina 6
selo Vranka 1
selo H. Dol 23
Nahija Boban i drugo
selo Stenče
selo Grbica 4
selo Rabti 2
selo Drbanj◊167 6
selo Karavica 1
selo Zubovići 2
Nahija Ljubine pripada Kazi Nevesinje
selo Osojna Barnos 10 1
selo u blizini sela Osojna Barnos 2
selo Drugi Osojna Barnos 1
selo Prisojna Barnos 6
selo Prekosela 6
selo Žabica 10 5 8 1
Nahija Vidoška
selo Stolče 5 1
selo Stolče 2 5
selo Stolče 18 9 1
vinogradi Sraški Dol 13 12
vinogradi Sraški Dol 7 7
selo Stolče 4 1 1
mahala Ozinovići 3
selo Stolče mahala Radinja 2
selo Stolče mahala Radinja 1 1
selo Stolče mahala Kukavac 8 1 5 1
selo Ošanovići 14 4
selo Mali Dlanac 2
selo Gornji Mosor 1
selo Rastaš 1
selo Košar 1
selo Hvaljina 5
selo Dračeva 1
selo Uvala 1
selo Vuđebe 1
selo Gornja Mosor 1
selo Dobrešnica◊168 1
selo Dretanj 1
Kaza Nova u Livi Hercegovina
sama Nova 42
sama Nova 32
selo Bogdanovići 4
selo Badinoga 3
selo Dragojevići 19 1 11
selo Krapižan 4 1
selo Poplašić 5
selo D. Milotina 3 2 2
selo D. Milotina 3 2 1
selo D. Milotina 4 7
Nahija Trebinje pripada Kazi Nova
selo Čičeva 3 1 3
selo Čičeva 1 3
selo Glavska 3
selo Glavska
selo Podčačevine 2 6
selo Podčačevine 2 7
selo Poljice 2 5
selo Divine 3 3
selo Divine 1
selo Gumiljani 2 6
selo Gumljani 4
selo Hlapnja 1 7 1
selo Bila 2
selo Dragodol 2
selo Tvrdoši 6
selo Gručar sa Lastvom 2 13 14 1
selo Grnčar 18
selo Tuhova◊169 5
selo Silošnica 3
selo Bilač 2
selo Pridvorica 1
selo Pridvorica 1 3
selo Starovinići 4
selo Starovinići 4
selo Zasad 2 3
selo Popa 2 5
selo Gola Glavica 4
selo Gola Glavica 2
selo Silošnica 2
selo Silošnica 3
selo Popovište 3
selo Popovište 3
selo Gorica 3 1
selo Gorica 4
selo Zgonjeva 1 5
selo Žuželj 4
selo Hrupila 1
selo Poljica 1
selo Brgova 3
selo Česovica 1 2 1
selo Česovica 1 8
selo Hrupila 1 5 1 3 1
selo Hrupila 7 1
selo Imočeva 1 4
selo Stubje 7 1
selo Biograd 1
selo Biograd 5
selo Sopošnica 1
selo Čičeva 6
selo Korovići 1 22 1
selo Robljani 4
selo Mrvin◊170 6
selo Skozigrm 1 12
selo Mažikože 1 6 2
selo Mažikože 3
selo Hlapina 6
selo Zgonjevo 3
selo Čičeva 1
selo Glavska 1
selo Silošnica 1
selo Korjenići 4
selo Dražin Dol 1 13 2
selo Hrupila 9 1
selo Hlapine 11
selo Bogovine 13 1
selo Bilo Polje i Okolište 2
selo Čičeva 1 7
selo Gumljani 4
selo Hrupila 7
selo Česvenka 1 8
selo Bijograd 5
selo Bobovište 3
selo Sopotnica 1 4
selo Pridvorica 1 4
selo Orašine 6
selo Belgrad 12 1
selo Gola Glavica 4
selo Česvenica 5 1
selo Lokva 7
selo Ljubučevo 8
selo Zgonjevo 4 8 1
selo Stubnica 5 1
selo Orašje 2
selo Stubnica 3
selo Popovište 6
selo 227/114; 88◊171 12 1
selo Vladska 1 11
selo Broćka 9
selo Maleš 2
selo Katinanjina 6
Kaza Cernica sama tvrđava Ključ
sama tvrđava Ključ 25
mahala časne džamije M. Ejnebega Dedea 19
Nahija Gacko
sama kasaba Cernica 6 59 1
selo Stepen 6 7
selo Stepen 5
selo D. Tvrdanj 4
selo G. Tvrdanj 3 1
selo Branilovići 18 4
selo Branilovići hajmani 5 2
selo Zagrad 5 1 1
selo Ribica 2
selo Osoja 4 11
selo Dolna Gradčanica 12 3 3 3 1
selo Nadanići 3 1
selo Kutnica 10 3 2 1
selo Gornje Ravne 2
selo Slivje 12 2
selo drugo Slivje 2 1
selo G. i D. Dobropolje 11 1 2
selo Šemihova 2 1
selo Kutnica 1 1
selo Hodanići 4 2
selo Vrba 4 9
selo Poljice◊172 1
selo Kokorina 1
Nahija Popova
selo Kotez 18 23 8 5 1
selo Kijev Dol 9 5
selo Ciciline 7 4
selo Čavaš 18 5 8 3
selo Ravne 31 25
selo Cvaljine 28 16
selo Mišljen 5 8 1 8
selo Jasenica 4
selo Orahov Do 19 13 1
selo Dračevo 6 5 1 7
selo Muševići 5 7
selo Kosičani 2 20 1 25
selo Grmljani 2 13 3 15
selo Poljica 3 19 20
selo Duži 4 2
selo Površica 7
selo Zavala 22 18
selo Kaćun 9 10
selo Kaćun 4
selo Bresnica 4
selo Velika Vas 50 30 1
selo Dubljan 25 23
selo Velja Međa 13 10
selo Sedlari 1 17 20
selo Jasenica 5
selo Golubinac 4 8 1
selo Golubinac 1 3
selo Orašje◊173 8 14
Kaza Mostar
sama Kasaba Mostar
mahala Haki Mehmed-Bega 50
mahala Haki Huseina 36
mahala Nezir-age 22
mahala janjičara i spahija 36
mahala Hesuha dizdara 13
mahala Jahija hodže 30
mahala Ćejvan ćehaje 35
mahala Husein hodže rahmetli 38
mahala Bajazid hodže 21
mahala rahmetli Sinan-Paše 24
mahala Jahja hodžina 66
mahala Kamber-age 34
mahala Zahum 30
mahala Bajezid hodže 26
mahala gospođe Fatime Jahja-agine 52
mahala Opine 9 4
mahala Zahum sa mah. Rodoč 18 1 1 11
selo Opine
selo Podolje 5 2
selo Kozice
selo Vrapčići 17 10
selo Vina 15 7
selo Zalik 18 5
selo Lišan 23 3 5
selo Obršan 8 2 1
selo Tat 14 5 1
selo Kuta 7 1
selo Prigrađan 7 1 1
selo Željuša 35 27
selo Potok◊174 16 13 3
selo Donje Zojimlje 37 21 2
selo Lise 11 2
selo Lipovac 13 4 3
selo Tate 2
selo Bogodol 1
selo Čemljan 5 3
selo Veliki Čemljan 44 1 28 8 1
selo Čemljan 3 13 1
selo Vituša 9
selo Mahala Orlac 5 2
selo Orlac 9 6 1
selo Orlac 2
selo Gornji Hraštani 19 5 2
selo Bučići 7 1 5
selo Kribava 12 2
selo Kribava 1
selo Jasenjani 20 5
selo Vlasnići 21 14 1 1
selo Hum 13 13
selo Tušnići 18 8 12 3 1
selo Gradac 29 6 13 1
selo Gradac 1
selo Podgorani 29 20 5
selo Dobrić 10 4 2 5
selo Dragljan 1
selo Knežpolje 2 6 2 1
selo Ljubotići 13 14 7
selo Ljubotići 3 7 1
selo Gornja Ratimlja 27 1
selo Gorance 20 11 8 4
selo Crnač 14 4 9 3
selo Rakitnalica 5 1 1
selo muselema Kočereva 1 12
selo Kočerin◊175 1 4
selo Hrasna Sutina 16 1 3
mezra Smrdan 2
selo Studenci 4 1
selo Vitina 3
selo Klobuk 3
selo Nedrebići 1
selo Dolnja Tuhaljina 1
selo Vihovići 16 5 4
vinogradi Vihovići
selo Drugi Vihovići 1 1
selo Mali Uhovići 1 1 4
selo Donji Suhodol 17
vinogradi Donji Suhodol
selo Gornji Suhodol 1
selo Gornji Dobrić Polog 2 1
selo Sutina 1
selo Dobrikovići 2 1
selo Stepkovići 4
selo Dobrosel 2
selo Stepkovići 2
selo Stojčići 2
selo Žuželj 1
selo Gradac 2
selo Biletići 1
selo Služanj 1
selo Kruševo 2
selo Ljubiše Prisoje 1
selo Knezluk 1
selo Buhovo 2
selo Služanj 1
sami Mostar 18
selo Kozice čifluk Mustafa-paše 5
čifluk Mustafa paše – Kozice 4
čifluk Mustafa paše – Kozice◊176 7
čifluk Mustafa paše – Kozice 8
čifluk Mustafa paše – Kozice 7
čifluk Mustafa paše – Kozice 6
čifluk Mustafa paše – Kozice 7
čifluk Mustafa paše – Kozice 4
selo Bogodol 3
selo Luče 2
selo Brezičani 3
selo Vrapčići 2
muselemi sela Kozice (čifluk Mustafe-paše)
Nahija Imotski u Kazi (Mostar)
sama tvrđava Imotski 1 3
mezra Popovije 3 5
selo Prgul 2
selo Podbila 1
selo Zvindol 1
selo Vinac 7 2 1
selo Grabuljan 10 1
selo Dračan 4
selo Kozice 4
selo Dračan 4
selo Ljubiše sa Sutnom 1
selo Podbilić 4
selo Nevesel 1
selo Godanova 6
selo Godanovo 1 15
selo Oksovići 5 2
mezra Seljašnica 4
selo Provredol 1
selo Podastrane 2 6 2 3
mezra Preratin Laz◊177 2
selo Grasova 16 8
selo Crnogovac i Vinac 2
selo Poljica, Drenovac, Grude, Dutup 5
selo Slodnica 2
selo Lužjak 3
selo Grabuljan 1
selo Studenci 1
selo Drenovci 1
vinogradi selo Podbila 1 4
selo Gorice 3
selo Vrhdol 4
selo Kozice 3
selo Podgrađe 2
selo Gornji Snozin 2
selo Podastrane 1
selo Rečica 8
selo Studenica 2
selo Veselica 2
selo Studenci 1
selo Ružići 1
selo Donji Snozin 1
čifluk Kola 7
mezra Musoča 6
selo Gorica 3
čifluk Bešlije Ilijasova 2
selo Vinac 3
selo Humljani 3
selo Brzgul 1 27 2
Nahija Ljubuški pripada Kazi Mostar
selo Ljubuški 30 12 15 1 7
selo Glinac 4
selo Haldomilići◊178 1
selo Ljubuša 1
selo Studenci 7 1 1
selo Vrbovnik 2 10
selo Kruševo 9 2 3
selo Brezičani 2 3
mezra Dusina 1 9
selo Blatnica
čifluk Baraka ćehaje 2 5
selo Brekal 7 3
selo Vrgora 10 11 5
selo Studenci 2
selo Vrbovnik 3
selo Vojninići 1 2
selo Hrastova Glavica 1 1
selo Rastok 1 2 2
selo Čapljina 3
selo Vojihnići 2
selo Papratnica 2
selo Radobara 2
selo Tihaljina 2
selo Zavrbica 1 1
selo Moštanica 1
selo Glibar 1
selo Vitina 2
selo Vitina 1 3
selo Papratnica 1
dio Dabrice mezra 2
selo Oštrog 2
Nahija Duvno pripada Kazi Mostar
sama kasaba Župan Potok 54
selo Maš 5 7
selo Kongor i selo Grupe◊179 20 10
selo Ržane 5
selo Kongora i selo Lipe i Maš 5 12 1
selo Kongora i selo Lipe i Maš 11 7
Nahija Kukanj u Kazi Tašludža
sama kasaba Tašludža 79
mahala Ahmeda Ilijasa 40
džemat kršćana Tašludže 6 50 1
selo Zasavlja 4 1
selo Srednje Popovine 2
selo Sliveštak 1
selo Ilijaš Nadine 1
selo Strahovdol 23 5
selo Jagodni Dol 9 2
selo Krstac 6 2
selo Ponikve 8 2
selo Petibor 11
selo Dolnja Rudnica 3 2
selo Gornja Rudnica 5 4
selo Kukanj 6 1 1
selo Gornji Gradac 28
selo Ostrožilje Doljnje 4 4
selo Dolnje Ostrožilje 2
selo Gornje Ostrožilje 2
selo Ostrožilje Gornje 18 1 4
selo Plješevine Male 16 7 10 1
selo Resište 12 4
selo Brekinje 8 7 1
selo Donji Gradac 12 2
selo Zaostra 31 4
mezra Orukovina 4
selo Kolašnica 3 4
selo Tikova◊180 9 8 3 2
selo Gornje Dupče 2 16 1
selo Donji Dubac 7 11
selo Gornji Hromci 8 1 1
selo Donji Hromci 9 1 2
selo Krčevine 3
selo Krčevine 2 2
selo Pridvorica 4 1
selo Hoćevina 17 11 1
selo Donja Petačina 2 8 2
selo Oborci 10 2
selo Obri 1
selo Selašca i Zašnje 32 5 1
selo Zbljevo 7 21 10 1
selo Jabuka 9 2
selo Klakorina 10 1 1
selo Presoje 10 10 1
selo Zadublje 22 1 9
selo Planicka 3
selo Planicka 2
mezra Planicka 3
selo Robulje 5 4
selo Gornja Počeča 3 3 1
selo Donje Čadinje 6 1
selo Gornje Čadine 2
selo Posjed Olina 9 2
selo Raden Dol 12 3 2
selo Lađine 10 2
selo Hajlovina 7 3 1
selo Griva 5 16 3 2
selo Vidre 21 4 8 1
selo Šivadovina 4 1
selo Bogovo 25 2 1 2
selo Služanjska 1 1
selo Glisnica◊181
mahala Gornja Sela 25
mahala Dolnja Sela 9 9
mahala Presoja 11 1
mahala Pridvrbica 16 7 2
selo Klanci 14
selo Popova 13 1 9 2
selo Gornja Matorčina 9 10 2
selo Gornja i Dolnja Orlja 24 15 2
selo Crna Brda 9 2
selo Donja Rudnica 10 3 3
selo Sedlari 8 18 1
selo Stržica 5 4
selo Rabičlje 11 9
selo Završ 25 4 5 2
selo Mrčevo 23 4
selo Gornje Uzašnje 18 5 1
selo Gornji Tepci 2 8
selo Kneževa Njiva 1
selo Kneževa Njiva II 1
selo Klisovina 1
selo Selište 6 2 1
selo Donji Kotorac 14
selo Gornji Kotorac 3 1 3
selo Kruševo 5
selo Kruševo Malo 1
selo Kružol 3
selo Lukar Potok 3
selo Lukar Potok II 2
selo Donja Paoča 5
selo Gornja Paoča
selo Donje Uzašnje 5 1
selo Donje Uzašnje 4
mezra Dobrodol 3 1
selo Plješevina◊182 15 5
selo Bučnje 24 3 5 1
selo Dobra Polja 2
selo Zajelje 5
selo Praprat 5
selo Komin 2 3
selo Donje Radovine 5 2 1
selo Bzenica 13 4 9 1 4
selo Donji Šumani 9 1 2 1
selo Donji Šumani 2 2
selo Spratine 1 2
selo Spratine 1
selo Gornja Brvenica 30 8 3
selo Dolnja Brvenica 28 24 5
selo Gornje Obri 1 8
selo Unište 1
selo Gornja Gora 8
selo Petine 25
selo Trpine 5 15 3
selo Drijen 4 3 1
selo Dužice 4 1 1
selo Čadinje 9 3
selo Bučje
(mahala) Donja Sela 21 25
mahala Srednja Sela 4 6 14 5
mahala Gornja Sela 4 5 5
kasaba Čajniče
mahala časne džamije Sinan-bega 33
mahala časne džamije pokojnog Mehmed-bega 38
mahala mesdžida Hadži Velije 26
mahala kršćana 28
mahala muslimana … 9 7
samo Čajniče 29
selo Mrkojevići◊183 2 6 1
selo Kržava 15 29 12 1
selo Ruševina Tvrđava 22 1
selo Gluščići 5 1
selo Babina Brda 7 7
selo Štakorina 11 3 1
selo Čestine 17 4
selo Vitina 16 10
selo Hmeljak 7
selo Brečica 5 1
selo Lehova Brda 1
selo Vrba 6 4
čifluk Murata sina Jusufova 5
selo Unina 2 6
selo Podujevići 26
selo Zukva 17
selo Leskovac Polje 17
selo Slatina 7
selo Pridvorica 1 1
selo Borisnik 4 4
selo Tori 3 3 1
selo Dobri Dol 6 1 1
selo Lisičine 3
selo Stitarica 10 3 1
selo Godešina 1 15
selo Visočka 15 13
selo Zabrdine 9 7 1
selo Gunovište 10 6
Nahija Poblaće pripada Kazi Prijepolje
selo Redojevina 3 1
selo Obri 10
selo Duga 11 1
selo Duga druga◊184 8 1 2
selo Gora 6
selo Borova 2
selo Gornja 227/240 8 1 5
selo Gornje Prvište 13
selo Crnica 8 6
selo Matići 11 3
selo Donji Drin 3 1
selo Donja Dobra 7 4
selo Zastenje 3 2
selo Zastenje Donje 2 6 2 2
selo Košuđe Čela 3 2
selo Košuđčela druga 2
selo Rošci
selo Gornja Dobra 2 3 1
selo Donja Široka 8 4 2
selo Gornja Široka 2 3
selo Gornje Lipe 3 2
selo Donje Lipe 9
selo Podi 11 6
selo Prelopać 5 4
selo Prelopać 6 1
selo Donje Unište 11 3
selo Gornje Unište 12 4
selo Sorin 32 2 2
selo G. i D. Brnar 4 3 1
selo Borin 1 3 2
Nahija Mileševa
džemat muslimana u blizini tvrđave Mileševa
mahala časne džamije hadži Mahmud◊185 45
Nahija Mileševa pripada Kazi Prijepolje
sami pazar Prijepolje 1 13 2
mahala Vrbak 5
mahala Radešina Radosava 6
mahala Radivoja popa 5 3
mahala Milke sina Radišina 10 1
mahala Baždareva 7 1
mahala Ivana Živkova 3
mahala Radonja Radešinova 3 1
mahala Radičeva 1 1 4 1
selo Hrasna 3 1 3
selo Ratajska 1 8
selo Ozuje 20
selo Oznije 1
selo Skrobočeva 13
selo Sveti Gora 3 2
selo Krljava 4 1
selo Milunovići 4
selo Reka 1 2 1
selo Ruti 2
selo Reka drugo 1 1
selo Gornja Vinicka 2 18 2
selo Vranica 3
selo Dumljani 2
selo Dobrovodica 3 5 1 1
selo Divjak 2
selo Mijoska 5 2
selo Mijoska 2
selo Mijoska 4
selo Dečevo 1
selo Kreševina 3 6
selo Kaćevo◊186 11 1 10 3
selo Staro 4
selo Žitine 2 5 1
selo Tvrdkovići 1 3
selo Svedobra 1 1
selo Svedobra 4 21 13 1
selo Pograđe 10 1 2 1
selo Kosatnica 8 15 1 4
selo Kosatnica 3 1 1
selo Donja Lučica 1 4 3 1
selo Karine 2 15 7 2
selo Karine 1 4
selo Oborci 6
selo Belobaba 3 2
selo Krševina 7 1
selo Tvrdko 2
selo Papratište 7
selo Unije 2 4
selo Crno Ovnovište 2 1
selo Dobroselce 3
selo Miledraž 1 4
selo Đadinje 3
selo Čepo 2 1 4
selo Milešev Dol◊187 1 29

Izvor:* Ankara Tapu ve Kadastro Genel Müdürlüigü № 483 (8), 484 (7). Fotokopije u Orijentalnom institutu u Sarajevu, br. 226.◊138

 

izvor:Ahmed Aličić. Privredna i konfesionalna struktura stanovništva u Hercegovini krajem XVI stoljeća. Prilozi za orijentalnu filologiju. Vol. 40. Orijentalni Institut Sarajevo. Sarajevo. 1991. Str. 125-192.

priredio:Kenan Sarač

GENOCID U FOČI 1992. – 1995.

knjiga-003

GENOCID U FOČI 1992. – 1995. /zbirka tekstova objavljenih na facebooku,flickru,
portalima itd…/

Knjiga u nastanku. Zasad dostupna u virtualnom izdanju.

Knjiga je nastalo iz nekih ličnih razloga i šutnje. Šutnje o Foči. I zločinima u Foči i na teritoriji Fočanske općine.
Žalosno je što mnoge žrtve ne žele pričati o zločinima i zločincima.
Žalosno je što bivši kogoraši ne žele pričati.
Žalosno je što se Foča zaboravlja. Zaboravljena je od države, vlasti, bošnjačkih predstavnika.
Povratak u Foču je doživio fijasko. Razlozi.
ZAŠTO?
Da se ne zaboravi Foča.

GENOCID U FOČI 1992. – 1995. /zbirka tekstova objavljenih na facebooku,flickru,portalima itd…/ – prvi dio

GENOCID U FOČI 1992. – 1995. /zbirka tekstova objavljenih na facebooku,flickru,portalima itd…/ – drugi dio

 

 

Kenan Sarač

Za mene je KPD Foča bio logor i bio sam siguran da iz njega nikad neću izaći

FENA,14.5.2007.
%d1%84%d0%be%d1%87%d0%b0-u-3d-verziji-10

“FVS 119“, invalid od 1947. godine, dospio je u KPD Foča 20. aprila 1992. nakon napada srpskih snaga na njegovo selo i zarobljavanja nenaoružanih mještana. U KPD-u je bio do 23. oktobra 1993., nakon čega je prevezen u zatvor „Kula“ kod Sarajeva, gdje je ostao deset mjeseci. U gotovo dvije i po godine svog logoraškog zatočenja jednom je u KPD-u Foča dobio udarac u potiljak, ali je boraveći tu bio svjedokom mnogobrojnih odvođenja ljudi navodno na razmjene. Odatle se nikada nisu vratili. Danas je kazao kako je siguran da je uprava logora morala znati šta se dešava u KPD-u te da ih on sve okrivljuje za tamošnja dešavanja.

U KPD-u Foča je upoznao i Mitra Raševića i Savu Todovića. Susreta u logoru s Raševićem sjeća se kada je ovaj kazao logorašima da mu se obrate ukoliko nešto nije uredu. Ovaj svjedok to nije učinio iz straha da ne prođe kao Sulejman Čelik, koji je pretučen u logoru nakon što se djelatnicima nevladine organizacije iz Novog Sada požalio da su kasno došli i da je već dosta ljudi pobijeno.

„FVS 119“ tvrdi da je Savo Todović bio glavni u logoru i da je učestvovao u premlaćivanju ljudi. Kao primjer je naveo priču sada rahmetli Ibrahima Šandala, koji mu je u logoru kazao da ga je njegov komšija Savo Todović osobno tukao želeći ga udarcima oboriti na pod, ali se Šandal nije dao. „Sad ćete komšija ubiti“, kazao je tada Todović Šandalu, a ovaj je odgovorio: „Možeš jednom, ali dvaput ne možeš!Ibrahim Šandal je umro u tom logoru. Savo Todović se spominje i u slučaju pokušaja bjekstva jednog logoraša, koji je uhvaćen i pretučen, a svi oni koji su s njim bili u istoj sobi zatvoreni i premlaćeni od Save Todovića, koji im je tada kazao: „Da ga nisma uhvatio, sve bih vas pobio!“

U KPD-u Foča bilo je oko 500 ljudi. Prema riječima ovog svjedoka, najgori je bio august 1992., kada su ljudi najviše izvođeni i premlaćivani, a najčešće nisu vraćani. „FVS 119“ najbolje se sjeća Vidovdana 28. juna 1992., kada je dovedeno oko 50 ljudi. Odvođeni su svaku večer od 17.30 do 22.00 sati. Ko god je tad odveden nije se vratio, kazao je, dodajući kako smatra da su sva tijela bačena u Drinu. Napomenuo je da su prvo odvedeni intelektualci, imućni ljudi ili članovi SDA.

Sjeća se i 17. septembra 1992. kada je stražar Milorad Vuković zatražio od njih da se dobrovoljno popišu za branje šljiva. Odvedeni su Sulejman Čelik, Avdo Hodžić, Suad Borovina, Rasim Kajgana, Džemal Vahida, Refik Veiz, Murat Crneta i drugi. Na upit ostalih logoraša zašto su ovi otišli bez osobnih odijela i stvari, tamošnji stražar je odgovorio da će oni tamo dobiti druga odijela i da će se vratiti. „FVS 119“ zna da se Sulejman Čelik nikada nije vratio jer su njegovi posmrtni ostaci pronađeni pri ekshumaciji.

Blizu KPD-a Foča povremeno je slijetao helikopter. Kad god bi se spustio dogodile bi se „razmjene zatočenika“, a ustvari je to značilo ubijanja, kazao je. Ne zna ko je dolazio helikopterom, ali po priči jednog logoraša koji je bio u blizini na prinudnom radu riječ je o Radovanu Karadžiću, Veliboru Ostojiću i Momčilu Mandiću.

Delegacija MKCK prvi put je došla u KPD Foča krajem juna 1993. Navodno je dolazila i prethodne godine, ali joj nije dopušteno ući. Ovaj svjedok je kazao da je pri dolasku te delegacije „sakriveno“ 20 ljudi, među kojima je Aziz Torlak, koji je s njim bio zatočen u sobi br. 16.

„Čuo sam da je Aziz 7. jula 1993. odveden rano na razmjenu, ali od tada ne znam za njega. Dok sam bio u Kuli čuo sam da su ga htjeli razmijeniti za nekog vojvodu, ali je vojvoda ubijen pa su ubili Aziza“, kazao je „FVS 119“.

Prema navodima optužnice, Mitar Rašević je kao komandir straže KPD „Foča“ bio zadužen za nadzor nad najmanje 37 zatvorskih stražara i nad njima imao efektivnu kontrolu, dok je Savo Todović u svojstvu zamjenika upravnika tog doma imao ovlaštenja i dužnosti koje pripadaju komandantu logora. Obojica su navodno s upravnikom KPD „Foča“ Miloradom Krnojelcem te zatvorskim čuvarima i drugim osobama učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu čiji je cilj bio da se zatoče Muslimani i drugi nesrpski civili iz Foče i držani u nehumanim uvjetima u toj ustanovi koja je imala sva obilježja logora. Taj poduhvat podrazumijeva da su Rašević i Todović planirali, naredili, počinili te podstrekavali i pomagali u planiranju i pripremanju progona nesrpskog stanovništva na političkoj, nacionalnoj, etničkoj i vjerskoj osnovi mučenjem, premlaćivanjem, ubijanjem, nečovječnim postupanjem, nanošenjem povreda tjelesnog integriteta i zdravlja, prisiljavanjem na prinudni rad, prisilnim nestancima, deportaciji i zatvaranjem.

Tužiteljstvo smatra da su obojica optuženih kao nadređene i odgovorne osobe propustili da preduzmu nužne i razumne mjere u sprječavanju činjenja navedenih djela i kažnjavanju počinitelja tih djela.

izvor:FENA,14.5.2007.

HISTORIJA FOČE : POČECI TURIZMA

splavarenje-i-kajaci-na-drini-2

 

Drina protiče kroz slikovite klisure i vrlo zanimljive predjele, stoga je plovljenje njome pravo zadovoljstvo, kakvo se rijetko gdje može naći. Baš i zbog mnogih smetnji za plovidbu, ona pruža takvu osobitu draž, da onaj, koji je jedanput prošao njome, zaželi da to ponovo učini. Zbog njenog jakog i brzog toka i velikih padova njome se može ploviti samo nizvodno i to samo plovnim sredstvima koja vrlo plitko gaze, jer joj je korito na mnogim mjestima vrlo plitko, a ima i mnogo stijenja pod vodom. Jedino korisno plovno sredstvo na Drini su splavovi. Od prije nekoliko godina oni su iskorišćeni i za turizam, jer se inače ne mogu vidjeti prirodne ljepote ove divlje rijeke i njenih klisura. Sem toga putovanje splavom je i veoma lijepa razonoda. I usred žarkih ljetnih dana na Drini je prijatna svježina, naročito u klisurama. Vazduh je kristalno čist i pun mirisa borovine. S vremena na vrijeme zapljusnu vas, kad veći kad manji talasi od bukova, stoga su turisti preko dana u kupaćem odijelu. Gdje je voda mirnija i dovoljno duboka, možete skočiti sa splava i zaplivati. Splavovi plove samo danju; čim se smrkne, prilazi se kraju, na pogodnom mjestu. Možda se nigdje tako dobro ne spava kao na splavu. Tišina, praćena ritmom riječnog žubora ili daleka ravnomjerna buka od nekog udaljenog buka uljuljkuje vas i uspavljuje.-

kajaci-u-klisuri-drine

U najnovije vrijeme kao sport na vodi pojavljuju se platneni čamci za sklapanje, kajaci. Vožnja splavom mogla bi se uporediti sa vožnjom na automobilu, gdje putnik turista može slobodno da razgleda okolinu i uživa u prirodnim ljepotama, jer se o samome kretanju brine vozar (šofer), kao na splavu splavari. Vožnja pak kajakom više liči na vožnju motociklom ili točkom, gdje je sam turista vozar, te mora da pazi kuda ide, pa je manje u mogućnosti da razgleda okolinu; isto tako kajakaš. Ovo je, dakle, više sport, no turizam, upravo: turistički sport.

splav-na-drini-007

S vremena na vrijeme splavom se spuštao niz Drinu i poneki radoznao putnik ili naučnik. Na splavovima, razumije se, sem ponekad primitivno sagrađene kolibice, nema nikakve udobnosti.

splav-na-drini-010

Prvi turisti stranci, neki Englezi i Nijemci, spuštali su se na splavovima oko 1923. god. Kad se kajak-sport stao razvijati, počeli su, 1931. g., na Drinu dolaziti i kajakaši, pojedinci i u grupama od 3 – 10 čamaca, a bilo je putnika i na splavovima. Počeli su dolaziti u većem broju i Česi i Austrijanci. Do 1934. g. Ponekad su strancima činili pratnju i naši kajakaši. Te godine počeo je g. Jov. Blagojević iz Zvornika organizovati izlete splavom i kajacima (kajaci su pošli niz Taru od Levertare i u Višegradu se pridružili splavu). Na Drini su sreli i jednu grupuod 6 Čehoslovaka na kajacima. Taj je put i filmski snimljen od Prosvetnog filma. 1936. g. Bilo je i Rumuna na splavovima i Francuza na kajacima. Nekoliko čuvenih sportista iz Njemačke i Austrije gotovo svake godine provedu na Drini, Tari i Limu po nekoliko dana. Tako je g. E. Švajcer iz Ludvigsburga u Njemačkoj dolazio više puta, a pretprošle godine doveo na Drinu i do sada najveću grupu od 25 kajaka. I taj je izlet filmovan, za društvo Putnik.

splav-na-drini-vrlo-staro-009

  1. god. od 17. jula do 2. avgusta priredilo je Društvo Fruška Gora jednu ekspediciju splavom niz Drinu u cilju proučavanja i opisivanja Drine i vršenja pokušaja da se na splavu udesi što je bolje mogućna udubnost. Provedeno je na vodi 11 dana i 10 noći.

…………

splav-na-drini-vrlo-staro-011

Spuštajući se splavom, ili kajakom, niz Drinu, vide se sve njene izvanredne lokalne, takoreći unutrašnje ljepote.

_ _ _ _ _

drina-geografsko-turisticka-monografija-dragutin-j-deroko-1939-003-0

iz knjige : Drina: geografsko-turistička monografija  Dragutin J. Deroko.

Objavljeno 1939. godine.

_ _ _ _ _

fotografije: flickr ekranportal13/focanskidani/fb PutnikNamjernik

priredio:Kenan Sarač

_ _ _ _ _

DODATAK O SPLAVARENJU I POČECIMA TURIZMA U FOČI

Balvani su redani i međusobno povezivani čeličnim sajlama i željeznim klanfama i od njih su nastajali splavovi, a na njih nabacivana drvena građa, koju su samo izuzetno hrabri i fizički spretni i sretni pojedinci vozili Tarom i Drinom do pilana u Foči i Višegradu, pa sve do Beograda. Ti vješti drinski vukovi zvali su se triftari i od njih je zavisilo koliko će posječene šume iz bosanskih vrleti stići do središta Austrougarske carevine, koja je u 19.vijeku okupirala Bosnu.

U Fočanskom Muzeju postoji podatak da je još 1906. godine, jedan fočanski triftar, na drvenom splavu, Drinom, od Šćepan Polja do Foče, vozio jednog austrijskog šumarskog inžinjera, radi odmora i rekreacije, što bi se moglo uzeti za početak turističkog splavarenja u Foči i okolini.

1932.godine beogradska “Politika” je pisala o zamahu turističkog splavarenja na drvenim splavovima u Foči. Splavovi su naprijed imali drveno kormilo, kojim je snažni triftar upravljao plovilom kroz brzake i slapove Tare i Drine. Dešavalo se da se zbog plahovite rijeke, splav ukliješti među kamene hridi ovih rijeka, ili da se zbog udara raspadne, što nije bio rijedak slučaj.

Ljudi su splavarili Tarom i puno prije nego što su se prvi avanturisti dosjetili prevoziti turiste na tradicionalnom splavu. Krajem 19. stoljeća, kad je porasla potražnja za drvenom građom, nije bilo teških kamiona i suvremenih putova, pa su trupci transportirani rijekom. Šumski su radnici drvene trupce spuštali niz kanjon iznimno opasnim i mukotrpnim načinom. Vezali su ih na splavove na kojima su onda plovili niz rijeku do odredišta. Tada se to zvalo triftarenje. Tara je divlja rijeka i krije mnoge opasnosti, pa su život i sigurnost triftara ovisili isključivo o njihovoj spretnosti i snalažljivosti; kad bi upali u maticu rijeke okruženi brojnim trupcima, teško bi sačuvali živu glavu. Trupci su iz kanjona Tare dalje plovili Drinom do Foče ili Višegrada, a nerijetko i dalje. Triftarenjem se drvena građa prevozila sve do kraja Drugog svjetskog rata.Triftarenje, ili transport drvene građe Tarom i Drinom prekida Drugi svjetski rat, da bi se obnovio 1958.godine, kada se osniva Turistička organizacija Foče i kada triftari na svoje splavove preuzimaju turiste, ljude željne odmora i uživanja u čarima rijeke.

Fočaci svjedoče da je među drinskim vukovima sve do devedestih godina prošlog vijeka, najpoznatiji bio Adem Pendek, o kome se ispredaju brojne priče. Poznate su splavarske familije Pendek, Šabanović, Čelik, Šahinović, Polovina, Lagarija, Dželil i Vejo, a tridesetak kilometara nizvodno, oko Ustikoline, bili su Sofradžije, Mujezinovići, Osmanspahići, Subašići, Sobe, Uzunovići, Merkezi i dr., u Višegradu familije Hašima Paje, Abida Cocalića i Nurka Čankušića, a u selu Godijeno bile su familije Babić i Kovač.

Glavna splavišta za građu su bila u području Huma i Broda na Drini. Stabla su se do rijeke spuštala niz točila (strmi klanac niz koji se spuštala građa) koja su bila dugačka i do 3km. Prirodna točila se zovu riža. Splavari su na Drini imali komande drži ka Bosni sto je značilo lijevo i tjeraj Crnoj Gori što je značilo desno.

Nail Vejo, r.a. - splavar
Nail Vejo, r.a. – splavar

splavarenje _ 005splavarenje _ 006splavarenje _ 007splavarenje _ 008splavarenje _ 009splavarenje _ 011splavarenje _ 012splavarenje _ 013splavarenje _ 014

splavarenje _ 015splavarenje _ 016splavarenje _ 017splavarenje _ 018splavarenje _ 019splavarenje _ 020splavarenje _ 021

VIDEO:

Splavarenje : Adem i Osmo
https://www.facebook.com/kenan.sarac.39589/videos/387443781610545/

Foča – kratki historijat i malo o splavarenju
https://www.facebook.com/kenan.sarac.39589/videos/192927537728838/

Gdje nastaje Drina
https://www.facebook.com/kenan.sarac.39589/videos/440487546306168/

Kako iseliti muslimane?

150-godina-od-progona-bosnjaka-5

Dva dokumenta iz septembra 1935.

piše : Vladan Jovanović
Migracije balkanskih muslimana ka Turskoj vremenski se podudaraju sa slabljenjem i slomom Osmanskog carstva i u neku ruku predstavljaju “evakuaciju” izgubljenih teritorija. Sa druge strane, motivi koji su pokretali iseljenike bili su versko-politički, ali i ekonomski, egzistencijalni. U pitanju je bio i balkanski proces širokih razmera (Grčka, Rumunija, Bugarska, Jugoslavija) u kome se može prepoznati zajednički interes balkanskih država i Turske republike. Jugoslavija je time pokušala da se reši nelojalnog albanskog elementa i dobije zemlju za kolonizaciju, dok je Turska “podesnim elementom” naseljavala opustele krajeve zemlje iz kojih su prethodno iseljeni Kurdi, Jermeni i Grci. Jugoslovenski muslimani su hrlili u Tursku i pod uticajem prigodne propagande (kako jugoslovenske, tako i turske), ali je njihova adaptacija u reformisanoj Turskoj bila gotovo nepodnošljiva.

kako-iseliti-muslimane-iz-jugoslavije-3

Takva kontrolisana stihija iseljavanja je legalizovana 11. jula 1938. potpisivanjem Jugoslovensko-turske konvencije u Carigradu. Njome je bilo predviđeno iseljavanje 40.000 porodica jugoslovenskih muslimana “koji govore turski jezik i imaju tursku kulturu” iz 46 srezova Vardarske, Zetske i Moravske banovine. S obzirom da definisani geografski prostor nije obuhvatao BiH, pomenute banovine su postale tranzitno područje za zainteresovane bosanske i sandžačke iseljenike. Turska se obavezala da će primiti 40.000 porodica u roku od šest godina, a dogovorena odšteta koju bi Jugoslavija plaćala Turskoj iznosila je 500 turskih lira po porodici, tj. ukupno 20 miliona lira. Konvencija je predviđala transfer iseljenika i njihove pokretne imovine do solunske luke o trošku Jugoslavije.

kako-iseliti-muslimane-2

Ovom prilikom donosimo dva dokumenta koja prethode potpisivanju Konvencije. Prvi je Zapisnik interministerijalne konferencije koja je održana u Ministarstvu inostranih poslova Kraljevine Jugoslavije 20. septembra 1935. i razmatrala iseljenje neslovenskog stanovništva iz Južne Srbije. Drugi tekst predstavlja Projekt plana o iseljenju koji je sačinio uži komitet interministerijalne konferencije, a koji je donet na sednici od 24. septembra 1935. u Beogradu. Među zaključcima ovog projekta koji su sastavili predstavnici pet ministarstava i Generalštaba dominira potreba hitnog donošenja bilateralnih konvencija sa Turskom i Albanijom, dok je u slučaju problema sa iseljavanjem Albanaca predloženo njihovo preseljenje u unutrašnjost Jugoslavije. Poreske povlastice su bile predviđene za one koji bi se dobrovoljno odrekli državljanstva, dok su na besplatan prevoz do Soluna mogli računati samo oni koji bi svoju nepokretnu imovinu ostavili državi. Gotovo svi predlozi predstavnika Generalštaba su jednoglasno usvojeni kao mere koje Projekat predlaže za “uspešnije i brže iseljavanje neslovenskog življa u Tursku, odnosno Arbaniju”: suzbijanje propagande protiv iseljavanja koja se vodila iz Tirane, što češće pozivanje neslovenskih regruta iz graničnih srezova na vojne vežbe i manevre, zabranu primanja u državnu službu “lica koja dolaze u obzir za iseljenje”, premeštaj aktuelnih neslovenskih činovnika u druge krajeve zemlje, nacionalizovanje toponima i prezimena itd. Oba dokumenta čuvaju se u Arhivu Jugoslavije u okviru fonda Poslanstvo Kraljevine Jugoslavije u Turskoj-Carigrad, Ankara (370), fascikla 9, arhivska jedinica 42, listovi 637-643. Tekstovi se prenose u izvornoj formi, bez ikakvih stilskih i jezičkih intervencija.

kako-iseliti-muslimane-1
Zapisnik interministerijalne konferencije, održane u Ministarstvu inostranih poslova 20. septembra 1935. god. po pitanju iseljenja neslovenskog stanovništva iz Južne Srbije

Prisutni:

– iz Ministarstva inostranih poslova: g. Ilija Milikić, šef IV otseka Političkog odeljenja, g. Milivoje Milčić, savetnik, g. Petar Cabrić, savetnik, g. Radovan Mitrović, sekretar;

– iz Ministarstva poljoprivrede: g. Vojislav Magovčević, inspektor, g. Đura Tatalović, šef finansiskog otseka;

– iz Ministarstva unutrašnjih poslova: g. Dušan Tadić, inspektor;

– iz Glavnog đeneralštaba: g. Jovan Sokolović, đeneralštabni pukovnik;

– iz Ministarstva finansija: g. Dušan Trajković, savetnik;

– iz Ministarstva saobraćaja: g. Miloš Popović, viši činovnik Komercijal. odeljenja Gen. direkcije drž. žel.

Sednicom je pretsedavao g. I. Milikić. Zapisnik su vodili g. Dr. Feodor Korenić i g. Dr. Jožo Logar, pisari Ministartsva inostranih poslova.

Sednica je otvorena u 18 časova.

150-godina-od-progona-bosnjaka-7

***

150-godina-od-progona-bosnjaka-8

G. ILIJA MILIKIĆ kaže da je g. V. Magovčević izrazio želju da se na jednoj interministerijalnoj konferenciji pretrese pitanje iseljenja Turaka i ostalih muslimana iz južnih krajeva. Ovo pitanje treba što pre rešiti, jer kompaktne mase Turaka i Arnauta duž arbanske granice pretstavljaju u nacionalnom i vojnom pogledu važan problem. Broj Arnauta, kojih ima preko pola miliona, povećao se je od 1931. godine za oko 65.000. Što nacionalizacija neslovenskog elementa nije uspela, razlog je što je pravoslavni živalj u južnim krajevima malobrojan (svega ima u južnim krajevima 165.000 pravoslavnih) i što naš elemenat nije bio dovoljno pripremljen za vršenje nacionalizacije. Prema tome, ostaje jedino još put iseljenja neslovenskog elementa iz zemlje.

Ministarstvo inostranih poslova smatra da treba naročitu pažnju obratiti na Arbanase, jer su kompaktni i u stalnom dodiru sa susednom Arbanijom, gde se, bez obzira na neodređenost političku, ipak polako stvara nacionalni osećaj.

Politika iseljavanja do danas nije dala neke naročite rezultate. Ovaj elemenat seli se u Tursku i u Arbaniju. Postoji mogućnost da se broj iseljenika u Tursku poveća na osnovu prošlogodišnjeg turskog Zakona o naseljavanju čitavih provincija stanovništvom turske kulture. U ovom cilju Turci su zaključili sporazum sa Rumunijom, a sada se vode pregovori i sa Bugarskom. Sporazum sa Rumunijom predviđa da se Turci iz Rumunije, kojih ima oko 400.000, imaju iseliti u roku od 5 godina. Sva njihova imanja će moći prvenstveno da otkupljuje rumunska vlada. Prilikom iseljenja oni uživaju izvesne povlastice; putuju bez običnih pasoša, zastareli porez im se ne naplaćuje, činovnicima se vraća sav uplaćeni novac za penzioni fond, vojni obveznici se oslobađaju od daljeg služenja vojnog roka, za prenos stvari na brodove ne plaća se nikakva taksa, kao ni za prevoz stoke, alata itd. Vrednost imanja iseljenika, koja zbog kratkoće vremena ostaju neprodata, kao i vrednost vakufskih imanja rumunska vlada će isplatiti iseljenicima iz svojih sredstava, pa će se docnije obračunati sa turskom vladom.

Arbanska vlada, koja je ranije bila voljna da primi izvestan broj naših Arbanasa, sada se izgovara da to ne može učiniti iz fiskalnih razloga. Međutim, naše je uverenje da ona to čini iz nacionalnih razloga: ona ne želi smanjenja broja Arbanasa kod nas zbog budućih teritorijalnih pretenzija. Turska vlada, naprotiv, odobrila je za svoje imigrante do 1936. godine 3,000.000 turskih lira.

§ 55 Zakona o državljanstvu dao je mogućnost za iseljenje neslovenskog stanovništva; no i pored toga postoje izvesne teškoće sa naše strane.

Na prvom mestu je primećeno da je učinjena jedna greška, pošto se među izjavama za iseljenje nalazi veliki broj prijava naših muslimana iz Sandžaka, koji su u stvari naši ljudi. Stoga nema razloga da se oni udalje iz zemlje. Mi smo skrenuli pažnju Ministarstvu unutrašnjih poslova da se ubuduće takve izjave našeg slovenskog življa ne primaju.

Druga teškoća je u likvidiranju imanja iseljenika. Ovo pitanje biće donekle rešeno zajmom koji je Ministarstvo poljoprivrede uzelo kod Državne hipotekarne banke u iznosu od 21,800.000 dinara.

Ne treba zaboraviti da čak oni koji su već likvidirali svoja imanja, nailaze na teškoće za dobijanje pasoša, s obzirom na velike formalnosti oko prikupljanja uverenja. Ministarstvo inostranih poslova je predložilo da se ta uverenja imaju izdavati po službenoj dužnosti.

Oni iseljenici, većinom siromašni, ne mogu da snose sami troškove za transport. Zbog toga je zatraženo da im se osigura besplatan podvoz do granice ili bar popust od 75%. Međutim, Ministarstvo saobraćaja neće da vrši nikakvo odstupanje od pravilnika o tarifama.

U svakom slučaju iseljenje treba vršiti po određenom planu. S obzirom na ograničen kredit kojim se raspolaže, trebalo bi odrediti koje srezove, iz vojničkih i političkih razloga, treba u prvom redu raseljavati.

G. MILIVOJE MILČIĆ iznosi da pitanje iseljenja muslimana nije novo, pošto postoji još od 1878. godine (Muhadžiri). Ono je novo s obzirom na § 55, koji je sve do 1933. godine ostao mrtvo slovo. Tek te godine arbanska vlada pokrenula je ovo pitanje, u nameri da reši pitanje državljanstva onih Arbanasa, koji su iz bilo kojih razloga prebegli iz naše zemlje u Arbaniju. § 55 čija je vrednost isticala 1. novembra 1933. god., produžen je na zahtev Ministarstva inostranih poslova do 1. novembra 1938. god. Od onih koji su davali izjave, retko se ko selio s obzirom na činjenicu, da arbanska vlada nije izdavala dozvole za useljenje.

Do sada je iseljeno svega oko 20.000 lica za Tursku. Za Arbaniju je dano oko 2.000 izjava, ali nijedan od ovih nije dobio dozvolu za useljenje. Turci u našoj zemlji pretstavljaju miran elemenat, otsečen od metropole te nisu podložni nacionalističkoj propagandi. Kod Arbanasa je situacija sasvim drukčija s obzirom na to da su naseljeni u gustoj masi u graničnim predelima (u nekim srezovima preko 90% celokupnog stanovništva).

Mi smo u prijateljskim odnosima sa Turskom te u roku od nekoliko meseci možemo rešiti pitanje iseljenja Turaka. Turska prima sve ljude turske kulture te bi na taj način mogli iseliti i jedan deo Arbanasa.

Nikakve žrtve nisu suviše velike, da se ovo pitanje reši. Ministarstvo poljoprivrede, pomoću jedne planske organizacije, treba da razbije komplekse Arnauta, puštajući u svako selo po nekoliko naših porodica, a duž arbanske granice bi trebalo jedan pojas sasvim očistiti Arbanasa.

G. VOJISLAV MAGOVČEVIĆ kaže da Ministarstvo poljoprivrede sprovodi kolonizaciju punih 15 godina. Najviše je iseljeno iz pasivnih krajeva (Bosna, Lika, Hercegovina, Crna Gora). Ali tim radom iscrpljene su već sada sve slobodne površine, a ima još 17.000 porodica koje su podnele molbe za dodelu zemljišta i koje čekaju da se stvori mogućnost za naseljenje u južnim krajevima. Jedino rešenje problema bilo bi u tome, što bi se iselio turski i arbanaski elemenat, koji je naročito jak u 17 srezova; tu je relacija 73% neslovena prema 27% našeg življa. Nacionalni razlozi traže da se nastavi sa kolonizacijom baš pored arbanske granice. U tu svrhu sada je Ministarstvo poljoprivrede uzelo zajam od 21,000.000 dinara kod Državne hipotekarne banke za kupovinu arbanskih i turskih imanja u Južnoj Srbiji. Kad bi se htelo otkupiti svih 15.000 hektara zemljišta, gde bi se moglo naseliti 3.000 porodica naših kolonista, onda bi za to bila potrebna suma od 30,000.000 dinara. Međutim, neki bi hteli da dobiju samo besplatan podvoz do turske granice, a zato bi ustupili besplatno svoja zemljišta.

Pored arbanske granice, gde ima oko 85% arbanskog življa, aktivan je Arbanski komitet koji pomaže arbanska vlada, a koji Arbanase odvraća da se ne sele.

Mi bi dali novac za prodata imanja samo onim licima, koja budu nabavila uredan pasoš, odslužila vojsku i platila svu porezu; oni bi se odmah ukrcali u vozove. Ranija praksa naših policiskih vlasti, kad se je izdavao pasoš sa važnošću od pola godine, bila je pogrešna, jer ta lica nisu gubila državljanstvo, pa su se vraćala.

Trebalo bi izraditi plan i program za iseljavanje u glavnim idejama. U tom pogledu mogao bi svakako služiti kao osnova aranžman sa Rumunijom.

G. ILIJA MILIKIĆ prelazi zatim na mere koje bi trebalo preduzeti da se otklone teškoće, koje danas ometaju iseljavanje neslovenskog življa na osnovu § 55 Zakona o državljanstvu. Tu bi došlo u obzir: izdavanje besplatnih pasoša, oslobođenje od svih dužnih dažbina, davanje besplatnog podvoza do državne granice u zamenu za ustupljena imanja, sklapanje sa Turskom jedne konvencije, slične onoj sa Rumunijom, oslobođenje od služenja vojske. Takođe bi trebalo uprostiti administrativni postupak prilikom vađenja mnogobrojnih uverenja, koja su inače potrebna za iseljenike.

Kako bi se što brže sprovele ove mere u život, g. I. Milikić predlaže organizovanje jednog užeg komiteta, u koji bi ušli gg. M. Milčić, pukovnik J. Sokolović, D. Tadić i V. Magovčević, sa zadatkom da izradi jedan projekt mera koje treba preduzeti za pospešenje iseljavanja neslovenskog življa, a koji će se podneti na usvojenje Ministarskom savetu.

SVI PRISUTNI se slažu sa ovim predlogom.

G. pukovnik J. SOKOLOVIĆ kaže da on ima nekoliko predloga bez obzira na konvenciju koja će se sklopiti sa Turskom, kako bi se sa naše strane pospešilo iseljavanje neslovena.

1. Silom zakona naterati ih na tačno izvršenje svih obaveza u pogledu poreza;

2. emigrante ukloniti iz sredine naših Turaka i Arbanaca, pošto i oni koji važe kao naši prijatelji, vrše propagandu protiv iseljavanja;

3. pošto se naši Turci ne smatraju kao narodna manjina, naterati njihovu decu u naše nacionalne škole, jer se je do sada dešavalo da tri četvrtine mladića iz ovih krajeva, koji dolaze na odsluženje vojnog roka, pišu samo turski;

4. izdati poverljiv raspis da se oni, koji neće da se isele, ne primaju ni u državnu ni u samoupravnu službu;

5. dati ovim krajevima naše obeležje nacionalizovanjem imena mesta i krajeva;

6. stvoriti zonu naseljenu našim elementom duž arbanske granice. U tu svrhu početi sa kolonizacijom na granici, pa ići sistematski u pravcu unutrašnjosti. To pitanje ne rešavati na parče, već doneti plan za nekih 10 godina.

Kao prvu meru za organizaciju iseljavanja neslovenskog elementa g. pukovnik J. Sokolović predlaže stvaranje stalnog užeg komiteta, koji bi ostao na okupu sa punom odgovornošću, bez obzira na nadležnost.

SVI PRISUTNI se slažu sa ovim predlogom.

Konferencija donosi sledeći zaključak:

1. Treba pokrenuti pitanje iseljenja sa turskom vladom i nastojati da se isto reši na sličan način, kao što je to učinila Rumunija, t. j. putem jedne specijalne konvencije.

2. Svima koji žele da se sele, treba izdati besplatne iseljeničke pasoše.

3. Sva ova lica treba osloboditi svih dužnih dažbina (poreza, prireza itd).

4. Onima od tih lica koja nude svoja nepokretna imanja u zamenu za besplatan podvoz do granice, izaći u susret. Siromašnima koji nemaju svoja imanja, osigurati besplatan podvoz, a onima koji su prodali svoja imanja, podvoz sa 75% popusta.

5. Ova lica treba osloboditi od plaćanja svih dažbina na mrtav inventar, koji nose sa sobom, kao i novac.

6. Ministarstvo vojske i mornarice već je izdalo naređenje da se svima ovim licima izdaju dozvole za iseljenje bez obzira da li su otslužili svoj kadar u vojsci i regulisala vojnu obavezu, ili ne. Isto tako, trebalo bi puštati i one koji žele da se sele, a nalaze se na otsluženju vojnog roka.

Uži odbor izradiće na osnovu gornjih principa jedan projekt plana o iseljenju, koji će sledeća interministerijalna konferencija definitivno primiti i podneti Gospodinu Ministru poljoprivrede. Gospodin Ministar poljoprivrede će ovo pitanje izneti pred Ministarski savet, koji će doneti definitivno rešenje.

Rešeno je da se uži komitet sastane 24. septembra 1935. god. u 9 čas. u Ministarstvu inostranih poslova.

Sednica je zaključena u 20 časova.

Zapisnik vodili: Dr. Feodor Korenić s. r, Dr. Jožo Logar s. r.

Sednici pretsedavao: Ilija Milikić s. r.

20. septembra 1935. god.

Beograd

kako-iseliti-muslimane-iz-jugoslavije-4

Projekt užeg komiteta interministerijalne konferencije o iseljenju neslovenskog elementa iz Južne Srbije

U smislu rešenja interministerijalne konferencije od 20. septembra 1935. god. sastao je se 24. septembra o. g. uži komitet, koji je po pitanju iseljenja neslovenskog življa iz naše zemlje, a konkretno iz Južne Srbije po § 55 Zakona o državljanstvu doneo sledeći zaključak:

1. Pitanje iseljenja treba što pre regulisati specijalnom konvencijom između naše države i Turske, kao i između naše države i Arbanije, a na način kako je to pitanje regulisano između Turske i Rumunije.

2. U slučaju da se sa Arbanijom ne bude mogao zaključiti sporazum o iseljenju Arbanasa u Arbaniju, ili da se Arbanasi – naši podanici ne budu hteli iseljavati u Tursku, treba odmah pristupiti postojećim zakonskim odredbama o preseljavanju ovog elementa sa granične zone u unutrašnjost zemlje i naseljavanjem iste zone stanovništvom jugoslovenske narodnosti.

3. Svima onim licima koja na osnovu § 55 Zakona o državljanstvu dadu izjave, da se odriču našeg podanstva i da će se u određenom roku iseliti iz naše zemlje, učiniti sledeće povlastice:

a) izdati im besplatne iseljeničke pasoše, prema prilikama kolektivne;

b) osloboditi ih svih dužnih dažbina (poreza, prireza, vojnice itd);

v) u slučaju da lica koja se sele, imaju hipotekarna i privatna dugovanja (menice, obligacije i slična pismena), učinjena do 1. septembra 1935. god. imaju se zajmodavcima (potraživačima) isplatiti iz procenjene vrednosti njihovih nepokretnih dobara;

g) izdati im besplatan podvoz do Soluna i Svilengrada, ako izjave da svu svoju nepokretnu imovinu ostave našoj državi. Isto se ovo odnosi i na iseljenike siromašnog stanja;

d) izdati popust na železnicama od 75% licima, koja su materijalno obezbeđenija ili koja su ranije prodala svoja imanja;

đ) osloboditi ih svih dažbina za izvoz mrtvog inventara i novca;

e) osloboditi ih od momenta date izjave za iseljenje: regrutovanja, upućivanja u kadar, služenja kadra, pozivanja na vežbe i uzimanja komore i prevoznih sredstava radi izvođenja vežbi i manevara. Od ovoga se mogu učiniti odstupanja u slučaju, ako se iseljenje ne izvrši za godinu dana od date izjave.

4. Za što uspešnije i brže iseljavanje ovog neslovenskog življa u Tursku, odnosno Arbaniju, komitet nalazi da bi korisno bilo preduzeti i sledeće mere:

a) svim sredstvima suzbijati i onemogućavati svaku propagandu koja se među ovim elementom vrši iz Arbanije protiv iseljavanja;

b) od neslovenskog stanovništva koje dolazi u obzir za iseljenje, zahtevati ispunjenje svih postojećih zakona i propisa, a naročito onih koji se odnose na plaćanje fiskalnih dažbina (porez, prirez, vojnica itd);

v) što češće na teritoriji Južne Srbije, a naročito iz graničnih srezova pozivati na vojne vežbe obveznike operativne i rezervne vojske neslovenskog porekla, bilo radi vežbi i manevara, bilo radi izrade strategiskih puteva ili fortifikaciskih objekata;

g) načelno ne primati u državnu službu (i samoupravnu) lica koja dolaze u obzir za iseljenje, a ona koja su već u državnoj (samoupravnoj) službi, raspoređivati u krajevima gde živi naše nacionalno stanovništvo;

d) strogo primenjivati princip o obaveznom školovanju dece u ovim krajevima u našim osnovnim školama;

đ) strogo primenjivati sve propise o naseljivanju južnih krajeva u pogledu ograničavanja potrebnih kompleksa za naseljavanje, a u prvom redu u pograničnim srezovima;

e) odmah pristupiti nacionalizovanju geografskih objekata (naseljenih mesta, reka, planina itd) i osobnih prezimena. Ovo se odnosi i na javne natpise, firme, reklame itd;

ž) sve napred iznete mere prvenstveno i odmah primenjivati počev od granične linije prema Arbaniji ka unutrašnjosti zemlje.

24. septembra 1935. god.

Beograd
izvor:Peščanik.net, 05.05.2013.

Kako iseliti muslimane?

SEDAMNAEST FOČANSKIH DŽAMIJA (FOTO)

U Foči je bilo sedamnaest džamija i sve su podignute za vrijeme Osmanske uprave. Džamije su građene u periodu od druge polovine 15. do sredine 18. stoljeća.
Najstariji je Hamza-begov mesdžid, izgrađen u periodu 1470/74, najmlađa je džamija Mehmed-paše Kukavice, sagrađena 1751/2, najpoznatija Aladža (Šarena) džamija iz 1550., a jedna je i sultanova, carska – Careva džamija iz 1500/1. godine.
Njih dvanaest je preživjelo Drugi svjetski rat, a sve su uništene u periodu agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992. – 1995. godine, kada je nad islamskim sakralnim spomenicima u Foči izvršen kulturocid, a nad Bošnjacima (muslimanima) genocid.

focanske-dzamije-111

Prva obnovljena i otvorena džamija je Atik Ali-pašina ili Musluk džamija 2007. godine. Obnovljena je i Careva džamija (2016., otvorenje 2017.). U toku je obnova i najpoznatije, Aladža džamije.

foca-_-1909-_-2
Sedamnaest džamija u Foči:
1. Hamza-begov mesdžid
2. Džaferbegova ili Džafer Čelebijina džamija
3. Mustafa-pašina džamija
4. Careva džamija ili džamija sultana Bajazida Valije
5. Kadi Osman-efendijina ili Šehova džamija
6. Hasan Nazirova ili Aladža džamija
7. Ali Čohodareva džamija
8. Džamija Defterdara Memišahbega ili Nazorova džamija
9. Sultanije Fatime džamija
10. Atik Ali-pašina ili Musluk džamija
11. Dev Sulejmanbegova džamija
12. Hadži Mustafin mesdžid ili Pilavska džamija
13. Šejh Pirijin mesdžid
14. Hadži Seferov mesdžid
15. Mumin-begov mesdžid
16. Hadži Osman-begova džamija
17. Džamija Mehmed-paše Kukavice

hamzabegov-mesdzid-ortakolo-mahala-centar-trg-000

Hamzabegov mesdžid
Hamzabegov mesdžid u Ortakolu najstarija je fočanska džamija, a sagradio ju je prvi hercegovački sendžakbeg Hamzabeg između god.1470. i 1474. Kako još god. 1477. bijahu svega tri muslimana mještanina u Foči, to je ta džamija napravljena samo za potrebe vojske, koja je tu logorovala, i sigurno njeni graditelji nisu ni pretendirali na neku monumentalnost. Ta je džamijapotpuno propala od bombardiranja god. 1943., i njenih prvih dimenzija više ne znamo, ali se po konturama zemlje, koja prekriva temelje, jasno vidi da je to bila omanja građevina, a inače se zna, da je pripadala tipu džamija s drvenom munarom i da nije imala nekih osobitih značajki,niti rezbarija.

dzaferbegova-dzamija-medurjecka-dzamija-foca

Džaferbegova džamija
Džaferbegova ili kako se još navodi u starijim dokumentima, Džafer-čelebijina džamija bila je također u centru i nešto sjevernije od Hamzabegova mesdžida, a obzirom da je stajala baš u blizini i ispod Hamzabegova mesdžida vjerovatno je to druga džamija po starini u Foči. Inače nikakvih drugih historijskihpodataka nemamo ni o njoj, niti o njenom osnivaču sve do god. 1600. iz koje se sačuvao najstariji dokumenat, u kojem se ta džamija spominje.I ona je stradala 1943.god. 1947. srušili su je partizani. Ni njenih dimenzija nemamo. Poznato je da je bila građena od kamena i da je imala kamenu munaru.

careva-dzamija-sultana-bajazida-ii-valije-dzamija-95

Careva džamija
Careva džamija na brežuljku Kavala iznad Pazarišta, zvana još punijim imenom džamija sultana Bajezida Valije, adaptirana je iz srednjovjekovne crkve god. 906. (1500.—1501.),kako se vidi iz natpisa više vrata, što ga je u faksimilu i prijevodu objavio M. Mujezinović, a dobila je ime spomenutog sultana, što je prepravljena za njegova vremena i njegovim (državnim?)troškom. Masivna je to i prostrana građevina s kamenom munarom, koja ima ulaz, mimo gotovo svedruge džamije, iz samoga trijema. Unutrašnji prostor džamije ima veličinu, kako sam ranije naveo,10,65X19,0 m. Od unutrašnjeg uređaja pažnju privlači mahfil (koru slična galerija) u stražnjem dijelu i na čitavoj širini prostora, kojeg nosi šest drvenih i osmerobridnih stupova s kamenim bazama, a drvenim kapitelima. Ti bogato dekoriranii u sistemu stalaktita izrezbareni drveni kapiteli su upravo majstorski izrađeni i kolorirani u tri boje. Po svojoj izrazitoj eleganciji i preciznosti izrade pretstavljaju osobitu umjetničku vrijednost, pogotovo kad se zna, da na našem prostoru gotovo i nema orijentalnih kapitela iz drvenog materijala. Sam mihrab i kameni minber, začudo, ne sadrže naročitog dekorativnog bogatstva i predstavljaju dosta jednolično rješenje.
Današnja konstrukcija te džamije s četvero-strešnim krovom nije ona iz god. 1500.—1501. To se jasno vidi po prozorima s orijentalnim lukovima, po dva i u desnom i u lijevom postranom zidu, koji su danas potpuno zazidani, a konture im se jasno razabiru kroz žbuku. A da je ta džamija bila prije drugačija, nego li je danas, potvrđuje nam i putopis Evlije Čelebije, u kojem se ističe za tu džamiju da je stara bogomolja, u klasičnom stilu i s daščanim kubetom.Iz toga podatka dade se zaključiti, da je tada unutrašnji prostor džamije, umjesto današnjeg ravnog drvenog stropa, prekrivala drvena kupola.Potpuno identičnu konstrukciju stropa s takvom drvenom kupolom imaju još i danas džamije Gazanferija u Banjoj Luci (iz kraja 16. vijeka) i Handanija u Pruscu (iz god. 1617.).Posljednji put džamija je temeljitije popravljena god. 1926. Iz te godine potječe i zidna ornamentika u koloru u unutrašnjosti džamije, koja je rađena po uzorima orijentalne dekorativne umjetnosti.

Kadi Osman-efendijina ili Šehova džamija
Kadi Osman-efendijina ili Šehova džamija ispod Pazarišta i kraj same nekadašnje Donje čaršije u blizini gornjeg mosta preko Ćehotine zanimljiv je arhitektonski spomenik s više razloga. Prije svega, samim tlocrtnim oblikom, makar je on uobičajeni četverokut, odvaja se od ustaljenog tipa naših džamija, jer se tu unutrašnji prostor razvija u smjeru poprečne osi za razliku od ostalih džamija, koje su ili kvadratične ili pak pokazuju tlocrtno izduženje u smjeru uzdužne osi. Taj unutrašnji prostor ima površinu od 11,5X7,55 m. Daljnje građevne karakteristike te džamije jesu, kako vele sami Fočaci, dva mihraba, ljeskova vrata i s lijevu stranu munara. Naime, osim mihraba u unutrašnjosti džamije, koji je rađen vrlo solidno i dekoriran u gornjem dijelu u sistemu suptilnih stalaktita, kakvi se rijetko gdje kod nas sretaju, još jedan s istim takvim dekorom nalazi se i u prednjoj stijeni, u desnom trijemu džamije, a ugrađen je sigurno za obavljanje zajedničke molitve kad je džamija zatvorena. Upravo je radi toga prostor ispred toga vanjskog mihraba znatno proširen tako, što je prolaz, zajedno s ulazom, pomaknut više ulijevo od središnje uzdužne osi džamije, a u toj istoj liniji nalazi se i unutrašnji mihrab. Sam ulaz u džamiju naglašen je vijencem čistih i otmjenih linija, a zatvarala su ga dva drvena krila iz jednog komada drveta — vele od ljeskovine — koja su potpuno propala u prošlome ratu.Zanimljivo je, da se u toj masivnoj građevini pojavljuju dva materijala koja pokazuju posve drugačije karakteristike u pogledu i čvrstoće i estetskog doimanja. Same džamijske stijene, osnovni konstruktivni elementi, izvedeni su od ćerpiča,a svi ostali istaknutiji elementi, i unutrašnji namještaj i munara, od probranog i neobično precizno dotjeranog kamena. Ćerpićne stijene, koje se već urušavaju, stoje u očitoj kontradikciji s onim sjajnim i bogato dekoriranim kamenim elementima, i stoga je vrlo vjerovatno, da današnji objekt potječe iz dva doba, iz prvog masivna građevina, sva iz kamenog materijala, a iz drugog adaptacija,koja je unijela lakše pribavljiv materijal ćerpič.Od prvobitnih dijelova toga objekta, koji su se do danas očuvali, osobito vrijedan elemenat predstavlja tanka i visoka munara, koja je, mimo običaj, uklopljena uz lijevu pobočnu stijenu džamije.Njene plohe resi cio niz neobično precizno izrađenih ornamenata u samoj masi objekta. Devet ploha donjeg, temeljnog dijela munare ukrašene su u donjem dijelu s četiri rozete, od kojih dvije prikazuju priložene slike, a u gornjem dijelu, gdje munara prelazi u dvanaesterokut, daljnjim ornamentima — šiljastim lukovima. Ograda šerefeta ili galerije na munari je osobito bogato ornamentirana perforacijama, a daljnji ornamenti, opet nove varijacije, rese i plohe munare ispod šerefeta.Gotovo podjednak dekor i izradu sretamo i u unutrašnjosti džamije, na mihrabu, kojeg rese stalak-titi i dvije daljnje kamene rozete s dvije strane,te mali, gotovo minijaturni minber — sav od kamena; ograda na minberu sva je perforirana u vidu kružića i heksagona, a niski baldahin nad tim minberom s vrlo dopadljivim šiljastim lukovima pridaje još veću ljepotu tome objektu. U tom bogatom inventaru kamenog dekora podjednako privlače oko i prozori u lijevoj i prednjoj stijeni, završeni u obliku orijentalnog luka. Ploha u slatko vodnom laporu, što je omeđuje luk, perforirana je u niz isprepletenih kolobara — čisti alžirski motiv.Ti su kolobari opet vješto raspoređeni tako, da četiri stoje u uglovima četverokuta, čije se stranice odnose jedna naprama drugoj tačno po zlatnom rezu (4 : 7), a peti opet ima središte u samom središtu četverokuta, povezujući sve četiri vanjske kolobare u jednu cjelinu. Cio taj geometrijski motiv je vrlo pregledan i rađen s velikom preciznošću, koja je bila tu potrebna kako pri samom ucrtavanju, tako i isklesavanju tih kolobara.Sav taj dekor, zajedno s džamijom, nastao je krajem šesnaestog stoljeća, dakle upravo u doba turskih neimara, koji su doveli do vrhunca tursku arhitekturu. Iz natpisa na kamenoj ploči više ulaza vidi se, da je objekt građen god. 1002. odnosno1593./4. U natpisu se ne navodi osnivačevo ime,ali je džamija općenito poznata i u dokumentima i u narodu kao Kadi Osman-efendijina. Danas je spomenik poznatiji pod imenom Šehove džamije, a odakle to drugo ime, zasad se ne možeutvrditi.