izlog knjige : „Izvještaji iz bosanskog rata“ (Dnevničke zabilješke) – prof. dr. Šemso Tucaković

Na 922 strane autor Tucaković je od prvog „ratnog“ dana, za koji on smatra, 01. oktobar 1991. godine do posljednjeg 23. decembra 1995. godine bilježio svoje osobne opservacije, iskaze istinitih doživljaja ratnika i civilnih stradalnika, ishode komunikoloških analiza međunarodnih odluka te neprijateljska propagandna djelovanja važna za okolnosti i tok ratovanja u BiH.

„Važno je da se istina ne zaboravi, a neće samo ako se bude na ovako vjerodostojan način o njoj pisalo i govorilo. Zbog toga ne smijemo zaboraviti ove heroje koji su tokom agresije istinski s puškom u ruci ratovali, ali i usput pisali sve s ciljem da budućim generacijama prenesu istinu sa svih bosanskohercegovačkih ratišta u formi kapitalnog djela nastalog za njihova života“, naglasio je ministar Fišo.

Izvještaji iz bosanskog rata (Dnevničke zabilješke) prof. dr. Šemso Tucaković _ 003

Šemso Tucaković je doktor komunikoloških nauka, višegodišnji novinar „Oslobođenja“, ratni izvještač, organizator otpora agresoru, aktivni sudionik u bitkama boraca Armije Republike Bosne i Hercegovine u kojoj je obavljao razne visoke starješinske dužnosti i neposredni svjedok progona, patnji i umiranja uglavnom pripadnika bošnjačkog naroda.

Izvještaji iz bosanskog rata (Dnevničke zabilješke) prof. dr. Šemso Tucaković _ 002

Profesor Dizdarević je istakao da “autor govori uvjerljivim i dokumentiranim opisom viđenog i osobno doživljenog, kao i o osobenostima surovih ratnih zbivanja i ponašanja ljudi u njima”.

„Sa fotografskim aparatom, olovkom i novinarskim notesom i puškom na ramenu, bilježi i snima sve što se zbiva u njemu i oko njega u brojnim, bremenitim i pogibeljnim ratnim okolnostima i situacijama u kojima se nalazio“, precizno je objasnio Dizdarević te naglasio da je publikovanje ovog djela od izuzetne uže stručne i šire društvene važnosti.

 

Izvještaji iz bosanskog rata (Dnevničke zabilješke) prof. dr. Šemso Tucaković _ 005Izvještaji iz bosanskog rata (Dnevničke zabilješke) prof. dr. Šemso Tucaković _ 006

Izvještaji iz bosanskog rata (Dnevničke zabilješke) prof. dr. Šemso Tucaković _ 021Izvještaji iz bosanskog rata (Dnevničke zabilješke) prof. dr. Šemso Tucaković _ 022Izvještaji iz bosanskog rata (Dnevničke zabilješke) prof. dr. Šemso Tucaković _ 023Izvještaji iz bosanskog rata (Dnevničke zabilješke) prof. dr. Šemso Tucaković _ 024Izvještaji iz bosanskog rata (Dnevničke zabilješke) prof. dr. Šemso Tucaković _ 025Izvještaji iz bosanskog rata (Dnevničke zabilješke) prof. dr. Šemso Tucaković _ 026Izvještaji iz bosanskog rata (Dnevničke zabilješke) prof. dr. Šemso Tucaković _ 027Izvještaji iz bosanskog rata (Dnevničke zabilješke) prof. dr. Šemso Tucaković _ 028Izvještaji iz bosanskog rata (Dnevničke zabilješke) prof. dr. Šemso Tucaković _ 029Izvještaji iz bosanskog rata (Dnevničke zabilješke) prof. dr. Šemso Tucaković _ 030

IMG_3007IMG_3010

iz knjige Izvještaji iz bosanskog rata:(dnevničke zabilješke)/Šemso Tucaković,- Fojnica:Štamparija “Fojnica”, 2017. – 922 str., ilustr.;25 cm

“Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj” – Milorad Tomanić

milorad tomanić srpska crkva u ratu i ratovi u njoj _ 001

Ljudi u crnom

Na početku svog djela Milorad Tomanić ističe: “Čitava menažerija likova koji su se ko zna odakle pojavili i godinama tutnjali javnom scenom Srbije, a posebno gomila izgovorenih gluposti u tom periodu, naterali su me da se, baš kao i borci za Veliku Srbiju, spustim na zemlju i budem mnogo skromniji u svojim namerama. Postalo mi je jasno da je to ogroman posao koji zahteva timski rad iz kojeg bi proizašla višetomna enciklopedija srpskog zanosa, ludila i stradanja tokom 80-ih i 90-ih godina. Zato sam se opredelio za samo jedan segment, jednu kariku lanca koji je bio obmotan oko vrata srpskog naroda i koji ga je polako, ali sasvim sigurno davio. Ta karika bili su ‘ljudi u crnom’, tj. episkopi i sveštenstvo Srpske pravoslavne crkve. (Naravno, ne svi, ali svakako ogromna većina.)”. U nastavku Tomanić objašnjava kako je krenulo zlo. “… Trebalo je uložiti veliki napor da se Srbi uvere u ispravnost svega onoga što su neki pripadnici njihovog roda činili tokom ratnih 90-ih godina. Trebalo je srpski narod ubediti da je uvek vodio odbrambene i pravedne ratove koje su uvek započinjali oni drugi. Nije bilo nimalo lako navesti jednog običnog, prosečnog čovjeka da iz mirnog porodičnog života ode na ratište i počne da ubija. I da još poveruje da je sravnjivanje Vukovara sa zemljom i držanje Sarajeva u opsadi više od hiljadu dana bogougodno delo srpskih pravednika. Za sve to bila je neophodna dobro razrađena ideologija. Inače, da je nije bilo, odnos većine Srba prema svemu što se dešavalo tokom 90-ih godina verovatno bi bio sasvim drugačiji. Ili, kako to kaže sociolog Leo Kuper: ‘Bar kada dejstvuju zajedno, izvršiocima genocida potrebna je neka ideologija kako bi dali legitimitet svome ponašanju, jer bi se bez nje morali i sami i međusobno videti onakvima kakvi ustvari jesu – obični lopovi i ubice…’ Na koji način je trebalo ostvariti ‘novi srpski poredak’, ili jasnije rečeno Veliku Srbiju sastavljenu od ‘avnojevske’ Srbije, Crne Gore i njima ‘anšlusiranih’ delova drugih republika bivše SFRJ, najbolje je objasnio akademik Milorad Ekmečić u jednom od brojeva “Književnih novina” iz 1988. godine. Evo šta on o tome kaže: “… nasilje je babica stvaranja nacionalnih država, i to, uglavnom, nasilje u ratu. Svaki nacionalizam počinje skupljanjem bajki ili epskih pjesama, i to je, dakle, elitni nacionalizam. Svojim studentima pričam anegdotu s početka prošlog veka iz Praga. U Gradskoj kafani, okupili se ljudi i sede, kao mi ovde, za stolom. Onda je neko ušao i upitao šta bi se dogodilo ako bi im se na glave srušio plafon kafane. Odgovor je glasio da bi to bio kraj češkog nacionalnog pokreta.” Iz ove priče akademika Ekmečića, redosled poteza je apsolutno jasan. Prvo se intelektualna elita, dakle ljudi čije je osnovno oruđe i oružje reč, potrudi da narodu ‘provre krvca’, koristeći pri tom mitove, bajke, epske pesme, ili, drugačije rečeno, laži i poluistine koje svojom umetničkom vrednošću zadovoljavaju ljudsku potrebu za moralnim i lijepim. Nakon tog ‘zagrevanja’ počinje ono pravo, ono zbog čega su i uspaljivana srca i umovi naroda. Na scenu stupaju ljudi čije oružje više nije reč. Tada dolazi nasilje, ‘uglavnom, nasilje u ratu’. Na kraju, zahvaljujući ovoj ‘babici’, uz dosta muka, krvi i bola, trebalo bi da se izrodi i ta toliko željena nacionalna država. Bez ovih epsko-mitskih ‘psihofizičkih priprema’ kroz koje je srpski narod prošao tokom 80-ih godina, a za čije sprovođenje su bili zaduženi “elitni nacionalisti”, devedesete verovatno ne bi bile onakve kakve su bile – ispunjene zverstvima i rušenjima, stradanjima i patnjama i srpskog i drugih naroda sa prostora bivše SFRJ”.

milorad tomanić srpska crkva u ratu i ratovi u njoj _ 002

Kosovski boj

Najaktivnije zagrijavanje srpske krvi počelo je sa Kosova Polja.  “Pripremajući se za proslavu 600-godišnjice Kosovskog boja, Srpska pravoslavna crkva je odlučila da mošti kneza Lazara prebaci u manastir Gračanicu. Tokom 1988. godine, kneževe mošti su pronete kroz eparhije Zvorničko-tuzlansku, Šabačko-valjevsku, Šumadijsku i Zičku, i svugdje su bile svečano dočekane od velikog broja ljudi. Ovim povodom tadašnji vladika šabačko-valjevski Jovan Velimirović izdao je poslanicu u kojoj je pomenuo termin ‘nebeska Srbija’, kasnije često i od mnogih korišćen. ‘Od kneza Lazara i Kosova Srbi prvenstveno stvaraju NEBESKU SRBIJU, koja je do danas sigurno narasla u najveću nebesku državu. Ako samo uzmemo nevine žrtve ovog poslednjeg rata, milione i milione Srba i Srpkinja, dece i nejači, pobijenih ili mučenih u najstrašnijim mukama ili bacanih u jame i pećine od ustaških zločinaca, onda možemo pojmiti koliko je danas srpsko carstvo na nebesima”.

Prekopavanje jama i iskopavanje srpskih kostiju po Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj nastavak je zagrijavanja srpske krvi. “Dajući ogromnu pomoć Slobodanu Miloševiću da pažnju Srbijanaca skrene sa problema u svojoj kući na probleme u tuđim dvorištima, episkopi SPC su sa reči prešli na dela. Još na redovnom zasedanju Svetog arhijerejskog sabora, održanom u maju 1990. godine, zatraženo je ‘od nadležnih državnih organa da se omogući vađenje iz jama u toku rata pobijenih i njihovo dostojanstveno sahranjivanje pri hramovima i drugim za to pogodnim mjestima’. Sveti arhijerejski sabor je smatrao da je ‘krajnje vreme da se ispuni taj elementarni dug čovečnosti i prema nevino pobijenim u toku i posle Drugog svjetskog rata, nastradalim u bratoubilačkom istrebljenju. Jer, bez mira sa mrtvima i među mrtvima nema i ne može biti mira i pomirenja među živima’. Ovaj zahtev je ponovljen još dva puta, na vanrednom zasedanju Sabora u decembru 1990. i na redovnom zasedanju Sabora u maju 1991. godine. Ali, izgleda da neko nije želio da se taj posao obavi u miru i tišini, u dostojanstvenoj atmosferi, kakvu su zasluživali oni zbog kojih je to tobože i činjeno. Kao da su američki televizijski delatnici u to umešali svoje prste: sve je bilo okruženo kamerama, reflektorima, novinarima. Ljudi su na televizijskim ekranima mogli da gledaju stravične slike sa stotinama lobanja i kostiju poredanih po šatorskim krilima. Prilikom vađenja kostiju iz jame Golubinke, u nju su se spustili čak i predsjednik SDS-a za BiH Radovan Karadžić, član Predsjedništva BiH dr Nikola Koljević i slikar Milić od Mačve. U ‘Pravoslavlju’ od 1. decembra 1990. godine, u tekstu pod naslovom ‘Mučenici na videlu dana’, opisano je vađenje kostiju iz poznate jame Jagodnjače (nalazi se u Popovom polju, nedaleko od Ljubinja), duboke oko 50 metara, u koju su ustaše bacile oko 1.000 pobijenih Srba. U tekstu su, između ostalog, opisani načini na koje su žrtve ubijane (hladnim oružjem, udarcima tupim predmetima u glavu, sekirama itd.), a naveden je i spisak predmeta nađenih u jami (gumeni opanci, duvanske kutije, dugmad, naočare itd.). Povađene su kosti i žrtava iz Žitomislića, Prebilovaca, Ljubinja, Trebinja, Majevice, Banjaluke i dr.”.

“Sa redovnog zasedanja Sabora 1991. upućena je i poruka pravoslavnom srpskom narodu u kojoj se između ostalog kaže: ‘Svedoci smo da, eto, tek u naše dane hiljade nevino poklanih ljudi izlazi iz tame poniženosti, prezira i zaborava, vađeni iz zabetoniranih jama, ispod zabetoniranih savesti. Dobar je to znak. Jer, pomirenje sa mrtvima  i mrtvih međusobno neophodni je uslov za pomirenje među živima.’ Mesec dana nakon objavljivanja ove poruke pokazat će se da o pomirenju i ‘dobrim znacima’ nije bilo ni govora. U junu 1991., na Vidovdan, započeo je ‘mini rat’ u Sloveniji i nagovestio sve buduće ratove u bivšoj SFRJ. Umesto da izađu, hiljade i hiljade novih ‘nevino poklanih’ počele su da ulaze u jame ‘poniženosti, prezira i zaborava’.

“I na kraju, pomenimo još jednom izuzetnu sposobnost srpskih duhovnih i svetovnih vođa za dugoročna planiranja i projektovanja. Strpljivim, upornim i temeljitim radom tokom 80-ih godina postigli su fantastične rezultate. Oni koji su juče plakali na vijest o smrti Josipa Broza, sada su ga mrzili iz dna duše; koji su se kleli u Jugoslaviju, sada su verovali da je ona bila ‘grobnica srpstva’; kojima su bratstvo i jedinstvo bili svetinje, sada su samo čekali poziv da krenu u finalni obračun sa ‘Turcima’ i ‘ustašama’, tim večitim neprijateljima Srba. Dakle,  prva decenija rada na ostvarenju ‘novog srpskog poretka’ uspešno je završena. Psi rata bili su raspomamljeni opojnim mirisom srpskog trolatičnog cveta (UKS – SANU – SPC) i režeći, iskeženih zuba, trgali su lance kojima su bili vezani. Čovek koji je lance držao u svojim rukama bio je, naravno, Slobodan Milošević. Kao što se sve vreme i očekivalo, početak 90-ih značio je prelazak na ostvarenje druge faze plana zvanog ‘novi srpski poredak’. Psi rata napokon su pušteni sa lanca i krenuli su u čerečenje plena. Vukovar, Sarajevo i Srebrenica najpoznatije su i najveće žrtve tih deset godina napujdavanih zveri.”

milorad tomanić srpska crkva u ratu i ratovi u njoj _ 003

Sve je srpsko

“Dobar Srbin, to je kategorija koja danas razmišlja ovako: treba učiniti nešto što je korisno za srpstvo kao celinu, a ne nešto što bi u svakom trenutku bilo pravedno. ” (Brana Crnčević, 1991)

Da bi što ornije dočekali ratne devedesete i da bi ih što bolje podnijeli, Srbe je trebalo dobro psihički pripremiti. Iako se za tu vrstu poslova uvijek koriste izuzetno jednostavne metode, njih ipak mogu kvalitetno primjenjivati samo ljudi vični riječima, tj. govoru i pisanju. A takvi su ponajviše regrutovani iz “srpskog trolatičnog eveta” (UKS – SAND – SPC). Njihov osnovni zadatak bio je da Srbe ubijede u određene “istine” i da među njima uklone određene “zablude”. Zato, pogledajmo kakve je to “istine” trebalo da sazna srpski narod, i kakvih je “zabluda” napokon trebalo da se oslobodi?

Prije svega, trebalo je razjasniti pravo vlasništva nad prostorima bivše SFRJ. Po tom pitanju među srpskim vođama vladala je gotovo apsolutna sloga. Razlike su postojale tek u kojem kvadratnom kilometru gore ili dole, zavisno od zahtijevnosti pojedinaca. U svom pismu lordu Karingtonu, patrijarh Pavle je jasno dao do znanja da se velik dio hrvatskih prostora mora “naći pod zajedničkim državnim krovom sa današnjom Srbijom i svim srpskim krajinama”. U svom apelu od 5. jula 1994. srpski episkopi su poručili cijelom svijetu da ne mogu da ostanu “bez svojih: Žitomislića na Neretvi, ili Saborne crkve u Mostaru, ili crkve Sopotnice na Drini, manastira Krke ili Krupe u Dalmaciji, Ozrena ili Vozuće u Bosni, Prebilovaca u Hercegovini ili Jasenovca u Slavoniji”. To su, dakle, bile crkvene teritorijalne pretenzije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Priča o “svojini srpskog naroda” i pokušaj srpskih vođa da je oduzmu od onih koji su je do 90-ih godina “bespravno koristili” prouzrokovali su najviše krvoprolića, patnji i uništenja na prostorima bivše SFRJ. Tamo gdje se brzo odustalo od oružane svojinske rasprave, kao u Sloveniji, stradanja su bila neznatna, a gdje se ta rasprava nije ni povela, kao u Makedoniji, krvi i rušenja nije bilo. I ponovimo još jednom ono veoma važno pravilo: Isti princip nije važio za sve teritorije nad kojima se željelo dokazati srpsko vlasništvo. Ili, kako to reče Olivera Milosavljević u svom duhovitom, ali rijetkom komentaru: “Za Kosovo je jedino istorijski princip bio demokratski, za Srbe u Hrvatskoj etnički, za Srbe u BiH katastarski, za Dubrovnik su argumenti traženi u kratkoj pripadnosti Hrvatskoj, za Vojvodinu opet etnički, za Zadar, Karlovac, Vukovar… argumenti nisu ni traženi.”

Srpska „ istina“

Predstavnici Srpske pravoslavne crkve su planski prešućivali srpske zločine u Bosni i Hercegovini a bili su uporni u širenju svoje lažne verzije ratnih zbivanja u BiH. „Boraveći u jesen 1992. u SAD, vladika Atanasije Jevtić je pred američkim kongresmenima rekao da on ne negira “izvjesna zla koja su počinili Srbi u Bosni i Hercegovini, ali to su bili uglavnom slučajevi gnjevne osvete i izbezumljenosti pojedinaca. Takvih slučajeva ima i među samim Srbima, pa je na primer jedan Srbin u Gacku, u raspamećenosti, pobio automatom svoju porodicu.” Pet meseci ranije, vladika Atanasije je govorio da je “poslije borbe, koliko znamo, u Zvorniku pobijeno oko 400 Muslimana, a čuje se da je i u Foči bilo toga. Nije srpski običaj da se posle borbe ubija, pljačka, a čini se da nećemo izaći iz ovog rata čista obraza, pa makar je to trebalo i po cijenu naših većih žrtava.” Tokom boravka u SAD vladika je ubjeđivao kongresmene i da je “većina džamija (u Hercegovini – prim. aut.) ostala netaknuta, samo ponegdje su mecima oštećene fasade. Muslimani u Trebinju i okolini žive sasvim mirno sa Srbima.”Ove riječi vladike Atanasija, kao i mnoge druge koje je izgovorio tokom 80-ih i 90-ih godina, uskoro su se pokazale kao neistinite. U januaru 1993. iz Trebinja je prognano, pobijeno i opljačkano oko 1800 tamošnjih Muslimana, a džamije su porušene.

Još jedna “istina”, koju smo takođe saznali od vladike Atanasija Jevtića, glasila je: Srbi nisu agresori. “To je Jugoslovenska vojska bila agresor, ja to mogu da kažem. Napada Dubrovnik, onda se kukavički povuče, a nama ostavi sramotu i tragediju. Isto je uradio Perišić (Momčilo, general) sa Mostarom. Gruvao, tukao, i sad će on da govori da Srbi bombarduju Sarajevo.”  Nažalost, ovakva tumačenja vladike Atanasija nisu mogla da zadovolje međunarodnu javnost, a posebno ne one koji su bili bombardovani i granatirani. Oficiri JNA koji su rušili Vukovar, gađali Dubrovnik, Mostar, Zadar itd. bili su Srbi. Pripadnici dobrovoljačkih jedinica koje su dejstvovale zajedno sa JNA takođe su bili Srbi. Cijevi tenkova i topova JNA nikada se na ratištu nisu okretale protiv srpskih jedinica, nego su im bile pomoć i podrška. Nijedan grad u Srbiji i Crnoj Gori od njih nije stradao, ali su zato u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini stradali mnogi.  (U “Srpskoj reči”, broj od 10. maja ‘93. godine, data je izjava Dragana Rogojevića, člana Glavnog odbora SPO iz Loznice: “Dame i gospodo, rekao bih nešto u vezi tačke 2 dnevnog reda. Radi se o situaciji u opštini Zvornik. Nekad jedno od najbogatijih mesta u Bosni i Hercegovini, gde je pre ovog rata živelo 70% muslimanskog življa, bilo je izloženo napadima vojske JNA, Šešeljeve, Arkanove i ostalih vojski. Epilog je stravičan. Izmasakrirano je i pobijeno, sada ćete se zaista zgranuti, između 4.500-7.000 Muslimana! Ljudi su bacani u jame, buldožerima zakopavani, porušene su džamije, preživelo muslimansko stanovništvo je opljačkano i proterano!” Takođe, iz svedočenja jedne Srpkinje iz Zvornika saznajemo da se dva dana pred zvorničku operaciju, koju su 8. aprila ‘92. izvršili JNA i srpski dobrovoljci, ništa nije naslućivalo. Međutim, otac joj je iz Srbije poslao poruku da se nešto sprema i da se skloni, pa je otišla kod svoje sestre u obližnji Čelopek. – “Vreme”, 15. novembar ‘93. godine). Uostalom, evo kako je vladika Atanasije, u istom intervjuu na NTV Studio B, govorio o opkoljavanju i napadima na srpska sela u Bosni: “Da ne govorim o bježanju naroda iz Bosne. Meni će iz Vareša doći 20 žena sa djecom na rukama, jer su opkoljena srpska sela od Paraginih HOS-ovaca. Traže hitno iseljavanje, inače će da ih likvidiraju. Šta radi vojska?” (Pitao se vladika Atanasije. Kao što smo vidjeli, prilikom opkoljavanja onog hrvatskog sela u Hrvatskoj vladika nije pitao šta radi vojska. Selo je trebalo osvojiti (vladika bi vjerovatno rekao “osloboditi”), jer “strateški je bilo nemoguće ostaviti ga”. Dakle, u prvom slučaju, kada su srpski borci htjeli da uđu u hrvatsko selo, vojska nije trebalo da interveniše, jer je vladika to opravdavao “strateškim” razlozima. U drugom slučaju, kada su hrvatski borci hteli da uđu u srpsko selo, vojska je trebalo da interveniše, jer vladika nije nalazio nikakva opravdanja za namjere HOS-ovaca, aponajmanje “strateška” opravdanja.

Rat u „ Pravoslavlju“

“Mozgovna pomoć” stizala je Slobodanu Miloševiću i iz crkvenih redova. Poput patrijarha Pavla, koji je 1991. ustvrdio da za hrvatske Srbe “trećeg nema”, nego ili oružje u ruke ili put pod noge, tako je i glavni i odgovorni urednik “Pravoslavlja” Dragan Terzić tvrdio da bosanski Srbi “ne žele da žive u džamahiriji sličnoj Libiji i da bi oni pod vlašću mudžahedina imali isti status koji imaju hrišćani u islamskim zemljama, tj. bili bi robovi, što su već iskusili tokom petovjekovne islamske okupacije”.132 U “Pravoslavlju” od 15. marta 1992, dakle tri nedjelje pred početak rata u Bosni, teolog Božidar Mijač je objasnio čitaocima patrijaršijskog lista da određivanje pravog značenja pojmova “rat” i “mir” nije tako jednostavno. “Stvar je mnogo komplikovanija. Nije sve što miruje dobar mir, i nije sve što ratuje zao rat. Može mir, kao takav, da bude zlo, a može rat, kao takav, da bude dobro – zavisno od sadržaja kojim su jedan i drugi fenomen ispunjeni.” “Ako je mir, ili težnja za njim, ispunjen nepravdom”, onda je on “kloaka i establišment dušegubstva i bogogubstva, ali i činilac mnogih socijalnih nedaća i osunovraćenosti.” (Upravo na takav mir pozivali su episkopi SPC Srbe u njihovim međusobnim sukobima tokom 90-ih godina.) Poslije ovakvih tumačenja, srpski narod je mogao mnogo spremnije da dočeka sva iskušenja koja su uskoro usledila.

Ćutanje i prećutkivanje

U ovom poslu ćutanja i prikrivanja književnicima su se pridružili i episkopi Srpske pravoslavne crkve. U saopštenju sa vanrednog zasjedanja Svetog arhijerejskog sabora, održanog u decembru  1992. godine, oni su odbacili optužbe na račun Srba u BiH da “drže u logorima 40.000 žena Muslimanki za svoje iživljavanje i silovanje”.  “U ime pravde Božje, na osnovu svjedočenja naše sabraće arhijereja iz Bosne i Hercegovine i drugih pouzdanih svjedočenja, izjavljujemo sa punom moralnom odgovornošću da takvih logora u Republici Srpskoj Bosne i Hercegovine, kao ni u Srpskim Krajinama, niti je bilo niti ima.” Ali zato, “što se tiče žrtava nasilja na srpskoj strani, posjedujemo mnogobrojna provjerena svjedočenja o pojedinačnim i grupnim silovanjima i nasiljima nad ženama, čak i devojčicama. Najstrašniji su, za moralnu odgovornost i ljudsku savjest samih žrtava i svih nas, mnogi slučajevi žena Srpkinja koje su pod takvim nasiljem ostale u drugom stanju.” Takođe, sve zločine u Bosni koje su činili pripadnici srpskih oružanih jedinica episkopi su objašnjavali gnevnom osvetom, izbezumljenošću i raspamećenošću pojedinaca (vladika Atanasije Jevtić) i ostrvljenošću pojedinaca’;’ (patrijarh Pavle). Međutim, u ruskom listu “Izvestija” od 25. novembra 1992. godine objavljen je tekst o jednom Rusu plaćeniku koji je u trenažnom kampu u Erdutu prošao obuku pod vođstvom Željka Ražnatovića Arkana, a uz podršku srpske policije. “Filozofija brutalnosti je utuvljivana u glave boraca – ‘Srpski patriota je nemilosrdan prema neprijateljima, on nema pravo da poštedi njihovu djecu, žene, ili starce’ – zgražavao se naš (ruski) bandit”, kaže Evgenij Vostrukov u svom tekstu “Umreti u Jugoslaviji”.

Prećutkivano je i da je u Banjaluci, gradu na čijem području nije bilo ratnih dejstava, srušeno svih 16 džamija i pet turbeta (mauzoleja), kao i Sahat kula, prvi javni sat u Bosni i Hercegovini. Ovakva dešavanja nagovještena su i prije početka rata u Bosni. Krajem februara 1992. godine bačen je eksploziv i oštećeni su najvrednija banjalučka džamija Ferhadija i obližnje Ferhad-pašino turbe. Ovo je, međutim, bila samo uvertira. Pravo rušenje je počelo 9. aprila 1993. godine paljevinom džamije u Podpećinama. A onda su na red došle i dve najpoznatije džamije, Ferhadija i Arnaudija, od kojih je Ferhadija bila prava lepotica i nalazila se pod zaštitom UNESCO-a. Banjalučani su je smatrali najlepšom džamijom u BiH, ponajviše zbog njenog vitkog minareta. Obje su srušene miniranjem u zoru 7. maja 1993. godine. Posljednje džamije spaljene su 6. i 8. septembra 1993. i tako je za manje od pola godine svih 16 banjalučkih džamija bilo zbrisano sa lica zemlje.”

U novembru 1994, u takvoj “čistoj i bezminaretnoj” Banjaluci okupili su se srpski arhijereji i održali vanredno zasjedanje Svetog arhijerejskog sabora. U poruci koja je objavljena nakon zasjedanja, episkopi su nas podsjetili da je Banja luka “mučenički grad stradanja Sveštenomučenika Platona” anđela Crkve Božije banjalučke, čiji je Saborni hram prije 50 godina takođe stradao, kao i mnogi drugi u ovim krajevima sa hiljadama pravoslavnih vjernika”. Pedeset godina kasnije na banjalučkim prostorima nisu stradavali pravoslavne crkve ni srpsko pravoslavno stanovništvo. Ali zato, džamije i muslimansko stanovništvo jesu. Oni su, međutim, kao i u drugim zvaničnim dokumentima Srpske pravoslavne crkve, i u ovoj poruci bili bezimeni. Episkopi su smatrali da je sasvim dovoljna jedna uopštena, toliko puta ponovljena fraza kojom se osuđuje “razaranje svetinja i bogomolja, pravoslavnih, rimokatoličkih i muslimanskih”.

milorad tomanić srpska crkva u ratu i ratovi u njoj _ 004

“Tri A” i tri „ K“

Ogradivši se od rukovodstva u Srbiji, vrh SPC je postao izuzetno blizak sa rukovodstvom bosanskih Srba na Palama. Sve nade Srpske pravoslavne crkve, posebno “tri A” (mitropolita Amfilohija, vladike Atanasija i vladike Artemija), bile su položene u “tri K” (Karadžića, Krajišnika i Koljevića) i, naravno, Biljanu Plavšić, “novu Kosovku djevojku”, kako je nazva mitropolit Amfilohije. Dragomir Ubiparović, sveštenik iz Sarajeva, u jednom od brojeva časopisa “Hrišćanska misao”, opisao je kakav je bio odnos Crkve u ratnim godinama prema čelnicima Srba iz Bosne: “Crkvene prostorije i svečanosti su poslužile za promociju čelnih ličnosti SDS-a i njihovu preporuku narodu. U toj bezmjernoj podršci se najbolje iskazala naša sklonost ka pretjerivanjima. Išlo se dotle daleko, da su se i sami prvaci stranke zbunjivali ukazanom pažnjom i previše laskavim ocjenama o njima samima – o tobože Bogom predodređenim im mesijanskim ulogama. Kako i ne bi kad su im se sveštena lica obraćala sa nečuvenim slavopojima u kojima ih tu pred narodom podsjećaju: ‘da ih je sami Bog poslao da spasu rod srpski'… Takvo neodmjereno služenje Crkve politici i pomoć Crkve da ta politika zadobije povjerenje naroda, ta previše vidljiva simbioza i taj zajednički rad na istom polju, apsolutno podrazumjeva, nakon svih događaja, i zajedničku podjelu uspjeha i neuspjeha! Stoga je za očekivati da Crkva od novih vlasti bude i obilato nagrađena. Ali ako se povede pitanje odgovornosti za ratne posljedice (razaranja i žrtve) pored političkih i vojnih subjekata, za očekivati je da bude spomenuta i Crkva.”

“Laskave ocjene” i “nečuveni slavopoji” sveštenih lica i velikodostojnika SPC na račun prekodrinskih Srba i njihovih rukovodstava ostavljali su traga na mnogim srpskim dušama, posebno onim mladim, još nedozrelim. Pod uticajem pojedinih svojih profesora na Bogoslovskom fakultetu, kao što su mitropolit Amfilohije, vladika Atanasije Jevtić, vladika Atanasije Rakita i drugi, studenti su slavopoje pretvorili u obožavanje, a kritike na račun drugih naroda i njihovih prvaka u rasnu netrpeljivost.To se dobro videlo i iz časopisa studenata Bogoslovskog fakulteta “Logos”. U tekstu “Herojska borba Srba”, urednik Predrag Milošević između ostalog je pisao: “Stratezi novog svjetskog poretka u Vašingtonu i Njujorku i njihovi lakeji izdajnici Evrope iz Evropske unije su dali mig austrougarskirn slugama, Hrvatima, da krenu u stvaranje ustaške države do Zemuna. Međutim, srpski krajišnici su pomrsili račune ustašama i njihovim mentorima te u istrajnoj i junačkoj borbi stvorili srpsku državu Republiku Srpsku Krajinu koja zaokružuje vjekovne srpske prostore. Hrvatska je umjesto NDH do Zemuna dobila komičan izgled banane. Vašingtonski potpaljivači ratova su svoje nade da zagospodare ovim prostorima i opljačkaju bogatstva pokušali da realizuju preko bosanskih muslimana-poturčenjaka, pa su im obećali islamsku džamahiriju i na srpskim teritorijama, na tlu drevne Evrope. Aprila 1992. EZ i SAD su priznali ‘suverenu’ državu BiH, a islamski fanatik Alija Izetbegović je naredio opšti oružani napad na srpski narod. Povampirile su se ustaške horde i handžar-divizija. Kako Hrvati i Muslimani nikad nisu mogli izaći na kraj sa srpskim borcima oni su se sadistički iživljavali nad srpskim civilima, upadali bi u sela, klali, silovali, derali i palili žive ljude, nikoga nisu štedjeli, ni žene, ni starce, ni djecu, pa čak ni bebe. U svojim logorima imaju razvijene čitave sisteme mučenja, tako da žrtva izdrži dnevno i po 10 sati mučenja da ne umre. U Sarajevu su decu bacali izgladnjelim lavovima u zoološkom vrtu. Sadizam i zversta su osobine tih podljudskih vrsta koji hoće svoje ‘suverene države’, a jedino su sposobni da se obračunavaju sa djecom i starima preko 70 godina, koje uhvate i svežu. Srbi su naprotiv stvorili Republiku Srpsku koja je snažna i vitalna država.”(Ovo je objavljeno samo nekoliko mjeseci pre totalnog raspada Republike Srpske Krajine i gubitka velikog dijela teritorije Republike Srpske.)

Radujući se iskreno što “u borbama uvijek pogine deset puta više muslimana nego Srba”, mladi autor teksta hvali generala Mladića, cijeli oficirski kadar vojske RS i srpske vojnike. “Danas u doba sentimentalizma i humanizma koji truju masovno ljudske duše i ljude pretvaraju u mlitave čovečuljke, još ima ljudi sa gvozdenom voljom, bistrim umom i usredsređenim pogledom od kojih drhti zlo i haos. To su borci Republike Srpske i Republike Srpske Krajine za koje možemo slobodno reći da su plemići, vitezovi i heroji. Njih ništa ne može pokolebati i omesti, ni brojnije snage neprijatelja, ni besomučna arlaukanja beogradskih pacifista. I ranije smo imali te srpske izrode i izdajnike zvane pacifisti koji su pljuvali po srpskim vojnicima i pravednom ratu. Danas su se zaista nakotili i postali još bezobrazniji i ciničniji.” “Oni neće da priznaju da mir nastupa pobjedom jednih i porazom drugih. Oni hoće da mir nastupi srpskom kapitulacijom i pristajanjem na ropstvo. Mir na Balkanu bi odavno bio da Alijini i Franjini mentori neprestano ne huškaju ustaše i poturčenjake na Srbe. Ovako, mir će nastupiti potpunom pobjedom Srba i stvaranjem jedinstvene slobodne srpske nacionalne i pravoslavne države”, zaključio je student Bogoslovskog fakulteta.”

Dakle, i ovako su razmišljali budući sveštenici, možda i episkopi, oni koji bi trebalo da podučavaju djecu vjeronauci po školama Srbije i da prenose drugima Hristovu nauku. Ali, i da im usput objasne da postoje i “podljudske vrste”, da se neki “kote”, poput srpskih pacifista, a posebno da ih nagovore na odbacivanje razuma i logičnog razmišljanja. Jer, svakome razumnom bilo je jasno šta će se desiti u RSK i RS, tj. da će tok događaja biti suprotan onome u šta je student Bogoslovskog fakulteta pokušao da ubjedi svoje čitaoce. Puna krivica za stavove iznijete u citiranom tekstu ne ide samo na dušu ovog mladog čoveka. Sve se to moglo čuti i od episkopa Srpske pravoslavne crkve, ali u nešto rafiniranijoj formi.

Biljana – kosovka djevojka

Mitropolit Amfilohije, komentarišući odluku rukovodstva RS da odbaci Vens-Ovenov plan (1993. godine), je rekao: “U ovom trenutku, našu dušu, kao što je naš jezik čuvao i sačuvao Vuk Karadžić, jedan njegov prezimenjak sa Plavšićkom, novom kosovkom djevojkom, sa Krajišnikom-čuvaju nas i našu dušu, jer su ove noći krenuli svetolazarskim putem. Opredijelili su se, kao i car Lazar… za carstvo nebesko.” Povodom ove izjave mitropolita Amfilohija, posebno onog dijela o Biljani Plavšić, Ilija Radulović, nekadašnji potpredsjednik SPO-a, oštro je reagovao: “I u nedjelju 25. 4. ove godine u Peći, mitropolit crnogorsko-primorski rekao je da je Biljana Plavšić nova kosovka djevojka, a da je odluka srpske Skupštine u Bijeljini otkrila dušu naroda. Biljana Plavšić je najveći ubica u istoriji srpskog naroda, jer niko nije ubio šest miliona Srba. Ona je javno u jednoj televizijskoj emisiji ubila šest miliona Srba i nonšalantno ponudila ovu žrtvu za očuvanje njene vlasti i vlasti Radovana Karadžića, i ostalih bezbožnika,oholnika i upropastitelja srpskog naroda u Bosni i Srbiji. Doživljavam je kao cara ljudskog zla – dakle, kao Gorgonu ili kao Ledi Magbet, a jedan od prvih arhijereja naše Srpske pravoslavne crkve je doživljava kao novu kosovku djevojku. Između ova dva doživljaja postoji udaljenost od svjetlosne godine. Prvi put ću da izgovorim da Rista Radovića doživljavam kao najvećeg mogućeg svog neprijatelja a ne protivnika. Crnja mu je misao i crnja mu je duša od njegove mantije i zato ga doživljavam kao Mefista u mantiji. Satana se oblači u mnoge haljine, ali nisam znao da mu je omiljena boja erna i da se najčešće javlja u crnim mantijama.” (Srpska reč, 10. maj 1993)

Hiljadu i jedna sarajevska noć

Sarajevo je 28. januara 1995. godine izbrojalo 1000 dana opsade. Prema nepotpunim podacima do tada je poginulo više od 10.000 ljudi, ranjeno je oko 50.000, a samo u 1994. godini bez oba roditelja ostalo je 500 dece.”” Vođa ovog “veličanstvenog” poduhvata bio je pjesnik i predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić. Jednom prilikom on je objasnio zašto su Pale izabrane za “prestonicu” RS, a ne Banja Luka: “Pale ne postoje. Pale su malo mjesto i trenutno sjedište državnih organa… Razlog što se tamo zadržavamo je što moramo biti na prvoj liniji. Moramo biti na isturenom komandnom mjestu i moram vam reći da je vrlo važno to što držimo i što smo držali Sarajevo. Da ne držimo Sarajevo, ne bi bilo države… Zmija se ne drži nikada za rep, nego za vrat i mi smo to morali postići.” I dok je Karadžić držao Sarajevo za vrat kao zmiju i blago ga davio, patrijarh je i dalje slao pisma svjetskim zvaničnicima, skrećući im pažnju na muke srpskog naroda, pa i onog koji živi u Sarajevu. U pismu koje je 1992. godine uputio Butrosu Galiju, generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija, ali i drugim međunarodnim ličnostima i institucijama, patrijarh Pavle poručuje da je od predstavnika pravoslavnih Srba iz Sarajeva primio dramatičan apel sa molbom za spas “preostalog srpskog naroda zatočenog u dijelu Sarajeva koji kontrolišu muslimanske snage”. Evo kako je patrijarh Pavle u svom apelu opisao položaj Srba u Sarajevu: “Naočigled čitavog svijeta odbrojavaju se posljednji dani agonije desetine hiljada ljudi, Srba pravoslavne vjere, koji su se zatekli u muslimanskom dijelu Sarajeva. Kao zatočeni taoci onemogućeni su da miču iz svojih stanova i kuća i da dođu do minimuma prehrambenih proizvoda od međunarodne pomoći… Već na aerodromu ta pomoć biva oteta u iznosu od dvije trećine, a ostala jedna trećina ne dopire do pravoslavaca. Rijetki i hrabri očajnici svih kategorija, pa i profesori fakulteta probijaju se do crkve, i plaču za koricu hljeba. Crkva je nemoćna, jer je i sveštenstvo u istoj situaciji, pa, ako kad i uspijemo da dopremo do njih, gorko nam poručuju: ‘Mi smo na samrti, pustite nas da umremo!’ Muslimanske vlasti ne odgovaraju ni na kakav prijedlog o pregovorima za pravljenje koridora kojim bi narod prelazio iz jednog dijela grada u drugi. O masovnoj zvjerskoj likvidaciji ovako izluđenog i izgladnjelog naroda već ste dovoljno upoznati. Rijetki pojedinci koji su zadnjih dana uspjeli da izbjegnu iz grada već su poremećeni pameću od gladi, straha i svakodnevnog uznemiravanja. Ne postoji institucija političkog rješenja na zadovoljstvo svih strana u sukobu ukoliko će jednoj strani biti dozvoljeno da pomori desetine hiljada nedužnih civila. Neće nas pred Bogom i tim jadnim ljudima ništa oprati, ni na ovom ni na onom svijetu, ako ne podignemo cijeli svijet na noge da svim sredstvima prekratimo njihovo stradanje i agoniju.”

Posle citiranja ovog apela koji su mu uputili predstavnici srpskog pravoslavnog naroda u Sarajevu, patrijarh dodaje da je nešto ranije dobio apele i jedne grupe Hrvata i Muslimana koji su takođe opisali svoje patnje izazvane ratom u BiH. U želji da se situacija za sve njih popravi, on moli Butrosa Galija da upotrebi “sav svoj ugled i uticaj i sva moralno opravdana sredstva političkog delanja i diplomatskog pritiska na sve činioce u Bosni i Hercegovini u čijim je rukama usredsređena politička vlast i vojna sila”. Takođe, patrijarh moli da se “pod nadzorom međunarodnih mirovnih snaga i međunarodnog Crvenog krsta, obezbjedi dostavljanje lijekova, hrane i ostale humanitarne pomoći cjelokupnom ugroženom i namučenom stanovništvu Sarajeva, ne samo srpskom nego, u istoj meri i na isti način, i hrvatskom i muslimanskom”; da se spriječe “ubistva i zločini koje vrše pojedine vojne jedinice, bez obzira na to koje su i čije su”; da se obezbijede “koridori za prelaženje iz dijela grada u drugi i za izlaženje iz grada”, itd.

Kao što se vidi, patrijarh Pavle nije bio za cjelovito rješenje sarajevskog problema, nego za polurješenje. Preciznije rečeno, on nije želio da Karadžić “zmiju” prestane da davi, nego da joj se samo obezbijedi ishrana i lijekovi da bi ostala živa, a da je Radovan i dalje drži za vrat, dok je ne izdresira i dok ona ne počne da radi ono što bi htjeli i on i episkopi SPC. Jer, zašto su stanovnici jednog evropskog grada kakav je Sarajevo, bez obzira na to koje su vjere i nacije, na kraju XX vijeka morali da jedu hranu iz humanitarne pomoći i da kroz koridore prelaze iz jednog dijela grada u drugi, u “spasonosnom” rješenju za koje je patrijarh “molio i preklinjao” svjetske uticajne ljude? Zar nije bilo bolje da žive slobodno kao građani u svim gradovima Evrope, tj. onako kako su živjeli nekada i kako danas žive? Nije valjda da se Njegova svetost nije setio jednog takvog rješenja, baš kao što se prethodne godine (1991.) nije sjetio da “trećeg ima” za Srbe u Hrvatskoj? Zašto patrijarh Pavle nije zamolio Butrosa Galija da preduzme sva legitimna sredstva kako bi se prekinule patnje Sarajlija, a ne samo ”sredstva političkog delanja i diplomatskog pritiska?”. Postojao je i onaj vid pritiska o kojem je patrijarh govorio u pismu lordu Karingtonu objašnjavajući mu da svoju braću ”iste vere i krvi” koja žive u Hrvatskoj ”srpska država i srpski narod moraju zaštititi svim legitimnim sredstvima, uključujući i oružanu samoodbranu”. Ipak, Njegova svetost nije pozvao svjetske moćnike da upotrebe oružje u cilju zaštite građana Sarajeva, kao što je pozvao srpske moćnike da oružjem zaštite Srbe u Hrvatskoj. Zna se, naravno, i zašto. Da bi grad prodisao, da bi bio oslobođen, da bi se skinula omča oko vrata, silu je trebalo upotrebiti protiv onih koji su sa okolnih uzvisina posmatrali plijen. Protiv onih koju su ”zmiju držali za vrat”.

Poznato je da su velikodostojnici Srpske pravoslavne crkve, poput nekakvih supervizora, bili prisutni na skoro svim zasjedanjima Skupštine Republike Srpske. Episkopi SPC, ali i političari i generali iz rukovodstva bosanskih Srba, isticali su izuzetno dobru međusobnu saradnju. Krajem aprila 1993.godine, mitropolit dabrobosanski Nikolaj Mrda dao je intervju u kojem je izjavio da general Mladić prihvata sve njegove prijedloge. Predsednik Republike Srpske dr Radovan Karadžić, početkom 1994. ocijenio je odnose između Crkve i države kao izvanredne. “Naše sveštenstvo je prisutno u svim našim razmišljanjima i odlukama, a glas Crkve se sluša kao glas najvišeg autoriteta”, rekao je Radovan Karadžić.” Znači, umjesto pisma Butrosu Galiju, koje je moralo da putuje čak do Njujorka, patrijarh i ostali srpski episkopi mogli su u svojstvu “najvišeg autoriteta čiji se glas sluša” da zatraže od rukovodstva RS uklanjanje teškog naoružanja kojim je više od hiljadu dana Sarajevo držano u opsadi. Na taj način, izbjegli bi se dodatni gubici u ljudskim životima i materijalnim dobrima, a uradi lo bi se ono što je svako iole razuman znao da će na kraju morati da se uradi.

Čuvari srpskog obraza i duše

Umjesto da zamole rukovodstvo bosanskih Srha da ukloni tenkove, topove i drugo teško naoružanje oko Sarajeva, episkopi SPC su od njih tražili upravo suprotno. Na zasjedanju Skupštine Republike Srpske na kome se u julu 1994. godine odlučivalo o prihvatanju mirovnog plana Kontakt grupe o BiH, episkop Atanasije Jevtić prenio je poslanicima poruku SPC da se ne može ponovo pristati na “desetkovanje srpskog naroda” i da ne treba prihvatiti ponuđeni plan. Mitropolit Amfilohije je tom prilikom uputio telegram podrške u kojem je stajalo: “Obnovivši u sebi vjeru u pravdu Božiju, obnovili ste Svetu Lazarevsku vjernost narodu, uspravili dostojanstvo srpskog naroda. Vaša odluka razobličiće svu lažljivost demokratije takozvanog “Novog Svjetskog Poretka”, ali i otkriti ko stvarno skriva svoje vlastoljublje iza brige o narodu i pozivanja na narod. Neka vam Bog bude na pomoći.” Srpski episkopi su izgleda vjerovali (pokazalo se pogrešno) da će Srbi iz Srbije i Crne Gore na njihov mig pojuriti u pomoć Srbima u Bosni. “Sa punom odgovornošću pred Bogom i svojim narodom i ljudskom istorijom pozivamo sav srpski narod da stane u odbranu vjekovnih prava i sloboda, svojih vitalnih interesa nužnih za fizički i duhovni opstanak i opstanak na svojoj očevini i djedovini”, kaže se u Apelu upućenom sa episkopske konferencije SPC od 5. jula 1994. godine. Srbi se, međutim, nisu odazvali na ovaj pastirski poziv. Pošto je bilo ljeto, ogromnoj većini bilo je važnije razmišljanje o tome kako provesti godišnji odmor sa ono malo novca što se ima. Zbog toga je mitropolit Amfilohije, u svom žestokom saopštenju od 8. avgusta 1994. godine, kritikovao Srbe što su “već brigu na veselje udarili”, i što su se hvalili “turistima po primorju i banjama, koje odjekuju od našeg lakoumlja i bezumnih naših zabava”. Za razliku od ovih i ovakvih Srba, kaže dalje mitropolit Amfilohije, “narod i Skupština Republike Srpske danas čuvaju i obraz i dušu srpskoga naroda pravoslavnog, ne praznim riječima i nečasnim kompromisima, nego sopstvenom krvlju i sopstvenim životima, koje zalažu pred čitavim svijetom za odbranu svega čestitoga i svetog u ovom narodu, za odbranu svekolikog Pravoslavlja. U Bosni i Hercegovini danas se bije bitka za slobodu zlatnu i obraz časni čitavog Pravoslavlja, za pravdu i dušu čitavog svijeta, za svetinju bogolikog ljudskog dostojanstva. (…) Neka našoj braći u Bosni i Hercegovini Bog poda svaku pomoć u dobru i snagu da odole pritiscima svijeta, koji je naš Gospod Isus Hristos već pobijedio. Nek takvu pomoć i snagu poda i braći našoj u Republici Srpskoj Krajini, a nama nek daruje snagu i mudrost da dušu zauvijek ne izgubimo.” Dakle, po mišljenju srpskih pravoslavnih duhovnih pastira, patnje ljudi u Sarajevu i po drugim mjestima BiH bile su opravdane i trebalo ih je produžavati sve do postignuća onoga što su oni smatrali ciljevima srpskog naroda, države i Crkve.

Sve srpske crkve

Zašto episkopi SPC nisu mogli da pristanu na plan Kontakt grupe? Zašto je po njihovom mišljenju i dalje trebalo ratovati i žrtvovati živote i svog i drugih naroda? Odgovor se nalazio u istom onom apelu koji je 5. jula 1994. srpskom narodu i svjetskoj javnosti poslala episkopska konferencija Srpske patrijaršije. U tom apelu se između ostalog kaže: “… kao narod i Crkva, duboko ukorijenjeni u mučeničkoj zemlji Bosni i Hercegovini, mi danas ne možemo pristati, niti možemo nametnute nam u Ženevi odluke o procentima i mapama prihvatiti, te da ostanemo bez svojih: Žitomislića na Neretvi ili Saborne crkve u Mostaru ili crkve Sopotnice na Drini, Manastira Krke ili Krupe u Dalmaciji, Ozrena ili Vozuće u Bosni, Prebilovaca u Hercegovini ili Jasenovca u Slavoniji.” Šta li su to episkopi mislili tvrdeći da ne mogu da ostanu bez svojih crkava i manastira? Da li se ostaje bez nekog hrama samo zato što se on nalazi u drugoj državi koja se ne zove Srbija; Republika Srpska ili Republika Srpska Krajina? Da li je SPC danas ostala bez crkava i manastira koji nisu porušeni, a koji se nalaze u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ili su to još uvijek njene crkve i njeni manastiri? I, naravno, kako riješiti taj problem ako i Hrvati ne mogu da ostanu bez svojih crkava i manastira, a Muslimani bez svojih džamija na prostorima koji pripadaju srpskoj državi? Za svaki slučaj, dvije godine kasnije, na svom redovnom zasjedanju održanom u maju 1996, Sveti arhijerejski sabor je donio sljedeću odluku: “Bez obzira na raspad versajske, odnosno Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, jurisdikcija Srpske pravoslavne crkve i dalje se prostire na sve pravoslavne na toj teritoriji.” Znači, bila je dovoljna samo jedna rečenica da bi SPC i dalje imala sve svoje crkve i manastire u bivšoj Jugoslaviji. Nije li onda logično pitanje: zašto ta rečenica nije izgovorena i ispisana mnogo ranije. Na taj način bili bi spaseni životi velikog broja ljudi koji su stradali radi postizanja ciljeva postavljenih od strane Srpske pravoslavne crkve.

Ali, nisu crkve i manastiri bili jedino o čemu su brinuli srpski episkopi, jer kao što smo vidjeli, i pored onako dramatičnih izjava, SPC nije ostala bez njih. Po planu Kontakt grupe trebalo je da se ostane bez nečega drugog o čemu nije bilo umjesno da govore duhovni pastiri. Zato je na naslovnoj strani “Pravoslavlja”, u broju od 1. februara 1995. godine, dato objašnjenje ministarstva informacija Republike Srpske u kojem se navodi da bi po planu Kontakt grupe Muslimansko-hrvatskoj Federaciji trebalo da pripadne 100 odsto ruda olova i cinka, 62 odsto boksita, 68 odsto rude gvožđa, 100 odsto ležišta žive itd. Zatim, 78 odsto hidroenergetskih potencijala, a pripalo bi joj i 13 gradova koji su se u tom trenutku nalazili u RS. Tu su i ozrenska i kupreška visoravan, koje su Srbima bile bitne zbog dominantnog vojno-strateškog položaja, čistih voda i stoletnih šuma. Možda i zbog ovih materijalnih vrednosti, a ne samo duhovnih, episkopi su i svetu i svom narodu odrešito dali do znanja: “Svesno i odgovorno izjavljujemo da ćemo rađe pristati i da ne živimo, nego da svoj narod, koji vjekovima duhovno vodimo krstonosnim putem Hristovim, izdamo i od njegove današnje i sutrašnje sudbine ruke peremo.  Najžešći među episkopima vladika Atanasije Jevtić u onom svom legendarnom intervjuu na NTV Studio-B, rekao je i ovo: “Čast onima koji su poginuli. Daj Bože da sam poginuo. Išao sam do prve linije fronta, i sutra ću ići. Daj Bože da me pogodi, bilo šta. Ne što sam sadista i mazohista, nego što ne mogu da podnesem stradanja ovog naroda.” Dvije godine kasnije, u avgustu 1994, vladika Atanasije je na svoj herojski način dao komentar povodom plana Kontakt grupe: “Suverenitet Republike Srpske se mora ostvariti, a dok se to ne desi moramo trpjeti. Neka nas i bombarduju, ali ne možemo potpisati presudu i nećemo prihvatiti karte Kontakt grupe koje predstavljaju novo sakaćenje srpskog naroda.”

Siroti vladika Atanasije Jevtić

Što je rat u Bosni više odmicao, postajalo je sve jasnije da se ciljevi ne ostvaruju nimalo časnim i humanim sredstvima. I pored toga što su državni mediji Srbije prikrivali zločine i progone nad muslimanskim stanovništvom u Bosni i Hercegovini, u čemu su imali iskrenu i zdušnu pomoć Srpske pravoslavne crkve, istina je na kraju morala izaći na videlo. Dešavanja u BiH početkom 1993. godine, rušenje džamija, pljačke, izgoni i pokolj Muslimana, bili su povod za sukobe između vladike Atanasija Jevtića i onih sa kojima su se on i još neki značajni ljudi iz SPC tokom 80-ih upustili “u jeftinu dnevnopolitičku avanturu”, kako je to rekao mitropolit Jovan. Dobrica Ćosić, tadašnji predsjednik SR Jugoslavije, koji je još 1991. godine sam predložio “planska preseljenja i razmjenu stanovništva”, objasnivši da je to “najteže, najbolnije, ali je i to bolje od života u mržnji i međusobnom ubijanju”, valjda nezadovoljan načinom na koji su neki shvatili ovu njegovu ideju, posebno onaj dio o bolnosti, tražio je od vladike Atanasija Jevtića da mu razjasni šta to Srbi rade tamo u Hercegovini (konkretno Trebinju). Zahtjev za objašnjenjem o hercegovačkim dešavanjima vladici nije podnio lično predsednik Ćosićevog ministar Momčilo Grubač. Na samo sebi svojstven način, izbjegavši da precizno i detaljno odgovori na pitanje o zločinima nad muslimanima u Trebinju, vladika je ministru Grubaču rekao: “Vas ne poznajem. Gospodina predsjednika dobro poznajem, kao i on mene. Gospodin predsjednik je u jednoj svojoj izjavi, ne tako davno, rekao da mi iz Crkve ne treba da se bavimo politikom. Zašto gospodin predsjednik sada mene pita u ovoj ne jedinoj sramoti nanijetoj srpskom narodu odozgo, sa Dedinja, Pala i Trebinja? Ko pita sirotog vladiku hercegovačkog za bilo šta o srpskom narodu u Hercegovini?”

Odgovor predsjednika Jugoslavije nije trebalo dugo čekati. U svom pismu od 16. februara 1993. godine Dobrica Ćosić se ovako obratio svome kolegi po peru: “Sirotom vladici zahumsko-hercegovačkom gospodinu Atanasiju Jevtiću, Učiniti nedostojno djelo, može biti lakomislenost, trenutna slabost i grijeh; hvalisati se takvim činom kako Vi, Siroti Vladiko, u “NIN”-u hvališete svojom hrabrošću za nesavjesnost i dostojnost jednog vladike, odista je i sramota. A sramotu srpskom narodu ne nanosi samo njegova politička vlast sa Dedinja, Pala i Trebinja, kako kažete, nego i crkvena vlast iz vladičanskih dvorova i domova, kako ne govorite. Znamo takvu vlast obojica. Žalim samo što se Vi u monaškoj bogougodnosti ne upita te: niste li i Vi među takvim griješnicima i nesrećnicima? Ja bezbožnik, moliću se Tvorcu da se u Vašem srcu mržnja potisne ljubavlju i oholost smernošću.”

Šampanjac se točio kada su protjerivani muslimani

 Sljedeća “žrtva” vladike Atanasija Jevtića bio je opet jedan od njegovih nekadašnjih istomišljenika i kolega po peru – Vuk Drašković. Vladika je prebacio Draškoviću što je podržao Vens-Ovenov plan (1993. godina) za rješenje bosanskog problema… U svom pismu vladika Atanasije je kolegi književniku zamjerio i što uopšte ne navraća u Hercegovinu. Vuk Drašković mu je odgovorio da su ga neki Hercegovci poslije objavljivanja romana “Nož” i dve “Molitve” proglasili “ludakom”, “čovjekom noža” i “razbijačem bratstva i jedinstva”. Hercegovački Srbi su svom zemljaku i sunarodniku zabranili i da kao predsjednik SPO-a govori u Bileći i Trebinju i poručili mu: “Ne dolazi, ne zavađaj nas sa braćom Muslimanima!”.  Vuk Drašković je na to odgovorio na sljedeći način.  “Onda su ti isti ‘razumni’ i ‘umjereni’ Srbi, odlučili da zavire u jame, da zakorače u crkve i crkvišta. Tada sam se uplašio. Ne zbog toga što na svetkovine kraj jama (oni su to pretvorili u svetkovine, u vašare ) nisu pozivali mene i što su poručivali i tada da nipošto ne dođem, već zbog toga što sam znao ko su i kuda će ih, tako naglo posrbljene i tako naglo osokoljene njihova naglost da odvede. Nije, u tom ‘preobražaju’, bilo ničeg spontanog i sazrelog. Jednostavno, stizale su ‘ozgo’ i komande o nacionalnom interesu i sva propratna uputstva i oružja. O Svetom Savi su najgrlatije zagangali oni koji ništa o njemu nisu znali, i u odbranu ugroženog pravoslavija digli se duhovno nepripremljeni ljudi, koji nisu umjeli čestito ni da se prekrste i od kojih većina nikada ni rukama nije dotakla Jevanđclje. Tako se, jedino tako, i moglo desiti sve ono što se desilo i sve ovo što se još dešava. Šampanjac se, čujem, točio i pjevalo se i kolalo do zore, kad su muslimani protjerani iz Trebinja i kad su lagumirane tamošnje džamije.”

Takvo nešto, naravno, nije se desilo samo u Trebinju. Ideju Dobrice Ćosića o “planskom preseljenju” mnogi su u Bosni prihvatili i sa zadovoljstvom je sprovodili. Muslimani iz Gackog, Draškovićevog rodnog mjesta, doživeli su sudbinu Trebinjaca. I to je bio jedan od razloga, po riječima Vuka Draškovića, zbog kojih nije odlazio u Hercegovinu. “Kako da navratim u Gacko, kad ne znam gdje su mi komšije? Ne prihvatam da su raseljeni i da to tako treba. Sa njima je raseljeno i moje djetinjstvo, moji školski dani, moja prva kafenisanja kod Naze, toliki dragi događaji i uspomene.”

Vuk Drašković  navodno nije prihvatao činjenicu da su mu raseljene komšije i “da to tako treba”. Ipak, nikada nije javno reagovao na priče Dobrice Ćosića o “planskim preseljenjima i razmjenama stanovništva”. Nikada nije svoga kolegu po peru upitao kako je on to zamislio da Srbe koji ostanu van granica “federacije srpskih zemalja” doseli u tu novu srpsku državu. Da bi se Srbin uselio trebalo mu je napraviti mjesto, a to se moglo samo odlaskom nekog nesrbina.  Dirljive riječi o “prvim kafenisanjima kod Naze” Vuk Drašković je ispisao sredinom 1993. godine. Krajem 80-ih, međutim, Drašković se zalagao za temeljno preuređenje zemlje i rušenje svih “suvišnih i neistorijskih pregrada”.’ Postavljao je pitanje i sebi i drugima: “Gdje su, dođe li do deoba i razlaza, zapadne granice Srbije?” I odgovarao: “One su tamo gdje su srpske jame i grobovi” Hrvatima je poručio da se ne zanose iluzijama da će u slučaju podjele Jugoslavije opstati postojeće avnojevske granice prema Srbiji, a novu srpsku državu protegao je od Kninske do Negotinske krajine. Naravno, teško je povjerovati da je Vuk Drašković, dok je iscrtavao granice buduće srpske države, mislio da se one na balkanskim prostorima mogu ostvariti bez nasilja, krvi, pokolja. Ipak, za Vuka Draškovića se može reći da je uvijek bolje pričao nego što je radio.

U želji da skine odgovornost sa svog supruga, Danica Drašković je u jednom televizijskom nastupu optužila pripadnike Srpske garde, paravojne formacije koju su organizovali upravo Vuk Drašković i Srpski pokret obnove, za masakr počinjen nad Muslimanima u Gackom, rodnom mjestu njenog supruga. Kasnije, na vanrednoj sednici Glavnog odbora SPO, sazvanoj zbog svega onog što je izrekla tokom svog televizijskog nastupa, Danica Drašković je proširila spisak mjesta u Hercegovini u kojima je vršeno nasilje nad muslimanima, pridodavši Gackom i Nevesinje, Trebinje i Foču. Tvrdila je da bi njen suprug spriječio stradanje muslimana u svom rodnom mjestu da je bio tamo kada se zločin desio. Posebno je istakla da ti zločini nisu bili izazvani, jer na tim prostorima nije bilo ustaških noževa, sukoba, niti je bilo ko vršio pokolje nad Srbima. Rekla je i da je čula neke pripadnike Srpske garde dok su pričali “o tome kako su silovali 13-godišnju Muslimanku njih 20, pa je onda stavili na tenk i vozili i smijali se kako je od nje ostao samo skelet”.

Mitropolit Nikolaj Mrđa

Da li zbog svoje vidovitosti ili pravovremeno dobijenih informacija, vladika dalmatinski Nikolaj je napustio Šibenik malo prije nego što je u septembru 1991. godine JNA počela da granatira i bombarduje ovaj grad. Vladika dalmatinski Nikolaj Mrđa, koga mnogi u Dalmaciji smatraju “ideologom balvan revolucije”, uskoro je od Duha svetoga dobio nova zaduženja. Na redovnom zasjedanju Svetog arhijerejskog sabora održanom u maju 1992. godine izabran je za mitropolita dabrobosanskog i tako postao najviši arhijerej SPC za Bosnu i Hercegovinu. Od tada, mitropolit Nikolaj se pojavio na mnogim zajedničkim fotografijama sa Radovanom Karadžićem i generalom Mladićem, a na mnogim sjednicama Skupštine Republike Srpske sjedio je u prvim redovima, poput nekakvog simbola svega onoga što je tamošnje rukovodstvo radilo tokom ratnih godina.

Izjave o izvanrednoj saradnji Srpske pravoslavne crkve i rukovodstva bosanskih Srba, pa čak i o velikoj poslušnosti ovih drugih (“glas Crkve se sluša kao glas najvišeg autoriteta” Radovan Karadžić) apsolutno su razumljive uzmemo li u obzir kakva je ličnost bio mitropolit Nikolaj. To se najbolje vidi iz riječi njegovog brata u Hristu, mitropolita Amfilohija, izgovorenih povodom otvaranja Duhovne akademije u Srbinju (nekadašnjoj Foči): “Moram da vam priznam da je bio toliko uporan, toliko istrajan, da tu niko živi nije mogao odoljeti njegovoj istrajnosti i upornosti. Svi smo se dvoumili i to ispovijedam, ne isključujući sebe, da li će biti moguće, da li mi smijemo da uđemo u takav jedan rizik u ovim vremenima. On je bio uporan, i uporan, i uporan, i neka mu je hvala na toj njegovoj blagoslovenoj upornosti. Uostalom, i vi da nijeste uporni ne biste vi danas stvorili najdivniju srpsku zemlju, Republiku Srpsku, koja je svjetionik i Pijemont danas cjelokupnog srpstva. Blagodareći upravo toj i takvoj upornosti, a nije čudo što vam je Vladika ovakav kad ste i vi takvi koji ste se zajedno s njim ovdje potrudili.”

Kada, koga, zašto i kako treba da ubije pravoslavni Srbin

Kada treba ubijati – Odgovor na ovo pitanje je najlakši, jer nam ga je dao sam Atanasije Veliki, i glasi u ratu. Ubistva počinjena u ratu nisu uzimana za grijeh ni sveštenim licima kojima je po kanonima pravoslavlja takvo nešto izričito zabranjeno. I ne samo to, mnogi od sveštenika ratnika proglašeni su i za svece. Pojedinci, kojima ubijanje ni od ranije nije bilo strano’, zbog učešća u ratu i borbe za “nacionalne interese” često su od kriminalaca postajali nacionalni heroji. Željko Ražnatović Arkan je najbolji primer za to. Vladika Atanasije Jevtić je za Arkana jednom prilikom rekao: “Znam ko je Arkan bio: ali on je  sada junak i to treba da bude.”

Koga treba ubijati – Odgovor je jednostavan i može se izraziti u samo jednoj riječi – NESRBE (tj. sve one koji nisu Srbi, ali prvenstveno Hrvate, Muslimane i Šiptare). Zbog takvog ponašanja srpskih episkopa neki su komentarisali da redosljed riječi u nazivu “Srpska pravoslavna crkva” u potpunosti odslikava red vrijednosti koji vlada u SPC, tj. da je na prvom mjestu Srpstvo, potom pravoslavlje, a tek na kraju, ukoliko za njega ostane nešto mjesta, hrišćanstvo.

Zašto treba ubijati – Za spas sopstvenog života i imovine, pravoslavni kanoni ne preporučuju ubijanje, čak ga i kažnjavaju, ali u borbi protiv “polumjeseca, islamskog agresivnog” (Atanasije Jevtić), “za krst časni i slobodu zlatnu”, za “Veliku Srbiju” i za “spas krsta sa tri prsta” nesumnjivo je trebalo ubijati. INTERESI SRPSKE CRKVE, SRPSKE DRŽAVE I SRPSKOG NARODA (onakvi kakvim ih tumači SPC) bili su jedini razlozi zbog kojih je pravoslavni Srbin mogao “zakonito” da ubija i da pri tome ne strepi od Sudnjega dana.

Kako treba da ubije pravoslavni SrbinPrecizan odgovor na ovo pitanje daje patrijarh Pavle: “Ni prema neprijatelju NE SMIJEMO POSTUPATI NEČOVJEČNO. Ako on bude uhvaćen, bezdušno ga MUČITI i MASAKRIRATI, to ni po koju cijenu. Pogotovu nedužne žene, starce i djecu. Ondje gdje se tako” ne postupa, tu nema ni čovjeka ni junaka. Tu je na djelu zločinac koji junak nikada nije bio niti će biti. A zločinci i zločinstvo nikada ne mogu donijeti dobro nikome, ni sebi, ni svome narodu, nego samo beskonačnu sramotu i nesreću.”

Da li je rat koji su Srbi vodili protiv skoro svih u bivšoj SFRJ, a potom protiv skoro svih u svijetu, zaista bio “odbramben i oslobodilački”? Da li se srpski vojnik borio “viteški i časno”? Da li je “bezdušno mučio i masakrirao” one koje bi uhvatio, ili se ponašao “humanije. I konačno, jesu li ljudi “bogate prošlosti”, koje su pojedini episkopi SPC proglašavali junacima, krstili njihove paravojne formacije i koristili ih kao svoje lično obezbeđenje, mogli donijeti Srbima i Srbiji ikakvog dobra?  Odgovr se sam nameće.

milorad tomanić srpska crkva u ratu i ratovi u njoj _ 005

izvor:“Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj” – Milorad Tomanić
http://www.safaric-safaric.si/knjige/2001%20Tomanic%20SPC%20u%20ratu%20i%20rat%20u%20njoj.pdf

 

Fočanske avlije

jorgovan _ 709
Prva asocijacija na Foču je slika grada sa puno zelenila u čijem se zraku čini mi se u svakom godišnjem dobu čak i zimi kad zaveju snjegovi, osjeti miris svježe vode, trave, drveća, cvjeća. Okružena šumovitim brdima u čijem krilu, uz hučanje reske Drine sa juga ka sjeveru ,se mirno pokorava tiha Ćehotina ,sa istoka, tvoreći kotlinu na nadmorskoj visini od 370m uz umjereno – kontinentalnu klimu čini bujnu vegetaciju od proljeća do kasne jeseni. Povoljni klimatski uslovi pogoduju uzgoju različitih kultivara od voća, povrća i cvijeća.U srednjem vijeku na prostoru današnjeg grada Foče uzgajala se vinova loza (nisam mogla pronaći podatak o vrsti kultivara).
fočanske avlije _ 55032

Foča grad –šeher koja se pominje još u srednjem vijeku svoj razvoj počinje dolaskom Turaka na ove prostore i do kraja XVI vjeka je imala izgrađene gradske strukture. Iz pisanja putopisca E. Čelebi iz 1664.god. možemo vidjeti da je u to doba u Foči bilo dvije hiljade sto šesdest kuća a dodajući tome da je svaka kuća imala avliju i bašću onda slika stare Foče daje jednu refleksiju projekcije na kasnije doba koje se očituje na jednu bogato religijsko kulturno historijsko naslijeđe ako mogu slobodno da nazovem KULT AVLIJE. Sliku grada u XVI I XVII vijeku sa 18 mahala, 17 džamija, oko 500 trgovačkih i zanatskih radnji, hamama,tekija,karavan saraja upotpunjuju fočanske kuće, kao što reče F.Muftić u knjizi “Foča kroz vrijeme “ – “kuće fočanskog tipa”, završen citat, koje su u svojem okrilju krile najljepši biser skriven od pogleda – fočanske avlije.
fočanske avlije _ 55033

U orijentalnoj islamskoj arhitekturi karakteristično je povezivanje unutrašnjeg prostora sa vanjskim preko vrta kojim se smatra avlija i bašća. Te segmente je nemoguće posmatrati odvojeno a hajat( trijem) je predstavljao prelazni prostor na avliju. Avlije su zauzimale centralno mjesto ispred kuće a bašča je bila odvojeni dio i ulazilo se na posebna vrata. Avlije u bile razdvojene na muške i ženske avlije kao što je bila avlija mog dede u kojoj sam odrasla.U avliji su bili još pripadajući objekti poput zgrade za konje, ljetni mutvak, ostava za drva i sl. shodno vremenu i načinu života kako se u to doba živjelo koje će sa vremenom i nestati. Ženske avlije će ostati u svojoj autentičnosti sa manjim arhitektonskim i pejzažnim izmjenama u svojoj namjeni i svrsi. Ženska avlija kao pejzažno-arhitektonski prostor odvojen od vanjskog svijeta shodno islamskoj tradiciji, pružala je poseban ugođaj i ambijent kao sintagma rahatluka, uživanja, odmora,radosti, tuge odnosno cijele kompozicije života. Prostor koji je bio veza sa prirodom, zrakom i vodom u intimi porodice i prijatelja. Spoj islamske tradicije , orijentalnog uređenja vrta , klime , bosanskog duha i fočanske kreativnosti dali su fočanskoj avliji pečat specifičnosti.
fočanske avlije _ 55035

Osnovni pejzažno-arhitektonski elementi fočanske avlije kao tipične bosanske avlije zid, kaldrma, česma,cvjetna sofa, višegodišnje cvjeće i grmovi, voće i loza daju jedan kolorit kontrasta boja upotpunjeni mirisom, zujanjem pčele, letom leptira i čistoće prostora.
–  Zid je odvajao avliju od vanjskog svijeta i davao znak intime , privatnosti nikako odvojenosti.
–  Kaldrma se pravila od oblutaka iz Drine i Ćehotine i redana je u harmoničnom mozaičnom sklopu.Kaldrme su se obavezno održavale čistim bez korova između oblutaka, ribale i prale vodom više puta dnevno.U takve avlije se ulazilo isključivo u čistoj obući(nanulama). Između kaldrme je na pojedinim mjestima su rasli ježići (kako su ga Fočanke zvale), prkos (Portulaca grandiflora).
– Cvjetne sofe su bile male ili velike a predstavljale su ograđene dijelove u kojima se sadilo cvjeće jednogodišnje i dvogodišnje, ljekovito bilje.
fočanske avlije _ 55034

Kadifica (Tagetes), neven (Calendula officinalis), katmer (Dianthus sp.), čuvarkuća (Sempervivum tectorum) , pelin (Artemisia), nana (Menta sp.), zejnil bostan (Delphynium aiacis L.) , šekaik (Paeonia officinalis),  koje su sa trajnicama i grmovima ruža (Rosa sp.), jorgovan (Syringa ), hadžibeg (Hydrangea), zambak (Lilium sp.), šimšir (Buxus sempervirens )  činile u vrijednim i domišljatim rukama Fočanki jedan savšen sklad boja i mirisa. Ispod zida uzgajala se loza na odrini ili ruža penjačica.Najzastupljeniji biljni material je bila ruža đulbešećerka i đulbehara. Đulbešećerka je ruža sa svjetlijim laticama nježno roze boje a đulbehara ima tamno crvene opojno mirisne cvjetove. Od obje se pravilo slatko i sok od ruža. Bijela kaldrma, ruže raznobojne,neoblikovan šimšir u rustičnom stilu,sitno sezonsko cvjeće, sa gustim zelenim listovima loze na bijelom zidu pokrivenim crvenim ćeremitom je slika stare fočanske avlije.
Od četvrte decenije 18. vijeka pa sve do okupacije austro – ugarske u Foči je uzgajan dudov svilac.Nadaleko je bila poznata fočanska svila od koje se pravile svilene mahrame i rublje. Prije je svaka kuća u avliji imala dud za hranjenje dudovog svilca, a to je predstavljao prestiž u društvu.U avliji se sadila i pokoja voćka iako je i u baščama bilo voća.
fočanske avlije _ 501739
Način i naviku poklanjanja pažnje uređenja avlije Fočanke su kroz vijekove nastavile prenoseći sa generacije na generaciju s toga se može smatrati da je fočanska avlija bila jedno bogato historijsko naslijeđe koje je opstalo sve do kraja prošlog vijeka. Kroz vrijeme koje je donosilo nova društvena uređenja,mijenjanje načina života, dva svjetska rata, progonstva , fočanske avlije su opstajale u svojoj autentičnosti. Poslije Drugog svjetskog rata Foča prolazi kroz urbano privredni procvat pa grad dobiva urbaniju strukturu. Novo društveno uređenje zahtjeva izgradnju stambenih i privrednih objekata i dolazi do oduzimanja posjeda bašči i avlija u društveno korisne svrhe.Ipak ostaju u dijelovima grada Donje polje, Aladža, Careva mahala, Međurječje, Careva mahala, Gornje polje i dr. stare kuće sa autentičnim avlijama. Izgradnjom novih kuća ostaje tradicija oblikovanja bosanske avlije sa istim autentičnim elementima kaldrma, česma, cvjetna sofa,voćka i loza uz manje izmjene. Avlije postaju otvorene prema vanjskom svijetu gradnjom niskog zida ili ograde od željeza sa betoniranim prilazima. Fočanke su se uvijek takmičile čija će avlija biti ljepša, mirisnija i čistija. Tako su se nabavljale nove cvjetne vrste poput bugenvilije ( bogumila) u avliji moje tetke Bahre koja je iz ljubavi prema cvjeću uspjela odgojiti ovu vrstu kojoj klimatski uslovi nisu pogodovali za uzgoj.Bogumila je penjačica sa raskošnim ljubičastim cvjetovima koju možemo vidjeti u primorskim okućnicama.Drugi primjer je moja majka, u vrijeme kad su našu kuću rušili da bi izgradili kompleks zgrada,nije mogla ostaviti našu ružu penjačicu već je prenjela u tetkinu avliju u Donjem polju.Kad bi išli na more tradicionalno smo kampovali. Nakon razapinjanja šatora i smještanja stvari ,majka bi me poslala sa kantom na plažu da skupim kamenja. Od tog kamena ona bi ispred šatora napravila malu kaldrmu,navika Fočanke da održava prilaz čistim pa makar se to radilo samo o šatoru.
ruža _ 501774

O današnjem vremenu i prilikama koje su trenutno ne želim pisati u kontekstu fočanskih avlija jer ih više nema. Nestankom jednog naroda nestaje i njegova kulturno historijska baština. A ono što nije zapisano kao da nije ni bilo s toga sam željela dati svoj mali doprinos u nadi da će neko pročitati i da će ostatati negdje zapamćeno.Prilikom pisanja ovog rada tragala sam za dokumentima, pisanim tragovima ali ih je veoma malo, ostala su mi samo kazivanja starih Fočanki i moja sjećanja.
ibrik - mlin za kahvu - džezva - ibrik
Priredila : Mervana Gogalija , dipl.ing poljoprivrede
ruža - 01773

Izvori :
– “ Foča kroz vrijeme” Faruk Muftić
– “ Bosanska cvjetna avlija” prof.dr.sci Elma Temim
– “Vrtna arhitektura bosanskih avlija kao dio kulturne baštine”prof.dr.sci Tatjana Ljujić-Mijatović, Azra Švrakić dipl.biolog
https://hr.wikipedia.org/wiki/Foča

FOČA 1992. : SODOMA I GOMORA U FOČI (ISPOVIJESTI SILOVANIH BOŠNJAKINJA)

žžž50184907

AZRA I LAJLA
Knjiga “Madness Visible: A Memoir of war” (Vidljivo ludilo: Ratni memoari) koju je napisala Janine di Giovani, ratna novinarka britanskog “Daily telegrapha”.

Ovo je jedna priča koju je ova novinarka napisala o silovanoj ženi iz Foče i njenoj kćerki.

Vozili smo se satima sjeverno od Sarajeva, vrteći se i vraćajuci gore dole po blatnjavim putevima pokrivenim snijegom, sve dok nismo stigli do ulaza u kamp sa montažnim kućama smještenim u planinskom selu. Na ogradi je bila bodljikava žica. Kroz kamp je vodila dugačka cesta i na njoj je bila gomila djece koja su očito krenula u školu. Jedno od njih na sebi je imalo ružičaste pantalone čije su nogavice bile utrpane u čizme koje su dosezale do koljena. Kosa joj je bila skupljena u rep, povezana plavom trakom. Bila je bez sumnje lijepa. Imala je grudvu snijega i pomalo se ukočila kad smo joj prišli. Bila je to Lajla.

žžž50184908
SODOMA I GOMORA U FOČI
“Stanite. To je ona!”, povikala je Meliha, žena iz Asocijacije bivših zatočenica logora BiH. Skočila je iz auta u snijeg i posegnula za djetetom. Lajla se stidljivo primakla. “Oh, Lajla”, kazala je Meliha grleči dijete. “Lajla, ovo je Dženana”. Iskoristila je bosansku verziju mog imena kako bi me predstavila i dijete me počelo gledati s pažnjom. “Ona je došla ovdje kako bi vidjela tvoju majku”. Lajla izgleda starije od svojih osam godina. Gledam u nju. Kako je moguće da tako lijepo dijete može biti rođeno iz tako surovog nasilja? Silovali su njenu majku. Ponovo, i ponovo, i ponovo, toliko mnogo puta da se ona ne može sjetiti ko bi od tih muškaraca mogao biti Lajlin otac. Nakon nekog vremena, svi izgledaju isto, imaju isti odvratan smrad – izgleda da se nikad ne peru – i piju, sve što rade jeste da piju šljivovicu. Nakon nekog vremena, Azra je pokušala da ne misli o tome šta joj rade. U nekim noćima, bilo ih je petorica, šestorica ili više, jedan za drugim. Azru su odveli iz njene kuće u Foči i doveli je u zgradu. U Foči, Srbi su brzo ustanovili mjesta na kojima bi muslimanske žene mogle biti dostupne njihovim vojnicima. Neke su žene odvođene na mjesta na kojima su se vojnici, koji su bili po petnaest dana na dužnosti, “zadovoljavali” prije odlaska na front. Sve dok su bili u Foči, trebali su žene. Muslimanske žene su smatrali životinjama. Nije im smetalo da ih bacaju u zgrade, siluju, tuku ili more glađu. Neke su žene odvođene u salu Partizan.

Bilo je to mjesto na koje su doveli Azru. Sjeća se da je u sali bilo djevojaka ne starijih od 11 godina. Pokušavala je da ne gleda i da ostane mirna. No, smjestili su je u sobu punu krvavih madraca i nakon toga su, veoma brzo, stigli muškarci. Unutar sebe je umrla, a kada je shvatila da je trudna, željela je da je mrtva, da se ubije. No nadzirali su ih cijelo vrijeme. “Idemo sada napraviti dobrog malog srpskog vojnika”, kazivali su joj vičući na nju tokom silovanja. Nakon nekog vremena, Azra više nije marila ko je otac djeteta. Bilo je to njeno dijete i na njoj je bilo da ga zaštiti. Nadala se i molila za to više no išta, da njena ljupka kćerka nikada u životu ne doživi majčinu sudbinu. Sačuvala je svoju kćerku. Većina ostalih žena koje su na isti način ostale trudne, na stotine dječaka i curica rodile su muslimanke širom Bosne nakon silovanja, svoju su djecu odlučile odbaciti. Odlazila sam, tokom rata, da ih vidim. Postojalo je malo sirotište u Sarajevu, na Bjelavama. Djeca rođena nakon silovanja držana su u sobama, odvajana od ostalih dječaka i djevojčica. Bila je to strašna stigma, mjesto na koje su morali doći. Nakon što bih okončala svoj posao, išla sam tamo i grlila ih.

žžž50184903
SAN O TELEVIZORU
Sada, u rano proljeće 2001. godine donijela sam nešto stvari Azri, koja je živjela od ničega. Imala je samo ono što bi joj poklonile humanitarne organizacije ili malo novca koji bi dobila od asocijacije čiji je budžet ionako minoran. Naselje u kojem Lajla živi sa svojom majkom je jednospratna zgrada, hladna, sa zajedničkim kupatilom na kraju hodnika. Njihova soba ima mali krevet, nekoliko lutki i zavjesu. U njoj je i maleni sto na kojem je čipka, pokušaj da se mjesto učini makar malo ljepšim. Nema televizora. “Lajla voli crtane filmove”, kaže nam Azra tiho. “No, ja joj to ne mogu priuštiti”.
Azra kaže da bi radije umrla nego dopustila da joj kćerka sazna da joj je majka silovana, da je ostala trudna samo da bi se rasplinuo njen muslimanski gen. “Ne želim da Lajla ikad sazna šta se desilo”, kaze Azra tresući se. “Čuvaću tu tajnu”. Pali još jednu cigaretu, kašljući. Azra ne vidja mnogo ljudi. Živi tri sata vožnje daleko od Sarajeva. Otac joj je ubijen u ratu, a sestra i majka su takođe izbjeglice. Nana i dajdža ubijeni su ispred kuće u Foči, u noći kada su vojnici došli po nju. Ništa nije, kaže, ostalo iz njene prošlosti.

žžž50184902

Posljednje sjećanje na normalan život jeste ono kada je otišla kupiti ocu cigarete u junu 1992. godine. Srpska je vojska ušla u grad i polahko je iskliznula iz kuće. Čula je zvuke pucnjave. Kada je ugledala stražara, ljubazno je kazala dobro jutro, i tada je shvatila, na svoj užas, da je stražar njen komšija. Druge su žene dolazile u njenu kuću kako bi se sakrile. Nekoliko dana kasnije, vojnici, mnogi od njih njene komšije, došli su po žene. Odveli su ih, strpali u kamion, vrišteći vrijeđjajući njihovu religiju. Neke od djevojaka bile su tako mlade. Azra je bila prestravljena, ali one mlađe su bile izbezumljene. Kada prica o tome, kašlje još više. Lice joj se grči. Ponekada Azra ode u Zenicu da posjeti rođake. Ali nikada više neće otići natrag u Foču, koja je danas na granici republike srpske.

Kada je konačno izašla iz kampa za silovanje, otišla je u Tursku uz pomoć humanitarne organizacije, gdje je Lajla i rođena.
Njeni silovatelji još uvijek žive u Foči. Sjede u kafanama, piju kafu, žene se i rađaju djecu. “Možete li zamisliti?”, kaže Azra. Žive danas normalnim životima. Mnogi od njih rade u policiji, gradskoj upravi, osnovnoj školi, mjestu gdje Bošnjaci povratnici šalju svoju djecu. Sjede mirno i posmatraju svoje žrtve. “Hag ih nikada neće naći”, kazala mi je Azra. No, nekoliko nedjelja prije no što sam je vidjela, trojica njenih mučitelja – Dragoljub Kunarac, Radomir Kovač i Zoran Vuković – osuđeni su zbog silovanja, torture i zarobljavanja u Foči. Bilo je to po prvi put da je silovanje definirano kao zločin protiv čovječnosti i prvi proces na kojem se sud fokusirao na seksualne zločine. Ti su muškarci dobili 28, 20 i 12 godina zatvorske kazne. Kada sam joj ovo rekla, Azra je zapalila još jednu cigaretu. Nije ih željela iza zatvorskih rešetaka. Željela ih je mrtve. “Želim da ih objese na drvetu, toliko su mi boli i patnje nanijeli. Osim toga”, dodaje, “ima još najmanje pedeset muškaraca iz Foče koji su uradili isto i oni još uvijek lutaju okolo. Kada bih vidjela bilo koga od njih, znate li šta bih uradila? Našla bih bilo kakvo oružje i ubila ga!”.

žžž50184905
MAJKA SVOJOJ MAMI
Postoji još razloga zbog kojih Azra ne može natrag kući, no ona ne želi da govori o njima. Za muslimane, biti silovan je tako strašna tvar, da većina žena koje su mjesecima držane u logorima i u njima konstantno silovane nikada ustvari nisu svojim muževima ili porodicama, pričale o tome. Većina od njih je dala nekome svoju djecu. “Vjeruju kako će zaboraviti noćnu moru ako ne pričaju o tome”, kaže mi Meliha tiho u automobilu tokom povratka. “No sve im se vraća, minute kada su ostale trudne i dani u kojima su rađale. Ne možete pobjeći od sjećanja, kako god da su ona loša.”
Sjećam se, kada sam prvi put vidjela bebu rođenu nakon silovanja, Francuza koji je došao kako bi usvojio jedno takvo dijete i prokrijumčario ga preko srpskih barikada. To dijete, kao i Lajla, danas ima deset godina. Odrasta u Francuskoj. Nikada vjerovatno neće znati svoje korijene i nikada neće saznati kako je stiglo na ovaj svijet. Brojka koja tačno govori o tome koliko je djece rođeno nakon silovanja je nejasna.
Azra kaže: “Rat je okončan, no bol nije”. Trese se dok pali šibicu. Trese se kada mirno sjedi na malom krevetu, u maloj sobi u kojoj živi sa Lajlom. Trese se dok jede picu u restoranu u koji smo je odveli kasnije tog dana. Kada kopa po kutiji sa lijekovima od kojih živi, njene se ruke tresu tako jako da sam se morala dobro potruditi kako bih pročitala naziv lijeka. Ima dana sa kojima se jednostavno teško suočiti. Ima strašne noćne more. Sanja o sobi u kojoj je bila zatočena i gotovo da sve može čuti. Vriske i krikove drugih žena. Može namirisati krv. Može tačno vidjeti svako lice. “Vidim njihove slike”. Noći su najgore. Dobija napade panike od noćnih mora i tada se znoji. Leži tamo razmišljajući: “Ko će se brinuti o mojoj kćerci ako ja umrem?”. Kao rezultat svega toga, Lajla je ustvari majka. Po noći, čuje majku kako plače i onda joj dolazi u krevet kako bi je utješila. Masira majčin vrat. Donosi joj peškir kako bi joj obrisala znoj. Radi sve ovo i uz sve to ima najbolje ocjene u svom razredu. “Ona je tako dobra djevojčica”, kaže Azra, dodajući da je ono što je čini najtužnijom to što joj ne može kupiti odjeću, ili je smjestiti u pravi, lijepo namješten stan. Više od svega, Lajla želi televizor. To boli Azru. “Voljela bih razmišljati o boljoj budućnosti”, kaže Azra. “Ali kakva je budućnost ako ja svojoj kćerci ne mogu kupiti televizor?”. Pokupili smo Lajlu iz škole i odveli je na ručak u italijanski restoran, koji izgleda kao da je s druge planete u ovom zabačenom, snijegom okovanom gradu. Azra naručuje nešto, no stalno puši umjesto da jede. Bolesno je mršava i njena koža je blijeda od anemičnosti. “To je zbog stomaka”, kaže. “Uništen je zbog uzimanja tableta na prazan stomak. Nisam mnogo gladna”. Smije se i kaže kako su kafa i cigarete njena medicina. Azra ne radi, također. U posljednjih deset godina, otkako je zatočena u logoru, selila se iz jednog izbjegličkog kampa u drugi. Ovdje je već trinaest mjeseci. Komšije su uredu, kaže, ali ih ne želi zvati prijateljima. “Samo smo Lajla i ja”, pojašnjava. Lajla jede picu, koja je plastičnog ukusa i priča i priča. O školi, o lutkama koje voli, o televizoru. Ne liči mnogo na svoju majku, iako je teško zamisliti kako je njena majka, koja je danas u svojim srednjim tridesetima, izgledala prije no što je potonula u pakao. “Stvarno želim televizor”, kaže mi, jedući picu i baratajući nespretno sa viljuškom i nožem. “Zbog crtanih filmova”. Pitam je zbog čega crtani filmovi. Gleda me nijemo. Njene oči imaju boju gorke kafe. A onda se počinje pomalo smijati. “Zato”, kaže Lajla glasom odraslog čovjeka, “jer to nije stvaran svijet”.

žžž50184906

Knjiga “Madness Visible: A Memoir of war” (Vidljivo ludilo: Ratni memoari) koju je napisala Janine di Giovani, ratna novinarka britanskog “Daily telegrapha”.
priredio:Kenan Sarač

fotografije:flickr ekranportal13

Prije 25 godina: Bijesni psi sa sarajevskih brda ispaljuju granate i ruše grad

11. aprila 1992. godine, u sarajevskom Oslobođenju i pariskom Mondu objavljeno je pismo pokojnog Pantelije, u kojem apeluje Evropu da zaustavi rat u BiH.

Ujedinjena Evropo, ako uopšte postojiš… Pošto vučeš poteze koji mijenjaju tvoje lice na balkanskom poluostrvu, ne zaboravi da si obavezna zaustaviti rat koji tamo bjesni!

Na moj grad padaju granate sa okolnih planina i uništavaju ga. Sarajevo je u suzama i krvi, u Jugoslaviji kolju i jedni i drugi i treći.

Ujedinjena Evropo, ako već stvaraš nove države na svim dijelovima Jugoslavije, moraš da shvatiš da uzimaš dio odgovornosti za krv koja tamo teče, za dječije suze i za mrak.

Dok bijesni psi sa sarajevskih brda ispaljuju granate i ruše ostatke srednjovjekovnog grada, dok aktuelni predsjednik kao kakav general bez vojske, predsjednik države bez granica, poziva na odbranu demokratije po cijenu krvi, Evropo, nije vrijeme za političke analize, tamo je svaki politički smisao iscrpljen, tamo se jedino može gasiti požar. Evropo, moj grad gori! Tamo umjesto proljećne kiše padaju granate.

Ja znam da je teško shvatiti moj vapaj, kada ovo čitaš u Parizu gdje su prvi koraci u demokratiju učinjeni prije 200 godina i kad je svaki pariški trg zalivan krvlju, ali ti Evropo ne dozvoli da svaki sarajevski trg na kraju 20. vijeka bude ono što je Pariz bio prije 200 godina, jer novi poredak ne ustanovljavaš danas kao nešto što se uspostavlja u 18. vijeku. Evropo, ovo je kraj 20. vijeka na Balkanu!

Haos etničkog rata nanošen je brižljivo i sa planom na balkansko poluostrvo stotinama godina; to je područje na kojima su pucala najveća svjetska carstva; tu se Rimsko carstvo cijepalo na istočno i zapadno, tu se raspala Otomanska imperija, tu je pukla Austro-ugarska monarhija.

Evropo, sukob bosanskih Muslimana i bosanskih Srba nije autentičan, on je isfabrikovan, on je nastao na ruševinama carstva koja su na Balkanu propadala i ostavljali iza sebe pepeo i njega održavaju stravični nacionalni pokreti u kojima izgara svaka pamet, to je tvoj požar kojeg Ti moraš gasiti.

Ovo su trenuci velikog ispita tvoje savjesti Evropo, ako postojiš!

žžž501757
Oslobođenje, 11. aprila 1992.

žžž501759

žžž501760

Svi drinski mučenici

Proljeća 1942. cijela je Foča vonjala po leševima. Vadio sam ih i ja iz Drine. Stravični su mi i danas prizori onih koje sam vidio kraj gradske klaonice na Drini, gdje sam u masi trupla prebrojao trinaest sablasno iznakaženih mladića – mojih rođaka. Među njima je bio jedan student, moj imenjak – Enes Čengić.

Cijelu tu krvavu kroniku i opustošenje Foče, koja je završetak rata dočekala s jednim dimnjakom, što je posljednji odavao da tu još netko postoji, doživio sam kao šesnaestogodišnji dječak. Napisao sam jedanaest knjiga, ali o krvavoj tragediji muslimanskog stanovništva napisao nisam ni riječi. Nisam, jer sam želio da mrak odagnaju drinski vjetrovi u nepovrat. Pa ići nam je dalje i živjeti zajedno “ne ponovilo se; ne povratilo se”.

napisao:Enes Čengić

Svi drinski mučenici _ 001

Nedavno sam u zagrebačkom sjemeništu na Šalati prisustvovao predstavljanju knjige fra Ante Bakovića Drinske mučenice. Bilo mi je drago što me moj zemljak pozvao na tu svečanost, jer sam i ja, stjecajem okolnosti, jedan od svjedoka drinske tragedije.

Više stotina ljudi i uglednika pratilo je zanimljivo izlaganje autora knjige, prisutnih književnika i duhovnika. Potresno se govorilo o crnim danima i teškim vremenima bezumlja u kojima su na način neprimjeren ljudskom rodu stradale časne sestre, što ih je sudbina preko Romanije donijela na ovu krvavu rijeku. Slušajući kazivanja, čuli smo i zahtjeve da se od pape traži proglašenje ovih časnih sestara blaženim mučenicama. Neka im je čast i slava. Poklonimo se njihovoj sjeni. To su zaslužile. A ja sam se na kraju upriličene svečanosti osjećao tužnim i povrijeđenim. I da se nisam bojao pokvariti svečanost, i biti možda pogrešno shvaćen, uzeo bih mikrofon i rekao:

“Čestitam kolegi piscu na knjizi nezaborava. Ovdje sam, vjerojatno jedini prisutni svjedok drinske kobi. Govorili ste, drage moje kolege i prijatelji, o stradanju četiri časne sestre koje su život izgubile na Drini 1942. godine. Govorili ste o strahotama kojima su bile izložene, i eto o njima je i knjiga napisana, ali mi je veoma žao da nitko od vas pred auditorijem nije ni spomenuo da su te časne sestre, za koje se traži da budu proglašene blaženim mučenicama, stradale u nezapamćenom pokolju osam hiljada muslimana, koji su zajedno s njima otplovili drinskim vodama u bezdan.

Htio sam da kažem, ali, eto, nisam. Možda će se netko naći, ako nam još to treba, tko će toplo i ljudski opisati strašnu drinsku tragediju, a ako se traži Božja milost i blagoslov, treba je tražiti za sve one hiljade nedužnih duša koje su bile osuđene da u tom dijelu Bosne budu istrijebljene.

Pišem ovo uz asocijaciju koja mi se nameće i koju ne mogu odagnati. Slušam, naime, neku večer političku TV emisiju i jednog „Junaka“ koji sav zapjenušan trubi kako četnici nikome nisu oči iskopavali, a ja sam davno vidio slučajno, nakon što su četnici najureni iz Foče, kad su narodu pokazivane, ne doduše iskopane oči, ali iščupane ljudske vilice, i to cijelu jednu kutiju takvih vilica na kojima je bio ostao još poneki zlatni zub (to je nekima pokazivao i Moša Pijade). Proljeća 1942. cijela je Foča vonjala po leševima. Vadio sam ih i ja iz Drine. Stravični su mi i danas prizori onih koje sam vidio kraj gradske klaonice na Drini, gdje sam u masi trupla prebrojao trinaest sablasno iznakaženih mladića – mojih rođaka. Među njima je bio jedan student, moj imenjak – Enes Čengić.

Cijelu tu krvavu kroniku i opustošenje Foče, koja je završetak rata dočekala s jednim dimnjakom, što je posljednji odavao da tu još netko postoji, doživio sam kao šesnaestogodišnji dječak. Napisao sam jedanaest knjiga, ali o krvavoj tragediji muslimanskog stanovništva napisao nisam ni riječi. Nisam, jer sam želio da mrak odagnaju drinski vjetrovi u nepovrat. Pa ići nam je dalje i živjeti zajedno “ne ponovilo se; ne povratilo se”.
Želio sam zapravo da novim generacijama ne trujem mladost ponorima ljudske pameti. I da im ne stavljam pod nos podatke prema kojima je u tom paklenom ratu najviše u postotku stradao zapravo muslimanski narod. Ali nekima kao da nije bilo dosta krvi, pa nove vatre raspiruju i ustrajno prekapaju po starim grobovima. Kopaju i nove. Ne znam zaista zemlju na svijetu kao ovu našu, gdje se toliko i tako ustrajno barata kostima i gdje se njima licitira. I pitam se: dokle i koliko vjekova ćemo kosti premetati?! S kojom svrhom, s kakvim političkim motivima i ciljevima. Ostavimo, zaboga, već jednom kosti na miru. Poklonimo se nevino stradalim i zadržimo ih s ljubavlju u našim sjećanjima. ( … )

I na kraju, da se opet vratimo Krleži: “Šta nam vrijedi ako se ponovo pokoljemo?” Ne vrijedi nam ništa, i opet ćemo morati živjeti jedni pored drugih. Međutim, izgleda da zov razuma koji se čuje sa svih strana, ne dopire do ušiju i savjesti onih koji nas hoće strovaliti u ponore. I na sve to ima jedna narodna: “Kad sila upre, pamet prdi.”

Zagreb, 26. svibnja 1991.
_________________________

Enes Čengić(4. IV. 1926. – 17. VIII. 1994.)
Enes Čengić, publicist i književnik (Foča, BiH, 4. IV. 1926 – Zagreb, 17. VIII. 1994). Počeo pisati kao suradnik sarajevskog Oslobođenja; od 1955. bio dopisnik, od 1971. voditelj dopisništva toga lista u Zagrebu. U novinama i časopisima objavljivao članke, komentare, reportaže, putopise i razgovore s istaknutim osobama kulturnog i javnog života. Blizak suradnik i urednik djela M. Krleže, 1981. oporučno postao doživotnim baštinikom i zaštitnikom Krležinih autorskih prava i djela. Objavio je tri knjige o B. Ćopiću (Mamino mudro magare, 1976; Ćopićev humor i zbilja, I–II, 1987), monografije o G. Krklecu (Pjesnik na srebrnoj cesti, 1979) i M. Krleži (Krleža, 1982) te dnevničke zapise o susretima i razgovorima s Krležom (S Krležom iz dana u dan, I–IV, 1985; Post mortem, I–II, 1990). Najvažniji dio njegove djelatnosti pokretanje je i izdavanje Krležinih izabranih (20 svezaka, 1973) i sabranih djela (50 svezaka, 1975–88).
_______________________________
priredio :Kenan Sarač

25 godina od GENOCIDA u Foči : Dan kada su otišli Ševal Bećirević i Mehmed – Meca Kamerić

Oslobođenje,20. aprila 1992.
Dan kada su ubijeni Ševal Bećirević i Mehmed – Meca Kamerić.
27 mladića muslimanske nacionalnosti odvedeno je u zatočeništvo.

dan-kada-su-ubijeni-seval-becirevic-i-mehmed-meca-kameric
Oslobođenje,20. aprila 1992.

 

VIDEO:
Dan kad su otišli Ševal i Meca
19.04.1992.
DA SE NE ZABORAVI I DA SE PAMTI ZAUVIJEK
https://www.facebook.com/kenan.sarac.39589/videos/429840900704166/

25 godina od GENOCIDA u Foči : Fočanski nokturno

 

Prijeka čaršija nestala je za svega dva – tri dana u strašnoj ratnoj drami…
…Gdje je sada ono dvoje staraca, Muslimana, koji su iza zavjesa gledali na cijeli svoj svijet : komadić kamenih stepenica, kameni zid pored njih i nekoliko pijačnih tezgi?

focanski-nokturno

V. Mrkić
Oslobođenje, aprila 1992.

75 godina od GENOCIDA u Foči : Stravične priče iz 1942.godine

75-godina-od-genocida-u-foci

Kakvih su razmjera bili četnički zločini, govori jugoslavenski partizanski general Kosta Nađ, koji ovako opisuje svoja sjećanja na bosanski grad Foču, u zimu 1942. godine:

Ne sećam se da sam ikada u životu vidio nečeg jezovitijeg od onog što smo zatekli u tom gradu. Razularena četnička rulja formalno je plivala u ljudskoj krvi. Most na Drini pružao je groznu sliku. Na njemu nije bilo ni jednog pedlja zemlje, koji ne bi bio zasićen krvlju poklanih. To je bilo stratište nedužnog muslimanskog naroda – prava klanica. Pod mostom mnogo leševa. Povezane žicom, međusobno prepletene njome, četnici su preklane ljude i žene bacili s mosta u reku. Mnogi se zapletoše o stubove mosta. Životinjsko divljanje, gore od onog najkrvoločnije zveri. Žene i devojke prije klanja silovali su na očigled roditelja, muževa i braće. Strahote se ne daju opisati.” (Vidi: Vjesnik, Zagreb, 25.05.1952.; preuzeto iz: Posebni otisak iz časopisa Republika Hrvatska, Buenos Aires, 1990., str.10 ).

75-godina-od-genocida-u-foci-_-002

No, vjerojatno najpotresniji opis pokolja svojih sunarodnjaka (muslimana) u Foči, dao je Adil Zulfikarpašić (za vrijeme rata partizanski politički komesar) u svome tekstu Put u Foču 25.I.1942. godine, koji je objavila Muslimanska biblioteka u Beču u svom Godišnjaku 1957, knjiga 4.

“Srce mi je zakucalo od uzbuđenja kad sam čuo, da još danas putujem u Foču, u Vrhovni štab. Tamo sam pozvan od Tita. Foča je moj rodni kraj. Tu je moja majka i tu su moje četiri sestre. Tu je živio i moj brat; prije nekoliko dana sam čuo da su ga zaklali četnici… Moj je brat sa srbima živio vrlo dobro. Politički se nije isticao. Iz naše kuće niko nije bio u ustašama… Ja sam od prvoga dana u partizanima. To je poznato čitavoj Foči. Na Drini izvršeno nečuveno klanje i prolijevanje ljudske krvi, bilo je uistinu onolikih razmjera kako se pričalo, ili je svijet pretjerivao, o tome sam se trebao uvjeriti svojim očima.

Sa mnom su jahali na putu za Foču Rade Hamović zapovjednik odreda, Pero Kosorić zapovjednik bataljona i još nekoliko pratioca. Na putu između Dobropolja i Poljica dočekala su nas zgarišta i nijema pustoš muslimanskih sela. Još prije mjesec dana, kada je naš odred ovuda zadnji put prolazio, stanovnici su nas nudili suhim voćem i iznosili nam hljeb sa pekmezom, djeca su se oko nas gonjala i molila da im damo koju olovku…

…(…) Gladni psi vijali su oko sela. Putem nam je dolazio u susret neki seljak. Vidjelo se po nošnji da je Srbin.

– Šta je bilo sa ovim svijetom čiča?

– Kojim svijetom? Pravio se stari nevješt.

– Iz Poljica i Drača, iz ovih kuća, pokazao sam mu rukom na zgarišta.

– A, sa Turcima?   Dosjetio se on. – Satrli ih brate, i sjeme im satrli. Puni su ih potoci, to će u proljeće, ako ih zvjeri ne pojedu, da smrdi. Još ćemo kakvu bolest navući. Kazao sam ja vođi Klariću: ‘Iskopajte jame pa zatrpajte, naćerajte neka sami sebi jame kopaju’. A on meni kaže:’Nemamo vremena čoče, jer partizani mogu svaki čas … ‘ . Ništa mu nisam odgovorio…

Na Miljevini smo naišli na strašnu sliku. Kod jednog potoka, preko kojega smo morali projahati, stajala je hrpa poklanih žena, staraca i djece. Preko njih je pao snijeg. Ispod bijelih nanosa virile su noge, glave, ruke ili ramena. Lješevi su bili iznakaženi, otekli. Snijeg koji se topio bio je crvenkast i siv od krvi i truleži. Po tragovima se vidjelo, da grabljivice razvlače leševe. Na više mjesta ležale su odrtine ljudskih tjelesa, s kojih su ptice jele ljudsko meso. Vonjalo je u zraku, jer je već nekoliko dana sijalo sunce. Nekoliko kuća u dolini bilo je spaljeno.

Jašući dalje cestom prema Foči, svugdje smo nailazili na spaljena sela. Daničići i Susješno su bili do temelja spaljeni. Stanovnici koji nisu na vrijeme izbjegli, pobijeni su i poklani. Čitavim putem do Foče nismo sreli ni jednog muslimana ni muslimanke. Što je sa njima? Prije je u fočanskom srezu bilo 67% muslimana. Držao sam u početku, da je ogromna većina izbjegla, a da su se drugi sakrili i ne pojavljuju se, dok ne ispitaju stav partizana prema njima. Ali, gdje su se mogli po ovoj zimi sakriti? …”

Poslije ulaska u sam grad Foču, Zulfikarpašić opisuje susret s jednim partizanom, Vojinom Božovićem, kojega je poznavao od ranije, jer je dugo radio u tom mjestu..

“Rukovali smo se bez riječi. Preko mosta smo pošli pješice. Još uvijek most je bio krvav. Ispod mosta, niz zidine kula, visile su poput stalaktita u carstvu Nečastivoga ogromne ledenice krvi. Pod tim strašnim crvenim baldahinom Drina je ljuljuškala mrtva tijela, kao da ih uspavljuje. Uz obalu, ležali su naduti lješevi žena, djece i ljudi u građanskim i seljačkim odijelima. Neki mrtvaci su bili goli.

– Tu na mostu je izvršeno klanje muškaraca, – objašnjava nam Božović. Kapetan Sergije Mihajlović i komandant mjesta prota Vasilije Jovičić naredili su, da se svi muškarci muslimani pohapse. Poslije su poklani svi oni, koji su veći od konjičkog karabina. Ali, ljudi su poubijani svuda: po kućama, dvorištima, ulicama. Kasnije je red došao i na žene i djecu. Drina je izbacivala lješeve. Da se to spriječi, razrezivali su im trbuhe, onda bi tjelesa potonula.

– Pa ko je to učinio? – pitao sam.

Većinom mještani i srbijanski četnici, ali ovih zadnjih je bilo vrlo malo.

Četnici su unišli bez otpora u Foču, i napustili je bez borbe i otpora. Kad je došla naša brigada i kalinovički odred, srbijanski četnici i desetak mještana su pobjegli, ostali su ostali i ništa im se nije desilo. Eto, za šest mjeseci, našlo se je među muslimanima dvanaest ljudi koji su prihvatili poziv da sarađuju sa ustaškim vlastima, a za osam sati su skoro svo Srbi postali četnici i počeli da kolju sve od reda, ne birajući i ne praveći razliku ko je kriv a ko nije, i nije se našlo ni dvanaest  Srba od šesnaest hiljada ( koliko ih je tada živjelo u fočanskom srezu), da uzme u zaštitu bar jednog muslimana ili njegovu obitelj od osam hiljada poklanih u fočanskom srezu.

To je ljaga koju niko neće moći izbrisati sa lica mojih srpskih sugrađana. To je zločin kome nema premca.  “

Očekujući da će Tito učiniti nešto na kažnjavanju krivaca za ove masakre, Zulfikarpašić  stiže u Vrhovni štab.

“ Vrhovni štab smjestio se je u hotelu ‘Goerstl’. Rekli su mi da me je Tito već očekivao, da odem, on je u sobi. U predsoblju me je zaustavio pratilac, rekavši mi da ima neko kod Tita. Nakon nekog vremena izašao je Strajo Kočović*, bradat, obučen u oficirsku uniformu sa čizmama. Preko ramena visili su mu redenici. Na šubari je imao petokraku. Nije me pozdravio … Tito ga je ispratio do vrata.

– Šta ovaj radi kod tebe? Zapitao sam Tita.

– To je komandant fočanskog partizanskog odreda, ostavio je četnike i prešao nama. Vrijedan mladić, preko njega ćemo privući još mnogo ljudi    “

(* Prema pisanju Zulfikarpašića, Strajo Kočović je pouzdano bio jedan od glavnih koljača u Foči, kao pripadnik četničke postrojbe, kojega je on od ranije osobno poznavao)

Nastojeći istjerati pravdu i navesti Vrhovni štab i Tita da poduzmu nešto u cilju kažnjavanja zločinaca, posebno nakon što se uvjerio da neki od njih zauzimaju zapovjedna mjesta u njegovoj brigadi, Zulfikarpašić podnosi referat i predlaže Vrhovnom štabu (na sjednici Vrhovnog štaba na kojoj se razgovaralo o angažiranju muslimana i njihovom pristupanju partizanskim postrojbama) slijedeće:

“Izdati javan proglas u kome će se osuditi četnička klanja nad nedužnim muslimanskim življem u Foči.

Organizirati posebnu komisiju, koja će opljačkane stvari i namirnice oduzeti i vratiti vlasnicima.

Ukinuti narodni odbor, u kome su samo Srbi, i to i neki četnici, i samo jedan musliman, Ferid Čengić, koji nije uopće iz Foče. Imenovati narodni odbor, koji će biti sastavljen po broju stanovnika Foče od muslimana i nekompromitiranih Srba.”

Sva nastojanja su bila bezuspješna. Partizanski politički komesar Zulfikarpašić nije naišao na razumijevanje kod svojih ratnih i partijskih drugova. Pokušao je čak i s argumentacijom, da će takva politika popuštanja četnicima pomoći ustaškom poglavniku Paveliću »da se prikaže kao jedini branioc hrvatskih života u istočnoj Bosni« – no, niti to nije pomoglo.

Na savjetovanju Vrhovnog štaba koje je uskoro uslijedilo, ponovno je pokrenuo isto pitanje i dobio potporu od Ferida Čengića.No, evo što o tome kaže sam autor:

“Na tome savjetovanju Vrhovnog štaba bili su prisutni: Tito, Marko (Aleksandar Ranković), Moša Pijade, Lola Ribar, Milutinović Milutin i Milovan Đilas. Jedini koji je akceptirao moje izlaganje bio je Milutinović, koji je rekao da bi u vezi sa tim trebalo održati kratak sastanak CK i Vrhovnog štaba. Tito je smatrao, da je stvar sasvim jasna, da mi po tom pitanju nemamo diskutirati. Aleksandar Ranković mi je odgovorio slijedeće:

Treba smatrati našom velikom pobedom da je osnovna četnička masa prilikom nastupanja naših jedinica prišla nama. Mi ne možemo iz obzira prema njima da pohapsimo i sudimo njihove komandante, mada su oni bez sumnje počinili zločin prema muslimanima… Ja prilaz četničkih masa ne uzimam kao definitivan, oni će nas prvom prilikom napustiti.

Ali mišljenje Markovo bilo je mišljenje Vrhovnog štaba i ja tu nisam mogao učiniti ništa.”

Čekajući puna dva dana na formalnu odluku Vrhovnog štaba, doznao je za još dvojicu četničkih koljača, od kojih je jedan postao partizanski komandir.

“Otrčao sam u komandu mjesta. Čolaković Rodoljub i Risto Tošović su bili tamo. Ispričao sam im uzbuđen sve to i tražio da se ovi koljači uhapse.

Čolaković i Tošović nisu ni malo bili začuđeni ovom pričom.

    Čolaković mi je rekao:

              – Kada bi mi hapsili koljače među ovdašnjim Srbima, onda bismo pohapsili pola našeg narodnog odbora i većinu vojnika.

Pa to je strašno, drugovi, da mi ništa ne radimo, nego ih još primamo u naše redove.

            – Mi ne možemo voditi protivsrpsku politiku …

           – Ali to nije protivsrpska politika. To je protivkoljačka politika …

           – Ti izgledaš slabo … treba da se ispavaš …, rekao mi je na rastanku Tito opraštajući se.”

Ovaj skraćeni prikaz Zulfikarpašićevog Puta u Foču, riječito pokazuje kakvi su bili odnosi između četnika i partizana. Borci “slavne Komunističke partije” , na čelu s Josipom Brozom Titom, tolerirali su četnička zvjerstva i etničko čišćenje teritorija kojima su ovi nastojali ostvariti svoje velikosrpske ciljeve. Pa čak i onda kada su sasvim izvjesno znali (kako kaže pri kraju ovoga odlomka Aleksandar Ranković – bez sumnje najistaknutiji i u to vrijeme najutjecajniji velikosrpski orijentirani partizan) da prijelaz “četničkih masa nije definitivan”   i da će oni “prvom prilikom”  napustiti partizane! Što je to značilo u praksi?

Osvjedočene zločince i koljače ostaviti nekažnjene, pa prepustiti njihovoj slobodnoj volji da odu kad im se prohtije, i nastave klanja po drugim selima!? Nije li to izravno pomaganje četničkog pokreta i omogućavanje njihovih akcija etničkog čćenja? Je li uopće čudno što su  se događale ovakve stvari, kada su u tadašnjem Vrhovnom štabu partizanske vojske sjedili velikosrpski eksponenti poput svemoćnog Aleksandra Rankovića i Milovana Đilasa,* a zazapovjednike mjesta s pretežitim muslimanskim pučanstvom ( i to poslije zvjerskih četničkih pokolja nad ovim življem !) postavljali se velikosrpski orijentirani komunistički dužnosnici, – kako je to učinjeno i u slučaju Foče kada je u tom svojstvu gradom upravljao Rodoljub Čolaković.

75-godina-od-genocida-u-foci-_-003

U kotaru fočanskom računaju, da je palo naših žrtava preko 6.000. Mnoga naša braća, koja su se zadesila u Goraždu, Čajniču i Foči iz drugih kotareva i mjesta, također su nastradali. Osobito su bili veoma traženi Rogatičani, na prvom redu, a zatim svi drugi …”.

Na drinskom mostu i po obalama Drine, kao i mostu na Ćehotini, četnici su klali Bošnjake Foče i okolnih sela. Klanja su, uglavnom, vršena noću. Naime, pristupivši noćnom odvođenju i ubijanju bošnjačkog stanovništva četnici su vezali žrtve, te po 20 i više ljudi tako vezanih odvodili na spomenute mostove i obale rijeka, te ih klali i ubijali. Noćisu bile strašne. Kroz cijelu noć čula se pucnjava u gradu i okolini. Mostovi na Drini i Ćehotini
bili su krvavi, a u vodi ispod njih ležali su mrtvi i izmrcvareni muškarci i žene.

U Foči januara 1942. “ispod šipova, na dnu Drine, njihale su se – žicom, lancima i konopcima povezane – ljese zaklanih ljudi, žena, mladića istaraca.Komadi odjeće, marame, ruke, vitice -lelujalisu se niz maticu. Na podu mosta, kraj ograde, bile su gomile crvenog leda,s mosta su visile duge crvene ledenice. Po slojevima, po visini crvenih čvoruga i
dužini ledenica, vidjelo se da je dželatski posao na mostu obavljan dugo, s planom i u smjenama”.

Drina je januara 1942. stalno prenosila “leševe. … sa Ćureva, Borča i Bukovice, iznad Foče, gdje je sve poklano … Četnicisu izvodili uveče ljude na most i tu ih klali. Jauci i vika su dovodili do ludila ljude iz okolnih kuća i plašili su se da će možda sledeći noći i na njih doći
red. Mnogo gore je bilo po selima …”.
(Prof. dr. Smail Čekić : ČETNIČKI ZLOČINI GENOCIDA U GORNJEM PODRINJU 1941−1942. I ODNOS NOP-a PREMA ZLOČINIMA)

– krajemdecembra 1941. i januara 1942. četnici(Sergija Mihajlovića, Boška Todorovića i domaći,srpski i crnogorski četnici) i na području doline Sutjeske izvršili su genocid nad Bošnjacima, nemilosrdno ubijajući i uništavajući sve što je muslimansko. Nakon što su ih mučili na razne načine, jedne su klali, a druge ubijali, udarajući ih krampovima i sjekirama
u glavu.Tom su prilikom ubili 412 Bošnjaka i opljačkali ispalili 482 kuće.
(Prof. dr. Smail Čekić : ČETNIČKI ZLOČINI GENOCIDA U GORNJEM PODRINJU 1941−1942. I ODNOS NOP-a PREMA ZLOČINIMA)

U zbjegu kroz snježnu oluju preko Zelengore,hladnih decembarskih dana i noći 1941 (između 19. i 30. decembra), preko 1.000 Bošnjaka – civila, među kojima žene, djeca istarci, pokušalo je da se izvuče preko planine Zelengore, preživljavajući užase. Tih dana i noći su, po kazivanju Selima Karovića, učesnika tih “strašnih dana i noći”, “preko sela Tjentišta i Krekova, zatim planine Careve gore i Zelengore do prvog utočišta u selima Hercegovine, neprekidno odjekivali vrisak i plač djece i majki. Stari, iznemogli i bolesni su tražili pomoć, ovce su blejale, koze drečale, a krave rikale. Stanje je bilo tako strašno da su neke majke zbog iznemoglosti svoju djecu bacale u hladne i nabujale rijeke Sutjesku i Hrčavku da ne bi dospjela u ruke koljača. Neke su, opet svoje najmilije ostavljale na snijegu, mrazu i prtini, gdje ih je uništavala jurnjava konja i goveda ili dokrajčila ljuta zima. Tako je veliki broj
bolesnih i nemoćnih zauvijek ostao na ovoj dugoj i teškoj ratnoj stazi u bespućima Careve gore i Zelengore i hladnim valovima rijeka Sutjeske, Hrčavke i Jabučnice da vječno svjedoče o teškoj narodnoj tragediji i divljanju razularenih četničkih hordi”
(S. Karović, SUTJESKA – LJUDI I DOGAĐAJI, Sarajevo, 1988,).

– na drinskom mostu u Foči i oko tog mosta, kao i na području (oko) Ustikoline i Jahorine, u drugoj polovini augusta 1942. četnici (pod komandom Petra Baćovića i Zaharija Ostojića) poklali su i ubili između 2.000 i 3.500 Bošnjaka iz Foče i okoline, uglavnom žene, djecu i starce, uključujući i protjerana lica iz drugih srezova, kojisu pokušali pobjeći ispred
četnika s desne na lijevu obalu Drine. Navedeni zločin genocida (“klanja u Foči”), taj krvavi pokolj na Foču, od 19. do 22. augusta 1942, koga je “odobrio”, odnosno naredio Draža Mihailović, a vodio Zaharije Ostojić, četnici (oko 1.600 lica) su organizovali u sporazumu s italijanskim okupacionim vlastima, koje su im dale oružje, municiju i dr. (Petar Baćović i Dobrosav Jevđević su dva dana ranije – 17. augusta razgovarali s italijanskim pukovnikom,
“duhovno” ga pripremili za napad na Foču i tom prilikom mu poklonili jedan tepih). Tada je u gradu Foči i okolini na najsvirepiji način likvidirano preko 2.000 Bošnjaka.
Tom su prilikom četničke jedinice Draže Mihailovića izvršile pokolj i nečuvena zvjerstva i nasilja nad bošnjačkim stanovništvom, pri čemu su u kućama spaljivali žive ljude, žene, djecu istarce. O tome je Ostojić 23. augusta 1942. obavijestio četničku Vrhovnu komandu: “Juče završio akciju do Ustikoline i grebena Jahorine…Po dosadašnjim podacima … 1.000-2.000 muslimana poklanih. Sve trupe dobri borci, a još bolji pljačkaši … Pad Foče ima dobrog odjeka. Muslimani u masama bježe u Sarajevo.”Čim su zauzeli Foču četnici su “pohvatali i poubijalisve muškarce muslimane, kao i jedan veliki broj žena i djece, dok su skoro sve djevojke i mlade žene silovali…Trgovine i kuće do kraja opljačkane, a neke od njih zapaljene”.Tada su četnici “sve ubijali bez ikakve milosti, kako djecu, tako i žene … kod same željezničke postaje natjerali su u jednu kuću oko 40 osoba žena i djece, te istu zapalili. Po zauzeću grada Foče ulazili su po kućama, vršili pljačku, klali ljude, žene i djecu
i vršili nasilja silovanja nad djevojkama i ženama, pa potom ih ubijali, također sve ono što im je došlo na pušku i pod nož nisu ostavili, već su sve pobili i poklali…,tako da se računa da je u onome zbjegu ubijeno i stradalo oko 3.000 osoba većinom žena i djece”.
Sve “tragove masakra” četnici su uklonili, a formalno objavili strijeljanja onih četnika
“koji su ubijali i pljačkali”.
O navedenom genocidu u Foči Petar Baćović je 5.septembra 1942. obavijestio Dražu Mihailovića o rezultatima te akcije, navodeći da je u Foči poginulo “…1.200 ustaša u uniformi i oko 1.000 kompromitovanih muslimana, dok smo mi imali četiri mrtva i pet ranjenih … Imali smo ogromni plen. Naš je cilj bio da osiguramo vezu sa Srbijom i to smo
postigli”.
Tada je sva Foča opljačkana i najveći broj zgrada zapaljen. Pljačku  su vršili četnici i “susjedni seljaci, muško i žensko, staro i mlado”.
(Prof. dr. Smail Čekić : ČETNIČKI ZLOČINI GENOCIDA U GORNJEM PODRINJU 1941−1942. I ODNOS NOP-a PREMA ZLOČINIMA)

Ta slobodna teritorija je funkcionisala sve do 10. maja 1942, kada su je napustile jedinice
Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije pod pritiskom nadmoćnijih
okupatorsko-kvislinških snaga. Dolaskom Vrhovnog štaba u Foču, pristupilo se organiziranom prikupljanju boraca za Dobrovoljačku vojsku. Većina Dobrovoljačke
vojske formirana je direktnim prevođenjem i organiziranjem četničkih u Dobrovoljačke
jedinice. U Foči je od četnika, koje su partizani prethodno razoružali, a koji su “poklali
hiljade muslimana”, formirano nekoliko jedinica Dobrovoljačke vojske. O tome Vlado
Dapčević svjedoči: “U Foči formirasmo nekoliko odreda Dobrovoljačke vojske. To su
bili četnici koje smo razoružali. I to baš oni koji su poklali hiljade muslimana …
Da smo ih kažnjavali, sve bismo morali da pobijemo. Svi do jednog su klali. A preko
2.000 ih je bilo. Za nekog Pljevaljčića se pričalo da je poklao preko 1.000 muslimana,
za nekog Đurđevca oko 800, a za njihovog komandanta Krezovića da je sa dva brata
pobio preko 300. Nijesmo mogli nikoga da strijeljamo, jer ostali onda ne bi prešli na
našu stranu. Čak smo za komandanta tog odreda, u kome sam ja bio politički
komesar, morali da postavimo baš tog Gojka Krezovića. Vrlo dobro se kasnije držao.
On i njegova dva brata poginula su u borbi protiv četnika”
(S. Bandžović, V. Dedijer – A. Miletić, GENOCID NAD
MUSLIMANIMA 1941.-1945, Zbornik dokumenata i svjedočenja, Svjetlost, Sarajevo,1990)

Prilikom “napada na Foču” mnogi četnički oficiri “nisu bili na visini, jer nisu ništa
preduzeli da pljačku spreče, naprotiv bilo ih je koji kažu da je to prirodna stvar i da
ne treba sprečavati pljačku nad neprijateljem”. Ta pojava je bacala “vrlo lošu sliku”
na četnički “sveti zadatak i časno i viteško srpsko i četničko ime”. Međutim, “to što se
desilo u Foči, čini se i na svim drugim mestima kuda četnici prolaze, tako da izgleda
da je glavni četnički zadatak pljačkanje. U pljački nisu se pokazale nikakve razlike
između Crnogoraca i Hercegovaca” (ZBORNIK NOR-a …, tom XIV, knj. 1, str. 565).

Nakon zauzimanja Foče glavnokomandujući u Operaciji Zaharije Ostojić je 23.
augusta 1942. javio Vrhovnoj četničkoj komandi: “Juče /sam/ izvršio akciju do Ustikoline
i grebena Jahorina … Po dosadašnjim podacima i oko 1.000-2.000 muslimana
poklanih. Sve trupe dobri borci, ali još bolji pljačkaši … Muslimani u masama bježe
u Sarajevo …” (S. Čekić, nav. dj., str. 693-694).
(ZBORNIK NOR-a …, tom XIV, knj. 1, str. 527; IZDAJNIK …, str. 56 i 510; S.
Čekić, nav. dj., str. 518-519, 562-563, 580-581, 588-589, 681-682 i 691-693; V. Dedijer – A. Miletić, nav. dj., str. 191-195 i dr.)

Stanovništvo Podrinja i istočne Bosne uvijek je bilo izloženo stradanju i nasrtaju fašista, te se moralo iseljavati, preseljavati na druga područja kako bi izbjeglo masovno uništenje. Iako je u Drugom svjetskom ratu, u periodu 1941−1945, istočnaBosna imala ogromne gubitke u ljudstvu, nastradalo je civilno stanovništvo Foče,Čajniča, Goražda i ostalih varošica…
Tih dana Drina je bila krvava, njeni mostovi su bili ljudske kasapnice, domovi krečane, a varoši i sela legla orgijanja i divljanja četničkih bandi.

priredio:Kenan Sarač

fotografije: flickr ekranportal13

vidi još:

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. – 1945. : Smrt do smrti…Priča Nataše Zimonjić-Čengić
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/04/genocid-nad-muslimanima-foce-1941-1945-smrt-do-smrtiprica-natase-zimonjic-cengic/

FOČA 1941.-1945.:Protiv zaborava i tabua…(FOTO)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/04/20/foca-1941-1945-protiv-zaborava-i-tabua-foto/

STARI TEKSTOVI » ADIL ZULFIKARPAŠIĆ: PUT U FOČU 1942.
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/29/stari-tekstovi-adil-zulfikarpasic-put-u-focu-1942/

HISTORIJA FOČE : 75 GODINA OD PRVOG OSLOBOĐENJA
https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/20/historija-foce-75-godina-od-prvog-oslobodenja/
FOČA, 20. januara,1942.
https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/20/foca-20-januara1942/
FOČANSKA OMLADINSKA ČETA
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/06/focanska-omladinska-ceta/
FOČANSKI PROPISI
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/10/focanski-propisi/
IZ HISTORIJE FOČE : Partizanska olimpijada u Foči
https://focanskidani.wordpress.com/2016/06/09/iz-historije-foce-partizanska-olimpijada-u-foci/

O GENOCIDU NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. – 1945. iz pera Ševka Kadrića
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/05/o-genocidu-nad-muslimanima-foce-1941-1945-iz-pera-sevka-kadrica/

75 godina od GENOCIDA u Foči : Stravične priče iz 1942.godine
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/23/75-godina-od-genocida-u-foci-stravicne-price-iz-1942-godine/

HISTORIJA FOČE : Detaljni popis ratarskog stanovništva u Hercegovini iz 1585. godine. 

 

Izvor:* Ankara Tapu ve Kadastro Genel Müdürlüigü № 483 (8), 484 (7). Fotokopije u Orijentalnom institutu u Sarajevu, br. 226.◊138

 

Tabela I

Neoženjeni
Muslimani Kršćani Muslimani Kršćani Hajmani Čifluci
Nahija Sokol*
Foča
mahala stare džamije sult. Bajezida 17
mahala Mustafe paše 64
mahala časne džamije Hasana Balije 32
mahala Hamza Bega 15
mahala Džafer Čelebije 24
mahala Kadi Osman efendije 14
mahala Hadži Alije 57
mahala Sultan Fatime 16
mahala Hadži Mustafe 40
mahala Mehmed bega Muteferrike Visokog Carskog Dvora 26
mahala Mumin-bega 45
mahala Hadri Sefera 40
mahala Mustafe Čelebije 32
mahala Ibrahima Čelebije 53
mahala Pirija, sina Dotruda 35
mahala Džafer-bega 34
mahala Petojevići l
Varoš
mahala kršćana 12 11 1
selo Gornje Zavodište 14 1
selo Kruščica 16 1 6
selo Podpeć 23 2
selo Orahovo 11 4 2
selo Donje Podpeće 7 15 2
selo Tođevac◊139 9
selo Zamršten 31 9 2
mahala Dragojević prip. Jošanici 19 2 2
selo Jošanica (Milavac) 6 16
selo Zagrađe 1 6 17
selo Porosje 13 2 1
selo Jošanica
mahala Pridvorica 7 3 5
mahala Okusavići 10 5 3
mahala Osoja 19 2 4
mahala Ostrganica 7 2
mahala Dučin 5 4
selo Krstac 3
selo Dragočeva 25 10 2
selo Vukovine 10 4
selo Mala Papratna 25 5 4
selo Velika Papratna 28 1 5 4
selo Birotići 6 3 6
selo Selo 6 3 5
selo Malo Selo 2
selo Bragolo 23 10 2
selo Gornji Ribar 8 1 5
selo Grab 30 1 4 2
selo Ječmište 15 3 3
selo Popov Most 6 11 1 1
selo Donji Vikoč 31 12 2
selo Črenoševa 16 5 1
selo Jošanica 2 1
selo Gornji Vikoč 16 8
selo Kramoluš 8
selo Žuželj 8 2 4 1
selo Gornji Saš 8 4
selo Strane 14 2
selo Brojanice 12
selo Gornja Slatina◊140 19 3 2
selo Imšajići 7 2
selo Ljivine 1
selo Gusterak 15 2 1
selo Završ 9
selo Požarevo 5 1
selo Biokovo 12 3 4
selo Poljaradine 33 11 7
selo Lašci (danas Dlasci) 7 2
selo Prvorad 13 2
selo Gornja Brda 16 4 2
vinogradi G. Brda 7
selo Gornja Brda 6
selo Donja Brda 4 3
selo Gornje Kučine 9 2
selo Donji Saš 6
mezra Prerog
mezra Dragočava
selo Kožetin 6
selo Zagradine (đe) 3 3
selo Dolna Slatina 21 4
selo Krstac 7 1
selo Gornja Zaostra 10
selo Zaostra 2
selo G. i Sred. Zaostra 13 1
selo Ljubina 2
selo Dolnja Brda 31 1 2
selo Gornja Ljubina 5
selo Klak 7
selo Krasovina 1
selo Strane 2
selo Bradići 1 1
selo Kratina
selo Kunovo 50 19 3
selo Donje Zavodište◊141 30 3 2
selo Tvrdak 15 2 1
selo Prhalj 9 5
selo Ćurevo 37 14 2
selo Oglečeva 72 5 2
selo Zlatibor 1 1
selo Preseda 2
selo Celina 12 7
selo Grudica 2
selo Luće 2
selo Zaselak 2
selo Gornja Zagorica 2 2
selo Dolnje Porosje 16 12 2
selo Vladikovo 3 3
selo Dramopolje 2 1 1
selo Zajelje 5 5 1
selo Gora 13 1 4 1 1
selo Tulešci 14 3 10 1
selo Milije Strane 12
selo Dolnje Kučine 12 8
selo Radonjići 13 2 2
selo Ljutnica 24 9 1
selo Kozarovina 8 4 3
selo Gornja Dobralovina 3 1 1 2
selo Suhodolak – Tečić 39 6 8
selo Donji Suhodolak 2
selo Čegovište 9 4
selo Bravinič 6
selo Gornje Oglečevo 10 4 2
selo Gornje Oglečevo 8 4
mahala Gornje Oglečevo 2 2
selo Donje Zaostra 8 1 10
selo Bukova 6
selo Tjentište 20 15 1
selo Prhalj◊142 11 5 1
selo Prhalj 2 2 1
selo Gornja Ljutnica 1
selo Tođenac 2
selo Bračevići 2
selo Visočka 1
selo Bredelj 14 4
selo Predelj 3
selo Šemihovo 9 3
selo Vir 15 3
selo Strijani 15 6 2
selo (K)Čremeševo 11 2 1
selo Podi 7 3
selo Donje Orahovo 6 1 8 6
vinogradi Donje Orahovo 3
selo Rešnjak 1 1
selo Kruševo 3
selo Cvaljine 2
selo Popov Most 5 1
mezra Silovnica 4 1
selo Donja Trošanja 13 3 1
selo Trušina 5 1
selo Bunova 34 10
selo Donja Trošanja 2
selo Kosičani 10 3
selo V. Kosičani 4 1
selo Zakmur 39 3 7
selo Zakmur 3 1
selo Zakmur 3 1
selo Bastan 5 1 1
selo Stepan Polje 45 3 2
selo Dedova 39 9 4
selo Gornje Poljice 4 1
selo Gobiže◊143 31 7
kasaba Jeleč
mahala džamije Kapudana Sinan paše 97
sama kasaba Jeleč 9 3 2
selo Donje Poljice 14 4
selo Donje Poljice 4 3
selo Budne (Budanj) 27 5 5 5
selo Susječno 46 1 2
selo Trebičina 6
selo Trebičina 7 1
selo Mazoča 6 3
selo Štović 25 4
vinogradi Štović 5
selo Kuti 7 2 1
selo Gornja Bjeliš 4 2
selo Podbičic
selo Trebošica 18 4 5 1
selo Trebošica druga 16 3 2
selo Dolnje Bjeliš 13
vinogradi Dolnje Bjeliš 8
selo Gornja Poljica 8 7 6
selo Ocrkavje 16 5 5
selo Štović 25 1
selo Dragorobac 2 6
selo Zlatibor 1 5 10
mezra Radunovina 3 5
selo D. i G. Prhalj 1 6
Nahija Bistrica pripada Kazi Foča 1 6
mahala muslimana Ustikolina 33 8 4
selo Crnak Potok 6
selo Crnak Potok◊144 3
selo D. i G. Stanevo 9
selo Rđevica 13 1 2
selo Pleševac 2
selo Plješevac 5
selo Pleševica? 22 1
selo G. Milotina sa Radanovicima 17 1 1
selo Žiljena 7 1
selo Topci 15 1 1
selo Topci 4 1
selo D. Žežča 19 2
selo D. Žežče 7 5 2
selo Veliko Podgrađe 14 2 1
selo Podgrađe 2 1
selo Zaselak 3 2
selo G. Žiljeva 14 1 1
selo D. Stanjeva 7 1 1
selo Borinica 3
selo Mrežica 87 29 6
selo G. Žežče 8 1
selo Međupotok 2
selo Mareva 12 1
selo Gornja Kučava 8 1 1
selo Dolnja Kučava 9 1
selo Bitlin 3 1
selo Zabor 17 3 2
selo Zabor 4 1
selo G. Zabor 10 2
selo Milotina 9 6 1
selo Strganica 23 6 3
selo Strganica 3 3
selo Strganica 14 5
selo D. Mazlina 14 2
selo Cape◊145 124 5 1
selo G. Stanjeve 6
selo Kolun 36 2 6
selo Kruševo 3
selo Podbreže 4 1
selo Kremna 10 4
selo Kremna 10 7 6
selo Sirča 1 1
selo Drenova Polja 3 4 1
selo Drenova Polja 2
selo G. Staneva 3
selo Izbić 7 1
selo D. Kravica 3 1
selo Sokol 4
selo Vrsica 5
selo D. Mazlina 6 2 1
selo G. Staneva 7
selo G. Staneva 6
selo Mirivojevići 6 4
selo Lukova 15 2 2
selo Srednja Milotina 4 4
selo Petak 5 5
selo Lukova 13 9 1
selo Lukova 13 9 1
selo Divane 44 1 2
selo Unište 2
selo Srbotina 7 3
selo Zabređina 11 2
selo Zabređine 3
selo Zagotice 10 3 1
selo Borišica 10 6
selo D. Milotina 5 1
selo Srbica 5
selo Osip 27 19 24
čitluk Hadži Hamze u Dragomilići◊146 7
selo Zadub 10 1
selo Lašca 22 5 3
selo Gornje Žežče 12 3 2
selo Kovinjak 4 3
selo Podkolun 17 2 4
selo Sopotići 12
selo Zaselište 1
selo Sokolica 1
selo G. Žiljeva 3
selo Žežče 1
selo Okolac 3 2
selo Spile 1
selo Mazline 2
selo Izbičina 47 15 4
selo Prosimlje 3 1
selo Prosimlje 10 2
selo G. Dančići 12
selo D. Dančići 11 3
selo Rataj 9 2 6
selo Jasenova 19 6 2
čifluk Biovac 4
čifluk Hasan bega Srednji Zabor 1
selo Tlipce 1 1
selo Strganica 2 1
Nahija Dubštica pripada Foči
selo Strgačina 36 2 29
selo Mala Strganica 2 4
selo Omačina 11 1 3
selo G. Vrba 3
selo D. Vrba 2 1
selo Hočevina 4 2
selo Gornja Neraska 3 2 2
selo Dubac 6 44 1
selo G. Grivne◊147 10 8 2
selo Zagozdje 6 1
selo Dolovja Glava 6 3 1
selo Loznik 8 4 1
selo Loznik 1 3
selo D. Neraska 5 2 2
selo D. Lušnica 11 2 2
selo D. Osoja 3
selo Vitograb 8 1
selo Hočevine 1
selo Belovine 7
selo Vranje 6 1
selo Zarubovina 17
selo Zavraz 4 1
selo Radožilja 3 2 1
selo Podčudan 3 1
selo Zlatar 17 3 2
selo Radovine 7 1 3
selo Radovine Male 1
selo Gornja Orna 14
selo Dolni Crnar 2 1
selo Slatina 1
selo Bogdanovina 5 1
selo Zagrađe 11 9 1
selo Obare 12 10
selo Gojna 4 3
selo Međoševići 6 2 1
selo Gornja Osoja 5 1 1
selo Gojna 1 1
selo Petačina 1
selo Petačina 1
selo Gojna 5 5 1 1
selo Međureče 5 2 1
selo Meštera◊148◊149 3
selo Mala Tešnica 2
selo Dolnja Ljubuša 13 4 1
selo Raštanica 51 16 2
selo Donji Bahori 9 1
selo Dolnji Bahori 5 1
selo Gornji Bahori 7
selo Donji Bahori 1 1
selo Petrovica 11 5 3
selo Bezmilje 18 10 1
selo Kluvac 4
selo Podine 9 4
selo Svrdanj 20 2
selo Gornja Mravjača 11
selo Morinac 6 1
selo Morinac 10
selo Morinac 1 1
selo Morinac 9 1
selo Morinac 6 3
selo Morinac 2
selo Gornji Moravac 6
selo Gornji Moravac 2
selo Donji Moravac 2
selo Dolnja Svinica 19 5
selo Svinjica 5 5 2
selo Lipa 3
selo Lipa 2
selo Lipa 4 2
selo Strništa 11 1
selo Brod 12
vinogradi selo Brod 7
selo Završ 35 11 3
mahala Hrančići 13 3 1
selo Dolina◊150 5
selo Bukovica 4
selo Viduhovo 3 2
selo Viduhovo 3
selo Viduhovo 4 1
selo Potrkuša 10 4 1
selo Kalac 8 1
selo Kuti 1
selo Slatina 13 5
Varoš Risan 18
selo Gomijonica 31 2
selo Gornja Braneš 11
selo Gornji Braniš 2
selo Kraboriš 1
selo Kraboriš 2
selo Kraboriš 1 2
selo Strgar 10 1
selo Gornja Hreljina 8 3
selo Dolnja Braljina 16 3
selo Bušnje 10
selo G. Svinjica 20 1
selo D. Braniš 11 2
selo Gora 11 2 2
mahala Ivanova 7 6
mahala Alađozova 14 1
mahala Brđe 3
mahala Godiđe 2
mahala Gori od mahale Brđe 13
mahala Godiđe 8
mahala Bilovode 8 1
selo Gori mahala Godiđe 5
mahala Godeđe 5 3 1
selo Bračka 14 9 1
selo Bukovica 10 1
selo Sedca◊151 3 1 2
selo Lužinje 1
selo D. Braniš 1
selo Stolac 1
selo Kraboriš 1 1
Nahija Zagorje pripada Foči
selo Odrica 47 8
selo Pribići 2
selo Kalinovik 19 5 2
selo Dolnja Hotovja 15
selo Gornja Hotovja 6
selo Gradisalići 5 4 2
selo Hlahol 19 6 2
selo Oštra Lokva 24 5 3
čifluk Derviša Mehmedova 3
selo Završ 7 3
selo Završ 2
selo Osoja 3
selo Tušila 22 14 1
selo Gradiljine 17 4 1
selo Gradište 11
selo Gradiljine 17 4 1
selo Gradište 11
selo Dolnja Trnavica 34 15 2
selo Gornja Trnavica 2 1
selo Pločnik 8 1
selo Doljani Osoje 1
selo Doljani 6
selo Ognjani 3 1
selo Mranići 2
selo Mali Doljani 35 2
selo Doljani 8 1
selo Lokva◊152 16 1 1 1
selo Mrkotići 4
selo Mrkotići 9 3 1
selo Kalin 18 6
selo Šenik 34 1 5 1
selo Zgod 12 3
selo Mokra 9 2
selo Srednja Ulog 1
selo Svinjica 15 13 2
selo Brda 6
selo Oparići 2
selo Strane 10 3 1
selo Neževići
selo Slatnica 18
selo Luka 12
selo Dolnja Roman 10 2
selo Kutina 6
selo Gornja Ulog 10
selo Borje 5 5
selo Medenik 6 2
selo Borča
mahala Luka 23 9 7
mahala Luka 33 10
mahala Batočići 17 20
mahala Papračići 30 10
mahala Pridvorica 32 1 5 1
mahala Igre 30 1 7
mahala Luka 1
selo Kovačići 9 3 2
čifluk Ishaka Sašlanića 1 2
selo Brezojevići 7 1 2
selo Repca Gornja 44 24
selo Repca 33 7
selo Dolnja Repca 3 2
selo Dolnja Repca◊153 10 5 4
selo Osilje 11 3 2
selo Seličani 13 4 3
selo Sopot 20 1
selo Bahor 7
selo Ljuta 54 5 2
selo Kuta 15 1 1
selo Mihovine 12 6 2
selo Gornji Ulog 12
selo Ježebrasna 17 1 5
selo Povaj Dol 2
selo Vukotić 10 1 2
selo Dolnja Ulog 11
selo Motovije 2
selo Hrvun 12 4
selo Doljani 49 3 1
selo Kozja Otopa 16 3
selo Ocrkovje 7 3
selo Vršani 33 3 1
selo Mali Vršani 4 1
selo Strane 24 1
selo Željušići 7 1
selo Jelašca 27
selo Lipovača 19 4 2
selo Obradova Luka 1
selo Obradova Luka 2
selo Zabrđani 38 7
selo Vranić 2
selo Tomišlje 22 7
selo Gornje Ljubišići 21 3
selo Srča 5 6 1
selo Doljnje Ljubišići 8 1
selo Ljubišići 3
selo Gornje Ljubiški 4 2
selo Ljubišići◊154 1 1 2
selo Crniči 8 1
selo Rajac 15 3
selo Tuhovici 1
selo Medenik 5
selo Golubići 10
selo Luka 6 1
selo Završ 3
selo Gornja Roman 7 1
selo Golubući 3
selo Vituš 7 1 1
selo Vituš 2
kasaba Ulog
mahala časne džamije Mehmed Bega 20
mahala Ibrahim Hodže 26
mahala Pirije sina Mustafina 17
mahala mesdžida Sarača 19
Nahija Goražde
kasaba Goražde
džemat muslimana 43
mahala kršćana 13 21 11 1
vinogradi mahale kršćana
selo Rudevo 9 1
Crkva Sveti Đorđe 3
selo Sopotnica 13 1
selo Deševo 12 1
selo Gornja Brda 12 5
selo Vragolo 14 4
selo Hlapine 48 13 1
selo Hrupuljica 14 2
selo Dolnji Šušnik 4 7 1
selo Gorna Šušnik◊155 4 1
selo Duga Vlasin 8
selo Duga Vlasin 1
selo Ušanovići 14 2
selo Dolnja Črešnica 11 8
selo Dolnja Košara 5 1 1
selo Gornja Košara 3
selo Košare 2
selo Dolnja Brda 2
selo Gornja Zaselak 3 2
selo Dolnja Zaselak 2
selo Zaselak 3
selo Završ 5 3
selo Reži 4 1
vinogradi sela Reži
selo Vojtina 8 4
selo Glamoč Potok 10 1 2
selo G. Glamoč Potok 6 1
selo Kosil Potok 4 1
selo Kosil Potok 2
selo Kosil Potok 3
selo Milja 7
selo Milja 1
selo Dolnje Kopač 10 2 2
selo Gornje Kopač 6
selo Dolnje Klak 13 1
selo Dolnja Icka 2 1 2
selo Gornja Icka 8 4
selo Mihalo Polje 13 2
selo Ožilje 6 3 2
selo Kostići 5 1
selo Črešnica 7 4
selo D. Trešnica 2 4
selo S. Brda 19 1
selo Strožine◊156 14 2
selo Konbaba 4
selo Gorna Konbaba 8
selo Završ 3 1
selo Vinicka 2
selo Ćutorad 2 2 9
selo Đurđevac
Nahija Pribud pripada Foči
selo D. Negoševići 13 1
selo D. Pocrnja 22 3 2
selo S. Pocrnja 2
selo Borajna 4 2
selo Borajna 13 4
selo Vranjak 7 2
selo G. Batevo 2
selo G. Batevo 4 2
selo G. Bateva 2
selo Međurječe 9 3 1
selo Njegošević 2 1
selo Donja Osoja 4
selo Dolnja Kamen 8 1
selo Gornja Klak 4 1
selo Trebosilj 15
selo Kolibka 11 1
selo Jatina 8 1 1
selo Vranpotok 11 8 3
selo Dolnja Bateva 7 3 1
selo Dolnja Bateva 2 1
selo Dolnja Bateva 2
selo Srednja Bateva 13 7 3
selo Dovršina 9 3
selo Budašje 2 1
selo Brozovača◊157 6 2
selo Hmeljnica 5 1
selo Hmeljnica 3 2
selo Hmeljnica 7 6 1
selo Podkalac 5 1
selo Kavoštica 17 3 12
vinogradi Kavoštica
selo Leskovica 4
selo Leskovica 1
selo Mileševa 5 1
selo Gornja Blizna 34 11 1
selo Blizna 6 1 2
selo Prigovište 24 3
selo Gornja Biočka 17 2 2
selo Crnobalj 5 2 1
selo Repište 4 2
selo Repište 2
selo Gornja Kanina 3 1 4
selo Zakaljine 15 1 3 1
selo Zaklanje 5 2
selo Zaklanje 3
selo Gornja Neraska 2
selo Gornja Neraska 1
selo Donja Glužina 4
selo Gornja Glužina 3 3 1
selo Gornja Kopače 21 3 2
selo Gornja Bateva 4 1 10 4
čifluk Baždara Vukašinova 3
selo Trebeševa 25 2
selo Selce 13 15 3 6
vinogradi Selce
selo Žuželj 18 1 2
selo Medošević 13
selo Gornja Bezujna 10 1
selo Slatina◊158 10 1 5
selo G. i D. Tuleždol 8 3
selo Berubat 5 5
selo Rastoka 13 2
selo Gornja Lušca
mahala Prisoje 20 1 2 2
mahala Ladanići 24 1 1
mahala Stoplašin Dol 7 1
mahala Kručanj 10
mahala Biosra 13 1 1 1
selo Gornji Prvanj 6 4 1
selo Dolnji Prvanj 5 3 1
selo Srednja Leska 1
selo Prača 7 3 3 1
selo Popov Dol 5 1
selo Dolnja Blizna 4
selo Matorčina 2 5
selo Kosovrate 3 2 2
selo Kosovrate 4 1
selo Stopodić 6 1
selo Tuhova 3 4
selo Boreva 8 1
selo Završ 4
selo Završ 3
selo Balin Potok 23 2 2
selo Dolnja Kopače 18 1 1
selo Zapotočje 5
selo Gornja Negošević 8 3 6
selo Gornja Bučja 3
selo Meljine 11 8 3
selo Dolnja Brvina 23 8 9
selo Petačine 1
selo Borajna 14 12
selo Crna Njiva 1
selo Njegošević◊159 4
selo Vrba Gornja 6 4 1
Kaza Nevesinje – Nahija Nevesinje
sami pazar Sopot
mahala časne džamije 85
mahala kršćana 10 1 1 6
selo Bratač
selo Izov Dol
mahala Tabaja 26
mahala Komadine 14 1 1
mahala Hranikuće 13 2 1 1
mahala Rakova Noga 11
selo G. i D. Postoljani 22 1 12 1 2
selo Gornja Postoljan 12 1 3 3 2
selo Bratač 27 4 2
selo Založje 20 3 3
selo Grabovica 44 1 27 6
selo Gornja Hrast 6 4 1
selo Srednja Hrast 4
selo Dolnja Mala Hrast 10 4 2
selo Izovdol 20 8 1
selo Lukavac 17 3
selo Bidenje 72 7 4
selo Bezdadje 2
mezra Kokorine 5
selo Srča 14 8
selo Bojišta 10 1 1
selo Humčani 3 5
selo Nedokuće 10
selo Crgova 18 7 1
selo Dolnja Koleška 7
selo Gornja Koleška 38 39 1
selo Biograd◊160 70 17 3
selo Mali Beligrad 3 2
selo Rogača 11 4 1 2
čifluk Hajrudina ceribaše 3
selo Sopot
selo Mala Slat 15 4
selo Dolnja Čanja 24 13 2
selo Gornja Čanja 9 1 3
selo Gornja Drežna 10 2 1
selo Dolnja Drežna 14 5 1
selo Tučep 21 3
selo Preseka 12 11 2
selo Gornja Slat 36 5 3
selo Sopilj 65 8 2
selo Žiljeva 61 5 11
mahala Udrešnje 1 1
zemin Hadži Huseinov 1 2
selo Udrešnje
mezra Gnojnica 1 1
selo Hodanići 26 22
selo Kovačići 11 1
selo Udrešnje 3
selo Rabina 1
Nahija Konac Polje pripada Nevesinju
selo Dramiševa 16 4
selo Bohebratići 6 2
selo Boljebratić 2
selo D. Zaboran 13 1
selo Mrkovići 6 3 1
selo Luka 26 19 2
selo Mala Luka 9 3
selo Mala Luka 2 1
selo Seljan◊161 15 4 1
selo Živnje 11 1
mahala Živnja Druga 4
selo Vranešina 9 6
selo Gradac 4
selo Kruševljani 31 15
selo Pribkovići 7 1 2
selo Mala Luka 3 1
Nahija Neretva pripada Nevesinju
sama Kasaba Belgradžik
džemat muslimana 49
mahala Hadži Abdije 26
mahala Sulejman bega 36
sami pazar Neretva-Belgrad
mahala hrišćana 6 2 2
selo Zaslivje 16 4
selo Zaslivje 3 1
selo Zaslivje 5 1
selo Ošalići 3 2
selo Krata 11 4
selo Bileševnica 6 2
selo Puhovići 3 1
selo Seljani 8
čifluk Ajasa hadže 4 2
selo Gornja Orahovica 44 2 6 2
selo Donja Orahovica 16 8 1
selo Dolnja Orahovica 11 1
selo Orahovica drugi naziv Grušnica 3 1
selo Papratsko 23 20
selo Gradičani 17 10
selo Donja Jošanica 8 3
selo Jošanica Gornja 26 1
selo Stara Gora◊162 1
selo Stologlavci
selo Sela
selo Jošanica
selo Kratina
selo Pribičići
selo Gornji Kučići 8 2
selo Ostrožac 23 3 12
selo Vrapci 20 9
selo Zavranje 4 1
selo Premilovići 14 17
selo Vrca 5 1
selo Nagori 10
selo Čehar 20 18
selo Pribičići 8 5
selo Pribići 22 2 7
selo Donje Čičevo 19 3
selo Gornji Zaborani 6 7
selo Donji Grkovići 34 1 28
selo Gornja Grkovići 55 40
selo Kuti 11 4 2
selo D. Borka 13 2
selo Gornja Borka 11 6 3
selo Turija 36 2 2 1 8
selo Idbar 2
selo Grušča 13 8 1
selo Kljenica 7 7 1
selo Golubci 7
selo Ušići 11 1
selo Crkvine 3
selo Đužani 23 25
selo Lađanica 4 1
selo Bavrnje 6 2 2
selo Planica 2
selo Dubočani◊163 8 8
selo Ribari 14 1
selo Podkom 11 3 1
selo Ljubanica 13 3
selo Seljani 10
selo Idbar 32 7
selo Kučići 1
selo Kučići 17 4 1
selo Precipura 15 7 1
selo Radešina 6 4
selo Janjina 8 5
selo Mala Radešina 3 1
Kaza Blagaj – Nahija Blagaj
sami Blagaj 51
mahala Mesdžida Čejvanbega 20
mahala Mesdžida Kod Mehmeda 13
varoš Blagaja sa Podgrađem 6 1 11 20 4
vinograd Blagaja sa Podgrađem
mahala Topčibaše sa Podgrađem 2 1 12 2
vinogradi Topčibaše sa Podgrađem
mahala Topčibaše sa Podgrađem 5 11 18 5
vinogradi Topčibaše sa Podgrađem
mahala Topčibašina sa Podgrađem 1 3 2
vinogradi Topčibašina sa Podgrađem
mahala Topčibašina sa Podgrađem 3 10 5 3
vinogradi Topčibašina sa Podgrađem
selo Dračevice 24 22 2
selo Matara 5 1 2
selo Dolnji Orah 3
selo Oklada 8 7 5
selo Kosor 21 12
selo Međurječ 3
selo Čičići◊164 4 1
selo Gornji Hercegov Gaj 9 8 9 13
vinogradi Gornji Hercegov Gaj
selo Hercega Gaj 13 14 8
vinogradi Hercegov Gaj
selo Barila 14 4
selo Bunica 10 1 2 4 2
selo Bunica 3 1
selo Kamena 1 1
selo Vranovići 11 1 6 3
selo Donji Vranovići 17 2
selo Vranovići 17 1
selo Gornje Vranovići 13 7 3
selo Nedovići 8 2 1
mahala Galičići 5 5
mahala Vranovići 5 3 1
mezra Stubica 13
mezra Kokorina 10
selo Maloradinje 2 1
selo Radinje 1 1
selo Krtuše 2
selo Kukal 30 14
vinograd Kukal
selo Kukal 7
selo Jasenova 11 11
selo Gnojnice 45 19 1
selo Brakčići Veliki 15 7 3
selo Vrtca 4 1 1
selo Rotimlja 10 1 2
selo Srnetica, Starka, Bukovica 2
selo Bradačići 2
selo Prag 3 1
selo Ljubosilje 3
mezra Ravnica 4 1
selo Hodbina◊165
selo Krvača 2 5
selo Gabelište 1 1
selo Velja Međa 9
selo Gabela 12
sama Gabela 11
selo Čaljeva i Krvača 6
selo Medkovići 3
selo Ćelinci 2
selo Višići 4
selo Višići 10
selo Kamena 15 1 1
selo Hodbina 10 2
sama varoš Počitelj 12 1
vinogradi Počitelj
Nahija Dabar pripada kazi Nevesinje
selo Predolje 60 1 28 6
selo Belobrda 10 2 2
selo Meče 11 6 1
selo Hujići 1
selo Lapšići 30 1 4
zemin Izrovnica 3 3
selo Zagrad 17 3
selo Lapaš 18 9 2 1
selo Zdodlak 9 2 2 1
selo Dragljevo 8 1 1
selo Sozine 11
selo Ponikva 21 1
selo Baran 7 3
selo Jara 7 5 1 1
vinograd Sraški Dol 1 2
selo Gornja Ostrobić 26 1 6 1
selo Dolnja Ostrobić◊166 31 8 1
selo Kokoriče 4 6 1 4
selo Vatnica 7 9 11 3
mahala Srednje 15 10 15 1
mahala Bačvice 16 9 11
selo Kalac 11 9 6
mahala Kukal 13 2 10
selo Dažilj
mahala Biljan 8 6 6 3
mahala Prisoje 17 1 6
mahala Kuta 9 8 2
mahala Osoja 19 5
selo Gradac 13 9 1
selo Prosine
mezra Rasohača
mezra Pčelica
mezra Krnji Dol
selo Hatin vinograd
selo Hujići
selo Lapšići vinograd
selo M. Ponikva vinograd
selo Prosine 1
selo Brdeć 1
selo Hatili 3
selo D. Hujići 2
mezra Klakorina 6
selo Vranka 1
selo H. Dol 23
Nahija Boban i drugo
selo Stenče
selo Grbica 4
selo Rabti 2
selo Drbanj◊167 6
selo Karavica 1
selo Zubovići 2
Nahija Ljubine pripada Kazi Nevesinje
selo Osojna Barnos 10 1
selo u blizini sela Osojna Barnos 2
selo Drugi Osojna Barnos 1
selo Prisojna Barnos 6
selo Prekosela 6
selo Žabica 10 5 8 1
Nahija Vidoška
selo Stolče 5 1
selo Stolče 2 5
selo Stolče 18 9 1
vinogradi Sraški Dol 13 12
vinogradi Sraški Dol 7 7
selo Stolče 4 1 1
mahala Ozinovići 3
selo Stolče mahala Radinja 2
selo Stolče mahala Radinja 1 1
selo Stolče mahala Kukavac 8 1 5 1
selo Ošanovići 14 4
selo Mali Dlanac 2
selo Gornji Mosor 1
selo Rastaš 1
selo Košar 1
selo Hvaljina 5
selo Dračeva 1
selo Uvala 1
selo Vuđebe 1
selo Gornja Mosor 1
selo Dobrešnica◊168 1
selo Dretanj 1
Kaza Nova u Livi Hercegovina
sama Nova 42
sama Nova 32
selo Bogdanovići 4
selo Badinoga 3
selo Dragojevići 19 1 11
selo Krapižan 4 1
selo Poplašić 5
selo D. Milotina 3 2 2
selo D. Milotina 3 2 1
selo D. Milotina 4 7
Nahija Trebinje pripada Kazi Nova
selo Čičeva 3 1 3
selo Čičeva 1 3
selo Glavska 3
selo Glavska
selo Podčačevine 2 6
selo Podčačevine 2 7
selo Poljice 2 5
selo Divine 3 3
selo Divine 1
selo Gumiljani 2 6
selo Gumljani 4
selo Hlapnja 1 7 1
selo Bila 2
selo Dragodol 2
selo Tvrdoši 6
selo Gručar sa Lastvom 2 13 14 1
selo Grnčar 18
selo Tuhova◊169 5
selo Silošnica 3
selo Bilač 2
selo Pridvorica 1
selo Pridvorica 1 3
selo Starovinići 4
selo Starovinići 4
selo Zasad 2 3
selo Popa 2 5
selo Gola Glavica 4
selo Gola Glavica 2
selo Silošnica 2
selo Silošnica 3
selo Popovište 3
selo Popovište 3
selo Gorica 3 1
selo Gorica 4
selo Zgonjeva 1 5
selo Žuželj 4
selo Hrupila 1
selo Poljica 1
selo Brgova 3
selo Česovica 1 2 1
selo Česovica 1 8
selo Hrupila 1 5 1 3 1
selo Hrupila 7 1
selo Imočeva 1 4
selo Stubje 7 1
selo Biograd 1
selo Biograd 5
selo Sopošnica 1
selo Čičeva 6
selo Korovići 1 22 1
selo Robljani 4
selo Mrvin◊170 6
selo Skozigrm 1 12
selo Mažikože 1 6 2
selo Mažikože 3
selo Hlapina 6
selo Zgonjevo 3
selo Čičeva 1
selo Glavska 1
selo Silošnica 1
selo Korjenići 4
selo Dražin Dol 1 13 2
selo Hrupila 9 1
selo Hlapine 11
selo Bogovine 13 1
selo Bilo Polje i Okolište 2
selo Čičeva 1 7
selo Gumljani 4
selo Hrupila 7
selo Česvenka 1 8
selo Bijograd 5
selo Bobovište 3
selo Sopotnica 1 4
selo Pridvorica 1 4
selo Orašine 6
selo Belgrad 12 1
selo Gola Glavica 4
selo Česvenica 5 1
selo Lokva 7
selo Ljubučevo 8
selo Zgonjevo 4 8 1
selo Stubnica 5 1
selo Orašje 2
selo Stubnica 3
selo Popovište 6
selo 227/114; 88◊171 12 1
selo Vladska 1 11
selo Broćka 9
selo Maleš 2
selo Katinanjina 6
Kaza Cernica sama tvrđava Ključ
sama tvrđava Ključ 25
mahala časne džamije M. Ejnebega Dedea 19
Nahija Gacko
sama kasaba Cernica 6 59 1
selo Stepen 6 7
selo Stepen 5
selo D. Tvrdanj 4
selo G. Tvrdanj 3 1
selo Branilovići 18 4
selo Branilovići hajmani 5 2
selo Zagrad 5 1 1
selo Ribica 2
selo Osoja 4 11
selo Dolna Gradčanica 12 3 3 3 1
selo Nadanići 3 1
selo Kutnica 10 3 2 1
selo Gornje Ravne 2
selo Slivje 12 2
selo drugo Slivje 2 1
selo G. i D. Dobropolje 11 1 2
selo Šemihova 2 1
selo Kutnica 1 1
selo Hodanići 4 2
selo Vrba 4 9
selo Poljice◊172 1
selo Kokorina 1
Nahija Popova
selo Kotez 18 23 8 5 1
selo Kijev Dol 9 5
selo Ciciline 7 4
selo Čavaš 18 5 8 3
selo Ravne 31 25
selo Cvaljine 28 16
selo Mišljen 5 8 1 8
selo Jasenica 4
selo Orahov Do 19 13 1
selo Dračevo 6 5 1 7
selo Muševići 5 7
selo Kosičani 2 20 1 25
selo Grmljani 2 13 3 15
selo Poljica 3 19 20
selo Duži 4 2
selo Površica 7
selo Zavala 22 18
selo Kaćun 9 10
selo Kaćun 4
selo Bresnica 4
selo Velika Vas 50 30 1
selo Dubljan 25 23
selo Velja Međa 13 10
selo Sedlari 1 17 20
selo Jasenica 5
selo Golubinac 4 8 1
selo Golubinac 1 3
selo Orašje◊173 8 14
Kaza Mostar
sama Kasaba Mostar
mahala Haki Mehmed-Bega 50
mahala Haki Huseina 36
mahala Nezir-age 22
mahala janjičara i spahija 36
mahala Hesuha dizdara 13
mahala Jahija hodže 30
mahala Ćejvan ćehaje 35
mahala Husein hodže rahmetli 38
mahala Bajazid hodže 21
mahala rahmetli Sinan-Paše 24
mahala Jahja hodžina 66
mahala Kamber-age 34
mahala Zahum 30
mahala Bajezid hodže 26
mahala gospođe Fatime Jahja-agine 52
mahala Opine 9 4
mahala Zahum sa mah. Rodoč 18 1 1 11
selo Opine
selo Podolje 5 2
selo Kozice
selo Vrapčići 17 10
selo Vina 15 7
selo Zalik 18 5
selo Lišan 23 3 5
selo Obršan 8 2 1
selo Tat 14 5 1
selo Kuta 7 1
selo Prigrađan 7 1 1
selo Željuša 35 27
selo Potok◊174 16 13 3
selo Donje Zojimlje 37 21 2
selo Lise 11 2
selo Lipovac 13 4 3
selo Tate 2
selo Bogodol 1
selo Čemljan 5 3
selo Veliki Čemljan 44 1 28 8 1
selo Čemljan 3 13 1
selo Vituša 9
selo Mahala Orlac 5 2
selo Orlac 9 6 1
selo Orlac 2
selo Gornji Hraštani 19 5 2
selo Bučići 7 1 5
selo Kribava 12 2
selo Kribava 1
selo Jasenjani 20 5
selo Vlasnići 21 14 1 1
selo Hum 13 13
selo Tušnići 18 8 12 3 1
selo Gradac 29 6 13 1
selo Gradac 1
selo Podgorani 29 20 5
selo Dobrić 10 4 2 5
selo Dragljan 1
selo Knežpolje 2 6 2 1
selo Ljubotići 13 14 7
selo Ljubotići 3 7 1
selo Gornja Ratimlja 27 1
selo Gorance 20 11 8 4
selo Crnač 14 4 9 3
selo Rakitnalica 5 1 1
selo muselema Kočereva 1 12
selo Kočerin◊175 1 4
selo Hrasna Sutina 16 1 3
mezra Smrdan 2
selo Studenci 4 1
selo Vitina 3
selo Klobuk 3
selo Nedrebići 1
selo Dolnja Tuhaljina 1
selo Vihovići 16 5 4
vinogradi Vihovići
selo Drugi Vihovići 1 1
selo Mali Uhovići 1 1 4
selo Donji Suhodol 17
vinogradi Donji Suhodol
selo Gornji Suhodol 1
selo Gornji Dobrić Polog 2 1
selo Sutina 1
selo Dobrikovići 2 1
selo Stepkovići 4
selo Dobrosel 2
selo Stepkovići 2
selo Stojčići 2
selo Žuželj 1
selo Gradac 2
selo Biletići 1
selo Služanj 1
selo Kruševo 2
selo Ljubiše Prisoje 1
selo Knezluk 1
selo Buhovo 2
selo Služanj 1
sami Mostar 18
selo Kozice čifluk Mustafa-paše 5
čifluk Mustafa paše – Kozice 4
čifluk Mustafa paše – Kozice◊176 7
čifluk Mustafa paše – Kozice 8
čifluk Mustafa paše – Kozice 7
čifluk Mustafa paše – Kozice 6
čifluk Mustafa paše – Kozice 7
čifluk Mustafa paše – Kozice 4
selo Bogodol 3
selo Luče 2
selo Brezičani 3
selo Vrapčići 2
muselemi sela Kozice (čifluk Mustafe-paše)
Nahija Imotski u Kazi (Mostar)
sama tvrđava Imotski 1 3
mezra Popovije 3 5
selo Prgul 2
selo Podbila 1
selo Zvindol 1
selo Vinac 7 2 1
selo Grabuljan 10 1
selo Dračan 4
selo Kozice 4
selo Dračan 4
selo Ljubiše sa Sutnom 1
selo Podbilić 4
selo Nevesel 1
selo Godanova 6
selo Godanovo 1 15
selo Oksovići 5 2
mezra Seljašnica 4
selo Provredol 1
selo Podastrane 2 6 2 3
mezra Preratin Laz◊177 2
selo Grasova 16 8
selo Crnogovac i Vinac 2
selo Poljica, Drenovac, Grude, Dutup 5
selo Slodnica 2
selo Lužjak 3
selo Grabuljan 1
selo Studenci 1
selo Drenovci 1
vinogradi selo Podbila 1 4
selo Gorice 3
selo Vrhdol 4
selo Kozice 3
selo Podgrađe 2
selo Gornji Snozin 2
selo Podastrane 1
selo Rečica 8
selo Studenica 2
selo Veselica 2
selo Studenci 1
selo Ružići 1
selo Donji Snozin 1
čifluk Kola 7
mezra Musoča 6
selo Gorica 3
čifluk Bešlije Ilijasova 2
selo Vinac 3
selo Humljani 3
selo Brzgul 1 27 2
Nahija Ljubuški pripada Kazi Mostar
selo Ljubuški 30 12 15 1 7
selo Glinac 4
selo Haldomilići◊178 1
selo Ljubuša 1
selo Studenci 7 1 1
selo Vrbovnik 2 10
selo Kruševo 9 2 3
selo Brezičani 2 3
mezra Dusina 1 9
selo Blatnica
čifluk Baraka ćehaje 2 5
selo Brekal 7 3
selo Vrgora 10 11 5
selo Studenci 2
selo Vrbovnik 3
selo Vojninići 1 2
selo Hrastova Glavica 1 1
selo Rastok 1 2 2
selo Čapljina 3
selo Vojihnići 2
selo Papratnica 2
selo Radobara 2
selo Tihaljina 2
selo Zavrbica 1 1
selo Moštanica 1
selo Glibar 1
selo Vitina 2
selo Vitina 1 3
selo Papratnica 1
dio Dabrice mezra 2
selo Oštrog 2
Nahija Duvno pripada Kazi Mostar
sama kasaba Župan Potok 54
selo Maš 5 7
selo Kongor i selo Grupe◊179 20 10
selo Ržane 5
selo Kongora i selo Lipe i Maš 5 12 1
selo Kongora i selo Lipe i Maš 11 7
Nahija Kukanj u Kazi Tašludža
sama kasaba Tašludža 79
mahala Ahmeda Ilijasa 40
džemat kršćana Tašludže 6 50 1
selo Zasavlja 4 1
selo Srednje Popovine 2
selo Sliveštak 1
selo Ilijaš Nadine 1
selo Strahovdol 23 5
selo Jagodni Dol 9 2
selo Krstac 6 2
selo Ponikve 8 2
selo Petibor 11
selo Dolnja Rudnica 3 2
selo Gornja Rudnica 5 4
selo Kukanj 6 1 1
selo Gornji Gradac 28
selo Ostrožilje Doljnje 4 4
selo Dolnje Ostrožilje 2
selo Gornje Ostrožilje 2
selo Ostrožilje Gornje 18 1 4
selo Plješevine Male 16 7 10 1
selo Resište 12 4
selo Brekinje 8 7 1
selo Donji Gradac 12 2
selo Zaostra 31 4
mezra Orukovina 4
selo Kolašnica 3 4
selo Tikova◊180 9 8 3 2
selo Gornje Dupče 2 16 1
selo Donji Dubac 7 11
selo Gornji Hromci 8 1 1
selo Donji Hromci 9 1 2
selo Krčevine 3
selo Krčevine 2 2
selo Pridvorica 4 1
selo Hoćevina 17 11 1
selo Donja Petačina 2 8 2
selo Oborci 10 2
selo Obri 1
selo Selašca i Zašnje 32 5 1
selo Zbljevo 7 21 10 1
selo Jabuka 9 2
selo Klakorina 10 1 1
selo Presoje 10 10 1
selo Zadublje 22 1 9
selo Planicka 3
selo Planicka 2
mezra Planicka 3
selo Robulje 5 4
selo Gornja Počeča 3 3 1
selo Donje Čadinje 6 1
selo Gornje Čadine 2
selo Posjed Olina 9 2
selo Raden Dol 12 3 2
selo Lađine 10 2
selo Hajlovina 7 3 1
selo Griva 5 16 3 2
selo Vidre 21 4 8 1
selo Šivadovina 4 1
selo Bogovo 25 2 1 2
selo Služanjska 1 1
selo Glisnica◊181
mahala Gornja Sela 25
mahala Dolnja Sela 9 9
mahala Presoja 11 1
mahala Pridvrbica 16 7 2
selo Klanci 14
selo Popova 13 1 9 2
selo Gornja Matorčina 9 10 2
selo Gornja i Dolnja Orlja 24 15 2
selo Crna Brda 9 2
selo Donja Rudnica 10 3 3
selo Sedlari 8 18 1
selo Stržica 5 4
selo Rabičlje 11 9
selo Završ 25 4 5 2
selo Mrčevo 23 4
selo Gornje Uzašnje 18 5 1
selo Gornji Tepci 2 8
selo Kneževa Njiva 1
selo Kneževa Njiva II 1
selo Klisovina 1
selo Selište 6 2 1
selo Donji Kotorac 14
selo Gornji Kotorac 3 1 3
selo Kruševo 5
selo Kruševo Malo 1
selo Kružol 3
selo Lukar Potok 3
selo Lukar Potok II 2
selo Donja Paoča 5
selo Gornja Paoča
selo Donje Uzašnje 5 1
selo Donje Uzašnje 4
mezra Dobrodol 3 1
selo Plješevina◊182 15 5
selo Bučnje 24 3 5 1
selo Dobra Polja 2
selo Zajelje 5
selo Praprat 5
selo Komin 2 3
selo Donje Radovine 5 2 1
selo Bzenica 13 4 9 1 4
selo Donji Šumani 9 1 2 1
selo Donji Šumani 2 2
selo Spratine 1 2
selo Spratine 1
selo Gornja Brvenica 30 8 3
selo Dolnja Brvenica 28 24 5
selo Gornje Obri 1 8
selo Unište 1
selo Gornja Gora 8
selo Petine 25
selo Trpine 5 15 3
selo Drijen 4 3 1
selo Dužice 4 1 1
selo Čadinje 9 3
selo Bučje
(mahala) Donja Sela 21 25
mahala Srednja Sela 4 6 14 5
mahala Gornja Sela 4 5 5
kasaba Čajniče
mahala časne džamije Sinan-bega 33
mahala časne džamije pokojnog Mehmed-bega 38
mahala mesdžida Hadži Velije 26
mahala kršćana 28
mahala muslimana … 9 7
samo Čajniče 29
selo Mrkojevići◊183 2 6 1
selo Kržava 15 29 12 1
selo Ruševina Tvrđava 22 1
selo Gluščići 5 1
selo Babina Brda 7 7
selo Štakorina 11 3 1
selo Čestine 17 4
selo Vitina 16 10
selo Hmeljak 7
selo Brečica 5 1
selo Lehova Brda 1
selo Vrba 6 4
čifluk Murata sina Jusufova 5
selo Unina 2 6
selo Podujevići 26
selo Zukva 17
selo Leskovac Polje 17
selo Slatina 7
selo Pridvorica 1 1
selo Borisnik 4 4
selo Tori 3 3 1
selo Dobri Dol 6 1 1
selo Lisičine 3
selo Stitarica 10 3 1
selo Godešina 1 15
selo Visočka 15 13
selo Zabrdine 9 7 1
selo Gunovište 10 6
Nahija Poblaće pripada Kazi Prijepolje
selo Redojevina 3 1
selo Obri 10
selo Duga 11 1
selo Duga druga◊184 8 1 2
selo Gora 6
selo Borova 2
selo Gornja 227/240 8 1 5
selo Gornje Prvište 13
selo Crnica 8 6
selo Matići 11 3
selo Donji Drin 3 1
selo Donja Dobra 7 4
selo Zastenje 3 2
selo Zastenje Donje 2 6 2 2
selo Košuđe Čela 3 2
selo Košuđčela druga 2
selo Rošci
selo Gornja Dobra 2 3 1
selo Donja Široka 8 4 2
selo Gornja Široka 2 3
selo Gornje Lipe 3 2
selo Donje Lipe 9
selo Podi 11 6
selo Prelopać 5 4
selo Prelopać 6 1
selo Donje Unište 11 3
selo Gornje Unište 12 4
selo Sorin 32 2 2
selo G. i D. Brnar 4 3 1
selo Borin 1 3 2
Nahija Mileševa
džemat muslimana u blizini tvrđave Mileševa
mahala časne džamije hadži Mahmud◊185 45
Nahija Mileševa pripada Kazi Prijepolje
sami pazar Prijepolje 1 13 2
mahala Vrbak 5
mahala Radešina Radosava 6
mahala Radivoja popa 5 3
mahala Milke sina Radišina 10 1
mahala Baždareva 7 1
mahala Ivana Živkova 3
mahala Radonja Radešinova 3 1
mahala Radičeva 1 1 4 1
selo Hrasna 3 1 3
selo Ratajska 1 8
selo Ozuje 20
selo Oznije 1
selo Skrobočeva 13
selo Sveti Gora 3 2
selo Krljava 4 1
selo Milunovići 4
selo Reka 1 2 1
selo Ruti 2
selo Reka drugo 1 1
selo Gornja Vinicka 2 18 2
selo Vranica 3
selo Dumljani 2
selo Dobrovodica 3 5 1 1
selo Divjak 2
selo Mijoska 5 2
selo Mijoska 2
selo Mijoska 4
selo Dečevo 1
selo Kreševina 3 6
selo Kaćevo◊186 11 1 10 3
selo Staro 4
selo Žitine 2 5 1
selo Tvrdkovići 1 3
selo Svedobra 1 1
selo Svedobra 4 21 13 1
selo Pograđe 10 1 2 1
selo Kosatnica 8 15 1 4
selo Kosatnica 3 1 1
selo Donja Lučica 1 4 3 1
selo Karine 2 15 7 2
selo Karine 1 4
selo Oborci 6
selo Belobaba 3 2
selo Krševina 7 1
selo Tvrdko 2
selo Papratište 7
selo Unije 2 4
selo Crno Ovnovište 2 1
selo Dobroselce 3
selo Miledraž 1 4
selo Đadinje 3
selo Čepo 2 1 4
selo Milešev Dol◊187 1 29

Izvor:* Ankara Tapu ve Kadastro Genel Müdürlüigü № 483 (8), 484 (7). Fotokopije u Orijentalnom institutu u Sarajevu, br. 226.◊138

 

izvor:Ahmed Aličić. Privredna i konfesionalna struktura stanovništva u Hercegovini krajem XVI stoljeća. Prilozi za orijentalnu filologiju. Vol. 40. Orijentalni Institut Sarajevo. Sarajevo. 1991. Str. 125-192.

priredio:Kenan Sarač

GENOCID U FOČI 1992. – 1995.

knjiga-003

GENOCID U FOČI 1992. – 1995. /zbirka tekstova objavljenih na facebooku,flickru,
portalima itd…/

Knjiga u nastanku. Zasad dostupna u virtualnom izdanju.

Knjiga je nastalo iz nekih ličnih razloga i šutnje. Šutnje o Foči. I zločinima u Foči i na teritoriji Fočanske općine.
Žalosno je što mnoge žrtve ne žele pričati o zločinima i zločincima.
Žalosno je što bivši kogoraši ne žele pričati.
Žalosno je što se Foča zaboravlja. Zaboravljena je od države, vlasti, bošnjačkih predstavnika.
Povratak u Foču je doživio fijasko. Razlozi.
ZAŠTO?
Da se ne zaboravi Foča.

GENOCID U FOČI 1992. – 1995. /zbirka tekstova objavljenih na facebooku,flickru,portalima itd…/ – prvi dio

GENOCID U FOČI 1992. – 1995. /zbirka tekstova objavljenih na facebooku,flickru,portalima itd…/ – drugi dio

 

 

Kenan Sarač

Za mene je KPD Foča bio logor i bio sam siguran da iz njega nikad neću izaći

FENA,14.5.2007.
%d1%84%d0%be%d1%87%d0%b0-u-3d-verziji-10

“FVS 119“, invalid od 1947. godine, dospio je u KPD Foča 20. aprila 1992. nakon napada srpskih snaga na njegovo selo i zarobljavanja nenaoružanih mještana. U KPD-u je bio do 23. oktobra 1993., nakon čega je prevezen u zatvor „Kula“ kod Sarajeva, gdje je ostao deset mjeseci. U gotovo dvije i po godine svog logoraškog zatočenja jednom je u KPD-u Foča dobio udarac u potiljak, ali je boraveći tu bio svjedokom mnogobrojnih odvođenja ljudi navodno na razmjene. Odatle se nikada nisu vratili. Danas je kazao kako je siguran da je uprava logora morala znati šta se dešava u KPD-u te da ih on sve okrivljuje za tamošnja dešavanja.

U KPD-u Foča je upoznao i Mitra Raševića i Savu Todovića. Susreta u logoru s Raševićem sjeća se kada je ovaj kazao logorašima da mu se obrate ukoliko nešto nije uredu. Ovaj svjedok to nije učinio iz straha da ne prođe kao Sulejman Čelik, koji je pretučen u logoru nakon što se djelatnicima nevladine organizacije iz Novog Sada požalio da su kasno došli i da je već dosta ljudi pobijeno.

„FVS 119“ tvrdi da je Savo Todović bio glavni u logoru i da je učestvovao u premlaćivanju ljudi. Kao primjer je naveo priču sada rahmetli Ibrahima Šandala, koji mu je u logoru kazao da ga je njegov komšija Savo Todović osobno tukao želeći ga udarcima oboriti na pod, ali se Šandal nije dao. „Sad ćete komšija ubiti“, kazao je tada Todović Šandalu, a ovaj je odgovorio: „Možeš jednom, ali dvaput ne možeš!Ibrahim Šandal je umro u tom logoru. Savo Todović se spominje i u slučaju pokušaja bjekstva jednog logoraša, koji je uhvaćen i pretučen, a svi oni koji su s njim bili u istoj sobi zatvoreni i premlaćeni od Save Todovića, koji im je tada kazao: „Da ga nisma uhvatio, sve bih vas pobio!“

U KPD-u Foča bilo je oko 500 ljudi. Prema riječima ovog svjedoka, najgori je bio august 1992., kada su ljudi najviše izvođeni i premlaćivani, a najčešće nisu vraćani. „FVS 119“ najbolje se sjeća Vidovdana 28. juna 1992., kada je dovedeno oko 50 ljudi. Odvođeni su svaku večer od 17.30 do 22.00 sati. Ko god je tad odveden nije se vratio, kazao je, dodajući kako smatra da su sva tijela bačena u Drinu. Napomenuo je da su prvo odvedeni intelektualci, imućni ljudi ili članovi SDA.

Sjeća se i 17. septembra 1992. kada je stražar Milorad Vuković zatražio od njih da se dobrovoljno popišu za branje šljiva. Odvedeni su Sulejman Čelik, Avdo Hodžić, Suad Borovina, Rasim Kajgana, Džemal Vahida, Refik Veiz, Murat Crneta i drugi. Na upit ostalih logoraša zašto su ovi otišli bez osobnih odijela i stvari, tamošnji stražar je odgovorio da će oni tamo dobiti druga odijela i da će se vratiti. „FVS 119“ zna da se Sulejman Čelik nikada nije vratio jer su njegovi posmrtni ostaci pronađeni pri ekshumaciji.

Blizu KPD-a Foča povremeno je slijetao helikopter. Kad god bi se spustio dogodile bi se „razmjene zatočenika“, a ustvari je to značilo ubijanja, kazao je. Ne zna ko je dolazio helikopterom, ali po priči jednog logoraša koji je bio u blizini na prinudnom radu riječ je o Radovanu Karadžiću, Veliboru Ostojiću i Momčilu Mandiću.

Delegacija MKCK prvi put je došla u KPD Foča krajem juna 1993. Navodno je dolazila i prethodne godine, ali joj nije dopušteno ući. Ovaj svjedok je kazao da je pri dolasku te delegacije „sakriveno“ 20 ljudi, među kojima je Aziz Torlak, koji je s njim bio zatočen u sobi br. 16.

„Čuo sam da je Aziz 7. jula 1993. odveden rano na razmjenu, ali od tada ne znam za njega. Dok sam bio u Kuli čuo sam da su ga htjeli razmijeniti za nekog vojvodu, ali je vojvoda ubijen pa su ubili Aziza“, kazao je „FVS 119“.

Prema navodima optužnice, Mitar Rašević je kao komandir straže KPD „Foča“ bio zadužen za nadzor nad najmanje 37 zatvorskih stražara i nad njima imao efektivnu kontrolu, dok je Savo Todović u svojstvu zamjenika upravnika tog doma imao ovlaštenja i dužnosti koje pripadaju komandantu logora. Obojica su navodno s upravnikom KPD „Foča“ Miloradom Krnojelcem te zatvorskim čuvarima i drugim osobama učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu čiji je cilj bio da se zatoče Muslimani i drugi nesrpski civili iz Foče i držani u nehumanim uvjetima u toj ustanovi koja je imala sva obilježja logora. Taj poduhvat podrazumijeva da su Rašević i Todović planirali, naredili, počinili te podstrekavali i pomagali u planiranju i pripremanju progona nesrpskog stanovništva na političkoj, nacionalnoj, etničkoj i vjerskoj osnovi mučenjem, premlaćivanjem, ubijanjem, nečovječnim postupanjem, nanošenjem povreda tjelesnog integriteta i zdravlja, prisiljavanjem na prinudni rad, prisilnim nestancima, deportaciji i zatvaranjem.

Tužiteljstvo smatra da su obojica optuženih kao nadređene i odgovorne osobe propustili da preduzmu nužne i razumne mjere u sprječavanju činjenja navedenih djela i kažnjavanju počinitelja tih djela.

izvor:FENA,14.5.2007.

HISTORIJA FOČE : POČECI TURIZMA

splavarenje-i-kajaci-na-drini-2

 

Drina protiče kroz slikovite klisure i vrlo zanimljive predjele, stoga je plovljenje njome pravo zadovoljstvo, kakvo se rijetko gdje može naći. Baš i zbog mnogih smetnji za plovidbu, ona pruža takvu osobitu draž, da onaj, koji je jedanput prošao njome, zaželi da to ponovo učini. Zbog njenog jakog i brzog toka i velikih padova njome se može ploviti samo nizvodno i to samo plovnim sredstvima koja vrlo plitko gaze, jer joj je korito na mnogim mjestima vrlo plitko, a ima i mnogo stijenja pod vodom. Jedino korisno plovno sredstvo na Drini su splavovi. Od prije nekoliko godina oni su iskorišćeni i za turizam, jer se inače ne mogu vidjeti prirodne ljepote ove divlje rijeke i njenih klisura. Sem toga putovanje splavom je i veoma lijepa razonoda. I usred žarkih ljetnih dana na Drini je prijatna svježina, naročito u klisurama. Vazduh je kristalno čist i pun mirisa borovine. S vremena na vrijeme zapljusnu vas, kad veći kad manji talasi od bukova, stoga su turisti preko dana u kupaćem odijelu. Gdje je voda mirnija i dovoljno duboka, možete skočiti sa splava i zaplivati. Splavovi plove samo danju; čim se smrkne, prilazi se kraju, na pogodnom mjestu. Možda se nigdje tako dobro ne spava kao na splavu. Tišina, praćena ritmom riječnog žubora ili daleka ravnomjerna buka od nekog udaljenog buka uljuljkuje vas i uspavljuje.-

kajaci-u-klisuri-drine

U najnovije vrijeme kao sport na vodi pojavljuju se platneni čamci za sklapanje, kajaci. Vožnja splavom mogla bi se uporediti sa vožnjom na automobilu, gdje putnik turista može slobodno da razgleda okolinu i uživa u prirodnim ljepotama, jer se o samome kretanju brine vozar (šofer), kao na splavu splavari. Vožnja pak kajakom više liči na vožnju motociklom ili točkom, gdje je sam turista vozar, te mora da pazi kuda ide, pa je manje u mogućnosti da razgleda okolinu; isto tako kajakaš. Ovo je, dakle, više sport, no turizam, upravo: turistički sport.

splav-na-drini-007

S vremena na vrijeme splavom se spuštao niz Drinu i poneki radoznao putnik ili naučnik. Na splavovima, razumije se, sem ponekad primitivno sagrađene kolibice, nema nikakve udobnosti.

splav-na-drini-010

Prvi turisti stranci, neki Englezi i Nijemci, spuštali su se na splavovima oko 1923. god. Kad se kajak-sport stao razvijati, počeli su, 1931. g., na Drinu dolaziti i kajakaši, pojedinci i u grupama od 3 – 10 čamaca, a bilo je putnika i na splavovima. Počeli su dolaziti u većem broju i Česi i Austrijanci. Do 1934. g. Ponekad su strancima činili pratnju i naši kajakaši. Te godine počeo je g. Jov. Blagojević iz Zvornika organizovati izlete splavom i kajacima (kajaci su pošli niz Taru od Levertare i u Višegradu se pridružili splavu). Na Drini su sreli i jednu grupuod 6 Čehoslovaka na kajacima. Taj je put i filmski snimljen od Prosvetnog filma. 1936. g. Bilo je i Rumuna na splavovima i Francuza na kajacima. Nekoliko čuvenih sportista iz Njemačke i Austrije gotovo svake godine provedu na Drini, Tari i Limu po nekoliko dana. Tako je g. E. Švajcer iz Ludvigsburga u Njemačkoj dolazio više puta, a pretprošle godine doveo na Drinu i do sada najveću grupu od 25 kajaka. I taj je izlet filmovan, za društvo Putnik.

splav-na-drini-vrlo-staro-009

  1. god. od 17. jula do 2. avgusta priredilo je Društvo Fruška Gora jednu ekspediciju splavom niz Drinu u cilju proučavanja i opisivanja Drine i vršenja pokušaja da se na splavu udesi što je bolje mogućna udubnost. Provedeno je na vodi 11 dana i 10 noći.

…………

splav-na-drini-vrlo-staro-011

Spuštajući se splavom, ili kajakom, niz Drinu, vide se sve njene izvanredne lokalne, takoreći unutrašnje ljepote.

_ _ _ _ _

drina-geografsko-turisticka-monografija-dragutin-j-deroko-1939-003-0

iz knjige : Drina: geografsko-turistička monografija  Dragutin J. Deroko.

Objavljeno 1939. godine.

_ _ _ _ _

fotografije: flickr ekranportal13/focanskidani/fb PutnikNamjernik

priredio:Kenan Sarač

Kako iseliti muslimane?

150-godina-od-progona-bosnjaka-5

Dva dokumenta iz septembra 1935.

piše : Vladan Jovanović
Migracije balkanskih muslimana ka Turskoj vremenski se podudaraju sa slabljenjem i slomom Osmanskog carstva i u neku ruku predstavljaju “evakuaciju” izgubljenih teritorija. Sa druge strane, motivi koji su pokretali iseljenike bili su versko-politički, ali i ekonomski, egzistencijalni. U pitanju je bio i balkanski proces širokih razmera (Grčka, Rumunija, Bugarska, Jugoslavija) u kome se može prepoznati zajednički interes balkanskih država i Turske republike. Jugoslavija je time pokušala da se reši nelojalnog albanskog elementa i dobije zemlju za kolonizaciju, dok je Turska “podesnim elementom” naseljavala opustele krajeve zemlje iz kojih su prethodno iseljeni Kurdi, Jermeni i Grci. Jugoslovenski muslimani su hrlili u Tursku i pod uticajem prigodne propagande (kako jugoslovenske, tako i turske), ali je njihova adaptacija u reformisanoj Turskoj bila gotovo nepodnošljiva.

kako-iseliti-muslimane-iz-jugoslavije-3

Takva kontrolisana stihija iseljavanja je legalizovana 11. jula 1938. potpisivanjem Jugoslovensko-turske konvencije u Carigradu. Njome je bilo predviđeno iseljavanje 40.000 porodica jugoslovenskih muslimana “koji govore turski jezik i imaju tursku kulturu” iz 46 srezova Vardarske, Zetske i Moravske banovine. S obzirom da definisani geografski prostor nije obuhvatao BiH, pomenute banovine su postale tranzitno područje za zainteresovane bosanske i sandžačke iseljenike. Turska se obavezala da će primiti 40.000 porodica u roku od šest godina, a dogovorena odšteta koju bi Jugoslavija plaćala Turskoj iznosila je 500 turskih lira po porodici, tj. ukupno 20 miliona lira. Konvencija je predviđala transfer iseljenika i njihove pokretne imovine do solunske luke o trošku Jugoslavije.

kako-iseliti-muslimane-2

Ovom prilikom donosimo dva dokumenta koja prethode potpisivanju Konvencije. Prvi je Zapisnik interministerijalne konferencije koja je održana u Ministarstvu inostranih poslova Kraljevine Jugoslavije 20. septembra 1935. i razmatrala iseljenje neslovenskog stanovništva iz Južne Srbije. Drugi tekst predstavlja Projekt plana o iseljenju koji je sačinio uži komitet interministerijalne konferencije, a koji je donet na sednici od 24. septembra 1935. u Beogradu. Među zaključcima ovog projekta koji su sastavili predstavnici pet ministarstava i Generalštaba dominira potreba hitnog donošenja bilateralnih konvencija sa Turskom i Albanijom, dok je u slučaju problema sa iseljavanjem Albanaca predloženo njihovo preseljenje u unutrašnjost Jugoslavije. Poreske povlastice su bile predviđene za one koji bi se dobrovoljno odrekli državljanstva, dok su na besplatan prevoz do Soluna mogli računati samo oni koji bi svoju nepokretnu imovinu ostavili državi. Gotovo svi predlozi predstavnika Generalštaba su jednoglasno usvojeni kao mere koje Projekat predlaže za “uspešnije i brže iseljavanje neslovenskog življa u Tursku, odnosno Arbaniju”: suzbijanje propagande protiv iseljavanja koja se vodila iz Tirane, što češće pozivanje neslovenskih regruta iz graničnih srezova na vojne vežbe i manevre, zabranu primanja u državnu službu “lica koja dolaze u obzir za iseljenje”, premeštaj aktuelnih neslovenskih činovnika u druge krajeve zemlje, nacionalizovanje toponima i prezimena itd. Oba dokumenta čuvaju se u Arhivu Jugoslavije u okviru fonda Poslanstvo Kraljevine Jugoslavije u Turskoj-Carigrad, Ankara (370), fascikla 9, arhivska jedinica 42, listovi 637-643. Tekstovi se prenose u izvornoj formi, bez ikakvih stilskih i jezičkih intervencija.

kako-iseliti-muslimane-1
Zapisnik interministerijalne konferencije, održane u Ministarstvu inostranih poslova 20. septembra 1935. god. po pitanju iseljenja neslovenskog stanovništva iz Južne Srbije

Prisutni:

– iz Ministarstva inostranih poslova: g. Ilija Milikić, šef IV otseka Političkog odeljenja, g. Milivoje Milčić, savetnik, g. Petar Cabrić, savetnik, g. Radovan Mitrović, sekretar;

– iz Ministarstva poljoprivrede: g. Vojislav Magovčević, inspektor, g. Đura Tatalović, šef finansiskog otseka;

– iz Ministarstva unutrašnjih poslova: g. Dušan Tadić, inspektor;

– iz Glavnog đeneralštaba: g. Jovan Sokolović, đeneralštabni pukovnik;

– iz Ministarstva finansija: g. Dušan Trajković, savetnik;

– iz Ministarstva saobraćaja: g. Miloš Popović, viši činovnik Komercijal. odeljenja Gen. direkcije drž. žel.

Sednicom je pretsedavao g. I. Milikić. Zapisnik su vodili g. Dr. Feodor Korenić i g. Dr. Jožo Logar, pisari Ministartsva inostranih poslova.

Sednica je otvorena u 18 časova.

150-godina-od-progona-bosnjaka-7

***

150-godina-od-progona-bosnjaka-8

G. ILIJA MILIKIĆ kaže da je g. V. Magovčević izrazio želju da se na jednoj interministerijalnoj konferenciji pretrese pitanje iseljenja Turaka i ostalih muslimana iz južnih krajeva. Ovo pitanje treba što pre rešiti, jer kompaktne mase Turaka i Arnauta duž arbanske granice pretstavljaju u nacionalnom i vojnom pogledu važan problem. Broj Arnauta, kojih ima preko pola miliona, povećao se je od 1931. godine za oko 65.000. Što nacionalizacija neslovenskog elementa nije uspela, razlog je što je pravoslavni živalj u južnim krajevima malobrojan (svega ima u južnim krajevima 165.000 pravoslavnih) i što naš elemenat nije bio dovoljno pripremljen za vršenje nacionalizacije. Prema tome, ostaje jedino još put iseljenja neslovenskog elementa iz zemlje.

Ministarstvo inostranih poslova smatra da treba naročitu pažnju obratiti na Arbanase, jer su kompaktni i u stalnom dodiru sa susednom Arbanijom, gde se, bez obzira na neodređenost političku, ipak polako stvara nacionalni osećaj.

Politika iseljavanja do danas nije dala neke naročite rezultate. Ovaj elemenat seli se u Tursku i u Arbaniju. Postoji mogućnost da se broj iseljenika u Tursku poveća na osnovu prošlogodišnjeg turskog Zakona o naseljavanju čitavih provincija stanovništvom turske kulture. U ovom cilju Turci su zaključili sporazum sa Rumunijom, a sada se vode pregovori i sa Bugarskom. Sporazum sa Rumunijom predviđa da se Turci iz Rumunije, kojih ima oko 400.000, imaju iseliti u roku od 5 godina. Sva njihova imanja će moći prvenstveno da otkupljuje rumunska vlada. Prilikom iseljenja oni uživaju izvesne povlastice; putuju bez običnih pasoša, zastareli porez im se ne naplaćuje, činovnicima se vraća sav uplaćeni novac za penzioni fond, vojni obveznici se oslobađaju od daljeg služenja vojnog roka, za prenos stvari na brodove ne plaća se nikakva taksa, kao ni za prevoz stoke, alata itd. Vrednost imanja iseljenika, koja zbog kratkoće vremena ostaju neprodata, kao i vrednost vakufskih imanja rumunska vlada će isplatiti iseljenicima iz svojih sredstava, pa će se docnije obračunati sa turskom vladom.

Arbanska vlada, koja je ranije bila voljna da primi izvestan broj naših Arbanasa, sada se izgovara da to ne može učiniti iz fiskalnih razloga. Međutim, naše je uverenje da ona to čini iz nacionalnih razloga: ona ne želi smanjenja broja Arbanasa kod nas zbog budućih teritorijalnih pretenzija. Turska vlada, naprotiv, odobrila je za svoje imigrante do 1936. godine 3,000.000 turskih lira.

§ 55 Zakona o državljanstvu dao je mogućnost za iseljenje neslovenskog stanovništva; no i pored toga postoje izvesne teškoće sa naše strane.

Na prvom mestu je primećeno da je učinjena jedna greška, pošto se među izjavama za iseljenje nalazi veliki broj prijava naših muslimana iz Sandžaka, koji su u stvari naši ljudi. Stoga nema razloga da se oni udalje iz zemlje. Mi smo skrenuli pažnju Ministarstvu unutrašnjih poslova da se ubuduće takve izjave našeg slovenskog življa ne primaju.

Druga teškoća je u likvidiranju imanja iseljenika. Ovo pitanje biće donekle rešeno zajmom koji je Ministarstvo poljoprivrede uzelo kod Državne hipotekarne banke u iznosu od 21,800.000 dinara.

Ne treba zaboraviti da čak oni koji su već likvidirali svoja imanja, nailaze na teškoće za dobijanje pasoša, s obzirom na velike formalnosti oko prikupljanja uverenja. Ministarstvo inostranih poslova je predložilo da se ta uverenja imaju izdavati po službenoj dužnosti.

Oni iseljenici, većinom siromašni, ne mogu da snose sami troškove za transport. Zbog toga je zatraženo da im se osigura besplatan podvoz do granice ili bar popust od 75%. Međutim, Ministarstvo saobraćaja neće da vrši nikakvo odstupanje od pravilnika o tarifama.

U svakom slučaju iseljenje treba vršiti po određenom planu. S obzirom na ograničen kredit kojim se raspolaže, trebalo bi odrediti koje srezove, iz vojničkih i političkih razloga, treba u prvom redu raseljavati.

G. MILIVOJE MILČIĆ iznosi da pitanje iseljenja muslimana nije novo, pošto postoji još od 1878. godine (Muhadžiri). Ono je novo s obzirom na § 55, koji je sve do 1933. godine ostao mrtvo slovo. Tek te godine arbanska vlada pokrenula je ovo pitanje, u nameri da reši pitanje državljanstva onih Arbanasa, koji su iz bilo kojih razloga prebegli iz naše zemlje u Arbaniju. § 55 čija je vrednost isticala 1. novembra 1933. god., produžen je na zahtev Ministarstva inostranih poslova do 1. novembra 1938. god. Od onih koji su davali izjave, retko se ko selio s obzirom na činjenicu, da arbanska vlada nije izdavala dozvole za useljenje.

Do sada je iseljeno svega oko 20.000 lica za Tursku. Za Arbaniju je dano oko 2.000 izjava, ali nijedan od ovih nije dobio dozvolu za useljenje. Turci u našoj zemlji pretstavljaju miran elemenat, otsečen od metropole te nisu podložni nacionalističkoj propagandi. Kod Arbanasa je situacija sasvim drukčija s obzirom na to da su naseljeni u gustoj masi u graničnim predelima (u nekim srezovima preko 90% celokupnog stanovništva).

Mi smo u prijateljskim odnosima sa Turskom te u roku od nekoliko meseci možemo rešiti pitanje iseljenja Turaka. Turska prima sve ljude turske kulture te bi na taj način mogli iseliti i jedan deo Arbanasa.

Nikakve žrtve nisu suviše velike, da se ovo pitanje reši. Ministarstvo poljoprivrede, pomoću jedne planske organizacije, treba da razbije komplekse Arnauta, puštajući u svako selo po nekoliko naših porodica, a duž arbanske granice bi trebalo jedan pojas sasvim očistiti Arbanasa.

G. VOJISLAV MAGOVČEVIĆ kaže da Ministarstvo poljoprivrede sprovodi kolonizaciju punih 15 godina. Najviše je iseljeno iz pasivnih krajeva (Bosna, Lika, Hercegovina, Crna Gora). Ali tim radom iscrpljene su već sada sve slobodne površine, a ima još 17.000 porodica koje su podnele molbe za dodelu zemljišta i koje čekaju da se stvori mogućnost za naseljenje u južnim krajevima. Jedino rešenje problema bilo bi u tome, što bi se iselio turski i arbanaski elemenat, koji je naročito jak u 17 srezova; tu je relacija 73% neslovena prema 27% našeg življa. Nacionalni razlozi traže da se nastavi sa kolonizacijom baš pored arbanske granice. U tu svrhu sada je Ministarstvo poljoprivrede uzelo zajam od 21,000.000 dinara kod Državne hipotekarne banke za kupovinu arbanskih i turskih imanja u Južnoj Srbiji. Kad bi se htelo otkupiti svih 15.000 hektara zemljišta, gde bi se moglo naseliti 3.000 porodica naših kolonista, onda bi za to bila potrebna suma od 30,000.000 dinara. Međutim, neki bi hteli da dobiju samo besplatan podvoz do turske granice, a zato bi ustupili besplatno svoja zemljišta.

Pored arbanske granice, gde ima oko 85% arbanskog življa, aktivan je Arbanski komitet koji pomaže arbanska vlada, a koji Arbanase odvraća da se ne sele.

Mi bi dali novac za prodata imanja samo onim licima, koja budu nabavila uredan pasoš, odslužila vojsku i platila svu porezu; oni bi se odmah ukrcali u vozove. Ranija praksa naših policiskih vlasti, kad se je izdavao pasoš sa važnošću od pola godine, bila je pogrešna, jer ta lica nisu gubila državljanstvo, pa su se vraćala.

Trebalo bi izraditi plan i program za iseljavanje u glavnim idejama. U tom pogledu mogao bi svakako služiti kao osnova aranžman sa Rumunijom.

G. ILIJA MILIKIĆ prelazi zatim na mere koje bi trebalo preduzeti da se otklone teškoće, koje danas ometaju iseljavanje neslovenskog življa na osnovu § 55 Zakona o državljanstvu. Tu bi došlo u obzir: izdavanje besplatnih pasoša, oslobođenje od svih dužnih dažbina, davanje besplatnog podvoza do državne granice u zamenu za ustupljena imanja, sklapanje sa Turskom jedne konvencije, slične onoj sa Rumunijom, oslobođenje od služenja vojske. Takođe bi trebalo uprostiti administrativni postupak prilikom vađenja mnogobrojnih uverenja, koja su inače potrebna za iseljenike.

Kako bi se što brže sprovele ove mere u život, g. I. Milikić predlaže organizovanje jednog užeg komiteta, u koji bi ušli gg. M. Milčić, pukovnik J. Sokolović, D. Tadić i V. Magovčević, sa zadatkom da izradi jedan projekt mera koje treba preduzeti za pospešenje iseljavanja neslovenskog življa, a koji će se podneti na usvojenje Ministarskom savetu.

SVI PRISUTNI se slažu sa ovim predlogom.

G. pukovnik J. SOKOLOVIĆ kaže da on ima nekoliko predloga bez obzira na konvenciju koja će se sklopiti sa Turskom, kako bi se sa naše strane pospešilo iseljavanje neslovena.

1. Silom zakona naterati ih na tačno izvršenje svih obaveza u pogledu poreza;

2. emigrante ukloniti iz sredine naših Turaka i Arbanaca, pošto i oni koji važe kao naši prijatelji, vrše propagandu protiv iseljavanja;

3. pošto se naši Turci ne smatraju kao narodna manjina, naterati njihovu decu u naše nacionalne škole, jer se je do sada dešavalo da tri četvrtine mladića iz ovih krajeva, koji dolaze na odsluženje vojnog roka, pišu samo turski;

4. izdati poverljiv raspis da se oni, koji neće da se isele, ne primaju ni u državnu ni u samoupravnu službu;

5. dati ovim krajevima naše obeležje nacionalizovanjem imena mesta i krajeva;

6. stvoriti zonu naseljenu našim elementom duž arbanske granice. U tu svrhu početi sa kolonizacijom na granici, pa ići sistematski u pravcu unutrašnjosti. To pitanje ne rešavati na parče, već doneti plan za nekih 10 godina.

Kao prvu meru za organizaciju iseljavanja neslovenskog elementa g. pukovnik J. Sokolović predlaže stvaranje stalnog užeg komiteta, koji bi ostao na okupu sa punom odgovornošću, bez obzira na nadležnost.

SVI PRISUTNI se slažu sa ovim predlogom.

Konferencija donosi sledeći zaključak:

1. Treba pokrenuti pitanje iseljenja sa turskom vladom i nastojati da se isto reši na sličan način, kao što je to učinila Rumunija, t. j. putem jedne specijalne konvencije.

2. Svima koji žele da se sele, treba izdati besplatne iseljeničke pasoše.

3. Sva ova lica treba osloboditi svih dužnih dažbina (poreza, prireza itd).

4. Onima od tih lica koja nude svoja nepokretna imanja u zamenu za besplatan podvoz do granice, izaći u susret. Siromašnima koji nemaju svoja imanja, osigurati besplatan podvoz, a onima koji su prodali svoja imanja, podvoz sa 75% popusta.

5. Ova lica treba osloboditi od plaćanja svih dažbina na mrtav inventar, koji nose sa sobom, kao i novac.

6. Ministarstvo vojske i mornarice već je izdalo naređenje da se svima ovim licima izdaju dozvole za iseljenje bez obzira da li su otslužili svoj kadar u vojsci i regulisala vojnu obavezu, ili ne. Isto tako, trebalo bi puštati i one koji žele da se sele, a nalaze se na otsluženju vojnog roka.

Uži odbor izradiće na osnovu gornjih principa jedan projekt plana o iseljenju, koji će sledeća interministerijalna konferencija definitivno primiti i podneti Gospodinu Ministru poljoprivrede. Gospodin Ministar poljoprivrede će ovo pitanje izneti pred Ministarski savet, koji će doneti definitivno rešenje.

Rešeno je da se uži komitet sastane 24. septembra 1935. god. u 9 čas. u Ministarstvu inostranih poslova.

Sednica je zaključena u 20 časova.

Zapisnik vodili: Dr. Feodor Korenić s. r, Dr. Jožo Logar s. r.

Sednici pretsedavao: Ilija Milikić s. r.

20. septembra 1935. god.

Beograd

kako-iseliti-muslimane-iz-jugoslavije-4

Projekt užeg komiteta interministerijalne konferencije o iseljenju neslovenskog elementa iz Južne Srbije

U smislu rešenja interministerijalne konferencije od 20. septembra 1935. god. sastao je se 24. septembra o. g. uži komitet, koji je po pitanju iseljenja neslovenskog življa iz naše zemlje, a konkretno iz Južne Srbije po § 55 Zakona o državljanstvu doneo sledeći zaključak:

1. Pitanje iseljenja treba što pre regulisati specijalnom konvencijom između naše države i Turske, kao i između naše države i Arbanije, a na način kako je to pitanje regulisano između Turske i Rumunije.

2. U slučaju da se sa Arbanijom ne bude mogao zaključiti sporazum o iseljenju Arbanasa u Arbaniju, ili da se Arbanasi – naši podanici ne budu hteli iseljavati u Tursku, treba odmah pristupiti postojećim zakonskim odredbama o preseljavanju ovog elementa sa granične zone u unutrašnjost zemlje i naseljavanjem iste zone stanovništvom jugoslovenske narodnosti.

3. Svima onim licima koja na osnovu § 55 Zakona o državljanstvu dadu izjave, da se odriču našeg podanstva i da će se u određenom roku iseliti iz naše zemlje, učiniti sledeće povlastice:

a) izdati im besplatne iseljeničke pasoše, prema prilikama kolektivne;

b) osloboditi ih svih dužnih dažbina (poreza, prireza, vojnice itd);

v) u slučaju da lica koja se sele, imaju hipotekarna i privatna dugovanja (menice, obligacije i slična pismena), učinjena do 1. septembra 1935. god. imaju se zajmodavcima (potraživačima) isplatiti iz procenjene vrednosti njihovih nepokretnih dobara;

g) izdati im besplatan podvoz do Soluna i Svilengrada, ako izjave da svu svoju nepokretnu imovinu ostave našoj državi. Isto se ovo odnosi i na iseljenike siromašnog stanja;

d) izdati popust na železnicama od 75% licima, koja su materijalno obezbeđenija ili koja su ranije prodala svoja imanja;

đ) osloboditi ih svih dažbina za izvoz mrtvog inventara i novca;

e) osloboditi ih od momenta date izjave za iseljenje: regrutovanja, upućivanja u kadar, služenja kadra, pozivanja na vežbe i uzimanja komore i prevoznih sredstava radi izvođenja vežbi i manevara. Od ovoga se mogu učiniti odstupanja u slučaju, ako se iseljenje ne izvrši za godinu dana od date izjave.

4. Za što uspešnije i brže iseljavanje ovog neslovenskog življa u Tursku, odnosno Arbaniju, komitet nalazi da bi korisno bilo preduzeti i sledeće mere:

a) svim sredstvima suzbijati i onemogućavati svaku propagandu koja se među ovim elementom vrši iz Arbanije protiv iseljavanja;

b) od neslovenskog stanovništva koje dolazi u obzir za iseljenje, zahtevati ispunjenje svih postojećih zakona i propisa, a naročito onih koji se odnose na plaćanje fiskalnih dažbina (porez, prirez, vojnica itd);

v) što češće na teritoriji Južne Srbije, a naročito iz graničnih srezova pozivati na vojne vežbe obveznike operativne i rezervne vojske neslovenskog porekla, bilo radi vežbi i manevara, bilo radi izrade strategiskih puteva ili fortifikaciskih objekata;

g) načelno ne primati u državnu službu (i samoupravnu) lica koja dolaze u obzir za iseljenje, a ona koja su već u državnoj (samoupravnoj) službi, raspoređivati u krajevima gde živi naše nacionalno stanovništvo;

d) strogo primenjivati princip o obaveznom školovanju dece u ovim krajevima u našim osnovnim školama;

đ) strogo primenjivati sve propise o naseljivanju južnih krajeva u pogledu ograničavanja potrebnih kompleksa za naseljavanje, a u prvom redu u pograničnim srezovima;

e) odmah pristupiti nacionalizovanju geografskih objekata (naseljenih mesta, reka, planina itd) i osobnih prezimena. Ovo se odnosi i na javne natpise, firme, reklame itd;

ž) sve napred iznete mere prvenstveno i odmah primenjivati počev od granične linije prema Arbaniji ka unutrašnjosti zemlje.

24. septembra 1935. god.

Beograd
izvor:Peščanik.net, 05.05.2013.

Kako iseliti muslimane?

SEDAMNAEST FOČANSKIH DŽAMIJA (FOTO)

U Foči je bilo sedamnaest džamija i sve su podignute za vrijeme Osmanske uprave. Džamije su građene u periodu od druge polovine 15. do sredine 18. stoljeća.
Najstariji je Hamza-begov mesdžid, izgrađen u periodu 1470/74, najmlađa je džamija Mehmed-paše Kukavice, sagrađena 1751/2, najpoznatija Aladža (Šarena) džamija iz 1550., a jedna je i sultanova, carska – Careva džamija iz 1500/1. godine.
Njih dvanaest je preživjelo Drugi svjetski rat, a sve su uništene u periodu agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992. – 1995. godine, kada je nad islamskim sakralnim spomenicima u Foči izvršen kulturocid, a nad Bošnjacima (muslimanima) genocid.

focanske-dzamije-111

Prva obnovljena i otvorena džamija je Atik Ali-pašina ili Musluk džamija 2007. godine. Obnovljena je i Careva džamija (2016., otvorenje 2017.). U toku je obnova i najpoznatije, Aladža džamije.

foca-_-1909-_-2
Sedamnaest džamija u Foči:
1. Hamza-begov mesdžid
2. Džaferbegova ili Džafer Čelebijina džamija
3. Mustafa-pašina džamija
4. Careva džamija ili džamija sultana Bajazida Valije
5. Kadi Osman-efendijina ili Šehova džamija
6. Hasan Nazirova ili Aladža džamija
7. Ali Čohodareva džamija
8. Džamija Defterdara Memišahbega ili Nazorova džamija
9. Sultanije Fatime džamija
10. Atik Ali-pašina ili Musluk džamija
11. Dev Sulejmanbegova džamija
12. Hadži Mustafin mesdžid ili Pilavska džamija
13. Šejh Pirijin mesdžid
14. Hadži Seferov mesdžid
15. Mumin-begov mesdžid
16. Hadži Osman-begova džamija
17. Džamija Mehmed-paše Kukavice

hamzabegov-mesdzid-ortakolo-mahala-centar-trg-000

Hamzabegov mesdžid
Hamzabegov mesdžid u Ortakolu najstarija je fočanska džamija, a sagradio ju je prvi hercegovački sendžakbeg Hamzabeg između god.1470. i 1474. Kako još god. 1477. bijahu svega tri muslimana mještanina u Foči, to je ta džamija napravljena samo za potrebe vojske, koja je tu logorovala, i sigurno njeni graditelji nisu ni pretendirali na neku monumentalnost. Ta je džamijapotpuno propala od bombardiranja god. 1943., i njenih prvih dimenzija više ne znamo, ali se po konturama zemlje, koja prekriva temelje, jasno vidi da je to bila omanja građevina, a inače se zna, da je pripadala tipu džamija s drvenom munarom i da nije imala nekih osobitih značajki,niti rezbarija.

dzaferbegova-dzamija-medurjecka-dzamija-foca

Džaferbegova džamija
Džaferbegova ili kako se još navodi u starijim dokumentima, Džafer-čelebijina džamija bila je također u centru i nešto sjevernije od Hamzabegova mesdžida, a obzirom da je stajala baš u blizini i ispod Hamzabegova mesdžida vjerovatno je to druga džamija po starini u Foči. Inače nikakvih drugih historijskihpodataka nemamo ni o njoj, niti o njenom osnivaču sve do god. 1600. iz koje se sačuvao najstariji dokumenat, u kojem se ta džamija spominje.I ona je stradala 1943.god. 1947. srušili su je partizani. Ni njenih dimenzija nemamo. Poznato je da je bila građena od kamena i da je imala kamenu munaru.

careva-dzamija-sultana-bajazida-ii-valije-dzamija-95

Careva džamija
Careva džamija na brežuljku Kavala iznad Pazarišta, zvana još punijim imenom džamija sultana Bajezida Valije, adaptirana je iz srednjovjekovne crkve god. 906. (1500.—1501.),kako se vidi iz natpisa više vrata, što ga je u faksimilu i prijevodu objavio M. Mujezinović, a dobila je ime spomenutog sultana, što je prepravljena za njegova vremena i njegovim (državnim?)troškom. Masivna je to i prostrana građevina s kamenom munarom, koja ima ulaz, mimo gotovo svedruge džamije, iz samoga trijema. Unutrašnji prostor džamije ima veličinu, kako sam ranije naveo,10,65X19,0 m. Od unutrašnjeg uređaja pažnju privlači mahfil (koru slična galerija) u stražnjem dijelu i na čitavoj širini prostora, kojeg nosi šest drvenih i osmerobridnih stupova s kamenim bazama, a drvenim kapitelima. Ti bogato dekoriranii u sistemu stalaktita izrezbareni drveni kapiteli su upravo majstorski izrađeni i kolorirani u tri boje. Po svojoj izrazitoj eleganciji i preciznosti izrade pretstavljaju osobitu umjetničku vrijednost, pogotovo kad se zna, da na našem prostoru gotovo i nema orijentalnih kapitela iz drvenog materijala. Sam mihrab i kameni minber, začudo, ne sadrže naročitog dekorativnog bogatstva i predstavljaju dosta jednolično rješenje.
Današnja konstrukcija te džamije s četvero-strešnim krovom nije ona iz god. 1500.—1501. To se jasno vidi po prozorima s orijentalnim lukovima, po dva i u desnom i u lijevom postranom zidu, koji su danas potpuno zazidani, a konture im se jasno razabiru kroz žbuku. A da je ta džamija bila prije drugačija, nego li je danas, potvrđuje nam i putopis Evlije Čelebije, u kojem se ističe za tu džamiju da je stara bogomolja, u klasičnom stilu i s daščanim kubetom.Iz toga podatka dade se zaključiti, da je tada unutrašnji prostor džamije, umjesto današnjeg ravnog drvenog stropa, prekrivala drvena kupola.Potpuno identičnu konstrukciju stropa s takvom drvenom kupolom imaju još i danas džamije Gazanferija u Banjoj Luci (iz kraja 16. vijeka) i Handanija u Pruscu (iz god. 1617.).Posljednji put džamija je temeljitije popravljena god. 1926. Iz te godine potječe i zidna ornamentika u koloru u unutrašnjosti džamije, koja je rađena po uzorima orijentalne dekorativne umjetnosti.

Kadi Osman-efendijina ili Šehova džamija
Kadi Osman-efendijina ili Šehova džamija ispod Pazarišta i kraj same nekadašnje Donje čaršije u blizini gornjeg mosta preko Ćehotine zanimljiv je arhitektonski spomenik s više razloga. Prije svega, samim tlocrtnim oblikom, makar je on uobičajeni četverokut, odvaja se od ustaljenog tipa naših džamija, jer se tu unutrašnji prostor razvija u smjeru poprečne osi za razliku od ostalih džamija, koje su ili kvadratične ili pak pokazuju tlocrtno izduženje u smjeru uzdužne osi. Taj unutrašnji prostor ima površinu od 11,5X7,55 m. Daljnje građevne karakteristike te džamije jesu, kako vele sami Fočaci, dva mihraba, ljeskova vrata i s lijevu stranu munara. Naime, osim mihraba u unutrašnjosti džamije, koji je rađen vrlo solidno i dekoriran u gornjem dijelu u sistemu suptilnih stalaktita, kakvi se rijetko gdje kod nas sretaju, još jedan s istim takvim dekorom nalazi se i u prednjoj stijeni, u desnom trijemu džamije, a ugrađen je sigurno za obavljanje zajedničke molitve kad je džamija zatvorena. Upravo je radi toga prostor ispred toga vanjskog mihraba znatno proširen tako, što je prolaz, zajedno s ulazom, pomaknut više ulijevo od središnje uzdužne osi džamije, a u toj istoj liniji nalazi se i unutrašnji mihrab. Sam ulaz u džamiju naglašen je vijencem čistih i otmjenih linija, a zatvarala su ga dva drvena krila iz jednog komada drveta — vele od ljeskovine — koja su potpuno propala u prošlome ratu.Zanimljivo je, da se u toj masivnoj građevini pojavljuju dva materijala koja pokazuju posve drugačije karakteristike u pogledu i čvrstoće i estetskog doimanja. Same džamijske stijene, osnovni konstruktivni elementi, izvedeni su od ćerpiča,a svi ostali istaknutiji elementi, i unutrašnji namještaj i munara, od probranog i neobično precizno dotjeranog kamena. Ćerpićne stijene, koje se već urušavaju, stoje u očitoj kontradikciji s onim sjajnim i bogato dekoriranim kamenim elementima, i stoga je vrlo vjerovatno, da današnji objekt potječe iz dva doba, iz prvog masivna građevina, sva iz kamenog materijala, a iz drugog adaptacija,koja je unijela lakše pribavljiv materijal ćerpič.Od prvobitnih dijelova toga objekta, koji su se do danas očuvali, osobito vrijedan elemenat predstavlja tanka i visoka munara, koja je, mimo običaj, uklopljena uz lijevu pobočnu stijenu džamije.Njene plohe resi cio niz neobično precizno izrađenih ornamenata u samoj masi objekta. Devet ploha donjeg, temeljnog dijela munare ukrašene su u donjem dijelu s četiri rozete, od kojih dvije prikazuju priložene slike, a u gornjem dijelu, gdje munara prelazi u dvanaesterokut, daljnjim ornamentima — šiljastim lukovima. Ograda šerefeta ili galerije na munari je osobito bogato ornamentirana perforacijama, a daljnji ornamenti, opet nove varijacije, rese i plohe munare ispod šerefeta.Gotovo podjednak dekor i izradu sretamo i u unutrašnjosti džamije, na mihrabu, kojeg rese stalak-titi i dvije daljnje kamene rozete s dvije strane,te mali, gotovo minijaturni minber — sav od kamena; ograda na minberu sva je perforirana u vidu kružića i heksagona, a niski baldahin nad tim minberom s vrlo dopadljivim šiljastim lukovima pridaje još veću ljepotu tome objektu. U tom bogatom inventaru kamenog dekora podjednako privlače oko i prozori u lijevoj i prednjoj stijeni, završeni u obliku orijentalnog luka. Ploha u slatko vodnom laporu, što je omeđuje luk, perforirana je u niz isprepletenih kolobara — čisti alžirski motiv.Ti su kolobari opet vješto raspoređeni tako, da četiri stoje u uglovima četverokuta, čije se stranice odnose jedna naprama drugoj tačno po zlatnom rezu (4 : 7), a peti opet ima središte u samom središtu četverokuta, povezujući sve četiri vanjske kolobare u jednu cjelinu. Cio taj geometrijski motiv je vrlo pregledan i rađen s velikom preciznošću, koja je bila tu potrebna kako pri samom ucrtavanju, tako i isklesavanju tih kolobara.Sav taj dekor, zajedno s džamijom, nastao je krajem šesnaestog stoljeća, dakle upravo u doba turskih neimara, koji su doveli do vrhunca tursku arhitekturu. Iz natpisa na kamenoj ploči više ulaza vidi se, da je objekt građen god. 1002. odnosno1593./4. U natpisu se ne navodi osnivačevo ime,ali je džamija općenito poznata i u dokumentima i u narodu kao Kadi Osman-efendijina. Danas je spomenik poznatiji pod imenom Šehove džamije, a odakle to drugo ime, zasad se ne možeutvrditi.

Džamija Mehmed-paše Kukavice
Džamija Mehmed-paše Kukavice,situirana u Gornjoj čaršiji i na samome brijegu iznad Ortakola, masivna je građevina s unutrašnjim prostorom kvadratične osnove (osnovica kvadrata 9,05 m), a kalotnom kamenom kupolom,s visokim predvorjem, koje je danas u drvenoj konstrukciji, te sa zidanom i dosta visokom munarom, koja dominira čitavim gradom. Taj je objekt nastao u doba opadanja turske građevne umjetnosti i u našim stranama i na čitavu ostalom prostoru turske carevine. Građen je god. 1752. pa je, prema tome, najmlađa džamija u Foči. Pa i pored toga na tome se objektu zapažaju oblici i radovi bolje vrijednosti, iako se oni uopće ne mogu porediti s građevinama šesnaestog vijeka, kad je graditeljska vještina u Turskoj bila na najvećoj visini. Težnja i osnivača i graditelja te džamije da dadnu objekt bogatijeg rješenja jasno je izražena već u samoj kupoli, koja je već sama po sebi izraz izvjesne monumentalnosti, a koja je ovdje, mora se priznati, dobro projektirana i uspješno izvedena. Savezno s takvom kupolom te isto tako s dobro oblikovanom kamenom munarom, držim da je i pročelje, trijem džamije bio od istog materijala,s tri kupolice i kamenim stupovima, koji su nosili te elemente, pa je u nepoznato doba propao i zamijenjen današnjim drvenim.Osnivač te džamije Hadži Mehmed-paša Kukavica, koji se u kronogramu džamije iznad ulaza navodi pod imenom Hadži Mehmedbeg i u časti čauš baše sultana Mahmuda,rodom je iz same Foče, a daljnjim porijeklom, prema predaji, od pravoslavne porodice Pavlovića u selu Popima u općini Ćurevo. Bio je u dva maha bosanski vezir (1752.—1756. i 1757.—1760.), a poslije je pao u nemilost te prognan na Kretu i tamo pogubljen god. 1761. Pored te džamije u Foči u još sedam drugih mjesta u Bosni pogradio je i uvakufio preko osamdeset objekata, pa se s pravom smatra jednim od najvećih legatora u Bosni.

Sultan Fatimin mesdžid
Sultan Fatimin mesdžid bio je na samoj obali Drine, zapadno od Ortakola i Carevedžamije. Bila je to, bar u posljednje vrijeme, omanja građevina od ćerpiča i drvenog materijala i s drvenom munarom. Potpuno je propala god. 1943.Evlija Čelebija hvali tu džamiju kao lijepu i urednu i ističe, da je pokrivena olovom. Nije sigurno, misli li putopisac pod tim pokrov same džamije, ili pak gornjeg dijela munare, ali u svakome slučaju iz toga proizlazi, da je prvotna džamija bila masivna građevina, vjerovatno i s kamenom munarom. Jedan temeljit opravak, a čini mise i prepravak te džamije vršen je i god. 1873.,kad je dotadašnja zgrada bila prilično oronula. Za taj opravak dala je fočanska beledija (općina)2300 groša, narod je pak dao 2122 groša, a daljnjih 1014 groša i 20 para, koji su u tu svrhu utrošeni, nađeni su, zanimljivo, na samom gradilištu prilikom obaranja desnog zida džamije u crnoj kesi i jednom bijelom loncu.
Koje je upravo godine nastala ta džamija, to se ne zna, ali se može s velikom vjerovatnošću približno uzeti da je sagrađena u prvoj polovini šesnaestog vijeka, a svakako poslije Careve džamije(1500.—1501.). Prvi poznati dokumenat, u kojem se spominje Sultan Fatimina mahala u Foči, potječe iz god. 1600.

iz-historije-foce-dzamija-sultanije-fatime-mekteb-je-iznad-desno-33
Zbrku u to pitanje unosi to, što jedo god. 1600. bilo pet sultanija istoga imena: dvije su unuke Bajezida II. (jedna umrla 1532.—3., a druga 1552.—3.), jedna kći Selima I., jedna unuka Sulejmana II. (umrla 1580.—81.). Sudeći po vremenu postanka daljnjih okolnih džamija najvjerovatnije je, da je osnivačica džamije u Foči bila jedna od Bajezidovih unuka iz prve polovine 16. vijeka. Narodna predaja u Foči veli, da je ta sultanija bila udata za nekoga Čengića. A ona je doista umrla u Foči nepoznate godine i pokopana u groblju s desne strane Careve džamije, samo joj nadgrobni spomenik s natpisom, kako ću kasnije pokazati, potječe iz mnogo mlađeg doba.

Hadži Mustafin mesdžid
Hadži Mustafin mesdžid, poznat još pod imenom Pilavske džamije po porodici Pilava, koja je u okolnoj mahali bila najbrojnija, a situiran s lijevu stranu današnjeg kolnog puta što vodi uz samu obalu Drine prema Brodu, vrlo je jednostavna drvena građevina, građena isključivo od ćerpiča. Karakteristična joj je konstrukcija drvene munare utoliko, što se izdiže iz same mase objekta: nema zasebnog temelja, nego joj je podnožje upeto u samu stropnu i krovnu konstrukciju džamije. Džamijske stijene izvedene su u uobičajenoj debljini od 75 cm, a sam unutrašnji prostor, nešto produžen u uzdužnoj osi, ima površinu od 7,65X9,65 m. Već se po tome vidi, da je to objekt čednijih dimenzija. Trijem, širok svega 3,90 m, nema zasebne konstrukcije, nego ga natkriva zajednički džamijski četverostrešni ćeremitni krov, koji se u tome dijelu oslanja na deset koncentrično poredanih drvenih stupova kvadratičnog presjeka veličine 20X20 cm. Svi ti konstruktivni elementi gotovo su već dotrajali, a i sam objekt je zapušten i sklon padu.Ne znamo ništa ni o njezinu osnivaču Hadži Mustafi, niti kad je tačno objekt nastao. Sigurno je pak samo to, da je džamija nastala najkasnije do kraja šesnaestog stoljeća. Prvi poznati spomen okolne mahale, koja je dobila ime po toj džamiji,potječe iz god. 1600. u navedenom vakufskom
obračunu.

hadzi-osmanova-dzamija-cecova-dzamija

Hadži Osmanbegova džamija
Hadži Osmanbegova džamija, zvana još i Čečova po porodici Čeča u okolnoj mahali, treća je džamija na samoj obali Drine u pravcu prema jugu. Objekt je potpuno kvadratičan (unutrašnji prostor 9,45X9,45 m), stijene su mu i dosta niska munara, koje je podnožje raščlanjeno u deveterokut, od kamenog materijala jednostavnije obrade, a sama krovna konstrukcija i trijem, širok 4,60 m, od drveta. S dosta ukusa izveden je u unutrašnjosti minber, također sav od kamenog materijala, samo danas već razlupan. Drveni mahfil, smješten u desnom uglu, nose drveni stupovi s bazama od kamena priproste profilacije i obrade. Od dekorativne pak opreme mihraba oko privlače jedino dvije krasne svrtkaste rozete u kamenu, što rese dvije gornje strane niše.U turskom natpisu na kamenoj ploči iznad ulaza, u kojem je navedeno ime osnivača, izražen jeu ebdžed-sistemu i datum gradnje džamije, a to je, prema mom dešifriranju, god. 1022. kojoj odgovara naša 1613. Za osnivača džamije Hadži Osmanbega, o kojem nema nikakvih drugih dokumentarnih podataka, narodna predaja veli, da je sahranjen kod svoje džamije i da je sam pribavljao na bijeloj mazgi materijal za džamiju. Okolna Hadži Osmanbegova mahala zvala se prije i No- va mahala. Kadić u vezi s tim navodi, da je Hadži Osmanbeg doselio u Foču iz Novoga (Herceg Novi) i da je mahala po tome mjestu dobila ime.
U to je teško vjerovati.

dzamija-defterdara-memisahbega-nazorova-dzamija-na-gornjem-polju-u-foci

Džamija Defterdara Memišahbega
Džamija Defterdara Memišahbega,poznata još pod imenom Nazorova, pokazuje u oblicima i tehničkoj izvedbi bolji primjer bosanskih džamija kamenog tipa. Unutrašnji prostor ima dosta veliku površinu, iznosi 11,15X10,95 m,a same stijene s po dva prozora sa svake strane imaju debljinu od 75 cm. Kamena pak munara u svom podnožnom dijelu izlazi iz stijene džamije u obliku devetorokuta i također pokazuje dobre i proporcije i izvedbu. Predvorje, koje u širini od 6,00 m natkriva zajednički džamijski četvero strešni krov, i koje je, kao obično, uzdignuto od tla, uokviruje kolonada od dvanaest visokih drvenih stupova kvadratičnog presjeka (20X20 cm), koja pročelju daje lagan ugođaj. Viša zanatska sprema i veća materijalna sredstva, koja su ulagana u taj objekt,opažaju se posebno na koru (mahfilu) u desnom stražnjem dijelu unutrašnjosti, koji počiva na sistemu vrlo ukusno obrađenih kamenih stupova s bazama od istoga materijala, te, još više, na minberu, koji je također izveden od kamena i upriličnoj mjeri detaljiziran nizom klesarskih ornamenata u samome kamenu. Taj posljednji elemenat, minber, potpuno je propao u posljednjem ratu pa je zamijenjen drvenim posve jednostavne izrade. Od ostalih građevnih elemenata na tome objektu posebnu pažnju pobuđuju dvije nepomične drvene rešetke, koje zatvaraju dva prozora u trijemu. Kako se vidi iz priloženog tehničkog snimka,rešetka ili, kako se zove u narodu, m u š e b a k,sastavljena je iz velikog broja komada tvrđeg drveta, profiliranih po unaprijed smišljenom planu cijelog polja. Ploha, koja je sastavljena iz tih komadića daje vrlo pregledan ornamenat. Ne zna se,iz kojeg doba upravo potječu te rezbarije, ali su u svakome slučaju dokaz, da je u Foči bilo majstora rezbara koji su znali vrlo vješto i rezbariti i komponirati.Džamija natpisa nema, pa se tako ne zna ni godina gradnje objekta, ali je sigurno nastao negdje u drugoj polovini šesnaestog stoljeća, a prije god.1569., jer se te godine već javlja u osnivačevoj zakladnici za medresu, što ćemo je kasnije detaljnije prikazati. O samome osnivaču Defterdaru Memišahbegu možemo reći, na osnovu već same oznake zanimanja uz ime, da je bio viši službenik na dvoru cara ili kojeg pokrajinskog sandžakbega.Prema usmenom saopćenju Hazima Šabanovića,koje se bazira na arhivalnoj građi, bio je jedno vrijeme defterdar u Temišvaru. Kadić pak ima podatak, da je 1563./64. bio bosanski alajbeg,zapovjednik spahija,a iz njegove zakladnice za medresu iz god. 1569. vidimo također iz titulacije,da je bio još feudalac višeg reda, zaim. Sami pak drugi njegov nadimak Nazor, pod kojim imenom je i danas poznata njegova džamija i okolna mahala, upućuju, da je vršio službu, kao i njegov prethodnik Hasan Nazir, nadzornika carskih ha-sova. Umro je god. 1585. u Foči i pokopan s desne strane svoje džamije, gdje mu se nadgrobni spomenik s natpisom do danas sačuvao.

sejh-pirijina-dzamija-tabacka-dzamija

Šejh Pirijin mesdžid
Šejh Pirijin mesdžid krajnja je fočanska džamija prema jugu. U svemu ima oblik drvene Hadži Mustafine džamije, samo je mnogo manja, a munara joj još slabije izrade, zdepastijeg oblika. Unutrašnji prostor ima kvadratičan oblik s osnovicom od svega 6,20 m. Konstrukcija je već dotrajala, i objekt je pri padu.O prošlosti te džamije zna se samo to, da se prvi put u pristupačnim izvorima javlja god. 1600.,i da je, prema tome, starija od toga datuma. Ni o osnivaču nema nikakvih drugih podataka osim to, što nam sam pridjevak uz ime Pirija, koje je karakteristično baš za 16. stoljeće, kazuje, da jepripadao nekom derviškom redu i da je bio pročelnik neke tekije u Foči, vjerovatno one pod borom iznad grada.

Ali-Čohodareva džamija
Ali-Čohodareva džamija nalazi se u kotlini rijeke Ćehotine, na lijevoj obali i gotovo sasvim izvan grada. I to je džamija drvenog tipa,a na njoj nema ni u unutrašnjosti ni napolju ni jednog jedinog građevnog elementa, koji bi težio za bilo kakvim dekorom. Sve je jednostavno, gotovo primitivno, građeno samo da se stvori najnužniji prostor za bogoslužje. Džamija je napuštena u prošlome ratu, danas pak već nema ni vrata ni prozora, a tako ni samoga poda, i već je pri samom padu. Unutrašnjost joj ima površinu 9,00X 8,60 m.Ne zna se vrijeme postanka toga objekta, ali sudeći po broju džamija u Foči, što ga navodi Evlija Čelebija, vjerovatno je starija od god. 1664.,
kad je taj putopisac bio u Foči. Osnivač te džamije, kako nam samo ime kazuje, bio je čohodar (nadglednik odjeće), viši službenik na dvoru sultana ili kojeg pokrajinskog namjesnika (sandžaka).

Aladža džamija
Aladža džamija, koja počiva na ravnu terenu s druge, desne strane rijeke Ćehotine, i koju je osnovao Hasan Nazir god. 1550.,
po tehničkoj izradi, dekorativnoj opremi i kompoziciji konstruktivnih elemenata izdvaja se iz svih fočanskih džamija i čini biser orijentalne građevne i dekorativne umjetnosti ne samo u Foči, nego,sigurno, i u Bosni i Hercegovini. Džamija predstavlja čistu centralnu građevinu i pokazuje čisti tip sakralne arhitekture, a glavni su joj konstruktivni elementi: snažne stijene debljine 112 cm koje zatvaraju unutrašnji prostor, velika kupola, koja počiva na tim stjenama i prekriva unutrašnji prostor, potom visoko predvorje ili trijem s kupo-licama i još visočija tanka munara. Kupole su izvedene od opeke, a svi ostali dijelovi od probranog i pomno obrađenog kamena, u kojem se gotovo i ne zamjećuju reške, pa se čini da je cio objekt od iste, kompaktne mase. Glavni unutrašnji prostor ima u tlocrtu približno kvadratičan oblik veličine 11,30X11,23 m, a periferno ga popunjavaju četiri daljnja elementa, jedini namještaj džamije: u prednjem zidu i uzdužnoj osi mihrab ili niša za svećenika, u desnom prednjem uglu propovijedaonica, minber, te druga u lijevom prednjem uglu, t. zv. ćurs, kojeg od posljednjeg rata više nema, i u stražnjem desnom ugluna stupovima mahfil, galerija, s koje vode spiralne stube na munaru — također sve od tesanogi izrezbarenog kamena. Četiri glavne i jedine stijene, u kojim se nalazi bogato naglašen ulaz uunutrašnjost i niz prozora u dva pojasa, u visini koja je upravo jednaka osnovici centralnog prostora, prelaze preko sistema od osam usjelaka ili pandativa u oktogoni vijenac. Na taj vijenac, koji tu sužuje prostor, nastavlja se oktogoni tambur, koji siže uvis 2,5 m i u kojem je također raspoređen niz manjih prozora, a nad njim je kao završno tijelo kupola, polukugla s poluprečnikom od 5,5 m. Tako unutrašnji prostor džamije ima ukupnu visinu od 19,85 m, koja je jednaka skoro dvostrukoj osnovici. Ulazni, čeoni dio objekta arhitektonski je naglašen predvorjem duž čitave vanjske širine, a taj prostor uokviruju tri kupolice, koje se jednim, stražnjim dijelom oslanjaju na glavnu stijenu, a drugim preko sistema neobično elegantnih lukova na četiri simetrično raspoređena kamena stupa, između kojih se, u središnjem dijelu, nalazi prolaz prema portalu, koji se opet posebno ističe profiliranim kamenim vijencima visine čitavih 5,40 m. Stupovi, koji nose trijem, imaju čisti valjkasti oblik na čitavoj visini između baze i kapitela. Ta dva posljednja elementa, baze i kapiteli, pokazuju već poznate profilacije, ali su vrlo vješto odmjereni i čine pravi likovni ures ionako bogato riješenog pročelja. Baza je visoka 0,68 m, sam valjak 2,73 m, a kapitel, riješen u sistemu stalaktita, ravno 1,00 m, pa tako cio stup, do uporišta lukova ima ukupnu visinu 4,41 m. Sama pak munara već i u svom temeljnom dijelu — ćupu — koji ima oblik devetorokuta, pokazuje bogatije rješenje. U visini glavnih džamijskih stijena prelazi u pravilan dvanaesterokut i nosi kružnu, konzolno istaknutu galeriju ili šerefe,do kojeg iz unutrašnjosti vodi spiralno kameno stubište od 120 stepenica. Ukupna visina munare iznosi ravno 36,00 m, unutarnji prečnik pak zavojitog stubišta ima 1,30 m, a same stijene munare28 cm.Dobro poznata Gazi Husrevbegova džamija u Sarajevu je veleban objekt za svoju okolinu i, neosporno, vrlo vrijedan spomenik turske arhitekture, ali kad bi je stavili na tezulju likovnog kritičara s Aladžom, ova bi druga sigurno prevagnula. Velika vrijednost Aladže, koja se zapaža već i izdaljine u njenoj općoj kompoziciji, leži u prvome redu upravo u njenom čisto kompozicionalnom rješenju, u sjajno odabranim i do krajnosti izbalansiranim proporcijama osnovnih geometrijskih ti- jela iz kojih je složena: kocka (unutrašnji prostor u glavnim stijenama), polukugla na kocki i dvanaestero bridna stojeća prizma ili, tačnije, valjak (munara) koji visoko gore para nebo i svojom suptilnošću silno akcentuira cio monument. Ma da je objekt izveden cio iz kamena,dakle materijala, koji izražava težinu, tu, umjesto mase i statičnosti, dominira upravo dinamika i visoka elegancija i cjeline i onog najmanjeg dijela.Objekt podsjeća gotovo na model, izveden iz stanica kamena ili tijesta, s kojim se čovjek može takoreći poigrati. Potpuno dosljedno genijalnoj zamisli, koja je dala kompoziciju objekta, podjednak tretman sretamo i u samim detaljima monumenta, svagdje tačno odmjerene proporcije. Plastični dekor, koji prekriva kapitele, portal, mahfil, mihrab i minber u isto je vrijeme i bogat i dostojanstven, on se nigdje ne nameće, nego skladno raščlanjuje plohu, na kojoj se nalazi. Na čitavu objektu, ni iznutra ni izvana ne zapaža se nijedan jedini elemenat koji bi stršio i disharmonirao s idejom vodiljom. Sve je tačno proračunato, tačno odmjereno i podjednako, sigurnom rukom izve
deno.
Druga specifičnost i velika vrijednost džamije Aladže leži u njenoj bujnoj višebojnoj plošnoj ornamentici, koja prekriva vanjsku plohu glavne stijene u trijemu, zatim minber i unutrašnje plohe glavnih stijena. Taj dekor, koji je jednim dijelom nastao istodobno kad i sam objekt i koji je, dapače, dao ime džamiji (tur. aladža = šaren-a-o)te u kasnijim vremenima nekoliko puta prepravljan,danas je uslijed vlage i drugih nepogoda prilično okrnjen, ali je ipak ostalo još uvijek dovoljno materijala, po kojemu moramo zaključiti, da je tu u prvo vrijeme radila kaligrafska i slikarska ruka prvoga reda. Sistemi vegetabilnih ornamenata perzijskih uzora i geometrijskih alžirskog i egipatskog porijekla tako su tu komponirani i tako sigurno izvedeni i oslikani, da to upravo zapanjuje. Elegancija kontura i skladna paleta boja najstarijih dijelova svugdje izbijaju u prvi plan i ukazuju na visoki uspon orijentalne dekorativne umjetnosti,koja je našla tlo i u samoj Foči.
I kad ne bismo imali nikakvih podataka, mogli bi smo sa puno sigurnosti ustvrditi, da je graditelj Aladže pripadao najistaknutijim turskim arhitektima. A Evlija Čelebija sačuvao nam je podatak, da je taj objekt gradio arhitekt Ramadan-aga i da je on bio suradnik najslavnijeg turskog graditelja svih vremena Kodža Sinana, a veći samo to drugo ime dovoljno je bilo jamstvo za siguran uspjeh i u gradnji Aladže.Umijeće Aladže ostavilo je u narodu toliko utjecaja, da postoji više priča o Hasanu Naziru i načinu gradnje džamije.
O samome osnivaču Aladže, Hasanu Naziru, imamo nekoliko vrijednihpodataka. Narodna predaja zna, da je porijeklom iz sela Vakufa kod Čelebića, gdje su doskoro postojala i dva komada zemlje koja su bila zavještana za Aladžu. Tu predaju, držim, ne treba odbaciti. Po prvi put Hasana sretamo u pisanim dokumentima god. 1535.—6., i to u jednom rukopisnom djelu, što ga je odredio u vakuf sam Hasan,a koje se danas nalazi u Gazi Husrevbegovoj biblioteci (inv. br. 343) u Sarajevu. Na poleđini toga rukopisa Hasan je, vjerovatno i svojom rukom,stavio ovu bilješku na arapskom jeziku: »Uvakufih ovaj drugi svezak komentara Kur'ana od Šejha, pravnika Ebul Lejsa — Allah ga obasuo milošću! — s namjerom da ga čitaju moja dobra djeca (potomstvo) i svi drugi učeni ljudi, koji se bave čitanjem, a koji obitavaju u bogom čuvanoj Foči. A ja sam najsićušniji (božji) rob Hasan, sin Jusufov, el Fočevi (Fočak). Allah nam je svjedok i staratelj onog, što napisasmo. Ovo bi napisano početkom muharema 942. godine« (2.—11. VII.1535.).
To nam kazuje, prije svega, da je Hasan,koji je, bez sumnje, identičan s osnivačem Aladže, bar živio (ako se već nije i rodio) u Foči i da je tu imao tada odrasle sinove, a potom da je bio i obrazovan čovjek. Kasnije se doista spominje i s titulom čelebije, koja se davala obrazovanim ljudima onoga doba. Naslov nazir ili, kako se piše u ondašnjim dokumentima na našem jeziku,a i danas izgovara u Foči, nazor, gdje riječi čudnom koincidencijom imaju sličan oblik i u našem i u arapskom jeziku i potpuno isto značenjeu smislu nadzornika, kontrolora, dobio je Hasan nešto kasnije, vjerovatno već god. 1536.nakon objave turskog rudarskog zakona. Na osnovi jednog njegovog hudžeta iz god. 1548., kojim naređuje eminima carskih hasova u rudnicima,da državne dohotke pobiru strogo po zakonu i da ne napadaju raju,
izvodio se zaključak, da je Hasan Nazir bio vrhovni kontrolor rudarstva u Bosni.To mišljenje treba ispraviti i dopuniti utoliko, što on nije bio šef samo rudnika, nego općenito carskih hasova, i to samo u hercegovačkom sandžaku.Njemu potčinjeni službenici bijahu emini —povjerenici pojedinih hasova. U oktobru god. 1542. javlja Dubrovčanima pismom iz Foče, u kojem se navodi pod punijim imenom Hasan Balija,nazor, da su on i neki Mehmedbeg, i njegov idubrovački emin, »vele« vremena bili na Porti, a sad su, na povratku, zatekli »svu svoju općinu i sve mesto Hoču u zdravlju« i nekoliko »na domu prepočinuli«. Saznao je, da nijesu pravedno radili ljudi, koje je on bio »tamo« ispred sebe i emina ostavio »s vrh’ carina«, pa šalje rečenog emina u Dubrovnik i moli, da mu potajno pokažu tefter od »frustira«, da vidi, što su ti ljudi zgriješili.
Iz toga se pisma jasno vidi, da se njegova ingerencija protezala i (na trgovačke carine grada Dubrovnika ili, što je vjerovatnije, skele u Novome.Hasan Nazir umro je do tri godine iza gradnje Aladže, krajem zilhidže 960., tj. između 27. XI. i5. XII. 1553. godine i pokopan iza stražnjeg zida Aladže. U natpisu na džamiji u već spomenutoj bilješci navodi se kao sin Jusufov, a na nadgrobnom spomeniku naznačeno mu je ime oca Sinan, no to ne treba unositi nikakvu zabunu, jer su Turci često davali ljudima imenom Jusuf i drugo ime Sinanudin ili, prosto, Sinan.

hadzi-seferov-mesdzid-dzamija-u-naselju-ljubovic

Hadži Seferov mesdžid
Hadži Seferov mesdžid u istoimenoj mahali ili, kako se još taj kraj već od srednjega vijeka zove, u Ljuboviću, poviše Aladže i sasvim u strani, bio je manji objekt od ćerpiča i drvenog materijala te s drvenom munarom. Potpuno je propala u prošlome ratu, tako da joj se danas skoro ni za trag ne zna, a spadala je u starije fočanske džamije. Nastala je u šesnaestom stoljeću, a svakako prije god. 1588., kad se u jednom rukopisu, kojeg ću kasnije kod škola opisati, javlja imam Hadži Seferova mesdžida Husamhalifa. Drugih historijskih podataka nema ni o džamiji, niti o njenom osnivaču.

Mustafa-pašina džamija
Mustafa-pašina džamija, zvana još kraćim imenom Pašina džamija, stajala jetakođer na desnoj obali Ćehotine, nešto niže Aladže i gotovo sučelice današnjem donjem drvenom mostu preko Ćehotine. Bila je to kamena građevina i s kamenom munarom. Propala je god.1947.—1948. U tlocrtu je imala oblik čistog kvadrata s vanjskom stranicom od 12,15 m. Stijene su imale debljinu od 88 cm, trijem na četiri drvena stupa bio je širok 5,10 m, a sama munara imala je postolje, t. zv. ćup pravokutne osnove sa stranicama 2 : 2,90 m. Sudeći po izvjesnim ostacima,koji su se bili očuvali do god. 1949., osobito po doprozornicama, bio je to objekt bolje tehničke izvedbe. Onakav, kakav je bio u posljednje vrijeme, nastao je do četiri godine poslije Aladže džamije. Natpis, koji je stajao na kamenoj ploči više ulaza i kojeg je također objavio Mujezinović,
čita se u prijevodu ovo: »Ovu časnu džamiju podigao je i proširio Mehmedaga, sin Abdullatifov, Mustafa-pašina vakufa mutevelija (upravitelj),koji je ovlašten (osnivačevom zakladnicom) da iz viška (prihoda) može graditi što bude želio. Ovo je napisano u godini devet stotina šezdeset i prvoj«(1554.). Smisao je jasan: Prije te džamije postojala je tu druga, također Mustafa-pašina, a za tu džamiju postojao je i poseban Mustafa pašin vakuf, i sadašnji mutevelija toga vakufa, rečeni Mehmedaga, obnavlja i proširuje (»bena we wessea«) taj stari objekt. Nameće se sad pitanje,kad je nastao taj stariji objekt i ko je bio njegov osnivač Mustafa paša. Držim, da je taj Mustafa paša identičan s ranijim hercegovačkim sandžak- begom Mustafabegom, koji je sjedio u Foči 1483.—1486. i 1489.—1493., a za kojeg opet Truhelka ističe da je porijeklom Bošnjak i da bi mogao biti identičan sa Mustafabegom Milojevićem iz dubrovačkih akata.
Da je upravo taj Mustafabeg, koji je poslije dobio naslov paše,osnivač gornje džamije i da ju je gradio upravo između god. 1485. i 1496., zaključujem iz dva podatka iz dubrovačkog arhiva iz kojih se jasno vidi,da se Mustafabeg rečenih godina bavio nekom većom gradnjom u Foči. 14. juna 1485. poslaše mu Dubrovčani za plaću 20 staklenih ploča, a 27. februara 1496., dakle u vrijeme, kad je na stolici hercegovačkog sandžaka sjedio već Ahmedbeg Vranešević, Dubrovčani su zaključili, da pošalju Mustafabegu na dar opet 140 mletačkih stakala.
Roba, koju mu slahu Dubrovčani, bijaše u ono doba rijedak gost u našim krajevima i upotrebljavala se samo za istaknute objekte. Proizlazi, da je ta roba bila namijenjena upravo za džamiju i da je tu džamiju Mustafabeg, kasniji Mustafapaša,gradio između god, 1485. i 1496. Po tome ta prva Mustafapašina džamija ide u red najstarijih fočanskih džamija, dapače je druga po kronološkom redu, kojoj znamo vrijeme postanka.

Dev Sulejmanbegova džamija
Dev Sulejmanbegova džamija, situirana s desnu stranu glavne ulice, što vodi iz središta grada kroz Donje Polje, pripada tipu naših kamenih džamija sa stjenama od ćerpiča, a munarom od kamena. Njeni oblici i samo izvađanje dosta su jednostavni, ali ipak ne primitivni.Karakterizira je osjetno niska munara četvero-ugaonog presjeka u postolju (2,0X2.5 m). Unutarnji pak prostor ima dimenzije 8,55X2,5 m, a same stijene 75 cm. Ulaz u džamiju naglašen je pseudo lukom u gornjem dijelu, a u tome je luku kamena ploča s natpisom na arapskom u dva neobično vješto spjevana dvostiha, u kojim je data u ebdžed-sistemu i godina gradnje objekta. Kad se sabere brojčana vrijednost arapskih slova u drugoj polovini posljednjeg dvostiha, dobiva se hidžretska god. 1043. t. j. 1633./4. kao datum gradnje džamije. Ni u tome natpisu nema osnivačeva imena. Fočaci pak vele, da je Dev Sulejmanbeg bio stranac, a u gradu i danas ima njegovih potomaka, koji nose prezime Deo vić. Hazim Šabanović saopćio mi je jedan podatak iz Carigradskog arhiva iz kojeg se vidi, da je Dev Sulejman beg jedno vrijeme bio budimski vezir.

Atik Ali – pašina džamija
Atik Ali – pašina, zvana još i Musluk džamija, spada među bolje fočanske džamije i, svakako, među vrlo vrijedne spomenike orijentalne sakralne arhitekture u Bosni uopće. Već sama tehnika izvedbe i otmjeni klasični dekor kazuje, da je objekt građen u doba punog uspona turske građevne tradicije. Dapače po oblicima nekih elemenata i samoj ornamentici, koji pokazuju potpuno istovjetnost s takvim radovima u poznatoj Aladži, može se zaključiti, da je graditelj Atik Ali pašine džamije pripadao poznatom epigonu turskih neimara, u kojem je središnja os bio Kodža Sinan. Zanimljivo je, da je taj objekt, u čiju su unutrašnju opremu utrošena velika materijalna sredstva, izveden pod običnim četvero strešnim krovom, a ne pod kupolom, što bi se posve prirodno očekivalo po bogatoj izradi pojedinih elemenata. Već sama oprema portala kazuje nam, da se nalazimo pod objektom više vrijednosti. Taj se dojam zasniva na lučnom, precizno izvedenom nadvoju, u kojem se pojedini kamenovi vežu potpuno po istom principu kao i na portalu Aladže, a isto tako i na istaknutom i visokom kamenom vijencu,koji uokviruje portal, a u gornjem dijelu nosi još figuralne ornamente u vidu krune. Prostrano pak predvorje, pokaldrmljeno klesanim kamenim pločama, svejedno što je pod običnim četverostrešnim krovom, isto tako daje ugođaj velikih dimenzija,a taj dojam pribavlja, bez sumnje, sistem od osam snažnih i visokih drvenih stupova mnogougaonog presjeka. Dojam, što smo ga stekli već pred ulazom, još se jače ističe u samoj unutrašnjosti džamije. U tome ovećem prostoru, kojeg dimenzije iznose 10,65X9,80 m, glavni su elementi, koji dominiraju svojom izradom, mahfil ili kor i minber,oboje iz tesanih i profiliranih komada kamena i oboje gotovo potpuno istog oblikovnog i dekorativnog rješenja kao u Aladži. Godine 1942. talijanske okupacione jedinice pretvoriše tu džamiju u vojničku kapelu i tom prilikom potpuno razlupaše minber, i njegovi dijelovi nalaze se danas u hrpi kraj džamije. Ljepotu unutrašnjeg prostora džamije dalje pojačavaju i lukovi iznad prozora, zatvoreni perforiranom pločom s ornamentikom sistema ispresjecanih šesterokuta i kolobara. Željezne pak rešetke na prozorima, koje isto tako u svojoj općoj kompoziciji odražavaju izvjestan dekor, rađene su u sistemu jabuka, u koje se uklapaju šipke s četiri strane, praveći tako kvadratična polja; pravljene su po starim orijentalnim uzorima i sigurno potječu iz doba osnutka same džamije. U skladus takvom opremom unutrašnjih elemenata izvedena je i sama munara, koja u donjem dijelu ima
oblik devetorokuta, a šerefe joj krasi ograda od perforiranih kamenih ploča. Arapski natpis u kamenoj ploči nad ulazom kazuje, da je objekt osnovao Atik Ali paša, a sadrži i datum gradnje, samo izražen putem brojčane vrijednosti arapskih slova. Rješenjem tih vrijednosti posljednje četiri riječi u natpisu dobiva se, po mom preračunu, hidžretska god. 952., a njoj odgovara naša 1546. Treba, međutim, napomenuti,da taj natpis potječe iz novijeg vremena (napisan je na limenoj ploči) i da se zasad ne može utvrditi odgovara li tačnosti.O Atik (»starom«) Ali paši zna se u Foči toliko,da je bio vojskovođa i živio u Carigradu i da je od nekog vladike otkupio njegovo imanje u selu Vladikovu između Foče i Ustikoline te ga zavještao za uzdržavanje te džamije. Ta se predaja može potvrditi utoliko, što doista i u Carigradu ima jedna džamija, koja nosi Atik Ali pašino ime. Moguće je, da je taj čovjek bio baš iz ovoga kraja, ako ne i iz same Foče, pa se odužio zavičaju džamijom,kao i mnogi drugi njegovi zemljaci.Taj se objekt zove i Musluk džamijom po musluk-česmi u neposrednoj blizini, o kojoj će bitikasnije govora.

iz-stare-sehare-focanskidani-15

mumin-begova-dzamija-u-istoimenoj-mahali-u-donjem-polju

Muminbegov mesdžid
Muminbegov mesdžid, posljednja džamija prema sjeveru u Donjem Polju, ima uobičajeni tip naših drvenih džamija, građenih od ćerpiča i drvenog materijala. Kao i u drugim fočan-skim drvenim džamijama, i tu drvena munara izrasta iz same mase objekta, vežući se svojim podužnim dijelom za konstrukciju stupa i četverostrešnog krova. Unutrašnji prostor je dosta maleni zauzima površinu od 7,0X8,0 m. Vrijednost su joj nekad pribavljali drvene rešetke na prozorima,sastavljene iz profiliranih komada drveta, od kojih se po četiri sučeljuju u jednoj tački, tvoreći tako prazna polja zvjezdolikog oblika. Još neke dijelove tih rešetaka zatekao sam god. 1949. i po njima napravio priloženi tehnički snimak, a kad sam se opet navratio god. 1953., ni tih posljednjih ostataka nisam više zatekao.I ta je džamija sagrađena u šesnaestom stoljeću. Okolna mahala javlja se pod istim imenomu poznatim izvorima prvi put god. 1600.

SEDAMNAEST FOČANSKIH DŽAMIJA

iz-stare-sehare-focanskidani-47

(ING. ARH. ALIJA BEJTIĆ – POVIJEST I UMJETNOST FOČE NA DRINI)

Naše starine III – 1956./Naše starine IV – 1957.

Alija Bejtić
Rođen je 1. maja 1920. godine u Kukavicama kod Rogatice. Osnovu školu završio je u Rogatici, a srednju – Gazi Husrevbegovu medresu – 1943. u Sarajevu. Školovanje završava 1955. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkog fakulteta u Zagrebu odbranivši diplomski rad pod naslovom “Povijest i umjetnost Foče na Drini”.
Bio je tvrdoglavo uporan i marljiv istraživač, dobar pisac i neka vrsta gradskog prosvjetitelja. Nakon što je 1977. otišao s mjesta direktora Zavoda, radio je kao naučni savjetnik Orijentalnog instituta. Bio je, na žalost, kratkoga vijeka: umro je jula 1981., s navršenom šezdeset i jednom…

priredio:Kenan Sarač
fotografija: flickr ekranportal13/fb PitnikNamjernik

_ _ _ _ _

vidi još:

FOČA – HISTORIJA : Šta nam kazuje fotografija nastala oko 1918. godine
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/02/foca-historija-sta-nam-kazuje-fotografija-nastala-oko-1918-godine/

SEDAMNAEST FOČANSKIH DŽAMIJA (FOTO)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/06/sedamnaest-focanskih-dzamija-foto/

Historija Foče : MEĐURJEČKA DŽAMIJA
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/07/historija-foce-medurjecka-dzamija/

Mustafa-pašina džamija u Foči
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/06/mustafa-pasina-dzamija-u-foci/

Iz historije Foče : Džamija sultanije Fatime (sa fotografije)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/06/iz-historije-foce-dzamija-sultanije-fatime-sa-fotografije/

Džamija Hasana Nazira – Aladža džamija u Foči
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/06/dzamija-hasana-nazira-aladza-dzamija-u-foci/

Foča:Šehova džamija (Kadi Osman-efendijina džamija)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/03/22/focasehova-dzamija-kadi-osman-efendijina-dzamija/

IZ HISTORIJE FOČE:TRI DŽAMIJE O KOJIMA SE NE PRIČA I NE PIŠE
https://focanskidani.wordpress.com/2016/01/12/iz-historije-focetri-dzamije-o-kojima-se-ne-prica-i-ne-pise/

Careva džamija u Foči – džamija Sultan Bajazid II Valije
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/08/careva-dzamija-u-foci-dzamija-sultan-bajazid-ii-valije/?preview_id=19862&preview_nonce=8513ba369c

Foča:Slovo o Aladži
https://focanskidani.wordpress.com/2015/12/06/focaslovo-o-aladzi/

VAKUF MEHMED-PAŠE KUKAVICE U FOČI
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/19/vakuf-mehmed-pase-kukavice-u-foci/

Aladža džamija u Foči – ubijanje i uzdizanje monumenta islamske arhitekture
https://focanskidani.wordpress.com/2015/10/29/aladza-dzamija-u-foci-ubijanje-i-uzdizanje-monumenta-islamske-arhitekture/

Faruk Muftić:VAKUF ATIK ALI-PAŠINE DŽAMIJE U FOČI
https://focanskidani.wordpress.com/2015/12/28/faruk-mufticvakuf-atik-ali-pasine-dzamije-u-foci/

FOČA:Nemaran odnos prema džamiji i medresi Mehmed–paše Kukavice
https://focanskidani.wordpress.com/2015/11/10/focanemaran-odnos-prema-dzamiji-i-medresi-mehmed-pase-kukavice/

FOČA:Careva džamija (Sultan Bajezida Valije II džamija) dobija minaret – FOTO
https://focanskidani.wordpress.com/2016/02/24/focacareva-dzamija-sultan-bajezida-valije-ii-dzamija-dobija-minaret-foto/

FOČA:Historijsko područje – Čaršija u Foči proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2015/12/29/focahistorijsko-podrucje-carsija-u-foci-proglasava-se-nacionalnim-spomenikom-bosne-i-hercegovine/

FOČA – HISTORIJA : Pretraga po razglednici iz 1925. godine
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/06/foca-historija-pretraga-po-razglednici-iz-1925-godine/

IZ HISTORIJE FOČE : FOČANSKE DŽAMIJE (FOTO)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/06/iz-historije-foce-focanske-dzamije-foto/

FOČA:NAPAD NA CAREVU DŽAMIJU U NOĆI SA 01.01.2016. NA 02.01.2016.
https://focanskidani.wordpress.com/2016/01/02/focanapad-na-carevu-dzamiju-u-noci-sa-01-01-2016-na-02-01-2016/

HISTORIJA FOČE : KATOLIČKA CRKVA U FOČI
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/23/historija-foce-katolicka-crkva-u-foci/

 

ŽIVOT I OBIČAJI BOSANSKIH MUSLIMANA (FOTO i VIDEO)

muslimani-1
BAJRAM
Bajramski dan, odnosno noć, oni će provesti u molitvi ili slušajući učenje Kur'ana, pjevanje pobožnih pjesama. Nema vesele pjesme, nema glasnog smijeha, nema džumbusa i ahinjka (šale i zabave), svega onoga što se inače Bajramom, barem kada je u pitanju mladež, tolerira.

muslimani-2

Pa i za Bajram se preporučuje skromnost. Nisu rijetki bili bajramski vezovi (propovijedi) u džamijama kojima je kao tema poslužila poznata kasida (pjesma u slavu i pohvalu) za koju se pretpostavlja da je djelo Ebu Vuhejba, pjesnika pod imenom Behlul koji je živio u vrijeme halife Harun-al-Rašida (krajem VIII. stoljeća). Stihovi u prijevodu glase:

Nije Bajram onome tko oblači nove
i gizdave haljine.
Bajram je samo onome tko je siguran
od prijetnje (Allahove).
Nije Bajram onome tko se nakadi na
mirišljavo drvo.
Bajram je samo onome tko se pokaje
i ne vraća se više na grijeh.
Nije Bajram onome tko se gizda
i kiti ovozemaljskim nakitima.
Bajram je samo onome tko se
bogobojaznošću opskrbi i osigura.
Nije Bajram onome tko punokrvne atove jaše.
Bajram je samo onome tko se prođe
i napusti poroke i grijehe.
Nije Bajram onome tko stere skupocjene
tepihe.
Bajram je samo onome tko sretno prebrodi
svoj put životni.

(Mulahalilović)

muslimani-4
U običajima proslave Ramazanskog i Kurban bajrama nema bitne razlike, osim što se na Kurban-bajram donosi simbolična žrtva, tj. kolje se ovan, ovca, odnosno goveče. Meso se, u pravilu, dijeli rodbini i prijateljima (preporučljivo siromašnijim) i to 2/3, a dio 1/3 domaćin obično ostavlja samoj obitelji. Običaj je prvog dana Bajrama primiti u posjet rodbinu i prijatelje, ili ih zijaretiti (posjetiti), ovisno već o uhodanim pravilima ophođenja. Mlađi obavezno prvog dana posjećuju roditelje i stariju rodbinu, amidže (stričeve), dajdže (ujake), tetke i druge, a narednih dana dočekuju svoje bajramske goste. Darovi koji se daju i izmjenjuju Bajramom, zovu se bajramluci. Uoči Bajrama, poslije ikindije (popodnevne molitve), uobičajeno je “otići na mezar” (posjet svojih predaka i rodbine) i proučiti im dovu i moliti da im Bog daruje dio svoje bezgranične milosti.

muslimani-6

RAMAZAN – MJESEC VELIKOG POSTA
Post je obvezatna i treća po redu temeljna dužnost koju svaki (uvjetno) punoljetni, fizički i mentalno zdrav musliman i muslimanka, već s navršenih 12-14 godina, moraju izvršavati. Postiti svaki dan počevši nešto prije imsaka (zore) pa do akšama (prvog sumraka). Post se sastoji u odricanju od jela i pića i svih drugih ovosvjetskih, prije svega, tjelesnih užitaka.
Poslije prvog mraka, jede se i pije i čini sve što je inače muslimanima dopušteno i pohvaljeno. Postom musliman postiže kontrolu nad svojim činima, a izvanrednim molitvama i pročišćenim mislima obogaćuje svoj život i suosjeća s gladnima i poniženima. Očekuje se da će post učiniti muslimana darežljivim, humanijim i obzirnijim i uopće boljim u daljnjem životu. Dvadest i sedma noć ramazana je noć Lejletul – Kadar. To je jedna od četiri blagoslovljene noći. Ostale tri su Lejletul-Regaib, Lejletul-Miradž i Lejletul-Berat. U noći Lejletul-Kadra Božji je Poslanik Muhamed primio prvu kur'ansku objavu, i za tu noć se u Kur'anu kaže da je bolja od tisuću mjeseci u kojima nema te noći (97:3). Svaki musliman, uz radovanje Bajramu, osjeća žalost za ramazanskim posebnim načinom života, ozračjem, blagodatima i ugođajima koje takav život uz post donosi.

muslimani-5

MUSLIMANSKA NOVA GODINA
Muslimanska (hidžretska) nova godina počinje 1. dana mjeseca muharema hidžretske godine (16. srpnja 622. godine), kojom se obilježava preseljenje Poslanika Muhameda iz Mekke u Medinu.

muslimani-3

DOVA: “GOSPODARU MOJ”

Gospodaru moj,
Ne dopusti da me zavara uspjeh,
Niti poraz baci u očaj.
Podsjećaj me stalno,
Da je neuspjeh iskušenje,
Koje prethodi uspjehu.

Gospodaru moj,
Nauči me da je TOLERANCIJA,
Najviši stupanj moći,
A, želja za osvetom
Prvi znak slabosti.

Gospodaru moj,
Ako mi uzmeš imetak,
Ostavi mi nadu,
Ako mi podariš uspjeh,
Podari mi snagu volje,
Da savladam poraz,
Ako mi uzmeš blagodati zdravlja,
Podari mi blagodat VJERE.

Gospodaru moj,
Kad se ogriješim o ljude,
Podari mi snagu izvinjenja,
A kad se ljudi o me ogriješe,
Podari mi snagu oprosta.

Gospodaru moj,
Kad ja zaboravim tebe,
Nemoj ti zaboraviti mene.

AMIN

muslimanke-1915-13-copy

muslimanke-1915-12-copy

muslimanke-1915-11-copy

muslimanke-1915-10-copy

muslimanke-1915-9-copy

muslimanke-1915-8-copy

muslimanke-1915-7-copy

muslimanke-1912-5-copy

muslimanke-1915-6-copy

_ _ _

muslimanke-1910-2-copy

muslimanke-1910-1-copy

muslimanke-1900-4-copy

NEKOLIKO CITATA IZ KNJIGE Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini od Antuna Hangija

musliman-7

musliman-6

musliman-4

musliman-5
Bosanski muslimani i muslimanke vrše svoje vjerske dužnosti najvećom tačnosti. Naš musliman ide pet puta na dan u svoju bogomolju, džamiju, da se ondije pomoli i pokloni Bogu svome.

Ako je na putu ili ne može da klanja u džamiji, klanja on gdje ga stigne doba za klanjanje. On to čini i u tugjoj zemlji, makar ga neznalice i objesni stvorovi radi toga i ismjehivali.
On prostre svoju sedžadu, ili ćilim, koji uvjek uza se nosi okrene se prema Meki i zaboravi na sve svjetovne stvari, ne obazire se ni na lijevo, ni na desno, već se moli dragomu Allahu.

musliman-3

muslimanke-1900-3-copy

muslimanka-8-copy
_ _ _
Kada idu putem, gledaju uvijek preda se, ne zastaju i ne ogledavaju se. Oni su i u kahvi i na dijelima vrlo mirni i gdje se sastaju, nema buke ni vike, svi
se tiho i ozbiljno razgovaraju, pa kako su se mirno sastali, onako se mirno i rastaju.
Jer su čvrsti u karakteru, naravno je, da su konzervativi i da kao takvi mrze sve novotarije. Baš radi toga su se toliko opirali svojim sultanima i baš radi toga
su se skoro sve reforme turskog carstva u Bosni i Hercegovini na najveći otpor nalazile.

Konzervativnoj udi naših muslimana ima se pripisati i to, što se oni svi još i danas ne služe metriskom mjerom, premda je dekadički sistem još godine 1873. u Austro – Ugarskoj
monarhiji uveden, a godine 1878. sa okupacijom u Bosni i Hercegovini unesen. Oni, osobito megju se, mjere još i danas tekućine i težine okama, a dužine aršinima.

musliman-8
_ _ _
“Bosanski musliman većinom je visokog uzrasta, širokih plećiju i jakih mišića. On je ponosan, kao i zemlja, u kojoj se je rodio i uzgojio, a ponos mu najbolje
odaje junački hod, bistar pogled i visoko čelo.

Bosanski je musliman umjeren u jelu i piću, on je nježan muž i izvrstan otac svoje obitelji. Pošten je i pouzdan, a gostoljubiv i susretljiv kao i svi Slaveni
uopće. Je li stekao iskrena prijatelja, na koga se smije i može pouzdati, vjeran mu je do posljednjega daha. Neprijatelja mrzi i teško oprašta nanesenu mu uvredu
On se drži arapske poslovice, koja kaže: “Ispružena strjelica više se ne vraća.”

Naši su muslimani veliki prijatelji lova i junački igara. Bosna je jedna od onih rijetkih zemalja u Evropi, u kojoj se je sve do danas održao lov sa sokolovima,
premda i to malo pomalo prestaje.

Soko je muslimanu vrlo draga ptica. Ona je znak srcanosti i hrabrosti… Hoce li nas musliman da oznaci brzinu, veli on: “Brz je ko soko.” Junak je ne samo hrabar ko
soko, nego ima i oko sokolovo.

Bosanski su muslimani agrikultaran narod. Naš musliman uživa u svojoj kućici, svojoj slobodici. On silno ljubi onu grudu, koju su pregji namrli i zato ne prodaje svoje očevine.
On to čini samo u velikoj nuždi i u skranjoj potrebi.

Malo ima naroda u svijetu, koji onako iskreno, onako odano i sa uvjerenjem ljube svoju vjeru, kao što je ljubi bosanski musliman. On živi i umire za svoju vjeru i ničim ga ne možeš
toliko uvrjediti, koliko povredom njegove vjere i vjerski osjećaja. On se uzda u dragog Boga, velikog Allaha, pa ako ustreba, on će ravnodušno podnjeti sve boli ovog svijeta,
on će za vjeru žrtvovati sav svoj imetak, on će dati i život svoj za svetinje svoje. On je odan vjeri i tvrdo vjeruje, daje sve, što se u svijetu dogagja, od Boga sugjeno, pa dogodilo se,
što mu drago; bilo to dobro ili zlo on to ravnodušno podnosi, jer zna, da mu je to dragi Bog za njegovo dobro već unaprjed odredio.

Bosanski je musliman vrlo ponosan, jer je uvjeren, da je stvoren da zapovjeda, a ostali da ga slušaju. Prema tome on se i vlada, pa je baš za to skoro uvjek
tih i sabran, govori malo, a kad govori pazi, da ne rekne, što nevaljana ili odlična čovjeka nedostojna.

Ja služim već šesnest godina u ovim zemljama, ali sam rijetko kad (i to tek u najnovije doba) čuo, da bi i najprostiji musliman opsovao Boga ili sveca.

Bosanski je musliman vrlo karakteran, a riječ mu je sveta, pa je li ti što obećao, održaće obećanje, makar mu to i teško bilo. Laž mrzi nad sve, a i siromašak će se
rijetko zaboraviti, da što ukrade, jer je to čovjeku nedostojno. Muslimani više čuvstvuju, nego li umuju i za to su, osobito stariji i imućniji, koje ne taru brige za
egzistenciju, ozbiljni, zamišljeni i kao zadubljeni u neku daleku, neopredijeljenu misao. Neki od njih mogu u tima mislima čitave sate prosjediti na obali rijeke i gledati,
kako voda teče, a da s nikim ni riječi progovorili nijesu. Isto tako mogu oni uz lulu duhana ili dobru cigaretu dane prosjediti ili čitava poslije podneva u hladu granate kruške,
šljive ili jabuke posmatrati let ptica i oblake, kako ih vjetrovi po horizontu gonjaju, a da pri tome ništa, ama baš ništa nemisle, niti ne osjećaju.

To je tako zvani čejf.

Čejf je nešto posebnoga, što osim naših muslimana valjada ni jedan narod na svijetu ne poznaje.
_ _ _

muslimanka-7

muslimanka-8-copy
Iskreno, sa najvećim uvjerenjem odani svojoj vjeri, nastojali su naši muslimani, da i kršćani u Bosni i Heregovini prigrle islam, pa jer ovi nijesu htjeli, da se odreknu vjere svojih otaca, trajao je u ovim zemljama sve do najnovijeg doba, do okupacije, neprestani potajni vjerski rat i mržnja izmegju kršćana i muslimana. Nije to bio rat, kao što su ratovi na bojnom polju, nego su se činila nasilja i bezakonja s jedne i s druge strane; nikada nijesi bio sjeguran za život, poštenje i imanje. Mi ipak nesmijemo misliti, da je tome bio islam kriv.
Mi smo istina naučni da vjerujemo, da je islam netolerantan, ali ko bolje prouči zakone te vjeroispovjesti, uvjeriće se, da islam traži od svojih pristaša ljubav i snošljivost naspram sljedbenika drugih vjeroispovjesti.

Bagdadski kalif Mutevekil Aallah Abbasović : zaveo je bio u svojoj državi za nemuslimane posebne znakove na odjelu, da se razlikuju od muslimana. Ovaj postupak bio je protiv šerijatskih ustanova i za to ga je odbacila i osudila ne samo uslema, više muslimansko svećenstvo, nego i inteligentniji muslimani svjetovnjaci. I zbilja, čim je sjeo na prestolje Ebu Džafer Mansuri, koji je bio ne samo valjan vladar, nego i vrolo dobar muslimanski teolog, ukinuo je te znakove. Osim toga sagradio je on u svom glavnom gradu više jevrejskih hramova i kršćanski crkvi, a sudio je po šerijatu svima jednako, ne pitajući, da li je dotični musliman ili ne.
Najslavniji bagdadski kalifa Harum Erresid imao je kršćanina za svoga glavnog liječnika. Što više ima dosta slučajeva, da su muslimani uzimali kršćane, da im reorganiziraju mejtefe, te čisto vjerske muslimanske učevne zavode, te im davali, da u njima podučavaju u socijalnim naukama.

Da je dakle Islam netolerantan, zar bi to dozvoljavao?! Šerijat zapovjeda muslimanima, da budu prema svakom čovjeku bez razlike snošljivi i učtivi, i baš radi te nauke ne samo da je u turskom carstvu, nego i u Bosni bilo više paša, vezira i drugih većih činovnika kršćanske i vjerske vjeroispovjesti, koji su i u državi i na dvoru zauzimali vrlo važan položaj a nijesu se za to morali odreći svoje vjere.

Sve je to lijepo, reći će moguce kogod, ali ako je islam u istinu tako tolerantan, odakle tolika progonstva kršćana u ovim zemljama prije okupacij?! Istina; i toga je bilo, ali tome nije bio kriv islam, nego su bili krivi pojedinci, koji su u svome prevelikom revnovanju za svoju vjeru ili zbog lične koristi silu upotrebljavali i svoje istovjernike na mržnju protiv kršćana poticali. Kršćani su opet, kako znamo, muslimanima vraćali silo za ognjilo i tako se je danomice širio jaz i mržnja izmegju jednih i drugih.
Katolike su naši muslimani rijetko kada progonili, a to za to, jer su oni bili mirni, te su rijetko silu silom uzvraćali. Za to su si opet najviše zasluga stekli naši franjevci, ti jedini čuvari katolicizma u ovim zemljama. Oni su znali lijepim riječima svoje vjernike odvraćati od nasilja i krvolostva, dok su opet kod sultana, paša i vezira nali isposlovati mnoge povlastice i polakšice za katolike. Ali ne samo da su naši franjevci bili posrednici izmegju muslimana i katolika, te da su skoro sve sporove znali lijepim načinom izravnati, nego su se ako je trebalo i sami hvatali kubure i handžara, da odbrane sebe i svoje stado od pojedinih napadanja, jer kraj svih nastojanja turskih oblasti i odlučnih aga i begova, nije se u ovim zemljama sve do najnovnijeg vremena mogao uvesti potpun red i mir, te je bilo manjih čarkanja i osobnih zadjevica sad ovdje sad ondje.

muslimanka-4

muslimanka-5

muslimanka-6

muslimanka-2

muslimanka-1

muslimanka-3
Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini – Antun Hangi

Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini
https://archive.org/details/ivotiobiajimusl00hanggoog

Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini – Antun Hangi
http://www.cidom.org/wp-content/uploads/2015/12/Antun-Hangi-%C5%BDivot-i-obi%C4%8Daji-Muslimana-u-Bosni-i-Hercegovini_opt.pdf
VIDEO:
život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini.

šta je ISLAM – Himzo Polovina

sta je islam 7

ne stidi se vjere svoje 77

hadis

..trun dobra… trun zla…

klanjaj

priredio:Kenan Sarač
fotografije: flickr ekranportak13/fb PutnikNamjernik/internet

HAPŠENJA U CRNOJ GORI 1992.

Deportacija iz CG

Tokom maja 1992. godine kidnapovano je 59 Muslimana i 33 Srbina – izbjeglica iz BiH u Crnoj Gori. To je potvrdio i Damjan Turković, zamjenik načelnika policije u Herceg Novom, krajem maja na lokalnom radiju. Hvaleći se uspješno sprovedenom akcijom Turković je rekao: “… Za sada smo priveli 41-og Muslimana, a imamo ovlašćenje da po naredbi Republike Srpske, sva lica koja borave na podrucju Centra bezbjednosti Herceg Novi, starosti od 18 do 60 godina, privedemo i predamo u sabirni centar u Bosni i Hercegovini. Takvih lica priveli smo oko 92 ukupno, za zadnja tri – četiri dana.” Sudeći po različitom načinu hapšenja i daljeg postupanja od strane crnogorskih vlasti postojala su dva razloga zbog kojih je sprovedena ova policijska akcija. Srbi su hapšeni i deportovani u Republiku Srpsku zbog mobilizacije, a Muslimani da bi se povećao broj talaca i zarobljenika za razmjenu.(Objavljeno u broju 68 DANA, 29. JANUAR / SIJECANJ 1998.)

This slideshow requires JavaScript.

fotografije:flickr ekranportal13/fb Putnik Namjernik/focanskidani

priredio:Kenan Sarač
– vidi i ove naslove:
Foča 1992. – 1995. : Kazneno-popravni dom
https://focanskidani.wordpress.com/2016/08/19/foca-1992-1995-kazneno-popravni-dom/

FOČA 1992. : SAMI SEBE SJEKLI I JELI
https://focanskidani.wordpress.com/2016/08/26/foca-1992-sami-sebe-sjekli-i-jeli/

GENOCID U FOČI/DOKUMENTI SUDA BiH
https://focanskidani.wordpress.com/2016/03/30/genocid-u-focidokumenti-suda-bih/

Foča 1992. – 1995. : Kazneno-popravni dom – dokumenti (2)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/18/foca-1992-1995-kazneno-popravni-dom-dokumenti-2/

Foča 1992. – 1995. : Kazneno-popravni dom – dokumenti (2)

dokument-1

Ovi su zatvorenici NAVODNO otpušteni iz KPD Foča. Da li su zaista otpušteni? Da li su živi ili su ubijeni? POGLEDAJTE SPISAK!
NAVODNO SU OTPUŠTENI 21.10.1992., A PRITVORENA LICA PREUZEO 30.10.1992. Milenko Vuković.

dokument-1-1

fotografije:flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik/focanskidani

priredio:Kenan Sarač

 

– vidi i ove naslove:
Foča 1992. – 1995. : Kazneno-popravni dom
https://focanskidani.wordpress.com/2016/08/19/foca-1992-1995-kazneno-popravni-dom/

FOČA 1992. : SAMI SEBE SJEKLI I JELI
https://focanskidani.wordpress.com/2016/08/26/foca-1992-sami-sebe-sjekli-i-jeli/

GENOCID U FOČI/DOKUMENTI SUDA BiH
https://focanskidani.wordpress.com/2016/03/30/genocid-u-focidokumenti-suda-bih/

HAPŠENJA U CRNOJ GORI 1992.
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/18/hapsenja-u-crnoj-gori-1992/

SARAJEVSKA REZOLUCIJA El-HIDAJE 18. oktobra 1941. godine

Ukupno je bilo osam rezolucija: Sarajevska, Prijedorska, Zenička, Banjalučka, Mostarska, Tuzlanska, Bijeljinska i Trebinjska, čiji su potpisnici bili istaknuti vjerski radnici, intelektualci, privrednici i ugledni građani.

REZOLUCIJE IZ 1941.GODINE SU PRVI GLAS ANTIFAŠIZMA U EVROPI

Malo je poznato da su Bošnjaci, odnosno naša vjerska i svjetovna elita u vrijeme vladavine ustaške NDH-a pisala više rezolucija za spas komšija Srba, Roma, Jevreja. …

Još manje poznato je da su upravo potpisnici tih rezolucija često bili prve žrtve “osloboditelja” partizana na kraju II svjetskog rata. Bošnjaci su u isto vrijeme bili žrtve i fašista i komunista, a borili su se i protiv jednih i drugih.

Antifašizam i antikomunizam je sudbina Bošnjaka!

sarajevska-rezolucija-el-hidaje-2

SARAJEVSKA REZOLUCIJA El-HIDAJE

Potpisani muslimani, razmotrivši teško stanje u kome se danas nalaze muslimani Bosne i Hercegovine i uočivši da se to stanje iz dana u dan pogoršava, osjetili su se, i kao pripadnici svoje uzvišene vjere islama i kao ljudi, dužnim da na prijedlog Glavnog odbora El-Hidaje, organizacije ilmije (muslimanskog svećenstva), konstatiraju sljedeće činjenice i da zatraže lijeka nevoljama u kojima se nalaze.

    1. Stanje muslimana u Bosni i Hercegovini je danas vrlo teško. Neće biti pretjerano ako reknemo, da u svojoj povijesti muslimani ovih krajeva nisu doživili težih časova. U akcijama, koje poduzimaju neodgovorni elementi i pobunjeni Srbi, stradaju u najvećoj većini muslimani. To s toga, što su najviše izmješani nezaštićeni muslimani sa grčko-istočnjacima u ovim krajevima, pa uzbunjeni Srbi nepromišljeno napadaju onog, tko im je najbliži. U ovim nastalim neredima strada mirno građanstvo i nedužni ljudi; strada na desetke tisuća golih života i propada sav imetak; sela se pale, stanovnici prisiljeni da bježe i sele, svakim danom se zbjegavaju u veće gradove bez igdje išta. Na tisuće siročadi, ostalih bez svojih roditelja, vape za pomoć i potucaju se tražeći zaštite. Konstatirajući ovo ističemo, da ovo nisu žrtve, koje su rodoljubi dužni podnijeti za svoju grudu, nego je ovo opći nered, koji se sve više širi i vodi propasti muslimana Bosne i Hercegovine. Pored svakodnevnih vapaja sa raznih strana da se ovome stane na kraj, i pored raznih utješljivih izjava od strane odgovornih čimbenika, stanje se ne popravlja, nego se svakim danom pogoršava i ugrožava i one krajeve, koji nisu do sada direktno pogođeni istaknutim nevoljama. Što je još najgore poduzimani su i poduzimaju se od strane pojedinih vlasti takvi potezi, koji samo više izazivaju oštre raekcije pobunjenika, pa je na taj način bijedno i nezaštićeno stanovništvo još više nedužno izloženo stradanjima. Sve ovo podrmava svako uvjerenje u sigurnost i daje povoda da se na temelju samoga toka činjenica, a nešto možda i propagandom neodgovornih elemenata, stvara u širokim i neupućenim slojevima uvjerenje, da je ovo sistem, koji se smišljeno provodi.

    2. Mnogi katolici, svjesno, za sva nedjela koja su provedena u posljednje vrijeme, bacaju odgovornost na muslimane i predstavljaju sve događaje međusob­nim razračunavanjima između muslimana i grčko-istočnjaka. Tako isto mišljenje imaju i neki grčko-istoćnjaci u pogledu odgovornosti muslimana. Kad se stvari međutim pravilnije i izbližeg upoznaju, vidi se da muslimani nisu krivi i zato oni to nabacivanje najenergičnije od sebe odbijaju. Činjenica, što među počiniteljima raznih zlodjela ima ljudi i sa muslimanskim imenima, ne može krivicu i odgovor­nost baciti na muslimane. Muslimani su se i ranije ograđivali od ovih zlodjela koja su provođena, te je u rezoluciji, donesenoj na glavnoj godišnjoj skupštini “El-Hidaje”, organizacije ilmijje, održanoj 14. VIII o.g. unesena i ova tačka: 4/ Sa bolom u duši i dubokom sućuti sjećamo se svih onih muslimanskih žrtava, koje nedužno padoše u nemirima, koji se ovih dana mjestimično događaju. Osuđujemo sve one pojedince muslimane, koji su na svoju ruku sa svoje strane napravili bilo kakav ispad i učinili kakvo nasilje. Konstatiramo, da su tako što mogli učiniti samo neodgovorni elementi i neodgojeni pojedinci, čiju ljagu odbijamo od sebe i od svih muslimana. Pozivamo sve muslimane, da se u duhu visokih uputa svoje vjere islama i u interesu države, strogo klone svih zlodjela. Molimo državne vlasti, da što prije zavedu zakonsku sigurnost u svim karajevima, ne dozvoljavajući da se što bilo učini na svoju ruku, kako ne bi nevini ljudi stradali.” I mi sada konstatiramo da je zlodjela mogao činiti samo ološ i kriminalni tipovi, kojih ima u savkoj zajednici. Konstatiramo i to, da ni oni nisu to od sebe činili, dok im nije dato oružje, uniforma, ovlašćenje, a često puta i naredbe. S toga ni u kom slučaju za ta zlodjela ne snose muslimani odgovornost, niti su im oni incijatori. Konstatiramo i to, da su u svrhu, da se odgovornost za nedjela obori na muslimane, izrabljivani fes i muslimanska imena. Naime, oblačili su fes, koji je zaveden kao uniforma sve bosanske vojske, nemuslimanima vršeći razna zlodjela, kojom su se prilikom nazivali međusobno i muslimanskim imenima. Muslimani nisu nikom spremali ni mislili nikakva zla, što najbolje potvrđuje činjenica, da su svi muslimani, bivši jugoslovnski vojnici, odmah nakon rata predali vojno oružje. Muslimani su i u svojoj prošlosti za vrijeme Turske, kad su bili jedini gospodari, tolerisali bez razlike sve vjere i nikom nisu zuluma činili. S toga se ne mogu ni danas muslimani predstavljati incijatorima zločina i onima, koji ne trpe grčko-istočnjake, i izazivaju sve nerede, kao što to neki namjerno čine.

    3. U ovakvim teškim prilikama pojavljuje se i netrpeljivost prema islamu od nekih katolika. To se odražava u pisanju, u privatnim i javnim govorima i nejednakom postupku prema katoličkoj i islamskoj vjeri. To se sve pojavljuje pored raznih izjava sa najviših mjesta, u kojima se govori o jednakosti i ravnopravnosti obiju vjera. Ove naše konstatacije spremni smo uvijek potvrditi konkretnim primjerima.

Nakon ovih konstatacija tražimo od svih odgovornih čimbenika i svih muslimanskih vjerskih i političkih predstav­nika, da se zauzmu na svim nadležnim mjestima:

1. da se zavede stvarna sigurnost života, časti, imovine i vjere za sve građane u državi bez ma kakvih razlika;

2. da se nevini svijet stvarno zaštiti jačom vojnom obranom;

3. da se u buduće ne dozvoli, da se poduzimaju ma kakve akcije, koje će po svojoj naravi izazivati pobune i krvoprolića u narodu;

4. da se pozovu na sudsku odgovornost svi stvarni krivci, koji su počinili ma kakvo nasilje ili zlodjelo, bez razlike kojoj vjeri pripadali, te da se najstrožije kazne prema zakonu, kao i oni, koji su ovakva zlodjela naređivali ili za njih dali mogućnost;

5. da zakone primjenjuje samo redovna vlast i redovna vojska;

6. da se onemogući svaka vjerska netrpeljivost i da se najstrožije kazne oni, koji u ovom pogledu naprave kakav bilo dokazan izgred;

7. da se što prije pruži dovoljna materijalna pomoć onima, koji su nedužno postradali u ovim neredima.

Sarajevo, na 18. oktobra 1941. godine.

    Slijede potpisi:

1.      Hadži Mehmed Handžić, predsjednik “El-Hidaje”

2.      Muhamed Pašić, ravnatelj Šerijatske gimnazije

3.      Mustafa Varešanović, džematski imam grada Sarajeva i predsjednik Udruženja džematskih imama

4.      Hfz. Hasib Fazlić, predsjednik Muallimskog udruženja

5.      Ahmed Burek, ravnatelj Gazi Husrevbegove medrese

6.      Dr. Šaćir Sikirić, rektor Više islamske šerijatsko-teološke škole

7.      Tajib Saračević, ravnatelj Niže okružne medrese

8.      Mesihović Šaćir, član Ulema-medžlisa u miru

9.      Mahmud Bahtijarević, član Ulema medžlisa u miru

10.    Ibrahim Čadordžić, predsjednik Kotarskog v.m. povjerenstva u Sarajevu i  predsjednik Udruženja šerijatskih sudaca

11.    Dr. Hazim Muftić, ravnatelj vakufa

12.    Dr. Kasim Turković, član bivšeg vakufsko-mearifskog sabora

13.    Edhem Mulabdić, predsjednik Narodne Uzdanice

14.    Mehmed Ali Ćerimović

15.    Hafiz Muhamed Pandža, član Uleme medžlisa

16.    Hafiz Ibrahim Riđanović, član Ulema medžlisa

17.    H. Alija Aganović, član Ulema medžHsa

18.    Abdulah Dervišević, muderis i predsjednik kotarskog odbora “El-Hidaje” u Sarajevu

19.    Ešref Berberović, predsjednik muslimanskog društva “Trezvenost”

20.    Edhem Ćejvanija, predsjednik “Hurijeta”

21.    Selim Džino, član Glavnog odbora “Merhameta”

22.    H. Mustafa Merhemić, predsjednik Udruženja bivših zemljoposjednika

23.    Kasim Dobrača, član Glavnog odbora “El-Hidaje”

24.    Hafiz Ramiz Jusufović, tajnik Imamsko-mualimskog udruženja

25.    Mehmed Mujezinović, tajnik Glavnog odbora “El-Hidaje”

26.    H. Hafiz Ibrahim Redžić, šerijatski sudac u miru

27.    Faik Musakadić, predsjednik muslimanskog društva “Bratstvo”

28.    Muhamed Hazim Tulić, profesor

29.    Ahmed Tuzlić, suplent

30.    Salim Ćatić, profesor, tajnik Narodne Uzdanice

31.    Kapidžić Hamdija, profesor

32.    Trebinjac Hfz. Ibrahim, suplent

33.    Mustafa Drljević, profesor

34.    Ćazim Nožić, profesor

35.    Bajraktarević Mahmud, profesor

36.    Nedim Filipović, suplent

37.    Derviš M. Korkut, kustos Zemaljskog muzeja

38.    Ahmed Kasumović, profesor

39.    Besim Korkut, profesor

40.    Dr. Behaudin Salihagić, sudac

41.    Bekir Omersoftić, zamjenik državnog tužitelja

42.    Osman Sokolović, tajnik Trg. Obrtne komore u miru

43.    Hadžijahić Hafiz Džemaludin, irnam i hatib Careve džamije

44.    Mujezinović Hafiz Mustafa, nastavnik Ženske med­rese

45.    Abdulah Fočak, upravitelj mekteba

46.    Dr. Vejsil Bičakčić, glavni liječnik OUZUR-a i pred­stavnik društva “El-Kamer”

47.     Fejzulah   Hadžibajrić, član Glavnog odbora “El-Hidaje”

48.    Husejn Đozo, član Glavnog odbora “El-Hidaje”

49.    Muhamed Fočak, član Glavnog odbora “El-Hidaje”

50.    Hafiz Akif Handžić, irnam Državne bolnice

51.    Hafiz Ibrahim Proho, upravitelj mekteba

52.    Mahmud Traljić, student

53.    Halid Čaušević, student

54.    Kemal Čaušević, student

55.    Hazim Šabanović, publicista

56.    M. Sejid Prašo, student

57.    Hasan Bajraktarević, student

58.    Skaka Ahmed, vjeroučitelj

59.    Bukvić Kasim, student

60.    Asim Hadžišabanović, industrijalac

61.    Mulić Abdulah, učitelj

62.    Husein Kadić, posjednik

63.    Mehmed Šahinagić, posjednik

64.    Ing. Asim Šeremet, viši poljoprivredni savjetnik u rniru

65.    Ahmed Mešinović, trgovac

66.    Edhem Fočo,trgovac

67.    Asim Arslanagić, trgovac

68.    Sulejman Gorušnović, trgovac

69.    Sulejman Muhasilović, trgovac

70.    Mehmed Kučukalić, trgovac

71.    Uzeir Hadžihasanović, trgovac

72.    Hamdija Zulfikarpašić, trgovac

73.    Jusuf Čengić, trgovac

74.    Salih Fočo, trgovac

75.    Mustafa Bičakčić, trgovac

76.    Šerif Vranić, trgovac

77.    Derviš Atić, industrijalac

78.    Mustafa Softić,

79.    Hamdija Mujičić,

80.    Hašim Skopljak,

81.    Hafiz Omer Mušić, nastavnik

82.    Salem Muharemagić,

83.    H. Hasan Nezirhodžić, trgovac

84.    Hamdija Delić, trgovac

85.    Muhamed Kemura, trgovac

86.    Ismet Njemčević, trgovac

87.    Ahmed Tabaković, trgovac

88.    Fejzulah H. Šabanović, industrijalac

89.    Edhem Bičakčić, biv. ravnatelj Grad. šted.

90.    Nanić Muhamed, industrijalac

91.    Edhem Đulizarević, obrtnik

92.    Ismet Sulejmanović, obrtnik

93.    Hamdija Đukić, trgovac

94.    Ahmed Tufo, trgovac

95.    Skaka Abdulah, obrtnik

96.    Hasan Zulfikarpašić, trgovac

97.    Dr. Asim Musakadić, liječnik

98.    Hasan O. Užičanin, obrtnik

99.    Dr. Husein Mašić, sudac

100.  Repovac Naših, sudac

101.  Dr. Muhamed Kulenović, predsjednik Sudbenog stola Sarajevo

102.  Osman Sikirić, vijećnik banskog stola u Sarajevu

103.  Muhamedbeg Fidahić, vijećnik Vrhovnog suda, Sara­jevo

104.  Osman Forto, šerijatski sudac

105.  Munir Tarabar, vježbenik šerijatskog suda

106.  Kulenović Hafiz Sulejman, šerijatski sudac

107.   Omerhodžić Osman, šerijatski sudac

108.  Ahmed Selimović, šerijatski sudac

(Arhiv Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, dokument broj: 3388)

Preuzeto iz knjige: Ferid Dautović, Kasim ef. Dobrača – život i djelo, El-Kalem i MIZ Sarajevo, Sarajevo, 2005, str.215-223.

sarajevska-rezolucija-el-hidaje

<<<<<

Resolution of Sarajevo Muslims

https://en.wikipedia.org/wiki/Resolution_of_Sarajevo_Muslims

<<<<<

priredio:Kenan Sarač

fotografije:flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik

OVO JE BOSNA

O Bosni i njenom narodu

ovo-je-bosna
949. Konstantin Porfirogenit u djelu DAI spominje Bosnu : “U pokrštenoj Srbiji su ovi nastanjeni gradovi: Destinik, Crnabuski, Medjireti, Drežnik, Lesnik, Saline i u zemlji Bosni (horion Bosona) Katera i Desnek.” .To je prema prijevodu sa latinskog dok se prijevod sa grčkog izvornog teksta razlikuje po tome što ne stoji “ u zemlji/ci Bosni” nego “ prema… Bosni.”
1150. Kinam : „Kad stiže blizu Save odatle zaokrenu prema drugoj rijeci po imenu Drina koja izvire negdje odozgo i odvaja Bosnu od Srbije. Bosna nije potčinjena arhižupanu Srba nego narod u njoj ima poseban način života i upravljanja…”
Napomena: U historiji se koristi i druga verzija u kojoj stoji da Drina dijeli Bosnu od “ ostale Srbije” što je stvar pogrešnog prijevoda.
1155. „Manuel in Christo Deo fidelis rex Porphyrogenitus, Romanorum imperator, piisimus,semper Sebastus, Augustus…Dalmaticus, Ungaricus, Bosthnicus, Servicus, Zecchicus…”
1166. godine Bosanci se u bizantskoj carskoj tituli javljaju poslije Ugara a prije Srba, Hrvata i Bugara.
1167. Carigradski patrijarh Mihajlo Antrijalski : “ I Hrvat i Bosanac neka budu upisani u tablice Romeja.”

1189. Bosanski ban Kulin izdaje čuvenu povelju koja je zapravo najstariji državni dokument što se tiče svih južnoslavenskih država. Na njenom početku stoji “ + U ime Oca, Sina i Svetoga Duha. Ja , ban bosanski Kulin…”

1323. Stjepan II Kotromanić : “A tomu daru biše svjedoci dobri Bošnjane…”

1332. Stjepan II Kotromanić : “Ako ima Dubrovčanin koju pravdu na Bošnjaninu – da ga pozove pred gospodina bana ili pred njegova vladaoca – roka da mu ne bude odgovoriti. “

-Konstantin Filozof (pisac s kraja 14. i početka 15. vijeka) u spisu “Skazanie izjavljeno o pismeneh” spominje bosanski jezik uz bugarski, srpski, slovenski, češki i hrvatski.

1353. “ Knez Vladislav, žena mu Jelena, sin im ban Tvrtko i brat mu knez Vuk, sa dvanaest kletvenika Bošnjana…”

1354. Jelena Kotromanić : “…kada pride gospoja bana mati s Ugra i s svojim sinom, s knezom s Vlkom, i kada bi stanak na Milah vse zemlje Bosne i Dolnjih kraji i Zagorja i Hlmske zemlje – prisegla je gospoja, bana mati, i njen sin, gospodin ban Tvrtko dumanadesete dobrihBosnjane knezu Vlatku Vlkoslavicu,…”

1366. Tvrtko Kotromanić : “Va ime oca i sina i Svetoga duha, amin. Az rab bozji i svetoga Grgure, a zovom gospodin ban Tvrtko, po milosti bozjoj gospodin mnogim ZEMLJAM BOSANSKIM, GOSPODIN BOSANSKI, I SRBSKI, I SOLSKI I PODRINSKI, I MNOGIM STRANAM BOSANSKIM.”

“A tomu svidoci dobri Bosnjane :vojvoda Vlkac, zupan Crnul, knez Bogad, tepcic Belhan, knez Branko Prinic, knez Sladoje,….”

1405. Tvrtko II : “U ovu nepravedni rat, Uchinih s gospodinom Hercegom i po svijetu s vlasteli Bosanscimi i vishe togaj, da je vidomo vsakome: Kto godi je Bošnjanin ali Kraljstva Bosanskoga prije rata bil dlzhan komu godi Dubrovcaninu, volja na viri mu uzeto na gospockoj, a moze Dubrovcanin tozi istinom pokazati – da se ima Dubrovcaninu vratiti i platiti.”

1427. Radoslav Pavlović :”Budući va velikoj slavi i gospoctvi mojih prijeroditelja plemenito naše,i potom za našu službu milosti i gradove i župe i zemlje koje primismo od Kraljevstva Bosanskoga,nam`dano i zapisano u naše plemenito va rusazi i Državi Bosanskoj,i Kraljevstvom i vsijem rusagom Bosanskim nam` potvrđeno i ustanovićeno…”

1432. R. Pavlović : “dajemo na vidjenje vsakomu chlovjeku komu se podoba i pred koga lice ov list nash otvoren dojde, a ili bi pred gospodina cara turskoga, a ili pred gospodina kralja ugarskoga, a ili pred gospodina kralja Tvrtka bosanskoga,ILI INOGA BOSNJANINA, A ILI GOSPODINA SRBSKOGA A ILI LATININA”

-Jedan od najstarijih spomena bosanskog jezika imamo u notarskim knjigama grada Kotora: 3.jula 1436, mletački knez u Kotoru kupio je petnaestogodišnju djevojku “bosanskog roda i heretičke vjere, zvanu bosanskim jezikom Djevenu”

1436. Navodi se “Bosna” kao ime majke Petra Radinovića : “Petar Radinouich cum consensu et voluntatem Bosne matris sue locauit se et sua opera usque ad annos sex proxime futuris Radoye Radelyeuich caligario presenti et conducenti … stare et laborare … more boni et fidelis famuli … docere artem suam cuo posse.”
1440. Prva zabilježena upotreba riječi Bošnjak desila se 1440. godine kada je Tvrtko II Kotromanić poslao bosansku delegaciju u Budim radi čestitanja poljskom kralju Vladislavu Varnenčiku na izboru za kralja Ugarske i Hrvatske. Tada je vođa bosanske delegacije rekao da su: “Bošnjakom isti pradjedovi bili kao i Poljakom”.

Tradicionalna titula “kralj Bosne” je kod Stefana Tomaša i Stjepana Tomaševića zamjenjena sa “kralj Bosanaca”.
„Nos Stephanus Thomas Dei gratia Rasciae, Serviae, Bosnensium sive Illyricorum, Primordiae, Dalmatiae et Croatiae rex“
“In nomine sanctae et individuae Trinitatis Stephanus Thomassevich Dei gratia Rassiae,Serviae, Bosnensium, seu Illyricorum , Primordiae,seu Maritimae , partiumque Dalmatiae et Corbatiae rex…”
1446. Kralj Tomaš :”da im se toj ne ima poreći ni potvoriti ni na manje donesti,ni za jednu neviru ni zgrihu Kraljevstvu našemu,što ne bi ogledano gospodinom Didom i Crkvom Bosanskom i Dobrimi Bošnjani.I s timij,sa vsim više pisanim,pridasmo ih gospodinu Didu Miloju,i Didu kon Didu,u ruke crkovne.”

1461. Stjepan Tomašević : ”Jere, ako Bošnjani budu vidjeli da u ovoj rati nece biti sami i da ce im mnogi ini pomioci – hrabrije ce u rat iti i vojevati, a tagdi i Turachka vojska nece bez straha u moje vladanje naprasno ulisti.”

1482. Petar Ohmučević: “Petar,istije Ohmućevića,po starini Bošnjanin,a radi nepovoljnog razumirja i pogube Bosanske,prišašćah njegovijeh starijeh – sad je Dubrovčanin,koji za milost njegove stare gospode složi i postavi ovo rodoslovlje,za slavu Bosansku i svakoga vridnoga Bošnjanina,dokole Bog dopusti i njegova sveta volja izvrši.”

1508. Marko Marulić, «Molitva suprotiva Turkom»: “Boj su bili š njimi Hrvati, Bošnjaci/Grci ter Latini, Srbli ter Poljaci…”

1531. Benedikt Kuripešić : “Ovdje su tri naroda.Prvo su stari Bosnjaci-katolici, kojima su Turci ostavili vjeru.Drugo su Srbi (Surffen) koje zovu vlasi, a mi ih zovemo ciganima ili Martolozima, jer se stalno sele i imaju nemiran zivot.Treci narod su gradski Muslimani. Oni su pak vecinom iz starina katolicki Bosnjaci, koji su presli na Islam. Ima i nesto Vlaha medju njima. Ne vole sela. Izbjegavaju sela, i drze se grada. Medju njima ima i dosta pravih Turaka.”

1571. Dubrovčani postavljaju natpis sa sljedećim tekstom: “Bosanska kraljica Margareta podigla hram djevici Margareti u nekad blaženom vremenu.”. O kojem vremenu se radi nije poznato, moguće je da je čak i 10 vijek u pitanju.
U djelu Jeronima Megisera “Thesaurus polyglotus” (Frankfurt na Majni, početak 17. vijeka) spominju se uz ostale govore (dijalekte): bosanski, dalmatinski, srpski, hrvatski.

Isusovac Jakov Mikalja ( 1601.- 1654) u predgovoru “Blagu Jezika slovinskoga” iz 1649. želi kako kaže da uvrsti “najodabranije riječi i najljepše narječeje” dodajući da je “u ilirskom jeziku bosanski jezik najljepši”, i da bi svi ilirski pisci trebali nastojati da njim pišu.
Dubrovački dramatičar Đono Palmotić, opredijelio se za govor “susjednih Bošnjaka”, ističući ljepotu tog govora.
Na početku XX poglavlja „Ljetopisa popa Dukljanina“ ( hrv. Redakcija) stoji : „ I pohitaše mnoge Bošnjane,…”

Lucius: De regno Dalm. et Croat., str. 309 : “Poslije toga kad se razcijepilo kraljevstvo (Hrvatska) u dijelove, izabrase Bošnjaci god. 1079. sebi posebnog poglavara; isto učiniše i Neretljani; a Hrvati izaberu za vladara tuđinca.”
17.vijek. Junije Palmotić : ,,…od slavnijeh smo tebi Slava i od Bošnjaka mi poslani, po kijeh plodnoj teku strain bistra Drina, Sava i Drava.”
,,Bulgar, Bošnjak, Hrvat bojni dizat će te do nebesi, i svi puci neizbrojni naš kojijem se jezik resi…”

Kraj XVII vijeka. Borelli-vukasovicev grbovnik : “Poslije nesretnog sloma bosanskog kraljevstva mnogi Bosnjani spasili su se bijegom u Dalmaciju, na njezina ostrva, Dubrovnik, Napulj, Apuliju, Istru i Vatikan.”
1730. Andrija Kačić Miošić, “ Razgovor ugodni naroda slovinskoga” : “ Probudi se, Bosno, zemljo slavna,kojano si zaspala odavna,ter mi kaži bosanske junake,na oružju vitezove jake, neka mogu i njih zapjevati, čast i diku slavnoj Bosni dati! Ali Bosna lipo odgovara, Milovana ter žestoko kara: “Jer si, brižan starče, poludio, putujući pamet izgubio? Kad si pjevâ pjesme od junakâ, najveće si pjevâ od Bošnjakâ.”

U istom djelu :

“deset iljad’ po izbor junaka,
kojino se ne boje Bošnjaka,
i prid njima Červa đenerale,
Dubrovčanin, od starine bane.

Ide Červa kralja dočekati
i na njega snažno udariti.
Malo vrijeme postojalo biše,
silene se vojske susritoše

kod Brgata, planine vjesoke,
blijezu jedne doline duboke.
Od bedrice sablje povadiše,
dvi se vojske silno udariše.

Tu se proli krvca od junaka
Dubrovčana i mladi Bošnjaka,
žestoko se vojske isjekoše,
s obi strani mnogi izgiboše.”

bosna-je-neosporna-cinjenica
1735. Duvanjski biskup fra Pavle Dragičević 1735, piše da u Bosni ima devet svećenika koji u vršenju vjerskih obreda ispomažu “bosanskim jezikom”, jer ne razumiju dobro crkvenoslavenski. Dodaje da je učenim katolicima u razgovorima sa pravoslavcima dovoljno da poznaju bosanski jezik.
Nikola Lašvanin u svom Ljetopisu : “1059. Andre , ungarski kralj, ; u vojsci od Bele umoren. – U ovo vrime kraljevao je u Dalmaciji i u Hrvati Krešimir , sin kralja Stipana. – Bošnjaci se pridaše Beli, kralju Ungarskomu ; s ovim uvjetom / da između sebe obiraju bana svoga, koga da kralj ungarski potvrdi. I tako obraše Ivana Kotromanovića za bana od Bosne.”

Naziv bosanski jezik upotrebljavaju i Slavonci Ivan Grličić (župnik u Đakovu, 1707.) i Matija Petar Katančić (1831. u Budimu objavio u šest knjiga prevod Svetog pisma “u jezik Slavno-Illyricski izgovora Bosanskog”).
Jako Baltić, “ Godišnjak od događaja i promine vrimena u Bosni 1754.- 1882. : “buduć da ne gledaju Turci rado da se Bošnjaci i Srbi sjedinjuju”.
1822. The Edinburgh GazetteerOr Geographical Dictionary : “ Stanovnici Bošnjaci su slavenskog porijekla i koriste najčišći dijalekt slavenskog jezika”

1825. “ Letopis Matice srspke” : “Bošnjaci žive izmeđ Drine, Verbasa, Save, Dalmacie i Hema, čislom 450 000; ispoviedaju ili Islam; ili su Rimokatolici , ili Pravoslavni. “

1832. Thomas Gordon, “History of the Greek revolution”: “ Prema najtačnijim podacima jedna trećina Bošnjaka su Muhamedanci a ostale dvije trećine su prilično ravnomjerno raspoređene između Grčke i Latinske crkve”.

1835. Ljudevit Gaj, “Naš narod” : “Bošnjaci živu izmeđ Drine, Vrbasa, Save, Salmacije i Hema, brojem 450.000 dijeleći se na islamski, to jest turski, i zatim na rimski i grčki vjerozakon. “ Pored Bošnjaka u poglavlju o slavenskim narodima “ilirskog koljena” spominju se Srbi, Hrvati, Crnogorci, Slavonci, Dalmatini, Slovenci i Bugari.

1836. The Penny Cyclopaedia of the Society for the Difussion of Useful Knowledge: “ Stanovnici su sastavljeni od Bošnjaka, rase slavenskog porijekla”

1842. Jukić u jednom članku o tvrdnjama Dimitra Tirola da su Bošnjaci Srbi : “Već su dvije godine, od kako se ja bavim među prostim narodom u Bosni, dobro motreći na sva ona, koja se toga naroda tiču; ja sam mnogo i mnogo putovo po Bosni; al’ još nikad tamo ne čuh za srbski narod, niti za srbski jezik! Tamo sve ide po bosanski i naški,a Srblje i dan današnji u Srbiji stanujuće, nazivlju prosti Bošnjaci Racima! U Podrinju još nisam bio, zato scijenim, da je njima poznato ime Srb, buduć da su bližnji Srbiji.”

Jukić je također ustvrdio da “Bošnjaci ne znadu za ime hrvatsko”.

1843. M'Culloch's Universal Gazetteer : “Bošnjaci su slavenskog porijekla…”

1848. Jukić : “Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo živi nas samo kao očenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i žale nas”. Jukić u “Bosanskom prijatelju” u tekstu o bosanskoj književnosti kaže: “Bošnjaci od najstarijih vriemenah pak gotovo sve do godine 1813. služili su se pismom i slovima od sv. Cirila iznašastim”. U istom tekstu : “ Od stolietja XVI .- XIX. Ima više rukopisah po Bosans. Franciskanskim samostanima i parokialskim kućama, buduć da su sve matrikule i protokoli s ćirilicom bosanskom pisani sve do početka ovog stolietja . “
“Ova bosansko-katolička azbuka – ćirilica – po niešto je različna od one , kojom Serbi pisaše svoje cerkvene knjige…”

1844. Ilija Garašanin, Načertanije : “ Na istočnog veroispovedanija Bošnjake veći upliv imati neće biti za Srbiju težak zadatak Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački fratri.”

185o. “Europe past and present geography manual” ( o Bosni) : “ najvećim je dijelom naseljena Bošnjacima koji pripadaju slavenskom plemenu i koji su se tu doselili već u 9. stoljeću. “

1851. “Putnams Home Cyclopedia” : “Bošnjaci su slavenskog porijekla, dobar dio njih pripada Grčkoj crkvi”

1851. Ivan Franjo Jukić u djelu “ Zemljopis i poviestnica Bosne” u rubrici “ narodoslovnost” navodi da u Bosni postoji samo jedan narod a to su Bošnjaci sa židovskom, romskom i “nizamskom” manjinom ( stranci) te Karavlasima ( koji su po njemu nekada davno došli iz Srbije).

Fra Grga Martić veli da je bošnjački narod “narod koljena slavenskog… ali podijeljen vjerozakonom”

1871. Anto Knežević : “Nu ako nam je žao na Mađare, mnogo nam je žalije na njeku – čast i poštenje pravednima – jednokrvnu braću Srbe i Hrvate. Od ovih jedni nam rascijepiše Bosnu i Bošnjake, te rekoše da je Bosna do Vrbasa Srbija, a Bošnjaci Srbi; od Vrbasa pako Hrvatska i Hrvati; drugi da su u cijeloj Bosni svi Srbi koji pišu ćirilicom a Hrvati koji pišu latinicom, treći da su u svoj Bosni samo Srbi dočim četvrti proglasiše da su zgoljni Hrvati. Ovako dakle Bosna ponosna i Bošnjaci na glasu junaci kod ovakvih samo su prazna imena, izmišljena od njekih zanešenjakah“

Hercegovački pravoslavni prvaci, među kojima i Prokopije Čokorilo, traže od Ali-paše Rizvanbegovića da se za vladiku postavi čovjek vičan bosanskom jeziku. Bosanski biskup Vujičić još je 1881 godine ovaj jezik zvao bosanskim.

“Gramatika bosanskog jezika za srednje škole” nepotpisanog autora Frane Vuletića, prva je gramatika u Bosni i Hercegovini za interkonfesionalno školstvo. Zemaljska vlada BiH štampala ju je 1880 g.

Franjevci su 1894 g. otpisivali M. P. Desančiću da ne govore srpski nego bosanski.

ethnographic_map_of_european_turkey_from_1877_by_carl_sax-300x282

…………………………………………………………………………………………….

-Statut grada Trogira ( član 43, peta knjiga, 1332. godina) ne dozvoljava davanje ili uzimanje zajmova od Slavena, Bošnjana i Hrvata.

-Svećenik Đuro Sremac (1480. – 1548.) navodi sljedeće narode kao stanovnike Budima: Mađare, Ismaelićane ( Turci), Tračane (Bugari), Njemce, Špance, Tatare, Bošnjake, Grke, Albance i Perzijance.

-Andrija Kačić-Miošić među Slavene ubraja: Moskovite, Poljake, Amazonce, Bohemiance, Moravljane, Slovake, Tote, Kranjce, Istrane, Hrvate, Slavonce, Srbe, Rašane, Vlahe, Moldavce, Bugare, Bošnjake, Dalmatince itd.

-God. 1437. izdat je dokumenat u Đakovu ovog sadržaja: „Mi Ladislav jednoć Ivana Vayvode, županije Požega župan, preporučujemo, svidočimo: da veći dio Sriema zauzimlju Raci(Srbi) i Bosanci, što više i na drugoj obali Dunava (dakle u Bačkoj i Bodrogu), na prostoru jedne ili više miljah Raci s Bosanci, krivovirci s kršćani, među se pomišani stanuju.”

-Junije Palmotić u “ Captislavi” navodi narode koji govore Slavenskim jezikom: Moskovite, Ruse, Poljake, Pomerance, Vandale, Čehe, Srbe, Bošnjake….

-Italijanski Jezuit i lingvista Jakov Mikalja (1600.-1654.) je ustvrdio da je Bosanski jezik (la lingua Bosnese) najljepši među ilirskim tj. jugoslavenskim jezicima.

-Fra Stipan Margitić daje u Mlecima 1701. djelo “Izpovid karstianska” a jezik je “Bosanski aliti ilirički”.

-Dubrovčanin Kotruljić 1475. godine piše sljedeće: “…osobito u mojoj domovini, koja je sigurno nešto preuzela od vjeroispovijedanja Bošnjaka,..”

– Dubrovački pisac i pjesnik Injacijo Gjorgji (1675-1737) zna za sljedeće slavenske jezike: Poljski, Ruski, Bohemski, Hrvatski, Bosanski i Dalmatinski.

-Pravoslavni svećenik M. Busović tražio je 1690. od pape vjerske tekstove na Ilirsko-Bosanskom jeziku (in lingua illirica bosnese)

-Mihajlo Radnić iz Baške je 1683. godine pisao na Slavensko-Bosanskom (jezik slovinsky bosansky)

Bosanski Nadbiskup Nikola Ogramić ( 1671.-1701) u pismu Slavonskim franjevcima iz 1688. godine poručuje da u svoje župe ne puštaju nikoga ko nije njemu podređen. Posebno trebaju paziti da drže podalje Hrvate i njihove svećenike.

Zagrebački historičar Juraj Rattkay ( 1612.-1666) navodi sljedeće narode koji govore “Ilirskim”jezikom: Slavonce, Hrvate, Dalmatince, Bošnjake, Bugare, Tračane, Istriane, Moravljane, Albance, Poljake, Ruse itd.

-Ivan K. Sakcinski 1847. godine – Slavjanska domovina :

“…Il je slavska domovina

stan pomorskog Dalmatina?

Gorljivog il Harvata?

Il Sarbskoga njegovog brata?

Tu stran zove Slavjan svom

Al je širji Slavski dom!

Il je Slavska domovina

Tam gde i zibka Slavjanina

gde s Bošnjakom Bugar plače

Carnogorac oštri mače…? “

Ivan K. Sakcinski je također ustvrdio sljedeće: “…Ali nije ni turski Bošnjak Turčin jer nauk Muhameda nije satro u njemu narav i cud slavensku, ni ljubav k običajima i jeziku pradjedova svojih. Ja bih rekao da turski Bošnjak još uvijek najčistije govori bosanski, samo kad hoće da ne mieša turske rieči.”

1562. godine štampan je u Njemačkoj prijevod Novog Testamenta koji treba da bude razumljiv “Najprvo vam Hrvatom i Dalmatinom, potom takajše Bošnjakom, Bezjakom, Srblanom i Bulgarom.”

“Književna zabava hrvatsko-srbska”, 1860. godine: “ U znatan čas svaki narod ima osobitih skokova svojih, kojih drugi nemaju. Razmatrajuć osobite ove skokove, treba jih razumijeti, umjeti i vještbati. Podpomažite , gojte, Bošnjaci , starinu Bosne ponosne, a vi Hercegovci, svoju! “

Robert M. Cyprien 1844. godine u Parizu izdaje djelo: “ Les Slaves de Turquie, Serbes, Montenegrins, Bosniaques, Albanais et Bulgares.”

Andrija K. Miošić, “ Razg. ugodni naroda Slovinskog”

“ Hum bijeli” kad ga sagradiše.

Posli njemu Podhum ime biše,

od Bošnjakah tako se zoviše.

Ali, pobro, do malo godinah,

u slovinskih vrime banovinah,

svadiše se Hrvati junaci,

Dalmatini i mladi Bošnjaci,…”

“ Kolo”, 1842: “ Dakle, vidite od tuda jasno: kako je u tom poslu težka Vaša ortografia i kako niti isti oni Harvati, Bošnjaci, Carnogorci i Sarblji, koji ovi narječjem sbore, neće da ju upotrebljavaju.”

Jugoslovenska Akademija Nauka i Umjetnosti, 1862. : “ …Ovdje imalo doći do krvavih okršaja; a banu Stjepanu od Koroga upisuje se u slavu, što je ustaška vojska sastojeća se iz konjaničkih i pješačkih , navlastito bosanskih i srpskih četa, poražena, te što su uhvaćeni Berislav od Paližne, Stjepan “ Zuglak” i Stjepan Hedervari i mnogi drugi tako Hrvati kako Bošnjaci i Srbi,…”

“Arkiv za povestnicu jugoslavensku”, 1851: “ Iz gore navedenih rimskih pisamah saznadosmo medju ostalim, kako su se u rečenom Jerolimskom zavodu primali kao putnici pod imenom Ilirah ne samo Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Dalmatini, Slavonci i. t. d. nego i Slovenci iz Kranjske,…”

Zabavni i naučni list “Neven” , 1855. : “ Pod vladikovanjem Dimitrovića u Hrvatsku su nanovo dolazili Srbi i Bošnjaci imajući Simeona Vratanju za nastojnika u crkvenih potreboćah.”

Fratar Josić piše 1839. godine iz Vesprema Gaju sljedeće: “ Izvan sviu Slavenskih Narodah, ( što se naukah tiče) osobito Bošnjaci ostadoše da tako reknem u blatu najstražnji, koih gotov nit se zna da živu na svetu. Nego se čudit nitko neće , koi bude svečano opaziti, da, Bošnjaci , osim što su pod turskim jarmom, da i nemaju prigode, da se od sna probuditi mogu, u koga su se davno, i davno zaljubili. “

“Ilirska slovnica” Vekoslava Babukića, 1854: “ Ime dakle jugoslavjansko = tračko = ilirsko jest geografijsko iliti zemljopisno iliti narodopisno. – Ime pako : bosansko, dalmatinsko, hercegovačko, hervatsko i srbsko jesu imena posebna politična ili pokrainska ( provincijalna). Dapače ime serbsko jest i ime religiozno, te označuje sledbenike iztočne ili gerčke cerkve po Dalmacii, Hervatskoj, Slavonii, Sremu, Bačkoj, Banatu i Bosni.
I to je mislim pravi razlog , zašto Serblji sve što-kavce katolike kao svoju najbližju bratju po jeziku nazivaju Serblji zapadne iliti latinske cerkve. “

“Narodni slavonski običaji” , Luka Oriovčanin, 1846: “ Podobro se sudaraju slavonski ženitbeni običaji sa inimi Slavjani. Tako Bošnjaci i Serblji iste skoro predsude i navade imadu koje i Slavonci. “. Ista knjiga : “ Rusi ovu navadu zovu “ Roditelj zabolj”. Ovaj je običaj ne davno u Slavonii ukinut, a na mesto jela sada molitve alduju. Po sprovodu običaju Hervati, Serblji i Bošnjaci i drugi Iliri obilan obed davati koga Karmina zovu. “

Fra Anto Knežević je ustvrdio povodom hrvatskog svojatanja bosanskih katolika da se oni “kao Bosanci imaju mnogo većim slavama ponositi nego kad bi bili Hrvati”.

“Zora dalmatinska”, 1844. :” A iz slavnoga jezika iliričkoga izajdoše poljački, ungarski, bemski, mozgouski sa ruskim, tatarski, turski, bulgarski, slovinski, kog govore Hervati, Slavonci, Serblji, Štajerci, Kranjci, Karinti, Istrianci, stanici Madjarski, Dalmatinci, Arbanasi, Bošnjaci, Hercegovci, Crnogorci i drugi jugoslavjani.“

“Početak, napredak i vrednost literature ilirske”, Dragutin Seljan, 1840.: “ Čuti je, gde nekoji i ova govore: Šta na nas spadaju Bošnjaci, Serblji, Bugari i druga bratja, koja danas pod turskim jarmom živu…”. Ista knjiga: “ U Tursko- Ilirskih deržavah , Bosni i Bugarskoj imade gotovo polovica Turakah, nu ovde se med Turke imadu računati samo naslednici vere i zakona turskoga; jer su inače svi Bošnjaci po kervi i jeziku od starinah Iliri- Slavjani. “

Fra Grga Martić, 1866. godine : “…ja i o Hrvatstvu i o tom Srpstvu moram reći ono što jest u Bosni; ni to nek nije krivo ni Tebi niti ikomu – aferim jim koji prije dođu Bosanki djevojki na ruku! To je moja ispovied, samo nek ne dolazi ni jedan ni drugi sa starim mahnama; onda bi bilo vodu vari, vodu hladi”.

“Danica Ilirska”, “Osveta”, 1836.:

“Ali da smo pamet izgubili?

Pak od tebe život izgledamo!

Da su bili Gerci i Bošnjaci,

Hercegovci, Serblji, Dalmatinci

Da su, velim, oni složni bili,

sad se ne bi Turci tud širili,

i gazili plodonosna polja. “

“ Danica Horvatska, Slavosnka i Dalmatinska”, 1835. : “ A šta ne bi Serblji, Bošnjaci i Bulgari kazati imali, da bi svoju nesreću glasno oplakivati smeli?”

Ivan Franjo Jukić o granici između Bosne i Hrvatske: “ Ne samo inostrani pisatelji, već i hrvatski, radi bi protegnuti tursku Hrvatsku čak do obale Vrbasa…Svi ovi zavedeni su od Pavla Vitezovića, koji u djelu Bosna Captiva Tyrnaviae 1712. mudruje , govoreći, da Vrbas Bosnu od Hrvatske rastavlja, i da je Bosna nekada bila hrvatska strana. Ali, koliko je on u geografiji vješt bio, iz toga se vidi, što on Ključ rastavlja od Jajca na pet dana hoda, gdi samo ima deset sati; no ovomu se nije čuditi, budući da je učio od Porfirogenita ilirsku geografiju. Da mimoiđem stare zemljopisce, koji Bosnu zapadno od Une protežu, smao ću to napomenuti , da se iz poveljah kraljeva bosanskih granice najbolje mogu razaznati.

Nastavak: Jukić o tvrdnjama D. Tirola, 1842.: “ Ja ne znam, tko je kazo g. Tirolu da su Bošnjaci Srbi? i da se samo ondak Bošnjacima nazivlju kad hoće pokazati, da su iz Bosne?! pridodavajuću svugdje svoje narodno-srbsko ime?! Kad je to čuo ol vidio g.Tirol: “ Srb iz Bosne” ? – G.T. nije po volji šta ga gosp. Nadeždin vengrskim vlahom nazivlje , pak se ni opet ne sjeća one zapovijedi: “ što tebi nije drago itd.”. Al ja znam šta će Tirol reći: “ to ništa ja novog ne kazujem , to je prvi historik , koji je o Srbima počeo pisati, kazo – Porfirogenita, koji među kraljevine srbske meće Agrum Bossonae”. Al tomu se je lasno dosjetiti, koji zna, odakle Porfirogenita proizvodi ime Srb, i kad pomislimo, da su i Bessi – Bossi – Bosini – bili podložni Rimljaninom , ondak slobodno možemo reći s Porfirogenitom: da su i Bošnjaci Servi Romanorum – bili! Bošnjaci su dosad bili ne samo u zemljopisnom smislu, već i u rodoslovnom: pravi Bošnjaci! slavni narod ilirski! Ja znam da će Tirol i ostali njegovi privrženici reći: “ to su prazne riječi , da su Bošnjaci pravi Iliri, a ne Srbi”; al jesam li ja tomu kriv? – Kad ovi pokažu punimi riječimi , da su Bošnjaci Srbi, ondak stopram imat ću pravo, i ja punijim zajmom dužan ne ostati….a i sam prijespomenuti Divković , mogao bi pokazati, da Bošnjaci nisu Srbi: za što ne veli Divković , jezikom srpskim, kad kaže slovi srpskimi? Isti Divković, u kasnijem svom djelu “ Nauk karstjanski itd” veli : “ jezikom bosanskim a slovi sarpskimi”. Čudo što Divković nije znao , da je on Srb, i da ne samo srpski piše, već i da govori! to bi Tirol najprije moro razriješiti, pak onda čitav narod bosanski imenom Srbskim, sebi NEPOZNATIM, krstiti.

1626. Tomko Mrnavić: “Hrvati, Bošnjaci, Bugari, Srbljani-Neskladom nejaci sužnji su vezani“

Utemeljitelj Slavistike J. Dobrovsky je na osnovu štokavice bio priklonjen jezičkom pansrbizmu ali je također uočio da „Nijedan Bosanac neće se nazvati Srbinom, a isto vrijedi i za Dalmatince”! Dodaje i ovo: “no može li se zbog toga reći da oni nisu Srbi?”. Naravno da može 😉 Znaju Bošnjaci kako se zovu. Jedan od glavnih propagatora velikosrpstva Vuk Karadžić je imao sličan pristup. On je zastupao teoriju da su svi štokavci Srbi koji su podjeljeni u razne vjeroispovijesti. Na osnovu toga on zaključuje da se “Samo prva tri miliona zovu Srbi ili Srblji”( govori o pravoslavnim). Dalje on uočava da “ostali ovoga imena neće da prime”. Poslije toga iznosi jednu suludu tvrdnju da “oni zakona turskoga misle da su pravi Turci, i tako se zovu, premda ni od stotine jedan ne zna turski” iako je poznato da je južnoslavenskim konvertitima riječ “Turčin” služila kao vjerska a ne etnička oznaka, za “prave Turke” je kod islamske slavenske populacije ( one bosanske) bio rezervisan ,pomalo uvredljiv, izraz “Turkuša”! Za katolike velida “sami sebe ili zovu po mjestima u kojima žive npr. Slavonci, Bosanci (ili Bošnjaci), Dalmatinci, Dubrovčani itd., ili, kao što osobito čine književnici, starinskijem ali bog zna čijim imenom. Iliri ili Ilirci”. Ne priznaju se Srbima ali su, po Vuku, oni Srbi.

Viktor Duruy (1811-1894) u knjizi Histoire du Moyen-Age, poglavlje XXXI, navodi spisak naroda u dolini Dunava: Peuples de la vallée du Danube : les Hongrois. – Serbes, Bosniaques, Bulgares et Roumains. (Narodi doline Dunava: Mađari, Srbi, Bošnjaci, Bugari i Rumuni)

– Zapis popa Martinca nakon Krbavskog boja, 1493/1495 : “ ,,I k tomu bio sam u brizi i stalno ožalošćen mišlju sbog velikih ratova i nemira koji su se sbili u naše vrieme, koji digoše Turci koji potječu od Izmaila, sina Abrahamova sluškinje Agare, protiv svih zemalja svieta. I zauzevši Grčku i Bugarsku, Bosnu i Albaniju, navališe na narod hrvatski šaljući velike čete.”

– Enea Silvio Piccalomini (poznat kao papa Pijo II 1458-1464) u svom djelu “De Europa” piše o jadranskom priobalju: “Iza Albanije dolaze ilirska plemena. Nase doba nazivlje ovu vrstu ljudi Slavenima i Bošnjacima, drugi ih opet zovu Dalmatincima, Hrvatima, Istranima i Kranjcima”

Jambrešić, pisac latinsko – ilirsko – njemačko – mađarskoga riječnika za školu (Lexicon Latinum interpretatione Illyrica, Germanica, Hungarica locuples, Zagrabiae 1742), tumači na str. 378 “Illyricus, Ilyrium i Illyria” ovako: “Illirianska zemlya, Dersava: iliti Veliko szlovenszko czarsztvo, Kralyevsztvo: koje vu szebi vech (tj. vise) kralyevsztvih, kakti Horvatszko, Dalmatinszko, Boszanszko, Bogarszko, Szerblinszko, szadassnye Szlovenszko etc. zadersava”. – “Illyrus” i “Illyrius” mu je Illirianecz, iliti Szlovenecz, Horvat, Dalmatin, Bossnyak etc.

Bartol Kašić, »Ritual rimski«,Pag-Dubrovnik-Rim, predgovor, 1640: “. Jere svaki človik svoga grada govor i besidenje hvali: Hrvat, Dalmatin, Bošnjak, Dubrovčanin, Srbljin…Ovim dakle načinom odlučih ja pismo ovega Rituala ili Običajnika istomačiti naški, bivši ja govorio i općio s ljudmi od razlicih rusaga slovinskih hodeći po svitu, i ja sam njih ovaka govorenja razumio i oni su moja (krstjani, Rašijani, Srblji poluvirci i Turci)… Jur dakle, ako ja bosanski upišem ove riči: poslao sam, učio sam, rekao sam ili take ine, ne branim zato Dalmatinu našemu, da on ne obrati na svoj način ove iste riči i inake ter reče: poslal sam, učil sam, rekal sam; ni manje Dubrovčaninu, da ne reče: poslo sam, reko sam; ali gdi ja upišem: što ili šta, ne branim Dalmatinu, da on reče: ča, ter tako u inih ričih, koje ne budu upisane načinom svoga grada ili mista, svak’ na svoj način navrnuvši slovo kojegodir po svojoj običaji: tako ne imamo koriti jedni druzih veleći, da zanose”

Sandalj Hranić, 1410: “…dokoli bi ne bilo matere mi, rechene gospe banice Anke, suproc'u meni takvo uchinjenije kako bi mogli rec'i dobri ljudije ki se imenuju od Bosne i Hrvat’ i od Bnetka i opc'ine dubrovachke – da je za to podobno ostaviti sinu mater svoju”

Matija Antun Reljković, “Nova Slavonska, i Nimacska Grammatika”, 1789: “ Albanci, Makedonci, Serblji i Bošnjaci, mloge Turske riči u Slovinski jezik umišali jesu, koje oni misto svojih Slovinskih izgovaraju.”

“Ljetopis Sutješkog samostana”, fra Bono Benić, 18. vijek: “Godine 1495. a 32 godine nakon zasužnjenja Bosne , Hrvati su tražili da se svakako odijele od Bosne, dok su se Bosanci tome mnogo opirali.”

“Ogledalo književne poviesti jugoslavjanske…” Šime Ljubića iz 1865. donosi priloge za historiju Srba, Hrvata, Bošnjaka, Hercegovaca, Bugara i Slovenaca.

“Poslanica Dalmatincima” , Ante Kuzmanić, 1861 : “ Šta se s nama zbilo, to se više manje li zbilo sa Čehima, Poljacima i Hervatima sa nimačke strane; a da je nekerst prosvitljenostju jači bio, to bi i Bošnjaci i Serbi dosta turski govorili.”

“Grammatica Illirica practica”, Andrea Stazić, 1855: “Bošnjaci na istok Dalmacie pribivaju; a Hrvati od sievera. “

1757. godine crnogorski vladika Vasilije traži pomoć od grofova Šuvalova i Bestjuževa govoreći kako kršćanska braća računaju na Crnogorce a ta braća su “Albanci, Makedonci, Bošnjaci, Srbi i Bugari”.

teritorij-sredjovjekovne-bosanske-drzave-u-vrijeme-najveceg-vrhunca-1390-godine

……………………………………………………………………….

The English cyclopaedia: a new dictionary of Universal Knowledge, Volume 6 – 1854. godina : “Stanovništvo Bosne je sastavljeno od Bošnjaka , Srba, Hrvata, Vlaha i Crnogoraca ( koji su uglavnom nastanjeni u hercegovačkom sandžaku) te Turaka kojih ima u skoro svakom gradu…”. “ Polovina populacije, uključujući veliki broj Bošnjaka i sve Turke, je muhamedanska. “

De Bow's review, Volume 16. James Dunwoody and Brownson De Bow, 1854. godine o stanovništvu “europske Turske”: “Populacija je sastavljena od Vlaha, Grka i Slavena koji se sastoje od bugarskog, srpskog, bošnjačkog i hrvatskog elementa.”

Grammaire Turque, Wigand, 1853. Među primjerima nalaze se imena pojedinih nacija. Tu su , pored ostalih,Englezi, Austrijanci, Hrvati, Albanci, Portugalci, Mađari, Francuzi, Turci, Bošnjaci, Italijani, Rusi i Španci.

Chambers's journal,Volume 23. W. & R. Chambers, 1855: “Slaveni na jugu se razlikuju od onih na sjeveru. Oni spadaju među najzgodnije stanovništvo u Europi. Visoki i dobro građeni, sa orlovskim nosevima, tamnom kosom i energičnim očima, davno bi postali gospodari jugoistočne Europe da nisu lijeni i ovisni o piću i pljačkanju. Ove karakteristike su posebno izražene među Srbima, Crnogorcima i Albancima; Hrvati i Bošnjaci su manje zgodni i vrijedniji, iako imaju nepremostiv poriv za krađom. “

The eclectic magazine of foreign literature, science, and art, Volume 10. Leavitt, Trow, & Co., 1869: “ Sa ovim pogledom ona (Rusija) sprovodi propagandu među Rutenima Galicije; Česima i Slovencima koji su pomiješani sa Njemcima u austrijskim provincijama; Slovacima, Hrvatima i Srbima u Mađarskoj; te Bošnjacima, Crnogorcima, Srbima pa čak i Bugarima Turske.”

The Living age , Volume 36. Littell, son & company, 1853: “Stanovnici turskih i austrijskih provincija na donjem Dunavu uglavnom pripadaju slavenskoj rasi. Austrijski južni Slaveni , odjeljeni od Bohemijanaca ( Čeha) i Poljaka, broje 4.500.000 duša pod imenima Srba, Slavonaca, Hrvata, Venda, Morlaka ( Vlaha) itd. od kojih je većina odjeljena , samo fiktivnim granicama , od turskih Slavena pod imenima Srba, Bosanaca, Hrvata, Crnogoraca itd. “

Southern literary messenger: devoted to every department of literature and the fine arts, Volume 17. T.W. White, 1851: “Slavenska porodica naroda , koja zauzima najveći dio istočne Europe i obuhvata razne elemente Ruske imperije, je najveća u Europi; njene različite grane imaju posebne dijalekte ( jezike) – Hrvati npr. govore različitim dijalektom od onog Srba, Vlaha, Slovaka, Bosanaca, Poljaka, Rusa, Bohemijanaca ( Čeha) i drugih Slavena – a ovi, ponovo, se međusobno razlikuju baš kao što je to slučaj sa nekoliko rasa skandinavske i njemačke grane velike teutonske porodice. “

Poland, Russian and the western powers. A memorial, historical and political, addressed to the British and French nations by general L. Mieroslawski, 1855: “ U prisustvu te etničke oluje koja bi podigla Bugare, Srbe, Bosance i Crnogorce protiv turske dominacije – 17.000.000 Galicijanaca, Slovaka, Srba, Moravljana, Bohemijanaca, Hrvata, Dalmatinaca i Ilira bi ustalo protiv Austrije…”

Die Neugestaltung von Deutschland und die Schweiz , Part 2. Orell, Füssli, 1844: “ Nije neobično čuti ih kako mire Hrvate, Slavonce, Bosance, Dalmatince, Srbe, Crnogorce i Bugare i onda upoređuju tu masu Slavena sa tri ili četiri miliona Mađara ponosno se pitajući zašto bi negirali svoj jezik i porijeklo jer to Mađari zapovijedaju. “

On the relation of the Slavonians to the other Indo-European nations, W S Lach-Szyrma, 1864: “Slaveni su uglavnom podjeljeni u 4 velike narodnosti od kojih svaka koristi poseban dijalekt a to su Rusi, Lesi, Česi i Srbi ili, kako bi ih trebali zvati – Ruteni, Poljaci, Bohemijanci i Srbi a pored njih su manja plemena kao što su Slovaci, Iliri, Dalmatinci, Bosanci i Bugari. “

A dictionary, geographical,statistical,and historical: of the various countries,places and principal natural objects in the world, volume 1, J.R. McCulloch,1841 : “ Stanovnici Dalmacije su Slaveni i pripadaju istoj rasi kao Hrvati, Srbi i Bosanci.”

Dictionary of geography: descriptive, physical, statistical, and historical, forming a complete gazetteer of the world, A. K. Johnston, 1868. godine o stanovništvu Bosne :“Stanovništvo je procijenjeno na 1.500.000 i sastoji se od Bošnjaka, Hrvata, Turaka, Grka, Židova i Roma.”

Opširnije iz “The Penny cyclopædia of the Society for the Diffusion of Useful Knowledge: v. 1-27, Volume 5”, 1836. godine: “ Stanovništvo Bosne je sastavljeno od Bošnjaka, rase slavenskog porijekla, koji uglavnom žive između Vrbasa i Drine; Srba koji žive u novopazarskom sandžaku i na istočnoj obali Drine; Hrvata čije je stanište između Vrbasa i Une; Vlaha i Crnogoraca koji su uglavnom nastanjeni u hercegovačkom sandžaku; Turaka kojih ima u skoro svakom gradu…”. Ista knjiga: “ Von Zedlitz (“brief survey of Bosnia, Rascia, the Herzegovina, and Servia in 1829”) daje nam u jednom dijelu svog djela ovu procjenu : – Bošnjaci, DOMICILNA RASA, 250.000; Srbi 120.000; Turci 240.000; Vlasi 75.000; Hrvati 40.000; Romi 16.000; Židovi 2.000 i Armenci 800,…”

The British quarterly review, Volume 18, 1853: “ U ovo doba stalnih promjena, stanja o osjećaji ovog ( slavenskog) naroda privlače pažnju svih onih koji ozbiljno razmišljaju o mogućim sudbinama Europe. Bugari, Srbi, Bosanci i Hrvati Turske , zajedno sa Crnogorcima, broje do 7 miliona ljudi. “

A descriptive atlas of astronomy and of physical and political geography, 1850. godine u poglavlju u europskom dijelu Otomanskog carstva: “ Uključujući provincije, populacija cijele države navodno prelazi 12.000.000 i sastoji se od osmanske rase, koja je brojčano mala ali politički dominantna, slavenskih rasa Moldavaca, Srba, Bugara, Bosanaca i Hrvata te grko-latinskih rasa Grka, Vlaha i Albanaca. “ The
Saturday magazine, Littell & Henry, 1821: “ Osim samih Turaka, europsku Tursku nastanjuje pet različitih nacija – Grci, Albanci, Vlasi, Bugari te slavenska plemena koja žive u Srbiji, Bosni i Hrvatskoj. Grci broje do, otprilike, dva miliona; Vlasi ( uključujući Moldavce) prema Thorntonu broje 1.000.0000 a prema Wilkinsonu 1.500.000; Bugari, sudeći prema teritoriji koju zauzimaju, broje do 1.500.000; Albanci do milion; na Srbe, Bosance i Hrvate otpada još milion…”
The foreign quarterly review, Treuttel and Würtz, 1827 : “ Slavenska plemena se mogu podijeliti na dva dijela – zapadni i sjeverni. Prvi uključuje Ruse i Rusine, Bugare, Srbe, Dalmatine, Bošnjake, Slavonce, Hrvate i zapadne Mađare (?)…”

The Christian pioneer, ed. by J.F. Winks, Joseph Foulkes Winks, 1870. godine, dio o stanovništvu europske Turske: “ Gohlert ostale ( one koji nisu Turci) dijeli ovako : Bugari 4.000.000; Vlasi 4.450.000; Grci 1.200.000; Albanci 1,500.000; Bosanci i Hrvati 1.110.000; Srbi 1.500.000;…”
English retraced, or, Remarks, critical and philological: founded on a comparison of the Breeches Bible with the English of the present day, 1862: “ Slavenski jezik, koji je najrašireniji u Indo-germanskoj ( ?) porodici, se govori na području od Pacifika na istoku do Baltika na zapadu i od Arktičkog mora na sjeveru do Jadranskog mora na jugu. U Europi ga govore Rusi i Rusini, Bugari, Srbi, Bosanci, Dalmatini, Hrvati, Vendi i Sorbi u Lužicama i Saksoniji, Slovaci u Mađarskoj, Bohemijanci ( Česi), Moravljani, Poljaci i Šlesi. “
The Bible of every land, a history of the sacred Scriptures in every language and dialect into which translations have been made, 1848: “Bosna, najzapadniji pašaluk ili ejalet Turske u Europi se nalazi na zemljištu koje je različito procjenjeno- od 16. do 22.000 kvadratnih milja sa populacijom od 800 000 do 1.000.000 duša. Stanovništvo se sastoji od Turaka, Srba, Hrvata, Roma, Jevreja i Armena – sami Bošnjaci broje oko 350.000 ljudi. Jezik je opisan kao mješavina slavenskog i vlaškog. U pismu iz 1827. godine gospodin Lowndes je rekao da mu je austrijski konzul na Krfu pružio informacije o postojanju biblije na Bosanskom jeziku. Na osnovu njegovih podataka činilo se kao da je vidio kopije te verzije dok je boravio među Bošnjacima. “

Encyclopaedia Americana: A popular dictionary of arts, sciences, literature, history, politics and biography, brought down to the present time; including a copious collection of original articles in American biography, Volume 4, 1830: “ Najvažnije rase koje nastanjuju Europu su sortirane od strane Hassela u njegovim statističkim tablicama ( 1823) u sljedećim proporcijama: 1.- Romanske nacije- 75.829.000. – Francuzi, Italijani, Španci, Portugalci, Valonci i Vlasi ; 2.- Teutonske ili germanske nacije – 60.451.800. – Njemci, Holanđani, Englezi, Danci, Norvežani, Šveđani; 3.- Slavenske nacije – 68.255.000.- Rusi, Poljaci, Litvanci, Vendi, Čečeni, Slavonci, Hrvati, Srbi i Rašani, Morlaci (Vlasi) , Bosanci itd.” THE
WORLD IN THE MIDDLE AGES: AN HISTORICAL GEOGRAPHY, 1854. godine o Bosni: “ Njene bogate rudnike zlata i željeza u Alpama su održavali stari Rimljani ali su ih zapustili lijeni Bošnjaci.”

Pictorial history of the Russian War 1854 – 5 – 6: With maps, plans, and wood engravings, 1856: “ Moldavci, Vlasi, Bugari, Srbi, Bosanci, Hrvati, Crnogorci i Albanci su , do određenog stepena, različite nacije koje posjeduju sjećanja i tradicije iz sopstvene državne samostalnosti…”
The new American cyclopaedia: a popular dictionary of general knowledge, Volume 3, 1859. godine o populaciji Bosne: “ 1852. godine je bilo 870.000 Bosanaca, 180.000 Hrvata, 145.000 Morlaka, 250.000 Turaka, 15.000 Grka, 12.000 Židova, 428.000 Vlaha, Mađara, Armena, Ilira, Italijana, Njemaca , Roma i ostalih raznih plemena…”. “Bosanci prvenstveno pripadaju grčkoj i rimskoj crkvi iako su mnogi od njih sljedbenici Muhameda.”

The Dublin review, 1857. godine o manihejstvu: “ Ono je našlo svoj put kroz planine Haemusa i među mnogim divljim plemenima slavenske rase, koja su se nalazila na južnom dijelu Dunava i uz obalu Jadranskog mora, pod imenima Bugara, Bosanaca, Hrvata i Dalmatina.”

Turkey: its history and progress, sir James Porter, 1854: “ Populacija europske Turske je uglavnom sastavljena od Slavena koji broje , prema turskim vlastima, do 7. 200. 000 ljudi ali prema drugima i do 9.000.000. Oni su sastavljeni od Bugara, Srba, Bosanaca, Hrvata u turskoj Hrvatskoj te Vlaha u Hercegovini.”

Modern history, Chambers W. and R., ltd, 1856: “ Prema jednom dijelu slavenskih intelektualaca, pravilan put za slavenski pokret bi bilo skupljanje rasutih dijelova velike slavenske porodice u četiri konfederacijske skupine: u “ilirsku” grupu koja bi obuhvatala slavenske narode povezane sa Austrijom i Turskom, imenom – Ilire, Hrvate, Slavene Mađarske, Srbe, Dalmatine, Bošnjake, Crnogorce i Bugare,… “

The Cambrian journal, Cambrian Institute, Tenby, Wales, 1862: “ Slavenska porodica uključuje Ruse, Litvance, Poljake, Srbe, Hrvate, Bugare, Bosance, dio južnih Venda, Vlahe i Bohemijance.”

The Nautical magazine, Volume 23,1854:” U to vrijeme, četiri Engleska rudara pripadala su poduzeću kao nadzornici domaćim radnicima; među njima se nalaze neki Poljaci i Mađari te nekoliko Srba i Bosanaca.”

Canada under successive administrations, Volume 3, 1839:” Uzevši populaciju južno od Dunava, od Crnog mora na jednoj do Jadrana na drugoj pa dole sve do Egejskog mora, neslavenska populacija čini tek polovinu slavenskog stanovništva; Grci, Albanci i Turci imaju oko četiri miliona; Bugari, Srbi, Hrvati, Morlaci, Crnogorci i Bosanci imaju oko osam miliona ljudi.”

The war between Turkey and Russia: A military sketch,1854: “Od 850.000 stanovnika, više od jedne četvrtine spada pod vladajuću rasu Osmanlija dok ostale 3 četvrtine , izuzevši 25.000 Židova i Grka, pripadaju Slavenima- jedna polovina su Bošnjaci a druga polovina Hrvati, Crnogorci i Vlasi. Osim dijela Bošnjaka, Slaveni pripadaju kršćanskoj zajednici.”
fra Tomo Babić (1680.-1750) : “ U Bosni na jedan nacin govore, u Polonij na drughi u Mosckovii na trechi, Harvati na cetvarti, Dubrovcani na peeti, Dalmatini drugacie, svaki Russag illi paiiz na svoii nacin.”

Ibrahim Berbić 1893. godine na kraju Bosansko-turskog učitelja zapisuje da završava gramatiku jugoslavenskog naroda: Bosanaca, Srba, Hrvata, Crnogoraca i Dalmatinaca.

Puni naziv ilirskog grbovnika koji se čuva u Fojnici i koji najvjerovatnije potiče iz 17. vijeka je sljedeći: “ Rodoslovie bosanskoga aliti iliričkoga i sarpskoga vladania, zajedno postavgleno po Stanislavu Rubčiću popu, na slavu Stipana Nemagnića cara Sarbglena i Bošgnaka. 1340”

Ivan Tomko Marnavić 1626. : “ učiniti u Iliriku osobu koja je vješta čitavom jeziku zemlje sa svim narječjima i djelimičnim razlikama i koja posjeduje ne samo potrebne knjige nego također i savjetnike , najmanje četvoricu, ito jednog Dalmatinca, jednog Hrvata, jednog Bosanca i jednog Makedonca ili Srbina.”

Grof Branković 1689. godine u Oršavi izdaje proglas narodu “ Serbo, Bosano i Bulgarroslaveno slavenskago jazika…”

Fra Luka Dropuljić je prilikom putovanja u Carigrad 1845. godine napisao da ljudi od Sarajeva do Kratova “bosanski govore prifino”. Stjepan Verković preporučuje fra Grgi Martiću “ da sastavi bosanski narodni rječnik od svih stvarih i predmeta, kao što ga gdi od naroda nazivaju”. Kružić 1530. godine piše pismo Kacijaneru “bosniensibus litteris” Lišnjić 1672. godine tvrdi da “bosanički alfabet” potječe od sv. Jeronima i Ćirila i Metodija.

Mihovil Pavlinović veli da je Anto Knežević “ sve jednako živio u samoj slavi svoje Bosne: “Bosna, prva zemlja na svijetu, Bošnjaci najljepše govore; oni najbolji junaci; oni najpobožniji ljudi; u njih običaji čisti narodni.”. “ Fra Anto se razpripoviedao o čudestvima svoje Bosne i razpredao osnove o jugoslavenskom carstvu da se opet i ono vrti oko Bosne.”

Uvodnik “Bosanskog vjesnika”, 1866. godina : “ Tok povjesnice pričislio je osmanskoj državi različite zemlje i narode; ovi su manjeviše svi zadržali svoje narodne osobitosti, pa i sami predjeli u kojima žive, ponajviše su kao geografsko-istorični pojmovi stupili u sadašnjost. I Bosna je ovu istoričnu individualnost pri svim promjenama vremena zadržala, i njena prastara narodnost ovdje je preživjela bure prošlosti. Bosanski narod izražava narodnost u potpunom smislu, koja nije samo genetična nego i istorično spojena sa ovom zemljom, i nju ograničavajući takođe njom ograničavana , ostala je nepovređena različitošću vjeroispovjedi. “

Antun Radić je 1899. godine zapisao da se “ na dosta mjesta dovoljno i nehotice uvjerio, da je ime hrvatsko po Bosni i Hercegovini seoskom svijetu posve nepoznato.”

Massieu de Clerval u svom izvještaju o Bosni u 19. vijeku navodi sljedeće: “ Nema u Bosni, kao u drugim provincijama otomanskog carstva, mnogo rasa duboko podjeljenih jezikom i običajima, odbojnih po prirodi i nepomirljivih, što koegzistiraju na istoj teritoriji, bez ikakvog mogućeg jedinstva. U ovoj zemlji je samo jedna rasa, posve homogena ; religija je jedino ta koja je dijeli . Da postoji za tu slaveno-bosansku rasu pokretač jači od vjerskog razdora , njeno ujedinjenje odmah bi bilo gotov čin. To ujedinjenje je ovdje utoliko bolje pripremljeno što pojedine konfesije nisu kantonizirane u tome i tome kraju zemlje , nego su izmješane na svim linijama. Može se, istina, zapaziti da muslimani prvenstveno stanuju u gradovima; da grci dominiraju na istoku pokrajine, u Raškoj i u brdskim krajevima. Ova zapažanja nisu apsolutna : sreću se često miješana sela, gdje grci, muslimani i katolici žive jedni pored drugih i često u vrlo dobroj harmoniji, kada podbadanja izvana ne bude fanazizam i pitanja religiozne časti. Osjećaj zajednice koji je u stanju ove ljude sjediniti već postoji i treba ga samo razviti. Štaviše, sve razlike mogu nestati . Musliman, katolik i grk podjednako osjećaju ljubav prema svom rodnom tlu. Oni se podjednako ponose svojim imenom Bosanaca. To ime podsjeća muslimana na učinjene usluge carstvu od strane njegovih zemljaka, na privilegije koje su oni primili od sultana; na slavne ljude koje je dala ova pokrajina. Musliman je postao turčin a da nije ni najmanje prestao biti Bošnjak. Katolik ima potrebu da traži u daljoj prošlosti svoje nacionalne uzore,ali on je Bošnjak po osjećaju u najužem smislu riječi. Grk, za razliku od ove dvojice, možda će se vezati za nacionalnost širu od bosanske , ali i on ima taj lokalni patriotizam , koji je činjenica kod svih Južnih Slavena, naročito gorštaka. Vidio sam pravoslavne Bošnjake čak u Srbiji koji s ponosom ističu svoje porijeklo.”

Fra Jako Baltić 1862. godine komentariše dolazak carskog povjerenika u Bosnu koji je “ na putu svom svagdi Turke bosanske korijo, što turskim jezikom ne govore, zato naređivaše Mejtefe uzdizati i turski jezik učiti”.- “Što zakon Božji gaziš? Nas je Bošnjake Bog Slavljanim hotijo biti , ne Osmanlijam”.

Mehmed-beg Ljubušak piše sljedeće o pitanju nacionalnosti među južnim Slavenima: “ Što se tiče Hrvata i Srba, to su ogranci od jugoslavenskog viteškog naroda, kao što smo i mi isto jedan ogranak, te se na prvom mjestu nalazimo”. Radi se o Bosanskom interkonfesijalnom narodu.

Holandski rječnik stranih pojmova i riječi “Algemeene Kunstwoordentolk” iz 1900. donosi popis slavenskih naroda a to su Bohemijani, Moravljani, Rusi, Hrvati, Slovaci, Srbi, Bošnjaci, Dalmatinci, Crnogorci i Bugari.

U pismu Dubrovačke općine carinicima u Bosni 1376. godine jasno se razlikuju slavenski Bošnjani od romanskih starosjedilaca tj. Vlaha: “…portar lo vostro plumbo da quelli Vlachi et Bosgnani”. Ovo je važan dokaz da termin “Bošnjanin” nije puka geografska oznaka nego da označava pripadnika srednjevjekovnog bosanskog slavenskog naroda.

„Dragoljub“, 1867. godine:
„Čekaj malo, čekaj rode!
Dok i tebi zgoda dojde.
Bit će i tvom robstvu svrha,
Dok se turska sila skrha.
Više nikad Turska sila
Biti neće ko što j bila
Bošnjak jednom ustat mora
Tomu pako sad je hora!“

„Dubrovnik“ – NšD, 1866. godine :
„Čim Padišah krene na Srbiju
Ustati će listom Karamani,
Grci će mu udrit iza legja,
S bokova će Bugar i Arbanas,
A pod mojim stijegom na susret
Poći će mu Bošnjak i Srbjanac.“

sanjak-of-bosnia

fra Antun Knežević: “Neke nase komsije vrlo se ljute, sto se dicimo i ponosimo nasim starim imenom, jezikom i obicajima i sto pod zivu glavu necemo da prigrlimo njihovo ime za oznaku narodnosti i jezika. U napadajima na nas slozne su nase komsije, koje cemo, da se bolje razumijemo, nazvati Jovo i Ivo. No i jedan i drugi trazi od nas nesto drugo, jer izmedju sebe ne mogu – o zivu glavu – da se sloze. Prijatelj Jovo porucuje nam, da uzmemo njegovo ime, a prijatelj Ivo veli, jok Bosnjace, ti si moj i moras prigrliti moje ime“. Potegni tamo, potegni amo, a sve bez nasega pitanja. Od same ljubavi, a zbog svoje beskrajne svadje, prijatelji bi nas upravo raskinuli; da se nijesmo vec odavna tome priucili, mi bi se morali od cuda kameniti kao kulasinsko dijete. Al‘ ovako, kako stvari stoje, zapitacemo nase prijatelje, koji se bave perom i stampom: za sto se tako svadjate za nas, kad dobro znadete, da je Bosnjak od starine privikao diciti se jezikom i zvati se imenom svojim, da se vjerno drzi tradicija i uspomena svojih djedova. Slavni tarih (istorija) nase mile domovine sjeca nas onih vremena, kada se je nasa domaca vlastela u svakoj prigodi jasno i otvoreno izrazila o svojoj narodnosti, nazivajuci se ponosnim i junackim imenom Bosnjak. Gledamo na mnoge dokumente domacih spisatelja iz proslih vjekova, u kojima se uvijek spominje nase pravo narodno ime Bosnjak, a to su oni razlozi zbog kojih se i mi, kao njihovi zahvalni i vijerni potomci zovemo slavnim imenom Bosnjak. Od toga necemo niti smijemo otstupiti, toga cemo se imena drzati vijerno i stalno.“ Mi se ponosimo time, da je upravo nas jezik, a iz nase otadzbine uzet za osnovu knjizevnog jezika nasih komsija Srba i Hrvata. Glasoviti jezikoslovci Vuk Karadzic, Dancic, pa Ljudevit Gaj prenijeli su nas lijepi jezik u knjizevnost obaju recenih naroda, te ga prozvase kako su oni hotjeli jedni srpskim a drugi hrvatskim, a o nama nigdje ni spomena. Mi sigurno imamo prava diciti se, sto se nasim jezikom sluze danas u knjizevnosti nasi prijatelji Jovo i Ivo, a to ce nam bar svak priznati. Ali mi nikako ne razumijemo, zasto naziv, sto su ga oni nasem jeziku po svojoj volji, a bez naseg pitanja dali, sada nama po sto po to hoce da nametnu, pa nam cak brane, da mi u nasoj vlastitoj kuci svoj jezik oznacujemo imenom naseg naroda. To je slicno, kad bi nasem djetetu neko drugi po svojoj volji ime nadio. Tako postupanje i taj zahtjev mi ne odobravamo i nijesmo nikako kail. Ali cast i postenje obodvojici nasih prijatelja, Srbu i Hrvatu. Mi njihovu narodnost ne preziremo, mi na njiha krivim okom ne gledamo, mi nikad necemo zanijekati, da nijesmo od jugoslovenskog plemena, vec bas hocemo, da svakome jasno dokazemo, da smo mi Bosnjaci na prvom stepenu toga slavnoga roda. Ali uvijek ostajemo Bosnjaci kao sto su nam bili i pradjedovi i nista drugo. Dakle nek se dobro ogledaju po zemlji nasa braca, koji toliko stoljeca u Bosni i Hercegovini stanuju i zivu, a hoce da su Srbi ili Hrvati. Neka ovo lijepo prouce i promozgaju.” „Stepan, poslednji kralj bosanski“,Mirko Bogović, 1857. godine :

„Budi dika Bosne ponosite.
Bit ću i to, jer je cilj plemenit
Za koim težim. Ja sam pravi Bošnjak,
Ljubim dom svoj mili, merzim pako
Na te Turke, što se evo sada
Nam primiču ko kurjaci gladni
Kada stado njušeć obilaze,
Pa bi rado i nas ugrabili,
Ko što Serbiu ugrabiše jadnu.“

„I ja mislim, bratjo,
Da to nikad dobro bit ne može,
Jerbo kad se hristjan, k tomu Bošnjak
sa Turčinom druži, čini mi se
Kano da se druži i bratimi
Tavna noćca sa bielim danom
Živi oganj sa studenom vodom
Sa sokolom sivim cerni gavran,
a sa jelenom gorskim merki kurjak. „

„ Junaci su, svi pravi Bošnjaci,
Sve birani sivi sokolovi,
Vikli boju i tegobam bojnim,
Znadu seći i pobedu steći,
Moći se je u njih pouzdati.“

„Kolo“, Ivan Martinčić, 1847. godine:
„Zahtevati, da se n.p. Bugar, Bošnjak, Arbanas itd. naziva Turčinom zato . što su im zemlje spojene sa carstvom turskim, već je zato nemoguće, što predeli ti osobit imaju položaj zemljovidni; zato Bugar tako kao i Bošnjak Tursku nikad neće zvati otadžbinom svojom.“

„Starine“, JAZU, 1869. godine:
„Suprotiv nije nam poznat primjer , da bi se ovim imenom bio u pismu služio Bošnjak kršćanin jedne ili druge crkve, katoličke naime ili iztočne.“

„Bosanski prijatelj“ , 1861. godina:
„Narod u Bosni je jedan, i to slavjanski, nariečja ilirskoga, ono malo Ciganah i Jahudiah izvadivši. Turski govore činovnici osmanlie, i Bošnjaci Turci,koji su ga u medrezah naučili. Ostali bosanski Turci govore kako po selih tako i po varoših ilirskim jezikom koga oni „ bošnjačkim“ a Hristiani „bosanskim“ zovu.“
„Dođem pod selo „Bistricu“, kod kog je spomenuti grad Kozov; selo je na visokom visu, u šumi stećoj; stanovnici su katolici, i ima jih do 250 duša. Vele, da su ti svi starosidioci, t.j. pravi Bošnjaci, koje nit je moglo okrutničtvo tursko raztjerati, niz izturčiti.“

“Hrvatske narodne pjesme: što se pjevaju u gornjoj hrvatskoj krajini i u turskoj hrvatskoj”, Luka Marjanović, 1864. godine:„Za stanovnike turske Hrvatske ( bosanska krajina) ne znam pravo, šta su, jer ne govore niti da su Srbi niti Hrvati, već da su Mađari i Bošnjaci, a govore jezikom bosanskim ili bošnjačkim.“ „Pravila kako izobraževati ilirsko narečje i u obče slavenski jezik“, Mata Majer, 1848. godine: „Slovenci, Horvati, Slavonci i Bošnjaci redko kada menjaju ova pismena…“

„Universal geography“, Conrad Malte-Brun, 1828. godine:
„Muslimani Konstantinopolja vele za Bosance da su nevjernici; oni vode porijeklo od ratnika sjevernjačke rase…“

„Taits Edinburgh magazine“ , W.T, C.I.J., 1848. godine:
„ Bugari i Srbi, iako prirodno ratoborni kao Bosanci, su de facto miroljubivi.“

„Chambers encyclopaedia“, 1868. godine:
„Populacija se sastoji od Bosanaca,Hrvata, Morlaka, Crnogoraca, Turaka, Njemaca, Ilira, Dalmatinaca itd. od kojih većina pripada slavenskoj rasi. Bosanci ili Bošnjaci , koji čine trećinu stanovništva , su dijelom Muhamedanci a dijelom pripadaju Grčkoj i Rimokatoličkoj crkvi. „

„The Turkish empire: in its relations with Christianity and civilization“, 1862. godine:
„ U ovome se Bugari samo pokoravaju tendenciji koja je manje-više operativna u svim kršćanskim nacijama Turskog carstva. Bosanci,Moldavci, Vlasi i Srbi napreduju prema odvajanju od Bizantije.“

„Austria, Vienna, Hungary, Bohemia and the Danube, Galicia, Styria, Moravia, Buckovina, and the military frontier“, J.G. Kohl, 1843. godine:
„Mađari svih mogućih varijacija, Rusi, Slovaci, Srbi, Vlasi, Hrvati, Slavonci, Dalmatinci, Italijani, Grci, Armeni, Židovi, Cigani, Bugari i Bosanci su nacije s kojima smo se sreli tijekom našeg puta kroz Mađarsku.“

„Journal of the Royal Statistical Society“ ( Velika Britanija), 1865. godine:
„Albanci, Bosanci i Cigani su podjeljeni između muslimanskog i grčkog ubjeđenja ali oni nisu Turci.“

„Canada under successive administrations“, David Urquhart, 1839. godine:
„ Zamislimo da su Turci potpuno uklonjeni sa terena i da su ove zemlje ostavljene samo njihovim kršćanskim stanovnicima. Imali bi pet miliona Vlaha i Moldavaca, šest miliona Bugara, dva miliona Srba i Bosanaca…“

„Austria: containing a description of the manners, customs, character and costumes of the people of that empire“, Frederic Shoberl,1828. godine:
„Stoga dijalekti Rusa i Kozaka malo variraju od onih kod Bosanaca i stanovnika Dubrovnika čiji se jezik naširoko razlikuje od jezika njihovih susjeda – Dalmatinaca i stanovnika Karniole. Na isti način se Ruski jezik razlikuje mnogo od Poljskog jer su Rusi susjedi te nacije kao što su Bosanci susjedi Dalmatinaca.“

„Turkey,or,A history of the origin,progress and decline of the Ottoman empire“, George Fowler, 1854. godine:
„Među narodima slavenske rase koji su podložni Porti nalaze se Bugari koji su raštrkani duž Turske u Evropi te Srbi, Bosanci i Hercegovci kojih ima oko 1 000 000.“

„The literary garland,and british north american magazine“, Lovell and Gibson,1849. godine: „Pod trećom glavom se podrazumijevaju Venedi, Bugari, Bosanci, Srbi, Vlasi, Hrvati, Poljaci i Rusi.“

„An abridgement of universal geography“, Adriano balbi, 1835. godine:
„Slavenskoj rasi pripadaju Bugari, Bosanci , Crnogorci i Srbi u turskoj Dalmaciji“
„Slavenska rasa obuhvata Ruse, Poljake, Litvance, Bohemijance, Srbe, Bosance, Dalmatince, Bugare…“

„The Edinburgh gazetteer, or geographical dictionary“, 1822. godine:
„Sadašnji jezik Ilirije je slavenski koji se ponešto razlikuje u različitim provincijama; Bosanci ,navodno, govore ovaj jezik sa najmanje odstupanja od njegove originalne forme“

„The Leisure hour“, W.H. Miller, J. Macaulay, W.Stevens, 1876.godine:
„Bosanci su zajedno sa svojom slavenskom braćom uzeli učešće u velikoj bici na Kosovu i borili se protiv osmanskih snaga 1389. godine…“

U magazinu „Progress“ ( S. Fallows, E.A.Reed,E. buckley,R.T.Ely, UA, 1895) stoji da su Slaveni „ predstavljeni drevnim Sarmatima te modernim Rusima, Poljacima, Bohemijancima, Srbima, Bugarima, Bosancima i Hrvatima“.

„Evangelical Christendom“ iz 1857. od Slavenima evropske Turske:
„Ova rasa se sastoji od Bugara, Srba, Bosanaca, Hercegovaca i Crnogoraca.“

„Hrvati, Srbi i Dalmatini a Sa.Rimska Stolica“, Viekoslav Giorgić, 1860. godine:
„Najprvo trebaje da spomenem š kojim požrtvovanjem Dubravčani od postanka grada do najnovijeg doba nastojali su sa svom snagom poduprieti posle S. Stolice medju susiedniem Srbima i Bošnjacima…“

„Arkiv za povestnicu jugoslavensku“, I.K.Sakcinski,1851. godine:
„Isti papa dopušta Bošnjakom na molbu kralja Stepana Tomaševića, da mogu svetkovati dan Sv.Grigorja, kog Bošnjaci za svog zaštitnika drže…”

“The athenaeum”, J.Lection,1845. godine:
“Bošnjaci pripadaju velikoj slavenskoj porodici…”

“The Kaleidoscope:or,Literary and scientific mirror”, E.Smith, 1829. godine:
“Bošnjaci , zajedno sa Srbima i Bugarima, su slavenske rase i govore dijalektom tog jezika baš kao i Dalmatinci,Hrvati i Slavonci koji žive pod austrijskim carstvom. “

Europe, past and present, 1850. godine: “ Velikoj porodici odnosno plemenu Slavena pripadaju Rusi, Poljaci, Srbi, Bosanci, Bugari,Hrvati , Slavonci , Bohemijanci itd.”

The Spectator, 1856. godine:
“Gdje ( će naći) Srbe i Bošnjake koji će prestati izazivati tursku tiraniju stalnim neposlušnostima i pobunama?”

The Edinburgh new philosophical journal, 1849. godine o Bugarima:
“Sa svojim srodnicima Srbima, Bošnjacima i Hrvatima, oni čine porodicu koja je potpuno različita od Grka i Albanaca. “

Eclectic magazine, 1862.godine:
“Turčin bi mogao biti izbačen iz Evrope uz puko podržavanje pravednih i legitimnih aspiracija Bošnjaka, Srba, Grka i Crnogoraca koji bi oformili golemu i plodnu konfederaciju sa slobodnim gradom Konstantinopoljem kao prijestolnicom.”

Researches in the highlands of Turkey, 1869. godine:
“Iza njih (Bugara) se nalaze Srbi, Bošnjaci, Crnogorci i ostale slavenske rase”

The student’s manual of modern geography iz 1869. donosi popis južnoslavenskih naroda na kojem su “ Vendi Ilirije i Stirije, Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Crnogorci.”

The Reasoner iz 1846. godine u Slavene pod turskom vlašću ubraja Srbe, Bugare i Bošnjake.

Cyclopaedia of biblical, theological, and ecclesiastical literature, 1868. godine:
“Novi alphabet, po njemu nazvan Ćirilicom, je usvojen od strane većine istočnih Slavena (Bugara, Srba, Bosanaca, Slavonaca, Rusa, itd.).”

stecak-iz-donje-zgosce

 

priredio:Kenan Sarač

fotografije:flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik

 

Ljetopis matice srpske 1825 godine: U Bosni žive samo Bošnjaci

sanjak-of-bosnia

1825.g. prvi broj Ljetopisa matice srpske vidi JEDINO I ISKLJUČIVO u Bosni, Bošnjake “koji ispovjedaju ili islam, ili su rimokatolici ili pravoslavni”

“Bošnjaci žive izmeđ Drine, Verbasa,
Save, Dalmacie i Hema, čislom (brojem) 450.000;
ispovjedaju ili Islam;ili su Rimokatolici, ili pravoslavni.”

ljetopis-matice-srppske-1825

Matica srpska je najstarija književna, kulturna i naučna institucija srpskog naroda. Potreba nacionalne homogenizacije, prosvećivanja, kao i izdavanja srpskih knjiga, bili su osnovni razlozi za formiranje ovakvog Društva. Neposredni povod za osnivanje Matice srpske predstavljala je potreba za preuzimanjem Serbske letopisi (kasnijeg Letopisa Matice srpske), tada jedinog srpskog glasila, kome je prijetilo gašenje.

_ _ _

1844. Ilija Garašanin, Načertanije : “ Na istočnog veroispovedanija Bošnjake veći upliv imati neće biti za Srbiju težak zadatak Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački fratri.”

narcetanije-1

Ako Bošnjaci ne bi ovo primili, to bi otuda kao sigurno sledovalo raskomadanje Srba na provincijalna mala knjaževstva pod osobitim vladajućim familijama koje bi se nepremjeno tuđem i stranom uplivu predale; jer bi one među sobom sarevnovale i jedna drugoj zavidile. Ove familije nikad se ne bi dale više do toga dovesti da interes svoje koristi kakvoj drugoj familiji na žertvu prinesu, pa baš ni onda kad bi od takvog požrtvovanja napredak sviju ovi naroda zavisio.
(Načertanije – Ilija Garašanin)

_ _ _

pismo

ljetopis-matice-srpske-novi-sad-1925

priredio:Kenan Sarač

fotografije:flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik

IZ HISTORIJE FOČE : Kunovski zapis

 

Jedan zanimljiv zapis, pisan bosančicom.

Kunovski zapis

Oružnicki stražmeštar u Vikocu, g. Kasum Poljakovic, priposlao je zemaljskom muzeju slijedecu prijavu: „U jesen 1905. gradili su seljaci sela Jecmišta, opcine Vikoc, kotara Foce nanovo mlin u šumi „Homarine“ te su, kopajuci takozvanu magazu za mlinsko kolo, 2 metra duboko u zemlji i kamenju našli jednu borovu kladu, kojoj je bjelovina bila vec u zemlji struhla a samo luc još ostala. „Seljaci su ovu luc na dva komada presjekli i u njoj našli priloženo pismo. Ono je bilo u priloženu mušemu zamotano i poslanim drvenim klinom utvrdeno. „Pošto ovo pismo možda važi kao starina, šalje se zemaljskom muzeju na raspolaganje. U blizini od pola sata osim jelove i smrceve šume nema nikakovih znakova.“ Spomenik, što ga je nastojanjem gosp. Poljakovica dobio zemaljski muzej, pokazao se je kod pomnijeg ispitivanja jednim od najzanimivijih do sele u Bosni nadenih starih zapisa. Kako se razabralo, bijaše to zapis, napisan na tri komada papira široka 8 cm, a svaki dug oko 44 cm te na sastavcima sašivena koncem u prugu, koja je bila oko 130 cm duga. Da sastavci bolje drže, bili su još slijepljeni obicnim voskom. Ta pruga, pošto je bila od vrha do dna ispisana, savita je po duljini u traku, usku 4 cm, pa onda je bila smotana u gusto navijenu trubu. Pri namatanju zdrobili su se nutarnji zavoji trube te su se vec od prve tako smrskali, da je nemoguce procitati zadnje retke. Smotak ovio se komadicem platnene krpe i oblijepio voskom, da mu vlaga ne može nauditi a onda se taj smotak valjda usadio u rupu, probušenu u stablo jednoga bora te zacepio posebnim cepom, da ne ispane. Jamacno je prošlo dugo vremena, dok se je stablika oborila te ju zatrpala zemlja slojem, debelim dva metra. Kada je smotak stigao u muzej, pokazalo se odma, da je papir tako okorio i isprhnuo, da se nije smjelo u nj dirati a da se ne raspane sasvim u sitne komadice a možda i u mrve. Valjalo ga je zato umekšati, a to je postignuto na vlazi. Smotak sam položio na zdjelu punu nakvašena pijeska, ali tako, da se sama voda nikako ne dotice njega i pokrio ga staklenim pokrovcem. Tako je ostao neko vrijeme pod dojmom vlage, a kada se osvjedocih, da je struktura papira postala nešto elasticnijom, stao sam pomno i pažljivo odmatati smotak. Posao je posvema uspio a samo one partije, koje su od prve bile oštecene, ostale su oštecene. Nutarnji zavoji naime tako su zdrobljeni da nije, kako rekoh, bilo moguce procitati zadnjih redaka, a vanjski zavoji prilijepili su se uz vosak, kojim je smotak bio zaliven te su se i oni raspali u nekoliko sitnih smrvljenih komada, tako da osim nesuvislih slova nije moguce procitati prvih deset redaka. Prije nego li se smotak zamotao u krpu obrezala mu se još desna strana — možda za to, da bude iz vana ugledniji, ali se time i rukopis nešto okrnjio, jer je papir na desnom rubu izrezan vijugastim pravcem. Ali, prem je time i po koje slovo odrezano, nije to ipak smetalo u toliko, a da se ne bi mogao procitati tekst. Zapis, kome se kako rekoh prvih deset redaka ne da procitati, pocimlje nabrajanjem cijeloga niza muslomanskih imena, jamacno zemljovlasnika, kojima bi on imao biti u prilog, a svrha zapisu je bila, kako se iz daljnjega teksta razabire, ta, da štiti „kunovski meteh“ od davla, studena grada i suhoga vjetra, dakle da cuva usjeve od nepogode vremena. Kunovo je danas još opcina kotara focanskog a sastoji se osim sela Kunova još od slijedecih sela: Crnobojevica, Gradojevica, Pribišaca, Robovica, Rujica, Sadica, Šahbaza i Vjetrnik-planine. Današnji žitelji iskljucivo su muslomani, a da je to tako bilo i u doba, kada je zapis sahranjen u borovom dubu, svjedoce nam muslomanska imena u pocetku njegovom. Da je u Bosni bila vjera u koristovanje zapisa veoma rasprostranjena, imao sam prilike više puta isticati a posebna vrsta tih zapisa imala je da štiti usjeve. Ti poljski zapisi obicno su bili pisani oštrom halatkom na komadicu olovne ploce, koja bi se smotala u trubu i zakopala u doticnu njivu. Takav jedan zapis priopcio sam vec u ovom Glasniku god. 1889., sv. IV., str. 100. u 101., a od onda dospjelo je i drugih u muzej, kojima je bila ista zadaca i koje cu prilikom opisati. Ovaj se zapis od potonjih razlikuje time, što je pisan na papiru, a pošto se može pretpostavljati vjerovanje, da ce samo tako dugo imati krijepost, dok mu se slova mogu citati, zaviše ga s tolikom pomnjom u platno i vosak te ga usadiše u lucev panj. Pošto je selo, na koje se odnosi, muslomansko, valjalo bi pretpostaviti, da ce zapis biti pisan turskim pismom a izdan od kakog hoce, ali to nije, nego je pisan bosancicom a pisao ga je, sudeci po jednome dijelu njegovom, koji nam iznosi latinski tekst, jamacno katolicki svecenik. Taj latinski tekst možda je najzanimiviji, jer nalazimo u njem rijetki slucaj, gdje se u Bosni upotrebljava bosancica za pisanje latinskih tekstova. Ne upuštajuci se u potanki tumac teksta, iznosim ovaj sam u prepisu i transkripciji koliko je bilo moguce oboje ustanoviti a prepuštam strukovnjaku da ustanovi, koje su partije iz evandela, iz povjesti apostola, iz apokalipse, psalma ili iz apokrifnog pisma Isusova, poslana toparhu edeškome Abgaru. Slova su u zapisa dosta jasna, osim malih nepravilnosti pismo je posve korektno pisano, dakle od vješta pera, a duga, uska kolumna zarubljena je sa oba kraja vertikalnom linijom. Sudeci po nekim osebinama u transkripcije latinskoga dijela, možemo zakljuciti, da je pisac svoju latinštinu naucio u Italiji, jer piše „unicenite“ i u Ugarskoj jer cesto transkribira „s“ sa š, a st sa š. Bio je to dakle fratar, koji je prošao škole, obicne u prošlim vijekovima za naobrazbu bosanskog svecenstva: najprije u Slavoniji ili Ugarskoj a onda u Italiji. Zapis glasi: Transskripcija. Pajazitov, Mustafiv i Hamzin i Dautov i Kasumov i Hasanov i Perhatov i Mezitov Mehemedov i Ceprcin i Pajazitov, Huseinov, Ramadanov, Alin Jagupov, Ala-uzov Hasanov iCat…..cica i Muratov i Perhatov, Kasumov, Junuzov, Velin, Jahin. Molitva ot treska i ot groma i ot besa i ot grada.
(autori: DR.T.) – GLASNIK ZEMALJSKOG MUZEJA,01.07.1906

_ _ _ _ _

Kunovski zapis   2

Kunovski zapis   3

Dio pripadnika Crkve bosanske, i to u zemljama hercega Stjepana, Pavlovića i Kovačevića, dakle u Hercegovini i istočnoj Bosni, slijedio je svoju raniju vjeru i izvjesno vrijeme nakon turskog zauzeća Bosne.

Zanimljiva je pojedinost da se još oko 1560-1565. godine, a moguće nešto i kasnije, našao u bosanskoj sredini neki učeni bosanski krstjanin, koji je na molbu novoobraćenih muslimana, nastanjenih u selima koja su ranije sačinjavala metoh (manastirsko imanje) u Kunovu kod Foče, napisao za te dojučerašnje vjernike Bosanske crkve tzv. Kunovski zapis. To je magijski zapis sa citatima iz Novog zavjeta koji su pripadnici Crkve bosanske veoma poštovali, ali i sa dosta apokrifnih elemenata, koji je imao svrhu da zaštiti Kunovski metoh od prirodnih nepogoda (udaraca groma, gràda, studeni, zlih vjetrova i sl.). lz sadržaja zapisa vidi se da su vjernici Crkve bosanske smatrali da je đavo taj koji prouzrokuje sve ljudske nedaće, pa se prijeti đavlima – koji nose imena iz paganske i lokalne tradicije – da se okane da nanose štetu usjevima u selima Kunova.

Naziranje da je đavo uzročnik zla odražava dualistični koncept. I prema bogumilskoj Tajnoj knjizi Satana je stvorio grom, kišu, gràd i oblake i nad njih poslao svoje sluge – anđele. Također sinodik cara Borila od 1211. godine u tački 44. izriče anatemu i protiv onih koji „Sotonu označavaju kao davaoca kiše i grada“. I katari su pripisivali đavolu odgovornost za oluje, gràd, poplave, vatre. Zato i Kunovski zapis, utječući se za spas metoha, ne upućuje molitve Bogu, već se prijeti đavIima. Među đavlima koji se nabrajaju spomenut je i Kozodorac, a u samom Kunovu ima pećina zvana Kozlodolac u kojoj se nalaze ostaci nekih zidnih slikarija. To bi moglo biti pećinsko kultno mjesto, kakvih se, izgleda, još nalazi ponegdje u Bosni; poznato je da su i francuski katari u pećinama, također sa slikarijama, održavali svoje kultne sastanke.

Kunovski zapis pisan je bosančicom, dijelom i na latinskom jeziku (riječ je o priči o Abgaru, koja je i inače bila popularna u bogumila, pa je u južnoslavenskim zemljama prešla u pravoslavnu i u katoličku književnu tradiciju). Zapis je bio smješten u stablo jednog bora koji je imao dominantan položaj nad imanjima kunovsklh težaka. Pronađen je, zatrpan dublje u zemlju, godine 1905.

U Kunovu su se još nakon turskog zauzeća Bosne nalazile „krstjanske zemlje“, što indicira da je tu bio jedan od patarenskih centara. U turskom defteru od 1477/1478. spomenut je u Kunovu gost Cvjetko. Okolnost da je stoljeće nakon turskog osvojenja sastavljen na autentičan način jedan komplikovan bogumilski tekst, svjedoči da se Crkva bosanska duže održala u Bosni i nakon 1463, iako su joj zadati strahoviti udarci još potkraj bosanske državne samostalnosti.

Kunovski zapis je dragocjeno svjedočanstvo bogumilsko-muslimanske simbioze. U zapisu je poimence navedeno 29 muslimanskih imena kunovskih domaćina, čija je imanja zapis trebao zaštititi. Kunovski težaci, imenom Hasan, Pajazit, Durmiš, Mustapa, Daut, Perhat, Jagub, Jaho, Kasom i dr., očito vjerujući u djelotvornost zapisa koje su pravili kao bogumili, obratili su se nekom svom bivšem duhovnom pastiru da im napravi taj zapis. Bio je to učen duhovni pastir. On je vjerojatno tekst napisao po već ustaljenim formulama, ali je znao toliko latinski, da je u tekst dodao formulu (na latinskom): „u čast Boga i za oslobođenje domovine“ eksklamirajući tako želju za oslobođenjem Bosne od turske vlasti.

Kunovski zapis spada u red široko praktikovanih tzv. dvostrukih zapisa. O njima govori turski anonimus u spisu iz 1585. godine. Opisujući bosanske obraćenike na Islam, koje naziva poturi, anonimus, među ostalim, tvrdi da nose dvostruke zapise, jedne od popa, a druge od hodže.

Ovaj zapis predstavlja jedan segment koji podsjeća na rastrojstvo u kome se našla Crkva bosanska. Progon posljednje dvojice bosanskih kraljeva predstavljao je početak kraja, a onda je turskim osvojenjem došlo do egzodusa bogumila iz Bosne, pa do pribjegavanja kršćanskom pravovjerju (katolicizacijom, odnosno primanjem pravoslavlja). Međutim, najveći dio vjernika Crkve bosanske, uključujući gro onih koji su u jesen 1459. nasilno pokatoličeni, prešli su na islam. Samo izuzetno, u pojedinim porodicama, pojedinci su ostali kroz generaciju-dvije postojani u staroj religiji.
(Muhamed Hadžijahić Poglavlje iz knjige: ISLAM I MUSLIMANI U BOSNI I HERCEGOVINI, Izdavač: El-Kalem, Sarajevo, 1991. god.)

Kunovski zapis   4

_ _ _ _ _

Islam i muslimani u Bosni i Hercegovini

 

Postojanje dvojakih zapisa, od „hodže i od popa“ o kojima autor rukopisa iz 1585. godine podrugljivo govori, potvrđeno je i takozvanim Kunovskim zapisom koji je otkriven 1905. godineu selu Ječmište, iznad sela Kunova (općina Foča). Kunovski zapis nalazio se u unutrašnjosti borove klade dva metra duboko u zemlji. Svrha zapisa napisanog bosančicom s latinskimdijelovima bila je zaštita dvadeset i devet muslimanskih porodica koje se u zapisu poimeničnonavode:
„…o(t) (tres)ka i ot di(ja)vo(la) (i) ot zlogo gra(da) i gro(ma) (i) suhogo vet(ra) (i)da(žda) (stude)nag(o)….

56
Muslimani Kunova, su, po mišljenju dr. Muhameda Hadžijahića,zatražili od nekog svećenika, vjerovatno Crkve bosanske, da im sastavi zapis koji bi trebaočuvati njih i njihovo selo od prirodnih nepogoda. Premda svi muslimani, u zapisu se prirodnenepogode tjeraju sa:
„…arhangelom Mihailom, sa vasemi silami nebeskiemi, i Gavrilom, i sa sedem rieči koe reče Hristos na krstu vise(ći) Bogu: ‘Oče, prosti onim koi me muče za ljubav
tvoju. I ja prostim za ljubav tvoju!
‘“
57
Korištenje crkvene terminologije u svrhu zaštite muslimanai njihovog mjesta jasno upućuje na dokaz da je islam u Bosni i Hercegovini, premda vrlo rano imasovno prihvaćen, ipak postepeno potiskivao nasljeđene navike i običaje, prvenstvenostanovnika sela gdje je prosvjećivanje bilo najslabijeg intenziteta. Interesantno je da je Kunovskizapis nastao
58
približno u isto vrijeme, u šezdesetim godinama XVI vijeka, kada i anonimnirukopis iz 1585. godine čija se historijska vrijednost time još više potvrđuje.
(mr. Elvir Duranović ŠIRENJE ISLAMA U BOSNI I HERCEGOVINI prihvatanje osmanske vlasti ili islamske vjere)

_ _ _ _ _

Fatih Hadžić TASLIDŽA - PLJEVLJA

„Kunovski zapis“ je nastao između 1560 i 1565. godine, u kraju koji je graničio sa nahijom Kukanj. Ovaj zapis je pisan bosančicom, a dijelom i na latinskom jeziku što ukazuje da su ovi krajevi pripadali „kristijanskoj zemlji.“ U ovom zapisu pominju se poimenično 29 muslimanska imena kunovskih seljaka. Neka od pomenutih imena su Hasan, Bajazit, Mustafa, Daut, Ferhat, Jakub i dr.Iz sadržine
ovog dokumenta se vidi da su na ovom prostoru živjeli bogumili,koji su potom primili vjeru islam.
(Fatih Hadžić TASLIDŽA – PLJEVLJA)

Bosanicom pisani turski tekstovi

_ _ _ _ _

priredio:Kenan Sarač
fotografije: flick ekranportal13/fb PutnikNamjernik
_ _ _ _ _

Foča 1992. – 1995. : Kazneno-popravni dom

 

Od 10. aprila 1992. godine do početka juna 1992. godine na području Foče i njene okoline
izvršena su masovna hapšenja nesrpskih civila, muškaraca, uglavnom Muslimana koji su
odvedeni u KP dom.

Zatočenici su osim iz Foče bili i iz susjednih opština, Goražda i Čajniča,
te iz mjesta s područja opštine Foča, Ustikoline, Tjentišta, Miljevine i Jeleča.

Svi zatočenici (muškarci, Muslimani, civili) su 17. aprila 1992. godine iz zatočeničkog objekta Livade prebačeni su u KP dom u Foči.
U maju 1993. godine jedan broj zatočenika iz Bileće prebačen je takođe u KP dom u Foči.

Deportacija iz CG

Zbog stalnih hapšenja Muslimana KP dom je tokom prvih mjeseci bio pretrpan. Broj
zatočenih je ponekad iznosio i do 750 ljudi, a smanjivao se od jeseni 1992. do 1993. godine,
kada je ostalo 200-300 zatočenika.

...a  kako ćeš tek razlikovati čovjeka i vuka 3
U KPD-u Foča bilo je oko 1000 ljudi. Prema iskazima svjedoka, najgori je bio august 1992., kada su ljudi najviše izvođeni i premlaćivani, a najčešće nisu vraćani. „FVS 119“ najbolje se sjeća Vidovdana 28. juna 1992., kada je dovedeno oko 50 ljudi. Odvođeni su svaku večer od 17.30 do 22.00 sati. Ko god je tad odveden nije se vratio, kazao je, dodajući kako smatra da su sva tijela bačena u Drinu. Napomenuo je da su prvo odvedeni intelektualci, imućni ljudi ili članovi SDA.

Sjeća se i 17. septembra 1992. kada je stražar Milorad Vuković zatražio od njih da se dobrovoljno popišu za branje šljiva. Odvedeni su Sulejman Čelik, Avdo Hodžić, Suad Borovina, Rasim Kajgana, Džemal Vahida, Refik Veiz, Murat Crneta i drugi. Na upit ostalih logoraša zašto su ovi otišli bez osobnih odijela i stvari, tamošnji stražar je odgovorio da će oni tamo dobiti druga odijela i da će se vratiti. „FVS 119“ zna da se Sulejman Čelik nikada nije vratio jer su njegovi posmrtni ostaci pronađeni pri ekshumaciji.

...a  kako ćeš tek razlikovati čovjeka i vuka 1

Blizu KPD-a Foča povremeno je slijetao helikopter. Kad god bi se spustio dogodile bi se „razmjene zatočenika“, a ustvari je to značilo ubijanja, kazao je. Ne zna ko je dolazio helikopterom, ali po priči jednog logoraša koji je bio u blizini na prinudnom radu riječ je o Radovanu Karadžiću, Veliboru Ostojiću i Momčilu Mandiću.
Delegacija MKCK prvi put je došla u KPD Foča krajem juna 1993. Navodno je dolazila i prethodne godine, ali joj nije dopušteno ući. Ovaj svjedok je kazao da je pri dolasku te delegacije „sakriveno“ 20 ljudi, među kojima je Aziz Torlak, koji je s njim bio zatočen u sobi br. 16.

„Čuo sam da je Aziz 7. jula 1993. odveden rano na razmjenu, ali od tada ne znam za njega. Dok sam bio u Kuli čuo sam da su ga htjeli razmijeniti za nekog vojvodu, ali je vojvoda ubijen pa su ubili Aziza“, kazao je „FVS 119“.

images(15)

Dževad Lojo je tokom zatočeništva smršao više od 40 kilograma. U jednom je trenutku imao 48 kilograma. Čak i nakon što se sredinom 1993. godine hrana poboljšala teško je dobivao na težini. Stalna izloženost studeni izazivala je oticanje zglobova, šaka i gležnjeva.

Među zatočenicima koji su premlaćivani su i: Džemal Vahida, Enes Uzunović, Aziz Šahinović,Elvedin Čedić, Kemal Dželilović, Halim Konjo, Mustafa Kuloglija, Midhat i Zaim Rikalo, Munib Veiz, Ramo Džendušić, Nail Hodžić, Emir Frašto, Husein Rikalo, Nurko Nišić, Esad Kiselica,Adil Granov, Latif Hasanbegović, Adnan Hasković, Halim Seljanci, Kemal Isanović i Emir Mandžo. U KP dom su dolazili Boro Ivanović, Dragan Zelenović i drugi i tukli zatočenike.
Edhem Bunda je bio duševno poremećena osoba koja je bila sklona samoozljeđivanju. Zbog
teških zatočeničkih uslova i gladi nije mogao da kontroliše svoje postupke. Jedne noći
pronašao je britvu koju su neki zatočenici koristili za brijanje i odrezao sebi komadić uha.
Odveli su ga do medicinskog tehničara koji ga je previo. Iduće večeri ponovo je došao do
britve i odrezao sebi sve nokte na rukama. Bio je toliko gladan da je jedno jutro pojeo tvrdo
kuhano jaje s ljuskom, a jeo je i kukce ako bi ih ulovio.
Ejub Durmišević imao je otprilike 75 godina kada je zatvoren u KP dom. Često su ga slali u
samicu koju je dijelio sa još dva zatočenika. Ta ćelija je bila toliko mala da su njih trojica
morali da spavaju postrance jedan uz drugoga, jer nije bilo moguće spavati na leđima.
Durmišević je imao tešku povredu na uhu i krvna žila mu je bila otvorena. Zatražio je
ljekarsku pomoć, ali mu je uskraćena dok je bio u samici.
Tokom ljeta 1992. godine, dok su zatočenici formirali red za obrok, invalid Edhem Gradišić,koji je bolovao i od epilepsije, požalio se na male porcije hrane. Zbog toga su ga tri stražara tukli tako snažno da je odletio i pao na suprotnu stranu kantine. Dok je ležao na stomaku, dvojica od njih su ga uhvatili za noge, izvukli iz kantine i odveli u samicu.

Ahmet Durić je tri ili četiri dana bio zatvoren u samici sa još 15 zatočenika. U noći 22. na 23.
april 1992. godine u ćeliju su ušla vojnici u uniformama noseći džepne lampe. Zatočenicima
je rečeno da gledaju ravno u džepne lampe koje su im uperili direktno u oči. Oni koji nisu
mogli držati oči otvorene ili bi skrenuli pogled od svijetla zadobili bi udarac. Durić je dobio
tako snažan udarac nogom u glavu da mu je lice skroz poplavilo, a do sljedećeg jutra pojavila se i ogromna oteklina.
Sredinom juna 1992. godine Emir Mandžo je odveden do kapije KP doma, gdje je brutalno
pretučen od strane vojnika Zorana Vukovića iz Jošanice i stražara KP doma Zorana Matovića.
Zoran Vuković ga je udario vojničkom čizmom u vilicu od čega se Emir Mandžo onesvijestio.
1000 nestalih Fočaka.jpg
Početkom jula 1993. godine zatočenik (FWS 216) je pobjegao iz KP doma, ali je ubrzo
uhvaćen i zatočen u ćeliji za izolaciju gdje je zadržan 28 dana. Za to vrijeme su ga Savo
Todović i drugi stražari tukli lancem i golim rukama po cijelom tijelu. Savo Todović je zbog
bijega ovog zatočenika rekao ostalim zatočenicima da će za kaznu njima svima biti smanjene porcije hrane i da će rad i ljekarska pomoć biti zabranjeni.
Od juna do avgusta 1992. godine stražari pod komandom Mitra Raševića, te civilni i vojni
policajci i vojnici koji su ulazili u KP dom, zatočenike u upravnoj zgradi su udarali palicama,
motkama i pesnicama ispitujući ih da li imaju sakriveno oružje. Od juna 1992. godine do
marta 1993. godine u najmanje dva navrata, stražari su teško pretukli Nurka Nišića,
prijeratnog službenika opštinske uprave i člana Stranke demokratske akcije (SDA). On je
nestao iz KP doma.
Omer Kunovac je bio gluhonijema osoba iz Ustikoline koja je umrla od posljedica
premlaćivanja. Kunovac je nakon premlaćivanja imao strašne bolove u stomaku i unutarnje krvarenje. Zatočenici koji su bili medicinske struke razgovarali su o njegovom zdravstvenom stanju sa stražarima i preporučili su da se hitno prebaci u bolnicu. Rečeno im je da to ne dolazi u obzir i Kunovac je bio prisiljen da s ostalim zatočenicima ode do kantine. Tek kad se srušio u kantini, dozvolili su da mu se hrana donosi u njegovu prostoriju. Patio je od hroničnih bolova tri sedmice sve dok nije umro 11. juna 1993.

Foča – zatočenici zloglasnog logora KPD Foča.jpg

Tokom zatočeništva, sledeći zatočeni su ustreljeni ili su podlegli povredama koje su im
nanešene premlaćivanjem: Alija Altoka, Salem Bičo, Abdurahman Čankušić, Enko Čedić,
Kemal Dželilović, Mate Ivančić, Halim Konjo, Adil Krajčin, Mustafa Kuloglija, Krunoslav
Marinović, Nurko Nišić, Husein Rikalo, Midhat Rikalo, Zaim Rikalo, Ševal Šoro, Kemal Tulek,Munib Veiz i Zulfo Veiz, kao i nepoznat broj drugih neidentifikovanih zatočenika.

Zatočenik Enes Hadžić je bolovao od čira na želucu, a njegovo se zdravstveno stanje
pogoršalo nakon što je ostao bez lijekova. U junu 1992. nastupilo je unutrašnje krvarenje i
počeo je da povraća krv. Umjesto da stražari pozovu ljekara ili da Enesa Hadžića odmah
prebace u bolnicu, zaprijetili su zatočenicima i ništa nisu učinili. Enes Hadžić je odveden u
bolnicu tek idućeg dana, kada je umro.
Šefko Kubat je preminuo usljed kasno ukazane ljekarske pomoći, a zbog uslova u logoru, Juso Džamalija je izvršio samoubistvo vješanjem.

Nermin Pašović - Dženan Karabegović
Veliki broj zatočenika u KP domu je nestao između avgusta i oktobra 1992. godine, u vrijeme dok je Krnojelac bio upravnik. Krajem avgusta 1992. godine Savo Todović je na odredište u Crnu Goru lično ispratio 55 zatočenika. Na granici sa Crnom Gorom (u Nikšiću) presreli su ih pripadnici srpske vojske i vratili ih, da bi narednog dana 35 starijih i bolesnih zatočenika autobusom bilo deportovano u Rožaje u Crnoj Gori, a preostalih 20 zatočenika odvedeno je u nepoznatom pravcu od kada im se gubi svaki trag.
Između 35 i 60 zatočenika je 17. septembra 1992. godine izvedeno van kruga KP doma
navodno na branje šljiva i odvedeni su u nepoznatom pravcu od kada im se gubi svaki trag.
Tada su odvedeni: Mirsad Hadžimešić, Amer Karabegović, Husein Korjenić, Hajro Klinac,
Samir Mujezinović, Halid Konjo, Murat Crneta, Rasim Kajgana, Džemal Balić, Murat Deleut i mnogi drugi.
Tijela dvojice od tih zatočenika – Murat Crneta i Halid Konjo kasnije su pronađeni u masovnoj grobnici kod Previle u blizini Goražda.

Nedžib Lojo 1941 - 1992
Krajem septembra 1992. godine, slovenačkog fotoreportera Alojza Krivograda zvanog Futy,na putu prema Goraždu, zarobili su srpski vojnici i zatvorili u samicu u KP domu u Foči. Njega su 11. decembra 1992. godine zajedno sa zatočenicima Azizom Šahinovićem, Fahrudinom Malkićem, Ekremom Čengićem, Halimom Dedovićem, Ibrahimom Kafedžićem i Nazifom Lagarijom stražari odveli u nepoznatom pravcu. Posmrtni ostaci Alojza Krivograda pronađeni su 2001. godine u jami Piljak kod Foče.
Prema procjenama Tužilaštva MKSJ iz KP doma u Foči nestalo je najmanje 266 zatočenika.
Posmrtni ostaci jednog broja nestalih zatočenika u poslijeratnom periodu pronađeni su u
masovnim grobnicama na lokacijama rudnika Miljevina I, II, III te u jami Piljak, opština Foča.

Edib Selmanović Ac 2

Iz KP doma u Foči je od juna 1992. do marta 1993. godine nestalo najmanje 200 zatočenika,
Muslimana i drugih nesrba koji su deportovani i prebačeni na nepoznata mjesta. Većina se
još uvek vodi kao nestali:
1. Aljukić Nedžib, sin Šabana, rođen 1964.
2. Srnja Salko, sin Atifa, rođen 1965.
3. Srnja Muamer, sin Esada, rođen 1965.
4. Šljivo Omer, sin Salka, rođen 1967.
5. Šljivo Hamdo, sin Salka, rođen 1971.
6. Šošević Sulejman, sin Izeta, rođen 1960.
7. Zametica Edin, sin Avda, rođen 1968.
8. Zametica Elvedin, sin Avda, rođen 1968.
9. Šalaka Ekrem, sin Avda, rođen 1971.
10. Balić Edhem, sin Šerifa, rođen 1963.
11. Šukalo Jasmin, sin Šabana, rođen 1967.
12. Karović Ramiz, sin Muja, rođen 1961.
13. Kovačević Esad, sin Džemala, rođen 1963.
14. Kurtović Nijaz, sin Osmana, rođen 1971.
15. Kurtović Edin, sin Husnije, rođen 1971.
16. Čankušić Derviš, sin Naska, rođen 1940.
17. Kajgana Rasim, sin Alije, rođen 1950.
18. Borovina Suad, sin Edhema, rođen 1959.
19. Klapuh Suad, sin Sulejmana, rođen 1964.
20. Šoro Esad, sin Tahira, rođen 1955.
21. Korjenić Husein, sin Hajdara, rođen 1968.
22. Balić Džemal, sin Meha, rođen 1937.
23. Muminović Edib, sin Himza, rođen 1956.
24. Mušanović Kasim, sin Murata, rođen 1945.
25. Šoro Izet, sin Memije, rođen 1962.
26. Mušanović Edhem, sin Hasana, rođen 1955.
27. Karović Nezir, sin Muja, rođen 1957.
28. Džano Ramiz, sin Halima, rođen 1953.
29. Čelik Sulejman, sin Uzeira, rođen 1941.
30. Šoro Suljo, sin Edhema, rođen 1951.
31. Muratović Uzeir, sin Šabana, rođen 1956.
32. Srnja Mirsad, sin Abdulaha, rođen 1955.
33. Šabanović Ferid, sin Mušana, rođen 1958.
34. Čengić Ekrem, sin Avda, rođen 1940.
35. Malkić Fahrudin, sin Nazifa, rođen 1948.
36. Kafedžić Ibrahim, sin Avda, rođen 1948.
37. Dedović Halim, sin Hasana, rođen 1935.
38. Lagarija Nazif, sin Salka, rođen 1937.
39. Ćemo Edin, sin Meha, rođen 1970.
40. Ćemo Meho, sin Saliha, rođen 1930.
41. Divović Munib, sin Sejmena, rođen 1961.
42. Đozo Smail, sin Ibra, rođen 1956.
43. Džinić Hakija, sin Murata, rođen 1929.
44. Hambo Atif, sin Ibra, rođen 1937.
45. Krajčin Ferid, sin Hasana, rođen 1965.
46. Krajčin Hasan, sin Husa, rođen 1932.
47. Lepir Vejsil, sin Ahmeta, rođen 1958.
48. Mazić Šaban, sin Sulejmana, rođen 1964.
49. Mekić Kasim, sin Rama, rođen 1940.
50. Mekić Vahid, sin Šerifa, rođen 1959.
51. Mekić Suljo, sin Kasima, rođen 1967.
52. Musić Rasim, sin Ragiba, rođen 1964.
53. Oruč Halil, sin Muja, rođen 1926.
54. Ramić Ramiz, sin Himza, rođen 1962.
55. Rizvanović Murat, sin Alije, rođen 1932.
56. Rizvanović Nedžib, sin Murata, rođen 1963.
57. Subašić Mirsad, sin Salka, rođen 1968.
58. Subašić Salko, sin Halila, rođen 1947.
59. Ahmetspahić Vehid, sin Osmana, rođen 1965.
60. Ćerimagić Mehmed, sin Avda, rođen 1935.
61. Ćerimagić Šefik, sin Base, rođen 1937.
62. Dedović Ramiz, sin Hamida, rođen 1972.
63. Hajrić Dževad, sin Džafera, rođen 1958.
64. Isanović Ibrahim, sin Fehima, rođen 1960.
65. Kobiljar Rasim, sin Nedžiba, rođen 1958.
66. Kovač Senad, sin Edhema, rođen 1974.
67. Krkalić Kemal, sin Rasima, rođen 1965.
68. Kuloglija Salih, sin Agana, rođen 1949.
69. Matuh Alija, sin Muja, rođen 1969.
70. Murguz Mujo, sin Aziza, rođen 1962.
71. Reko Huso, sin Hasiba, rođen 1946.
72. Salčinović Nusret, sin Osmana, rođen 1954.
73. Softić Zijad, sin Muja, rođen 1964.
74. Suljević Abdulah, sin Alije, rođen 1962.
75. Šabanović Elvir, sin Ferida, rođen 1974.
76. Šljivo Mehmedalija, sin Hakije, rođen 1966.
77. Šoro Enes, sin Tahira, rođen 1975.
78. Alibašić Remzija, sin Ibra, rođen 1947.
79. Pašović Ismet, sin Hasana, rođen 1926.
80. Karabegović Dženan, sin Asima, rođen 1959.
81. Hadžimešić Mirsad, sin Avda, rođen 1957.
82. Lagarija Salih, sin Nazifa, rođen 1965.
83. Karabegović Amer, sin Ahmeda, rođen 1967.
84. Nikšić Sejad, sin Vehbije, rođen 1956.
85. Nikšić Kemo, sin Munira, rođen 1959.
86. Nikšić Mustafa, sin Adema, rođen 1957.
87. Šljivo Salko, sin Omera, rođen 1944.
88. Srnja Jusuf, sin Mustafe, rođen 1968.
89. Bičo Enes, sin Mustafe, rođen 1962.
90. Jahić Bego, sin Nurifa,rođen 1969.
91. Dželil Alija, sin Ramiza, rođen 1955.
92. Džinić Dževad, sin Hakije, rođen 1960.
93. Aljukić Šaban, sin Smajila, rođen 1938.
94. Borovina Ramiz, sin Edhema, rođen 1962.
95. Sudar Jasmin, sin Mustafe, rođen 1962.
96. Čaušević Ismet, sin Bećira, rođen 1950.
97. Granov Murat, sin Nedžiba, rođen 1958.
98. Mezbur Esad, sin Šaćira, rođen 1957.
99. Mulavdić Nedžib, sin Avda, rođen 1962.
100. Muratović Avdo, sin Selima, rođen 1963.
101. Aljukić Munib, sin Hasana, rođen 1957.
102. Hodžić Šefik, sin Halila, rođen 1950.
103. Istrefi Rrahim, sin Šerifa,
104. Dedović Hilmo, sin Ramiza, rođen 1961.
105. Kršo Emin, sin Sulejmana, rođen 1960.
106. Žuga Fadil, sin Šemsa, rođen 1975.
107. Babić Ramiz, sin Asima, rođen 1962.
108. Borovac Mirsad, sin Huseina, rođen 1964.
109. Mušanović Amil, sin Muharema, rođen 1968.
110. Musić Enes, sin Nazifa, rođen 1970.
111. Musić Muradif, sin Redža, rođen 1942.
112. Mulahasanović Fehim, sin Sulja rođen 1919.
113. Melez Džemil, sin Husa, rođen 1958.
114. Bašić Juso, sin Avdice, rođen 1959.
115. Berber Adnan, sin Nedžada, rođen 1967.
116. Kovačević Fikret, sin Muja rođen 1961.
117. Džomba Izet, sin Osmana, rođen 1962.
118. Kibrić Muharem, sin Ahmeta, rođen 1970.
119. Kibrić Muhamed, sin Ahmeta, rođen 1969.
120. Divjan Fadil, sin Ramiza, rođen 1961.
121. Dudić Safet, sin Asima, rođen 1958.
122. Huko Munib, sin Avda,
123. Konaković Imšir, sin Ibrišima, rođen 1934.
124. Jusufović Murat, sin Sulja
(Od broja 84. tijela zatočenika su pronađena i ekshumirani u toku 2004. godine na
lokalitetu Rudnik Miljevina iz masovnih grobnica I i II te identifikovani u toku
novembra 2006. godine).

Čaki - čovjek, umjetnik, profesor ...
izvor:Sud BIH,presude…

fotografije:flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik/focanskidani
priredio:Kenan Sarač

FOČA 1992. – 1995.: Zločini i zločinci / Zločincima nema ko da sudi (arhiv 2004.)

FOČA 1992. – 1995.: Zločini i zločinci / Zločincima nema ko da sudi (arhiv 2004. godina)

dokumenti    1992 - 1995
—————–

Zločincima nema ko da sudi

Na području fočanske općine pronađeno je i ekshumirano oko 800 tijela. Najnovijim otvaranjem dviju grobnica, ali i pronalaženjem još nekoliko lokaliteta čije će tajne uskoro biti otkrivene, traganje za nestalim moglo bi biti završeno. Slijedi identifikacija i – dženaza

Masovna grobnica u Budnju: Dosad je pronađeno 76 tijela
“Čekamo vaskrsenje mrtvih”, piše na spomeniku-križu postavljenom prije pedesetak godina nasred livade u fočanskom selu Budanj. Razlog: partizani su u Drugom svjetskom ratu, u Četvrtoj ofanzivi, upravo na tom mjestu imali konačni obračun sa četnicima istočne Bosne, kojih je tada pobijeno, navodno, oko hiljadu. Njihova tijela su pobacana u ponor ispod Budnja.

Savršenu tišinu oko spomenika narušava zvuk bagera koji kopa pedesetak metara dalje – Federalna komisija za nestale upravo otvara treću jamu. U dosadašnje dvije pronađeno je 76 tijela fočanskih Bošnjaka koji se od ‘92. vode kao nestali. Prema prvim informacijama, pretpostavlja se da bi u ovoj masovnoj grobnici mogao biti pronađen veći broj Fočaka, Bošnjaka koji su na početku rata bili zatvoreni u KP Domu, te da će ovo biti dosad najveća pronađena grobnica na području fočanske općine.

Tražim oca i brata

Dok stoji pored grobnice nekadašnjeg površinskog kopa Rudnika “Miljevina”, Šefik Brković kaže: “Tražim oca i brata.” Došao je iz Mostara čim je u novinama pročitao da je u grobnici pronađena lična karta njegovog oca Hasana (1938.). “Odveden je 1992. iz naše kuće u Điđevu, zajedno sa mojim mlađim bratom Ekremom (1968.), u KP Dom. Od tada, godinama pokušavamo da ih nađemo. Samo da se to već jednom završi, da ih sahranimo”, kaže Šefik dok mu pogled luta preko grobnice.

Druga lična karta pronađena u ovoj grobnici glasi na ime Fadila Divjana, inžinjera koji je na početku rata pobjegao u Crnu Goru, ali su ga tamošnje vlasti izručile fočanskim Srbima, koji su ga vratili i zatvorili u KP Dom. Sve dosad se vodio kao nestao.

Prema svjedočenjima preživjelih Bošnjaka, kroz logor u KP Domu, od otvaranja 17. aprila 1992. do 10. oktobra 1994., prošlo je oko 800 Fočaka – uglavnom onih koji su ostali u svojim kućama, vjerujući da im se neće desiti ništa loše i da će im komšije Srbi pomoći.

Iz KP Doma je razmijenjeno 248 Bošnjaka, a još 314 odvedeno na razmjene, nakon kojih im se izgubio svaki trag?! Prema tvrdnjama porodica, u logor su odvedena 63 lica koja se vode kao nestala i nikad i nisu dovedeni u KP Dom, a 38 Bošnjaka je ubijeno na najsvirepije načine – strijeljanjem, premlaćivanjem i klanjem na drinskom mostu.

“Gledali smo kroz prozor naše ćelije, Džafer Kovač i ja, kad su u prostoriji za ispitivanje drvenim palicama, šakama, nogama i gumenim kablovima tukli Nurku Nikšića, Kemu Dželilovića, Muniba Veiza i Džemu Vahidu (oni su bili među najuglednijim Fočacima, prim. aut.). Lično sam vidio kad su Muniba Veiza, Mustafu Kulogliju, Halima Konju i Kemu Dželilovića tukli drvenim palicama i šakama. Čuli su se jauci… Nakon toga pucnji – šest puta”, ispričao je jedan preživjeli logoraš, dalje se sjećajući: “Znam da je tu noć padala kiša. Poslije pucnjave sam vidio Milenka Burila koji je nosio ćebad. Gurao je leševe na ćebad… Dragan Popržen, također zatvoren sa nama, poslije ove noći mi je pričao da je on prao krv i čistio ćeliju, te da je Munib Veiz bio saradnik Đulimana u aferi ‘Fočatrans’, zbog čega je i ubijen.”

logor-drina-211

Krvavi Vidovdan

Munib Veiz je bio fočanski trgovac, jedan od onih ljudi koje je poznavao skoro kompletan grad. Istina je da je bio prijatelj i sa Đulimanom, nekadašnjim direktorom “Fočatransa”. Ubijen je, prema svjedočenju preživjelih, uoči Vidovdana 1992., kada je likvidirano još tridesetak Bošnjaka – izvedeni su i zaklani ili ustrijeljeni na drinskom mostu.

Bošnjaci su iz logora odvođeni na radove. Dvije grupe, u kojima je bilo po tridesetak dobrovoljaca – oni koji su izlazili “na rad” imali su bolju hranu – odvedene su, navodno, na branje šljiva. Za njih se više nikad nije čulo. Grupa od tridesetak ljudi odvedena je na goraždansko ratište – bili su živi štit o kome danas nema ko da svjedoči: oni koji nisu poginuli u unakrsnoj vatri, strijeljani su da bi šutjeli. Nisu rijetkost bile ni pojedinačne egzekucije…

Otkako je pronađena prva masovna grobnica na području Foče, postoji ideja da se u ovom gradu održi zajednička dženaza, te da se žrtvama izgradi memorijalni centar. Ideju podržava Udruženje građana, ali i fočanske vlasti, što nam je potvrdio Lutvo Šukalo, predsjednik Skupštine opštine Foča, koji tvrdi da protiv takve ideje nema ništa ni sadašnja srpska vlast. Ukoliko se slože porodice, u Foči će se klanjati zajednička dženaza za sve žrtve pronađene na području Miljevine.
(BH Dani)


01

Krvoproliće u Miljevini

A gdje je Haag?

Brico Mujo Kunovac cijeli svoj život je proveo u Miljevini. Svi su ga znali, jer malo je onih koji bar jedanput nisu bili u njegovoj radnji. U porodičnoj kući je živio sa suprugom, sinom, snahom i dva unuka, koja su neposredno pred rat trebala krenuti u školu. Petog maja 1992. nakon napada na Poljici (iznad Jeleča, na putnom pravcu Kalinovik – Miljevina) kod Kunovaca je došlo šest članova porodice njegove snahe iz Jeleča.

Istoga dana je “minolovac” (kamioni koje su vozili Bošnjaci, a koji su išli ispred srpskih kako ovi ne bi naletjeli na minu) prošao, a kamion pun vojske naletio na minu. Poginulo ih je 40. Nakon toga je u Foči proglašena trodnevna žalost.

Među nastradalima je bio i Mićo Vuković, zet Blagoja Eleza, koji je bio bliski rođak Pere Eleza, samozvanog srpskog vojvode i najozloglašenijeg četnika na tom području. Mićin brat Ranko je odmah nakon nesreće otišao u kuću Muje Kunovca i odveo ih sve u Tunele, putni pravac Foča – Miljevina (dva dana prije masovne grobnice na Miljevini, otkrivena je i masovna grobnica u Tunelima, dosad je pronađeno 36 tijela), i pobio.

Još jedan brat Ranka Vukovića, Luka, poginuo je, a on je uhvatio Aliju Kibrića i natjerao ga da mu pokaže gdje je Luka ukopan. Svjedoci tvrde kako je potom Aliji odsjekao glavu i nabio je na kolac pored mjesta gdje je Luka ubijen.

Danas Ranko Vuković živi u Foči i smatra se organizatorom šverca između Crne Gore i Foče.

Inače, komandant tzv. Miljevinske čete bio je Pedo Trivun – trenutno u bjekstvu u Srbiji. Naredbodavac likvidacija Bošnjaka na Miljevini bio je predsjednik SDS-a Miljevine – Pavle Elez. I tadašnji komandir stanice policije, a današnji penzionirani policajac Mićo Olović, prema svjedočenju preživjelih, počinio je nekoliko zločina: navodno je učestvovao u ubistvima Murisa Hrbinića, Hamida Muhovića, Ahmeta Ramovića i jednog romskog djeteta, u mjestu Mitrovo Vrelo 6. juna 1992. Pored ovoga, Olović je 9. juna naredio da tadašnji rezervni sastav policije u Miljevini, u kome su bili i Aleksa Marković i Rade Drašković, dovede u stanicu policije 36 Bošnjaka, sve očeve i sinove, koje je lično ispitivao, a poslije toga im se gubi svaki trag.

Miško Savić je došao u kuću po Zaima i njegovog sina Zikriju i odveo ih u KP Dom u Foči – pretpostavlja se da su ubijeni na mjestu pronađene masovne grobnice. Nakon toga se uselio u njegovu kuću i “živio” sa Zaimovom ženom Ramizom. Jednu noć se napio, odveo je na most pored miljevinskog motela, koji je visok dvadesetak metara, i bacio je. Danas Miško živi na Miljevini, sretno oženjen.

Ovo su samo neki od zločina počinjenih na području Miljevine u toku proteklog rata koji nikad nisu procesuirani.
(avgusta 2004.)


thumbnail.php(3)

Zločinci

Fočanski kreatori genocida

Ideolozima genocida u Foči smatraju Vojislava Maksimovića (bio je profesor književnosti na sarajevskom Filozofskom fakultetu), Velibora Ostojića (bivšeg ministra za informiranje u Vladi RBiH) i Petka Čančara (bio je predsjednik Vijeća općina u Skupštini BiH).

Krizni štab koji je nadzirao etničko čišćenje činili su: Miroslav Stanić, predsjednik SDS-a Foča i direktor “Trikotaže”, Radovan Mandić, ljekar, Čedo Zelović, profesor, Zdravko Begović, jedan od direktora u ŠIP-u “Maglić”, Dragan Gagović, načelnik policije u Foči, Zoran Vukadinović, do rata radio u goraždanskom SUP-u, Josif Miličić, nastavnik historije, Radojica Mlađenović, predsjednik Izvršnog odbora SO Foča, Ljubo Ninković, predratni republički funkcioner, Sekula Stanić, ljekar, Nade Radović, direktor “Temike”, i Simo Stanojević, nastavnik.

Ratni prijeki sud u Foči činili su: Rajko Bojat, predsjednik, Jelena Lela Milić, sudija, Mišo Jovičić, advokat, i Slobo Starović, automehaničar.

(Iz knjige Genocid nad Bošnjacima na području općine Foča 1992-1995; Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2004.)


Zaim Rikalo - žrtva iz fočanskog KP Doma, deportovan iz Crne Gore

Oni znaju gdje su nestali Bošnjaci

Egzekutori iz KP Doma

Prema svjedočenjima preživjelih logoraša, za nedjela u KP Domu odgovorni su:

Milorad Krnojelac (predratni nastavnik matematike), zapovjednik logora u Foči od 17. aprila 1992. do augusta 1993.

Zoran Sekulić (predartni uposlenik “Oslobođenja”), zamijenio Krnojelca na mjestu zapovjednika KP Doma.

Savo Todorović, zvani Bunda, zamjenik upravnika logora. Prije rata radio u KP Domu.

Mitar Rašević, komandir obezbjeđenja logora. Prije rata bio komandir straže u KP Domu Foča.

Rade Gagović, pomoćnik obezbjeđenja u logoru. U Foču došao iz KP Doma Zenica.

Zoran Vladičić, glavni isljednik u logoru. Prije rata bio kriminalistički tehničar u fočanskom SUP-u.

Vojislav Starović, zvani Vojo, isljednik u logoru. Prije rata bio rukovodilac kriminalističke službe fočanskog SUP-a.

Mišo Koprivica, isljednik u logoru. Prije rata bio referent kriminalističke službe u fočanskom SUP-u.

Petko Gašević, isljednik u logoru. Prije rata radio kao drvni tehničar u ŠIP-u “Maglić” i bio, kao rezervni kapetan, pomoćnik komandanta TO za obavještajne poslove.

Slavko Koroman, pomoćnik zapovjednika službe obezbjeđenja u logoru. Prije rata bio stariji stražar u KP Domu.

Milenko Burilo, najzloglasniji stražar logora. Prema svjedočenju preživjelih, predvodio je grupu stražara koja je izvršila stravične zločine nad logorašima 24., 25. i 28. juna 1992. Prije rata bio stražar u KP Domu.

Radivoje Jegdić, predratni radnik KP Doma, prvih dana napada na Foču djelovao sa “Belim orlovima”, a kasnije je bio član grupe koja je po Crnoj Gori hvatala Bošnjake i dovodila ih u logor. Sa njim je išao i Mišo Stevanović, zvani Šumar. Svojevremeno je ministar MUP-a Crne Gore Pavle Bulatović priznao da zna za ta hapšenja. U Foču je na ovaj način iz Crne Gore vraćeno 38 Bošnjaka. Samo osmorica su preživjela.

Osim njih, u KP Domu je bilo još na desetine stražara koji su čuvali logoraše.
(Prema svjedočenjima preživjelih logoraša iz KP Doma Foča)


Sanin Krdžalija

Sve mi je jasno odavno. Moj otac je mrtav, ubijen, i samo je bilo pitanje dana kada će ga pronaći. Sada je i to gotovo, ali visi u zraku pitanje na koje vjerovatno nikad neću dobiti odgovor, koje me proganja: Kako se on osjećao dok su ga vodili prema jami? O čemu je razmišljao, osjećajući smrad leševa, prije njega tu bačenih, svjestan da će za trenutak i on biti na hrpi”, govori Senad Konaković, sin Imšira (1934), prve identifikovane osobe u prije koji dan otvorenoj, smatra se, najvećoj masovnoj grobnici u Foči.

Čekanje.

Dakle, čekale su u mraku punih dvanaest godina onoga ko će ih probuditi, kosti Imširove, i drugih Bošnjaka – žrtava srpsko-crnogorske agresije na BiH, na odlagalištu jalovine Rudnika mrkog uglja Miljevina. Nije bilo uzaludno. Nikad nije. Dokumenti Imšira Konakovića su se u rudniku odmah nakon prevrtanja zemlje ukazali, pa su članovi ekspertnog tima federalne Komisije za traženje nestalih mogli i pretpostaviti o kojoj grupi “nestalih” je riječ. Nije bilo dileme. Posrijedi su bivši zatočenici KP Doma Foča. Imšir je bio šumar, i lovac. “Dva puta su ga vodili od kuće. Prvi put, prvog maja. Naravno, o 1992. godini govorim. Rahmetli brat i ja smo se ranije sklonili, i sa sobom ponijeli očevu pušku. Pištolj, koji je on legalno imao, ostavili smo. Poslije smo saznali da je tada u kuću banuo Mićo Olović, komandir stanice milicije u Miljevini, odveo oca i pustio ga, zadovoljivši se tada samo njegovim pištoljem. Petnaestak dana nakon toga došli su Jezdimir Mališ i Brane Sušić, i odvukli ga zajedno sa Fehimom Mulahasanovićem i Muradifom Musićem u stanicu milicije u Miljevini, a odatle u KP Dom Foča. Na Fehimu su se posebno iživljavali. Njegov je sin bio predsjednik ogranka SDA.” Nikad niko više nije vidio ni Mulahasanovića ni Musića. Da li su i njihova tijela pod jalovinom rudnika? Mališ i Sušić danas žive mirno, ni odkoga ometani, u Miljevini. “Majka je u kući ostala do septembra, a onda su je istjerali, i pola mjeseca, do poznatog velikog progona tamošnjih civila, živjela je sa još nekoliko porodica u dajdžinom stanu. Njega, Nasufa Barlova, ubili su prije napada na Jeleč. Izvukla je mati srećom glavu i iz Partizana, u kojem je zatvorena sa stotinama drugih žena. Bolje da ne pričam… Majka se ipak najviše potrese kada pomene Hatidžu Karović. Jadnica, šećeraš je bila, i pala je u komu. Bez inzulina, koji joj nisu htjeli dati, njoj nije bilo spasa… Umrla je. Nedavno je ekshumirana…” Na Imširovu, Hatidžinu, Fehimovu, Muradifovu sudbinu, i ne samo na njihovu, uticali su, tvrde svjedoci, pored Olovića, Mališa, Sušića, jos neki, ljudi. Gdje su oni sada Pero Elez, čije se ime neizostavno spomene u svakom svjedočenju o zločinima u Foči i Miljevini iz tog vremena, posebno o ubistvima i silovanjima djevojčica, mrtav je. Ubio je, ne htijući, samoga sebe. Na jednoj vojnoj smotri krajem prve ratne godine nespretno se okliznuo, puška je opalila, i pogodila ga, u grudi… Navodno je prebačen u Crnu Goru, gdje je, i pored ljekarske njege, izdahnuo. Pavle Elez, predratni učitelj ugostitelja, živi sada u Srbiji i Crnoj Gori, a pređe i preko granice, kad mu bude volja. Može mu se, šta god hoće. On Karlu ne interesuje. Leko Vuković, poginuo. Naravno, ni Miloša Krunića, stanovnika Miljevine, niko danas ne dira, kao ni Neđu Govedaricu, jednu od karika ondašnje civilne vlasti. To je bio i Miro Stanić, prema nekima “glava” kriznog staba, i predsjednik SDS u Foči. Pitao se za sve. Živi i on, neometan, u Crnoj Gori. Jedan od ratnih izvršilaca njegove lokalne politike tvrdi da ne dolazi u Foču, što i nema i ima veze s činjenicom da je vjerni Karadžićev jatak kada ovaj pređe bh. granicu. “Sada je Stanić slobodni strijelac, ništa ne radi izuzev što troši opljačkano”, tvrdi izvor. Priča o civilnim kreatorima zla Foče i Miljevine, čije se žrtve i ovih dana iskopavaju, ne može nikako proći bez makar ovlašnog spominjanja Velibora Ostojića, jednog od osnivača SDS, visokog dužnosnika ratne RS, a poslijeratnog ministra za izbjeglice i raseljene… Prije rata je bio lektor na TVBiH. “On je praktično u bijegu. Nigdje se javno ne pojavljuje, kreće se noću, poput zvjerke koja hoće zametnuti trag”, ističe sagovornik, podsjećajući na još jednog od tih kreatora, prof. Vojislava Maksimovića. Interesantnog, ne samo zbog svoje ideologije,  nego i zbog gotovo kolekcionarskog stava prema stanovima. “Ima ih, koliko se zna, četiri: na Palama, u Banjoj Luci, i u Beogradu… A žena mu je uspjela vratiti i onaj sarajevski”, nabraja izvor Oslobođenja, zastajući kod bivšeg ratnog gradonačelnika Foče, Petka Čančara, koji je poslije obnašao brojne ugledne funkcije. Naravno, to se moglo desiti samo u tzv. rs. I može još.

Edina KAMENICA (Oslobođenje)


LOGOR-srednjoškolski-centar-Aladža-237

Ma koliko vi želili da ste izvan toga, koliko god se zavaravali da živite u 21 vijeku, da su neke stvari iza nas, vjerujte da nisu. Tako smo i mi vjerovali, slušajući sa nepovjerenjem priče naših rijetkih preživjelih deda i nena koje su oni nemilo pričali.

To što se desilo 1992 nije ni prvi ni zadnji put. Dušmana imamo, pitanje je sada samo da li ćemo mi uvijek igrati ulogu žrtve. Da bi te neko napao, proganjao, mučio, ubijao ne treba mu tvoj pristanak. Dovoljno je da ne preduzmeš ništa na planu svoje i kolektivne lične zaštite.

Ono što je zapamćeno u mojoj porodici je da su se slična zvjerstva na opštini Foča počela dešavati još za vrijeme hajdukovanja crnogorskih uskoka u 17 vijeka od Baja Pivljanina pa nadalje. Gorile su džamije, kule i kuće u Kunovu, Igoču, Šadićima, Jeleču,… Gorile i obnavljale se. U Prvom se svjetskom ratu bježalo u muhadžerluk u Srednju Bosnu oko Travnika, Busavače, Jajca… U drugom se u muhadžerluk išlo u Posavinu, Sarajevo, Srednju Bosnu… U ovom ratu stiglo se i do stranih zemalja… I opet se vraća, jer tu smo mi svoji na svom.

Od tih ljudi koji se sad ekshumiraju, neke sam znao i lično a sa nekima sam i rodbinski vezan. Jedan je recimo izdvojen iz zbjega od 200 tinjak ljudi iz graničnog pojasa sa CG koji su pokušali spas ispod kame naći prelaskom preko granice uda bi bio vraćen iz Pljevalja sa još trojicom helikopterom u fočanski KPD. Otac mu je umro u Goraždu od tuge, izmučenosti glađu i nedostatka lijekova, za bratovu pogibiju koji je preselio na Ahiret braneći Sarajevo nikada nije ni doznao, kao ni ovaj obratno. Drugi je iza sebe ostavio djevojčicu od možda godinu dana ili toliko koja ga se kako treba ni ne sjeća. Svi su ga volili jer je bio prema svakome dobronamjeran.

Treći je veći dio svoga života irgatio po Iraku zarađujući pare kako bi školovao svoju djecu, odričući se i zadovoljstva da bude uz svoju djecu dok odrastaju.

Priča mnogo, a jedna poruka!

Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikako.

Najmlađe žrtve u zadnja dva genocida koje se još dobro pamte bile su stare svega 1 dan ili one koje su vađene iz majčinih utroba ma kako i koliko to zvjerski zvučalo, treba znati.

Najstarija je bio jedan dedo iz Slatine star 112 godina.

Preko onemoćalih, slijepih, gluhih, bolesnih, ovakvih i onakvih.

Jednostavno nije postojala selekcija niti milost. To se zove totalni i sveokupni zločin nad svim i svačim što podsjeća na nas. Zločin nad razumom, kulturom, svime što možete zamisliti.

Ako je Foča možda eklatantan primjer, takve stvari nisu zaobišle ni Prijedor, Brčko, opštine Sarajevske regije ni druga mjesta gdje se stvorio ambijent za to.

Na nama je dakle da promijenimo taj ambijent, ili je bolje nekima već da traže drugo mjesto za življenje.

Nađem li se sutra u situaciji da mi je ugrožen život, ili nekom od članova porodice ne garantujem da ću pokazivati ljudskost prema onima koji su o tome samo čitali.
(Fočak » 22/08/2004)


značenje  381

Na odlagalištu jalovine Rudnika mrkog uglja Miljevina pronađena grobnica sa nekoliko stotina žrtava, među kojima su i logoraši KP doma Foča

Amor Mašović, predsjednik Federalne komisije za traženje nestalih, izjavio je jučer za “Dnevni avaz” da je pronađena do sada najveća masovna grobnica na području općine Foča.
Radi se o lokalitetu odlagališta jalovine Rudnika mrkog uglja Miljevina, gdje je, kako se pretpostavlja, zakopano nekoliko stotina žrtava.

Pronađen dokument

– Danas oko 12 sati (nedjelja) locirali smo prve posmrtne ostatke žrtava na odlagalištu rudnika Miljevina, a ekshumacija će trajati narednih nekoliko sedmica. Vjerovatno se radi o do sada najvećoj otkrivenoj masovnoj grobnici na ovom području, o nekoliko stotina pokopanih žrtava, od kojih je dio likvidiran na ovom odlagalištu. Moguće da je većina logoraša iz KP doma Foča, a nedostaje ih oko 350, završila upravo ovdje. Danas je pronađen i jedan dokument na ime Imšir Konaković – iznosi Mašović.

Specijalne sonde

Lokalitet ove masovne grobnice otkriven je metodom koja do sada nije korištena, upotrebom specijalnih sondi. One će se i ubuduće koristiti jer omogućavaju brzo otkrivanje lokacija masovnih grobnica.
Mašović je najavio da će već danas biti nastavljeni radovi na ovoj masovnoj grobnici, kada će biti određene i njene dimenzije.

J. Š.

Privremeno obustavljene ekshumacije na Tunelima

Nakon što su evakuirani posmrtni ostaci najmanje 36 žrtava koji su pronađeni proteklih dana, privremeno su obustavljeni radovi na lokalitetu Tunela Miljevina.
– Radovi će biti nastavljeni čim veliki bager, koji je jedini sposoban za uklanjanje velikih gromada kamena i betona nabacanih na grobnicu, bude slobodan – kaže Mašović.

(avaz,avgusta 2004.)


Salčinović    001

Nuno Salčinović – žrtva zloglasnog KP Doma u Foči

SARAJEVO – Federalna komisija za traženje nestalih počela je jučer ekshumacije u masovnoj grobnici u Miljevini u kojoj se, prema podacima ove komisije, nalaze tijela oko 600 ubijenih Bošnjaka.

“Ekshumacije smo počeli na jednoj lokaciji, a prema našim istraživanjima na ovom terenu, koji je veličine deset fudbalskih igrališta, nalazi se još nekoliko lokacija na kojima su tijela oko 600 ubijenih. Mislimo da su ovdje tijela zatvorenika Kazneno-poravnog zavoda Foča, magacina Kalinovik te iz sela Jeleč i Miljevina”, kazao je Amor Mašović, predsjednik Komisije za traženje nestalih FBiH.

Članovi ove komisije jučer su pronašli tijelo uz koje su bili lični dokumenti na ime Imšir Konaković iz sela Šatorovići kod Rogatice. Tokom jučerašnjeg dana pronađeno je više tijela koja su bila pokrivena metar i pol debelim slojem jalovine iz Rudnika mrkog uglja Miljevina.

“Pronašli smo i nekoliko čahura po čemu se može zaključiti da su neki od ekshumiranih ubijeni upravo na ovom mjestu. Vjerujemo da su ovdje dovezeni i ljudi koji su ranije ubijeni. Odavno imamo informacije da se na ovom regionu nalazi velika masovna grobnica, ali tek smo nedavno uz pomoć specijalne sonde pronašli nekoliko mikrolokacija na kojima su sahranjena tijela ubijenih civila”, dodao je Mašović.

Istakao je kako su o pronalasku ove masovne grobnice obaviješteni i istražitelji Haškog tribunala koji bi tokom naredne dvije sedmice, koliko bi trebalo trajati ekshumiranje tijela iz ove grobnice, trebali prisustvovati iskopavanju tijela.

Aida Čatović, tužilac Kantonalnog tužilaštva Sarajevo, kazala je kako još ne zna imena osumnjičenih za likvidacije, ali da će istragom biti utvrđeno ko su počinioci.

“Naredbom Kantonalnog suda počela je ekshumacija, a mi ćemo otvriti istragu u kojoj ćemo utvrditi ko je odgovoran za ubistva osoba koje su ovdje sahranjene”, rekla je Čatovićeva.

Tokom prvog dana ekshumacije kamioni Rudnika mrkog uglja istresali su jalovinu rude u blizini lokacije na kojoj su pronađena tijela. Tijela su, nakon što su dovezena na ovu lokaciju pokrivena rudnom jalovinom.

“Jalovina se ne istresa tako blizu mjesta ekshumacije, ali ako to smeta, mi ćemo prekinuti s dovozom. Nisam znao da se tamo nalazi masovna grobnica iako je, istina, bilo nekih priča o tome”, objasnio je Aleksandar Goljanin, direktor Rudnika mrkog uglja Miljevina.

Tokom rata, kaže Goljanin, na čelu ovog rudnika bio je Slavko Stanković koji je preminuo prije nekoliko godina.
(avgusta 2004.)

—————–

KPZ(2)
Ekshumacija žrtava sa dvije lokacije do sada najveća masovne grobnice na području Foče i okolnih opština juče je okončana.
Pronađeni su dokumenti na ime Alija Dželil, rođen 1955.godine u Foči , i Šefik Hodžić, rođen 1950. godine u Čelebićima, opština Foča.
Naporan rad
Nakon pet dana napornog rada na odlagalištu jalovine Rudnika mrkog uglja Miljevina, Federalna komisija za traženje nestalih pronašla je ukupno 73 tijela stradalih civila . Radovi će kako je naveo predsjednik komisije Amor Mašović , biti nastavljeni u ponedjeljak.
-Očekujemo da ćemo pronaći još najmanje dvije masovne grobnice na ovoj lokaciji sa istim brojem žrtava kao i u predhodnim grobnicama – kazao je Mašović.
Pronađeni dokumenti,prema Mašovićevim riječima , ukazuju na to da su pronađeni posmrtni ostaci bivših zatvorenika KPD Foča.
-Uzimajući u obzir dokumente koje smo pronašli na lokalitetu tunela Miljevina gdje je ranije pronađeno 36 žrtava, do sada smo našli ukupno 109 logoraša KPD Foča – istakao je Mašović.
U potrazi za svojim najbližima u Miljevini je juče bio i Alija Budnjo,inače predsjednik Upravnog odbora hotela “Terme ” na Ilidži.
Kazao je da se nada da će na ovoj lokaciji pronaći Hasana i Ferida Krajčina, Murata i Nedžiba Rizvana, te Hakiju i Dževada Džinića.

Njegova zemlja
-Na zemlji koja je nekad bila u vlasništvu moje porodice sada se nalazi ova masovna grobnica. Očekujem da ću moju rodbinu ovdje pronaći. Njih 35 je 1992. godine uhapšeno i odveno u PU Miljevina i od tada im se gubi svaki trag – kazao nam je potreseni Budnjo.
Svoga brata Mehu, kojeg su zločinci protjerali iz njegovog stana u Miljevini, juče je tražio i Muhamed Čemo. Drhtavim glasom nam je kazao da je samo Božija volja bila da je on izmakao “od noža” u svom selu Kratina iz kojeg je pobjegao.
(avgusta 2004.)

—————–

priredio:Kenan Sarač

fotografije:flickr ekranportal13/focanskidani/fb PutnikNamjernik

GREBAK : UZ 20. JUBILARNI LJETNI POHOD (foto)

Grebak mart 1993

Goražde

20. JUBILARNI LJETNI POHOD

Grebak – put života 2016. – 04.06.2016.godine (subota)

09,00 h 20. jubilarni ljetni pohod „Grebak – put života 2016.” – Plato Gradske dvorane Goražde – okupljanje i polazak učesnika…

11:00 Grebak – polazak učesnika

……

 PODSJEĆANJE NA PRVU FOČANSKU VITEŠKU BRIGADU

zašto je zaboravljena Prva fočanska viteška brigada _ Avaz

——————-

HEROJI OSLOBODILAČKOG RATA

Prva fočanska brigada

Istinski heroji i gazije s Drine

”…JER FOČACI,ja to stalno ponavljam, drugi mi mogu naravno zamjeriti,

ali neka mi kažu protuargumente…FOČACI SU S PUŠKOM U RUCI DALI

NAJVIŠE,NAJVIŠE ŠEHIDA BRANEĆI OVU DRŽAVU BiH NA RAZLIČITIM TAČKAMA BiH.

FOČAKA JE POD PUŠKOM U RUCI POSTIGLO ŠEHADET NI MANJE NI VIŠE NEGO DVIJE HILJADE (2000). ONDA KADA JE SARAJEVO BILO PRED PADOM I KADA SU SE POVLAČILE BRIGADE ZA BRIGADOM SA IGMANA ODNOSNO SA BJELAŠNICE NA PROSKOKU SAMO ZA JEDAN DAN JE DVADESET SEDAM FOČAKA POSTIGLO ŠEHADET.

Fočaci zbog toga zaslužuju našu pomoć i nadam se in sha Allah da ćemo ……..”

————————————————————————–

HEROJI OSLOBODILAČKOG RATA

Prva drinska brigada

Oko 750 Bošnjaka sa prostora fočanske opštine organiziralo se u Prvu drinsku brigadu koju je krajem aprila 1992. formirao Zaim Imamović. Borci ove jedinice s ponosom ističu imena istaknutih suboraca:Midhat Džanko, Alija Rasim, Omer i Amir Puriš, Pašo Pašalić, Nihad Klinac, Dževad Hanjalić, Azem Merkez,Esad Vejo, Murat Dragolj, Munir Šubo, Ahmet i Husnija Bekan, Jasmin Haznadar, Dževad Selimović,Emin Osmanspahić, Džemail Milatović, Hasan Turčilo, Zaim Imamović…

——————————————–

oni su ostali na Igmanu 2

U odbrani Igmana poginulo je ukupno 161 borac A RBIH i nekolike stotine je ranjeno,najteže napade je odbijao Fočanski bataljon koji je bio na tenkovsko prohodnom pravcu. Nek im je vječni rahmet.

————–

1993. IGMAN/PROSKOK

OSMAN I TENK

Ko god da dođe na Igman, stariji borci mu pričaju kako je Osman savladao čitav tenk. To i ne bi bio neki podvig da se borba sa neprijateljima nije završila berićetno. Osman je spasio čitavu planinu Igman i sve naše borce…

Bilo je to na prijelazu iz toplog juna u topliji juli. Neprijateljii su podigli veliku vojsku kako bi sa svih strana opkolili Sarajevo. I žene, i djeca, i borci bili bi tada zatvoreni… Preko uzvišenja Rogoj i malog mjesta Trnovo, i s druge strane planine Bjelašnice, neprijatelji su krenuli prema Igmanu. A naši borci,žene i djeca mogli su samo preko Igmana izlaziti iz Sarajeva i ići u druge slobodne gradove…

I, eto, neprijatelji su krenuli silnim tenkovima u ovu ofanzivu. Baš kao aždahe. Ništa im nije moglo ostati na putu. U svakom selu na koje su nailazi-li palili su kuće, štale i sijeno. Nene i majke sa djecom u koloni bježali su prema Pazariću i Tarčinu. Odraslija djeca tjerala su ovce i stoku ispred sebe.

Iz ovih dana i potječe Osmanovo junaštvo. Da se kaže: Osman nije sam savladao neprijatelje,  niti je sam spasio žene i djecu, ali je u ovoj borbi ispao pravi gazija… Kada su neprijatelji popalili sela, namjerili su se na jedno poveliko brdo na Igmanu koje je narod zvao Proskok. Tu su ih dočekali naši borci. Predvodio ih je hrabri komandant Dževad Hanjalić. Palikuće i zlikovci mislili su da će lahko zauzeti ovo brdo na Igmanu, ali su se prevarili. Ali, džaba im je bilo što su stalno jurišali. I džaba im je bilo što su naše borce gađali iz tenkova. Sve im je bilo zaludu. Naši borci pogađali su ih iz pušaka i sve više mrtvih neprijatelja ležalo je u šumi… Ali kasnije se desilo ono o čemu i danas naši preživjeli borci pričaju.

Neprijatelji su prije mraka, nakon zatišja, napali iznenada, ali ovaj put sa mnogo tenkova. Ove gvozdene grdosije gruhale su i brektale da se šuma prolamala od buke. Svako živ bi se skamenio od straha. Sve se kršilo i lomilo. Baš kao da deset aždaha plamenim jezicima hoće sve spržiti i satrati. Iza tenkova, kao đoje, krili su se neprijatelji. Mislili su da će sakriveni pobijediti naše borce i osvojiti Proskok i da će se popeti na vrh Igmana… Našim borcima sve je krenulo naopako. Neki su se, beli, i uplašili ovih gvozdenih smrtonosnica, što i nije sra-mota. I onim najhrabrijim nije bilo pravo kada im je komandant Hanjalić rekao da su po-trošili sve metke za tenkove. Pa, haj’ ti sad? Kako bez metaka? Šta sa tenkovima? I borci su prestali pucati. Šutjeli su i čekali.

I, tako, dva tenka, prije drugih, došli su do rovova u kojima su bili naši borci. Mogli su ih čak i pregaziti. U tim dugačkim sekundama, kada se odlučivalo o životu i smrti, komandant Dževad Hanjalić upitao je borca do sebe:

– Osmane, gdje ti je top?

– Kakav top, komandante!? Znaš da njime nisam nikada gađao tenkove, samo rovove, i to s brda na brdo.

Tako su u njemu podešeni nišani. Znaš i sam, komandante…

– Osmane, uzmi top i gađaj tenk!

– Ama…

– Osmane, uzmi top i gađaj tenk!

– Razumijem, komandante!

Oči boraca bile su uprte u Osmana. Znali su da ih čeka borba prsa u prsa s četnicima, ali su čekali da vide šta će on uraditi. Osman je, kao da je puška, podigao kineski bestrzajni top na rame i počeo nišaniti.Tražio je pogodnu poziciju. Ali se cijev na kupoli tenka polahko okretala prema Osmanu. Našao se oči u oči s tenkom. Ko će prije opaliti. Borcima se sekunde činile kao sati. I, Osman prvi opali. Pogodio je točkove gusjenice, a nakon toga kupolu. Tenk se zapalio. S topom na ramenu, potrčao je prema drugom tenku…

Naši borci, koji su ovaj mejdan usplahireno posmatrali, trgli su se iz obamrlosti koja im je prikovala noge za zemlju i potrčali. Neprijatelji su kao bez glave bježali nizbrdo, prema selu Dejčići. Mlađi borci, koji su dobro trčali, gonili su podaleko neprijatelje, a oni stariji ostali su na položajima sa Osmanom…

Eto, što je Osman valjao u ovoj borbi! Četničkoj aždahi polomljeni su zubi na Proskoku.

– Najviše žalim što mi drugi tenk umače – pričao je te noći Osman borcima. – Okrenuo se nazad i pobjegao koliko ga gusjenice nose. Da se moglo, uprtio bih top i stigao ga do kraja kose. Ali šta je – tu je.

Jeste da to nema u vojnim školama, ali šta ćeš, u pravu je komandant Hanjalić, može top protiv tenka.

Vidjelo se da može…

Osman Đuderija ratovao je i na goraždanskom bojištu. Specijalnost mu je bilo uništenje mitraljeskih gnijezda i rovova iz topa. Ali, nakon ovoga podviga na Igmanu, sve ove specijalnosti su mu propale.

Borci su ga prozvali raznim nadimcima: Osman Tenkoubica, Graditelj Obale Tenkovače, Tobdžija s Ramena,Kinez Beztrzajac.

A kada danas neko priupita preživjele borce o ovome događaju, oni ljubomorno kažu:

– Pa, namjerio se tenk na Osmana i tenk je vidio ko je Osman.

(zabilježio Mirsad Sinanović)

Prva Fočanska brigada - zaboravljeni od svih - vk

———————

8. 8.1994.

Kod »ljutih Fočaka«

(zabilježeno 8. 8.1994. godine)

Ovo su novi položaji 82. brdske brigade Prvog korpusa, negdje na širokom prostoru između Bjelašnice i Treskavice.

Zapravo, ovo su borci Bataljona »Sutjeska« koji su prije godinu tu, u blizini, vodili žestoke bitke sa četnicima koji su nadirali na Igman i Bjelašnicu. Sada, ne baš daleko od tih paklenih lanjskih položaja, oni ponovo zatvaraju liniju prema četnicima na Treskavici i dijelu okupirane Bjelašnice. Među ove borce »ljute fočanske brigade«,kako još nazivaju 82. brdsku, stižu i Ismet Dahić, zamjenik komandanta Prvog korpusa, Zufer Husović, komandant Operativne grupe, pa Enver Liković, načelnik Štaba Operativne grupe…

Sa komandantom 82. ljute fočanske Galibom Hodžićem,pa komandantom Bataljona »Sutjeska« Zuhdijom Ožegovićem odlazim među ove ratnike koje sam i prošle godine pratio na igmanskom bojištu, i to baš na onom najpakleni-jem dijelu – na Proskoku. Evo, dvojice starih vukova, izviđača: Sulje Ramića i Hasiba Džombe. Upravo su se vratili sa izviđanja četničkih položaja.

– Šta ste vid jeli? – pitam ih.

– Vidjeli smo četničke položaje na Treskavici i ispod Treskavice. Vidjeli smo na više mjesta četničku artiljeriju – veli Ramić.

– Naše linije su potpuno utvrđene. To su prave tvrđave – kaže Ožegović. A komandant 82. brdske, odnosno »ljute fočanske«,Galib Hodžić podsjeća da četnici ni prošle godine nisu uspjeli u onoj velikoj ofanzivi na Igman i Bjelašnicu da probiju njihove linije odbrane, iako su oni zatvarali najvruću liniju na Proskoku, pa gore do Bijelih voda.

– Iako su četnici tada na nas dnevno i po sedam, osam puta navaljivali pješadijom, tenkovima, a neprekidno nas zasipali granatama svih kalibara, nismo popustili – kaže Hodžić, koji je, inače, u to vrijeme i postavljen za komandanta 82. brdske.

– Povukli smo se, po naređenju, sa tih položaja kada su četnici već bili na opservatoriji i kada je prijetila opasnost da se nađemo u okruženju.

Ovi ratnici se sjećaju tih prošlogodišnjih bitaka.

Borac Admir Fočo veli da su na Preskoku, prošle godine, bitke bile tako žestoke da su se najčešće vodile ručnim bombama i tromblonima. On je bio i u onoj bici na Proskoku kada su četnici krenuli tenkovima i transporterima i kada je u jednom od tih transportera bio i Ratko Mladić, što su kasnije potvrdili i zarobljeni četnici.

Četnici, a ni Mladić, ipak nisu, kako su tada planirali, do »osam uveče« stigli na Bjelašnicu.

– Tenkovi, četnički, bili su ušli među naše položaje i došlo je do male pometnje među mlađim borcima – priča Admir Pačo.

– Ali, tada je naša legenda Osman Đuderija, skinuo bestrzajni top s postolja i sa njim na ramenu pojurio prema tenku.

Sa udaljenosti od 25 metara, ispalio je s ramena i uništio tenk. Tad su na liniji nastale opšte ovacije.

Inače, naša artiljerija je tada uništila još jedan četnički tenk, pa su se ostali četnički tenkovi vratili nazad, a i transporteri.

– Da smo znali da je u jednom od tih transportera Mladić, mogli smo ga zarobiti – kaže Džomba.

Osman Đuderija je i sad živ i zdrav. Bio je ovdje, na položaju, prije mjesec dana. – Mi se sada nalazimo na nekim od

položaja koje su četnici bili okupirali u prošlogodišnjoj ofanzivi – veli Zuhdija Ožegović, koji je prošle godine s ovim borcima bio od Hojte do Preskoka.

I ovdje su se mnogi borci sjećali Dževada Hanjalića, sjajnog, hrabrog komandanta fočanskog bataljona koji je poginuo na

Proskoku u bici prsa u prsa.

– Imali smo lani žrtava, dosta nas je bilo ranjeno, ali smo izdržali na glavnom pravcu četničkog udara – kaže Hodžić.

– Četnici su morali da mijenjaju plan napada na Igman i Bjelašnicu, jer preko Proskoka, koji je jedino bio prohodan za tenkove,nisu mogli proći. Proboj su napravili na desnom krilu, na Jabuci.

Ove borce sada ovdje prati i sreća. Do sada niko nije ni poginuo ni ranjen, iako četnici neprekidno pucaju iz pješadijskog naoružanja i artiljerijom.

– Mi smo izgradili prave tvrđave na našim linijama – kaže Ožegović. Zanimljivo je da su svi rovovi i svi položaji na tom širokom prostoru povezani sa tri sistema veze.

Kakvo je danas stanje na liniji? – pitam glavnog vezistu Hamu Paču. – Stanje je, uglavnom, dobro. Poneka četnička provokacija – kaže on…

Vrijeme je sunčano. Pravi Ijetnji, planinski dan. Borci uređuju svoje nove »domove«. Šatori, stolovi i, naravno, zastava, ljiljanka, na jarbolu. Tu je borac Suljević, zvani Doktor, sa sijačem smrti, koji je prokrstario sa svojim bataljonom sva ratišta, osim igmanskog. Bio je tada ranjen. Većina mladića su dvadesetogodišnjaci, pa i mladi. Jedan od njih, Almir Ožegovic kaže:

– Ovdje smo u šumi, u planini, branimo našu jedinu domovinu Bosnu i Hercegovinu. Dok smo ovdje, osjećamo se srećnim ljudima, živote ne žalimo. Ali, kad dobijemo malo odmora i kad dođemo u Sarajevo i vidimo one kafiće, one momke koji vozaju kola, vodaju djevojke, mlate pare, osjećamo se kao »nula«. Jer, mi nemamo ništa. I zato se najradije opet vraćamo ovamo, na liniju i ponovo nam se vraća samopouzdanje i ponovo postajemo svjesni ko smo i šta smo. A žao nam onih po gradu. Čini nam se da oni postaju »nula«… Ovdje se moraš osjećati ponosan, jer braniš svoju zemlju, svoj narod…

oni su ostali na Igmanu 1

———————

************
video:
Proskok 21.07.1993.
Osman Đuderija, čovjek koji je kineskim bestrzajnim topom sa ramena uništio tenk…

 

video:

Grebak ‘92 – da se ne zaboravi

video:
vrijeme kazivanje pamćenje Grebak 1993. bajram na Grebku

video:
Foča,careva džamija i 2000. šehida

video:
DVIJE HILJADE (2000) fočanskih šehida

****************************

fotografije:flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik

priredio:Kenan Sarač

Foča – sinonim za ratna silovanja

Foca-   logor  Partizan
Šest tačaka optužnice odnosi se na zločin ratnog silovanja. Najmlađa žrtva, prema navodima optužnice, imala je 12 godina i nije preživjela

«Zbog priča o Foči i zbivanja u toku 1992. godine, samo ime Foča postalo je sinonim za ratna silovanja,» rekao je tužilac Philip Alcock u uvodnoj riječi na početku suđenja Gojku Jankoviću, bivšem vođi paravojne grupe u ovom gradu.

Janković je drugi optuženi čije je procesuiranje Haški tribunal prebacio u nedlaznost Odjela za ratne zločine pri Sudu BiH.

Optužnica, koju je Sud BiH potvrdio 20. februara ove godine, u devet tačaka Jankovića tereti prema komandnoj i odgovornosti direktnog počinitelja za zločine protiv čovječnosti.

Šest od devet tačaka optužnice Jankovića terete za silovanja žena u Foči 1992. godine. Jedan od zločina koji mu se pripisuje je višemjesečno držanje i opetovano silovanje četiri djevojke od kojih je najstarija imala 25 godina, dok su ostale imale 16, 14 i 12 godina.

Optužnica navodi da je Gojko Janković u periodu između aprila 1992. godine i februara 1993. godine, kao vođa paravojne grupe koja je djelovala u koordinaciji sa Fočanskom brigadom Vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine, «učestvovao u širokom i sistematičnom napadu na nesrpsko stanovništvo na području općine Foča, te njihovom zarobljavanju, ubijanju i seksualnom zlostavljanju».

Tužilac je u uvodnoj riječi upozorio Sudsko vijeće, kojim predsjedava sutkinja Zorica Gogala, da iskaze svjedoka i sve što će biti rečeno u toku suđanja ne gledaju kao «tipičnu ratnu priču».

«Naravno da su Bošnjaci pružali otpor, ali skoro sva brutalna ponašanja desila su se nakon što je grad zauzet, desila su se nad ženama i civilima, te ljudima koji su predali naoružanje,» rekao je tužilac Alcock.

On je napomenuo da je Janković prije rata bio imućan mještanin Foče, da je posjedovao vojničke vještine i zvanje poručnika, te da je na početku rata komandovao grupom vojnika.

«Grupe poput njegove su bile značajne jer su znale teren i bile su dobre za pronalaženje i protjerivanje Bošnjaka,» rekao je Alcock.

«Od početka aprila do kraja ljeta 1992. godine, Foča nije bila samo etnički očišćena, nego i poharana. Svaki trag prisutnosti Bošnjaka temeljito je izbrisan, sve do posljednje džamije. Taj proces je bio temeljit, sistematski i organizovan,» naveo je on.

Tužilac je dodao i da je silovanje pratilo sva dešavanja u Foči na početku rata, te da je to bila strategija zastrašivanja «a za neke potvrda etničke nadmoći. Ali neki su se isticali čineći taj zločin. Prema raspoloživim dokazima, jedan od takvih bio je Gojko Janković».

Tužilac je konstatovao i da je Jankovićevo postupanje prema silovanim ženama «zauvijek promijenilo njihove živote. Neke su bile tako mlade da su mu mogle biti kćerke. One su povrijeđene do srži i vječno moraju živjeti sa tom sramotom koja nije njihova.»

«Pomenuta silovanja snažno ilustruju da je silovanje bila otvorena politika u Foči. Silovanje je krajnje sredstvo kojim počinitelj može oskrnaviti ljudsko dostojanstvo,» rekao je Alcock.

Pozivajući Sudsko vijeće da se «stavi u položaj svjedokinja» koje će se pojaviti u toku procesa, Alcock je zatražio maksimalne mjere zaštite za svjedoke Tužilaštva i napomenuo da zbog prirode zločina i vremena koje je proteklo sudije ne smiju biti iznenađene prazninama u sjećanju svjedokinja ili činjenicama da neke od njih nerado daju detalje zločina.

«Ovo suđenja nije nikava predstava za javnost. Ja želim pravdu i presudu koja će vjerno odražavati istinu,» zaključio je Tužilac.

_____________

images(27)

Doktorica Alma Bravo – Mehmedbašić, neuropsihijatar iz Sarajeva, rekla je za djevojke koje su bile zatočene i seksualno zlostavljane u Foči da su bile kao “lutke bez duše koje su nekada bile ljudska bića”.

Tužilaštvo Bosne i Hercegovine pozvalo je dr Alma Bravo – Mehmedbašić kao vještaka kako bi dala svoje stručno mišljenje o tome da li su zaštićene svjedokinje 191, 190 i 186, mogle razviti osjećanja prema ljudima koji su ih držali u zatočeništvu.

Dr Alma Bravo – Mehmedbašić iskaz je dala u slučaju koji se vodi protiv Gojka Jankovića, koji se tereti da je zajedno sa drugim licima, u toku 1992. i 1993. godine, učestvovao u silovanju više žena. Neke od njih su odvojene od porodica, te više mjeseci držane u kućama i stanovima na području općine Foča, gdje su ih Janković i njemu podređeni vojnici, silovali i zlostavljali. Janković je, tvrdi Tužilaštvo, bio na čelu paravojne formacije koja je djelovala zajedno sa srpskim snagama.

Odbrana je kroz izjave svjedoka dokazivala da su ove tri svjedokinje, od kojih su obje u doba zatočenja imale 16. godina, razvile pozitivne emocije prema Gojku Jankoviću.

Jedna od svjedokinja Odbrane je za svjedokinju 186 rekla da je “bila luda za Gojkom”.

“Žrtve su bile duže vrijeme žrtve seksualne torture. Kod takvih žrtava se može razviti ovisnost o onima koji su nad njima imali moć”, rekla je dr Alma Bravo – Mehmedbašić koja je nalaz dala na osnovu saslušanih izjava svjedokinja.

Doktorica je rekla i da su prema njemom mišljenju, žrtve “da bi preživjele razvile ovisnost sa elementima idealizacije Gojka Jankovića koji je bio autoritet i mogao je spriječiti njihovu torturu”.

“Nije se radilo o emocijama, nego o naporu adaptacije na nenormalne uslove života kako bi zaštitile vlastiti život”, rekla je doktorica dodajući da su ove djevojke bile žrtve “seksualne ekspresije agresije”.

Kao dodatni svjedok Tužilaštva iskaz je dao i doktor Nuradin Aščerić, ginekolog koji je 1992. živio i radio u Novom Pazaru, Srbija.

Prema riječima ovog svjedoka, “fočanska grupa” žena je došla u Novi Pazar u toku ljeta 1992. godine. Njegova ordinacija im je pružila besplatnu medicinsku pomoć.

“Ta grupa je izgledala jadno, prestrašeno. U početku su čak i teško govorile”, rekao je dr Nuradin Aščerić.

Posvjedočio je kako je ne mali broj žena koje su došle sa teritorije Foče u ljeto 1992. godine u Novi Pazar bilo silovano, što su same rekle a u nekim slučajevima je on to utvrdio i na osnovu pregleda.

Prema njegovim riječima, žene koje su dolazile iz Foče su kao silovatelje najčešće spominjale imena Gojka Jankovića, Janka Janjića, “Dragana Gagovića, Janka Vasiljevića, izvjesnog Vukovića, nekog Raševića, Papricu”.

Tužilaštvo je najavilo da će 26. januara ispitati još dva svjedoka među kojima Zibu Džin. Doktor Aščerić je rekao da je ona bila jedna od pacijentica koje su stigle iz Foče u Novi Pazar.

“Sjećam se te djevojčice jer kada je počeo rat ona je tek završila treći razred srednje škole. Sjećam se njenih zelenih očiju i kako je bila bespomoćna. Ispričala je kako ju je izvjesni Paprica posvojio za sebe nakon što ju je grupa srpskih vojnika silovala. Potom ju je vodao i silovao više puta na više mjesta. Znala mu je ime jer mu je jednom pred njim ispala vozačka dozvola i vidjela je kako se zove. Naravno, to je krila od njega”, rekao je doktor Aščerić.

Tužilaštvo je kao silovatelja ove djevojke identifikovalao jednog od svjedoka odbrane, Milenka Papricu, šuru optuženog Jankovića, koji je u ratu bio s njim u istoj jedinici.

________________

images(15)

Sportska dvorana “Partizan” je 1992. godine služila kao pritvor za žene, djecu i starce koji su uhapšeni u Foči i okolnim selima. Svi zatočenici su boravili u nehigijenskim uslovima, te bili izloženi izgladnjivanju, fizičkom i psihičkom mučenju, te seksualnom zlostavljanju.

U “Partizan” su, obično navečer, ulazili naoružani muškarci i izvodili po grupama tri do pet žena. Odvodili su ih u kuće, stanove, hotele i tamo ih seksualno zlostavljali i silovali.

Gazić je, prema navodima optužnice, početkom augusta 1992. došao naoružan u sportsku dvoranu “Partizan”, izveo svjedokinju A, koja je tada imala 12 godina, te je odveo u jedan stan i silovao.

Svjedokinja A je na suđenju iskaz dala bez prisustva javnosti, a tužilac Behaija Krnjić je u završnoj riječi naveo da ju je dva puta silovao muškarackojeg su drugi oslovljavali sa “Jasmin”.

Silovanje i gledanje silovanja

Prema navodima optužnice, Gazdić je ponovno izveo svjedokinju A, njenu majku i još jednu žensku osobu, odveo ih u stan i naredio im da se okupaju i da se nakon toga ne odijevaju. Kako stoji u optužnici, Gazdić je sve tri pojedinačno silovao tako da tokom silovanja jedne, druge dvije to gledaju.

Majka svjedokinje A je također svjedočila na suđenju zatvorenom za javnost, a tužilac Krnjić je kazao da je rekla da ju je silovao “Jasmin”.

Gazdić je, kako smatra Tužilaštvo BiH, zajedno sa još dvije osobe došao u stan koji se nalazio u neposrednoj blizini tadašnje Stanice javne bezbjednosti (SJB) Foča, silovao svjedokinju C, koja se žalila da ima menstruaciju, ali on se na to nije obazirao.

“Gurnuo me na krevet. Molila sam ga, ‘ne, nemoj, nemoj’ (…). Skinuo mi je haljinu i silovao me… Puška je bila pored kreveta… Počeo me ljubiti, ali nisam mogla to podnijeti… Onda je uradio šta je htio”, kazala je svjedokinja C, dodavši da ju je silovala osoba koja se predstavila kao “Jasko”.

Svjedokinja F ispričala je da je 1992. godine silovana u jednom stanu u kojem se nalazio i optuženi Jasko Gazdić.

“Mi smo bili u jednoj sobi, iz koje je prvo odvedena jedna ženska osoba. Nakon toga su mene odveli u kupatilo i nada mnom je izvršeno silovanje. Dok sam bila u kupatilu, čula sam plač i vrištanje iz sobe gdje je bila ta ženska osoba”, rekla je F, dodavši kako joj je ta ženska osoba kasnije kazala da ju je silovalo više muškaraca, te da je jedan od njih bio i Gazdić.

Iza zatvorenih vrata, odnosno bez prisustva javnosti, iskaz su dale još dvije svjedokinje. Optužba je navela da je svjedokinja D ispričala da ju je silovalo više muškaraca, te da je jedan od njih bio i optuženi Gazdić, dok je svjedokinja E, prema tvrdnjama Tužilaštva, izjavila da je optuženi seksualno iskorištavao još jednu osobu, koja je tada imala 12 godina, i koja je nakon toga nestala, a njeni posmrtni ostaci još nisu pronađeni.

Senadin Ljubović, vještak neuropsihijatrije, za četiri zaštićene svjedokinje je utvrdio da pate od trajne promjene ličnosti, razorene seksualnosti, te da je zbog takvih oštećenja njihova životna funkcionalnost svakodnevno ugrožena.

Psihički poremećaji

Ljubović je zaključio da njih sve četiri imaju trajne psihičke poremećaje, da pate od posttraumatskog sindroma, te zauvijek imaju traumu od višestrukog silovanja.

“Najpotresnija je priča svjedokinje A, koja je kao dijete bila silovana. Ovaj čin svakako ostavlja trajne posljedice na žrtvu, a kamoli kada vam se to dogodi dok ste dijete. To je jako teško prevazići”, kazao je Ljubović.

Odbrana je krivicu optuženog osporavala saslušanjem pet svjedoka, te je pozvala da ponovno ispita tri svjedokinje koje su iskaz dale u korist Tužilaštva BiH. Svjedokinje A i B iskaz su dale bez prisustva javnosti. Svjedokinja C, koja je navela da ju je silovao Jasko, pojasnila je da je za njegovo ime čula kada je dovedena u stan u Foči, gdje je bila zatočena.

______________

korišćen Justice Report / BIRN / arhiv.

priredio:Kenan Sarač

fotografije:flickr ekranportal13/focanskidani