Glasovi koji se ne čuju : “I ovdje spavaju duše naših predaka!”

 

ODGOVORI – “čudna jada i Dodika gada” na njegovu : Spreman sam potvrditi izjavu o bošnjačkoj okupaciji Podrinja…
 
U mene mi je i prapračukun dedo rođen i ukopan u Podrinju, a ja sam okupator…U rodnom gradu…Sramota i od “čudna jada i Dodika gada”. Ni izvjesni Međed ne bi sebi dopustio takav gaf. Ovakvim i sličnim pričama su nas naše komšije ubjedili kako smo mi okupatori i došlje, pa su se ovi ranih ‘90. -ih potrudili da nas pobiju i protjeraju…
Izvjesnom “Gadu” i ostalim “Međedima” poručujem : “I ovdje spavaju duše naših predaka”…
POGLEDAJTE GALERIJU FOTGRAFIJA “I ovdje spavaju duše naših predaka!”

 

I ovdje spavaju duše naših predaka _ 011I ovdje spavaju duše naših predaka _ 012I ovdje spavaju duše naših predaka _ 013I ovdje spavaju duše naših predaka _ 014I ovdje spavaju duše naših predaka _ 015I ovdje spavaju duše naših predaka _ 016I ovdje spavaju duše naših predaka _ 017I ovdje spavaju duše naših predaka _ 018I ovdje spavaju duše naših predaka _ 019I ovdje spavaju duše naših predaka _ 020I ovdje spavaju duše naših predaka _ 021I ovdje spavaju duše naših predaka _ 022I ovdje spavaju duše naših predaka _ 023I ovdje spavaju duše naših predaka _ 025I ovdje spavaju duše naših predaka _ 027I ovdje spavaju duše naših predaka _ 026I ovdje spavaju duše naših predakaI ovdje spavaju duše naših predakaa _ 024

 

za one koji ne znaju na fotografijima su detalji iz FOČE, grada koji leži na r'jekama dv'jema. Drini i Ćehotini…

 

priredio:Kenan Sarač

Odgovor Miloradu Dodiku muslimanke iz Foče : Ne možemo okupirati nešto što je naše

Foča - sastavci _ 013

Provjeri Milorade Dodiku u gruntu koliko je zemlje u Podrinju muslimaske, prije nego što nas optužiš da smo okupatori i da neke “islamske fondacije” stoje iza nas. Iza mene ne stoji niko. Ja sam Muslimanka. Rođena u Foči. Odrasla na Drini. Kako Muslimani na Drini mogu okupirati svoju zemlju? Kako ja mogu okupirati nešto što je moje? I ni ti, niti iko drugi ne može da mi uskrati moje pravo na to, da mi oduzme moje uspomene, iako ste uzeli puno toga i formirali Republiku Srpsku. Ali, ta Republika je izrasla na krvi. Na zločinima. U Foči. Višegradu. Zvorniku. Srebrenici… Možeš Milorade Dodiku negirati do kraja svoga života sve ono što je Haški tribunal presudio, i angažirati za to bezbroj lobista po svijetu, sve uz pomoć Srbije i Rusije – ostaje to zapisano u istoriji, ti stravični zločini koji će zauvijek biti mrlja na srpskom narodu
Čitajući, kao i svako jutro portale naišla sam na tekst o obilježavanju sjećanja na srpske žrtve u Podrinju. Na skupu je bio i Milorad Dodik koji je, između ostalog, rekao: “Poznati su projekti raznih fondacija, prije svega islamskih, koje su tražili i usmjeravali svoje pare kako bi se ovdje uz Drinu vratili nakon otadžbinskog rata muslimani i da bi ponovo okupirali Drinu na taj način.”

Zaboljelo me je. Jako. Muslimanka sam. S Drine. Iz Foče.

Foča 2017 _ 001

Godinama čitam razne gluposti koje Milorad Dodik izgovara i na koje skoro više niko i ne reagira. Godinama Milorad Dodik “puca” riječima okolo, ne vodeći računa da li će nekoga i pogodoti. Njegove izjave su za njegovu publiku. Za njegove birače. Znam ja sve to. Ali u sebi nosim ranu koja krvari već više od 20 godina, koja nikad neće ni zarasti, a koju je on dodatno povrijedio. I ovo mu ne mogu prešutjeti.

Odrastala sam u Foči uz priče mog oca o četničkim pokoljima koji su počinjeni na Drini. O nepravdama koje su nanesene Muslimanima. Kako se on u vojsci izjašnjavao kao Hrvat, jer Muslimani nisu imali to pravo. Te priče su pričane tiho, u kućama, jer u Jugoslaviji se nije smjelo o tome javno govoriti. Pojedinci, ali samo pojedinci, nakon rata su osuđeni, njegovalo se bratstvo i jedinstveno, a sve ostalo je bilo zaboravljeno. Nisam to tada shvatala. I moj otac mi je bio dosadan s tim pričama. Kad bi naišao neko od naših komšija, a on govorio imenom i prezimenom: vidi onog četnika i nastavljao objašnjavati šta je uradio a da nikad nije odgovarao, skoro da ga nisam ni slušala.

Tamo gdje Ćehotina dodiruje Drinu

Sistem je bio jači od riječi oca. Ja sam izrasla u deklariranu Jugoslovenku i otišla na studije u Sarajevo, a moj brat je postao oficir u Gardijskoj brigadi JNA u Beogradu, kao jedan od najboljih pitomaca sarajevske vojne škole, mada nije bilo u bošnjačkoj tradiciji da šalju djecu u vojnu školu, pogotovu ne iz gradskih porodica, on je sam to izabrao. Iako sam živjela u Sarajevu, moj dom je bio u Foči gdje su živjeli moji roditelji, gdje su bile moje uspomene, djetinjstvo, odrastanje na sastavcima, na Drini i Ćehotini. I sad se sjećam tih povrataka kući, maminog radosnog osmjeha dok sprema jela koja najviše volim, oca koji glumi ozbiljnost dok mu iskri u očima što me vidi. I Drine. Jednom je neko napisao da ljudima koji su odrasli na Drini kroz vene ne teče krv nego Drina. I to je tačno. To je veza za vječnost koju nikad niko ne može prekinuti, i bez obzira gdje da živim ja sam djevojka s Drine, Fočanka. U Foči je moja djedovina i pradjedovina.

 

Naša kuća je bila pored Drine. Bože dragi kako tada nisam znala da cjenim to što imam, ali tako je to valjda u ljudskoj prirodi. I sad kad mi je teško, kad imam nekih problema, zatvorim oči, sjetim se starog mosta kod KPD-oma, koji je bio pored naše kuće, i te kamene kule u sredini. Kad bih sišla na tu kulu gledala sam direktno u sastavke, Ćehotinu koja se ulijeva u Drinu i koja tako teče… Nema te psihoterapije koja se može mjeriti s tim…

Ti

Sjećam se priča da će se raspasti Jugoslavija, formiranja nacionalnih partija, kako je moj brat napustio JNA prije nego što je Gardijska brigada otišla na Vukovar ispraćena iz Beograda ovacijama građana, koji su na tenkove koji su išli u Vukovar da ubijaju bacali ruže. Ali te godine, sami početak devedesetih, godine nakon Olimpijade u Sarajevu su sigurno najljepše godine. Imali smo svoje rokere, nadrealiste, književnike, brojna mjesta na kojima smo se okupljali, i baš me i nije zanimala politika. Čak i kada se počelo pucati u Sarajevu nisam vjerovala da će se Jugoslavija raspasti, ni da će biti rat, iako su ljudi u Hrvatskoj već ginuli. Moj posljednji odlazak kući, bio je neposredno pred početak rata. Sjećam se da smo naveče u dnevniku gledali izvještaje iz nekog hrvatskog grada. Prikazivali su kuću koju je pogodila granata. U dnevnom boravku uništen zeleni plišani namještaj, trosjed, dvosjed i fotelja, bijela zavjesa se vijori na prozoru bez stakla… Moja mama je tada komentirala: “Jadni ljudi, šta im se desilo…” Samo nekoliko dana kasnije ona će napustiti svoju kuću u koju se nikad više neće vratiti.

Sa zebnjom sam u Sarajevu čekala informacije. Moji roditelji i brat su otišli iz Foče kad su grad napale srpske snage. Išli su od Ustikoline prema Goraždu i nekoliko dana uopće nisam znala šta je s njima. Nikada neću zaboraviti kad mi se otac javio iz Sarajeva i rekao da su svi došli. Tada sam prvi put shvatila šta znači u isto vrijeme se smijati i plakati. Živi su. Javili su nam vrlo brzo da nam je kuća zapaljena među prvima, ali nije nas bilo briga. Bili smo svi živi i zajedno.

Uslijedili su dani opsade Sarajeva. Rat u cjeloj zemlji. Ubijeni, prognani, logori… Iz Goražda, gdje je bila većina naše familije i prijatelja, stizale su informacije o poginulima. Onda su počele dolaziti informacije o silovanjima u Foči. Stravične priče u koje ljudski um ne može vjerovati. Imena mojih školskih drugarica koje su silovane u školi u koju smo išle. Koje su silovali ljudi koje sam poznavala. Pero Elez, Dragan Zelenović, Ćosa… U Partizanu gdje sam čekala prvu Novu godinu s rajom. O ubistvima u KPD-omu pored koga sam odrasla, klanju na drinskom mostu, pored te kule na kojoj sam nekad sjedila i gledala Drinu… Moj otac je govorio: “Opet teče krvava Drina”.

Potpisan je Dejtonski sporazum. Rat je stao. U tim godinama poslije rata svi smo živjeli s uvjerenjem da ćemo se moći vratiti, da ćemo imati bar sličan život kao prije. Ali, nikad više. Prva posjeta Foči organizirana je 1996. Išla sam s mamom, ocu nismo dale da ide jer je imao slabo srce. Jaka sam žena i rijetko puštam emocijama da izađu, da ih drugi vide… Ali, onog trenutka kad sam prvi put nakon toliko godina vidjela Drinu suze su same krenule. To je nešto jako, prejako, nešto što mogu razumijeti samo oni koji su kao i ja odrasli na Drini.

Na ruševinama od kuće izraslo drvo. Okolo korov, sve zaraslo. Pred kućom Srbin kome je opština dodijelila našu zemlju. Postavio neku ogradu. Kuća nam je bila na cesti, nikad nije bilo ograde oko nje, ispred kuće mamino cvijeće i trešnja… Trešnju je posjekao, smetala mu. Ni danas nikad ne mogu do kraja odslušati pjesmu “Još i danas zamiriše trešnja… Što to ima u ljudima tužno da ulaze u tuđe živote…”, a da se ne sjetim naše trešnje kad procvjeta u proljeće… Dok sam stajala taj dan pred svojom kućom srce mi se cjepalo. Jecajući sam kopala rukama po ruševinama da nađem bilo šta, ma i najmanju sitnicu koju ću ponijeti sa sobom, uspomenu na moj dom, uspomenu da sam nekad imala dom. Ništa nisam našla.

foca 1101

Godine su prolazile, režim u Republici Srpskoj nikad nije dozvoljavao povratak u kome bi Bošnjaci bili ravnopravni u Republici Srpskoj koju su Srbi nakon strašnih zločina koje su počinili, dobili u Dejtonu. Komšije su prodavale kuće oko nas, Loji, Hadžiahmetovići, Kumre… Dan kad je moja mama prodala kuću, koju su nam obnovili nakon rata, bio mi je jedan od najtežih u životu. Nikad više neću proći kroz Donje polje. Moje srce ne bi moglo izdržati da gleda u kuću koja više nije naša. Previše je uspomena, previše boli.

Ni nakon toliko godina u Sarajevu, ne osjećam se kao Sarajka, iako mi je ovaj grad sve dao i beskrajno ga volim. Volim i svoj stan u kome sam svaki djelić uredila s ljubavlju za svoju porodicu, ali nikad se u njemu ne osjećam kao što sam se osjećala u svojoj kući u Foči. Kad sam se udala za mog muža, Sarajliju, pitala sam ga gdje je njihova zemlja. Gledao me zbunjeno i pitao kakva zemlja, jer je on cijeli život živio u stanu. Pa, mislila sam da svako ima zemlju, dedovinu, pradedovinu. Kuću više nemam, ali imam svoju zemlju, svoju šumu, pašnjake, i sve to kad gledam znam da je moje. Zemlja koju su i moji preci čuvali. Taj osjećaj pripadnosti kad stojiš na svojoj zemlji ne može se mjeriti ni sa čim, čak i ako je ta zemlja u nečemu što se danas zove Republika Srpska, ona je u gruntu moja, i bit će to zemlja moga djeteta, kao što je bila moga oca, moga deda, pradeda, Karupska od kad se pamti.

foca 1102

Provjeri Milorade Dodiku u gruntu koliko je zemlje u Podrinju bošnjačke, prije nego što nas optužiš da smo okupatori i da neke “islamske fondacije” stoje iza nas. Iza mene ne stoji niko. Ja sam Muslimanka. Rođena u Foči. Odrasla na Drini. Kako Muslimani na Drini mogu okupirati svoju zemlju? Kako ja mogu okupirati nešto što je moje? I ni ti, niti iko drugi ne može da mi uskrati moje pravo na to, da mi oduzme moje uspomene, iako ste uzeli puno toga i formirali Republiku Srpsku. Ali, ta Republika je izrasla na krvi. Na zločinima. U Foči. Višegradu. Zvorniku. Srebrenici… Možeš Milorade Dodiku negirati do kraja života sve ono što je Haški tribunal presudio, i angažirati za to bezbroj lobista po svijetu, sve uz pomoć Srbije i Rusije – ostaje to zapisano u istoriji, ti stravični zločini koji će zauvijek biti mrlja na srpskom narodu. Svojom gramzivošću i bahatošću davno si uništio sve ljudsko u sebi. I samo ti i tebi slični mogu se ponositi naslijeđem u kome je kompletan vojni, politički i policijski vrh osuđen za najteže zločine koje čovječanstvo poznaje. Niko civiliziran, moralan i etičan ne bi mogao braniti nešto takvo.

Godinama se bavim istraživanjem i dokumentiranjem zločina. I uvijek pišem držeći se činjenica. Nikad nikome ne bih poželjela da o zločinima zna koliko ja znam, ali davno sam shvatila da se protiv ljudi kao što si ti Milorade Dodiku, možeš boriti jedino znanjem. I zato znam. Sve haške presude vezane za Foču, Srebrenicu, Zvornik, Višegrad, kao uostalom i druge. Sve činjenice koje je ovaj međunarodni sud presudio. Sve zločine koji su počinjeni. I pomažem da se to nikad ne zaboravi. Ali ne mrzim. I to je moja pobjeda. I nad tobom Milorade Dodiku i nad svima onima koji negiraju zločine nad Bošnjacima Podrinja i prava muslimana na Drini. I bez obzira šta pokušavaš spočitati muslimanima Podrinja, činjenica je da smo mi većinski vlasnici zemlje u Podrinju i da tu našu zemlju ti i tebi slični pokušavate okupirati i oteti od nas. Ali, zemlja se nasljeđuje. Silom se ne dobija. Ni zločinima. I zato muslimani nikad neće i ne mogu Podrinje okupirati, samo će se vratiti na svoje.

Dženana Karup Druško
AVANGARDA.BA, 17.07.2017

fotografije: flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik

ČESTO LUTAM U MISLIMA

 

ČESTO LUTAM U MISLIMA

Često lutam, u mislima.
Po obali, pokraj Drine.
Preko mosta porušenog
gledam negdje u daljine.

Svaki most je na svijetu.
Sve obale, sastavio.
Samo ovaj tu na Drini
naša srca, rastavio…

U mislima, dok se šetam.
Listam stare uspomene.
Moje oči zasuziše…
Tamo nema, mene više.

Djetinjstvo i mladost, što si meni dala.
Na obali tvojoj, život sam odsanjala.
Pjesmu sam ti dala. Buket nježnih nota.
Lijepa Drino moja. Rijeko mog života.

Nisveta Skejović
11. februar 2012 ·

foča - most stradanja _ 0047
Foča
foča - most stradanja _ 0048
Foča – Most Stradanja
foča - most stradanja _ 0049
Foča – Most Stradanja
foča - most stradanja _ 0050
Foča – Most Stradanja
foča - most stradanja _ 0051
Foča – Most Stradanja
foča - most stradanja _ 0052
Foča
foča - most stradanja _ 0053
Foča

FOČA – perom Saudina Bećirevića

 

Kroz otvoreni prozor automobila koji klizi nekih 20km/h razgledam okolinu. Pokušavam pronaći neki znak koji ću prepoznati, kuću, stablo, klupu pored ceste… na žalost ne pronalazim ništa što bi me vratiolo u prošlost.

Most Stradanja 9.5.2013 _ 50185434

Dolazimo napokon do željeznog mosta u Donjem polju. Mosta na kome se u toku 1992 vršilo sistematsko klanje muslimana od strane četnika. Neka jeza mi prođe kroz tijelo, kada na drugoj strani mosta ugledah zidine KP Doma Foča. Na povratku iz Foče, dobih vijest da mi je i posljednji rođak koji je bio zatočen u KP domu Foča, konačno pronađen u masovnoj grobnici u blizini Osanice, to što nije bio punoljetan nije ga spasilo. Konačno je moja familija završila potragu za tijelima ubijenih članova uže familije, sada slijedi potraga za egzekutorima, koji bi trebali završiti iza rešetaka ili u nekom potoku, sa metkom u glavi.

???? - ????
Most Stradanja i zloglasni KP Dom Foča

STRANAC U RODNOM GRADU

Sa autom nailazimo na most, koji je srušen u NATO udarima na RS. Nakon rata zakrpljen od strane Njemačkog bataljona. Daske postavljene u širini točkova, podsjećaju na poligon za testiranje vozača za auto utrku Camel – Trophy, poskakuju ispod točkova, tako da čovjek ima osjecaj da će se survati u rijeku Drinu, koja svojom bistrinom plijeni pogled. Na sredini mosta na trenutak zastajemo, da bi još jednom bacili pogled na sastavke Drine i Ćehotine.

Ovaj grad muzej, ova Foča, _ 4699vrtic-u-donjem-polju-u-foci-008

Nakon prelaska mosta, skrećemo desno, prema Donjem polju. Cesta puna rupa, odaje prve tragove zapuštenosti grada. Pored ceste trava koja ne pamti kada je posljednji put pokošena, iz korova zjape zidina od spaljenih bošnjačkih kuća. Ispod ceste na mjestu gdje se nekada nalazio pomoćni stadion, prave se dvije manje zgrade. Malo visočije, na mjestu nekadašnjeg «Kafe Bora», gradi se tržni centar, ili samo liči na takvo zdanje. Ni traga džamiji koja je bila u blizini.

foca-1955-_-011

focanski-period-nob-foca-bih

Prolazimo pored nekadašnje osnovne škole, tačnije pored mjesta gdje je nekada bila škola, ispred koje je u parku bio spomenik narodnom heroju Šerifu Loji. Škola je srušena do temelja, teren poravnat a na njenom mjestu neki novi temelji. Na mjestu gdje je nekada bio spomenik, sada je ogromni plakat, na kome stoji slika crkve ili manastira. Što bi trebalo da znači da će prilikom moje sljedeće posjete, da me tu dočeka crkva, a osnovna škola svakako više nije nikome potrebna, jer sada je Foča univerzitetski grad.

Foča _ 33873178

genocid u Foči _ 4707
LOGOR Srednjoškolski Centar Foča

Napokon dolazimo i do srednjoškolskog centra. Poarkiramo auto na nekadašnji poligon za obuku vozača, koji je zarastao u korov, u ispucali beton zabijeno par drvenih pritki, koje su valjda zamjena za čunjeve. Preko puta se gradi “Gradska dvorana”, radi je firma iz Visokog, niko od radnika nije bio prisutan na građevini, možda je vrijeme kolektivnog godišnjeg odmora. Vraćamo se nazad i ulazimo u dvorište škole. Ograda podobro zahrđala, zid izrađen od staklenih blokova, ispred kojeg smo se okupljali za vrijeme odmora, mjesto gdje su pali mnogi prvi poljupci, kao i zapaljene prve cigarete, stoji tužan, izrešetan mecima, kamenjem… tek po neki blok je još uvijek čitav. Korov na svakom koraku, stolarija ne pamti kada je imala posljednji susret sa četkom i farbom… sjećanja prolaze kroz glavu, i na trenutak mi se učini da čujem glasove prijatelja koji sjede na ogradi ispred škole. Iz misli me prekinu glas
– Hoćeš da te slikam!?
– Neću!
– A zašto?
– Želim da pamtim ovo mjesto u nekom drugom izdanju i vremenu.
– Hajmo ući unutra.
– Ne želim.
– Zašto ne želiš?
– Biće bolje, ako ostane u glavi slika koju pamtim, jer šta god da vidim, neće biti ono što ja želim da vidim. Jednostavno neke stvari treba ostaviti takve kakve su.

Nakon kraćeg razgovora, napuštamo dvorište škole, sjedamo u auto i krećemo nazad prema gradu…

ZAJEDNIČKI IFTAR U ALADŽA DŽAMIJI    18ZAJEDNIČKI IFTAR U ALADŽA DŽAMIJI    15

Spaljene kuće u naselju Aladža, podsjećaju na ne tako davno vrijeme, kada je SDS provodio politiku genocida. Tragovi nasilja i divljanja, vidljivi su na svakom koraku. Gledam u spaljene kuće, rodbine i prijatelja. Zanimljivo ne vidim zgarišta i korov, nego jasno vidim kuće, kao i masu djece koja se spuštaju ulicom prema Ćehotini, nakon što je zvonilo zvono za veliki odmor. Pomisih u sebi, kako je čovjek čudna biljka i kako je u stanju vlastite oči prevariti i natjerati ih da vide, ono što želi a ne što oči uistinu vide. Ponovo mi razmišljanje prekide glas
– Kako to, da je u Foči živjelo toliko Muslimana, a da na onom spisku učenika primljenih u prvi razred, nema niti jednog Muslimana?
– Tako što su Muslimani u Foči u posljednjih stotinu godina, sistematski ubijani, progonjeni, imovina im uništavana.. poslije zadnjeg rata dugo, dugo godina, u Foču je bilo skoro pa nemoguće doći ako si Musliman. Tako što nismo imali nekoga ko bi nas poveo u povratak. Tako što niko od onih koji su stekli bogatstvo na račun Bosne i patnje ovog naroda, nije želio da potroši niti jedan fening od tog bogatstva i povede narod za sobom u povratak. Tako što su i najveći mozgovi ove države i ovog grada, iskopali kosti svojih predaka i premjestili ih u Sarajevo…. Tako što je učinjeno sve, da danas Muslimana ovdje ne bude.
– Pa kako to?
– Ne pitaj, previše. Teško je to i meni razumjeti, a komoli tebi.

ZAJEDNIČKI IFTAR U ALADŽA DŽAMIJI    16

Na mjestu gdje je nekada bila Aladža džamija, ograđen prostor. Ko zna koliko će vremena proći, dok se ponovo ne ukaže munara. Pokušah zamisliti munaru, i u tom momentu me obuze tuga, ne zbog srušene džamije, ne zbog spaljenih kuća, ne zbog ubijenih ljudi… Žao mi bi onih koji su je rušili, jer će ih kad li tad li stići taksirat za učinjeno, a džamija će nići ponovo tu, kao nijemi svjedok, njihove nemoći. Tuga me obuze, jer skontah da Fočaci sve ove godine nisu znali ili nisu željeli voljeti Aladža džamiju, onako kako su trebali. Nisu naučili kako da se identifikuju sa Aladža džamijom, kao što Mostarci znaju, da se identifikuju sa Starim mostom.

(1960) Foča 1960 - 70 - putovala 1970 002foca_slika_o_22809165foca-039sehova-dzamija-dzamija-kadi-osman-efendije-lijevo-gore-careva-dzamija

Ostavljamo ograđeni prostor iza sebe i lagano put nastavljamo prema autobuskoj stanici ili onome što je ostalo od iste. Ni traga od džamije koja je bila desetak metara udaljena od zgrade autobuske stanice. Prolazimo pored robne kuće prema prijekoj čaršiji. Radoznali pogledi prolaznika se prosto lijepe na registarske tablice. Pokušavam da vratim sliku, rasporeda radnji koje su se tu nalazile, a koje danas zamjenjuju parking mjesta, ali ne uspijevam. Trebalo bi mi izgleda malo više vremena, da se sjetim svih dućana, koji su spaljeni i nikada nisu obnovljeni. Sa lijeve strane, na mjestu Careve džamije, prazan prostor. U oči nam upada Sahat kula, za razliku od džamija, ona je preživjela. Rupe na putu, srušene i spaljene kuće, zarasle bašče, oronule fasade, srušene džamije… propratile su nas, sve do naselja Tabaci. Okrećemo se ispred dvorišta džamije, koje je očišćeno, od džamije nisu ostali ni temelji. Nekadašnje skladište građevinskog preduzeća “Građenje” krasi par zahrđalih, i već odavno otpisanih kamiona, zaraslih u korov. Benzinska pumpa, koja je već odavno zrela za zatvaranje, zbog dotrajalosti opreme, magičnim potezima obezbjeđuje dozvolu za rad.

sehova-dzamija-u-prvom-planu-iza-je-careva-dzamija-a-desno-dzamija-mehmed-pase-kukavice

Vraćamo se prema centru. Pored nas prolazi ohrndana «Lada» ispunjena golobradim dječacima, koji se izvlače kroz prozor i pozdravljaju nas sa tri prsta, dok iz auspuha udišu na pola sagorjele gasove. Djeca, koja su 1995 imala nekih 7 do 8 godina, izgleda da su u školi jedino naučila da mrze, sve što nema na sebi 4 ”C”. Učitelji i roditelji su im izgleda u dušu usadili mržnju, prema svemu što nije srpsko ili što izgleda ljepše i bolje od njihovog…

Prolazimo pored naselja Musala, gdje provedoh par godina života. Tu ugledah prvu fasadu čije su boje osvježene u zadnjih deset i više godina. Pred zgradom opštine, spomenik poginulim četnicima. Broj poginulih me iznenadio, očekivao sam puno manju brojku, od one koju vidjeh. Da li je cijena previsoka, to najbolje znaju familije koje su u ratu nosile marame crne? Ne bih se iznenadio, da ih vidim, kako te iste marame danas drže ispred sebe, očekujući da u njih padne kakva milostinja, od onih koji su u ratu bili na čelu vlasti a čija djeca su na vrijeme sklonjena iz Foče.

Foča _ stare slike Foče 005foca-centar-grada-parking-ispred-hotelahotel-zelengora-foca-7

Foca, hotel Zelengora
Foca, hotel Zelengora

Spuštamo se do hotela Zelengora. Odlazimo i do fabrike Trikotaža. Kapija fabrike zahrđala, krug fabrike zarastao u korov. Jedini progres je napravljen, u nazivu firme, gdje je Foča, prepravljena u Srbinje. Kako sam mogao primjetiti to je bila praksa i na drugim objektima. Danas, niti jedna prijeratna fabrika na opštini Foče, ne radi. Teško bi bilo nabrojati sve, ali jednu od njih teško je zaobići, a to je «Maglić», drvno-prerađivački gigant, koji danas ne zapošljava niti 1 radnika.

Vraćamo se ponovo u centar, iz par kafića dopire muzika. Na trgu spomenik čiča Draži. Pratim cijelo vrijeme imena ulica, i ne mogoh a da se ne nasmijem, jer su se smjenjivali čudni nazivi; Cara Lazara, Cara Dušana, Kralja Petra… Durmitorska, Cetinjska… niti jedan naziv ulice, koji bi svjedočio da se Foča nalazi u Bosni. Nazivi ulica daju pravu sliku o stanovništvu koje danas naseljava Foču, a ona nam govori da je malo onih koji su naselili Foču u zadnjih 60 godina, a da se mogu pofaliti bosanskim porijeklom.

Obilazimo još par ulica, i nakon toga kod zgrade opštine prelazimo most na rijeci Drini. Napuštamo Foču a da ne vidjesmo niti jedan novi automobil. Zaustavljamo se sa autom pored ceste, preko puta Donjeg Polja, da bi još jednom pogled bacili na dolinu, u kojoj je jedan narod zadnjih stotinu godina, krvario kao nigdje drugo, iz samo jednog razloga, a to je da se nije uklapao u projekat “velike srbije”. Preko puta se vidi munara tek obnovljene džamije Musluk. Na munari se vide ljudi koji vrše posljednje pripreme, za njeno svečano otvaranje, zakazano za par dana. Slike prošlosti u tom momentu se po prvi put javiše. Sjetih se kako sam posljednje ljeto prije rata, skoro pa sa istog mjesta, posmatrao upaljene kandilje na minaretu džamije. U vrijeme kada se u zraku mogao namirisati rat, kada bi svako malo, tihu noć prekinuo rafal iz automatske puške. Sa nekim strahom sam posmatrao džamiju, i pitao se da li su to njeni posljednji dani.

Rane divljanja četnika po Foči, definitivno nikada neće zarasti. Zidine spaljenih kuća, zapušteni parkovi i ulice, srušene džamije… rane su koje su vidljive onima koji po prvi put dolaze u Foču. Stotine silovanih žena, hiljade ubijenih, hiljade logoraša…, desetine hiljade protjeranih su rane koje nisu vidljive, to su rane koje duboko u duši nosi svaki stanovnik Foče. Rana koju ja najviše osjetim je ona koja se zove PRODAJA IMOVINE, to je nešto što ne mogu, a niti želim halaliti niti jednom Bošnjaku.

Okrećem se i sjedam u auto, te nastavljamo put prema Ustikolini, gdje nas je dočekao miris svježih kifli, koji se širio čaršijom…

Ulice pune života, kafić do kafića se redaju jedan iza drugog, da na trenutak pomislih da sam došao u Štrosmajerovu u Sarajevu a ne u Ustikolinu. Sjedamo u jedan restoran, na kome stoji oglas, da se traži radnik. Pitamo gazdu da li je oglas još uvijek otvoren, na što dobijamo potvrdan odgovor. Centar Ustikoline u ljetnjem periodu, skoro da se ne razlikuje od bilo kojeg drugog grada. Ljeti se tu okuplja sva elita, kako politička, tako i mafijaška. Svi dođu da provedu par dana, na raftingu ili splavarenju.

U jednom od kafića koji se nalaze pored ceste, raspitujemo se za smještaj, ubrzo nam pronalaze slobodno mjesto u turističkom naselju ”Ada”. Dolazimo na cilj, gdje nas dočekuje predivna atmosfera. Hladovina, mir, miris lipa, pogled na Drinu… Su samo neke od ljepota tog malog ali dosta lijepog kampa. Nadam se da će se potruditi, pa za sljedeću sezonu napraviti jedan restoran, kao i bazen. Tako da bi ugođaj bio potpun.

Sljedeće dane smo provodili, putujući od Tjentišta doGoražda. Pokušali smo se okupati u Drini, ali sam bio jedan od rijetkih koji je uspio par minuta provesti u vodi. Hladnoća naprosto ubija, ne mogu se sjetiti kako smo se prije kupali, po cijeli dan. Očito smo bili puno mlađi, tako da se i hladnoća lakše podnosila. Na putu od Ustikoline prema Goraždu, pored puta građevine, koje su u rangu građevina silikonskih zvijezda. Građevine koje su po meni tužna strana priče naše svakodnevnice. Novcima kojima su građene, moglo se kupiti ko zna koliko stanova po Foči, ko zna koliko zemlje oko Foče i Goražda. Da smo to kupovali, umjesto što smo prodavali, danas bi sigurno povratak u Foču bio realnost, a ne pusti san. Nadam se da će odgovorni za današnje stanje, ako ne na ovom svijetu, sigurno na onom drugom odgovarati za svoje postupke.

Goražde je danas grad, koji je teško prepoznati. Grad iz temelja obnovljen, stanovnici su nas dočekali sa osmjesima na licima, u svakom trenutku bili na usluzi, kada bi im postavili neko pitanje. Niko nije obraćao pažnju na registarske tablice ili naglasak kojim govorimo. Goražde je grad u kojem ćete se sigurno osjećati prijatno. Preporučujem svima restoran pored Drine, i ugođaj u debeloj orahovoj hladovini. Sa nekom tugom u duši, napustismo Goražde i predivne domaćine, koji nas ugostiše. Ponovo se uputismo prema Ustikolini, do restorana “Drina”, gdje se može naći svježa drinska riba.

U kasne sate skupa sa mladom rajom, stadoh u red za svježe kifle. Natrpah punu kesu vrelih kifli, te krenusmo lagano prema kampu ”Ada”. Temperatura koja je u toku dana dosegla skoro 40C, pored rijeke bi se u toku noću spustila, tako da bi nas svježina zraka, natjerala da se toplije obučemo. Umorne od puta po prošlosti, uspavala nas je pjesma cvrčaka i žubor Drine. Ne sjećam se da sam nešto sanjao, ali znam da sam imao najljepše buđenje. Jednostavno, Drina je svima nama koji smo se kupali u njoj u djetinjstvu, ostavila u kostima dio sebe. Ako je Drina dio nas, onda bi i mi trebali da budemo dio Drine. Mislim da je krajnje vrijeme da svako od nas učini bar jedan korak, prema Drini. Ako to ne učinimo sada, sljedeće generacije Drinu će gledati tek kao rijeku susjedne nam države, isto onako kako mi danas gledamo na Užice.

Obaveze su nas primorale da napustimo podrinje, nakon par prelijepih dana, provedenih na obalama Drine. Prvom prilikom, vraćamo se tamo. Stara narodna poslovica kaže, da krv nije voda, ja bih rekao da je u našem slučaju voda Drina za nas jednako bitna kao i krv.

Objavio: Pospanko (Saudin Bećirević) (19.08.2007. – 30.08.2007./Blog Saudina Bećirevića)

fotografije:fb PutnikNamjernik/flickr ekranportal13/focanskidani

_ _ _ _ _

Foča iz 1980 (FOTO – screenshot):

Foča iz 1980 _ 501854979

Foča iz 1980 _ 501854978

Foča iz 1980 _ 501854973

Foča iz 1980 _ 501854975

Foča iz 1980 _ 501854974

Foča iz 1980 _ 501854976

Foča iz 1980 _ 501854977

_ _ _ _ _

Foča iz 1980 (VIDEO)
Foča – kazivanje o Foči – historija – dvije su se vode zavadile (2)
https://www.facebook.com/kenan.sarac.39589/videos/g.131554163664449/192912951063630/?type=2&theater

_ _ _ _ _

Saudin Bećirević (1973. - 2009.)

Saudin Bećirević (27.08.1973. – 20.11.2009.)

Saudin Bećirević rođen je 1973. godine u Humu kod Foče. Osnovno obrazovanje završio je u rodnom kraju, a srednju školu u Sarajevu. Tu ga sa 18 godina zatječe rat, a Saudin postaje vojnik Armije RBiH, diverzant i jedan od najistaknutijih boraca. Nakon rata odlazi u Libiju na privremeni rad.

Godine 2005. Bećirević na bh. blog servisu http://www.blogger.ba pokreće blog Bore oko očiju boreokoociju.blogger.ba gdje prepisuje priče iz svojih ratnih dnevnika. Blog za kratko vrijeme postaje najčitaniji u BiH i šire, o čemu danas svjedoči blizu 750.000 jedinstvenih posjetilaca. Nedugo iza toga, 2007. godine, Saudin odlučuje ispuniti obećanje poginulom prijatelju i objaviti knjigu sa ratnim pričama. Knjiga “Bore oko očiju – dnevnik bosanskog vojnika” postiže kao i blog izniman uspjeh, te postaje najprodavanija knjiga u BiH 2007. godine. Također, pripada najprodavanijim knjigama iz BiH ikada kada je online prodaja u pitanju, te je bila najprodavanija od knjiga domaćih autora na Sajmu knjige i učila u Sarajevu 2007. godine.

Saudin Bećirević (1973. - 2009.) _ 003

Bećirević se sa 18 godina zatekao sam u napadnutom gradu i odabrao da ostane tu i brani ga do posljednjeg dana. Na svom blogu, u knjizi i drugim javnim nastupima, Bećirević je uvijek naglašavao da je bilo mnogo sudbina poput njegove, i da nije nikakav izuzetak ili heroj. Njegova uloga bila je drugačija samo utoliko što je priče zapisivao, i poslije odlučio objaviti.

Saudin Bećirević (1973. - 2009.) _ 002

Treba naglasiti da su ratne priče Saudina Bećirevića sa bloga i iz knjige zapravo najčitanije štivo o ratu u Bosni i Hercegovini uopće. Za života, Saudin je uspio pripremiti i nastavak ove priče, drugu knjigu “Na putu u nepoznato”, kako se sada i zove njegov blog. Javnost će uskoro biti obaviještena o izdavanju druge Bećirevićeve knjige.

Vijest o preranoj smrti ovog velikog čovjeka i autora, ali prije svega pravog Bosanca, pogodila je mnoge građane Bosne i Hercegovine.

Foča – kako je vidio Ševko Kadrić

Foča _ 501854949

Na ušću Ćehotine u Drinu, okružena Ćelovinom, Kmurom, Gradačkom Stijenom, te Malim i Velikim Brdima, ugnijezdila se Foča. Grad ovjenčan ljepotom prirode, raznovrsnošću života ljudi te zlom onih koje u ljude ne bi mogli ni ubrojati.

Foča _ 501854947

Gdje nastaje Drina _ 0969734874

Ko jos nije čuo za kanjon plahovite Tare i čudesnu boju rijeke Pive; ko nije čuo za Šćepan polje, mjesto odakle njih dvije čine Drinu? Ko nije čuo za Drinu, koja simbolizuje čistotu, granicu, ljubav i grobnicu? Ko ne ču za fočanske sablje i noževe, fočansku Aladžu džamiju, sahat kulu i han, kule Čengića na Odžaku i Ratajima, begovu kuću, fočanske Brione, splavarenje Tarom i Drinom..? Ko ne ču za Perućicu, jedinu prašumu u Evropi, za Maglić najviši vrh u Bosni, za prekrasne planinske oči na Zelengori, za stećke na Lučkim kolibama, Videž glavi, pješčane piramide kod Miljevine…?!

pješčane piramide kod Miljevine _ 501854953

Ima li neko da ne zna kako su Fočaci vagali jaja, kako su istjerali jevrejske trgovce, kako su natezali gredu da bi legla između dva direka. I sve to stane samo u jednu riječ – Foča! Oni koji je pošto-poto hoće vezati uz Tursko carstvo, naglašavaju kako je bila kasaba na karavanskom putu od Dubrovnika do Carigrada. A ona je, zapravo, grad koji je morao nastati onda kad su ljudi napuštali surove planine i stočarstvo, a počeli se baviti poljoprivredom, zanatstvom i trgovinom. Putopisac Evlija Čelebija zapisa da je ovo grad vinove loze, vinograda i dobra vina, što se i pravom Fočaku čini nekom greškom, jer u zadnjem vijeku vinova loza se samo mogla naći u baštama: Granova, Pilava, Sunarića, Simovića, Hadživukovića, Čengića i drugih fočanskih porodica a pod lozom znalo akšamlučiti, kahvelenisati i ašikovati.

Sahat kula u Foči _ 50185471

Bogumili su ostavili trag svog paganskog života na svim planinskim pašnjacima Zelengore, Maluše, Videža. Nekropole sa stećcima su posijane svugdje tamo gdje i danas ljudi ljeti izgone stoku, kupe mrs, kose, borave u planini.

Careva džamija u Foči _ 501854935

Careva džamija 1955. _ 50184974

Iza Turaka su ostale džamije, sahat kule, mezarje i još što-šta. Iza Austrougara šumske pruge i splavarenje kao najjeftiniji način transporta drveta a kasnije kao turistička atrakcija. Ostavili mnogo zgrada u samom gradu i sijećanje na kulturna i gospodarska vremena. Tito sa svojim vrhovnim štabom i partizanima udario temelje svoje države u februaru i martu 1942 godine.

plato porušene džamije Mehmed paše Kukavice _ 5018546450185469

Careva džamija 1992. _50184998

 

Četnicke horde u Prvom ratu a psebno u prošlom, opljačkale grad, srušile spomenike i pobile ljude, Bošnjake. Drinski most je bio prećutan simbol zločina, ničim ne obilježen. Ali poslije svih tih putnika, namejrnika ili osvajača i tuđina u Foči je ostajao specifičan i po mnogo čemu prepoznatljiv fočanski duh.

Foča - Sastavci - Ostadoše Ćehotina i Drina _ 501854936

Hej došla Drina od brijega do brijega

Pjesnici opjevaše i otpjevaše Drinu:
“Dvije su se vode zavadile
Ćehotina i studena Drina.
Ćehotina Drini govorila
pričekaj me još sutra do podne
dok ja dođem mutna i krvava,
odnijeću aladžanske dvore
i u njima prelijepu djevojku.”…

Aladža džamija u Foči _ 501854944

Aladža džamija je bila simbol i zaštitni znak Foče. Njena ljepota tajnovitost i legende, za nju vezane, odražavaju sve ono što Foča u suštini jeste: tragedija i nevjerovatna ljepota. Jedan beogradskih arhitekata Bogdan Bogdanović što na njoj doktorira, zapisa i ovo: “Mi nismo svjesni koje i koliko umjetničko i istorijsko blago leži u ovom zdanju.”

Legenda kaže da je jedan od sultana porijeklom iz Foče baš tu sreo svoju majku poslije desetine godina provedenih u turskoj vojsci. Pitao je za sina i rekla mu da je u janjičarima, turskoj vojsci. Kad je upitao da li bi ga mogla prepoznati ona rekla: – Bi po mladežu na leđima. Kad se otkrio i kad je majka prepoznala sina pustila dušu. Sultan podigao na tom mjestu džamiju. Aladžu džamiju. Ali legenda kaže da je neimar što je gradio poslije sazidanih zidova, jednostavno nestao. Vratio se tek nakon godinu dana. Kad je trebalo da ga kazne po zasluzi on rekao da prvo izmjere visinu zida, pa kad se ispostavilo da je jedan metar manja u odnosu na prošlu godinu on rekao: “E sad možemo nastaviti”.

Ima još legendi ali i onoga što se izvjeno znalo. Pred džamijom je bilo turbe gdje je sahranjen sin graditelja džamije; bila su i dva velika i svježe uređena groba. Tu su bili sahranjeni otac i djed Adila Zulfikarpašića, članovi čuvene fočanske porodice i gradski prvaci.

žžž50185333

Vjerovanje da toj ljepoti Aladže džamije niko i ništa neće i ne može nauditi osim prirode nisu se obistinila. I Aladžu i ostale fočanske džamije uništiše razjarene horde Voje Maksimovića, Velibora Ostojića i inih četničkih hajduka.

POZIV ZA SVE ONE KOJI ZNAJU ZA MASOVNE GROBNICE U FOČI I OKOLINI-Pomozite nam da ih pronađemo! _ 501854987POZIV ZA SVE ONE KOJI ZNAJU ZA MASOVNE GROBNICE U FOČI I OKOLINI -Pomozite nam da ih pronađemo! _ 501854988POZIV ZA SVE ONE KOJI ZNAJU ZA MASOVNE GROBNICE U FOČI I OKOLINI -Pomozite nam da ih pronađemo! _ 501854987Munib Mujezinović iz Ustikoline preživjeli je logoraš Kazneno-popravnog doma u Foči _ 501854981

Foča je kao po pravilu i u ovoj najezdi četnistva bila prva na udaru, podmuklo i silovito. Fočanska mladost zatečena u snu i nadi, nestala je u valovima najdraže rijeke, ubile je spobode što od rata do rata na grad udaraju.

Za hiljade poklanih u prošlom ratu, ojađena žena-pjesnik proklinjala je Drinu:

“Pusti me, ženo drinjava
gaduro da bi li gaduro,
opet ti brada narasla
da ti se crvi ne vide…”

Most Stradanja 9.5.2013 _ 50185432Most Stradanja 9.5.2013 _ 50185430
da bi druga žena za zločin počinjen samo pedeset godina kasnije, nastavila:

“Slušamo Drino kako grad gori,
srce mu kuca a duša vapi.
Jecajem gorkim on sada zbori,
a suze su mu sve tvoje kapi.
U zraku miris dima sad lebdi,
do neba se diže mog doma plamen.
Krv se u mojim žilama ledi,
u grudima ne tuče srce već kamen..”

pogled na Carevu džamiju iz Aladže _ 50185477
Foča i ako razrušena, opljačkana, popaljena i ucvijeljena čeka Fočake. Čeka oslobodioce, čeka povratnike.

Oni će doći, oni već dolaze.

Panorama Foče _ vidi se Careva džamija _ 50185451

Ševko Kadrić (8. maja 1955. – 11. oktobra 2014.)

fotografije:fb PutnikNamjernik/flickr ekranportal13/focanskidani

_ _ _ _ _

Ševko Kadrić rođen je 8. maja 1955. godine u selu Hajlovine, opština Pljevlja. Od 1959. godine živio je u Foči, a već sa 15 godina otišao je na školovanje u Sarajevo, kasnije u Zagreb, gdje je i magistrirao narodnu odbranu, a nastavio je usavršavanje i u Beogradu. Predavao je narodnu odbranu u Sarajevu u Prvoj gimnaziji, Muzičkoj akademiji i na Pedagoškoj akademiji.
Ševko Kadrić, profesor, pisac, novinar, slikar, polemičar, zaljubljenik prirode, neumorni istraživač i ljubitelj stećaka,  preminuo je iznenada 11. oktobra 2014. godine, u 59. godini.

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. – 1945. : Smrt do smrti…Priča Nataše Zimonjić-Čengić

…Uvijek je tako sa svjedocima koji ne shvataju da šutnjom sami sebi kopaju grob…
Nataša Zimonjić-Čengić u Foči 1944. skupljala je kosti ubijenih muslimana. Kosti nikad nisu obilježene, jer je Vrhovni štab odlučio da to ne bi bilo politički korisno.

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. - 1945. _ 50185328

Gospođa Nataša Zimonjić-Čengić ima 74 godine. Živi u centru Sarajeva sa sinom Roćkom (46), a u javnosti se prvi put oglasila kao jedna od majki čije je dijete, sina Gorana, ubio Veselin Vlahović Batko. Koliko je pisama o tome samo napisala, pa i crnogorskom predsjedniku Mili Đukanoviću, koji joj je odgovorio, lično, obećavši pravednu kaznu zločincu, u to vrijeme zatočenom u podgoričkom zatvoru Spuž. Ne samo što nikakva kazna nije došla, nego je Batko, navodno, poslije i pobjegao iz zatvora, za kojeg, inače, upućeni tvrde da je balkanski Alcatraz. Nije bitno to za našu priču koliko činjenica da je, neovisno od porodičnih tragedija, cijeli život gospođe Nataše savršena građa za jedan – roman. Udata za časnog čovjeka Ferida Čengića, poratnog gradonačelnika Sarajeva, kojeg su drugovi odbacili uvidjevši da on ne pristaje biti dio crvene buržoazije, te surovo kaznili (samo Goli otok, dva puta) i njega i njegovu porodicu… Padanje u nemilost Čengića dešava se nakon godina u kojima je druženje sa najvišim rukovodiocima zemlje, od Tita pa nadolje, Nataši bila najnormalnija stvar, što će, možda, jednom i sama opisati u sjećanjima. Ipak, najvažnije od svega jeste da je ona, do danas, i pored informativnih privođenja, špijuniranja (kada su otvorene arhive, otkrila je da su sedmorica njihovih kućnih prijatelja za to bila zadužena), bacanja u bijedu, uvijek išla uzdignute glave, i uvijek, za sve, znala odabrati pravu riječ.

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. - 1945. _ 50185322

Te kosti… Nedavno, ponovno aktueliziranje srebreničkih kostiju, Natašu je vratilo u 1944, kada je ona, kao pripadnik Treće čete, trećeg bataljona Dvadeset devete divizije, na čijem je čelu bio Vlado Šegrt, došla u Foču. Tada je imala petnaest godina, prezivala se Zimonjić, bila je prelijepa, kao što je i danas. Pred lijepom ženom vrijeme je i inače nemoćno.

“U Gacku sam prije toga svašta doživjela, više ružnog nego lijepog, ali kada sam ugledala te kosti… Puno ih je bilo, svuda razbacanih, u velikim i malim gomilama, ili kao pojedinačni skeleti, neki su ležali u jednom komadu… Samo što ih i na ulici nisam sretala. Omladinski komitet, čiji sam bila član, dobio je zadatak da ih skupi… Uglavnom, muslimanske omladine među nama nije bilo, bila je pobijena, a, na domaće mladiće i djevojke velik su uticaj imali ravnogorci, i izuzetno teško je bilo s njima raditi… Recimo, držim predavanje, a iza mojih leđa neko vikne: ‘Živio kralj Petar!’, pa ja, drhteći, odem u Komitet, Gagoviću… A to mi se nije jednom desilo, i ne samo u Foči nego i u Jabuci, u Miljevini, gdje smo mi, govorilo se tada napredni, opismenjavali neuke… Tek sada shvatam šta je, naprimjer, značilo: držiš sastanak a selo gotovo cijelo u četnicima… I, uvijek je bilo sve stroga konspiracija, u nekim šiframa, niko, kao, ne zna ni gdje ideš, ni zašto ideš, ni kada se vraćaš… Bilo je tada i zavjera. U jednoj od njih samo što nije poginuo i moj Fićo (Natašin budući suprug Ferid Čengić, op. aut.)… Tada smo nas dvoje već bili bliski i, valjda, nekima to nije odgovaralo, musliman i Crnogorka zajedno. Fićo, instruktor pri Vrhovnom štabu, trebao je proći nekim putem, ali, umjesto njega, prošao je drugi iz jedinice, i platio glavom… Bila sam na sjednici kad javiše… Pretrnula sam, ali, ispostavilo se, za drugog, kobna zabuna… Puno godina kasnije, već sam i ostarjela bila, čini mi se ni Fićo više nije bio živ, slučajno sam srela jednu našu partizanku. Kazala mi je, s olakšanjem, kao da govori pred smrt, pa hoće da olakša samoj sebi, da je tada postojao vrlo precizan plan likvidacije nas dvoje, čak mi je i ispričala kako se to trebalo desiti, rekla mi je i ime čovjeka koji je trebao biti likvidator. Viđala sam ga poslije rata u Sarajevu, neću otkriti ime, ne zbog njega, kojeg odavno nema, nego zbog njegove djece, nisu ona kriva… To, sa zavjerama, usud je moje porodice…”

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. - 1945. _ 50185327

I partizani ubijaju

“Sjećam se, bilo je to 1941, u Gacku tek počeo rat, dođe, sav zadihan, komšija, musliman, kasnije će ga uhapsiti zbog navodnog šurovanja s ustašama. Nama je pomogao. Dakle, on je upozorio moga oca na dolazak ustaša, te dodao da bi dobro bilo da se skloni sa dvjema poodraslim kćerkama. I, mi smo malo kasnije izjurili iz kuće, pa preko nekih livada, brda, planina, pravo u Crnu Goru, baki i djedu… Kao da je juče bilo. Zakuca otac na vrata, djed otvori, vidjelo se, nimalo obradovan… U sobi postavljen sto, na stolu tanjiri, šest. Djed nas ne nudi, ničim, a mi umorni, gladni… Sestra šapuće: pogledaj, crno platno prebačeno preko ogledala, da nije neko ovdje umro? Bake nema, to nas je začudilo. Onda, čujemo, djed šapuće ocu, baka je na tavanu. A što, pita otac. Djed mu opet nešto šapuće… I, mi smo uskoro produžili dalje, kod nekih rođaka. Ispostavilo se, poslije, da su dan-dva prije četvoro iz moje familije partizani likvidirali zato što su, tvrdilo se, šurovali s Italijanima. Ustvari, bila je to bezobzirna osveta nekih zavidljivaca iz pokreta, koji su primjedbu, ovlaš izrečenu na partijskom sastanku, da je možda bolje odložiti napad na Italijane, svrstali u pomoć neprijatelju. I, odmah prijeki sud… “Vratimo se opet u Foču iz te, 1944, i, kostima… “U to vrijeme sam se prvi put susrela sa ‘zelenim kadrom’, muslimanima koji nisu bili ni u partizanima ni u četnicima… Jednom smo išli niz neku padinu, odjednom je zapucalo, i, šta se sve još dešavalo nije ni bitno za priču, ali, nenadano, istrčala je pred mene žena u dimijama, s djetetom… Nije imalo više od jedanaest, bilo je krvavo, ranjeno, očito u tom puškaranju… Pritrčim djetetu, odvučem ga na bezbjedno, previjem mu ranu, a komandir čete zagalami. Pomažem neprijatelju! Kakav neprijatelj, pa, to je dijete, a, osim toga, ja sam bolničarka… Poslije sam objasnila majci kome u Foči da se obrati, jer, nisam bila sigurna kako se to s rukom može završiti… Nešto kasnije, kada sam i ja došla u Foču, na ulici mi prilazi žena, gotovo sam je jedva prepoznala, iza nje seoska kola… Žena se smije. Kaže da je sišla u grad da se meni zahvali, i pružila mi je orahe, što je bilo veliko u toj gladi… Eto, to je moje iskustvo sa zelenim kadrom, o kome su se takve strahote pričale, a, zapravo, koliko sam shvatila, nije nekima valjao samo zato što njegovi pripadnici nisu htjeli prići ni jednoj ni drugoj vojsci… Tako je, i inače, kada si izvan krda…

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. - 1945. _ 50185326

Da se vratim kostima koje smo mi skupljali, i na zabitim, ali i na drugim mjestima, noseći ih najčešće u rukama, ili u platnenim kesama…”

Adilovo svjedočenje

Adil Zulfikarpašić je januara 1942. godine dobio zadatak da putuje u Foču, gdje je bio Vrhovni štab, i Tito. O tom svom putovanju ostavio je pismeni trag, objašnjenje, otkud razbacane kosti koje je dvije godine kasnije i Nataša zatekla. Adil je, inače, jahao prema Foči zajedno sa Radetom Hamovićem, zapovjednikom odreda, Perom Kosorićem, zapovjednikom bataljona, i sa još nekoliko pratilaca, a svuda ih je dočekivala ista slika: zgarišta, nijema pustoš i gladni psi koji su vijali oko muslimanskih sela. Seljak na kojeg su naišli ovako je objasnio šta je bilo: “A, sa Turcima? Satrli ih, brate, i sjeme im satrli. Puni su ih potoci, to će u proljeće, ako ih zvijeri dotle ne pojedu, da smrdi. Još ćemo kakvu bolest navući. Kazao sam ja vojvodi Klariću: Iskopajte jame, pa zatrpajte, naćerajte, neka sami sebi jame kopaju…” I u Miljevini su naišli na strašne prizore: “Kod jednog potoka, preko kojeg smo morali projahati, stajala je hrpa poklanih žena, staraca i djece. Preko njih je bio pao snijeg. Ispod bijelih nanosa virile su noge, glave, ruke ili ramena. Leševi su bili iznakaženi, otekli. Snijeg koji se topio bio je crvenkast i siv od krvi i truleži. Po tragovima se vidjelo da grabljivice razvlače leševe. Na više mjesta ležale su odrtine ljudskih tjelesa, s kojih su ptice jele ljudsko meso. Vonjalo je u zraku jer je već nekoliko dana sijalo sunce… Čitavim putem do Foče nismo sreli ni jednog muslimana ni muslimanke. Što je s njima? Prije je u fočanskom srezu bilo 67 posto muslimana…” Most u Foči je još bio krvav, a ispod mosta, opisuje Zulfikarpašić, niz zidine kula, visile su, poput stalaktita u carstvu nečastivog, ogromne krvave ledenice: “Pod tim strašnim crvenim baldahinom Drina je ljuljuškala mrtva tijela kao da ih uspavljuje. Uz obalu su ležali naduti leševi žena, djece i ljudi u građanskim i seljačkim odijelima. Neki mrtvaci bili su goli.” Pričali su im: da Drina ne bi izbacivala tijela, četnici bi razrezivali trbuhe mrtvacima, i tjelesa bi potonula. U Putu u Foču Zulfikarpašić ističe da su strašne zločine učinili većinom mještani, srbijanskih četnika je bilo malo. Navodi i to da za prethodnih sedam mjeseci vlasti NDH, od trideset osam hiljada muslimana, ustaški režim nije uspio mobilizirati više od dvanaest ljudi, a uhapsio ih je oko tridesetak (Srba), što je izazvalo ogorčenje muslimana: “Znam da su mnogi uglednici intervenisali da ih se oslobodi, i da nijedan od tih uglednih ničim nije odobrio ustaške postupke… Ali, kada su četnici počeli klati, sve odreda, nije se našlo ni dvanaest od šesnaest hiljada Srba da uzme u zaštitu barem jednog od osam hiljada muslimana, odnosno njegovu imovinu…

A jednog dana su priredili lov. Pravi lov na ljude. Uzeli su pse i nekoliko stotina vojnika i otišli u brda da love one koji su bili izbjegli smrt… Ubijali su ih na licu mjesta…”, zabilježio je Zulfikarpašić priču svjedoka.

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. - 1945. _ 50185329

Skeleti pored Ćehotine

Nataša nastavlja: “Sedam dana je trajalo sabiranje tih kostiju, koje smo odnosili na jedno mjesto pored Ćehotine… Slagali smo ih kao drva što se slažu… Hrpa se svaki dan povećavala, i taman kad bi se učinilo da će dobiti svoje definitivne obrise, dođem drugi dan i vidim da je hrpa još veća… Puno sam toga ružnog u godinama od tada do danas doživjela, ah, ružnog, i to je blaga riječ, ali ti skeleti pored Ćehotine, posebno dječiji, poluraspadnuti, na kojima su se, u raznim mojim kasnijim trenucima očaja i zapitanosti nad svim, pojavljivala osmjehnuta dječija lica, uvijek sa krupnim očima koje kao da mi nešto hoće reći, dakle, ti skeleti me ne prestaju proganjati… Nastavljaju se na ove priče oko srebreničkih kostiju, i, kao da je sve samo jedan neprekinuti niz užasa, nepravde, besmisla, i, ogromne hipokrizije…” Goran Čengić, Natašin i Fićin sin, gotovo šezdeset godina poslije tog skupljanja kostiju kod Ćehotine (nakon što ga je zločinac Batko u grupi nevinih poveo iz grbavičkog stana na trebevićku padinu, i pucao u njega, a sutradan, otkrivši da je živ, dokusurio ga!, samo zato što je on, iz roda Zimonjića, pokušao zaštititi komšiju, muslimana, starca), i sam je postao jedan od tih kostura. Kada je “njegova” jama pronađena, majka je prepoznala komad džempera kojeg je sin samom sebi kupio, u Visokom, na nekoj turneji rukometaša Želje: “Čim sam mogla preći na Grbavicu, otišla sam u Goranov neboder. Izađe komšija, i, šta će, čovjek, nije mislio ništa loše, k'o s neba: ‘Odveli ga, Nato, zaklali ga.’ Policajac, stoji pored nas, poče ga ružiti što tako, otvoreno govori… Eto slučajnosti, u visočkoj mrtvačnici sam vidjela ostatke džempera moga sina…” Ali, 1944, sakupljene kosti je trebalo i ukopati: “Moj je Fićo pitao Uglješu Danilovića, čula sam vlastitim ušima, šta dalje da rade, primijetivši da bi dobro bilo odabrati neko posebno obilježje, da se zna da su to kosti nevinih muslimana koje su ubili četnici, a Uglješa je skočio, baš tako, skočio: ‘Fićo, nemamo vremena za to, i’, dodao je tiše, ‘nije sada ni politički dobro tako nešto uraditi, ovdje…'” Kada nije vrijeme za istinu?

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. - 1945. _ 50185324

Četnik-partizan

U već pomenutom Putu u Foču, Ferida Mulabdić, studentkinja medicine, partizanska simpatizerka, na Zulfikarpašićevo pitanje da li su koljači uspjeli pobjeći, odgovara da ih je pobjeglo samo desetak: “…ostali su ovdje, ali oni su kao partizani primljeni i imaju svoj odred. Komandant je Strajo Kočović, samozvani četnički vojvoda, koji je bio jedan od najgorih koljača. Ništa nije učinjeno da se kazne…” Tog Kočovića, bradatog, obučenog u oficirsku uniformu, Zulfikarpašić je kasnije vidio u fočanskom hotelu, sjedištu Vrhovnog štaba. Preko ramena su mu visili redenici. Na šubari je imao petokraku. “Nije me pozdravio, samo je čudno gledao u moj M.P. i bombe na kaišu… Šta ovaj radi kod tebe, pitao sam Tita. ‘To je komandant fočanskog partizanskog odreda, ostavio je četnike i prešao nama. Vrijedan mladić, preko njega ćemo privući mnoge ljude…'” Tito mu je, Zulfikarpašić svjedoči, otkrio da je njega, Adila, pozvao zato što je on iz ugledne porodice, kojem su četnici zapalili kuću, ubili brata, pa će “tako biti još zgodnije da ti kao takav propovijedaš slogu sa Srbima i da im ostali muslimani pruže ruku pomirenja”. Jer, nastavio je dalje Tito, “neka muslimanska sela su odbila predati oružje, objasnivši da im treba za borbu protiv četnika: “Međutim, mi smo četnike otjerali, vršimo veliku mobilizaciju, trebamo oružje, a ne možemo trpjeti na našoj teritoriji nikakve naoružane jedinice izuzev naših…” Isto je Zulfikarpašiću ponovio predstavnik seljana iz Curova, gdje im je on došao zajedno sa Ivom Lolom Ribarom i Feridom Čengićem, rekavši: “Ni u kakvu politiku mi se ne miješamo, mi branimo živote naše djece i žena. Zar da damo oružje vama, a nekoliko kilometara odavde su četnici… Ne dirajte nas, ovo je naš teren stotine godina, i nećemo vas dirati…” Seljani će, kasnije, ipak predati oružje, i to baš Kočoviću. Uskoro će zasjedati Vrhovni štab.

Zulfikarpašić je u svome referatu govorio o nužnosti ukidanja fočanskog narodnog odbora u kome su samo Srbi, neki od njih i četnici, i tek jedan musliman; o nužnosti ukidanja sadašnjeg suda, koji je, umjesto da sudi koljačima, osudio dvanaest muslimana, među njima i narodnog tribuna, opozicionara beogradskom režimu prije rata, “za koga mi je Moša Pijade rekao da je bio ispravan i da smo ga trebali pozvati na saradnju”. Na savjetovanju su, pored Tita, bili i Ranković, Pijade, Lola, Milutin Milutinović i Milovan Đilas. “Jedino je Milutinović smatrao da bi povodom toga trebalo održati sastanak CK i Vrhovnog štaba, a Tito je kazao da po tom pitanju nemamo šta diskutovati. Ranković je rekao da je velika partizanska pobjeda to što je osnovna četnička masa prišla nama: “Mi ne možemo, bez obzira prema njima, da pohapsimo i sudimo njihove komandante, mada su oni, bez sumnje, počinili zločin prema muslimanima. Drugo, muslimani se još kolebaju i ne može biti govora o njihovom masovnom prelazu na našu stranu, a pojedinačni prelazi mogu škoditi, jer će izazvati lošu reakciju Srba. Nama muslimani u Foči nisu sada potrebni kao borci, nego kao pomagači…” Kasnije, saznavši da je jedan od koljača i Ranko Popadić, partizanski komandir, Zulfikarpašić je bez duše odjurio u komandu mjesta, i to ispričao Rodoljubu Čolakoviću i Risti Tošiću. “Čolaković mi je rekao: ‘Kada bismo mi hapsili koljače među ovdašnjim Srbima, onda bismo pohapsili pola našeg Narodnog odbora i većinu vojnika…’ A Tito: ‘Mi ne možemo voditi protusrpsku politiku, u našoj vojsci se nalazi preko 95 odsto Srba.’ Odgovorio sam: ‘Ali, to nije protusrpska, to je protukoljačka politika…'”

A Tito je primijetio da on, Zulfikarpašić, izgleda slabo, da se treba naspavati i odmoriti… Nataša Čengić nastavlja: “Poslije smo mi otišli iz Foče. Ne znam tačno šta je bilo sa kostima, ali znam da one nikad nisu dobile ime, znak, da, navodno, ne bi smetale živima…”

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. - 1945. _ 50185323

Moja sestra Ksenija Zaborav se u Nataši nikada nije ugnijezdio, a da će tako biti shvatila je još saznavši da je nađena njena sestra Ksenija Jauković, koju su četnici, krajem Drugog svjetskog rata, kao pripadnika Saniteta pri Vrhovnom štabu, zajedno sa jednom bolničarkom, ubili na Majevici. Inače, i Ksenija i Nataša, dvije od pet kćerki Zimonjića, dobile su imena prema Nataliji i Kseniji, princezama, kćerkama kralja Nikole Petrovića. A, kada se sestra tih princeza, Jelena, udala za italijanskog kralja Viktora Emanuela, poslala je dar novorođenoj Kseniji, prvoj unuci njene rodice Ivane, rođene Vukotić, udate Zimonjić sa Čeva, u Crnoj Gori, odakle je i kralj Nikola. Dar je bila prelijepa crnogorska narodna nošnja, u kojoj se Ksenija slikala kada je napunila osamnaestu. Ustvari, tada ju je prvi put i obukla…

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. - 1945. _ 50185321

“Sjećam se i toga… Nas pet, Dobrila, Natalija, Ksenija, Ljiljana, Mirjana i ja, sa djedom, oficirom, čiji je brat bio čuveni mitropolit Petar Zimonjić… Nošnja se, zajedno sa još nekim predmetima iz naše porodice, danas nalazi na cetinjskoj Biljardi. Dugo smo razmišljale šta uraditi s njom, i na kraju smo čule da je tako najbolje.” Dugo porodica nije imala nikakvih vijesti o Kseniji: “Nismo ni znali šta se tačno s njom desilo. Jednom, tada sam već bila udata, i bila je majka kod mene, a sa svekrvom sam ionako živjela, dakle, sjedili smo svi u kući kada su nam došli u posjetu doktori Isidor Papo, Bogdan Zimonjić, Moni Levi… Sjede oni sa Fićom, a dr. Papo, malo-malo, pa u mene pogleda, i na kraju objasni: ‘Bože, Fićo, što tvoja Nataša liči na našu Kseniju iz Centralne bolnice Vrhovnog štaba… Pri jednom napadu četnika, zarobljeno je deset partizana. Držali su ih u štali. Ksenija je odatle uspjela pobjeći sa Danicom Novaković, ali su ih četnici uhvatili, i ubili, 1944…’ Dr. Papo nije znao da smo mi sestre jer je Ksenija nosila prezime Jauković… Njenog muža, Dragu, kapetana, Talijani su ubili… Pregazili ga tenkom, živog… Kada je to čula, moja majka se odmah prevrnula, i počela tući glavom o zid… Udarala je, udarala, strašno dugo… Svi smo bili u šoku… Majka je umrla nekoliko dana kasnije, nije mogla to preživjeti. Kseniju je strašno voljela. Svi smo je voljeli. Pogledajte kako je bila lijepa… A ja sam, eto, nadživjela svoga Gorana, i svoga Igora, opaka bolest ga je odnijela naglo, davno još, baš je sedmog juna bila godišnjica, Goranova je četrnaestog juna, i cijeli je ovaj mjesec smrtna traka, na kojoj se pomiču moji dragi kojih više nema… Valjda sam poslije svega ja ostala živa zbog ovog moga trećeg sina, Roćka…

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. - 1945. - 50185318

Dugo nismo znali gdje je Ksenijina humka, i jednom, moja sestra Dobrila pođe po majevičkim selima sa nekim beogradskim novinarom, čiju su sestru četnici ubili zajedno sa našom… Bila je četrdeset deveta, čini mi se, vrijeme u kojem se još svako svakog plašio… Danima su hodali po selima, raspitivali se, i niko ništa nije znao… Uvijek je tako sa svjedocima koji ne shvataju da šutnjom sami sebi kopaju grob… Došli su u neku pustaru, i vide dvoje starih. Prvo se obrate starcu, ne haje, ponove, on, ‘bogami, ne znam’. Htjeli su krenuti kad starica zagrmi na muža: ‘Reci, reci jednom, ne možeš više tako…’ I, da ne dužim. Upravo je taj starac gledao kada su ih ubijali, i kopali, i, odveo ih je na to mjesto… Uz Kseniju je pronađen njen češalj… I danas je na Majevici…”

Edina Kamenica
DANI, br. 263 od 28.juna 2002.

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. - 1945. _ 50185319

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. - 1945. _ 50185317

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. - 1945. _ 50185320

teci drino, teci i pričaj _ 50185317

vidi još:

FOČA 1941.-1945.:Protiv zaborava i tabua…(FOTO)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/04/20/foca-1941-1945-protiv-zaborava-i-tabua-foto/

STARI TEKSTOVI » ADIL ZULFIKARPAŠIĆ: PUT U FOČU 1942.
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/29/stari-tekstovi-adil-zulfikarpasic-put-u-focu-1942/

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. – 1945. : Smrt do smrti…Priča Nataše Zimonjić-Čengić
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/04/genocid-nad-muslimanima-foce-1941-1945-smrt-do-smrtiprica-natase-zimonjic-cengic/

HISTORIJA FOČE : 75 GODINA OD PRVOG OSLOBOĐENJA
https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/20/historija-foce-75-godina-od-prvog-oslobodenja/
FOČA, 20. januara,1942.
https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/20/foca-20-januara1942/
FOČANSKA OMLADINSKA ČETA
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/06/focanska-omladinska-ceta/
FOČANSKI PROPISI
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/10/focanski-propisi/
IZ HISTORIJE FOČE : Partizanska olimpijada u Foči
https://focanskidani.wordpress.com/2016/06/09/iz-historije-foce-partizanska-olimpijada-u-foci/

O GENOCIDU NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. – 1945. iz pera Ševka Kadrića
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/05/o-genocidu-nad-muslimanima-foce-1941-1945-iz-pera-sevka-kadrica/

75 godina od GENOCIDA u Foči : Stravične priče iz 1942.godine
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/23/75-godina-od-genocida-u-foci-stravicne-price-iz-1942-godine/

FOČA : Slučaj grada – kampa za silovanje korištenog kao ‘oružje rata’

Slučaj grada - kampa za silovanje korištenog kao 'oružje rata' _ 50185161

“Pripadnici oružanih snaga bosanskih Srba upotrebljavali su silovanje kao sredstvo terora”.

Branislav Brane Ćosović komadant vojne policije tzv. ‘Ćosinih stražara‘ u Foči 1992. godine “pohvaljen zbog dostignuća u oslobađanju Foče”.
“Osim silovanja teško ću zaboraviti i batine, naročito one koje sam dobila od Vlade iz Foče, zvanog Bakara.” – rekla je djevojka koja je razmijenjena 21. marta 1993. godine.

25 Godina od genocida u Foči _ 4463

Buk Bijela, naselje na gradilištu nikad izgrađene hidroelektrane na Drini, koje je bilo pretvoreno u lokalni vojni štab, a u barakama su bili srpski vojnici, njih 200-300. Vojnici su mlade žene saslušavali i – optužujući ih da im daju lažne izjave – silovali. Jedna djevojka je, uz izgovor da “nije davala dovoljno dobre odgovore”, odvedena u prostoriju gdje su je silovala, koliko se sjeća, najmanje desetorica vojnika, nakon čega se onesvijestila.

25 Godina od genocida u Foči _ 50185160

U srednjoškolskom centru je također bila jedna od ratnih kasarni (danas je to opet škola) i kratkoročni pritvor za žene, djecu i starije. U iskazu jedne Bošnjakinje, haške svjedokinje, stoji: “Svaku večer su dolazile grupe srpskih vojnika koji su silovali žene i djevojke. Bilo je i grupnih silovanja, uglavnom nad mlađim ženama i djevojkama. Najčešće su dolazili pripadnici vojne policije ‘Ćosinih stražara‘.”

Slučaj grada - kampa za silovanje korištenog kao 'oružje rata' _ 50185160

Sportsku dvoranu “Partizan” obezbjeđivala je redovna milicija. U periodu juli-august 1992. bila su najmanje 72 zarobljena bošnjačka civila, uglavnom žene, djeca i nešto malo starih. Vojnici i milicioneri su dolazili svaki dan i svaku noć i silovali žene i djevojke. Neke su odvodili u hotel “Zelengora”, privatne stanove i kuće, gdje su bile izložene masovnim silovanjima. Jedna Bošnjakinja, svjedok događaja, danas nastanjena u Australiji, u svom iskazu je rekla: “Oko 12. augusta 1992. godine, večer prije nego što će nas pustiti, dva vojnika su odvela mene i još jednu djevojku na gradski stadion. Tamo je stajala, čekajući nas, velika grupa vojnika, a među njima je najviše bilo Crnogoraca i vojnika iz Srbije. Tu noć ne znam koliko me je vojnika silovalo na klupama stadiona. Ostali su stajali i sve to gledali. Onesvijestila sam se. Iste noći odveli su nas u Buk Bijelu, a vojnici su nas opet silovali…”

Slučaj grada - kampa za silovanje korištenog kao 'oružje rata' _ 50185163

Odvodili su nas u barake, po 2-3 žene, tamo nam prijetili pištoljima i noževima, skidali nas gole i više njih je svaku od nas silovalo. Među njima sam prepoznala zloglasnog četnika Gojka Jankovića. Osim Gojka Jankovića, tu je bio i Slavko Ivanović. Prije rata bio je taksista u Foči.

Nisam se uspjela ni oprati, a već je došla neka druga četnička vojska i odvela me ponovo, sa još nekim ženama, u jednu bošnjačku kuću. U podrumu te kuće je bila jedna stara nena. Tu su nas, više njih, četnika, silovali do samog jutra. Ujutro su nas vratili u salu i tek što smo došli, došao je jedan četnik i opet izveo nas šest mlađih žena, kao, treba da mu očistimo kuću u obližnjem naselju. Međutim, kad smo dovedene, od čišćenja nije bilo ništa. Tamo je on doveo desetak četnika i tu su nas svi više puta silovali i radili od nas šta su htjeli sve do podne, kada su nas vratili u salu. Bile smo izmrcvarene i izmučene gotovo do smrti.

Najčešće je vodio mene i Eminu.Jednom me je odveo i Dragan Stanković, zvani “Dragec”. On me je vodio sa jednim Crnogorcem u Gornje Polje u Foči, u neku garsonijeru.

Slučaj grada - kampa za silovanje korištenog kao 'oružje rata' _ 50185162

Uvečer, na Đurđevdan, 06.05.1992. godine, neko je počeo da lupa na vrata: “Otvorite! Otvorite!” Nezira je prišla vratima i otvorila ih. Ušao je Trivun Predrag Pedo i odmah prišao meni. Oštro mi je naredio da pođem sa njim na tavan. Pitala sam šta ću na tavanu. Kad sam mu to rekla, on je okrenuo pušku i počeo me udarati kundakom po glavi. Zateturala sam se od udaraca. Dok me je tukao, žene koje su bile sa mnom su se razbježale. Ostala je samo nana koja nije mogla da se pomakne. Onda me je on privukao sebi i grubo navalio na mene.

25 Godina od genocida u Foči _ 4465

Da li me je onda silovao? Da li me je onda general Rouz seksualno zlostavljao? Jeste, ponizio me je kao robinju. Nisam mogla da se oduprem. Silovana sam, samim tim što sam bila zarobljena logorašica, obespravljena, bez ijednog ljudskog prava… General je kuću napustio pred zoru, ostavivši me samu sa mojom sudbinom.
Ostala sam tu još pet-šest dana, a za to vrijeme me je general Rouz posjetio još dva puta. Uvijek je dolazio poslije trčanja u prirodi. To se vidjelo i po njemu i po njegovoj odjeći. Sa Tjentišta su me ponovo vratili u bolnicu, u kojoj me je Rajko Vukadin do 03. jula 1994. godine, silovao nekoliko puta. Ucjenjivao me je prijeteći mi da će me odvesti u salu “Partizan”, u kojoj tada, saznala sam kasnije, više nije bilo logorašica… Slobodu sam udahnula nakon golgote koja je trajala dvije godine… 03.07.1994. godine, došli su po mene i odvezli me vojnicima UNPROFOR-a, koji su me predali našima u Goraždu, gdje mi je bila porodica.

arhiv

vidi još:

O GENOCIDIMA NAD BOŠNJACIMA: „AKO BUDEMO BUDNI NEĆE NIKAD VIŠE, ALI AKO BUDEMO SPAVALI HOĆE USKORO……“/FOTO/…
https://focanskidani.wordpress.com/2016/04/30/o-genocidima-nad-bosnjacima-ako-budemo-budni-nece-nikad-vise-ali-ako-budemo-spavali-hoce-uskoro-foto/

GODIŠNJICE : 25 i 75 GODINA OD GENOCIDA U FOČI
https://focanskidani.wordpress.com/2017/03/09/godisnjice-25-i-75-godina-od-genocida-u-foci/

75 GODINA OD GENOCIDA U FOČI : IZJAVA DERVIŠ BAVČIĆA IZ FOČE (februar,1942.)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/03/05/75-godina-od-genocida-u-foci-izjava-dervis-bavcica-iz-foce-februar1942/

FOČANSKE ŽRTVE GNOCIDA 1992. (spisak nije kompletan)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/04/20/focanske-zrtve-gnocida-1992-spisak-nije-kompletan/

SJEĆAŠ LI SE FOČE?:Zašto je zaboravljena Foča u ovdašnjim medijima?
https://focanskidani.wordpress.com/2017/04/09/sjecas-li-se-focezasto-je-zaboravljena-foca-u-ovdasnjim-medijima/

FOČA, 7. april 1992. – 7.april 2017 : 25 godina od početka GENOCIDA u Foči
https://focanskidani.wordpress.com/2017/04/07/foca-7-april-1992-7-april-2017-25-godina-od-pocetka-genocida-u-foci/

Foča 1992. : Silovanje kao metoda rata
https://focanskidani.wordpress.com/2017/03/16/foca-1992-silovanje-kao-metoda-rata/

Neću da zaboravim! : Foča 1992. – 1995. (FOTO)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/03/13/necu-da-zaboravim-foca-1992-1995-foto/

FOČA (1992.-2017.) – ČETVRT STOLJEĆA GORČINE : TZV. PROTJERNICE (ODOBRENJA…itd)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/03/12/foca-1992-2017-cetvrt-stoljeca-gorcine-tzv-protjernice-odobrenja-itd/

Foča : Hoča, Hotča

 
Foča se spominje u Srednjem vijeku kao Hoča, Hotča, a tek u XVI v. upotrebljava se ime Foča.
Ona se spominje 1444 god. kada je u njoj postojao dubrovački konzulat koji je slao izvještaj svome knezu (27-IV-1444 god.). U tom istom pismu se nalazi spomen Radiča Utvičića.
Fočom su vladali Hranići-Kosače čije je pleme porijeklom iz njene bliže okolice, iz Podrinja. Foča je bila u rukama Hranić-Kosača do proljeća 1465 god.
Još jedan Utvičić imenom Mihoč se spominje u Foči 1467 god.

Foča - Panorama Foče 1898. (2)

Foča u srednjem vijeku

U srednjem vijeku Foča se pominje zapisana pod raznim nazivima kao Choçe, Coçça, Choza, Coçe, Chozza, Coza, Chotza, Hoča, Hotča. Jula 1444. je navedeno kao Hotče (pisana u Hotče), a isto tako i augusta 1467. (u Hotču). Pretpostavlja se da naziv Hoča i Hotča potječe od vlastitog imena Hotkja koje ima korijen u glagolu hotjeti.
Foča je smještena na desnoj obali rijeke Drine, na sastavcima rijeka Ćehotine i Drine. Ono nije imalo utvrđeni grad, nego je služilo za trg i prolazno mjesto trgovaca i poslanika. Ona je središte šireg područja poljoprivredne sredine i bogate mreže puteva. Kroz Foču je prolazio čuveni dubrovački put (Via Drine). Značaj prolaza kroz Foču označen je činjenicom da je jedne prilike i put tako nazvan (Via Coze). To je osnova na kojoj se razvija srednjovjekovna Foča kao trg i karavanska stanica.

žžž4382
U mnogim srednjovjekovnim dubrovačkim dokumentima nalazimo pomene Hoče (prvi pisani pomeni od 1336. godine) gdje se spominju nazivi VIA DRINA (latinski VIA- znači PUT) i VIA CHOCE (čita se HOČE). Ovo potvrđuje i dubrovačka potvrda o trgovcu Nikoli Prodanoviću ‘’HOČANINOM’’ sa Drine.Kako je ime Hoča prešlo u Foča nije u potpunosti razjašnjeno, niti kada tačno (mada po nekima ta promjena se odvila tek po padu pod Tursku vlast). Znamo da se 1450. godine zove Hoča i dalje, a pominje se za vladavine Hercega Šćepana (Stefana Vukčića Kosače) kao ‘’HAS FOČA’’.

Kada su Turci zauzeli Foču (Hoču), postavili su u njoj svoje administrativno i vojno sjedište. Glavni upravitelj Hercegovine zvao se sandžakbeg. Tu je residirao i kadija. Sandžakbeg Hercegovine se stalno dopisivao sa Dubrovnikom. Neka su pisma pisana iz Hoče od 1472 god. i dalje.
Sinanbeg, upravitelj Hercegovine, piše iz Hoče 1-II-1475 god. Nije isključeno da su Turci kovali svoj novac u Foči, ali je sigurno da su tu razvili zanatstvo – zapisao je o ovom gradu Marko Vego u radu Naselja bosanske srednjevjekovne države.
Muvekkit osmansku vlast na ovom području datira dosta rano, u vrijeme bosanskog kralja Ostoje i osmanskog sultana Mehmeda I. .. Uspostavljen je u Gornjoj Bosni jedan sandžak od tvrđave i nahija: Foča, Čajniče, Pljevlja, Nevesinje i postavljen na položaj sandžak-bega Ishak-beg sa dovoljnim brojem muhafiza. U početku je sjedište saandžaka bilo u Foči, navodi ovaj historičar. 1414/1415 god. – period je uspostave te vlasti po Muvekkitu.

Zapisi o gradovima _ 407

U Foču često dolaze trgovački karavani krajem 14. i u 15. vijeku. U 15. vijeku Foča je najveće trgovačko središte u regionu. Dubrovčani su pokazivali jak interes za Foču u periodu 1422-1448., kada su u Foči imali i svoju koloniju. Privredna razvijenost i prisustvo stranih trgovaca doveli su i do razvoja domaćih trgovaca. Oni obično posluju putem kreditiranja. Krajem 14. i u 15. vijeku ističu se domaći trgovci Drugovići, Nartičići, Zorčići, Crijepovići, Ljubinovići, Novakovići, Veseokovići, Brateljevići, Tvrdiša Mirošković, Radoje Dubjević i drugi. Pored uvozne trgovine, u kojoj prednjače tkanine i luksuzna roba, fočanski trgovci se bave i izvozom domaćih resursa, prije svega poljoprivrednih artikala. Juna 1453. pomenuta je Podfoča. Foča je bila u posjedu bosanskog vlastelinskog roda Kosače.

Foča Most Mehmed-paše Kukavice, Gornji Ćehotinski most
Vjerovatno se postankom trgovina i karavana rodilo prvobitno ime Hotča. Poslije se to ime mijenjalo, od Hotča preko Hoča do Foča (čak imamo pomene i kao Hvoča i Voča)…
Naziv Hotča je slovenskog porijekla, u čijem osnovu je stari staroslovenski glagol HOTJETI (tj. htjeti), odnosno prisvojni pridjev ženskog roda – HOTKIJA, pa je KJ dalo jotovanjem kasnije Č.

(Hotča bi tako značila hoćenja, hotjenja, hoćenje, hotjenija, hoćan pa i pohoćan,htijenja, odnosno hoćemo li, hotjeti, kao što i Šćeotina znači ‘’da smo šćeli’’).
Tako bi Hotča značila u prijevodu ‘’željeni grad’’. Po nekima Hotča u slobodnijem prevodu može značiti i VINOGORJE, jer je ovaj kraj bio poznat i po vinovoj lozi u srednjem vijeku.

_ _ _ _ _

priredio:Kenan Sarač

fozografije:flickr ekranportal13

FOČA NA VODI : RAJ ZA INVESTITORE

žžž501781
Bez jezera, nema ni viška novca u budžetu, a bez dobrog budžeta nema ni ulaganja u komunalnu infrastrukturu i kapitalne investicije. Vazda je bilo dobro spojiti ugodno i lijepo sa korisnim.

Priča je krenula o izgradnji 14 MHE na pritokama Drine. O izgradnji i planovima gradnje mini-hidroelektrana na Ćehotini, Govzi, Bistrici, Oteši, Krupici, Jabušnici, Sutjesci i Hrčavki.
Ako se ovim 14 mini HE pridodaju i one planirane tri hidroelektrane na Drini (Buk Bijela, Foča i Paunci), Foča će u neki vakat ličiti na Filipine, ostrvsku zemlju, ispresjecanu rijekama i jezerima uzduž i poprijeko.

A priča je krenula i o izgradnji stambenog kompleksa Foča na vodi koji će se prostirati od Ribarskog restorana do Sastavaka. U konačnici se ima za cilj što veće i što ljepše građevinsko čudo, sa manjim izmjenama riječnih tokova Drine i Ćehotine.

FOČA : 18. juna 2017. biće održana prva turističko-promotivna i zabavna regata

splavarenje 0006

Od fočanskog rafting kampa Bastasi do sastavaka Ćehotine i Drine, 18. juna biće održana prva turističko-promotivna i zabavna regata „Drinska avantura“.

Rijeka Drina je posljednjih nekoliko godina postala prepoznatljiva po masovnim regatama, ali u srednjem i donjem dijelu njenog toka, dok na području Foče, gdje ova bistra rijeka nastaje spajanjem Tare i Pive, takva manifestacija, mada je bilo pokušaja, nikada nije zaživjela.

– vidi više na:

Zelenika – Drina
https://focanskidani.wordpress.com/2015/10/12/zelenika-drina-2/

ZELENIKA – DRINA : Valja nama preko rijeke…
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/19/zelenika-drina-valja-nama-preko-rijeke/

FOČA : Drina prijeti Foči (FOTO i VIDEO)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/08/foca-drina-prijeti-foci-foto-i-video/

VJEČNO HUČE DRINA, TARA, SUTJESKA, BISTRICA, ĆEHOTINA…KRV PLIVA PO NJIMA…
https://focanskidani.wordpress.com/2016/07/06/vjecno-huce-drina-tara-sutjeska-bistrica-cehotina-krv-pliva-po-njima/

Ćamil Sijarić : ĆEHOTINA I DRINA – I MEĐU NJIMA FOČA
https://focanskidani.wordpress.com/2017/03/07/camil-sijaric-cehotina-i-drina-i-medu-njima-foca/

KAKO SU ZELENE BERETKE (ZE-BE) SA KOKARDAMA I CRNIM ŠUBARAMA NAPALE FOČU 7. APRILA 1992.

 

Grad Foča još uvijek nije u stanju suočiti se sa zločinima iz 1992.godine.
Ko je i od koga je oslobodio Foču? U čije ime je ubijeno 3.000 civila? Ko je i u čije ime silovao djevojčice od 11 i 12 godina? Ko je i u čije ime silovao preko 600 djevojčica,djevojaka,žena,nena? Gdje su ubijeni – nestali Fočaci za kojima se još uvijek traga? Gdje je 1.000 nestalih? Gdje smo to danas? Kakva je budućnost koja se temelji na lažima i zločinima iz prošlosti?
Prošlo je 25 godina, a za nas nisu prošle. Za nas je i sada ‘92. godina i sada su nam prijetnja oni Srbi koji ne daju da obilježimo mjesta na kojima su nas ubijali. Mi još uvijek tražimo kosti naših najdražih. Oni ne žele da govore o tome. Ali, mi smo tu da pričamo.
_ _ _ _ _

žžž501747
Zelene beretke sa kokardama i crnim šubarama sa ratnohuškačkim tzv, novinarom Dragom Todorovićem

OBILJEŽENO ČETVRT VIJEKA OD FORMIRANJA TZV. FOČANSKIH BRIGADA TZV. VRS
April 9, 2017
Boračka organizacija Foča obilježila je dana 9.4. nizom svečanosti, 25 godina od formiranja fočanskih brigada tzv. vojske republike srpske.
Plamen građanskog rata, u kojem se raspala Jugoslavija, Foču je zahvatio 8. aprila 1992. godine, a taj datum se obilježava kao Dan tzv. fočanskih brigada, koje su kasnije formirane spajanjem manjih vojnih jedinica.

žžž501748
Ratnohuškački tzv. novinar Drago Todorović (lijevo) sa oslobodiocima Foče (zelene beretke sa kokardama)

Na svečanoj akademiji u Gradskom pozorištu, istaknuto je da je 8. april prije svega dan odbrane Foče, jer je tada srpski narod bio primoran da se oružano suprostavi pokušaju naoružanih muslimanskih grupa da ovladaju gradom.
Jedan od ratnih komandanata Milenko Plemić rekao je da je rat u Foči počeo napadom „zelenih beretki“ na brdo Ćelovinu iznad Foče.
„Događaji iz dva svjetska rata opametili su Srbe i ovoga puta oni nisu bili nespremni kao nekada narod Kozare, Prebilovaca ili Korita. Napad „zelenih beretki“ je lako odbijen, a istoga dana uveče muslimani su zapalili nekoliko srpskih kuća u Donjem Polju“, naveo je Plemić.

žžž501749
Zelene beretke u Foči na izložbi povodom oslobođenja Foče

On je podsjetio da se brzo uspostavio tzv. srpski krizni štab, koji je naoružao jedinice i obezbijedio dolazak tzv. srpske garde čija je pomoć, kako je istakao, bila presudna u oslobađanju grada.
„Grad je oslobođen za samo devet dana, odnosno 17. aprila, kada su naše jedinice protetjerale bojovnike iz njihovog glavnog uporišta Donjeg Polja prema Goraždu“, rekao je Plemić.(radio foča/foča24info)
_ _ _ _ _

25 Godina od genocida u Foči _ 4465

ČETVRT VIJEKA OD GENOCIDA U FOČI

Genocid u Foči počeo je 7.aprila 1992. godine
Općina Foča je smještena na jugoistoku Bosne i Hercegovine, na rijeci Drini, uz samu granicu sa Srbijom i Crnom Gorom. Prema Popisu stanovništva iz 1991. Foča je brojala 40.513 stanovnika, od čega 20.790 Muslimana (Bošnjaka), 18.315 Srba, 94 Hrvata i 1.314 Ostalih.
Foča je imala posebnu stratešku važnost za cjelokupni cilj ujedinjavanja „srpskih zemalja“, budući da se ova općina nalazila u sredini tzv. Srpskih autonomnih oblasti, čije je uspostavljanje i povezivanje sa „srpskim zemljama“ u Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori bio osnovni cilj velikosrpske ideologije i politike državnog rukovodstva Srbije i Crne Gore.
Jugoslovenska narodna armija je 7. aprila 1992, potpomognuta lokalnim srpskim snagama, napala grad Foču, nakon čega su Bošnjaci sistematski hapšeni, ubijani i odvođeni u koncentracione logore i druga mjesta zatočenja. Nakon okupacije grada, srpski vojnici su nastavili brutalna hapšenja, ubijanja i uništavanja bošnjačkih vjerskih i kulturnih objekata u svim okolnim selima.
Muškarci i žene su razdvajani i deportovani u logore: bivši gradski zatvor u Foči (KPD Foča), jedan od najvećih zatvora u bivšoj Jugoslaviji, postao je glavni koncentracioni logor za muškarce Bošnjake, među kojima su bili i invalidi, maloljetnici, mentalno zaostali i teško bolesni ljudi. Bošnjaci u ovom logoru bili su žrtve najbrutalnijih tortura, odvođeni su na prisilni rad i korišteni kao živi štit u minskim poljima. Do 5. oktobra 1994. kroz ovaj logor je prošlo 1.360 Bošnjaka.
Žene, djevojke i maloljetne djevojčice su odvođene u posebne zatočeničke logore, gdje su sistematski i grupno silovane: gradski stadion, bivši gradski zatvor za žene na Livadama, gradski Srednjoškolski centar, nekadašnja hidroelektrana „Buk Bijela“, hotel „Zelengora“, motel „Bukovica“, gradska sportska sala „Partizan“, te mnoge privatne kuće i stanovi. Žene su mjesecima držane u seksualnom ropstvu gdje su bile žrtve prislilnih trudnoća. Zločinci su ženama govorili da treba da rađaju srpsku djecu. Tokom dugih perioda zatočenja, žene su korištene i kao bijelo roblje i prodavane vojnicima iz Srbije i Crne Gore za novac. Na primjeru ovog grada po prvi put na evropskom tlu seksualno zlostavljanje i porobljavanje okvalifikovano je kao zaseban zločin u međunarodnom krivičnom pravu.
Svi objekti koji su označavali muslimansku kulturu i tradiciju su sistematski uništeni: 17 gradskih džamija, među kojima i Aladža džamija iz XV stoljeća, koja je bila pod zaštitom UNESCO-a, su spaljene i uništene do temelja. Poslije razaranja ruševine su u potpunosti uklonjene da se ne ostavi nijedan trag da su te građevine ikad postojale.
Nakon počinjenih zločina i uništenih tragova postojanja bošnjačkog stanovništva i njihove kulture, srpski okupator, kao krajnji pečat osvajanja tog područja, preimenovao je i naziv samog grada u „Srbinje“ (srpski grad).
U gradskim naseljima Foče: Donje Polje, Aladža, Čohodor Mahala, Gornje Polje, Centar I i Centar II ubijeno je preko 500 Bošnjaka. U prigradskom naselju Brod Bošnjaci su nakon hapšenja mučeni, vezivani dva po dva, strijeljani i bacani sa mosta u rijeku Drinu. U ovom naselju 145 lica je u najtežim mukama izgubilo život. U mjesnoj zajednici Dragočava, stanovništvo je uspjelo pobjeći iz kuća u obližnje šume. Uz pomoć pasa tragača, za njima je organizovana potjera pod kodnim nazivom „Čišćenje terena od balija“. Ubijena su 52 lica. U mjesnoj zajednici Godijeno, zločinci su uhapsili seljane, izdvojili mlađe žene i djecu, a starce smjestili u kuću gdje su namještaj polili benzinom, pa potom zapalili. Žene i djeca su odvedeni u logore. Ubijeno je ukupno 63 lica. U selu Jeleč Bošnjaci su strijeljani i zaklani pred svojim kućama, nastavnici su brutalno klali svoje bivše učenike… Preživjeli članovi porodica koji su se krili po obližnjim šumama noću bi dolazili i ukopavali svoje mrtve. Poginulo je 205 Bošnjaka, među kojima 50 žena i djevojaka. U mjesnoj zajednici Miljevina, poznatoj po velikom broju optuženih za najteže zločine, među njima i četiri žene koje su učestvovale u torturama nad bošnjačkim djevojčicama u zatočeničkom logoru Karamanova kuća, mučeno je i ubijeno 141 lice. U mjesnoj zajednici Popov Most, seljani iz desetina zaseoka su izbjegli u obližnje planine i njih 4.500 se organizovalo i nekadašnjim stazama partizana pokušalo da pobjegne ispred sigurne smrti. Sva sela su spaljena i njihove džamije porušene, 141 lice je ubijeno u zbjegovima i pri hapšenju. U mjesnoj zajednici Ustikolina strijeljano je i ubijeno 325 ljudi. U mjesnoj zajednici Čelikovo Polje, Bošnjaci su ubijani na svojim kućnim pragovima, među njima bio je veliki broj starih i iznemoglih ljudi. Ubijeno je 67 lica. U ostalim fočanskim mjesnim zajednicama i selima zločini su izvršeni po istom obrascu: u selu Jabuka ubijeno je 119 ljudi, u selu Jošanica 75, u selu Kratine 87, u Kozijoj Luci 143, Slatini 47, Vikoču 45 i Zavajtu 49 lica.
Za zločine na području općine Foča optuženo je političko i vojno rukovodstvo učesnika u udruženom zločinačkom poduhvatu: Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić, Radovan Karadžić i Slobodan Milošević, te lokalni izvršioci i komandanti: Dragoljub Kunarac, Zoran Vuković, Radomir Kovač, Radovan Stanković, Dragan Zelenović, Milorad Krnojelac i drugi.
Na području općine Foča oko 3.000 Bošnjaka je ubijeno, a ostalo cjelokupno bošnjačko stanovništvo je prisilno protjerano, a njihovi stambeni i drugi objekti opljačkani i uništeni.

Most Stradanja u Foči _ 4691
_ _ _ _ _

Neću da zaboravim! - Foča 1992. - 1995. _4698

ČETVRT VIJEKA OD GENOCIDA U FOČI – pročitaj više na:

Grad Foča nije u stanju suočiti se sa zločinima iz 1992.
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/19/grad-foca-nije-u-stanju-suociti-se-sa-zlocinima-iz-1992/

ZLOČINCI IZ FOČE – ADNAN IH JE PREPOZNAO…
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/12/zlocinci-iz-foce-adnan-ih-je-prepoznao/

FOTO:25.GODINA OD OSNIVANJA KONCENTRACIONIH LOGORA ZA BOŠNJAKE U FOČI.
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/19/foto25-godina-od-osnivanja-koncentracionih-logora-za-bosnjake-u-foci/

25 godina od GENOCIDA u Foči : Dan kada su otišli Ševal Bećirević i Mehmed – Meca Kamerić
https://focanskidani.wordpress.com/2017/03/02/25-godina-od-genocida-u-foci-dan-kada-su-otisli-seval-becirevic-i-mehmed-meca-kameric/

Foča gori – oslobađanje grada od muslimana/Bošnjaka (1992) (video)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/21/foca-gori-oslobadanje-grada-od-muslimanabosnjaka-1992-video/

NISMO SMJELI SPOMINJATI DA SU NAS ČETNICI UBIJALI
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/19/nismo-smjeli-spominjati-da-su-nas-cetnici-ubijali/

FOČA:STRADANJE FAMILIJE SALČINOVIĆ IZ ALADŽE (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/05/02/focastradanje-familije-salcinovic-iz-aladze-foto/

Foča – sinonim za ratna silovanja
https://focanskidani.wordpress.com/2016/05/16/foca-sinonim-za-ratna-silovanja/

FOČA, 7. april 1992. – 7.april 2017 : 25 godina od početka GENOCIDA u Foči
https://focanskidani.wordpress.com/2017/04/07/foca-7-april-1992-7-april-2017-25-godina-od-pocetka-genocida-u-foci/

25 godina od GENOCIDA u Foči : Stradanja civila na Mehkim brdima, Ratinama i tunelima u Miljevini (presude Suda BiH)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/13/25-godina-od-genocida-u-foci-stradanja-civila-na-mehkim-brdima-ratinama-i-tunelima-u-miljevini-presude-suda-bih/

FOČA 1992. – 1995.:DNEVNIK ZLOČINA (dokumenti,svjedočanstva)
https://focanskidani.wordpress.com/2015/12/22/foca-1992-1995-dnevnik-zlocina-dokumentisvjedocanstva/

VJEČNO HUČE DRINA, TARA, SUTJESKA, BISTRICA, ĆEHOTINA…KRV PLIVA PO NJIMA…
https://focanskidani.wordpress.com/2016/07/06/vjecno-huce-drina-tara-sutjeska-bistrica-cehotina-krv-pliva-po-njima/

FOČA : GRAD U KOJEM JE POČINJEN GENOCID (foto i video)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/22/foca-grad-u-kojem-je-pocinjen-genocid-foto-i-video/

25 godina od GENOCIDA u Foči : SVIM FOČACIMA KOJI SU UBIJENI I KOJI NESTADOŠE TOKOM AGRESIJE NA BiH 1992. – 1995.
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/21/25-godina-od-genocida-u-foci-svim-focacima-koji-su-ubijeni-i-koji-nestadose-tokom-agresije-na-bih-1992-1995/

GODIŠNJICE : 25 i 75 GODINA OD GENOCIDA U FOČI
https://focanskidani.wordpress.com/2017/03/09/godisnjice-25-i-75-godina-od-genocida-u-foci/

FOČA (1992.-2017.) – ČETVRT STOLJEĆA GORČINE : TZV. PROTJERNICE (ODOBRENJA…itd)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/03/12/foca-1992-2017-cetvrt-stoljeca-gorcine-tzv-protjernice-odobrenja-itd/

Neću da zaboravim! : Foča 1992. – 1995. (FOTO)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/03/13/necu-da-zaboravim-foca-1992-1995-foto/?frame-nonce=0f51403fbd

Foča : A Closed, Dark Place – /July 1998 – Vol. 10, No. 6 (D)/
https://focanskidani.wordpress.com/2016/08/21/foca-a-closed-dark-place-july-1998-vol-10-no-6-d/

GENOCID U FOČI 1992.-1995. : ČETIRI TUŽNE PRIČE IZ MOJE MAHALE (napisao:Ševko Kadrić)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/14/genocid-u-foci-1992-1995-cetiri-tuzne-price-iz-moje-mahale-napisaosevko-kadric/

FOČA 1992.- 1995.:ZABORAVITI? PA OVI SU JOŠ ŽIVI…
https://focanskidani.wordpress.com/2016/04/17/foca-1992-1995-zaboraviti-pa-ovi-su-jos-zivi/

FOČA 1992. – 1995.: Zločini i zločinci / Zločincima nema ko da sudi (arhiv 2004. godina)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/05/31/foca-1992-1995-zlocini-i-zlocinci-zlocincima-nema-ko-da-sudi-arhiv-2004-godina/

Dr Ibrahim Karović:Foča je bila okovana,zatvoren grad, jedna jako čvrsta ljuštura (svjedočenja)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/06/dr-ibrahim-karovicfoca-je-bila-okovanazatvoren-grad-jedna-jako-cvrsta-ljustura-svjedocenja/

Foča 1992. – 1995. : Kazneno-popravni dom
https://focanskidani-wordpress-com.cdn.ampproject.org/v/s/focanskidani.wordpress.com/2016/08/19/foca-1992-1995-kazneno-popravni-dom/amp/?amp_js_v=9

U ZLOČINIMA ‘92. UČESTVOVALI I FOČANSKI LJEKARI:BOŠNJACIMA VADILI KRV I DAVALI RANJENIM SRBIMA (FOTO I VIDEO)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/29/u-zlocinima-92-ucestvovali-i-focanski-ljekaribosnjacima-vadili-krv-i-davali-ranjenim-srbima-foto-i-video/

Foča 1992.:NEMOJTE NAS UBITI, DRUŽE NASTAVNIČE!
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/05/foca-1992-nemojte-nas-ubiti-druze-nastavnice/?frame-nonce=bad6c712ec

SJEĆAŠ LI SE FOČE?:Zašto je zaboravljena Foča? izbor tekstova sa portala focanskidani,flickr-a i facebooka priredio:Kenan Sarač
issuu.com

SJEĆAŠ LI SE FOČE?:Zašto je zaboravljena Foča? izbor tekstova sa portala focanskidani,flickr-a i facebooka priredio:Kenan Sarač
https://www.scribd.com/document/344728433/SJE%C4%86A%C5%A0-LI-SE-FO%C4%8CE-Za%C5%A1to-je-zaboravljena-Fo%C4%8Da

SJEĆAŠ LI SE FOČE?:Zašto je zaboravljena Foča?
https://www.academia.edu/32367421/SJE%C4%86A%C5%A0_LI_SE_FO%C4%8CE_Za%C5%A1to_je_zaboravljena_Fo%C4%8Da

FOČA 1942. – 1992. – 2017. 75 i 25 godina od GENOCIDA u Foči (izbor tekstova sa portala focanskidani, flickr-a i facebooka) Priredio:Kenan Sarač
https://www.scribd.com/document/343563019/FO%C4%8CA-1942-1992-2017

GENOCID U FOČI 1992. – 1995. – Kenan Sarač
https://www.academia.edu/30934182/GENOCID_U_FO%C4%8CI_1992._-_1995._-_Kenan_Sara%C4%8D

Genocid u Foči 1992. – 1995. priredio : Kenan Sarač
https://www.scribd.com/document/336614969/Genocid-u-Fo%C4%8Di-1992-1995-priredio-Kenan-Sara%C4%8D

Posts about genocid on focanskidani
https://focanskidani.wordpress.com/category/genocid/

Posts about dokumenti written by focanskidani
https://focanskidani.wordpress.com/category/dokumenti/

Posts about bošnjaci written by focanskidani
https://focanskidani.wordpress.com/category/bosnjaci/

Posts about bosna i hercegovina on focanskidani
https://focanskidani.wordpress.com/cat…/bosna-i-hercegovina/

Posts about foča on focanskidani
https://focanskidani.wordpress.com/category/foca/

Posts about ubijeni written by focanskidani
https://focanskidani.wordpress.com/category/ubijeni/
priredio:Kenan Sarač

fotografije:internet/flickr ekranportal13

FOČA, 7. april 1992. – 7.april 2017 : 25 godina od početka GENOCIDA u Foči

žžž50129

Genocid u Foči počeo je 7.aprila 1992. godine
… Bošnjacima je bilo dozvoljeno da odu samo nakon što bi od fočanske policije dobili potvrde i potpisali dokument kojim svu svoju imovinu prepisuju Srpskoj Republici Bosni i Hercegovini…
Jugoslovenska narodna armija je 7. aprila 1992, potpomognuta lokalnim srpskim snagama, napala grad Foču, nakon čega su Bošnjaci sistematski hapšeni, ubijani i odvođeni u koncentracione logore i druga mjesta zatočenja. Nakon okupacije grada, srpski vojnici su nastavili brutalna hapšenja, ubijanja i uništavanja bošnjačkih vjerskih i kulturnih objekata u svim okolnim selima.
Muškarci i žene su razdvajani i deportovani u logore: bivši gradski zatvor u Foči (KPD Foča), jedan od najvećih zatvora u bivšoj Jugoslaviji, postao je glavni koncentracioni logor za muškarce Bošnjake, među kojima su bili i invalidi, maloljetnici, mentalno zaostali i teško bolesni ljudi. Bošnjaci u ovom logoru bili su žrtve najbrutalnijih tortura, odvođeni su na prisilni rad i korišteni kao živi štit u minskim poljima. Do 5. oktobra 1994. kroz ovaj logor je prošlo 1.360 Bošnjaka.
Žene, djevojke i maloljetne djevojčice su odvođene u posebne zatočeničke logore, gdje su sistematski i grupno silovane: gradski stadion, bivši gradski zatvor za žene na Livadama, gradski Srednjoškolski centar, nekadašnja hidroelektrana „Buk Bijela“, hotel „Zelengora“, motel „Bukovica“, gradska sportska sala „Partizan“, te mnoge privatne kuće i stanovi. Žene su mjesecima držane u seksualnom ropstvu gdje su bile žrtve prislilnih trudnoća. Zločinci su ženama govorili da treba da rađaju srpsku djecu. Tokom dugih perioda zatočenja, žene su korištene i kao bijelo roblje i prodavane vojnicima iz Srbije i Crne Gore za novac. Na primjeru ovog grada po prvi put na evropskom tlu seksualno zlostavljanje i porobljavanje okvalifikovano je kao zaseban zločin u međunarodnom krivičnom pravu.
Svi objekti koji su označavali muslimansku kulturu i tradiciju su sistematski uništeni: 17 gradskih džamija, među kojima i Aladža džamija iz XV stoljeća, koja je bila pod zaštitom UNESCO-a, su spaljene i uništene do temelja. Poslije razaranja ruševine su u potpunosti uklonjene da se ne ostavi nijedan trag da su te građevine ikad postojale.
Na području općine Foča oko 3.000 Bošnjaka je ubijeno, a ostalo cjelokupno bošnjačko stanovništvo je prisilno protjerano, a njihovi stambeni i drugi objekti opljačkani i uništeni.

 

priredio:Kenan Sarač

HEROJI OSLOBODILAČKOG RATA : Elvir Hadžiahmetović – Pela

žžž4962.jpg

Jedan od boraca čija djela i danas prepričavaju brojni stanovnici Goražda je i Elvir Hadžiahmetović – Pela, borac 43. drinske brigade. Prilikom jednog od mnogobrojnih snajperskih djelovanja po gradu ranjena je bila jedna žena, koja je uslijed ranjavanja ostala ležati na ulici. Kako je pucalo niko joj nije smio priči, pa ni njezin muž koji je stajao i plakao. U tom trenutku stvori se Pela, spasi je i odvede u bolnicu. Prilikom jedne akcije hitno je bio potreban ručni bacač kojeg borci nisu imali pri ruci. Pela se tada javi i sam ode po bacač. Vraćajući se autom u brigadu srete nekog ranjenika koji ga je molio da ga poveze. Pela je to odbijao upozoravajući ga da nije sigurno. Ranjenik nije popuštao pa ga je Pela povezao. Dok su prelazili most agresorski vojnici zapucaše na auto koje, onako izrešetano, stade na kraj mosta. Tada je došla vijest u komandu da je Pela poginuo. Tada je cijela komanda plakala. Ipak, Pela se pojavi nakon dva sata živ i bez ogrebotine.

priredio:Kenan Sarač

DVADESET I PET GODINA OD POČETKA ORUŽANE AGRESIJE NA REPUBLIKU BOSNU I HERCEGOVINU I GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA

25 godina od zvaničnog početka oružane srpsko-crnogorske agresije i 24 godine od hrvatske agresije na RBiH

genocid u Foči _ 4698
1992. – 2017.

piše:Nezim Halilović Muderris

Braćo i sestre, ne zaboravimo agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima! Budimo budni i oprezni i trudimo se da u svojim životima budemo dosljedni nosioci baklje islama! Rađajmo, odgajajmo i školujmo našu djecu i učimo ih da budu moralni, vrijedni, hrabri, jasni i nepokolebljivi! Govorimo im da ako žele sačuvati našu lijepu Domovinu da moraju vrijediti za troje, da moraju u svemu biti najbolji, da ovom bosanskom zemljom moraju hodati dostojanstveno i na prstima, svjesni da je svaki korak koji naprave korak po čistoj šehidskoj krvi najhrabrijih i najboljih od nas! Pričajmo im o agresiji i genocidima! Budimo ponosni i odlučni i nikada više ne dozvolimo da stojeći u redovima za strijeljanje čekamo milost koljača ili pomoć dvoličnih međunarodnih institucija i pojedinaca koji su nas bezbroj puta ostavljali nezaštićene i ponižene!
Gospodaru, učvrsti nas na putu islama! Pomozi našoj ugroženoj braći i sestrama ma gdje bili, a posebno onima u Palestini, Siriji, Iraku, Burmi, Jemenu, Libiji i Egiptu! Sačuvaj nas od zla Tvojih i naših neprijatelja! Nagradi obećanom nagradom naše šehide i sve borce koji su sa šehadetom branili i oslobađali našu Domovinu! Nagradi najboljom nagradom porodice šehida za njihov sabur i sastavi ih sa šehidima u Džennetu! Kazni zločince zasluženom kaznom i ostavi ih bez pomena i poroda i zameti im svaki trag! Spletke neprijatelja naše Domovine vrati na njih i zabavi ih njima samima! Smiluj se našim umrlim roditeljima i precima koji su na nas prenijeli svjetlo Dina! Uputi našu djecu i potomke i učini ih prvacima ummeta i radostima naših očiju i srca! Budi nam Milostiv na Sudnjem danu i počasti nas u Džennetu društvom poslanika, iskrenih, šehida i dobrih ljudi!

Vakuf Mehmed-paše Kukavice 2004. godine · Gornja čaršija sa Sahat kulom

وَالسَّلاَمُ عَلَيْكُمْ وَرَحْمَةُ اللَّهِ!
Braćo i sestre u islamu! Tema današnje hutbe je Dvadeset i pet godina od početka oružane agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjacima.

Za šest dana se inša-Allah navršava dvadeset i pet godina od zvaničnog početka oružane agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu od strane krnje Jugoslavije, a godinu dana poslije i od strane Republike Hrvatske.

Braćo i sestre, pojmovi „oružana agresija“ i „genocid“ su kodovi moderne historije Bosne i Hercegovine i nas Bošnjaka, kodovi koje ne smijemo zaboraviti kako se isto ne bi ponovilo našoj djeci i potomcima, pa i nama samima! To su pojmovi koje moramo dobro urezati u našu memoriju i memoriju naših ukućana, rodbine i prijatelja, tačnije u memoriju našega naroda!
Braćo i sestre, podsjećam sebe i vas na dio 217. ajeta Sure El-Bekare:

…وَلاَ يَزَالُونَ يُقَاتِلُونَكُمْ حَتَّى يَرُدُّوكُمْ عَنْ دِينِكُمْ إِنِ اسْتَطَاعُوا…
…Oni će se neprestano boriti protiv vas, dok vas ne odvrate od vjere vaše, ako budu mogli…

Ova kur'anska istina ostaje sve do Sudnjega dana i o njoj nema polemike, a najčudnije je i najbolnije kada se ove kur'anske istine kušaju vlastitim iskustvom i opet se ne izvuče pouka.
Početkom 1992. godine srpski nacionalisti su odlučili provesti u djelo Načertanije, koje je sredinom XIX stoljeća zagovaralo stvaranje Velike Srbije, kao i Memorandum SANU (Srpske akademije nauka i umetnosti) iz Beograda, sačinjen 1986. godine, koji je naglašavao „nužnost nacionalnog ujedinjenja srpskog naroda, bez obzira gdje se nalazili“.

25 Godina od genocida u Foči _4464

Nakon oružane agresije na Sloveniju i Hrvatsku, uslijedila je duga i teška oružana agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu, koju su provodili: takozvana Jugoslovenska narodna armija (JNA), jedinice MUP-a krnje Jugoslavije, paravojne formacije krnje Jugoslavije u vidu Arkanovaca, Šešeljevaca i drugih i izdajničke, zločinačke srpske snage iz Republike Bosne i Hercegovine. Obzirom da Srbi u Republici Bosni i Hercegovini nisu bili locirani na jednom području, preduzete su opsežne zločinačke akcije ubijanja, hapšenja, silovanja, mučenja i protjerivanja nesrba, a na prvom mjestu Bošnjaka i pljačkanja i uništavanja njihove imovine i kulturnog blaga.

Četnici su partizanske kape i spomenice, kojima su se okitili poslije Drugog svjetskog rata, zamijenili šajkačama i kokaradama, koje su bile njihovo tradicionalno obilježje. Okrvavljene kame, kojima su s’ koljena na koljeno klani Bošnjaci i kojima su parane utrobe trudnica, a živa izvađena djeca bacana u zrak i dočekivana na njih, bile su iznova naoštrene i spremne za krvavi pohod. Svo oružje i oruđe takozvane Jugoslovenske narodne armije (JNA), kao i oružje Teritorijalne odbrane Republike Bosne i Hercegovine, koje smo mi građani Republike Bosne i Hercegovine godinama plaćali i kupovali, stavljeno je na raspolaganje četnicima, koji su pokrvavljenih očiju jurišali na sve što je ikada imalo veze sa islamom i muslimanima. Istina je da su meta njihovih zločina bili i drugi narodi, kao i pojedini Srbi koji su odbili da učestvuju u zločinima.

Svi su Bošnjaci pred agresorima i domaćim izdajnicima i zločincima bili isti i svi su trebali biti poubijani na što svirepiji način. Kada srpski zločinci u Bijeljni nisu mogli razlikovati, Bošnjaka od nebošnjaka, ubijali su sve osunećene muškarce. Silovane su djevojčice od sedam godina i nene od osamdeset godina, a zločinci su bili svjesni da je “udariti na čast žene muslimanke” teže i od samog ubistva. Tako je projekat silovanja sistematski provođen na čitavom okupiranom teritoriju Republike Bosne i Hercegovine. Zločinci su silovali djevojčice na oči njihovih roditelja, braće, deda i nena. Čak su prisiljavali očeve da siluju vlastite kćeri, što je nespojivo sa moralom Bošnjaka. U usijane rerne su pred očima majki stavljali njihovu živu dojenčad. Žive Bošnjake su posipali benzinom i palili ih u vlastitim kućama. Korištene su i druge najgnusnije metode zločina nad kojima um staje…

don't forget 2

Zločini iz I i II svjetskog rata nad golorukim i naivnim Bošnjacima su se ovoga puta dešavali na kraju XX stoljeća, na oči cijeloga svijeta, dok su naivni Bošnjaci bili sigurni u efikasnu vojnu intervenciju i humanitarnu pomoć međunarodne zajednice, koja je bila obavezna zaštititi svoju novu članicu UN-a, ali te pomoći nije bilo. Naprotiv, građanima Republike Bosne i Hercegovine uveden je embargo na uvoz naoružanja, što je bilo klasično vezanje ruku žrtvi, dok je agresor na raspolaganju imao silnu tehniku i dobro obučeno ljudstvo. U embargu na uvoz oružja u Republiku Bosnu i Hercegovinu se ogleda licemjerstvo međunarodne zajednice i saučesništvo u zločinu i to ova tvrda bošnjačka glava mora dobro zapamtiti.

Licemjerstvo Zapada za vrijeme oružane agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu jasno se može vidjeti i iz prepiske bivšeg britanskog premijera Džona Mejdžora (John Major) i višeg službenika ministarstva vanjskih poslova Velike Britanije Daglasa Hoga (Douglas Hogg). Mejdžor je Hogu, 2. maja 1993. godine, u pismu zahvalio “na iscrpnom izvještaju o sadašnjoj i bivšoj situaciji u Bosni i Hercegovini, dijelu bivše Jugoslavije”. A potom je napisao: “Na osnovu prethodnih razgovora u Kabinetu i drugim mjestima, Vlada Njenog Kraljevstva nije promijenila svoj stav u pogledu slijedećih političkih rješenja:

– Nismo saglasni da niti sada niti ubuduće naoružavamo ili obučavamo Muslimane u Bosni i Hercegovini vojnom opremom. Mi ćemo i dalje pomagati da se nametne i ostane na snazi embargo na oružje UN-a u ovom području. Iako pouzdano znamo da Grčka, Rusija i Bugarska isporučuju oružje i vrše obuku u Srbiji. Njemačka, Austrija, Slovenija, čak i Vatikan, na sličan način pomažu Hrvatsku i snage HVO-a. Od posebnog je značaja da pouzdano znamo da takva nastojanja u korist muslimana u tom području od strane islamskih zemalja i grupa nisu uspješna;

– Do završetka i konačnog ishoda situacije na terenu, to jest podjele Bosne i Hercegovine i onemogućenja stvaranja iste kao “Islamske države” u Evropi, koja se ne može tolerisati, nastavićemo da slijedimo ovu politiku…

– Neophodno je da se nastavi s’ prevarom “Vance-Owenovim” mirovnim razgovorima da bi se događala kakva-takva akcija sve dok Bosna i Hercegovina ne prestane postojati kao važeća država, a njeno muslimansko stanovništvo ne raseli iz svoje zemlje… Ovakav stav ima svaka druga evropska i sjevernoamerička vlada i zato nećemo intervenisati u ovom području da spasimo muslimansko stanovništvo ili da ukinemo embargo na oružje.”

Genocid nad Bošnjacima, na cijelom prostoru Republike Bosne i Hercegovine, a posebno u takozvanim zaštićenim zonama: Srebrenici, Žepi, Goraždu i Bihaću i drugim općinama događao se na očigled cijeloga svijeta i to Bošnjaci ne smiju zaboraviti, jer zaborav je jedan od najsvirepijih i najbezdušnijih neprijatelja jednoga naroda.

nama-ga-stalno-kroje-mi-ga-nosimo-kako-nam-ga-skroje

Braćo i sestre, ne zaboravimo agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima! Budimo budni i oprezni i trudimo se da u svojim životima budemo dosljedni nosioci baklje islama! Rađajmo, odgajajmo i školujmo našu djecu i učimo ih da budu moralni, vrijedni, hrabri, jasni i nepokolebljivi! Govorimo im da ako žele sačuvati našu lijepu Domovinu da moraju vrijediti za troje, da moraju u svemu biti najbolji, da ovom bosanskom zemljom moraju hodati dostojanstveno i na prstima, svjesni da je svaki korak koji naprave korak po čistoj šehidskoj krvi najhrabrijih i najboljih od nas! Pričajmo im o agresiji i genocidima! Budimo ponosni i odlučni i nikada više ne dozvolimo da stojeći u redovima za strijeljanje čekamo milost koljača ili pomoć dvoličnih međunarodnih institucija i pojedinaca koji su nas bezbroj puta ostavljali nezaštićene i ponižene!
Gospodaru, učvrsti nas na putu islama! Pomozi našoj ugroženoj braći i sestrama ma gdje bili, a posebno onima u Palestini, Siriji, Iraku, Burmi, Jemenu, Libiji i Egiptu! Sačuvaj nas od zla Tvojih i naših neprijatelja! Nagradi obećanom nagradom naše šehide i sve borce koji su sa šehadetom branili i oslobađali našu Domovinu! Nagradi najboljom nagradom porodice šehida za njihov sabur i sastavi ih sa šehidima u Džennetu! Kazni zločince zasluženom kaznom i ostavi ih bez pomena i poroda i zameti im svaki trag! Spletke neprijatelja naše Domovine vrati na njih i zabavi ih njima samima! Smiluj se našim umrlim roditeljima i precima koji su na nas prenijeli svjetlo Dina! Uputi našu djecu i potomke i učini ih prvacima ummeta i radostima naših očiju i srca! Budi nam Milostiv na Sudnjem danu i počasti nas u Džennetu društvom poslanika, iskrenih, šehida i dobrih ljudi!

وَالسَّلاَمُ عَلَيْكُمْ وَرَحْمَةُ اللَّهِ!
Nezim Halilović Muderris

Most Stradanja u Foči (Most Princa Karla, Karlov most, željezni most) : 135 godina od početka gradnje

(5) …Računa se da je u ovoj tragediji poginulo od strojnica, pušaka, te zaklano, ubijeno i zapaljeno (u kući Sulejmana Hasanefendića i Saliha Hasića zatvoreno je 65 žena i djece, te su ove kuće zapaljene i tako su zatvorene žrtve žive izgorile) oko dvije tisuće nevinih žrtava, što sa 6 tisuća iz zimušnje katastrofe predstavlja katastrofalnu cifru od osam tisuća izginulih muslimana u samom kotaru fočanskom…(5)

Most Stradanja u Foči _ 4743

1941. – 1945. most je bio mjesto stradanja/pokolja muslimanskog stanovištva Foče.
1992. – 1995. most je, takođe, bio mjesto stradanja/pokolja muslimanskog stanovištva Foče.

Most Stradanja u Foči _ 4742

Davne 1882. godine, mostom Princa Karla, Austrougarska je spojila dvije obale na Drini.

Željezni most počeo se graditi u junu 1882., a dovršen je i pušten u promet 22. oktobra 1884. godine. Projektovao ga je austrougarski pionirski natporučnik Krichbamuer(1).
(1)1956. Bejtić, Alija. „Povijest i umjetnost Foče na Drini“, Naše starine III, Godišnjak Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti NR Bosne i Hercegovine. Sarajevo: 1956.
(1)1957. Bejtić, Alija. „Povijest i umjetnost Foče na Drini“, Naše starine IV, Godišnjak Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti NR Bosne i Hercegovine. Sarajevo: 1957.

Most Stradanja u Foči _ 4744

Most je donedavno imao status spomenika kulture.

Most Stradanja u Foči _ 4285

Međutim, Komisija za kulturno naslijeđe BiH dala je saglasnost o izgradnji novog mosta, koji će zadržati izgled onog Karlovog, ali će imati dvije kolovozne i dvije pješačke trake.

Most Stradanja u Foči _ 4691
Trebao bi da bude završen do 9. maja 2017.

_ _ _ _ _

Most je svojoj namjeni služio sve do 4. maja 1942. godine kada je usljed ratnih dejstava, odnosno prilikom povlačenja partizanskih jedinica iz Foče, po naređenju maršala Tita, miniran i srušen. Nakon Drugog svjetskog rata izvršena je njegova sanacija.
Most je drugi put porušen u NATO bombardovanju 1995. godine. Tokom bombardovanja porušen je središnji dio mosta, između dva noseća stuba. Kao prelazno rješenje, nekoliko godina poslužio je pontonski most njemačkog SFOR-a koji su njemački vojnici odlaskom iz Foče odnijeli.
Nakon toga, Drina je na tom mjestu ponovo premoštena takozvanom Bejli konstrukcijom koju su postavile oružane snage BiH.
Sadašnja čelična konstrukcija mosta, koju je ustupila Vojska Republike Srpske, godinama predstavlja stalnu opasnost za vozače, a posebno za djecu i pješake.
Tokom 1941. i 1942. godine, na željeznom mostu u Foči su se desila masovna ubistva velikog broja civila, od kojih su najveći broj bili muslimani.
Iz knjige Vladimira Dedijera i Antuna Miletića, odnosno zbornika dokumenata i svjedočenja iz tog vremena saznajemo da je željezni most bio mjesto masovnog zločina na kome su stradale hiljade nedužnih ljudi, žena i djece.
Ti dokumenti svjedoče da je od decembra 1941.pa do februara 1942. izvršen masovni pokolj Muslimana u fočanskoj opštini, posebno u Foči i Goraždu, Vlasenici i Srebrenici. Podaci o broju ubijenih Muslimana u tim dokumentim su različiti, ali je riječ o hiljadama ubijenih i bačenih u Drinu od Foče do Ustiprače.
Drugi pokolj u Foči, četničke jedinice pod komandom Zaharije Ostojića izvršen je 19. avgusta 1942. godine. Ovaj drugi pokolj u mnogome se može sagledati i kroz dokumenta ustaško-domobranske provenijencije. Iz njih proizlazi da je genocid nad muslimanima izvršen masovno, kako ubijanjem tako i protjerivanjem. Prema tim dokumetima u Foči je ubijeno oko 2000 ljudi, žena i djece i na hiljade protjerano, pominjujući brojku od 5000 izbjeglica(2).
(2) Vladimir Dedijer i Antun Miletić, Genocid nad Muslimanima, 1941-1945, zbornik dokumenata i svjedočenja, Sarajevo: Svjetlost, 1990., „Uvodne napomene“, Antuna Miletića, 26-27.
Nikad neću zaboraviti prizor u Foči u siječnju 1942. godine. Taj lijepi gradić držali su neko vrijeme četnici, čuli smo da su klali muslimansko stanovništvo. Svakog drugog jutra, redovnom ceremonijom, grupa zarobljenika među tim nesretnim ljudima odvedena je na most, prerezani su im vratovi, a tijela bačena u rijeku. Pogledao sam dolje u viru i vidio jedan od najjezivih prizora kojih se sjećam: tamo u bistroj plavo-zelenoj vodi, pet šest tjelasa stajala su uspravno kao voštane figure. Naredio sam da se izvade i pokopaju po muslimanskom običaju. (Josip Broz Tito) – (3)
(3) Vladimir Dedijer i Antun Miletić, Genocid nad Muslimanima, 1941-1945, zbornik dokumenata i svjedočenja, Sarajevo: Svjetlost, 1990., 407.

(5) …Računa se da je u ovoj tragediji poginulo od strojnica, pušaka, te zaklano, ubijeno i zapaljeno (u kući Sulejmana Hasanefendića i Saliha Hasića zatvoreno je 65 žena i djece, te su ove kuće zapaljene i tako su zatvorene žrtve žive izgorile) oko dvije tisuće nevinih žrtava, što sa 6 tisuća iz zimušnje katastrofe predstavlja katastrofalnu cifru od osam tisuća izginulih muslimana u samom kotaru fočanskom…(5)
(5) iz knjige “Genocid nad Muslimanima 1941. – 1945.”, stranica 193.
Vladimir Dedijer – Antun Miletić : Genocid nad Muslimanima 1941. – 1945.
Biblioteka “Refleksi”,Svjetlost, Sarajevo, 1990.,881 stranica, štampano u 10.000 primjeraka

_ _ _ _ _

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na osnovu člana V stav 4. Aneksa 8. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i člana 39. stav 1. Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 4. do 6. juna 2012. godine donijela je

O D L U K U

I

Istorijski spomenik – Željezni most princa Karla, opština Foča, proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nacionalni spomenik).(4)
(4) Objavljeno u “Službenom glasniku BiH”, broj 69/12.

_ _ _ _ _
priredio:Kenan Sarač

Evlija Čelebi : ŠEHER FOČA (1664)

foca-1895-018

Osvojio ga je Ebu'l-Feth, sultan Mehmed-han, godine 869/1465. Njegova tvrđava, koja se nalazi u brdima, je porušena. On je sada po Gazi Sulejman-hanovom katastarskom popisu (tahrir) domen (has) hercegovačkog paše, a nalazi se na na teritoriji hercegovačkog sandžaka. Njim upravlja vojvoda. To je ugledan kadiluk u rangu kadiluka od tri (stotine) akči; u nahijama tog [kadiluka]ima sedamdeset sela. Ima muftiju, prestavnika šerifa (nekibu'l-ešraf), predstavnika Portinih spahija (sipah kethuda yeri), janičarskog serdara, povjerenika za harač (harac agasi), tržnog nadzornika (muhtesib agasi), baždara ( bazdar-agasi), starješinu esnafa (sehir kethudasi), te razne prvake i velikaše.

grad-foca-1888-godine
OBLIK I POLOŽAJ FOČE
-Prostire se uzduž obale velike rijeke Drine, od istoka prema zapadu. S jugoistočne, južne i zapadne strane, u daljini koliko može top dobaciti, nalaze se šumom bogate planine s ogromnim drvećem. Veliki šeher se nalazi u polju, na ravnom i prostranom mjestu. Sve do obale rijeke Drine nanizane su prostrane kuće, prizemne i na sprat. Zidane su od tvrdog materijala, a imaju i vinograde.
Grad ima osamnaest mahala. deset je muslimanskih, a osam je bugarskih, srpskih i latinskih (katoličkih). Jedna je mahala židovska.Ima dvije hiljade sto šesdeset impozantih, krasnih i lijepih kuća, koje su u dobrom stanju; pokrivene su čeremitom i pločama, okružene bašćama, tako da svaka izaziva ljubomoru i zavist perzijskih vrtova.
Najimpoznatiji su novosagrađeni saraji Mustafa-efendije Kadića (Kadizade), zastupnika (halife) spahija u rezidenciji sreće (Stambolu). Zatim Begov (?) saraj, Baš-ačik saraj i Serdarev saraj.

foca-1895-019
DŽAMIJE.-Ima svega sedamnaest islamskih bogomolja (mihrab). Između svih [ističe se] džamija sultana Bajezida Velije u Staroj čarsiji. To je starinska bogomolja, sagrađena od tvrdog materijala u starom stilu. Ima drvenu kupolu pokrivenu olovom i jedan minaret.Zatim džamija Fatma-sultane. I to je bogomolja (musala) u dobrom stanju, a pokrivena je čistim olovom.
Zatim ima Osman-agina džamija u kojoj iznad kapije stoji ovaj natpis:
“Zgrada Hadži Osmanove džamije koja je slična raju.Postade uzvišen hram svih vjernika.Posjetilac reče datum dovršenja njegove zadužbine:”Posta krasna džamija i privlačan hram” Godine 1022/1613.”
Ova svijetla džamija ima kupolu od dasake, a sva je pokrivena olovom.
Na vratima džamije kadije Osman-efendije nalazi se ovaj natpis; Datum joj je:
“Blago onom ko u nju uđe čist”. Godine 1002=1593/4.
Ove pomenute džamije su velike džamije na ovoj strani grada Foče. Osim njih, ima još jedanaest mahalskih mesdžida (zavije).
Rijeka Ćehotina (Tihotina) razdijelila je ovaj grad Foču na dvoje.
Na suprot, istočnoj, strani te rijeke nalaze se ove džamije:Kad drvenim mostom prođemo na suprotnu stranu, onda na vhu mosta imamo Hasan-pašinu džamiju.koja je po cijelom svijetu poznata pod imenom Aladža džamija. To je krasna bogomolja. Ovoj džamiji nema ravne u bosanskom ejaletu, ni u zvorničkom sandžaku, ni u gradu Teslidži (Pljevlje), a ni drugdje. Njen je graditelj Ramadan-aga, glavni zastupnik (bashalife)starog neimara (Kodža Mimar) Sinana, sina Abdulmenan-agina,glavnog neimara (mimarbasi) sultan Sulejmana.On je uložio svu svoju sposobnost dok je napravio ovu krasnu i divnu Aladža-džamiju, kojoj ne može biti ravne. U ovoj džamiji je sa stanovišta ahikteture izraženo toliko sposobnosti, toliko ukusa i finoče i ostvareno toliko ljupkosti da takvu impresivnost nije ostvario ni jedan raniji neimar na zemaljskoj kugli. Kako je ona ljepša i sjajnija od svih džamija ovog kraja, to je ukrasila ovaj grad. Neimar je na zidovima četvorougaone osnove napravio, poput prave zdjele okruglu kupolu (kubbe);ona je uzorna i zaslužuje da se vidi. Minder, mirhab, prozori i galerija mujezina su perforirani (musebbak) radovi od bijelog mramora poput perforacija (gravura) Fahrije u svakom tom detalju izražena je neka posebna sposobnost i vještina poput dopuštene mađije. Spolja na sofi nalaze se tri visoke kupole (kubbe), na četiri mramorna stuba bijela kao kristal. Da ne bi snijeg i kiša zasipali veliki džema'at na ovim sofama je poredano simetrički dvadeset borovih stubova i od drveta inženjerski napravljena neka vrsta krovnog prepusta (sundurma) tako da onaj koji ga vidi ostaje zapanjen, jer je sav taj prepust izgraviran mrežastim glavurama poput gravura Fahrija.
Sav jugoistočni zid ove sofe išaran je raznovrsnim šarama ravnim Bezhatovu, Manijevu i Sahkulovu kistu.


U sredini dvorišta (harem), na mjestu obraslom u zelenilo, pod visokom email-kupolom na šest stubova, koja je kao kupola kakvog visokog dvorca, napravio je klesar mramora (havz) za abdest. To je tako umjetnički izrađen safiski šadrvan da zaljubljeni ljudi, gledajući kako iz slavina teče živa voda i pravi vodoskok, prestanu da čeznu i uzimaju abdest. Sa desne strane ove džamije , do samog puta,podignuta je veličanstvena visoka kupola (kubbe) na četiri stuba. Oko nje je kovački majstor takve gvozdene rešetke i prozore koji su poput radova kovača Davuda. Svaki majstor, inženjeri svjetski putnik, koji pažljivo pogleda ovu kupolu i ove gvozdene rešetke, postaje zapanjen i zadivljen,
Osnivač ove zadužbine Hasan-paša umro je u Budimu kao budimski defterdar. Njegovo su čisto tijelo prema njegovom testamentu (vasiyat), sahranili ovdje u gradu Foči, u dvorištu ove džamije pod limenom email-kupolom. To je i sada svijetao mauzolej. Bog mu se smilovao! To je, zaista, bio čovjek od ukusa, darežljiv i plemenit, vrijedan i gostoljubiv, pun divnih osobina kao Hatem Tai i Džafer Bermeki. Kako on nije žalio blago, to je neimar Ramadan iz dvadeset i jedne džamije koje je on gradio mogao uzeti poneko iskustvo i vještinu (san'at)i sve ih primjeniti na ovoj džamiji. Uloživši svu svoju sposobnost, on je napravio takav božji hram, da mu nema ravna u Rumeliji (diyar-i Rum). Kako je osnivač bio darežljiv čovjek, on je raznim umjetnicima koji su iz svih krajeva donijeli dobrotvoru na poklon po jedan svoj umjetnički rad dao odgovarajuće nagrade i uzdare.
Umjetnički izrađenim lusterima, koje je takođe dobio na dar, ukrasio je unutrašnjost džamije, pa je i ona postala svijetla bogomolja, poput mlade čije čelo sija kao mjesec. Iznad visokog svoda kapije na jugoistočnoj strani džamije na bijelom i čistom mramoru, napisan je kaligrafski u stilu Kara-Hasarije ovaj natpis:”Ovu časnu džamiju podigao je osnivač zadužbina i dobrotvor Hasan, sin Jasufov i dao joj ovaj hronostih.”
“Primi je vječni(bože)”Godine 1074.
Pokraj ove džamije nalazi se džamija Emira Mehmed-age. To je interesantna, simpatična i lijepa džamija, ali nema posjetilaca. Ovu džamiju narod zove “Pašina džamija (Pasa dzami). Na njenoj kapiji nalazi se ovakav natpis:
“Ovu časnu džamiju sagradio je i proširio:Mehmed-aga sin Abdulatifov, upravitelj vakifa.Napisano godine sedamstotina sedamdeset i prve”.
Džafer-efendijina džamija je svijetla, starinska bogomolja kojoj nema ravne, a pokrivena je olovom.
I Sulejman-begova džamija je, takođe, udobna i privlačna, ali ima pomalen broj posjetilaca.
Osim ovih džamija, nalaze se na ovoj strani više mahalskih mesdžida.

(1920) Foča 1920 008
U Foči ima šest medresa, u nekim se predaje islamska tradicija (hadis).Postoji osam tekija.Od svih je najznamenitija Bajezid-babina tekija, na jugoistočnoj strani grada, među vinogradima i bašćama. Ona je okrenuta prema čarsiji i bazaru i predstavlja kosmoranu (ogledalo svijeta). Ukrašena je raznovrsnim maksurama i kuhinjama.
Tu imaju tri javna kupatila (hamam). Jedno je kupatilo pokojne Fatma-sultanije, drugo Bajezidovo, a treće hamam Mustafa-efendije, zastupnika (halife) spahija.
Sudnica (mehkeme), koja je u blizini ovog kupatila, takođe je Mustafa-efendijina. U blizini Mustafa-efendijine banje nalazi se prostrana musala. Ovdje mještani obavljaju blagodarenja.
Postoje dvije javne kuhinje (imaret). Jedna Bajezit-hanova, a druga Aladža-džamije.
Od njihovih specijaliteta na glasu su četrdeset vrsta ribe iz rijeke Drine, i med samotok, sedam vrsta sočnog grožđa, višnje i kruške jeribasme.
Prema dazdaraginim podacima tu ima 26.000 dunuma vinograda na koje se plaća desetina (osur). U čaršiji ima 540 dućana.
Sredinom ovog mjeseca,tamo gdje se nalazi trg varoši, teče rijeka Drina, koja se ne može preći na konju. Jugoistočno od rijeke leži glavni dio grada. Sjeverno i zapadni [od rijeke] nalaze se plodni voćnjaci (bag). Stanovnici prelaze i na suprotnu stranu čamcima i lađama. Svi dvorci i ugledne kuće grada leže na obali Drine. Njihovi doksati i prozori gledaju u rijeku. Dužina grada obalom rijeke iznosi 4.000 koraka.
Ova rijeka Drina izvire na sredini Hercegovine (dijar-i Hrsek),iz planinskih visoravni Kolašina i Čemerna, iz planina Zagora (=Zagorje) i Uloga. Rastući i skupljajući se postepeno, ona najprije nailazi na ovaj veliki grad i teče jedan sat direkno kroz bašće i ne pravi nikakve vijuge.
Na istočnoj strani grada, pored Aladža džamije, teče rijeka Ćehotina, koja se pod tabhanom (debaghane) sjedinjuje s rijekom Drinom. Rijeka Ćehotina teče s istočne strane grada Foče. Njen izvor nalazi se na jugoistočnoj strani, (kible) u planinama nahije Bihor u prizrenskom sandžaku u Albaniji, koje su udaljene jedanaest konaka. Ona dolazi iz Pive, Nikšića i opasnih Drobnjaka, prolazi ispod grada Plava, zatim Pljevaljskim poljem, protiče kroz grad Foču, dijeli grad na dvoje i tu utiče u rijeku Drinu. (Drina) teče dalje prema sjeveru, nailazi na kasabu Ustikolinu, a zatim se sjedinjuje sa Limom. Odatle teče prema bosansko-sarajevskom Višegradu, prolazi kroz kasabu Bijeljina, te pod gradom Račom utiče u Savu.
U ovom hercegovačkom sandžaku postoje dva znamenita velika grada (mahmiyya), jedan je Foča, a drugi Mostar.
Stanovnici Foče su u licu lijepi i divni ljudi, čistog vjerovanja, pobožni su i dobri muslimani. Muškarci nose raznobojnju čohanu odjeću. Prvaci i velikaši zamotavaju bijele čalme, a srednji stalež nosi pokratko odijelo i čakšire s kopčama, grube papuče i kalpake od raznobojne čohe i kunovine. Govore bosanski. Većinom su trgovci. Hadžija (hodočasnika) i gazija (junaka) ima takođe dosta.
Žene nose feredže od crne čohe sa bijelim velom i idu pokrivene kao Rabija Adevija. Djevojke su im vrlo lijepe, povučene, a djeca vrlo bistra i oštroumna, pa su napamet naučila mnoge knjige u stihovima, Mladići su im pravi sokolovi, neustrašljivi i hrabri junaci. Vječno su u borbi sa Mlečanima. njihovi učenjaci posjeduju rijetka znanja, a njihovim iskusnim ljekarima, ranarnicima i majstorima za puštanje krvi nema ravnih.
Od turbeta koja se posjećuju znamenita su Bajezit-babino i Murat-babino, a obojica su pokopani u svojim tekijama.

(1910) Foča 1910 008
FOČANSKI MOST-OGLEDALO ČUDA- Na obali Sredozemnog mora u nahiji grada Menemen blizu grada Smirne na anadolskoj strani ima još jedan grad po imenu Kara-Foča. Ali ovo je hercegovačka Foča. Na zapadnoj srani, pola sata daleko od ovog grada, na Karaburmu, na velikoj rijeci Drini nalazi se drveni mostna jedno okno, koji se diže do nebeskog vrha. To je veoma strašan, i opasan i nesiguran prolaz, koji već propada, jer nije tvrdo građen. Ovaj veliki most, koji treba pogledati, napravio je majstor stare škole tako da je na jake temelje, koji se nalaze na obje strane rijeke, vješto nanizao jednu na drugu velike i duge grede (tako) da jedna nad drugom izmiče kao pera u krilima lastavice. [Tako] su grede, koje se nižu s obje strane, približene pa je onda na sredini mosta jedan za drugi pet direka lade i tako sagradio ovaj veliki most, kome nema ravna ni na jednom vilajetu. Preko njega prelaze ljudi, konji, mazge i ostala stoka. Most se jako ljulja, pa se čovjek ne usuđuje ni da pogleda dolje. Čovjeku se smraći pred očima, srce mu zalupa. U ovim krajevima uopće nema kola, a i da ih ima, ne bi mogla prelaziti preko ovog mosta. To je most pokojnog Sulajman-hana. On je za njegovo održavanje uvakufio jedanajest sela.
Zatim smo opet došli u Foču i s nekoliko prijatelja prešli preko rijeke Ćehotine i idući obalom Drine prema sjeveru, došli smo u kasabu Ustikolinu.

(iz knjige Putopis o Bosni i Hercegovini – Evlija Čelebi, stranice 73-80)

Putopis o Bosni i Hercegovini _ 001Putopis o Bosni i Hercegovini _ 002Putopis o Bosni i Hercegovini _ 003Putopis o Bosni i Hercegovini _ 004Putopis o Bosni i Hercegovini _ 005Putopis o Bosni i Hercegovini _ 006Putopis o Bosni i Hercegovini _ 007Putopis o Bosni i Hercegovini _ 008Putopis o Bosni i Hercegovini _ 009Putopis o Bosni i Hercegovini _ 010Putopis o Bosni i Hercegovini _ 011Putopis o Bosni i Hercegovini _ 012Putopis o Bosni i Hercegovini _ 013Putopis o Bosni i Hercegovini _ 014Putopis o Bosni i Hercegovini _ 015Putopis o Bosni i Hercegovini _ 016Putopis o Bosni i Hercegovini _ 017

Evlija Čelebi : Putopis o Bosni i Hercegovini, IP “Sejtarija”, Sarajevo, 1999., 136 stranica

priredio:Kenan Sarač

Ćamil Sijarić : ĆEHOTINA I DRINA – I MEĐU NJIMA FOČA

(1970) Foča 1970 001

Ćehotina govorila Drini: pričekaj me sjutradan do podne, dok ja dođem mutna i krvava… i tako dalje; mutna jeste dolazila, a ne zna se da je nekad došla i krvava. Dolazi Drini sa desne strane, manja je i tanja od nje i boje je drukčije – nije zelene, kao što je zelena Drina. Drina se nekad i zvala – Zelenika, i to je bilo njeno slovensko ime. Kako je i kada nastalo ime Drina, ne zna se. Legendama nije vjerovati, ali nije nekorisno pomenuti ih – i evo jedne o imenu Drine: kad su Turci prodirali u Bosnu, prvo su morali preći Drinu – koja im se učinila duboka. Dubok na turskom kaže se – “derin”, pa je prema tome ime Drine nastalo od “derin”, to jest dubok. A može biti da nije tako, kako ova legenda kaže – nego da je Drina riječ ilirska i da znači isto što i ‘’drim’‘, to jeste zelen; pa otud i ime Drimu, što bi značilo zelena voda. Ovdje od “drim” ili “drin” nastalo je ime Drina, što takođe znači zelena voda. Tek, bilo kako bilo, Drina je naša najljepša rijeka; i nijedna u pjesmi nije opjevana koliko je to rijeka Drina… Nju ne ruži ni ono što kažu: “Niko ne ispravi krivu Drinu!”

O Ćehotini se ne može izvesti nikakva priča – do ta: da je to voda valovita i plahovita kad nadođe, a njoj često padne na um da nadođe, i kako to pjesma kaže da poplavi Aladžanske dvore. To kad ih je poplavila bilo je 1731. godine. Uz taj povodanj odnijela je 200 kuća, dva mosta, cijelu čaršiju, hanove i dućane i opus- tošila grad Foču. Ovdje – kad uđe u Foču, Ćehotina uspori svoj tok, predaje se zelenoj Drini i za nju je to: – kraj! – i ona ovdje kao da kaže: “Kad prođem kroz Foču, ne žalim da umrem!”

Zapisi o gradovima _ 407

Jer Foča je jedan vrt, jedna bašča, jedan ljubak i pitom grad, u koji su – i to izdaleka, ljudi dolazili da tu, ako ništa drugo, a ono umru! I čije kosti sve tu ne leže – leže još od davnih davnina, iz vremena stećaka… – kosti “starih dobrih Bošnjana”. Na njihovim nadgrobnim pločama lukovi su, strijele, mačevi – i znaci koji su kasnije dolazili, tek svi stari, i zbog toga jedna istorija…

Foča je bila naselje, još u srednjem vijeku, u kojem se prodavala dubrovačka roba, držali vašari -“trgovalo stokom, nakitima i oružjem – svim i svačim. Nedaleko od nje je Tjentište, što je došlo od latinske riječi ‘’tenta’‘, a to znači šator – što, odnosno, znači da je tu bila carinarnica. I cio ovaj kraj istorijski je, jer ovdje – kod Ustikoline, Turci su prvi put prešli Drinu i počeli s osvajanjem Bosne. Iz ovog su kraja Pavlovići, Borovinići, Čengići, Kukavice – pa i onaj paša Kukavica koji je dva put bio na Bosni vezir, i o kojem je ostala pjesma: “Jadna Bosno, šta si dočekala, da u tebi dvije ptice sude – Kos kadija, paša Kukavica!” Sava Vladislavić, takođe čovjek iz ovoga kraja, bio je ruski ambasador u Kini, a Sinan-paša Borovinić osvojio je, kao oficir sultana Selima Drugog, Egipat i tamo i umro.

Foča_3873292

Dugo vremena Foča je bila jedan od najvećih gradova na putu ka Carigradu i mjerila se sa Serdikom, to jest Sofijom; bila je sjedište hercegovačkog sandžaka i glavno upravno i trgovačko mjesto sve dok to nije postao Mostar. Ovdje u Foči bilo je sjedište i upravnika svih carskih rudnika na području Srbije, Bosne i Makedonije i zbog toga i nije čudo što su se u njoj još rano razvili razni zanati – a sa njima bogat i lijep grad, o kojem će putopisci sa divljenjem zapisivati: da ima 2000 kuća, da ima sedamnaest mahala, ima kupatila, hanove, besplatne kuhinje i karavan-saraje, da ima… Ali – koliko god se neko mogao diviti lijepim kućama i bogatim trgovima i dućanima, isto toliko divljenje izaziva isto i mjesto na kojem je položen ovaj grad. To su bregovi koji ga okružuju, a po kojima su četinari – tako da se grane borovine dodiruju s granama jabuka, a kad s e to dvoje nađe zajedno, onda je to jedinstvena slika.

Ako se Sarajevo moglo hvaliti svojim bogatstvom, Mostar svojim učenim ljudima, Livno svojim dobrim konjima, Banja Luka pjevačima – a ono se Foča mogla hvaliti svojim dobro iskovanim sabljama i jataganima… Fočanski majstori od ovoga zanata bili su čuveni nadaleko – jer gotovo niko “s ove strane mora”, nije umio vezom izvesti, šarom išarati, dragim kamenjem i sedefom iskititi balčake i korice sabalja kao oni.

Stoga se vjeruje da je njihova sablja “fočanka” bila jednaka sablji “dimiskiji”, koja se kovala u Damasku, a stizala ovamo u Bosnu.

Ali – najbolji majstor u ovome gradu svakako je bio zidar koji je zidao džamiju Aladžu; jednu od najljepših džamija u Bosni. Tome graditelju bilo je ime Ramadan-aga i bio je jedan od učenika velikog turskog neimara Sinana Mimara, koji je izgradio na stotine prekrasnih građevina u Aziji i Trakiji, a njegovi učenici i kod nas: u Pljevljima, Čainiču, Višegradu, Sarajevu, Mostaru, pa i ovu džamiju u Foči. Izgrađena je 1551. godine i – zbog toga što je išarana divnim šarama, kakve se do tada u ovome kraju nisu vidjele, dobila je ime Aladža, što znači – šarena džamija. Sklad linija, mramorni stubovi, portal, kube, ćoškovi i ćošnici i iznad svega 38 metara visoko tanko minare čine ovu građevinu jedinstvenim biserom u đerdanu inače prelijepe Foče. Djelo je jednog od fočanskih “nazira”, to jest upravnika carskih rudnika, kojem je bilo ime Hasan Čelebija.

3873405

Rođen je u selu kraj Foče – misli se u Vakufu, odakle je, kao dijete, odveden u Carigrad i pripreman za janjičara. Legenda o njemu priča ovako: kad je došao u Foču za upravnika, ‘’nazira’‘ carskih rudnika u Bosni, Srbiji i Makedoniji, sreo je kraj Ćehotine – na mjestu gdje će kasnije izgraditi džamiju, jednu staricu kako pere rublje. U razgovoru sa njom pitao je koga ima, a ona mu je rekla da je imala sina, ali da joj je sin, još kao dijete, odveden u Tursku za janjičara i da o njemu ne zna ništa.

On je pitao staricu: je li njen sin imao ikakav znak po kojem bi ga mogla poznati – a ona odgovorila da je na mišici imao mladež i da bi poznala po mladežu. A kada je on zasukao rukav i pokazao na mišici znak, starica je – poznavši svoga sina, od prevelike radosti i iznenađenja tu i umrla. I tu gdje je umrla – Hasan Čelebija je rekao da se njemu načini džamija, a njegovoj majci u njenom selu crkva – jer je njegova majka bila pravoslavna.

Za vrijeme gradnje Aladže Hasan Čelebija je imao i jedno ovakvo iznenađenje: naime, prema legendi, majstor Ramadan je. pošto je izgradio džamiju – izidao do krova, najednom iščezao – tako da se mislilo da će građevina ostati bez krova. Poslali su ljude na sve strane da ga traže, ali njega nigdje nije bilo. I tako je prošla cijela godina – a nakon godine eto Ramadana. Na pitanje ktitora Hasana Čelebije gdje je bio, odgovorio je: da treba da prođe cijela godina da se na građevini slegnu zidovi, pa tek onda da se udari krov – ako se gradi građevina za vječnost. Ktitor je dao da se uz džamiju načini i turbe, u kojem će ga, kad umre, sahraniti.

Zapisi o gradovima _ 003

Zapisi o gradovima _ 004

Zapisi o gradovima _ 005

Zapisi o gradovima _ 006

(iz knjige Zapisi o gradovima – Ćamil Sijarić, str.57-60,)
Ćamil Sijarić – Zapisi o gradovima, Bosanska riječ, Sarajevo, 2009. godina, 218 stranica.

priredio:Kenan Sarač

fotografije:flickr ekranportal13

Nisveta Skejović : SUNCE IZNAD DRINE

sunce-je-zaslo
SUNCE IZNAD DRINE
Kad zasija suce iznad Drine
mili Bože, kakve li miline.
Drina teče, žuborom se hvali.
Gle ljepote, eh što nismo znali.

Splavovima niz Drinu se plovi
slatki merak, kroz srca žubori.
Drina hladna, a ljubavi vruće.
Gle ljepote, i danas i juče.

Drino vodo, nedaj svoga nama.
Nek se pjeva, ko što je nekada.
Neka Drina, žuborom se hvali
ima zašto, ako niste znali.

Ja ću čekat, lijepo proljeće.
Pa ću tebi, opet Drino doći.
Nemoj stati, teci do svog mora
nek me čeka, neka tvoja zora.

Nisveta Skejović

25 godina od GENOCIDA u Foči

25 godina od GENOCIDA u Foči

“Bošnjaci, preživjele žrtve zločina, više nikada neće šutiti! Jasno i glasno ćemo punim imenom i prezimenom prozivati zločinitelje. Pa neka košta koliko košta i tačka!”

(SVI TEKSTOVI SU IZ ARHIVE)

zlocinci-iz-foce-i-okoline-kreatori-zla-001

Zločini: Šta sve kriju masovne grobnice u Foči
Zločincima nema ko da sudi

Na području fočanske općine pronađeno je i ekshumirano oko 800 tijela. Najnovijim otvaranjem dviju grobnica, ali i pronalaženjem još nekoliko lokaliteta čije će tajne uskoro biti otkrivene, traganje za nestalim moglo bi biti završeno. Slijedi identifikacija i – dženaza

Masovna grobnica u Budnju: Dosad je pronađeno 76 tijela
“Čekamo vaskrsenje mrtvih”, piše na spomeniku-križu postavljenom prije pedesetak godina nasred livade u fočanskom selu Budanj. Razlog: partizani su u Drugom svjetskom ratu, u Četvrtoj ofanzivi, upravo na tom mjestu imali konačni obračun sa četnicima istočne Bosne, kojih je tada pobijeno, navodno, oko hiljadu. Njihova tijela su pobacana u ponor ispod Budnja.

Savršenu tišinu oko spomenika narušava zvuk bagera koji kopa pedesetak metara dalje – Federalna komisija za nestale upravo otvara treću jamu. U dosadašnje dvije pronađeno je 76 tijela fočanskih Bošnjaka koji se od ‘92. vode kao nestali. Prema prvim informacijama, pretpostavlja se da bi u ovoj masovnoj grobnici mogao biti pronađen veći broj Fočaka, Bošnjaka koji su na početku rata bili zatvoreni u KP Domu, te da će ovo biti dosad najveća pronađena grobnica na području fočanske općine.

“Tražim oca i brata” Dok stoji pored grobnice nekadašnjeg površinskog kopa Rudnika “Miljevina”, Šefik Brković kaže: “Tražim oca i brata.” Došao je iz Mostara čim je u novinama pročitao da je u grobnici pronađena lična karta njegovog oca Hasana (1938.). “Odveden je 1992. iz naše kuće u Điđevu, zajedno sa mojim mlađim bratom Ekremom (1968.), u KP Dom. Od tada, godinama pokušavamo da ih nađemo. Samo da se to već jednom završi, da ih sahranimo”, kaže Šefik dok mu pogled luta preko grobnice.

Druga lična karta pronađena u ovoj grobnici glasi na ime Fadila Divjana, inžinjera koji je na početku rata pobjegao u Crnu Goru, ali su ga tamošnje vlasti izručile fočanskim Srbima, koji su ga vratili i zatvorili u KP Dom. Sve dosad se vodio kao nestao.

Prema svjedočenjima preživjelih Bošnjaka, kroz logor u KP Domu, od otvaranja 17. aprila 1992. do 10. oktobra 1994., prošlo je oko 800 Fočaka – uglavnom onih koji su ostali u svojim kućama, vjerujući da im se neće desiti ništa loše i da će im komšije Srbi pomoći.

zlocinci-iz-foce-i-okoline-kreatori-zla-002

Iz KP Doma je razmijenjeno 248 Bošnjaka, a još 314 odvedeno na razmjene, nakon kojih im se izgubio svaki trag?! Prema tvrdnjama porodica, u logor su odvedena 63 lica koja se vode kao nestala i nikad i nisu dovedeni u KP Dom, a 38 Bošnjaka je ubijeno na najsvirepije načine – strijeljanjem, premlaćivanjem i klanjem na drinskom mostu.

“Gledali smo kroz prozor naše ćelije, Džafer Kovač i ja, kad su u prostoriji za ispitivanje drvenim palicama, šakama, nogama i gumenim kablovima tukli Nurku Nikšića, Kemu Dželilovića, Muniba Veiza i Džemu Vahidu (oni su bili među najuglednijim Fočacima, prim. aut.). Lično sam vidio kad su Muniba Veiza, Mustafu Kulogliju, Halima Konju i Kemu Dželilovića tukli drvenim palicama i šakama. Čuli su se jauci… Nakon toga pucnji – šest puta”, ispričao je jedan preživjeli logoraš, dalje se sjećajući: “Znam da je tu noć padala kiša. Poslije pucnjave sam vidio Milenka Burila koji je nosio ćebad. Gurao je leševe na ćebad… Dragan Popržen, također zatvoren sa nama, poslije ove noći mi je pričao da je on prao krv i čistio ćeliju, te da je Munib Veiz bio saradnik Đulimana u aferi ‘Fočatrans’, zbog čega je i ubijen.”

zlocinci-iz-foce-i-okoline-kreatori-zla-003

Krvavi Vidovdan

Munib Veiz je bio fočanski trgovac, jedan od onih ljudi koje je poznavao skoro kompletan grad. Istina je da je bio prijatelj i sa Đulimanom, nekadašnjim direktorom “Fočatransa”. Ubijen je, prema svjedočenju preživjelih, uoči Vidovdana 1992., kada je likvidirano još tridesetak Bošnjaka – izvedeni su i zaklani ili ustrijeljeni na drinskom mostu.

Bošnjaci su iz logora odvođeni na radove. Dvije grupe, u kojima je bilo po tridesetak dobrovoljaca – oni koji su izlazili “na rad” imali su bolju hranu – odvedene su, navodno, na branje šljiva. Za njih se više nikad nije čulo. Grupa od tridesetak ljudi odvedena je na goraždansko ratište – bili su živi štit o kome danas nema ko da svjedoči: oni koji nisu poginuli u unakrsnoj vatri, strijeljani su da bi šutjeli. Nisu rijetkost bile ni pojedinačne egzekucije…

Otkako je pronađena prva masovna grobnica na području Foče, postoji ideja da se u ovom gradu održi zajednička dženaza, te da se žrtvama izgradi memorijalni centar. Ideju podržava Udruženje građana, ali i fočanske vlasti, što nam je potvrdio Lutvo Šukalo, predsjednik Skupštine opštine Foča, koji tvrdi da protiv takve ideje nema ništa ni sadašnja srpska vlast. Ukoliko se slože porodice, u Foči će se klanjati zajednička dženaza za sve žrtve pronađene na području Miljevine.

drina-_-211

Krvoproliće u Miljevini

A gdje je Haag?

Brico Mujo Kunovac cijeli svoj život je proveo u Miljevini. Svi su ga znali, jer malo je onih koji bar jedanput nisu bili u njegovoj radnji. U porodičnoj kući je živio sa suprugom, sinom, snahom i dva unuka, koja su neposredno pred rat trebala krenuti u školu. Petog maja 1992. nakon napada na Poljici (iznad Jeleča, na putnom pravcu Kalinovik – Miljevina) kod Kunovaca je došlo šest članova porodice njegove snahe iz Jeleča.

Istoga dana je “minolovac” (kamioni koje su vozili Bošnjaci, a koji su išli ispred srpskih kako ovi ne bi naletjeli na minu) prošao, a kamion pun vojske naletio na minu. Poginulo ih je 40. Nakon toga je u Foči proglašena trodnevna žalost.

Među nastradalima je bio i Mićo Vuković, zet Blagoja Eleza, koji je bio bliski rođak Pere Eleza, samozvanog srpskog vojvode i najozloglašenijeg četnika na tom području. Mićin brat Ranko je odmah nakon nesreće otišao u kuću Muje Kunovca i odveo ih sve u Tunele, putni pravac Foča – Miljevina (dva dana prije masovne grobnice na Miljevini, otkrivena je i masovna grobnica u Tunelima, dosad je pronađeno 36 tijela), i pobio.

Još jedan brat Ranka Vukovića, Luka, poginuo je, a on je uhvatio Aliju Kibrića i natjerao ga da mu pokaže gdje je Luka ukopan. Svjedoci tvrde kako je potom Aliji odsjekao glavu i nabio je na kolac pored mjesta gdje je Luka ubijen.

Danas Ranko Vuković živi u Foči i smatra se organizatorom šverca između Crne Gore i Foče.

Inače, komandant tzv. Miljevinske čete bio je Pedo Trivun – trenutno u bjekstvu u Srbiji. Naredbodavac likvidacija Bošnjaka na Miljevini bio je predsjednik SDS-a Miljevine – Pavle Elez. I tadašnji komandir stanice policije, a današnji penzionirani policajac Mićo Olović, prema svjedočenju preživjelih, počinio je nekoliko zločina: navodno je učestvovao u ubistvima Murisa Hrbinića, Hamida Muhovića, Ahmeta Ramovića i jednog romskog djeteta, u mjestu Mitrovo Vrelo 6. juna 1992. Pored ovoga, Olović je 9. juna naredio da tadašnji rezervni sastav policije u Miljevini, u kome su bili i Aleksa Marković i Rade Drašković, dovede u stanicu policije 36 Bošnjaka, sve očeve i sinove, koje je lično ispitivao, a poslije toga im se gubi svaki trag.

Miško Savić je došao u kuću po Zaima i njegovog sina Zikriju i odveo ih u KP Dom u Foči – pretpostavlja se da su ubijeni na mjestu pronađene masovne grobnice. Nakon toga se uselio u njegovu kuću i “živio” sa Zaimovom ženom Ramizom. Jednu noć se napio, odveo je na most pored miljevinskog motela, koji je visok dvadesetak metara, i bacio je. Danas Miško živi na Miljevini, sretno oženjen.

Ovo su samo neki od zločina počinjenih na području Miljevine u toku proteklog rata koji nikad nisu procesuirani.

zloglasni-kpd-foca
Oni znaju gdje su nestali Bošnjaci

Zločinci

Fočanski kreatori genocida

Ideolozima genocida u Foči smatraju Vojislava Maksimovića (bio je profesor književnosti na sarajevskom Filozofskom fakultetu), Velibora Ostojića (bivšeg ministra za informiranje u Vladi RBiH) i Petka Čančara (bio je predsjednik Vijeća općina u Skupštini BiH).

Krizni štab koji je nadzirao etničko čišćenje činili su: Miroslav Stanić, predsjednik SDS-a Foča i direktor “Trikotaže”, Radovan Mandić, ljekar, Čedo Zelović, profesor, Zdravko Begović, jedan od direktora u ŠIP-u “Maglić”, Dragan Gagović, načelnik policije u Foči, Zoran Vukadinović, do rata radio u goraždanskom SUP-u, Josif Miličić, nastavnik historije, Radojica Mlađenović, predsjednik Izvršnog odbora SO Foča, Ljubo Ninković, predratni republički funkcioner, Sekula Stanić, ljekar, Nade Radović, direktor “Temike”, i Simo Stanojević, nastavnik.

Ratni prijeki sud u Foči činili su: Rajko Bojat, predsjednik, Jelena Lela Milić, sudija, Mišo Jovičić, advokat, i Slobo Starović, automehaničar.

(Iz knjige Genocid nad Bošnjacima na području općine Foča 1992-1995; Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2004.)
Egzekutori iz KP Doma

Prema svjedočenjima preživjelih logoraša, za nedjela u KP Domu odgovorni su:

Milorad Krnojelac (predratni nastavnik matematike), zapovjednik logora u Foči od 17. aprila 1992. do augusta 1993.

Zoran Sekulić (predartni uposlenik “Oslobođenja”), zamijenio Krnojelca na mjestu zapovjednika KP Doma.

Savo Todorović, zvani Bunda, zamjenik upravnika logora. Prije rata radio u KP Domu.

Mitar Rašević, komandir obezbjeđenja logora. Prije rata bio komandir straže u KP Domu Foča.

Rade Gagović, pomoćnik obezbjeđenja u logoru. U Foču došao iz KP Doma Zenica.

Zoran Vladičić, glavni isljednik u logoru. Prije rata bio kriminalistički tehničar u fočanskom SUP-u.

Vojislav Starović, zvani Vojo, isljednik u logoru. Prije rata bio rukovodilac kriminalističke službe fočanskog SUP-a.

Mišo Koprivica, isljednik u logoru. Prije rata bio referent kriminalističke službe u fočanskom SUP-u.

Petko Gašević, isljednik u logoru. Prije rata radio kao drvni tehničar u ŠIP-u “Maglić” i bio, kao rezervni kapetan, pomoćnik komandanta TO za obavještajne poslove.

Slavko Koroman, pomoćnik zapovjednika službe obezbjeđenja u logoru. Prije rata bio stariji stražar u KP Domu.

Milenko Burilo, najzloglasniji stražar logora. Prema svjedočenju preživjelih, predvodio je grupu stražara koja je izvršila stravične zločine nad logorašima 24., 25. i 28. juna 1992. Prije rata bio stražar u KP Domu.

Radivoje Jegdić, predratni radnik KP Doma, prvih dana napada na Foču djelovao sa “Belim orlovima”, a kasnije je bio član grupe koja je po Crnoj Gori hvatala Bošnjake i dovodila ih u logor. Sa njim je išao i Mišo Stevanović, zvani Šumar. Svojevremeno je ministar MUP-a Crne Gore Pavle Bulatović priznao da zna za ta hapšenja. U Foču je na ovaj način iz Crne Gore vraćeno 38 Bošnjaka. Samo osmorica su preživjela.

Osim njih, u KP Domu je bilo još na desetine stražara koji su čuvali logoraše.

(SVI TEKSTOVI SU IZ ARHIVE)

BH Dani/focanskidani

fotografije: flickr ekranportal13/focanskidani/fb PutnikNamjernik

STRADANJE FOČAKA 1992. – 1995.

drina-krije-tajnu-_-002

“Bošnjaci, preživjele žrtve zločina, više nikada neće šutiti! Jasno i glasno ćemo punim imenom i prezimenom prozivati zločinitelje. Pa neka košta koliko košta i tačka!”
U periodu 1992. – 1995. FOČAKA JE STRADALO (PREMA NEKIM IZVORIMA): 2700 je ubijenih civila i 2000 u redovima AR BiH. MEĐUTIM , ni ti podaci NISU RELEVANTNI – SMATRA SE DA JE MNOGO VIŠE UBIJENIH!!! Na samim sastavcima gdje je sada bazen i malo više uz Drinu gdje se gradi hotel/motel je doveženo šlepera i šlepera nastradalih i tu zakopano…Foča je i sinonim za ratna silovanja. Prema nekim podacima oko hiljadu žena (djevojčica,djevojaka,udatih žena,majki,nena) je silovano, mada ni ti podaci nisu relevantni – jer se smatra da je bilo mnogo više silovanih…Kroz logore je prošlo oko 2000 zatvorenika, od kojih je većina i ubijena…Na žalost, za nekima se još uvijek traga. BARATA SE CIFROM OD 800, A VJEROVATNO I VIŠE NESTALIH/ JOŠ NEPRONAĐENIH/ ŽRTAVA GENOCIDA…

izvor:focanskidani

75 godina od GENOCIDA u Foči : Stravične priče iz 1942.godine

75-godina-od-genocida-u-foci

Kakvih su razmjera bili četnički zločini, govori jugoslavenski partizanski general Kosta Nađ, koji ovako opisuje svoja sjećanja na bosanski grad Foču, u zimu 1942. godine:

Ne sećam se da sam ikada u životu vidio nečeg jezovitijeg od onog što smo zatekli u tom gradu. Razularena četnička rulja formalno je plivala u ljudskoj krvi. Most na Drini pružao je groznu sliku. Na njemu nije bilo ni jednog pedlja zemlje, koji ne bi bio zasićen krvlju poklanih. To je bilo stratište nedužnog muslimanskog naroda – prava klanica. Pod mostom mnogo leševa. Povezane žicom, međusobno prepletene njome, četnici su preklane ljude i žene bacili s mosta u reku. Mnogi se zapletoše o stubove mosta. Životinjsko divljanje, gore od onog najkrvoločnije zveri. Žene i devojke prije klanja silovali su na očigled roditelja, muževa i braće. Strahote se ne daju opisati.” (Vidi: Vjesnik, Zagreb, 25.05.1952.; preuzeto iz: Posebni otisak iz časopisa Republika Hrvatska, Buenos Aires, 1990., str.10 ).

75-godina-od-genocida-u-foci-_-002

No, vjerojatno najpotresniji opis pokolja svojih sunarodnjaka (muslimana) u Foči, dao je Adil Zulfikarpašić (za vrijeme rata partizanski politički komesar) u svome tekstu Put u Foču 25.I.1942. godine, koji je objavila Muslimanska biblioteka u Beču u svom Godišnjaku 1957, knjiga 4.

“Srce mi je zakucalo od uzbuđenja kad sam čuo, da još danas putujem u Foču, u Vrhovni štab. Tamo sam pozvan od Tita. Foča je moj rodni kraj. Tu je moja majka i tu su moje četiri sestre. Tu je živio i moj brat; prije nekoliko dana sam čuo da su ga zaklali četnici… Moj je brat sa srbima živio vrlo dobro. Politički se nije isticao. Iz naše kuće niko nije bio u ustašama… Ja sam od prvoga dana u partizanima. To je poznato čitavoj Foči. Na Drini izvršeno nečuveno klanje i prolijevanje ljudske krvi, bilo je uistinu onolikih razmjera kako se pričalo, ili je svijet pretjerivao, o tome sam se trebao uvjeriti svojim očima.

Sa mnom su jahali na putu za Foču Rade Hamović zapovjednik odreda, Pero Kosorić zapovjednik bataljona i još nekoliko pratioca. Na putu između Dobropolja i Poljica dočekala su nas zgarišta i nijema pustoš muslimanskih sela. Još prije mjesec dana, kada je naš odred ovuda zadnji put prolazio, stanovnici su nas nudili suhim voćem i iznosili nam hljeb sa pekmezom, djeca su se oko nas gonjala i molila da im damo koju olovku…

…(…) Gladni psi vijali su oko sela. Putem nam je dolazio u susret neki seljak. Vidjelo se po nošnji da je Srbin.

– Šta je bilo sa ovim svijetom čiča?

– Kojim svijetom? Pravio se stari nevješt.

– Iz Poljica i Drača, iz ovih kuća, pokazao sam mu rukom na zgarišta.

– A, sa Turcima?   Dosjetio se on. – Satrli ih brate, i sjeme im satrli. Puni su ih potoci, to će u proljeće, ako ih zvjeri ne pojedu, da smrdi. Još ćemo kakvu bolest navući. Kazao sam ja vođi Klariću: ‘Iskopajte jame pa zatrpajte, naćerajte neka sami sebi jame kopaju’. A on meni kaže:’Nemamo vremena čoče, jer partizani mogu svaki čas … ‘ . Ništa mu nisam odgovorio…

Na Miljevini smo naišli na strašnu sliku. Kod jednog potoka, preko kojega smo morali projahati, stajala je hrpa poklanih žena, staraca i djece. Preko njih je pao snijeg. Ispod bijelih nanosa virile su noge, glave, ruke ili ramena. Lješevi su bili iznakaženi, otekli. Snijeg koji se topio bio je crvenkast i siv od krvi i truleži. Po tragovima se vidjelo, da grabljivice razvlače leševe. Na više mjesta ležale su odrtine ljudskih tjelesa, s kojih su ptice jele ljudsko meso. Vonjalo je u zraku, jer je već nekoliko dana sijalo sunce. Nekoliko kuća u dolini bilo je spaljeno.

Jašući dalje cestom prema Foči, svugdje smo nailazili na spaljena sela. Daničići i Susješno su bili do temelja spaljeni. Stanovnici koji nisu na vrijeme izbjegli, pobijeni su i poklani. Čitavim putem do Foče nismo sreli ni jednog muslimana ni muslimanke. Što je sa njima? Prije je u fočanskom srezu bilo 67% muslimana. Držao sam u početku, da je ogromna većina izbjegla, a da su se drugi sakrili i ne pojavljuju se, dok ne ispitaju stav partizana prema njima. Ali, gdje su se mogli po ovoj zimi sakriti? …”

Poslije ulaska u sam grad Foču, Zulfikarpašić opisuje susret s jednim partizanom, Vojinom Božovićem, kojega je poznavao od ranije, jer je dugo radio u tom mjestu..

“Rukovali smo se bez riječi. Preko mosta smo pošli pješice. Još uvijek most je bio krvav. Ispod mosta, niz zidine kula, visile su poput stalaktita u carstvu Nečastivoga ogromne ledenice krvi. Pod tim strašnim crvenim baldahinom Drina je ljuljuškala mrtva tijela, kao da ih uspavljuje. Uz obalu, ležali su naduti lješevi žena, djece i ljudi u građanskim i seljačkim odijelima. Neki mrtvaci su bili goli.

– Tu na mostu je izvršeno klanje muškaraca, – objašnjava nam Božović. Kapetan Sergije Mihajlović i komandant mjesta prota Vasilije Jovičić naredili su, da se svi muškarci muslimani pohapse. Poslije su poklani svi oni, koji su veći od konjičkog karabina. Ali, ljudi su poubijani svuda: po kućama, dvorištima, ulicama. Kasnije je red došao i na žene i djecu. Drina je izbacivala lješeve. Da se to spriječi, razrezivali su im trbuhe, onda bi tjelesa potonula.

– Pa ko je to učinio? – pitao sam.

Većinom mještani i srbijanski četnici, ali ovih zadnjih je bilo vrlo malo.

Četnici su unišli bez otpora u Foču, i napustili je bez borbe i otpora. Kad je došla naša brigada i kalinovički odred, srbijanski četnici i desetak mještana su pobjegli, ostali su ostali i ništa im se nije desilo. Eto, za šest mjeseci, našlo se je među muslimanima dvanaest ljudi koji su prihvatili poziv da sarađuju sa ustaškim vlastima, a za osam sati su skoro svo Srbi postali četnici i počeli da kolju sve od reda, ne birajući i ne praveći razliku ko je kriv a ko nije, i nije se našlo ni dvanaest  Srba od šesnaest hiljada ( koliko ih je tada živjelo u fočanskom srezu), da uzme u zaštitu bar jednog muslimana ili njegovu obitelj od osam hiljada poklanih u fočanskom srezu.

To je ljaga koju niko neće moći izbrisati sa lica mojih srpskih sugrađana. To je zločin kome nema premca.  “

Očekujući da će Tito učiniti nešto na kažnjavanju krivaca za ove masakre, Zulfikarpašić  stiže u Vrhovni štab.

“ Vrhovni štab smjestio se je u hotelu ‘Goerstl’. Rekli su mi da me je Tito već očekivao, da odem, on je u sobi. U predsoblju me je zaustavio pratilac, rekavši mi da ima neko kod Tita. Nakon nekog vremena izašao je Strajo Kočović*, bradat, obučen u oficirsku uniformu sa čizmama. Preko ramena visili su mu redenici. Na šubari je imao petokraku. Nije me pozdravio … Tito ga je ispratio do vrata.

– Šta ovaj radi kod tebe? Zapitao sam Tita.

– To je komandant fočanskog partizanskog odreda, ostavio je četnike i prešao nama. Vrijedan mladić, preko njega ćemo privući još mnogo ljudi    “

(* Prema pisanju Zulfikarpašića, Strajo Kočović je pouzdano bio jedan od glavnih koljača u Foči, kao pripadnik četničke postrojbe, kojega je on od ranije osobno poznavao)

Nastojeći istjerati pravdu i navesti Vrhovni štab i Tita da poduzmu nešto u cilju kažnjavanja zločinaca, posebno nakon što se uvjerio da neki od njih zauzimaju zapovjedna mjesta u njegovoj brigadi, Zulfikarpašić podnosi referat i predlaže Vrhovnom štabu (na sjednici Vrhovnog štaba na kojoj se razgovaralo o angažiranju muslimana i njihovom pristupanju partizanskim postrojbama) slijedeće:

“Izdati javan proglas u kome će se osuditi četnička klanja nad nedužnim muslimanskim življem u Foči.

Organizirati posebnu komisiju, koja će opljačkane stvari i namirnice oduzeti i vratiti vlasnicima.

Ukinuti narodni odbor, u kome su samo Srbi, i to i neki četnici, i samo jedan musliman, Ferid Čengić, koji nije uopće iz Foče. Imenovati narodni odbor, koji će biti sastavljen po broju stanovnika Foče od muslimana i nekompromitiranih Srba.”

Sva nastojanja su bila bezuspješna. Partizanski politički komesar Zulfikarpašić nije naišao na razumijevanje kod svojih ratnih i partijskih drugova. Pokušao je čak i s argumentacijom, da će takva politika popuštanja četnicima pomoći ustaškom poglavniku Paveliću »da se prikaže kao jedini branioc hrvatskih života u istočnoj Bosni« – no, niti to nije pomoglo.

Na savjetovanju Vrhovnog štaba koje je uskoro uslijedilo, ponovno je pokrenuo isto pitanje i dobio potporu od Ferida Čengića.No, evo što o tome kaže sam autor:

“Na tome savjetovanju Vrhovnog štaba bili su prisutni: Tito, Marko (Aleksandar Ranković), Moša Pijade, Lola Ribar, Milutinović Milutin i Milovan Đilas. Jedini koji je akceptirao moje izlaganje bio je Milutinović, koji je rekao da bi u vezi sa tim trebalo održati kratak sastanak CK i Vrhovnog štaba. Tito je smatrao, da je stvar sasvim jasna, da mi po tom pitanju nemamo diskutirati. Aleksandar Ranković mi je odgovorio slijedeće:

Treba smatrati našom velikom pobedom da je osnovna četnička masa prilikom nastupanja naših jedinica prišla nama. Mi ne možemo iz obzira prema njima da pohapsimo i sudimo njihove komandante, mada su oni bez sumnje počinili zločin prema muslimanima… Ja prilaz četničkih masa ne uzimam kao definitivan, oni će nas prvom prilikom napustiti.

Ali mišljenje Markovo bilo je mišljenje Vrhovnog štaba i ja tu nisam mogao učiniti ništa.”

Čekajući puna dva dana na formalnu odluku Vrhovnog štaba, doznao je za još dvojicu četničkih koljača, od kojih je jedan postao partizanski komandir.

“Otrčao sam u komandu mjesta. Čolaković Rodoljub i Risto Tošović su bili tamo. Ispričao sam im uzbuđen sve to i tražio da se ovi koljači uhapse.

Čolaković i Tošović nisu ni malo bili začuđeni ovom pričom.

    Čolaković mi je rekao:

              – Kada bi mi hapsili koljače među ovdašnjim Srbima, onda bismo pohapsili pola našeg narodnog odbora i većinu vojnika.

Pa to je strašno, drugovi, da mi ništa ne radimo, nego ih još primamo u naše redove.

            – Mi ne možemo voditi protivsrpsku politiku …

           – Ali to nije protivsrpska politika. To je protivkoljačka politika …

           – Ti izgledaš slabo … treba da se ispavaš …, rekao mi je na rastanku Tito opraštajući se.”

Ovaj skraćeni prikaz Zulfikarpašićevog Puta u Foču, riječito pokazuje kakvi su bili odnosi između četnika i partizana. Borci “slavne Komunističke partije” , na čelu s Josipom Brozom Titom, tolerirali su četnička zvjerstva i etničko čišćenje teritorija kojima su ovi nastojali ostvariti svoje velikosrpske ciljeve. Pa čak i onda kada su sasvim izvjesno znali (kako kaže pri kraju ovoga odlomka Aleksandar Ranković – bez sumnje najistaknutiji i u to vrijeme najutjecajniji velikosrpski orijentirani partizan) da prijelaz “četničkih masa nije definitivan”   i da će oni “prvom prilikom”  napustiti partizane! Što je to značilo u praksi?

Osvjedočene zločince i koljače ostaviti nekažnjene, pa prepustiti njihovoj slobodnoj volji da odu kad im se prohtije, i nastave klanja po drugim selima!? Nije li to izravno pomaganje četničkog pokreta i omogućavanje njihovih akcija etničkog čćenja? Je li uopće čudno što su  se događale ovakve stvari, kada su u tadašnjem Vrhovnom štabu partizanske vojske sjedili velikosrpski eksponenti poput svemoćnog Aleksandra Rankovića i Milovana Đilasa,* a zazapovjednike mjesta s pretežitim muslimanskim pučanstvom ( i to poslije zvjerskih četničkih pokolja nad ovim življem !) postavljali se velikosrpski orijentirani komunistički dužnosnici, – kako je to učinjeno i u slučaju Foče kada je u tom svojstvu gradom upravljao Rodoljub Čolaković.

75-godina-od-genocida-u-foci-_-003

U kotaru fočanskom računaju, da je palo naših žrtava preko 6.000. Mnoga naša braća, koja su se zadesila u Goraždu, Čajniču i Foči iz drugih kotareva i mjesta, također su nastradali. Osobito su bili veoma traženi Rogatičani, na prvom redu, a zatim svi drugi …”.

Na drinskom mostu i po obalama Drine, kao i mostu na Ćehotini, četnici su klali Bošnjake Foče i okolnih sela. Klanja su, uglavnom, vršena noću. Naime, pristupivši noćnom odvođenju i ubijanju bošnjačkog stanovništva četnici su vezali žrtve, te po 20 i više ljudi tako vezanih odvodili na spomenute mostove i obale rijeka, te ih klali i ubijali. Noćisu bile strašne. Kroz cijelu noć čula se pucnjava u gradu i okolini. Mostovi na Drini i Ćehotini
bili su krvavi, a u vodi ispod njih ležali su mrtvi i izmrcvareni muškarci i žene.

U Foči januara 1942. “ispod šipova, na dnu Drine, njihale su se – žicom, lancima i konopcima povezane – ljese zaklanih ljudi, žena, mladića istaraca.Komadi odjeće, marame, ruke, vitice -lelujalisu se niz maticu. Na podu mosta, kraj ograde, bile su gomile crvenog leda,s mosta su visile duge crvene ledenice. Po slojevima, po visini crvenih čvoruga i
dužini ledenica, vidjelo se da je dželatski posao na mostu obavljan dugo, s planom i u smjenama”.

Drina je januara 1942. stalno prenosila “leševe. … sa Ćureva, Borča i Bukovice, iznad Foče, gdje je sve poklano … Četnicisu izvodili uveče ljude na most i tu ih klali. Jauci i vika su dovodili do ludila ljude iz okolnih kuća i plašili su se da će možda sledeći noći i na njih doći
red. Mnogo gore je bilo po selima …”.
(Prof. dr. Smail Čekić : ČETNIČKI ZLOČINI GENOCIDA U GORNJEM PODRINJU 1941−1942. I ODNOS NOP-a PREMA ZLOČINIMA)

– krajemdecembra 1941. i januara 1942. četnici(Sergija Mihajlovića, Boška Todorovića i domaći,srpski i crnogorski četnici) i na području doline Sutjeske izvršili su genocid nad Bošnjacima, nemilosrdno ubijajući i uništavajući sve što je muslimansko. Nakon što su ih mučili na razne načine, jedne su klali, a druge ubijali, udarajući ih krampovima i sjekirama
u glavu.Tom su prilikom ubili 412 Bošnjaka i opljačkali ispalili 482 kuće.
(Prof. dr. Smail Čekić : ČETNIČKI ZLOČINI GENOCIDA U GORNJEM PODRINJU 1941−1942. I ODNOS NOP-a PREMA ZLOČINIMA)

U zbjegu kroz snježnu oluju preko Zelengore,hladnih decembarskih dana i noći 1941 (između 19. i 30. decembra), preko 1.000 Bošnjaka – civila, među kojima žene, djeca istarci, pokušalo je da se izvuče preko planine Zelengore, preživljavajući užase. Tih dana i noći su, po kazivanju Selima Karovića, učesnika tih “strašnih dana i noći”, “preko sela Tjentišta i Krekova, zatim planine Careve gore i Zelengore do prvog utočišta u selima Hercegovine, neprekidno odjekivali vrisak i plač djece i majki. Stari, iznemogli i bolesni su tražili pomoć, ovce su blejale, koze drečale, a krave rikale. Stanje je bilo tako strašno da su neke majke zbog iznemoglosti svoju djecu bacale u hladne i nabujale rijeke Sutjesku i Hrčavku da ne bi dospjela u ruke koljača. Neke su, opet svoje najmilije ostavljale na snijegu, mrazu i prtini, gdje ih je uništavala jurnjava konja i goveda ili dokrajčila ljuta zima. Tako je veliki broj
bolesnih i nemoćnih zauvijek ostao na ovoj dugoj i teškoj ratnoj stazi u bespućima Careve gore i Zelengore i hladnim valovima rijeka Sutjeske, Hrčavke i Jabučnice da vječno svjedoče o teškoj narodnoj tragediji i divljanju razularenih četničkih hordi”
(S. Karović, SUTJESKA – LJUDI I DOGAĐAJI, Sarajevo, 1988,).

– na drinskom mostu u Foči i oko tog mosta, kao i na području (oko) Ustikoline i Jahorine, u drugoj polovini augusta 1942. četnici (pod komandom Petra Baćovića i Zaharija Ostojića) poklali su i ubili između 2.000 i 3.500 Bošnjaka iz Foče i okoline, uglavnom žene, djecu i starce, uključujući i protjerana lica iz drugih srezova, kojisu pokušali pobjeći ispred
četnika s desne na lijevu obalu Drine. Navedeni zločin genocida (“klanja u Foči”), taj krvavi pokolj na Foču, od 19. do 22. augusta 1942, koga je “odobrio”, odnosno naredio Draža Mihailović, a vodio Zaharije Ostojić, četnici (oko 1.600 lica) su organizovali u sporazumu s italijanskim okupacionim vlastima, koje su im dale oružje, municiju i dr. (Petar Baćović i Dobrosav Jevđević su dva dana ranije – 17. augusta razgovarali s italijanskim pukovnikom,
“duhovno” ga pripremili za napad na Foču i tom prilikom mu poklonili jedan tepih). Tada je u gradu Foči i okolini na najsvirepiji način likvidirano preko 2.000 Bošnjaka.
Tom su prilikom četničke jedinice Draže Mihailovića izvršile pokolj i nečuvena zvjerstva i nasilja nad bošnjačkim stanovništvom, pri čemu su u kućama spaljivali žive ljude, žene, djecu istarce. O tome je Ostojić 23. augusta 1942. obavijestio četničku Vrhovnu komandu: “Juče završio akciju do Ustikoline i grebena Jahorine…Po dosadašnjim podacima … 1.000-2.000 muslimana poklanih. Sve trupe dobri borci, a još bolji pljačkaši … Pad Foče ima dobrog odjeka. Muslimani u masama bježe u Sarajevo.”Čim su zauzeli Foču četnici su “pohvatali i poubijalisve muškarce muslimane, kao i jedan veliki broj žena i djece, dok su skoro sve djevojke i mlade žene silovali…Trgovine i kuće do kraja opljačkane, a neke od njih zapaljene”.Tada su četnici “sve ubijali bez ikakve milosti, kako djecu, tako i žene … kod same željezničke postaje natjerali su u jednu kuću oko 40 osoba žena i djece, te istu zapalili. Po zauzeću grada Foče ulazili su po kućama, vršili pljačku, klali ljude, žene i djecu
i vršili nasilja silovanja nad djevojkama i ženama, pa potom ih ubijali, također sve ono što im je došlo na pušku i pod nož nisu ostavili, već su sve pobili i poklali…,tako da se računa da je u onome zbjegu ubijeno i stradalo oko 3.000 osoba većinom žena i djece”.
Sve “tragove masakra” četnici su uklonili, a formalno objavili strijeljanja onih četnika
“koji su ubijali i pljačkali”.
O navedenom genocidu u Foči Petar Baćović je 5.septembra 1942. obavijestio Dražu Mihailovića o rezultatima te akcije, navodeći da je u Foči poginulo “…1.200 ustaša u uniformi i oko 1.000 kompromitovanih muslimana, dok smo mi imali četiri mrtva i pet ranjenih … Imali smo ogromni plen. Naš je cilj bio da osiguramo vezu sa Srbijom i to smo
postigli”.
Tada je sva Foča opljačkana i najveći broj zgrada zapaljen. Pljačku  su vršili četnici i “susjedni seljaci, muško i žensko, staro i mlado”.
(Prof. dr. Smail Čekić : ČETNIČKI ZLOČINI GENOCIDA U GORNJEM PODRINJU 1941−1942. I ODNOS NOP-a PREMA ZLOČINIMA)

Ta slobodna teritorija je funkcionisala sve do 10. maja 1942, kada su je napustile jedinice
Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije pod pritiskom nadmoćnijih
okupatorsko-kvislinških snaga. Dolaskom Vrhovnog štaba u Foču, pristupilo se organiziranom prikupljanju boraca za Dobrovoljačku vojsku. Većina Dobrovoljačke
vojske formirana je direktnim prevođenjem i organiziranjem četničkih u Dobrovoljačke
jedinice. U Foči je od četnika, koje su partizani prethodno razoružali, a koji su “poklali
hiljade muslimana”, formirano nekoliko jedinica Dobrovoljačke vojske. O tome Vlado
Dapčević svjedoči: “U Foči formirasmo nekoliko odreda Dobrovoljačke vojske. To su
bili četnici koje smo razoružali. I to baš oni koji su poklali hiljade muslimana …
Da smo ih kažnjavali, sve bismo morali da pobijemo. Svi do jednog su klali. A preko
2.000 ih je bilo. Za nekog Pljevaljčića se pričalo da je poklao preko 1.000 muslimana,
za nekog Đurđevca oko 800, a za njihovog komandanta Krezovića da je sa dva brata
pobio preko 300. Nijesmo mogli nikoga da strijeljamo, jer ostali onda ne bi prešli na
našu stranu. Čak smo za komandanta tog odreda, u kome sam ja bio politički
komesar, morali da postavimo baš tog Gojka Krezovića. Vrlo dobro se kasnije držao.
On i njegova dva brata poginula su u borbi protiv četnika”
(S. Bandžović, V. Dedijer – A. Miletić, GENOCID NAD
MUSLIMANIMA 1941.-1945, Zbornik dokumenata i svjedočenja, Svjetlost, Sarajevo,1990)

Prilikom “napada na Foču” mnogi četnički oficiri “nisu bili na visini, jer nisu ništa
preduzeli da pljačku spreče, naprotiv bilo ih je koji kažu da je to prirodna stvar i da
ne treba sprečavati pljačku nad neprijateljem”. Ta pojava je bacala “vrlo lošu sliku”
na četnički “sveti zadatak i časno i viteško srpsko i četničko ime”. Međutim, “to što se
desilo u Foči, čini se i na svim drugim mestima kuda četnici prolaze, tako da izgleda
da je glavni četnički zadatak pljačkanje. U pljački nisu se pokazale nikakve razlike
između Crnogoraca i Hercegovaca” (ZBORNIK NOR-a …, tom XIV, knj. 1, str. 565).

Nakon zauzimanja Foče glavnokomandujući u Operaciji Zaharije Ostojić je 23.
augusta 1942. javio Vrhovnoj četničkoj komandi: “Juče /sam/ izvršio akciju do Ustikoline
i grebena Jahorina … Po dosadašnjim podacima i oko 1.000-2.000 muslimana
poklanih. Sve trupe dobri borci, ali još bolji pljačkaši … Muslimani u masama bježe
u Sarajevo …” (S. Čekić, nav. dj., str. 693-694).
(ZBORNIK NOR-a …, tom XIV, knj. 1, str. 527; IZDAJNIK …, str. 56 i 510; S.
Čekić, nav. dj., str. 518-519, 562-563, 580-581, 588-589, 681-682 i 691-693; V. Dedijer – A. Miletić, nav. dj., str. 191-195 i dr.)

Stanovništvo Podrinja i istočne Bosne uvijek je bilo izloženo stradanju i nasrtaju fašista, te se moralo iseljavati, preseljavati na druga područja kako bi izbjeglo masovno uništenje. Iako je u Drugom svjetskom ratu, u periodu 1941−1945, istočnaBosna imala ogromne gubitke u ljudstvu, nastradalo je civilno stanovništvo Foče,Čajniča, Goražda i ostalih varošica…
Tih dana Drina je bila krvava, njeni mostovi su bili ljudske kasapnice, domovi krečane, a varoši i sela legla orgijanja i divljanja četničkih bandi.

priredio:Kenan Sarač

fotografije: flickr ekranportal13

vidi još:

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. – 1945. : Smrt do smrti…Priča Nataše Zimonjić-Čengić
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/04/genocid-nad-muslimanima-foce-1941-1945-smrt-do-smrtiprica-natase-zimonjic-cengic/

FOČA 1941.-1945.:Protiv zaborava i tabua…(FOTO)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/04/20/foca-1941-1945-protiv-zaborava-i-tabua-foto/

STARI TEKSTOVI » ADIL ZULFIKARPAŠIĆ: PUT U FOČU 1942.
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/29/stari-tekstovi-adil-zulfikarpasic-put-u-focu-1942/

HISTORIJA FOČE : 75 GODINA OD PRVOG OSLOBOĐENJA
https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/20/historija-foce-75-godina-od-prvog-oslobodenja/
FOČA, 20. januara,1942.
https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/20/foca-20-januara1942/
FOČANSKA OMLADINSKA ČETA
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/06/focanska-omladinska-ceta/
FOČANSKI PROPISI
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/10/focanski-propisi/
IZ HISTORIJE FOČE : Partizanska olimpijada u Foči
https://focanskidani.wordpress.com/2016/06/09/iz-historije-foce-partizanska-olimpijada-u-foci/

O GENOCIDU NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. – 1945. iz pera Ševka Kadrića
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/05/o-genocidu-nad-muslimanima-foce-1941-1945-iz-pera-sevka-kadrica/

75 godina od GENOCIDA u Foči : Stravične priče iz 1942.godine
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/23/75-godina-od-genocida-u-foci-stravicne-price-iz-1942-godine/

PROTJERANI,PROTJERANI

protjeraniprotjerani

 

PROTJERANI
Fočacima

Samo Ćehotina i Drina
sve su znali
moj grade voljeni
ostali smo sve do tog jutra
kad smo
PROTJERANI,PROTJERANI,

PROTJERANI,PROTJERANI,
mi smo bili
onog časa, onog trena
kad je pokraj nas prošlo
komšijško nam ludilo srpsko
ostali smo prerezanih
grkljana i vena

PROTJERANI,PROTJERANI,
mi smo bili
onog casa, onog trena
kad je pokraj tebe
i pokraj mene prošlo
kad na tvome minaretu pojavi se
zastava sa lobanjom
tužno tvoje lice,
tužna tvoja sjena
Aladžo ti ljepotice,

PROTJERANI,PROTJERANI,
mi smo bili
dinamitom rušena si
kamen gori,Ćehotinom val se pjeni
gledali smo sve u sjeni
govorili nismo ništa
jer smo
PROTJERANI,PROTJERANI,

PROTJERANI,PROTJERANI,
Zajedno smo grade posli dalje
i ti i ja
kasnim proljećem opijeni
ranim ljetom zaneseni
proveli smo sahate i sahate,
dane, noći,mjesece i godine,
kratka ljeta,duge zime
u izgnanstvu
PROTJERANI,PROTJERANI,

PROTJERANI,PROTJERANI,
mi smo bili
sa svog praga,
sa svog topraka
zalud čežnja
duša pati
Ćehotina,Drina,sastavci
Foča, mati
PROTJERANI,PROTJERANI,
ostadosmo
PROTJERANI,PROTJERANI,
da čekamo da nam svane
da vratimo se domu svome
PROTJERANI,PROTJERANI,
nismo nigdje smirni
nit’ dostojnoga življenja
svak’ te tjera
svak te ganja
svak te gaza
svaka šuša te omalovažava
sve dok smo
PROTJERANI,PROTJERANI,
glas nam drhti
iznenada to se zbilo
niti tebi niti meni grade
nikad tako užasno nije bilo
PROTJERANI,PROTJERANI,
i dok šutnjom nastavlja se
progon naš
PROTJERANI,PROTJERANI,
ostajemo mi
grade moj i ti i ja
PROTJERANI,PROTJERANI,
naša šutnja sve će reći
i Ćehotina nijemo će teći
Drina plahovita tajne kriti će
PROTJERANI,PROTJERANI,
Fočaci biti će…
(Kenan Sarač 2014)

FOČANSKE PRIČE : Priča o posljednjoj džemiji na Drini u Foči

žžž4848

Džemija je riječno plovilo koje služi za prijevoz ljudi, životinja i robe s jedne obale na drugu. Kretala se uz sajlu razapetu između obala, pokretana ručnim povlačenjem, ili riječnom strujom…
Prevozilo se prema potrebi, obično na mjestima gdje nije bilo mostova ili na mjestima gdje bi izgradnja mosta zbog maloga prometa bila neekonomična.
Džemija u Foči je bila locirana na rijeci Drini ispod Ribarskog doma.Prevozila je putnike i robu iz grada u obližnje naselje Šukovac, gdje su Fočaci išli na izlet, a neko i na imanje.
A lokalno stanovništvo je donosilo svoju robu na pijacu.
Šukovac je sada gradsko naselje u sklopu MZ Centar I.
Inače džemija u Foči je radila sve dok nije ukinuta uskotračna pruga i napravljen gornji Drinski most.

žžž4847

Džemijom je upravljala rahmetli Zemka Deleut.
Na džemiji je fočanska heroina rahmetli Zehra Deović snimila dijelove spota za pjesmu “Dvije su se vode zavadile”.

priredio:Kenan Sarač

fotografije:flickr ekranportal13

 

O PORIJEKLU PREZIMENA LAGARIJA, MJESTIMA GDJE SU ŽIVJELI, GDJE DANAS ŽIVE I JOŠ PONEŠTO

piše: Remza Lagarija

pogled-sa-vuceva-na-pivu-i-taru

Prezime Lagarija je moje djevojačko prezime, a danas ga nosi mali broj Bošnjaka/Bošnjakinja, islamske vjere koji potiču samo iz dva bošnjačka (muslimanska) mjesta kod Foče, a to su Bastasi i Kosman. Svaki Lagarija je rod sa drugim Lagarijom.

Moji preci su dobili prezime Lagarija po tome što su se u prošlosti (za vrijeme Austro – Ugarske Monarhije), a i kasnije bavili poslovima povezanim s lagerovanjem drva, balvana, ili japije koje su prevozili Drinom, ili su bili uposlenici na lagerima građevinskog drveta u okolini Foče tako da ih na popisu Austro – Ugarske Monarhije upisaše Lagarija, po onom lageri, lager, lagerije i slično, te ostaše zauvijek tako upisani.

Tako mi, moj rahmetli, otac reče, dok je bio živ, i ne znade mi odgovoriti da li su imali drugo prezime prije toga popisa, ali mi je napomenuo da npr. porodica s prezimenom Sekić iz Bastaha se takođe prezivala Lagarija prija toga popisa, a komšije su ih zvali Sekić i tako se upisaše kao Sekić.

Sada ne možete naći niti jednu osobu s prezimenom Lagarija, a da se bavi lagerovanjem, ili da radi na lagerima, lagarima tj. skladištima drva, građe niti da radi na splavarenju Drinom.

Poslovi kojima se danas bave u raznim dijelovima svijeta variraju od privatnih biznisa, preko razno raznih zanatlija, socijalnih radnika, administrativaca, IT konsultanata, vaspitačica, profesora te drugih profesija.
Isto tako danas na Drini nema niti jednog VKV niti KV splavara iz porodice Lagarija, dok su u prošlosti, poslije drugog sv. rata svi punoljetni muškarci iz porodice Lagarija bili VKV i KV splavari na Drini.
Ako bi se ponovo osobama davala neka nova prezimena po poslu koji obavljaju, ili pak po tituli koju imaju, kako je to bilo u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, onda niti jedna osoba iz porodice Lagarija ne bi mogla ponovo dobiti to isto prezime.
*********
Pošto su Lagarije živjeli jedino u Bastasima i Kosmanu poslije drugog sv. rata, onda nije na odmet napisati ponešto o Bastasima i Kosmanu, kao i drugim mjestima gdje su se neke porodice Lagarija selile i gdje danas žive.

U Bastasima na Drini je postojala tzv. đemija, koja je omogućavala povezivanje Bastaha i Kosmana. Đemija je prevozila preko Drine mještane Bastaha, zatim bi pješke išli niz Drinu, pregazili Sutjesku, ili pak išli preko brvna i tako stizali do Kosmana i obrnuto iz Kosmana u Bastahe.

bastasi-i-izgradeni-kamp-na-imovini-bosnjaka-islamske-vjere

O Bastasima

Bastasi kod Foče, moje je mjesto odrastanja od rođenja do moje pete godine života. Nalazi se dva kilometra prije Crnogorske granice tj. prije Šćepan Polja i bilo je 100% naseljeno Bošnjacima/Bosancima, (islamske vjere) sve do 1976. godine. Od 1976. godine do 1978. godine porodice koje su živjele u Bastasima bile su: Lagarija, Đendušic, Pendek, Sefer, Bostandžić, Sekić, Tahto, Dželil (na Urvama poviše Bastaha, kao i porodica Polovina), kompleno su sve iseljene radi projekta izgradnje HE “Buk Bijela”.

Za vrijeme SFRJ 1956. godine provedena je nacionalizacija ogromnih privatnih posjeda Bošnjaka u okolini Foče. Tako je teritorija NP Sutjeska oduzeta porodici Ožegović kao i ogromna imovina drugim bošnjačkim porodicama uz nikakvu, ili minimalnu nadoknadu. Smatra se da je te, 1956.godine napravljen projekat izgradnje HE “Buk Bijela”, jer su mjesto Mješaje i okolna mjesta  počeli iseljavati 1956. godine.

Mjesto Bastahe i okolna mjesta iseljavaju od 1976. – 1978. godine, a vlasnicima ogromne imovine: šuma, pašnjaka, livada, voćnjaka,… itd. država je isplatili neke veoma male nadoknade. U ugovoru su naveli da ukoliko se HE “Buk Bijela” ne izgradi za 35 godina vlasnici zemlje imaju pravo dobiti svoju imovinu nazad bez obaveze vraćanja isplaćenog novca za istu.
Tih sedamdesetih godina Crna Gora se usprotivila gradnji HE “Buk Bijela” u Republici Bosni i Hercegovini tražeći ogromne količine novca iz Saveznog budžeta i budžeta RBiH, a obrazlažući to kako se u rijeku Drinu ulijevaju crnogorske rijeke Piva i Tara, te da Drina ne bi postojala bez tih crnogorskih rijeka. Pošto se vlasti na svim nivoima nisu mogle dogovoriti sa Crnom Gorom, iako su narod već iselili, projekat HE “Buk Bijela” je zaustavljen. Tako se desilo čišćenje tog dijela Podrinja od Bošnjaka.

Od tada je prošlo već 39 godina i svatko tko je iseljen ima pravo tražiti svoju imovinu nazad. Mnogi su ta prava ostvarili, ali bivši mještani iz donjih Bastaha, pored same Drine, još nisu ni započeli postupak vraćanja imovine.
U Bastasima, pored Drine je izgrađen kamp za pravoslavce 1992. godine na imovini Bošnjaka, islamske vjere pa i na imovini porodica Lagarija, Pendek, Sefer, Đendušić, Sekić,…i dr. Bilo bi dobro, a zakonski je osnovano da se nekadašnji stanovnici Bastaha potrude i vrate svoju imovinu, tj. da podnesu Zahtjev za povrat imovine kod općine Foča, ili pak da sudski traže svoja prava. Mogu se udružiti, ili pojedinačno podnositi Zahtjev za povrat imovine, jer grehota je ne obilaziti mezarja i ne tražiti svoju pradjedovinu i svoju očevinu.

U okolnim mjestima oko Foče, postoji određen broj bošnjačkih familija koje su vratile svoju imovinu i napravili, kuće i manje vikendice. Tako  neki žive tamo, a neki s proljeća odlaze u ta svoja mjesta i rade zemlju, održavaju voćnjake, drže pčele, drže mala stada ovaca, po koju kravu… itd. Porodice koji žive u Sarajevu, ili u nekim evropskim i prekookeanskim zemljama dolaze na godišnje odmore na svoja vlastita imanja tokom ljeta. U gornje Bastahe vratili su se: Adem, Aziz, Himzo, Omer i Selim Bostandžić, porodice Pendek i Tahto. U druga okolna mjesta su se takođe vratile neke familije kao npr. u Humu ima oko tridesetak kuća napravljenih, kao  i drugim mjestima. Sve to nije ni približno onom broju stanovnika koji su živjeli na području općine Foča do sedamdesetih godina. Takođe treba napomenuti da se Fočaci masovno iseljavaju poslije drugog sv. rata zbog genocida koji je počinjen nad civilima, Bošnjacima/Bosancima, muslimanske vjere, a znamo i od čije strane su ti najveći zločini učinjeni.

kosman-danas-zarastao-u-siblje-pogled-iz-duceli

O Kosmanu

Kosman je u blizini ušća rijeke Sutjeske i Drine i to s lijeve strane toka u radijusu oko četiri km. Blizu je mjestaTrnovače, (Brod kod Foče) tj. blizu puta koji vodi za Tjentište gdje se nalazi brdo Mačkovac i tu je u blizini mjesto Kosman u kojem su takođe živjeli 100% Bošnjaci, islamske vjere. U Kosmanu je živjelo nekoliko porodice Lagarija, Deleut, Vejo i dr.

Tokom agresije na međunarodno priznatu državu Republiku BiH u Foči 04.05.1992. godine u selu Kosman su zapaljeni Saba Lagarija i Šemso Lagarija sa još nekoliko članova porodice Vejo i Deleut i to samo zato što su bili Bošnjaci, islamske vjere i zato što je agresor želio prisvojiti imovinu Bošnjaka i etnički očistiti kompletno Podrinje.
Iz Kosmana su ostali muškarci iz porodice Lagarija, kao i svih drugih porodica odvedeni i pobijeni iako su bili civili: Lagarija Nazif 1937. godište i njegov sin Lagarija Salih 1965.godište, Abid Lagarija, Fadil Lagarija, Ibro Lagarija, Ekrem Lagarija i Šerif Lagarija kao i druge porodice Vejo, Deleut. (Rahmet im duši!). Selo Kosman je očišćeno od ljudstva 04.05. 1992. godine i bukvalno spaljeno i sravnjeno sa zemljom, a stoka i vrijedna imovina je opljačkana i odvežena.

Bošnjaci nikada nisu išli u susjedne države niti otimali zemlju svojih  susjeda, komšija i to je svima u Evropi pa u svijetu poznata činjenica.
Sve je to bilo djelo organizovanog zločinačkog poduhvata agresorskih vojnih jedinica.
Sada u Kosmanu ima jedna, novo napravljena vikendicu od Sabita i Safeta Lagarije, sinovi Aziza Lagarije rahmetli. Takođe su u Kosmanu kuće napravili porodica Deleut i Vejo. Nadajmo se da će jednoga dana sve Bošnjake porijeklom iz Kosmana povući želja da se vrate na svoju imovinu i da redovno obilaze mezarja svojih nevino ubijenih članova porodice, kao i mezarja svojih pradjedova.

*********
Jedina porodica Lagarija koja je živjela u Gunji, Hrvatska su bili moji rahmetli roditelji Hasiba i Hamid Lagarija, moja braća i ja.
Moji roditelji su se odselili iz Bastaha 1964. godine i nastanili u Sarajevu. Potom su se odselili u Gunju, Hrvatska 1966. godine i ja sam tad imala 7 godina, a moj brat 9 mjeseci.
Ja sam prva otišla iz Gunje kao najstarije dijete 1978. godine, u Sarajevo gdje sam radila, dok su moji roditelji i braća došli u Sarajevo 1983. godine kada se napravila porodična kuća u Sarajevu. Moja braća Lagarije, žive u Sarajevu i dan danas.
U poplavi u Gunji koja se desila 17.05.2014. godine poplavljena je i kuća porodice Lagarija koja čeka da bude izgrađena kad se promijeni zakon o saniranju kuća u poplavljenim područjima u Slavoniji, Gunji, tj. u Hrvatskoj koji bi bio pravedan prema svim vlasnicima imovine u Gunji, Hrvatska.

Jedina osoba iz porodice Lagarija koja je živjela u Vojvodini, u Novom Sadu, sam ja, i to od 1984.godine do1988. godine za vrijeme studiranja.

U Visokom, BiH je živio Omer Lagarija porijeklom iz mjesta Bastasi. Inače u Visoko su se udale tokom pedesetih godina 4 moje tetke sa djevojačkim prezimenom Lagarija koje su porijeklom iz mjesta Bastasi, a bile su amidžične moga oca. Tako da u Visokom moja rodbina sa očeve mi strane su: Kovačević, Šahinović, Burić, Ćosić, Sirćo…itd.

Sestra moga oca, Fatima, s djevojačkim prezimenom Lagarija udala se u Ustikolinu u familiju Merkez.

Postoje osobe sa prezimenom Lagarija koje su rođene u Sarajevu u koje spada jedan moj brat i na desetine rođaka i rodica kao i osobe rođene u Brčkom u koje spada moj drugi brat, te osobe sa prezimenom Lagarija koje su rođene u Njemačkoj, Italiji, i Sjedinjenim Američkim Državama.
Ima takođe nekoliko porodica Lagarija, kao i žena sa djevojačkim prezimenom Lagarija, a udatih i nose prezimena svojih muževa koje žive u Danskoj, Njemačkoj, Austriji, Italiji, Švedskoj, te u Kanadi, Sjedinjenim Američkim državama i Australiji, iako nisu rođeni u tim zemljama već su prognanici i izbjeglice poslije agresije na RBiH, poslije etničkog čišćenja, genocida, urbicida, kulturocida…itd. u Bosni od 1992. godine do 1995. godine i svi su rodbina.

*********
Pošto je teško naći pisane dokaze o prijeklu prezimena Lagarija, nedavno mi je jedna moja rođaka, rodica rekla da je preko svojih veza i informacija saznala da je vrlo moguće da porodice sa prezimenom Lagarija su izbjegle iz Španije krajem 15. i početkom 16. stoljeća.

Naime, u Španiji, Kralj Ferdinand II i kraljica Izabela su 1492. godine prognali sa svojih teritorija sve muslimane i jevreje koji su odbili da prime kršćanstvo.
Narednih 30 godina poslije te 1492. godine Španija je na veoma surov i diskriminirajući način u potpunosti zabranila islam i postala etnički čista kršćanska, katolička zemlja.
Do 1526. godine islam je zabranjen u Španiji.
Smatra se da je oko 300 000 muslimana od 1492. godine do 1526. godine bilo prisiljeno da napusti Španiju. Procijenjuje se da je najmanje 10 000 muslimana poginulo opirući se progonu. Većina španskih muslimana se seli za Bosnu ili Mađarsku, jer je Mađarska bila pod Turskom imperijom tokom tog vremena, a u kojoj je vjerska tolerancija bila na jako visokom nivou. Postoji mogućnost da su među tim muslimanskim familijama koje se spašavaju iz Španije bile i porodice Lagarija.

Krajem 17. stoljeća kada Turska gubi vlast u Mađarskoj poslije čega zavladava strah i nesigurnost među porodicama koje su islamske vjere u Mađarskoj, iako su tu živjeli oko 200 godina po izgnanstvu iz Španije, sele se za Bosnu i to u okolinu Foče. Da li je porijeklo porodica s prezimenom Lagarija iz Španije još uvijek nema valjanih dokaza osim usmenog predanja.

Inače riječ lagar znači vinarija u španskom jeziku, a riječ lag znači usporavanje u mađarskom jeziku…
U arapskom jeziku postoje riječi poput: lagab, lagap, lakab koje jeste pridjevak, ustvari prezime: Laqap,
U bosanskom jeziku bi se porijeklo prezimena Lagarija još moglo povezati sa lagjar – lađar.

31.01.2017. godine
Remza Lagarija

fotografije:fb Remza Lagarija

************************************

REMZA LAGARIJA – BIOGRAFIJA
Remza Lagarija je rođena u Bosni i Hercegovini u mjestu Bastasi, općina Foča, 1959. godine.
Srednju ekonomsku školu završila je u Brčkom 1978. godine, i studirala je na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, na Katedri za Sociologiju i Filozofiju od 1984. do 1988. godine.
Živi i piše u Kanadi od 2000. godine.

izvor:fb Remza Lagarija
O PORIJEKLU PREZIMENA LAGARIJA, MJESTIMA GDJE SU ŽIVJELI, GDJE DANAS ŽIVE I JOŠ PONEŠTO…

Pismo Vuka Karadžića iz 1832. u kome se spominje Foča i Bošnjaci

 

Vuk Karadžić u pismu Jerneju Kopitaru, datiranom u Zemunu 18.VI 1832 između ostalog piše: “U Srbiji sve po starome, a sultan Bošnjake pokori sam.”

“Da su svi Bošnjaci bili složni, prije bi oni Sultana nadvladali nego on njih.”

pismo-vuka-stefanovica-karadzica-jerneju-kopitaru-18-6-1832-_-006

A šta se to zbivalo u Bosni u taj vakat?

_ _ _ _ _

Husein‐kapetan je izborom za vođu autonomnog Pokreta 1831. faktički postao bosanski vladar. Potkraj 1830. u Gradaščevića konaku održan je inicijativni sastanak posavskih prvaka. Za vođu autonomnog pokreta, u slučaju da to ne pristane biti bosanski valija, predložen je Gradaščević. Protiv toga bila su braća Sulejmanpašići te hercegovački prvaci, gatački ajan Smail-aga Čengić i stolački ajan Ali-paša Rizvanbegović.

Iza Husein-kapetana stajali su njegovi najbliži saradnici i mnogi uglednici Bosne koji su bili predvodnici u ovom Pokretu. Ali paša Fidahić, Muhamed beg Tuzlić, Mujaga Zlatar, Emin beg Dženetić, Sulejmen efendija Išević, Hifzi efendija Đumišić, Abdul Kerim efendija sarajevski mulla, Hasan-aga Pećki, Murat klapet Ostrožački i drugi.
_ _ _ _ _

Šta su htjeli Bošnjaci: oni su htjeli da sami upravljuju svojom zemljom bez stranaca; da prisile sultana da promjeni svoju odluku o ustupanju teritorija s desne strane Drine Srbima; da prisile sultana da natjera Srbe da ponište sve kupoprodajne ugovore koje su pod prisilom napravili sa muslimanima u smederevskom sandžaku; da sami biraju svoga gospodara, a da to sultan samo potvrđuje i da sva pitanja koja se tiču Bosne oni sami rješavaju; a pogotovo vojna pitanja jer njima ne odgovara opća regrutacija koju sultan uvodi, jer su svi Bošnjaci do 70 godina vojnici kada to zatreba, te da se Porta zadovolji godišnjim tributom od 4000 kesa zlatnih dukata.

O tome svjedoci i carski izaslanik u Bosni, koji u vapaju moli sultana da odobri ono što Bošnjaci traže, jer to oni zaslužuju, a onda zaključuje: “Aman sultane, za ime Boga, grehota je razbiti ovo jedinstvo.” Isti izaslanik koji je prošao kroz sve zemlje Balkana do Bosne tvrdi sultanu, da ako ne udovolji Bošnjacima i izgubi Bosnu izgubiće i cijelu Rumeliju. Sultan Mahmud II, poznat kao “Petar Veliki” Osmanskog carstva, alii kao “Adli” (Pravedni), bio je vrlo odlučan da obračun provede do kraja.

To znači da je autonomija proglašena samo desetak dana nakon što je skoro sva sarajevska čarsija stradala u katastrofalnom požaru od onog 31. augusta 1831. godine.Politički program bosanskih ajana nije bio jasan i do kraja formuliran, ali se može rećida su uz već spomenuto dobijanje reformi koje su, po njima, suprotne islamskojtradiciji, posebno insistirali da se ne dira u njihova posjednička prava, te da se ubuduće na položaj bosanskog vezira postavljaju isključivo domaći ljudi. To bi faktički značilo da bi Bosna, pod političkim vodstvom ajana, dobila autonoman položaj u Osmanskom carstvu, sličan onom kakav je Srbija dobila Hatišerifom iz 1830. godine.

Druga bitka u Hercegovini se vodila oko Trebinja, gdje je Husein‐kapetan kao svoga komandanta odredio Ahmed‐bega Resulbegovića, koji je do konca oktobra 1831. uspio protjerati svoje rođake Husein‐bega i Hasan‐bega Resulbegovića, pristaše Ali‐paše Rizvanbegovića, iz Trebinja i okolice.

Husein‐kapetanGradaščević je odlučio da se tokom zime vojnički obračuna sa Ali-pašom Rizvanbegovićem i njegovim pristašama u Hercegovini. Zato je naredio livanjskome kapetanu Ibrahim‐begu Firdusu, koga je u međuvremenu privukao na svoju stranu, da obavi tajposao. Ibrahim‐beg Firdus je prvo napao na ljubuškoga kapetanaSulejman‐bega i nanio mu veliki poraz na Utvici, čime je čitava Hercegovina,osim tvrđave Stolac, gdje se zabarikadirao Ali‐paša Rizvanbegović, prešla nastranu Husein‐kapetana.

Gradaščevićevom vojskom koja je opsjedala Stolac zapovijedao je Hadži‐beg, polubrat Ali‐paše Rizvanbegovića. Međutim, noću 9/10. marta 1832. godine Ali‐paša Rizvanbegović, doznavši preko svojih špijuna da je napadačka snaga bosanske vojske znatno umanjena zbog zime i pomanjkanja životnih sredstava, izvela je kontranapad iz tvrđave i razbila opsadu stolačke tvrđave. U ovoj je bitki poginuo Hadži‐beg Rizvanbegović.

Tada je već prema stolačkoj tvrđavi napredovao sarajevski muteselim Mujaga Zlatar, ali se morao vratiti na temelju naredbe Husein‐kapetana zbog potrebe koncentriranja vojske i suprotstavljanja velikom veziru, koji je bio pripremio veliku vojnu ofanzivu i sa brojnom vojskom 16. marta 1832. započeo ratne operacije. Husein‐kapetan je 3. februara 1832. pisao svim bosanskim kapetanima tražeći da mu šalju vojnike jer se sprema krenuti protiv sultana, istodobno se žaleći na slab odziv posebno predbacujući Hasan‐agi Pećkom zbog tromosti i mlitavosti.

Uprkos tome on je sakupio i u susret veziru poslao oko 10000 vojnika, koji su odmah napali na Vučitrn nastojeći prepriječiti centralnim vezirovim snagama ulazak u Bosnu. Vezir je krenuo na Bosnu iz dva pravca: prvi pravac je vodio od Vučitrna preko Novog Pazara ka Višegradu i Sarajevu, a drugi iz Skadra preko Podgorice, Plava i Gusinja prema Pljevljima i Foči i dalje prema Sarajevu. Kao što se vidi glavni operativni pravci su bili usmjereni prema Sarajevu, a ne Travniku, gdje je zvanično bilo Husein‐kapetanovo sjedište. Koliko se zna, Husein‐kapetan nije izravno vodio vojsku koja se uputila na bosanske granice, nego je poslao svoje iskusne komandante (Hasan‐beg Sijerčić, Mehmed‐beg Krupa Beširević i Alajbeg Todorović).

Kada je vezir uspio preći i preko Drine, Husein‐kapetan je naredio Ali‐paši Fidahiću da sa 6000 vojnika krene prema Rogatici i onemogući prodor vezirove vojske prema Sarajevu, a i Hasan‐beg Sijerčić se sa Sjemeča (lijeva obala Drine kod Višegrada) uputio prema Palama.

Tako je glavnina bosanske vojske bila koncentrirana na Glasinačkoj visoravni. Tu se koncem maja 1832. odigrala velika bitka. Dvije vojske, koje su predvodili Husein‐kapetan Gradaščević i Kara Mahmud Hamdi‐paša, bosanski valija imenovan od strane sultana, ukopale su se kod mjesta zvanog Vitez. U prvom okršaju Husein‐kapetan se povukao, a potom je došlo do bitke kod Šarenog hana (moguće da je to današnji Han Bulog ili Pale). Vojska Husein‐kapetana povukla se prema Sarajevu, gdje je na zasjedanju ajanskoga vijeća odlučeno da se nastavi sa borbom. Posljednja bitka se odigrala 4. juna 1832. na Stupu (na putu od Sarajeva prema Ilidži).

Husein‐kapetan je već bio odnio pobjedu nad sultanovom vojskom, ali su se s bočne strane pojavili Ali‐paša Rizvanbegović i Smail‐aga Čengić, koji su iz Hercegovine došli do Trnova, a zatim kod mjesta Crna Rijeka probili bočnu odbranu Husein‐kapetanove vojske i pojavili se u glavnom okršaju kod Stupa. To je dovelo do poraza Husein‐kapetanove vojske, koja se odatle povukla u sami grad. Husein‐kapetan se utaborio na Bakijama, a nakon procjene da se više ne može oružano suprotstavljati osmanskoj vojsci, raspustio je vojsku i uputio se prema Gradačcu.

Bio je to njegov definitivni vojnički poraz.
_ _ _ _ _

Sama Rizvanbegovićeva izdaja Husein-kapetana i ostalih bosanskih ajana,kao svojih klasnih drugova, govori o njegovoj potpuno pogrešnoj procjenipolitičkih prilika i tendencija u Carstvu. Čudno je da je on, kao iskusan čovjek i narodni prvak, mogao povjerovati da će se u vrijeme kada je biloočito da se ajanluk u cijelom Carstvu brutalno dokida, on kao takav jedanmoći održati u Hercegovini, samo zato što je u datom trenutku učinio jedan,koliko nelojalan toliko i ponizan čin.

Svojim ratnim pohodom po Bosni i Hercegovini, koji je trajao godinudana, Latas je praktično dokrajčio i uništio one političke snage koje sustoljećima predstavljale politički narod u historiji Bosne i Bošnjaka. Sapovijesne distance gledano, te su se snage, iako sa svojih ekonomsko–socijalnihpozicija, ustvari borile za svojevrsnu autonomiju Bosne u Osmanskom carstvu.

Ideje o autonomiji zasnivale su se na unutrašnjem socijalno–ekonomskomi političkom uređenju koje se u Bosni postepeno razvilo još tokomXVI st. i koje je u odnosu na ostale dijelove Carstva imalo jasno izračenesvoje osobenosti. Drugi osnov zahtjeva za autonomijom bio je položaj Bosne kao “najisturenije pokrajine Carstva prema kršćanskoj Evropi”, što je posebno došlo do izražaja od kraja XVII st., odnosno Karlovačkog mira 1699. godine. Ta je činjenica Bosni u biti davala poseban “međunarodni položaj”. Uprkos tome, s obzirom na sve unutrašnje i spoljne okolnosti Osmanskog carstva, ideje o autonomiji Bosne nisu se u prvoj polovini XIX st. mogle ostvariti. Zato je poraz bosanskih ajana kao bosanskog političkog naroda, bio neizbježan. Oni nisu pokušali naći drugi most i drugu vezu, osim islama, saostalim slojevima bošnjačkog stanovništva, koje je uostalom kuga 1813–1817. veoma prorijedila.

Savremenici bilježe da je Husein-kapetan Gradaščević, kao “Zmaj odBosne”, kako se najčešće sam nazivao i potpisivao, bio “čovik pametan ibogat”. Franjevački hroničar fra Jako Baltić piše da se “Vezir Husein” prema”krstjanim činjaše pravedan”. Veliki borac, ratnik i patriota, Husein-kapetanse ipak slabo snalazio u diplomatiji, mada bi se moglo reći da mu je politikabila strast i usud. Svom je pokretu nastojao, i u velikoj mjeri uspio, datijedan općebosanski karakter. Sa izuzetkom nekoliko hercegovačkih ajana,uz njega je ipak pristala sva Bosna, uključujući tu i Sandžak.

Austrija “iz svoje sebičnosti nije htjela znati za Bošnjake”. Pored toga, knjaz Miloš Obrenović, u strahu za svoju plaćenu i stečenu autonomiju, držao se prema Husein-kapetanu veoma dvolično.
_ _ _ _ _

priredio:Kenan Sarač
fotografija: flickr ekranportal13

Pranje mosta od tragova krvi (objavile: e-Novine 12.06.2010)

Objavile: e-Novine 12.06.2010

Opomena i sjećanje: Monstruozni srpski zločini u Foči (4)

Pranje mosta od tragova krvi

pranje-mosta-od-tragova-krvi-567

Tako smo živjeli iz dana u dan očekujući da će se nešto značajno dogoditi. I zaista, 25. juli najavio je nova crna zbivanja. Toga dana, oko 16 sati i 30 minuta, počelo je odvođenje zatočenika koji se više nisu vratili. Među prvima su odvedeni Altoka Alija, Šoro Ševal i Čankušić Refik. Za njima su svakog dana odvođeni novi ljudi. Ukupno, oko pedeset. Svi su ubijeni ili zaklani na mostu na Drini, neposredno pored KPD-a, i tijela bačena u rijeku. U to je vrijeme Radio Sarajevo, preko svojih dopisnika iz Goražda, objavljivao imena ljudi čija su tijela izvađena iz Drine. Bili su to zatvorenici iz KPD-a Foča. Sućeska Ibro i njegova supruga su stanovali nadomak drinskog mosta i svakodnevno su viđali cisterne koje su dovozili da bi most prali od krvi. Da ironija bude kompletna, uzimali su i deterdžent da bi krv temeljito saprali. Tragove klanja “brisali” su paljenjem tijela žrtava, a ponekad su palili i kuće. Za taj su posao postojale specijalne ekipe koje su koristile isključivo benzin.

medu-prvima-su-odvedeni-altoka-alija-soro-seval-i-cankusic-refik

Kad je Veiz Zulfo odveden, svi smo bili pod posebnim dojmom: znali smo da je došao red na nas. Odveo ga je Keli, u 21 sat i 15 minuta. Noć je u spavaoni broj petnaest prošla bez sna. A svi smo popili po jednu tabletu za smirenje. Noć je, inače, imala svoj specifični ritam: obično su oko 23 sata prestajali krici. Nastajala je noćna tišina da se svaki šum čuo. U skoro ravnomjernim vremenskim razmacima, palio bi se auto, odlazio, vjerovatno negdje blizu, i ponovo se vraćao. Bio je to “golf”, čiji smo zvuk svi znali. To je trajalo otprilike jedan sat: svaki put zvuk motora automobila pratili su pucnji, eho nekih teških udaraca i pljusak vode, znak da je nešto teško bačeno u rijeku. Svi smo u sebi stvarali sliku – bilo nam je jasno da je još neko ubijen i da tijelo pluta Drinom. No, niko o tome nije govorio naglas: živjeli smo sa tim saznanjem, u neizvjesnosti, stalno napeti, sa živcima na izmaku i sa sve manje kilograma kako je koji dan prolazio.

kad-je-veiz-zulfo-odveden
(e-Novine 12.06.2010)

FOČA 1992.

GODISNJAK BZK “PREPOROD” 2015

drina-08-11-2016-009

U Foči je početkom aprila 1992., došlo do podjele SJB po nacionalnoj osno-vi.39
Artiljerija JNA bila je raspoređena po lokalitetima oko samoga grada.40
Izvršeno je naoružavanje srpskog stanovništva, te već 7. i 8. aprila preuzeta kontrola nad radio postajom Foča, skladištem regionalnog Doma zdravlja i skladištima u kojima je bilo smješteno naoružanje Teritorijalne odbrane.
Zauzimanje grada Foče od srpskih snaga završilo je do sredine aprila 1992., a okolnih sela do sredine jula 1992. Za vrijeme i poslije preuzimanja vlasti bošnjačko stanovništvo izloženo je rasprostranjenom i sistematskom zlostavljanju, koje se odvijalo po obrascu ko- jem je svrha bila da se većina njih, na ovaj ili onaj način, ukloni s ove teritorije.
Teškom artiljerijom razarana su bošnjačka sela. Civili koji nisu željeli napustiti svoje domove ili oni koji nisu uspjeli pobjeći bili su ubijeni.

U Pilipovićima je koncem aprila mučki strijeljano sedam muškaraca bošnjačke nacionalnosti.
Oni koji su živi zarobljeni, odvođeni su u zatočeničke logore u Kalinoviku i Bileći,
a kasnije prebačeni u KP dom Foča.

Masovna ubistva događala su se sredinom juna, kada je 27 civila,većinom žena i djece, ubijeno u Čohodar Mahali, naselju u Foči. “Civili su ubijeni i u Jeleču, Mješaji/Trošnju i Pilipovićima. Leševi nekih drugih civila viđeni su kako plutaju Drinom. Zatočenici KP doma koji su poslati na radove na obalu rijeke morali su daskama i štapovima da guraju leševe nizvodno.”

Na mostu na Drini ubijeno je njih četrnaest.

U selu Trošanj,nakon svirepog zlostavljanja, ubijeno je sedam Bošnjaka.

Silovanja i seksualna zlostavljanja žena vršena su u motelu Bukovica i na gradilištu Buk-Bijela,gdje je jednu ženu “silovalo približno deset vojnika Srba dok se nije onesvijestila”. U jednom stanu u Foči silovane i seksualno zlostavljane su žene iz sela Trošanj, “gdje ih je mnogo vojnika u više navrata silovalo, a kasnije su prodane”.

U srednjoj školi su, također, držane zatočene žene i djeca. Svaku noć je vršeno silovanje deset zatočenica bošnjačke nacionalnosti.

Neke djevojčice i žene su držane u ropskom položaju. Bile su odvedene u privatne stanove i kuće, kao što je to slučaj sa zloglasnom Karamanovom kućom, gdje su morale kuhati, čistiti i služiti stanare, te seksualno zlostavljane, a nerijetko i prodavane.

Civili su bili zatočeni i držani u teškim uvjetima u devetnaest zatočeničkih centara. U KP domu je bilo između 350 i 500 vansudski zatočenih osoba, a u ljeto 1992. taj broj je ponekad premašivao 500.

Stražari i ljudi koji su spolja ulazili u logor surovo su zlostavljali zatočenike.

Dio zatočenika u KP domu odvođen je na prisilni rad. U KP domu ubijena su 133 zatočenika.

Određeni broj zatočenih osoba su prebacivane iz KP doma u druge logore ili odvođeni na razmjene.

Najzloglasnija zatočenička mjesta na području ove općine su: bolnica u Foči, policijska stanica u Miljevini,Brioni, kuća Slobodana Matovića, kaznionica u Velečevu, osnovna škola
Brod na Drini, vojno skladište u Čohodor Mahali, kuća Muniba Hodžića, na Presjeci kod Ustikoline, stan Asima Džanka u mjestu Donje Polje, kuće u selu Điđevo, skladište Teritorijalne odbrane u Livadama.

U masovnoj grobnici na planini Maluši, općina Foča, poznatoj kao Jama Piljak
pronađena su i ekshumirana 62 tijela ubijenih Bošnjaka sa područja općine Foča. Gotovo svima su bili vezani udovi, a pronalazak velikog broja čahura municije ispaljene iz pješadijskog naoružanja u blizini grobnice pokazuje da su te osobe ubijene upravo na toj lokaciji.

“U ekshumacijama na području Foče, Državna komisija za traženje nestalih lica identifikovala je 375 tijela. Sva osim jednog pripadala su Muslimanima. To jedno tijelo pripadalo je Crnogorcu, koji je bio oženjen Muslimankom.”

Preživjelo civilno stanovništvo je prisilno protjerano.

izvor:GODISNJAK BZK “PREPOROD” 2015

Svjedok o zlostavljanju i ubijanju Muslimana u KPD Foča

Beta, 19.02.2013

%d1%84%d0%be%d1%87%d0%b0-u-3d-verziji-3

HAG – Zaštićeni svjedok RM-013 izjavio je danas na suđenju Ratku Mladiću pred Haškim tribunalom da su 1992-93. stotine Muslimana nezakonito pritvarane, zlostavljane i ubijane u Kazneno-popravnom domu u Foči. Prema optužnici protiv bivšeg komandanta Vojske Republike Srpske, generala Mladića (69), Foča je jedna od sedam bosanskih opština u kojima je progon muslimanskih i hrvatskih civila poprimio razmjere genocida. RM-013 posvjedočio je da je poslije hapšenja u aprilu 1992. dvije godine bio zatočen u KPD, gdje su stotine Muslimana bile nezakonito pritvorene pod teškim uslovima, zlostavljani i prebijani, neki i na smrt. Prije hapšenja, kako je posvjedočio, na lokalnom radiju čuo je proglas Srpske demokratske stranke da “Srbi ne mogu više da žive s Muslimanima” i da je “došlo vrijeme da zauvijek raščiste s balijama”. Svi su bili civili, a među njima je bilo i bolesnih i starih, napomenuo je svjedok. RM-013 opisao je i kako su srpski stražari izveli četiri grupe zatočenika iz KPD Foča na “razmjenu” zarobljenika, ali ih niko više nije video žive. Tijela većine tih Muslimana poslije rata su ekshumirana iz masovnih grobnica. Svjedok je izjavio i da je sa grupom od još 25 uglednijih Muslimana bio sakriven od delegacije međunarodnog Crvenog krsta koja je posjetila KPD Foča. U unakrsnom ispitivanju, Mladićev branilac Branko Lukić upitao je svjedoka kako to da je od 25 osoba koje su bile uhapšene zajedno s njim samo pet bilo zadržano u pritvoru. RM-013 odgovorio je da to ne zna ni danas. Advokat Lukić ukazivao je i na razlike u imenima nestalih pritvorenika u različitim iskazima i izjavama svjedoka. Na pitanje predsjedavajućeg sudije Alfonsa Orija (Alphons Orie) da li je teza odbrane da odvedeni pritvorenici nisu ubijeni, Mladićev branilac je odgovorio: “Da nisu ubijeni i da ovaj gospodin o tome ne zna ništa. Šta drugo može biti naša teza”. Upitan da li je lično video odvođenje ljudi iz KPD, RM-013 je odgovorio da to “nije mogao vidjeti”. Dodao je, međutim, da je pritvorenike video “kako ih odvode u upravnu zgradu” i “kako su počela premlaćivanja i krici u dvorištu” poslije čega je “bio prinuđen da pokrije oči i uši”. Naznačio je da su neki od pritvorenih premlaćeni na smrt u upravnoj zgradi. Posvjedočio je i da je prepoznao stražare koji su ubijali pritvorenike.

izvor:Beta, 19.02.2013

FOČA : KO NIJE BIO U KPD-U IZA REŠETAKA…

Objavljeno u broju 68 DANA, 29. JANUAR / SIJECANJ 1998.

zloglasni-kp-dom-most-stradanja-i-studena-drina

KO NIJE BIO U KPD-U IZA RESETAKA, ne bi u prvi mah ni pomislio da je zatvor, vec neka fabrika. Kompleks objekata nekad je, za vrijeme Austro-Ugarske i stare Jugoslavije, bio kasarna. Nalazi se na desnoj obali Drine, pri samom izlazu iz grada. Nadomak zatvora, ne vise od oko 50 metara, nalazi se cuveni zeljezni most, na kome su cetnici i u Drugom svjetskom ratu pobili i zaklali oko 3.500 Muslimana. Sve objekte opasuje kameni zid visine nekih pet-sest metara sa dodatnom ogradom od bodljikave zice visoke oko jedan metar. Na svakom uglu nalazile su se masivne strazare – karaule. I pored takvog obezbjedenja bilo je ranije uspjelih bjekstava. Nama su dodatno oko zida postavili minsko polje od rasprskavajucih protivpjesadijskih mina. Strazari su imali pse, sarplanince. U krugu je bila fabrika namjestaja, a bila je tu i “Drina” sa poljoprivrednom ekonomijom.
Negdje oko 19. aprila, stab SDS-a je za upravnika zatvora postavio Milorada Micu Krnojelca, nastavnika matematike u OS “Veselin Maslesa”, a za zamjenika su naknadno odredili Prodanovica, navodno pravnika. Nacelnik bezbjednosti (cuvarska sluzba) bio je Mitar Rasevic, koji je tu funkciju i ranije obavljao. Starjesine-strazari radili su po cetnom brigadnom sistemu. Svi koji su ranije obavljali ovu duznost bili su profesionalci. Pojacanja su dobili u nocnim smjenama, gdje su angazovani cuvari iz grada ili oni koji su stanovali u blizini KPD-a. Sjecam se dobro nekih strazara koji su se isticali surovoscu: Busi je koristio nocne smjene da skace po zatvorenicima koji bi bili privedeni u samicu Upravne zgrade, vezani za bukagije i takvi batinjani. On, sirovina, vagao je oko 130 kg, i sa zadovoljstvom je skakao po ljudima. Nisu se puno razlikovali ni drugi strazari: Vladicic, Vukovic, Obrenovic, neki Zoran kome ne znam prezime, Pljevaljcic Vlatko, Ivanovic Keli…

Dopunu straze davali su vojnici. Sjecam se Kremica, Markovica, Jegdica, Mladenovica, Prodanovica… U uzem dijelu uprave radili su: Todorovic – interna bezbjednost, Jokanovic Mican – za privredu, Jokanovic Gojko, medicinski tehnicar kojeg su zvali Saharin i Krvopija. Ljekar Dragicevic, inace ginekolog, dolazio je svako 15 do 20 dana. Negdje u augustu pojavio se i stomatolog Vukadin. Samo je vadio zube. Kontrole “kucnog reda” odvijale su se razlicito od starjesine do starjesine. Dorucak je bio izmedu osam i devet i 30 ujutro, rucak od 13 do 14 sati i 30 minuta, a vecera od 17 do 18 i 30. Ishrana je bila redovna.

Dorucak se sastojao, na pocetku, od caja i kriske hljeba tezine pet do sest grama, da bi se negdje u julu malo poboljsao. Za rucak je bila jedna kutlaca kupusa bez kupusa ili graha bez graha, odnosno krompira bez krompira. Radost je predstavljala krajka hljeba, jer je nesto veca od kriske. Vecerom smo dobijali caj i krisku hljeba koja je nekad bila velicine zalogaja. Matovic je cesto bio dezurni kuhar i pravio je i bez masnoce ukusnije jelo, dok je za Mojovica kruzila sala da ce njemu biti najzalije i najteze ako izademo iz zatvora: uzivao je da napravi rucak da ga nisu mogli jesti ni macke ni psi. Kvalitet i kolicina hrane imala je za posljedicu da pojedini zatvorenici nisu imali stolicu po trideset i pet dana.

Farsa od razmjene

Sedamnaestog jula prije podne Gojko je obisao dio spavaona. Pitao je ko je bolestan i upisao Dzevada Loju koji je nekoliko puta pao u nesvijest prilikom podjele jela, te Enu Hrnjcica, Hasana Glusca i Sanina Krdzaliju. Oko tri sata pozvase nas da se spremimo sa nasim stvarima. Bilo nas je desetorica iz Foce i sestorica iz Gorazda. Kad smo se sakupili pred glavnom kapijom gdje se vrsio detaljan pretres, cak i skidanje cipela, vidjeli smo da medu nama ima i mladih i zdravijih ljudi. Poslije ceremonije pretresa provedeni smo kroz dvoja vrata.

Cekao nas je kamion FAP sa ceradom. Nedaleko od njega bio je parkiran kombi pun zena i djece. Strpali su nas u kamion. Bili smo zbunjeni. Uspjeli smo da doznamo da idemo u razmjenu za srpsko stanovnistvo koje je zarobljeno u Gorazdu. Tako su nam rekli nekolicina obucenih u maskirne uniforme koji su bili dio pratnje i koji su tvrdili da su iz Cajnica. Nama je odmah bilo malo lakse, pusili smo vise nego sto smo navikli. Cigarete nam je dao jedan od Cajnicana. Krenuli smo. Sjedimo na nekim improvizovanim klupama. Iza nas ide kombi sa vojvodom, vozacem i trojicom vojnika, svi dobro naoruzani. Upozorili su nas sta ce se dogoditi ako pokusamo bjezati. Dok smo isli uz Bakic (brdo i prevoj za Zavait) vidjeli smo milicionersko auto. Poznao sam milicionera u naocalima, bio je iz Bunova, neki Dostic.

Los put i brza voznja, da se na vrijeme stigne na razmjenu, koja je, kako smo kasnije saznali, zakazana za sedam sati navece, ucinio je da se osjecamo kao lopte, tako smo skakali sa klupa da smo morali ustajati i drzati se za arnjeve. Kosti su nas boljele. Put je vodio kroz sumu, prema Celebicima. Kroz Korlat se prosirivao i pripremao za asfaltiranje. Taj je put star oko 30 godina i uglavnom se koristio za eksploataciju suma. Trasu puta od Celebicke rijeke do Suplje stijene uradili su nabrzinu uz pomoc SDS-a, te firmi “Gradenje” i “Maglic”. Ovaj je pravac objezbjedivao spajanje Foce sa Pljevljima i imao je vise stratesko nego ekonomsko opravdanje. Put se koristio najvise za transport naoruzanja i municije. Putem Radio Foce, u nekoliko navrata je gradanstvo bilo obavijesteno da je otvoren, te da je uspostavljena autobuska linija Foca – Pljevlja. Koliko smo kasnije doznali, linija zbog nekih dogadanja u Pljevljima nije ni radila. Nase “vode puta” imali su dosta problema na granici Crne Gore i BiH: jedva su se ubijedili da prodemo, a onda su nas predali novoj ekipi iz Cajnica. Cekali su nas dvotonci sa ceradom, i tako smo nastavili preko nekih brda i sela, kroz sumu.

“Ne daju Muslimani”

Stigosmo u Cajnice. Nema svjetla, tek u rijetko kojoj kuci. Produzili smo dalje. Jedan od pratilaca, naoruzan, zajedno je s nama na karoseriji. Sjedi i cuva nas. Rece da idemo u Miljevo. Tako i bi. Smjestise nas u osnovnu skolu. Klupa ima dovoljno. Dobili smo i povece sendvice sa mesom. Odmah su nas domacini upozorili sta smijemo, a sta ne smijemo raditi. Novi kucni red. Sutradan ujutru dobar dorucak, a jos bolji rucak. Pozvase nas negdje oko deset sati. Napolju je vedro, nigdje oblaka. Mi vec navikli na kisne dane. Izadosmo svi iz jednog razreda, a zene sa djecom iz drugog. Iznenadismo se: ljudi sa kamerama i mikrofonima. Poznao sam jednog. Bio je iz Gorazda. Svi su, kako nam rekose, zaposleni na novosadskoj i crnogorskoj televiziji. Propaganda. Djeca placu, posjedala po travi, a neka su u krilima zena. Jadna slika. Cekamo termin razmjene. Stalno dolaze iz cajnickog MUP-a i izvjestavaju nas “dokle su kontakti stigli sa muslimanskom stranom”. Dode i sesnaest sati. Svaki minut, a kamoli sat neizvjesnosti ubija nam dusu. Na kraju, “veza” saopstava da od razmjene nema nista: “Muslimani ne daju zene i djecu iz Gorazda.” Kasnije su proturili drugu pricu, da muskarce – vojnike ne daju, jer su ih ubili. Prebacise nas u Luke, opet u skolu. Sad smo na spratu i sad smo svi u jednom “razredu”.

Donijeli su nam obilnu veceru, sa dosta hljeba. Vojni kuhar bio je Rasevic, nastavnik u Cajnicu. Dogovorili smo se na koji nacin da organizujemo spavanje. Bilo je nekih deka, prostrli smo ih po podu i tu su legle zene sa djecom. Mi muskarci sastavili smo klupe. Bilo je oko 22 sata i 30 minuta kad je pocela frka. Dolaze Vojvoda, neki strani novinar i prevodilac. Za njima pratnja: Kornjacin brat, kondukter, sad direktor “Centrotransa”. Bilo je mucno… Nema svjetla, jedna svijeca. Jedan od dezurnih sara po nama lampom. Prevodilac ocito nema dovoljno prakse. Novinarka hoce da prenoci sa nama. Nisu joj dali. Sutradan je ponovo dosla. Dzevad joj je na francuskom rekao, u dubokoj diskreciji, gdje smo i koliko nas ima. Doruckovala je sa nama.

Noc ranije, negdje oko 18 sati, imao sam posjetu. Radovan Pejovic zvani Regan, koji je radio u “Stakorini”, dosao je da me vidi. Iznenadio se mojim i Dzevadovim izgledom. Rekao je da nema uticaja u SDS-u Cajnica, te nam nista ne moze pomoci. Sutradan me posjetio njegov brat i donio nekoliko pakli cigareta. Oko jedanaest sati obavijestili su nas da se ponovo vracamo u Focu, tamo gdje smo i bili….

Razgovarao sam sa jednom zenom koja je bila medicinski tehnicar u Trosnju. Ispricala mi je kako su jednog jutra, oko sest sati, sa sest autobusa dosli focanski cetnici i “Beli orlovi” i spalili nekoliko sela na prostoru Trosnja. Isli su od kuce do kuce i vrsili masakre. Neki su pokusali pobjeci u sumu, no nije im uspjelo. Tada je pobijeno oko 75 Muslimana. Najvise iz porodice Barlova. “Vidis ovo dijete”, rekla mi je i pokazala dijete staro tri, najvise cetiri godine. “Ubili su mu oba roditelja.”

U Focu smo se vratili oko 17 casova. Kombi je otisao u “Partizan”, a mi u KPD. U “Partizanu” je bilo oko osamdesetero staraca, zena i djece. Bila je i cuvarska sluzba. Znao sam da je medu cuvarima Pavlovic Bogdan, a da je glavni za “Partizan” Mitar Sipcic.

Kako se rat sirio, Muslimana je u zatvorima bilo sve vise. Broj zatvorenika rastao je iz dana u dan. U KPD-u nas je bilo oko 600. Do ovog broja dosli smo prebrojavanjima u menzi. Koliko je zatvorenih u samicama znali smo po broju serpica u kojima je noseno i sluzeno jelo. Muskarci su hapseni listom: bilo je dovoljno da imaju muslimansko ime. Privodeni su ljudi iz bolnica i kuca, koji su imali operacije na srcu, oni koji su prezivjeli po dva infarkta, ljudi sa otvorenim kavernama i u dubokoj starosti, oni koji su pukim slucajem prezivjeli gelere i metke, sa obje noge u gipsu, cak i oni kojima ni stake nisu mogle pomoci da se pokrenu. Bilo je i zatvorenika koji su bili neuracunljivi i toliko bolesni da su sjekli sopstveno tijelo da bi ga pojeli.

SPISAK UBIJENIH

Spisak ubijenih kao i spisak ubica ili ucesnika i saucesnika u ubistvima sacinili su nezavisni intelektualci iz Sandzaka na osnovu kazivanja izbjeglih i protjeranih Bosnjaka iz Bosne, iz grada Foce i sela sa uzeg i sireg podrucja Foce. Prikupljeni su podaci o 258 ubijenih u periodu od aprila do oktobra 1992: 85 su zene, najcesce u dubokoj starosti ili u poodmaklim godinama; 65 ubijenih su stariji od 60 godina, a ubijana su i djeca.
JELEC

Od svih sela, u Jelecu je najvise evidentirano ubijenih: 82. Medu njima je 30 zena, jedno dijete i 12 osoba starijih od 60 godina. Iz 17 porodica ubijeno je 68 clanova: iz pet porodica po dva clana; iz cetiri po tri clana; iz cetiri po cetiri clana; iz dvije po pet clanova; iz porodice Zametica osam clanova i iz porodice Srna 12 clanova od kojih je osam zaklano.

Babalija Sead: Star oko 30 godina. Ubio ga je, polovinom maja, Elez Pero, cetnicki vojvoda iz sela Brojanici, iz vatrenog oruzja.

Bajguric Enver: Star izmedu 40 i 45 godina. Ubijen u gradu na samom pocetku rata. Izvori misle da ga je ubila srbijanska vojska, odnosno – kako su govorili – garda.

Bajrovic Esma: Ubijena pocetkom maja.

Basic Ahmed: Iz Ustikoline. Ubio ga je cetnik Miladin Pejovic, zvani Krs, konobar iz Josanice.

Barlov Aldin: Zaklao ga nastavnik Risto Trifkovic. Kao saucesnici se pominju Ljubo Cicmil i Dragan Cosovic.

Barlov Nasuf: Ubijen pocetkom maja. U njegovo ubistvo, kao i u ubistva Barlov Sade i Barlov Zule koja su se dogodila u isto vrijeme umijesani su Risto Trifkovic, Ljubo Cicmil i Dragan Cosovic.

Besirovic Fadil: Ubijen pocetkom maja.

Besirovic Fudo: Star 19 godina. Ubijen iz vatrenog oruzja.

Besirovic Murat: Ubijen pocetkom maja iz vatrenog oruzja.

Besirovic Nasuf: Star izmedu 40 i 45 godina. Ubijen iz vatrenog oruzja.

Bibovic Almasa: Ubijena pocetkom maja.

Corbo Zada: Po nekim izvorima, ubio je, a po nekim je ucestvovao u njenom ubistvu Milenko Vukovic, poznat po nadimku Zeko, cetnicki vojvoda iz sela Rataji. Naknadno su se pojavile i informacije da je ubijena u zbjegu, drugog oktobra u okolini sela Izbisno.

Dolan Fatima i Dolan Serif: Ubijeni pocetkom maja.

Drinjakovic Murat, penzionisani imam. Star preko 80 godina. Zaklao ga, kao i Zehru Drinjakovic i Murata Drinjakovica, nastavnik iz Miljevine Risto Trifkovic.

Dzinic Jusuf i Dzinic Mulija: Ubijeni pocetkom maja iz vatrenog oruzja.

Dzubur Habiba, Dzubur Kaduna, Dzubur Murat, Dzubur Osman i Dzubur Ramo: Po svim izvorima, ubili su ih cetnici iz Jeleca, uglavnom njihove bivse komsije.

Hadzic Edhem, Hadzic Fata, Hadzic Senida i Hadzic Vahid: Svi ubijeni pocetkom maja.

Mito Serifa: Stara oko 40 godina. Ubijena u zbjegu prema Tjentistu.

Musanovic Ismet: Ubijen u maju.

Niksic Ferid, Niksic Munira i Niksic Semsa: Ubijeni u maju.

Omeragic Murat i Omeragic Ramiz: Ubijeni u maju.

Paco Omer: Iz nekog sela sa Tjentista. Star ispod 50 godina. Ubijen u zbjegu prema Tjentistu.

Salaka Almasa: Stara oko 80 godina. Ubijena u maju. Kao izvrsioca izvori navode nastavnika Dragu Krunica kao i za Salaka Avdu.

Salaka Hamid: Star izmedu 60 i 65 godina. Ubio ga je nastavnik Milos Krunic kao i Salaka Zahida, starog izmedu 70 i 75 godina.

Sejdinovic Dzemail: Ubijen u maju, kada i vecina zrtava u Jelecu.

Srna Abid: Star 40 godina. Zaklan, kao i Srna Asim i Srna Elvedin.

Srna Enver i njegova supruga Jelena, Srpkinja, ubijeni iz vatrenog oruzja.

Srna Hadzid i Srna Hadzira: Ubijeni iz vatrenog oruzja.

Srna Hakija: Star oko 30 godina. Zaklan.

Srna Mustafa, star oko 50 godina; Srna Nedzad, star oko 20 godina; Srna Omer, star oko 60 godina i Srna Zulfo, star oko 60 godina: Svi zaklani.

Suljevic Abdulah, zvani Kigen, star oko 30 godina, i Suljevic Nazif: Ubijeni u maju.

Suljuvic Resad: Ubijen u Sukovcu, sredinom aprila.

Suljevic Zejna: Stara oko 90 godina. Ubio je, sredinom aprila, Risto Trifkovic, nastavnik iz Miljevine, kao i Suljevic Zejnila, starog oko 90 godina.

Sahbaz Habiba, Sahbaz Hakija i Sahbaz Haska: Ubijeni u maju.

Sarac Avdo: Penzionisani milicioner. Ubijen pocetkom maja.

Sljivo Edhem, Sljivo Ejub i Sljivo Zada: Ubijeni u maju. Vise izvora je potvrdilo da je clanove porodice Sljivo ubio Pero Elez.

Subasic Hasan: Ubijen tokom ljeta u Kozjoj Luci.

Sundo Fatima, stara izmedu 85 i 90 godina, i Sundo Mejra, stara oko 70 godina: Ubijene pocetkom maja.

Tuzlak Tifa: Ubijena u maju.

Tuzlak Camil: Penzionisani imam. Star izmedu 85 i 90 godina. Ubio ga cetnik Zivko Miletic. U ubistvu su ucestvovali i Pero Elez, Milos Krunic i Milenko Vukovic.

Tuzlak Ferida i Tuzlak Salko, star oko 20 godina: Ubijeni u maju.

Zametica Almasa, Zametica Ekrem, Zametica Fatka, Zametica Hida, Zametica Osman, Zametica Seca, Zametica Velija i Zametica Zula: Svi ubijeni u istom danu, krajem aprila 1992.

SPISAK ZLOCINACA

Spiskom su obuhvaceni izvrsioci i saucesnici zlocina, kao i ucesnici akcija u kojima su ubijani civili koji su porijeklom iz Foce, ili iz sela oko Foce, ili su zivjeli u njima, a koje je, upravo zahvaljujuci toj cinjenici, identifikovala rodbina ili komsije zrtava.
Milutinovic Rajko: Cetnik. Pljackao i palio muslimanske kuce u Jelecu i veoma svirepo ubijao odrasle muslimanske muskarce, civile.

Mojevic Simo: Direktor Osnovne skole u Ustikolini. U ratu, cetnicki vojvoda. Najveci broj ubistava u selima Odzak, Vina, Pilipovici, Mrdelici i selima prema Jabuci izvrsena su po njegovom naredenju. Po njegovom naredenju ubijen je Andelija Salko.

Milinkovic Ljubo: Zvani Cigo. Operisao po selima na Tjentistu u ubistvima Muslimana, pljackanju i unistavanju njihove imovine na tom podrucju. Sa Savom Tadicem, Milenkom Urosevicem i Dusanom Zivanovicem, zvanim Dule ucestvovao u ubistvu Hajrudina Lugusica, cuvara Titove vile na Tjentistu. Ucestvovao i u pljackanju hotelskih naselja na Tjentistu.

Muminovic Branko: Milicioner. Izvrsio je prvo ubistvo u Foci, ubivsi, bez ikakvog razloga i povoda, kolegu Abida Ramovica.

Nikolic Dragan: Vise izvora je potvrdilo da je ubio Jusu Aganovica, snajdera iz Aladza mahale u Foci, starog oko 80 godina, kao i njegovu suprugu Raziju.

Ninkovic Ljubo: Bivsi republicki funkcioner. Rukovodilac Kriznog staba SDS-a u Miljevini. Po njegovom naredenju izvrsen je masakr civila u selu Jelec i Govze.

Ninkovic Drago: Izvori su potvrdili da je sa Draganom Malisom i jos dvojicom Ninkovica – Sinisom i Zoranom ucestvovao u ubijanju muslimanskih civila, uglavnom starijih ljudi i zena, pljackanju i paljenju njihovih kuca u selu Hum, Kosman i drugim okolnim selima.

Ostojic Risto: Ucesnik zlocina u Jelecu gdje je stradao velik broj civila.

Ostojic Mile: Ucestvovao u akcijama u selima na Tjentistu u kojima je ubijeno vise civila. Izvori nisu znali imena njegovih zrtava ali su tvrdili da je ubijao muslimansko stanovnistvo, pljackao i palio njihove kuce na tom podrucju.

Ostojic Zora: Ucestvovala u akcijama u selima na Tjentistu u kojima su ubijani civili. Vise izvora je potvrdilo da je bila “do zuba naoruzana” i da je pljackala i palila muslimanske kuce u selima na Tjentistu.

Paprica Brane: Ubijao Muslimane u selu Kosman i drugim okolnim selima. Po izvorima, izvjesno je da je pljackao i palio, a vjeruju da je i ubijao.

Paprica Dorde: Operisao po selima u dolini Sutjeske. Izvori su tvrdili da je ubijao muslimansko stanovnistvo, pljackao i palio njihove kuce.

Paprica Jela: Operisala po selima na Tjentistu i u dolini Sutjeske. Vise izvora je potvrdilo da je sa Janom Popovic i Ratkom Zivanovicem pljackala i palila kuce, a ima indicija i da su ubijale nemocne muskarce i zene u selu Popov Most.

Paprica Malisa: Operisao po selima u dolini Sutjeske. Nema podataka o njegovim zrtvama ali je vise izvora potvrdilo da je zlostavljao i pljackao stanovnistvo. Vjeruju i da je ubijao u selima u dolini Sutjeske.

Paprica Mile: Operisao po selima u dolini Sutjeske. Nema podataka o njegovim zrtvama ali je vise izvora potvrdilo da je zlostavljao i pljackao stanovnistvo. Vjeruju i da je ubijao.

Paprica Milosava: Operisala po selima u dolini Sutjeske. Nema podataka o njenim zrtvama ali je vise izvora potvrdilo da je zlostavljala i pljackala stanovnistvo. Vjeruju i da je ubijala.

Paprica Radoje: Operisao po selima u dolini Sutjeske. Nema podataka o njegovim zrtvama ali je vise izvora potvrdilo da je zlostavljao stanovnistvo, palio i pljackao njihove kuce u selu Kosman i Balici. Vjeruju i da je ubijao. Tvrdili su da je zapalio dzamiju u selu Sadici.

Paprica Slavka: Operisala po selima u dolini Sutjeske. Pljackala, palila i ubijala.

Paprica Zoran: Ucestvovao u pljackanju i paljenju muslimanskih sela u dolini Sutjeske. Nema podataka o njegovim zrtvama ali je vise izvora potvrdilo da je zlostavljao i pljackao stanovnistvo. Vjeruju i da je ubijao.

Pavlovic Milenko: Ucestvovao u pljackanju i paljenju muslimanskih sela u dolini Sutjeske. Nema podataka o njegovim zrtvama ali je vise izvora potvrdilo da je zlostavljao i pljackao stanovnistvo. Vjeruju i da je ubijao.

Pavlovic Zdravko: Ucestvovao u pljackanju i paljenju muslimanskih sela u dolini Sutjeske. Nema podataka o njegovim zrtvama ali je vise izvora potvrdilo da je zlostavljao i pljackao stanovnistvo. Vjeruju i da je ubijao.

Pejovic Miladin: Zvani Krs. Konobar iz Ustikoline. Ubio je komsiju Ahmeda Basica. Sa Arsenom Blagojevicem i Vinkom Subarom pripadao je grupi Slavise Milicevica, vodnika JNA, koja je masakrirala Muslimane, palila kuce i pljackala njihovu imovinu u Ustikolini, a narocito, po naredenju Petra Mihajlovica, u Pauncima i Pilipovicima. U Pauncima je ucestvovao u ubistvu porodice Frasto.

Perisic Cedo: Iz Godjevna. Izvori su s pouzdanoscu tvrdili da je ubio troje iz porodice Klinac.

HAPSENJA U CRNOJ GORI

Tokom maja 1992. godine kidnapovano je 59 Muslimana i 33 Srbina – izbjeglica iz BiH u Crnoj Gori. To je potvrdio i Damjan Turkovic, zamjenik nacelnika policije u Herceg Novom, krajem maja na lokalnom radiju. Hvaleci se uspjesno sprovedenom akcijom Turkovic je rekao: “… Za sada smo priveli 41-og Muslimana, a imamo ovlascenje da po naredbi Republike Srpske, sva lica koja borave na podrucju Centra bezbjednosti Herceg Novi, starosti od 18 do 60 godina, privedemo i predamo u sabirni centar u Bosni i Hercegovini. Takvih lica priveli smo oko 92 ukupno, za zadnja tri – cetiri dana.” Sudeci po razlicitom nacinu hapsenja i daljeg postupanja od strane crnogorskih vlasti postojala su dva razloga zbog kojih je sprovedena ova policijska akcija. Srbi su hapseni i deportovani u Republiku Srpsku zbog mobilizacije, a Muslimani da bi se povecao broj talaca i zarobljenika za razmjenu.
izvor:DANI, broj 68, 29. JANUAR / SIJEĆANJ 1998.

Za mene je KPD Foča bio logor i bio sam siguran da iz njega nikad neću izaći

FENA,14.5.2007.
%d1%84%d0%be%d1%87%d0%b0-u-3d-verziji-10

“FVS 119“, invalid od 1947. godine, dospio je u KPD Foča 20. aprila 1992. nakon napada srpskih snaga na njegovo selo i zarobljavanja nenaoružanih mještana. U KPD-u je bio do 23. oktobra 1993., nakon čega je prevezen u zatvor „Kula“ kod Sarajeva, gdje je ostao deset mjeseci. U gotovo dvije i po godine svog logoraškog zatočenja jednom je u KPD-u Foča dobio udarac u potiljak, ali je boraveći tu bio svjedokom mnogobrojnih odvođenja ljudi navodno na razmjene. Odatle se nikada nisu vratili. Danas je kazao kako je siguran da je uprava logora morala znati šta se dešava u KPD-u te da ih on sve okrivljuje za tamošnja dešavanja.

U KPD-u Foča je upoznao i Mitra Raševića i Savu Todovića. Susreta u logoru s Raševićem sjeća se kada je ovaj kazao logorašima da mu se obrate ukoliko nešto nije uredu. Ovaj svjedok to nije učinio iz straha da ne prođe kao Sulejman Čelik, koji je pretučen u logoru nakon što se djelatnicima nevladine organizacije iz Novog Sada požalio da su kasno došli i da je već dosta ljudi pobijeno.

„FVS 119“ tvrdi da je Savo Todović bio glavni u logoru i da je učestvovao u premlaćivanju ljudi. Kao primjer je naveo priču sada rahmetli Ibrahima Šandala, koji mu je u logoru kazao da ga je njegov komšija Savo Todović osobno tukao želeći ga udarcima oboriti na pod, ali se Šandal nije dao. „Sad ćete komšija ubiti“, kazao je tada Todović Šandalu, a ovaj je odgovorio: „Možeš jednom, ali dvaput ne možeš!Ibrahim Šandal je umro u tom logoru. Savo Todović se spominje i u slučaju pokušaja bjekstva jednog logoraša, koji je uhvaćen i pretučen, a svi oni koji su s njim bili u istoj sobi zatvoreni i premlaćeni od Save Todovića, koji im je tada kazao: „Da ga nisma uhvatio, sve bih vas pobio!“

U KPD-u Foča bilo je oko 500 ljudi. Prema riječima ovog svjedoka, najgori je bio august 1992., kada su ljudi najviše izvođeni i premlaćivani, a najčešće nisu vraćani. „FVS 119“ najbolje se sjeća Vidovdana 28. juna 1992., kada je dovedeno oko 50 ljudi. Odvođeni su svaku večer od 17.30 do 22.00 sati. Ko god je tad odveden nije se vratio, kazao je, dodajući kako smatra da su sva tijela bačena u Drinu. Napomenuo je da su prvo odvedeni intelektualci, imućni ljudi ili članovi SDA.

Sjeća se i 17. septembra 1992. kada je stražar Milorad Vuković zatražio od njih da se dobrovoljno popišu za branje šljiva. Odvedeni su Sulejman Čelik, Avdo Hodžić, Suad Borovina, Rasim Kajgana, Džemal Vahida, Refik Veiz, Murat Crneta i drugi. Na upit ostalih logoraša zašto su ovi otišli bez osobnih odijela i stvari, tamošnji stražar je odgovorio da će oni tamo dobiti druga odijela i da će se vratiti. „FVS 119“ zna da se Sulejman Čelik nikada nije vratio jer su njegovi posmrtni ostaci pronađeni pri ekshumaciji.

Blizu KPD-a Foča povremeno je slijetao helikopter. Kad god bi se spustio dogodile bi se „razmjene zatočenika“, a ustvari je to značilo ubijanja, kazao je. Ne zna ko je dolazio helikopterom, ali po priči jednog logoraša koji je bio u blizini na prinudnom radu riječ je o Radovanu Karadžiću, Veliboru Ostojiću i Momčilu Mandiću.

Delegacija MKCK prvi put je došla u KPD Foča krajem juna 1993. Navodno je dolazila i prethodne godine, ali joj nije dopušteno ući. Ovaj svjedok je kazao da je pri dolasku te delegacije „sakriveno“ 20 ljudi, među kojima je Aziz Torlak, koji je s njim bio zatočen u sobi br. 16.

„Čuo sam da je Aziz 7. jula 1993. odveden rano na razmjenu, ali od tada ne znam za njega. Dok sam bio u Kuli čuo sam da su ga htjeli razmijeniti za nekog vojvodu, ali je vojvoda ubijen pa su ubili Aziza“, kazao je „FVS 119“.

Prema navodima optužnice, Mitar Rašević je kao komandir straže KPD „Foča“ bio zadužen za nadzor nad najmanje 37 zatvorskih stražara i nad njima imao efektivnu kontrolu, dok je Savo Todović u svojstvu zamjenika upravnika tog doma imao ovlaštenja i dužnosti koje pripadaju komandantu logora. Obojica su navodno s upravnikom KPD „Foča“ Miloradom Krnojelcem te zatvorskim čuvarima i drugim osobama učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu čiji je cilj bio da se zatoče Muslimani i drugi nesrpski civili iz Foče i držani u nehumanim uvjetima u toj ustanovi koja je imala sva obilježja logora. Taj poduhvat podrazumijeva da su Rašević i Todović planirali, naredili, počinili te podstrekavali i pomagali u planiranju i pripremanju progona nesrpskog stanovništva na političkoj, nacionalnoj, etničkoj i vjerskoj osnovi mučenjem, premlaćivanjem, ubijanjem, nečovječnim postupanjem, nanošenjem povreda tjelesnog integriteta i zdravlja, prisiljavanjem na prinudni rad, prisilnim nestancima, deportaciji i zatvaranjem.

Tužiteljstvo smatra da su obojica optuženih kao nadređene i odgovorne osobe propustili da preduzmu nužne i razumne mjere u sprječavanju činjenja navedenih djela i kažnjavanju počinitelja tih djela.

izvor:FENA,14.5.2007.

Saburanje heroja sa Drine

piše:Said Šteta

tabaci-foca-drina

Zijo Durić, rođen je 11. februara 1967. godine u Foči, od majke Zejne i oca Nezira, kao četvrto dijete, pored još dva starija brata i jedne sestre. Odrastao je, samo četiri metra od hladne Drine, gdje mu je i porodična kuća, a kupao se u Čehotini, jer je toplija. Osnovnu školu, kao i srednju, završio je u Foči. Žurio je da odsluži bivšu JNA, kako bi mogao početi raditi, te 1987.godine, odlazi na Kosovo, služiti kao vozač tenka.

Po odsluženju vojnog roka, zapošljava se u „ŠIPAD Maglić“ u Brodu na Drini. Tamo ostaje raditi do agresije na Bosnu i Hercegovinu, tačnije do 6.aprila 1992.godine, kada se desio napad na Foču, a Zijo sa bratom Nusretom, uhapšen na kućnom pragu i odveden u logor. Što bi rekli, na pravdi Boga!

Nakon dvadesetak dana torture o kojoj Zijo ne želi govoriti, nekako uspijeva pobjeći iz logora. Prvo odlazi na porodično imanje izvan grada, gdje su mu ranije boravili otac i majka. Kada ih ne nalazi tamo, uputi se u šume Zelengore, tragajući sa svojim roditeljima i sestrom. Tumarajući po šumi, nailazi na zbijeg žena, djece i ponekog starca. Pridružuje im se. Tako će lakše pronaći svoje, mislio je, dok je noćima tumarao od zbijega do zbijega, izlažući se opasnosti da ga ponovo zarobe. Planina Zelengora, bila je utočište  za mnoge muslimane u 2.svjetskom ratu, ali i grobnica. U ovom zadnjem ličila je i na džehenem. Ovdje uzdahnu, malo odšuti, pa opet udahnu duboko, kao da će zaroniti u hladnu Drinu.

-Sjećam se, da sam sa sinom efnedije Merdana, obilazio ovog, nekad mladog softu i alima Aladža džamije, tada  u kolibi skoro nepokretnog starca, na njihovom imanju, nedaleko od neprijateljskih linija. Kuhao je samo krompir i jeo! Sin bi mi usput ispričao, da se znao tako osamiti u kolibi i dok je mlađi bio, po četrdeset dana.

Davno nekad, rekao je da će se zaratiti. Foča će pasti, biće puno krvi. Ali Foču neće osloboditi Fočaci. Doći će ljudi u bijelom i osloboditi je. Pričao je, i da će doći vojska, sve muslimani, i da će mu klanjati džennazu. Kada je preselio, grupa izbjeglih muškaraca u zbijegu, skoro cijelu noć su kopali kabur, dok su okolo padale  granate, da bi pred sabah ga ukopali, i klanjali mu džennazu.“  Ponovo zastade, dok mu na licu čitam slike koje mu se vraćaju, ostavljajući bolan grč i nakon toliko godina. Hrane je sve manje!

Prisebni i preživjeli muškarci, počinju pripreme za izvlačenje žena i djece na slobodnu teritoriju. Jedne preko Zelengore do Gacka u Hercegovinu, a druge prema Treskavici, preko Grepka do Igmana. Noću se pješači, a danju miruje u šumi, i to potraje danima i noćima. Na putu straha i smrti, što je vrebala na svakom koraku, slika užasa pobijenih  i velikih kušnji!

-Po tri dana sam znao, da ni mrvu hljeba ne stavim u usta. Ništa! Samo bi pio vodu. A kada bi glad toliko pritisla, spustio bi se sa jednim komšijom u selo duboko iza neprijateljskih linija, rizikujući život, da bi ubrao koju voćku samo da povratim dušu.

Nakon što bi izveli grupu žena i djece na slobodnu teritoriju, vraćao se nazad po druge, izlažući se čestim zasjedama i postavljenim minama. Ali je najgora bila glad! Umrijeti je nekako bilo najlakše…

-Sjećam se, kada sam vodeći jednu grupu izbjeglica, nakon nekoliko mjeseci patnje u šumi, ugledao asfalt, kleknuo sam i poljubio ga. Onda niže na cesti, vidim staricu u dimijama, na glavi mahrama, kako leži na asfaltu.

Ne.. htjedoh je dozvati tu nenu. Mrtva! Tijelo se osušilo, a nije se raspalo,iako je bila nesnosna ljetna vrućina. Ona leži sva ‘nako u komadu, a svežanj pored nje, kao da spava. Šta li je ona skrivila? Steže usne i zasijeca ih zubima, kao da se pita, čija je majka ona starica, što ostade kao opomena i dokaz da se ni jedno zlo ne može sakriti. Onda mi ispriča, kako je jedne noći dok su se kretali ka slobodnoj teritoriji, u koloni zaostajala tek porođena žena sa djetetom u naručju.

Kako su morali prije svitanja proći opasan teren, on joj uze dijete iz naručja da ga ponese. Nosio je tako par sati, a onda u mraku izgubi ženu, majku tog djeteta. Probije se na čelo kolone i jednu po jednu tiho bi priupitaj, da nije njezino dijete. Na kraju kolone stiže iznemogla žena, i sama zabrinuta za dijete. Oboje su spašeni! Bližila se zima i sa zadnjim zbijegom žena i staraca, i Zijo kreće put Igmana. Tu mu odmah nude, da kao logoraš ide u inostranstvo, ali on odbija, jer još nije saznao ništa o svojima.

Odlučuje se bez razmišljanja ostati u Bosni i Hercegovini.  Danima gleda u sarajevsku dolinu, i pita se šta je sa njegovim bratom Latifom i njegovom porodicom, koji su živjeli u Sarajevu. Jesu li živi? Kako se nije moglo ući u Sarajevo, Zijo pješice kreće prema Zenici, u koju ulazi sa prvim snijegom. Među izbjeglicama, u sali zeničke srednje škole, pronalazi dvije rodice, koje mu rekoše da je sestra živa, i da je u Vitezu.

Odlazi sutradan i nađe je, ostajući par noći kod nje. Ne miruje, nego traga dalje. Preko radio-amatera uspostavlja kontakt sa bratom Latifom u Sarajevu, i saznaje da su on i njegovi dobro. U dogovoru s njim, prebacuje sestru u Sarajevo. Za majku, oca i brata Nusreta, koji je ostao u logoru,  još ne zna ništa. Traga i ne odustaje!

Ostaje u Zenici gdje vlada sve veća glad, i biva raspoređen u Armiju R BiH, gdje će makar imati jedan obrok dnevno. Odlazi na ratišta, uvijek noseći samo jednu misao. Misao o majci, ocu i bratu! Strpljivo, kao da im osluškuje korake, onim istim stazama kroz šume i vrleti, kojima je i sam prošao. A vrijeme je prolazilo!

Krajem 1994.godine, nakon dugog granatiranja, jedna granata pada ispred zaklona i veliki geler pogađa Ziju u čelo, a detonacija ga izbacuje iz zaklona i odbacuje daleko, gdje od pada zadobija teže oštećenje kičme.

Tako, bez svijesti, i sa puno izgubljene krvi jer je prekinuta vena u dijelu sinusa, prebačen je u bolnicu u Zenicu. Bore mu se za život,i uspijevaju! Nakon dva mjeseca Zijo je otpuštan iz bolnice. Samo nekoliko mjeseci poslije, njegovo zdravstveno stanje se naglo pogoršava, i Zijo zatraži pomoć, tada mladog doktora Rasima Skomorca.

On ga uzima u rad, i nakon terapije koja je potrajala više od mjesec, Zijine tegobe su nestale. Rat se završava, ali ne prestaje traganje za najmilijima, te sa UNPROFOR-om odlazi u Foču. To se ponavlja više puta, ali bez uspjeha. Drhtavom rukom, pokazuje mi sliku ruševine porodične kuće. Zijo, kao sedamdeset procentni ratni vojni invalid, ne čeka posao, nego ga sam pronalazi. Valja živjeti!

Zapošljava se kao noćni čuvar prodavnice. Godinu poslije, zapošljava se u Begovom Hanu kod privatnika, na proizvodnji betonske galanterije. Prolazeći pored prve zgrade u Novom Radakovu, na putu do tetke,  ispred prodavnice, stajale su dvije djevojke i smijale se, zanesene u svojoj zaljubljenosti.

zijo-duric-sa-porodicom-1

On se vrati par koraka i tu počinje njegova priča sa Razijom iz Jajca, koju će koji mjesec kasnije, te 1997.godine, i oženiti. Potom odlazi na novi posao u Travnik. 1999.godine na svijet dolazi njegova prva zvijezda u tom životu mraka i stradanja, sin Tarik. A, 2003.godine, na svijet dođe i kćerka Vildana. Zijo ne prestaje tragati za svojom majkom, ocem, bratom.

tabaci-foca-podzida-gdje-je-bila-redzina-kafana-u-tom-istom-objektu-je-bila-kovacka-radnja-duric-001

-Otac je bio bogat čovjek. Ima li smo tri kuće i veliko imanje iznad Foče. Svake godine, 24.juna idemo u Foču, i učimo dove stradalim i nestalim. U šumi sam našao, u kori drveta urezano ime i prezime mog brata Nusreta.

nusret-duric-zivio-u-tabacima-u-foci-zrtva-zloglasnog-kp-doma-u-foci-1992-003

Bio je to njegov posljednji vapaj i poruka meni.Dok mi pokazuje sliku, u njegovim očima nabujala Drina vrelih suza. Konačno, 2014. godine, u Jeleču kod Miljevine, pronalazi kosti starijeg brata Nusreta, zajedno sa još sedam logoraša strijeljanih na tom mjestu.

 

-Allah me je stavio na sva iskušenja! I tugu,i patnju, i glad, i strah, i rane, i smrt..Sve! Ne mogu Mu dovoljno zahvaliti, jer mi je podario razum i sabur, a u srcu nije ostavio mjesta za mržnju. Nikoga ne mrzim! Samo dovim Gospodaru svom!Dovim, da pronađem majku i oca! Dovim još, da se vratim na svoju Drinu!

Sjetih se hadisa, u kojem se kaže, da poslije prelaska našeg Poslanika Muhameda a.s. iz Meke u Medinu, nema više Hidžre  muslimana, i zato se treba vraćati na svoja ognjišta, na svoja imanja, u svoje mezarluke. Taman da ga o tome priupitam, kako bi završili razgovor, a Zijo mi reče:

– Uvijek sam se družio sa ljudima koji vjeruju. Znaš, oni su nekako puni optimizma i ne posustaju. I sam vjerujem u Uzvišenog Gospodara i saburam! Zenica je bila Medina muhadžirima sa svih strana, ali je i Drina naša Meka. Sanjam bolan Drinu svaku noć! I kao da mi nešto šapće, a ja je ne razumijem.  Ili i ona neće glasnije, baš zato što sam joj daleko. Zato ću ako Bog da, vratiti se mojoj Drini…

tabaci-foca-drina-2

Možda mi kaže šta, za moju majku, za moga oca!

napisao: Said Šteta

 

HISTORIJA FOČE : POČECI TURIZMA

splavarenje-i-kajaci-na-drini-2

 

Drina protiče kroz slikovite klisure i vrlo zanimljive predjele, stoga je plovljenje njome pravo zadovoljstvo, kakvo se rijetko gdje može naći. Baš i zbog mnogih smetnji za plovidbu, ona pruža takvu osobitu draž, da onaj, koji je jedanput prošao njome, zaželi da to ponovo učini. Zbog njenog jakog i brzog toka i velikih padova njome se može ploviti samo nizvodno i to samo plovnim sredstvima koja vrlo plitko gaze, jer joj je korito na mnogim mjestima vrlo plitko, a ima i mnogo stijenja pod vodom. Jedino korisno plovno sredstvo na Drini su splavovi. Od prije nekoliko godina oni su iskorišćeni i za turizam, jer se inače ne mogu vidjeti prirodne ljepote ove divlje rijeke i njenih klisura. Sem toga putovanje splavom je i veoma lijepa razonoda. I usred žarkih ljetnih dana na Drini je prijatna svježina, naročito u klisurama. Vazduh je kristalno čist i pun mirisa borovine. S vremena na vrijeme zapljusnu vas, kad veći kad manji talasi od bukova, stoga su turisti preko dana u kupaćem odijelu. Gdje je voda mirnija i dovoljno duboka, možete skočiti sa splava i zaplivati. Splavovi plove samo danju; čim se smrkne, prilazi se kraju, na pogodnom mjestu. Možda se nigdje tako dobro ne spava kao na splavu. Tišina, praćena ritmom riječnog žubora ili daleka ravnomjerna buka od nekog udaljenog buka uljuljkuje vas i uspavljuje.-

kajaci-u-klisuri-drine

U najnovije vrijeme kao sport na vodi pojavljuju se platneni čamci za sklapanje, kajaci. Vožnja splavom mogla bi se uporediti sa vožnjom na automobilu, gdje putnik turista može slobodno da razgleda okolinu i uživa u prirodnim ljepotama, jer se o samome kretanju brine vozar (šofer), kao na splavu splavari. Vožnja pak kajakom više liči na vožnju motociklom ili točkom, gdje je sam turista vozar, te mora da pazi kuda ide, pa je manje u mogućnosti da razgleda okolinu; isto tako kajakaš. Ovo je, dakle, više sport, no turizam, upravo: turistički sport.

splav-na-drini-007

S vremena na vrijeme splavom se spuštao niz Drinu i poneki radoznao putnik ili naučnik. Na splavovima, razumije se, sem ponekad primitivno sagrađene kolibice, nema nikakve udobnosti.

splav-na-drini-010

Prvi turisti stranci, neki Englezi i Nijemci, spuštali su se na splavovima oko 1923. god. Kad se kajak-sport stao razvijati, počeli su, 1931. g., na Drinu dolaziti i kajakaši, pojedinci i u grupama od 3 – 10 čamaca, a bilo je putnika i na splavovima. Počeli su dolaziti u većem broju i Česi i Austrijanci. Do 1934. g. Ponekad su strancima činili pratnju i naši kajakaši. Te godine počeo je g. Jov. Blagojević iz Zvornika organizovati izlete splavom i kajacima (kajaci su pošli niz Taru od Levertare i u Višegradu se pridružili splavu). Na Drini su sreli i jednu grupuod 6 Čehoslovaka na kajacima. Taj je put i filmski snimljen od Prosvetnog filma. 1936. g. Bilo je i Rumuna na splavovima i Francuza na kajacima. Nekoliko čuvenih sportista iz Njemačke i Austrije gotovo svake godine provedu na Drini, Tari i Limu po nekoliko dana. Tako je g. E. Švajcer iz Ludvigsburga u Njemačkoj dolazio više puta, a pretprošle godine doveo na Drinu i do sada najveću grupu od 25 kajaka. I taj je izlet filmovan, za društvo Putnik.

splav-na-drini-vrlo-staro-009

  1. god. od 17. jula do 2. avgusta priredilo je Društvo Fruška Gora jednu ekspediciju splavom niz Drinu u cilju proučavanja i opisivanja Drine i vršenja pokušaja da se na splavu udesi što je bolje mogućna udubnost. Provedeno je na vodi 11 dana i 10 noći.

…………

splav-na-drini-vrlo-staro-011

Spuštajući se splavom, ili kajakom, niz Drinu, vide se sve njene izvanredne lokalne, takoreći unutrašnje ljepote.

_ _ _ _ _

drina-geografsko-turisticka-monografija-dragutin-j-deroko-1939-003-0

iz knjige : Drina: geografsko-turistička monografija  Dragutin J. Deroko.

Objavljeno 1939. godine.

_ _ _ _ _

fotografije: flickr ekranportal13/focanskidani/fb PutnikNamjernik

priredio:Kenan Sarač

FOČA : Drina prijeti Foči (FOTO i VIDEO)

Nivo Drine od juče u porastu

Meteorolozi su u toku noći najavili kišne padavine na području opština Kolašin, Mojkovac i Plužine, dok se u Foči padavine očekuju i u narednih nekoliko dana.

foca-08-11-2016-cehotina-_-sastavci-009foca-08-11-2016-cehotina-_-sastavci-010

Rijeka Drina u Foči je nabujala, a jaka matica vraća Ćehotinu, te je na sastavcima porastao nivo i ove pritoke Drine.

foca-08-11-2016-drina-_-ribarski-008foca-08-11-2016-drina-_-sastavci-011

Kiša intezivno pada u Crnoj Gori, te su Tara i Piva nabujale pa je i nivo Drine od juče u porastu.

foca-08-11-2016-sastavci-001foca-08-11-2016-sastavci-002foca-08-11-2016-sastavci-003foca-08-11-2016-sastavci-004foca-08-11-2016-sastavci-005foca-08-11-2016-sastavci-006foca-08-11-2016-sastavci-007foca-08-11-2016-sastavci-013foca-08-11-2016-sastavci-014

 

VIDEO:
FOCA DRINA NABUJALA

priredio:Kenan Sarač

 

FOČA : POVEĆAN VODOSTAJ DRINE

cehotina-08-11-2016-003

Dvije su se vode zavadile…

Nakon obilnih padavina u Crnoj Gori i velikog priliva Tare i Pive, nivo rijeke Drine u Foči od juče je u porastu.

Drina     08.11.2016      003.jpg
Nabujala Drina kroz Foču nosi drvlje i balvane, a visoka i jaka matica vraća rijeku Ćehotinu, pa je na samim sastavcima porastao i nivo ove pritoke Drine, prijeteći da se izlije u fočanskom naselju Donje Polje. Nabujala voda je ugrozila tzv Aqva park.

cehotina-08-11-2016-009

Na HE “Mratinje” na Pivi rade tri turbine i trenutno se iz iste ispušta 205 metara kubnih u sekundi. Prema zadnjim informacijama iz CZ Foča  jezero na HE ,,Mratinje“ nije puno i može primiti još mnogo vode, a isto tako padavine su prestale pa trenutno nema opasnosti od ispuštanja većih količina vode iz jezera.

drina-08-11-2016-009

Općinski štab Civilne zaštite u Foči je u stanju pripravnosti i prati sitauciju na terenu.Za sada nema opasnosti, a do daljeg porasta nivoa Drine moglo bi doći ukoliko se nastave padavine, upozoravaju.

Stanovništvo u priobalju je upozoreno da bude u stanju pripravnosti i da zaštiti materijalna dobra.

 

priredio:Kenan Sarač

 

SEDAMNAEST FOČANSKIH DŽAMIJA (FOTO)

U Foči je bilo sedamnaest džamija i sve su podignute za vrijeme Osmanske uprave. Džamije su građene u periodu od druge polovine 15. do sredine 18. stoljeća.
Najstariji je Hamza-begov mesdžid, izgrađen u periodu 1470/74, najmlađa je džamija Mehmed-paše Kukavice, sagrađena 1751/2, najpoznatija Aladža (Šarena) džamija iz 1550., a jedna je i sultanova, carska – Careva džamija iz 1500/1. godine.
Njih dvanaest je preživjelo Drugi svjetski rat, a sve su uništene u periodu agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992. – 1995. godine, kada je nad islamskim sakralnim spomenicima u Foči izvršen kulturocid, a nad Bošnjacima (muslimanima) genocid.

focanske-dzamije-111

Prva obnovljena i otvorena džamija je Atik Ali-pašina ili Musluk džamija 2007. godine. Obnovljena je i Careva džamija (2016., otvorenje 2017.). U toku je obnova i najpoznatije, Aladža džamije.

foca-_-1909-_-2
Sedamnaest džamija u Foči:
1. Hamza-begov mesdžid
2. Džaferbegova ili Džafer Čelebijina džamija
3. Mustafa-pašina džamija
4. Careva džamija ili džamija sultana Bajazida Valije
5. Kadi Osman-efendijina ili Šehova džamija
6. Hasan Nazirova ili Aladža džamija
7. Ali Čohodareva džamija
8. Džamija Defterdara Memišahbega ili Nazorova džamija
9. Sultanije Fatime džamija
10. Atik Ali-pašina ili Musluk džamija
11. Dev Sulejmanbegova džamija
12. Hadži Mustafin mesdžid ili Pilavska džamija
13. Šejh Pirijin mesdžid
14. Hadži Seferov mesdžid
15. Mumin-begov mesdžid
16. Hadži Osman-begova džamija
17. Džamija Mehmed-paše Kukavice

hamzabegov-mesdzid-ortakolo-mahala-centar-trg-000

Hamzabegov mesdžid
Hamzabegov mesdžid u Ortakolu najstarija je fočanska džamija, a sagradio ju je prvi hercegovački sendžakbeg Hamzabeg između god.1470. i 1474. Kako još god. 1477. bijahu svega tri muslimana mještanina u Foči, to je ta džamija napravljena samo za potrebe vojske, koja je tu logorovala, i sigurno njeni graditelji nisu ni pretendirali na neku monumentalnost. Ta je džamijapotpuno propala od bombardiranja god. 1943., i njenih prvih dimenzija više ne znamo, ali se po konturama zemlje, koja prekriva temelje, jasno vidi da je to bila omanja građevina, a inače se zna, da je pripadala tipu džamija s drvenom munarom i da nije imala nekih osobitih značajki,niti rezbarija.

dzaferbegova-dzamija-medurjecka-dzamija-foca

Džaferbegova džamija
Džaferbegova ili kako se još navodi u starijim dokumentima, Džafer-čelebijina džamija bila je također u centru i nešto sjevernije od Hamzabegova mesdžida, a obzirom da je stajala baš u blizini i ispod Hamzabegova mesdžida vjerovatno je to druga džamija po starini u Foči. Inače nikakvih drugih historijskihpodataka nemamo ni o njoj, niti o njenom osnivaču sve do god. 1600. iz koje se sačuvao najstariji dokumenat, u kojem se ta džamija spominje.I ona je stradala 1943.god. 1947. srušili su je partizani. Ni njenih dimenzija nemamo. Poznato je da je bila građena od kamena i da je imala kamenu munaru.

careva-dzamija-sultana-bajazida-ii-valije-dzamija-95

Careva džamija
Careva džamija na brežuljku Kavala iznad Pazarišta, zvana još punijim imenom džamija sultana Bajezida Valije, adaptirana je iz srednjovjekovne crkve god. 906. (1500.—1501.),kako se vidi iz natpisa više vrata, što ga je u faksimilu i prijevodu objavio M. Mujezinović, a dobila je ime spomenutog sultana, što je prepravljena za njegova vremena i njegovim (državnim?)troškom. Masivna je to i prostrana građevina s kamenom munarom, koja ima ulaz, mimo gotovo svedruge džamije, iz samoga trijema. Unutrašnji prostor džamije ima veličinu, kako sam ranije naveo,10,65X19,0 m. Od unutrašnjeg uređaja pažnju privlači mahfil (koru slična galerija) u stražnjem dijelu i na čitavoj širini prostora, kojeg nosi šest drvenih i osmerobridnih stupova s kamenim bazama, a drvenim kapitelima. Ti bogato dekoriranii u sistemu stalaktita izrezbareni drveni kapiteli su upravo majstorski izrađeni i kolorirani u tri boje. Po svojoj izrazitoj eleganciji i preciznosti izrade pretstavljaju osobitu umjetničku vrijednost, pogotovo kad se zna, da na našem prostoru gotovo i nema orijentalnih kapitela iz drvenog materijala. Sam mihrab i kameni minber, začudo, ne sadrže naročitog dekorativnog bogatstva i predstavljaju dosta jednolično rješenje.
Današnja konstrukcija te džamije s četvero-strešnim krovom nije ona iz god. 1500.—1501. To se jasno vidi po prozorima s orijentalnim lukovima, po dva i u desnom i u lijevom postranom zidu, koji su danas potpuno zazidani, a konture im se jasno razabiru kroz žbuku. A da je ta džamija bila prije drugačija, nego li je danas, potvrđuje nam i putopis Evlije Čelebije, u kojem se ističe za tu džamiju da je stara bogomolja, u klasičnom stilu i s daščanim kubetom.Iz toga podatka dade se zaključiti, da je tada unutrašnji prostor džamije, umjesto današnjeg ravnog drvenog stropa, prekrivala drvena kupola.Potpuno identičnu konstrukciju stropa s takvom drvenom kupolom imaju još i danas džamije Gazanferija u Banjoj Luci (iz kraja 16. vijeka) i Handanija u Pruscu (iz god. 1617.).Posljednji put džamija je temeljitije popravljena god. 1926. Iz te godine potječe i zidna ornamentika u koloru u unutrašnjosti džamije, koja je rađena po uzorima orijentalne dekorativne umjetnosti.

Kadi Osman-efendijina ili Šehova džamija
Kadi Osman-efendijina ili Šehova džamija ispod Pazarišta i kraj same nekadašnje Donje čaršije u blizini gornjeg mosta preko Ćehotine zanimljiv je arhitektonski spomenik s više razloga. Prije svega, samim tlocrtnim oblikom, makar je on uobičajeni četverokut, odvaja se od ustaljenog tipa naših džamija, jer se tu unutrašnji prostor razvija u smjeru poprečne osi za razliku od ostalih džamija, koje su ili kvadratične ili pak pokazuju tlocrtno izduženje u smjeru uzdužne osi. Taj unutrašnji prostor ima površinu od 11,5X7,55 m. Daljnje građevne karakteristike te džamije jesu, kako vele sami Fočaci, dva mihraba, ljeskova vrata i s lijevu stranu munara. Naime, osim mihraba u unutrašnjosti džamije, koji je rađen vrlo solidno i dekoriran u gornjem dijelu u sistemu suptilnih stalaktita, kakvi se rijetko gdje kod nas sretaju, još jedan s istim takvim dekorom nalazi se i u prednjoj stijeni, u desnom trijemu džamije, a ugrađen je sigurno za obavljanje zajedničke molitve kad je džamija zatvorena. Upravo je radi toga prostor ispred toga vanjskog mihraba znatno proširen tako, što je prolaz, zajedno s ulazom, pomaknut više ulijevo od središnje uzdužne osi džamije, a u toj istoj liniji nalazi se i unutrašnji mihrab. Sam ulaz u džamiju naglašen je vijencem čistih i otmjenih linija, a zatvarala su ga dva drvena krila iz jednog komada drveta — vele od ljeskovine — koja su potpuno propala u prošlome ratu.Zanimljivo je, da se u toj masivnoj građevini pojavljuju dva materijala koja pokazuju posve drugačije karakteristike u pogledu i čvrstoće i estetskog doimanja. Same džamijske stijene, osnovni konstruktivni elementi, izvedeni su od ćerpiča,a svi ostali istaknutiji elementi, i unutrašnji namještaj i munara, od probranog i neobično precizno dotjeranog kamena. Ćerpićne stijene, koje se već urušavaju, stoje u očitoj kontradikciji s onim sjajnim i bogato dekoriranim kamenim elementima, i stoga je vrlo vjerovatno, da današnji objekt potječe iz dva doba, iz prvog masivna građevina, sva iz kamenog materijala, a iz drugog adaptacija,koja je unijela lakše pribavljiv materijal ćerpič.Od prvobitnih dijelova toga objekta, koji su se do danas očuvali, osobito vrijedan elemenat predstavlja tanka i visoka munara, koja je, mimo običaj, uklopljena uz lijevu pobočnu stijenu džamije.Njene plohe resi cio niz neobično precizno izrađenih ornamenata u samoj masi objekta. Devet ploha donjeg, temeljnog dijela munare ukrašene su u donjem dijelu s četiri rozete, od kojih dvije prikazuju priložene slike, a u gornjem dijelu, gdje munara prelazi u dvanaesterokut, daljnjim ornamentima — šiljastim lukovima. Ograda šerefeta ili galerije na munari je osobito bogato ornamentirana perforacijama, a daljnji ornamenti, opet nove varijacije, rese i plohe munare ispod šerefeta.Gotovo podjednak dekor i izradu sretamo i u unutrašnjosti džamije, na mihrabu, kojeg rese stalak-titi i dvije daljnje kamene rozete s dvije strane,te mali, gotovo minijaturni minber — sav od kamena; ograda na minberu sva je perforirana u vidu kružića i heksagona, a niski baldahin nad tim minberom s vrlo dopadljivim šiljastim lukovima pridaje još veću ljepotu tome objektu. U tom bogatom inventaru kamenog dekora podjednako privlače oko i prozori u lijevoj i prednjoj stijeni, završeni u obliku orijentalnog luka. Ploha u slatko vodnom laporu, što je omeđuje luk, perforirana je u niz isprepletenih kolobara — čisti alžirski motiv.Ti su kolobari opet vješto raspoređeni tako, da četiri stoje u uglovima četverokuta, čije se stranice odnose jedna naprama drugoj tačno po zlatnom rezu (4 : 7), a peti opet ima središte u samom središtu četverokuta, povezujući sve četiri vanjske kolobare u jednu cjelinu. Cio taj geometrijski motiv je vrlo pregledan i rađen s velikom preciznošću, koja je bila tu potrebna kako pri samom ucrtavanju, tako i isklesavanju tih kolobara.Sav taj dekor, zajedno s džamijom, nastao je krajem šesnaestog stoljeća, dakle upravo u doba turskih neimara, koji su doveli do vrhunca tursku arhitekturu. Iz natpisa na kamenoj ploči više ulaza vidi se, da je objekt građen god. 1002. odnosno1593./4. U natpisu se ne navodi osnivačevo ime,ali je džamija općenito poznata i u dokumentima i u narodu kao Kadi Osman-efendijina. Danas je spomenik poznatiji pod imenom Šehove džamije, a odakle to drugo ime, zasad se ne možeutvrditi.

Džamija Mehmed-paše Kukavice
Džamija Mehmed-paše Kukavice,situirana u Gornjoj čaršiji i na samome brijegu iznad Ortakola, masivna je građevina s unutrašnjim prostorom kvadratične osnove (osnovica kvadrata 9,05 m), a kalotnom kamenom kupolom,s visokim predvorjem, koje je danas u drvenoj konstrukciji, te sa zidanom i dosta visokom munarom, koja dominira čitavim gradom. Taj je objekt nastao u doba opadanja turske građevne umjetnosti i u našim stranama i na čitavu ostalom prostoru turske carevine. Građen je god. 1752. pa je, prema tome, najmlađa džamija u Foči. Pa i pored toga na tome se objektu zapažaju oblici i radovi bolje vrijednosti, iako se oni uopće ne mogu porediti s građevinama šesnaestog vijeka, kad je graditeljska vještina u Turskoj bila na najvećoj visini. Težnja i osnivača i graditelja te džamije da dadnu objekt bogatijeg rješenja jasno je izražena već u samoj kupoli, koja je već sama po sebi izraz izvjesne monumentalnosti, a koja je ovdje, mora se priznati, dobro projektirana i uspješno izvedena. Savezno s takvom kupolom te isto tako s dobro oblikovanom kamenom munarom, držim da je i pročelje, trijem džamije bio od istog materijala,s tri kupolice i kamenim stupovima, koji su nosili te elemente, pa je u nepoznato doba propao i zamijenjen današnjim drvenim.Osnivač te džamije Hadži Mehmed-paša Kukavica, koji se u kronogramu džamije iznad ulaza navodi pod imenom Hadži Mehmedbeg i u časti čauš baše sultana Mahmuda,rodom je iz same Foče, a daljnjim porijeklom, prema predaji, od pravoslavne porodice Pavlovića u selu Popima u općini Ćurevo. Bio je u dva maha bosanski vezir (1752.—1756. i 1757.—1760.), a poslije je pao u nemilost te prognan na Kretu i tamo pogubljen god. 1761. Pored te džamije u Foči u još sedam drugih mjesta u Bosni pogradio je i uvakufio preko osamdeset objekata, pa se s pravom smatra jednim od najvećih legatora u Bosni.

Sultan Fatimin mesdžid
Sultan Fatimin mesdžid bio je na samoj obali Drine, zapadno od Ortakola i Carevedžamije. Bila je to, bar u posljednje vrijeme, omanja građevina od ćerpiča i drvenog materijala i s drvenom munarom. Potpuno je propala god. 1943.Evlija Čelebija hvali tu džamiju kao lijepu i urednu i ističe, da je pokrivena olovom. Nije sigurno, misli li putopisac pod tim pokrov same džamije, ili pak gornjeg dijela munare, ali u svakome slučaju iz toga proizlazi, da je prvotna džamija bila masivna građevina, vjerovatno i s kamenom munarom. Jedan temeljit opravak, a čini mise i prepravak te džamije vršen je i god. 1873.,kad je dotadašnja zgrada bila prilično oronula. Za taj opravak dala je fočanska beledija (općina)2300 groša, narod je pak dao 2122 groša, a daljnjih 1014 groša i 20 para, koji su u tu svrhu utrošeni, nađeni su, zanimljivo, na samom gradilištu prilikom obaranja desnog zida džamije u crnoj kesi i jednom bijelom loncu.
Koje je upravo godine nastala ta džamija, to se ne zna, ali se može s velikom vjerovatnošću približno uzeti da je sagrađena u prvoj polovini šesnaestog vijeka, a svakako poslije Careve džamije(1500.—1501.). Prvi poznati dokumenat, u kojem se spominje Sultan Fatimina mahala u Foči, potječe iz god. 1600.

iz-historije-foce-dzamija-sultanije-fatime-mekteb-je-iznad-desno-33
Zbrku u to pitanje unosi to, što jedo god. 1600. bilo pet sultanija istoga imena: dvije su unuke Bajezida II. (jedna umrla 1532.—3., a druga 1552.—3.), jedna kći Selima I., jedna unuka Sulejmana II. (umrla 1580.—81.). Sudeći po vremenu postanka daljnjih okolnih džamija najvjerovatnije je, da je osnivačica džamije u Foči bila jedna od Bajezidovih unuka iz prve polovine 16. vijeka. Narodna predaja u Foči veli, da je ta sultanija bila udata za nekoga Čengića. A ona je doista umrla u Foči nepoznate godine i pokopana u groblju s desne strane Careve džamije, samo joj nadgrobni spomenik s natpisom, kako ću kasnije pokazati, potječe iz mnogo mlađeg doba.

Hadži Mustafin mesdžid
Hadži Mustafin mesdžid, poznat još pod imenom Pilavske džamije po porodici Pilava, koja je u okolnoj mahali bila najbrojnija, a situiran s lijevu stranu današnjeg kolnog puta što vodi uz samu obalu Drine prema Brodu, vrlo je jednostavna drvena građevina, građena isključivo od ćerpiča. Karakteristična joj je konstrukcija drvene munare utoliko, što se izdiže iz same mase objekta: nema zasebnog temelja, nego joj je podnožje upeto u samu stropnu i krovnu konstrukciju džamije. Džamijske stijene izvedene su u uobičajenoj debljini od 75 cm, a sam unutrašnji prostor, nešto produžen u uzdužnoj osi, ima površinu od 7,65X9,65 m. Već se po tome vidi, da je to objekt čednijih dimenzija. Trijem, širok svega 3,90 m, nema zasebne konstrukcije, nego ga natkriva zajednički džamijski četverostrešni ćeremitni krov, koji se u tome dijelu oslanja na deset koncentrično poredanih drvenih stupova kvadratičnog presjeka veličine 20X20 cm. Svi ti konstruktivni elementi gotovo su već dotrajali, a i sam objekt je zapušten i sklon padu.Ne znamo ništa ni o njezinu osnivaču Hadži Mustafi, niti kad je tačno objekt nastao. Sigurno je pak samo to, da je džamija nastala najkasnije do kraja šesnaestog stoljeća. Prvi poznati spomen okolne mahale, koja je dobila ime po toj džamiji,potječe iz god. 1600. u navedenom vakufskom
obračunu.

hadzi-osmanova-dzamija-cecova-dzamija

Hadži Osmanbegova džamija
Hadži Osmanbegova džamija, zvana još i Čečova po porodici Čeča u okolnoj mahali, treća je džamija na samoj obali Drine u pravcu prema jugu. Objekt je potpuno kvadratičan (unutrašnji prostor 9,45X9,45 m), stijene su mu i dosta niska munara, koje je podnožje raščlanjeno u deveterokut, od kamenog materijala jednostavnije obrade, a sama krovna konstrukcija i trijem, širok 4,60 m, od drveta. S dosta ukusa izveden je u unutrašnjosti minber, također sav od kamenog materijala, samo danas već razlupan. Drveni mahfil, smješten u desnom uglu, nose drveni stupovi s bazama od kamena priproste profilacije i obrade. Od dekorativne pak opreme mihraba oko privlače jedino dvije krasne svrtkaste rozete u kamenu, što rese dvije gornje strane niše.U turskom natpisu na kamenoj ploči iznad ulaza, u kojem je navedeno ime osnivača, izražen jeu ebdžed-sistemu i datum gradnje džamije, a to je, prema mom dešifriranju, god. 1022. kojoj odgovara naša 1613. Za osnivača džamije Hadži Osmanbega, o kojem nema nikakvih drugih dokumentarnih podataka, narodna predaja veli, da je sahranjen kod svoje džamije i da je sam pribavljao na bijeloj mazgi materijal za džamiju. Okolna Hadži Osmanbegova mahala zvala se prije i No- va mahala. Kadić u vezi s tim navodi, da je Hadži Osmanbeg doselio u Foču iz Novoga (Herceg Novi) i da je mahala po tome mjestu dobila ime.
U to je teško vjerovati.

dzamija-defterdara-memisahbega-nazorova-dzamija-na-gornjem-polju-u-foci

Džamija Defterdara Memišahbega
Džamija Defterdara Memišahbega,poznata još pod imenom Nazorova, pokazuje u oblicima i tehničkoj izvedbi bolji primjer bosanskih džamija kamenog tipa. Unutrašnji prostor ima dosta veliku površinu, iznosi 11,15X10,95 m,a same stijene s po dva prozora sa svake strane imaju debljinu od 75 cm. Kamena pak munara u svom podnožnom dijelu izlazi iz stijene džamije u obliku devetorokuta i također pokazuje dobre i proporcije i izvedbu. Predvorje, koje u širini od 6,00 m natkriva zajednički džamijski četvero strešni krov, i koje je, kao obično, uzdignuto od tla, uokviruje kolonada od dvanaest visokih drvenih stupova kvadratičnog presjeka (20X20 cm), koja pročelju daje lagan ugođaj. Viša zanatska sprema i veća materijalna sredstva, koja su ulagana u taj objekt,opažaju se posebno na koru (mahfilu) u desnom stražnjem dijelu unutrašnjosti, koji počiva na sistemu vrlo ukusno obrađenih kamenih stupova s bazama od istoga materijala, te, još više, na minberu, koji je također izveden od kamena i upriličnoj mjeri detaljiziran nizom klesarskih ornamenata u samome kamenu. Taj posljednji elemenat, minber, potpuno je propao u posljednjem ratu pa je zamijenjen drvenim posve jednostavne izrade. Od ostalih građevnih elemenata na tome objektu posebnu pažnju pobuđuju dvije nepomične drvene rešetke, koje zatvaraju dva prozora u trijemu. Kako se vidi iz priloženog tehničkog snimka,rešetka ili, kako se zove u narodu, m u š e b a k,sastavljena je iz velikog broja komada tvrđeg drveta, profiliranih po unaprijed smišljenom planu cijelog polja. Ploha, koja je sastavljena iz tih komadića daje vrlo pregledan ornamenat. Ne zna se,iz kojeg doba upravo potječu te rezbarije, ali su u svakome slučaju dokaz, da je u Foči bilo majstora rezbara koji su znali vrlo vješto i rezbariti i komponirati.Džamija natpisa nema, pa se tako ne zna ni godina gradnje objekta, ali je sigurno nastao negdje u drugoj polovini šesnaestog stoljeća, a prije god.1569., jer se te godine već javlja u osnivačevoj zakladnici za medresu, što ćemo je kasnije detaljnije prikazati. O samome osnivaču Defterdaru Memišahbegu možemo reći, na osnovu već same oznake zanimanja uz ime, da je bio viši službenik na dvoru cara ili kojeg pokrajinskog sandžakbega.Prema usmenom saopćenju Hazima Šabanovića,koje se bazira na arhivalnoj građi, bio je jedno vrijeme defterdar u Temišvaru. Kadić pak ima podatak, da je 1563./64. bio bosanski alajbeg,zapovjednik spahija,a iz njegove zakladnice za medresu iz god. 1569. vidimo također iz titulacije,da je bio još feudalac višeg reda, zaim. Sami pak drugi njegov nadimak Nazor, pod kojim imenom je i danas poznata njegova džamija i okolna mahala, upućuju, da je vršio službu, kao i njegov prethodnik Hasan Nazir, nadzornika carskih ha-sova. Umro je god. 1585. u Foči i pokopan s desne strane svoje džamije, gdje mu se nadgrobni spomenik s natpisom do danas sačuvao.

sejh-pirijina-dzamija-tabacka-dzamija

Šejh Pirijin mesdžid
Šejh Pirijin mesdžid krajnja je fočanska džamija prema jugu. U svemu ima oblik drvene Hadži Mustafine džamije, samo je mnogo manja, a munara joj još slabije izrade, zdepastijeg oblika. Unutrašnji prostor ima kvadratičan oblik s osnovicom od svega 6,20 m. Konstrukcija je već dotrajala, i objekt je pri padu.O prošlosti te džamije zna se samo to, da se prvi put u pristupačnim izvorima javlja god. 1600.,i da je, prema tome, starija od toga datuma. Ni o osnivaču nema nikakvih drugih podataka osim to, što nam sam pridjevak uz ime Pirija, koje je karakteristično baš za 16. stoljeće, kazuje, da jepripadao nekom derviškom redu i da je bio pročelnik neke tekije u Foči, vjerovatno one pod borom iznad grada.

Ali-Čohodareva džamija
Ali-Čohodareva džamija nalazi se u kotlini rijeke Ćehotine, na lijevoj obali i gotovo sasvim izvan grada. I to je džamija drvenog tipa,a na njoj nema ni u unutrašnjosti ni napolju ni jednog jedinog građevnog elementa, koji bi težio za bilo kakvim dekorom. Sve je jednostavno, gotovo primitivno, građeno samo da se stvori najnužniji prostor za bogoslužje. Džamija je napuštena u prošlome ratu, danas pak već nema ni vrata ni prozora, a tako ni samoga poda, i već je pri samom padu. Unutrašnjost joj ima površinu 9,00X 8,60 m.Ne zna se vrijeme postanka toga objekta, ali sudeći po broju džamija u Foči, što ga navodi Evlija Čelebija, vjerovatno je starija od god. 1664.,
kad je taj putopisac bio u Foči. Osnivač te džamije, kako nam samo ime kazuje, bio je čohodar (nadglednik odjeće), viši službenik na dvoru sultana ili kojeg pokrajinskog namjesnika (sandžaka).

Aladža džamija
Aladža džamija, koja počiva na ravnu terenu s druge, desne strane rijeke Ćehotine, i koju je osnovao Hasan Nazir god. 1550.,
po tehničkoj izradi, dekorativnoj opremi i kompoziciji konstruktivnih elemenata izdvaja se iz svih fočanskih džamija i čini biser orijentalne građevne i dekorativne umjetnosti ne samo u Foči, nego,sigurno, i u Bosni i Hercegovini. Džamija predstavlja čistu centralnu građevinu i pokazuje čisti tip sakralne arhitekture, a glavni su joj konstruktivni elementi: snažne stijene debljine 112 cm koje zatvaraju unutrašnji prostor, velika kupola, koja počiva na tim stjenama i prekriva unutrašnji prostor, potom visoko predvorje ili trijem s kupo-licama i još visočija tanka munara. Kupole su izvedene od opeke, a svi ostali dijelovi od probranog i pomno obrađenog kamena, u kojem se gotovo i ne zamjećuju reške, pa se čini da je cio objekt od iste, kompaktne mase. Glavni unutrašnji prostor ima u tlocrtu približno kvadratičan oblik veličine 11,30X11,23 m, a periferno ga popunjavaju četiri daljnja elementa, jedini namještaj džamije: u prednjem zidu i uzdužnoj osi mihrab ili niša za svećenika, u desnom prednjem uglu propovijedaonica, minber, te druga u lijevom prednjem uglu, t. zv. ćurs, kojeg od posljednjeg rata više nema, i u stražnjem desnom ugluna stupovima mahfil, galerija, s koje vode spiralne stube na munaru — također sve od tesanogi izrezbarenog kamena. Četiri glavne i jedine stijene, u kojim se nalazi bogato naglašen ulaz uunutrašnjost i niz prozora u dva pojasa, u visini koja je upravo jednaka osnovici centralnog prostora, prelaze preko sistema od osam usjelaka ili pandativa u oktogoni vijenac. Na taj vijenac, koji tu sužuje prostor, nastavlja se oktogoni tambur, koji siže uvis 2,5 m i u kojem je također raspoređen niz manjih prozora, a nad njim je kao završno tijelo kupola, polukugla s poluprečnikom od 5,5 m. Tako unutrašnji prostor džamije ima ukupnu visinu od 19,85 m, koja je jednaka skoro dvostrukoj osnovici. Ulazni, čeoni dio objekta arhitektonski je naglašen predvorjem duž čitave vanjske širine, a taj prostor uokviruju tri kupolice, koje se jednim, stražnjim dijelom oslanjaju na glavnu stijenu, a drugim preko sistema neobično elegantnih lukova na četiri simetrično raspoređena kamena stupa, između kojih se, u središnjem dijelu, nalazi prolaz prema portalu, koji se opet posebno ističe profiliranim kamenim vijencima visine čitavih 5,40 m. Stupovi, koji nose trijem, imaju čisti valjkasti oblik na čitavoj visini između baze i kapitela. Ta dva posljednja elementa, baze i kapiteli, pokazuju već poznate profilacije, ali su vrlo vješto odmjereni i čine pravi likovni ures ionako bogato riješenog pročelja. Baza je visoka 0,68 m, sam valjak 2,73 m, a kapitel, riješen u sistemu stalaktita, ravno 1,00 m, pa tako cio stup, do uporišta lukova ima ukupnu visinu 4,41 m. Sama pak munara već i u svom temeljnom dijelu — ćupu — koji ima oblik devetorokuta, pokazuje bogatije rješenje. U visini glavnih džamijskih stijena prelazi u pravilan dvanaesterokut i nosi kružnu, konzolno istaknutu galeriju ili šerefe,do kojeg iz unutrašnjosti vodi spiralno kameno stubište od 120 stepenica. Ukupna visina munare iznosi ravno 36,00 m, unutarnji prečnik pak zavojitog stubišta ima 1,30 m, a same stijene munare28 cm.Dobro poznata Gazi Husrevbegova džamija u Sarajevu je veleban objekt za svoju okolinu i, neosporno, vrlo vrijedan spomenik turske arhitekture, ali kad bi je stavili na tezulju likovnog kritičara s Aladžom, ova bi druga sigurno prevagnula. Velika vrijednost Aladže, koja se zapaža već i izdaljine u njenoj općoj kompoziciji, leži u prvome redu upravo u njenom čisto kompozicionalnom rješenju, u sjajno odabranim i do krajnosti izbalansiranim proporcijama osnovnih geometrijskih ti- jela iz kojih je složena: kocka (unutrašnji prostor u glavnim stijenama), polukugla na kocki i dvanaestero bridna stojeća prizma ili, tačnije, valjak (munara) koji visoko gore para nebo i svojom suptilnošću silno akcentuira cio monument. Ma da je objekt izveden cio iz kamena,dakle materijala, koji izražava težinu, tu, umjesto mase i statičnosti, dominira upravo dinamika i visoka elegancija i cjeline i onog najmanjeg dijela.Objekt podsjeća gotovo na model, izveden iz stanica kamena ili tijesta, s kojim se čovjek može takoreći poigrati. Potpuno dosljedno genijalnoj zamisli, koja je dala kompoziciju objekta, podjednak tretman sretamo i u samim detaljima monumenta, svagdje tačno odmjerene proporcije. Plastični dekor, koji prekriva kapitele, portal, mahfil, mihrab i minber u isto je vrijeme i bogat i dostojanstven, on se nigdje ne nameće, nego skladno raščlanjuje plohu, na kojoj se nalazi. Na čitavu objektu, ni iznutra ni izvana ne zapaža se nijedan jedini elemenat koji bi stršio i disharmonirao s idejom vodiljom. Sve je tačno proračunato, tačno odmjereno i podjednako, sigurnom rukom izve
deno.
Druga specifičnost i velika vrijednost džamije Aladže leži u njenoj bujnoj višebojnoj plošnoj ornamentici, koja prekriva vanjsku plohu glavne stijene u trijemu, zatim minber i unutrašnje plohe glavnih stijena. Taj dekor, koji je jednim dijelom nastao istodobno kad i sam objekt i koji je, dapače, dao ime džamiji (tur. aladža = šaren-a-o)te u kasnijim vremenima nekoliko puta prepravljan,danas je uslijed vlage i drugih nepogoda prilično okrnjen, ali je ipak ostalo još uvijek dovoljno materijala, po kojemu moramo zaključiti, da je tu u prvo vrijeme radila kaligrafska i slikarska ruka prvoga reda. Sistemi vegetabilnih ornamenata perzijskih uzora i geometrijskih alžirskog i egipatskog porijekla tako su tu komponirani i tako sigurno izvedeni i oslikani, da to upravo zapanjuje. Elegancija kontura i skladna paleta boja najstarijih dijelova svugdje izbijaju u prvi plan i ukazuju na visoki uspon orijentalne dekorativne umjetnosti,koja je našla tlo i u samoj Foči.
I kad ne bismo imali nikakvih podataka, mogli bi smo sa puno sigurnosti ustvrditi, da je graditelj Aladže pripadao najistaknutijim turskim arhitektima. A Evlija Čelebija sačuvao nam je podatak, da je taj objekt gradio arhitekt Ramadan-aga i da je on bio suradnik najslavnijeg turskog graditelja svih vremena Kodža Sinana, a veći samo to drugo ime dovoljno je bilo jamstvo za siguran uspjeh i u gradnji Aladže.Umijeće Aladže ostavilo je u narodu toliko utjecaja, da postoji više priča o Hasanu Naziru i načinu gradnje džamije.
O samome osnivaču Aladže, Hasanu Naziru, imamo nekoliko vrijednihpodataka. Narodna predaja zna, da je porijeklom iz sela Vakufa kod Čelebića, gdje su doskoro postojala i dva komada zemlje koja su bila zavještana za Aladžu. Tu predaju, držim, ne treba odbaciti. Po prvi put Hasana sretamo u pisanim dokumentima god. 1535.—6., i to u jednom rukopisnom djelu, što ga je odredio u vakuf sam Hasan,a koje se danas nalazi u Gazi Husrevbegovoj biblioteci (inv. br. 343) u Sarajevu. Na poleđini toga rukopisa Hasan je, vjerovatno i svojom rukom,stavio ovu bilješku na arapskom jeziku: »Uvakufih ovaj drugi svezak komentara Kur'ana od Šejha, pravnika Ebul Lejsa — Allah ga obasuo milošću! — s namjerom da ga čitaju moja dobra djeca (potomstvo) i svi drugi učeni ljudi, koji se bave čitanjem, a koji obitavaju u bogom čuvanoj Foči. A ja sam najsićušniji (božji) rob Hasan, sin Jusufov, el Fočevi (Fočak). Allah nam je svjedok i staratelj onog, što napisasmo. Ovo bi napisano početkom muharema 942. godine« (2.—11. VII.1535.).
To nam kazuje, prije svega, da je Hasan,koji je, bez sumnje, identičan s osnivačem Aladže, bar živio (ako se već nije i rodio) u Foči i da je tu imao tada odrasle sinove, a potom da je bio i obrazovan čovjek. Kasnije se doista spominje i s titulom čelebije, koja se davala obrazovanim ljudima onoga doba. Naslov nazir ili, kako se piše u ondašnjim dokumentima na našem jeziku,a i danas izgovara u Foči, nazor, gdje riječi čudnom koincidencijom imaju sličan oblik i u našem i u arapskom jeziku i potpuno isto značenjeu smislu nadzornika, kontrolora, dobio je Hasan nešto kasnije, vjerovatno već god. 1536.nakon objave turskog rudarskog zakona. Na osnovi jednog njegovog hudžeta iz god. 1548., kojim naređuje eminima carskih hasova u rudnicima,da državne dohotke pobiru strogo po zakonu i da ne napadaju raju,
izvodio se zaključak, da je Hasan Nazir bio vrhovni kontrolor rudarstva u Bosni.To mišljenje treba ispraviti i dopuniti utoliko, što on nije bio šef samo rudnika, nego općenito carskih hasova, i to samo u hercegovačkom sandžaku.Njemu potčinjeni službenici bijahu emini —povjerenici pojedinih hasova. U oktobru god. 1542. javlja Dubrovčanima pismom iz Foče, u kojem se navodi pod punijim imenom Hasan Balija,nazor, da su on i neki Mehmedbeg, i njegov idubrovački emin, »vele« vremena bili na Porti, a sad su, na povratku, zatekli »svu svoju općinu i sve mesto Hoču u zdravlju« i nekoliko »na domu prepočinuli«. Saznao je, da nijesu pravedno radili ljudi, koje je on bio »tamo« ispred sebe i emina ostavio »s vrh’ carina«, pa šalje rečenog emina u Dubrovnik i moli, da mu potajno pokažu tefter od »frustira«, da vidi, što su ti ljudi zgriješili.
Iz toga se pisma jasno vidi, da se njegova ingerencija protezala i (na trgovačke carine grada Dubrovnika ili, što je vjerovatnije, skele u Novome.Hasan Nazir umro je do tri godine iza gradnje Aladže, krajem zilhidže 960., tj. između 27. XI. i5. XII. 1553. godine i pokopan iza stražnjeg zida Aladže. U natpisu na džamiji u već spomenutoj bilješci navodi se kao sin Jusufov, a na nadgrobnom spomeniku naznačeno mu je ime oca Sinan, no to ne treba unositi nikakvu zabunu, jer su Turci često davali ljudima imenom Jusuf i drugo ime Sinanudin ili, prosto, Sinan.

hadzi-seferov-mesdzid-dzamija-u-naselju-ljubovic

Hadži Seferov mesdžid
Hadži Seferov mesdžid u istoimenoj mahali ili, kako se još taj kraj već od srednjega vijeka zove, u Ljuboviću, poviše Aladže i sasvim u strani, bio je manji objekt od ćerpiča i drvenog materijala te s drvenom munarom. Potpuno je propala u prošlome ratu, tako da joj se danas skoro ni za trag ne zna, a spadala je u starije fočanske džamije. Nastala je u šesnaestom stoljeću, a svakako prije god. 1588., kad se u jednom rukopisu, kojeg ću kasnije kod škola opisati, javlja imam Hadži Seferova mesdžida Husamhalifa. Drugih historijskih podataka nema ni o džamiji, niti o njenom osnivaču.

Mustafa-pašina džamija
Mustafa-pašina džamija, zvana još kraćim imenom Pašina džamija, stajala jetakođer na desnoj obali Ćehotine, nešto niže Aladže i gotovo sučelice današnjem donjem drvenom mostu preko Ćehotine. Bila je to kamena građevina i s kamenom munarom. Propala je god.1947.—1948. U tlocrtu je imala oblik čistog kvadrata s vanjskom stranicom od 12,15 m. Stijene su imale debljinu od 88 cm, trijem na četiri drvena stupa bio je širok 5,10 m, a sama munara imala je postolje, t. zv. ćup pravokutne osnove sa stranicama 2 : 2,90 m. Sudeći po izvjesnim ostacima,koji su se bili očuvali do god. 1949., osobito po doprozornicama, bio je to objekt bolje tehničke izvedbe. Onakav, kakav je bio u posljednje vrijeme, nastao je do četiri godine poslije Aladže džamije. Natpis, koji je stajao na kamenoj ploči više ulaza i kojeg je također objavio Mujezinović,
čita se u prijevodu ovo: »Ovu časnu džamiju podigao je i proširio Mehmedaga, sin Abdullatifov, Mustafa-pašina vakufa mutevelija (upravitelj),koji je ovlašten (osnivačevom zakladnicom) da iz viška (prihoda) može graditi što bude želio. Ovo je napisano u godini devet stotina šezdeset i prvoj«(1554.). Smisao je jasan: Prije te džamije postojala je tu druga, također Mustafa-pašina, a za tu džamiju postojao je i poseban Mustafa pašin vakuf, i sadašnji mutevelija toga vakufa, rečeni Mehmedaga, obnavlja i proširuje (»bena we wessea«) taj stari objekt. Nameće se sad pitanje,kad je nastao taj stariji objekt i ko je bio njegov osnivač Mustafa paša. Držim, da je taj Mustafa paša identičan s ranijim hercegovačkim sandžak- begom Mustafabegom, koji je sjedio u Foči 1483.—1486. i 1489.—1493., a za kojeg opet Truhelka ističe da je porijeklom Bošnjak i da bi mogao biti identičan sa Mustafabegom Milojevićem iz dubrovačkih akata.
Da je upravo taj Mustafabeg, koji je poslije dobio naslov paše,osnivač gornje džamije i da ju je gradio upravo između god. 1485. i 1496., zaključujem iz dva podatka iz dubrovačkog arhiva iz kojih se jasno vidi,da se Mustafabeg rečenih godina bavio nekom većom gradnjom u Foči. 14. juna 1485. poslaše mu Dubrovčani za plaću 20 staklenih ploča, a 27. februara 1496., dakle u vrijeme, kad je na stolici hercegovačkog sandžaka sjedio već Ahmedbeg Vranešević, Dubrovčani su zaključili, da pošalju Mustafabegu na dar opet 140 mletačkih stakala.
Roba, koju mu slahu Dubrovčani, bijaše u ono doba rijedak gost u našim krajevima i upotrebljavala se samo za istaknute objekte. Proizlazi, da je ta roba bila namijenjena upravo za džamiju i da je tu džamiju Mustafabeg, kasniji Mustafapaša,gradio između god, 1485. i 1496. Po tome ta prva Mustafapašina džamija ide u red najstarijih fočanskih džamija, dapače je druga po kronološkom redu, kojoj znamo vrijeme postanka.

Dev Sulejmanbegova džamija
Dev Sulejmanbegova džamija, situirana s desnu stranu glavne ulice, što vodi iz središta grada kroz Donje Polje, pripada tipu naših kamenih džamija sa stjenama od ćerpiča, a munarom od kamena. Njeni oblici i samo izvađanje dosta su jednostavni, ali ipak ne primitivni.Karakterizira je osjetno niska munara četvero-ugaonog presjeka u postolju (2,0X2.5 m). Unutarnji pak prostor ima dimenzije 8,55X2,5 m, a same stijene 75 cm. Ulaz u džamiju naglašen je pseudo lukom u gornjem dijelu, a u tome je luku kamena ploča s natpisom na arapskom u dva neobično vješto spjevana dvostiha, u kojim je data u ebdžed-sistemu i godina gradnje objekta. Kad se sabere brojčana vrijednost arapskih slova u drugoj polovini posljednjeg dvostiha, dobiva se hidžretska god. 1043. t. j. 1633./4. kao datum gradnje džamije. Ni u tome natpisu nema osnivačeva imena. Fočaci pak vele, da je Dev Sulejmanbeg bio stranac, a u gradu i danas ima njegovih potomaka, koji nose prezime Deo vić. Hazim Šabanović saopćio mi je jedan podatak iz Carigradskog arhiva iz kojeg se vidi, da je Dev Sulejman beg jedno vrijeme bio budimski vezir.

Atik Ali – pašina džamija
Atik Ali – pašina, zvana još i Musluk džamija, spada među bolje fočanske džamije i, svakako, među vrlo vrijedne spomenike orijentalne sakralne arhitekture u Bosni uopće. Već sama tehnika izvedbe i otmjeni klasični dekor kazuje, da je objekt građen u doba punog uspona turske građevne tradicije. Dapače po oblicima nekih elemenata i samoj ornamentici, koji pokazuju potpuno istovjetnost s takvim radovima u poznatoj Aladži, može se zaključiti, da je graditelj Atik Ali pašine džamije pripadao poznatom epigonu turskih neimara, u kojem je središnja os bio Kodža Sinan. Zanimljivo je, da je taj objekt, u čiju su unutrašnju opremu utrošena velika materijalna sredstva, izveden pod običnim četvero strešnim krovom, a ne pod kupolom, što bi se posve prirodno očekivalo po bogatoj izradi pojedinih elemenata. Već sama oprema portala kazuje nam, da se nalazimo pod objektom više vrijednosti. Taj se dojam zasniva na lučnom, precizno izvedenom nadvoju, u kojem se pojedini kamenovi vežu potpuno po istom principu kao i na portalu Aladže, a isto tako i na istaknutom i visokom kamenom vijencu,koji uokviruje portal, a u gornjem dijelu nosi još figuralne ornamente u vidu krune. Prostrano pak predvorje, pokaldrmljeno klesanim kamenim pločama, svejedno što je pod običnim četverostrešnim krovom, isto tako daje ugođaj velikih dimenzija,a taj dojam pribavlja, bez sumnje, sistem od osam snažnih i visokih drvenih stupova mnogougaonog presjeka. Dojam, što smo ga stekli već pred ulazom, još se jače ističe u samoj unutrašnjosti džamije. U tome ovećem prostoru, kojeg dimenzije iznose 10,65X9,80 m, glavni su elementi, koji dominiraju svojom izradom, mahfil ili kor i minber,oboje iz tesanih i profiliranih komada kamena i oboje gotovo potpuno istog oblikovnog i dekorativnog rješenja kao u Aladži. Godine 1942. talijanske okupacione jedinice pretvoriše tu džamiju u vojničku kapelu i tom prilikom potpuno razlupaše minber, i njegovi dijelovi nalaze se danas u hrpi kraj džamije. Ljepotu unutrašnjeg prostora džamije dalje pojačavaju i lukovi iznad prozora, zatvoreni perforiranom pločom s ornamentikom sistema ispresjecanih šesterokuta i kolobara. Željezne pak rešetke na prozorima, koje isto tako u svojoj općoj kompoziciji odražavaju izvjestan dekor, rađene su u sistemu jabuka, u koje se uklapaju šipke s četiri strane, praveći tako kvadratična polja; pravljene su po starim orijentalnim uzorima i sigurno potječu iz doba osnutka same džamije. U skladus takvom opremom unutrašnjih elemenata izvedena je i sama munara, koja u donjem dijelu ima
oblik devetorokuta, a šerefe joj krasi ograda od perforiranih kamenih ploča. Arapski natpis u kamenoj ploči nad ulazom kazuje, da je objekt osnovao Atik Ali paša, a sadrži i datum gradnje, samo izražen putem brojčane vrijednosti arapskih slova. Rješenjem tih vrijednosti posljednje četiri riječi u natpisu dobiva se, po mom preračunu, hidžretska god. 952., a njoj odgovara naša 1546. Treba, međutim, napomenuti,da taj natpis potječe iz novijeg vremena (napisan je na limenoj ploči) i da se zasad ne može utvrditi odgovara li tačnosti.O Atik (»starom«) Ali paši zna se u Foči toliko,da je bio vojskovođa i živio u Carigradu i da je od nekog vladike otkupio njegovo imanje u selu Vladikovu između Foče i Ustikoline te ga zavještao za uzdržavanje te džamije. Ta se predaja može potvrditi utoliko, što doista i u Carigradu ima jedna džamija, koja nosi Atik Ali pašino ime. Moguće je, da je taj čovjek bio baš iz ovoga kraja, ako ne i iz same Foče, pa se odužio zavičaju džamijom,kao i mnogi drugi njegovi zemljaci.Taj se objekt zove i Musluk džamijom po musluk-česmi u neposrednoj blizini, o kojoj će bitikasnije govora.

iz-stare-sehare-focanskidani-15

mumin-begova-dzamija-u-istoimenoj-mahali-u-donjem-polju

Muminbegov mesdžid
Muminbegov mesdžid, posljednja džamija prema sjeveru u Donjem Polju, ima uobičajeni tip naših drvenih džamija, građenih od ćerpiča i drvenog materijala. Kao i u drugim fočan-skim drvenim džamijama, i tu drvena munara izrasta iz same mase objekta, vežući se svojim podužnim dijelom za konstrukciju stupa i četverostrešnog krova. Unutrašnji prostor je dosta maleni zauzima površinu od 7,0X8,0 m. Vrijednost su joj nekad pribavljali drvene rešetke na prozorima,sastavljene iz profiliranih komada drveta, od kojih se po četiri sučeljuju u jednoj tački, tvoreći tako prazna polja zvjezdolikog oblika. Još neke dijelove tih rešetaka zatekao sam god. 1949. i po njima napravio priloženi tehnički snimak, a kad sam se opet navratio god. 1953., ni tih posljednjih ostataka nisam više zatekao.I ta je džamija sagrađena u šesnaestom stoljeću. Okolna mahala javlja se pod istim imenomu poznatim izvorima prvi put god. 1600.

SEDAMNAEST FOČANSKIH DŽAMIJA

iz-stare-sehare-focanskidani-47

(ING. ARH. ALIJA BEJTIĆ – POVIJEST I UMJETNOST FOČE NA DRINI)

Naše starine III – 1956./Naše starine IV – 1957.

Alija Bejtić
Rođen je 1. maja 1920. godine u Kukavicama kod Rogatice. Osnovu školu završio je u Rogatici, a srednju – Gazi Husrevbegovu medresu – 1943. u Sarajevu. Školovanje završava 1955. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkog fakulteta u Zagrebu odbranivši diplomski rad pod naslovom “Povijest i umjetnost Foče na Drini”.
Bio je tvrdoglavo uporan i marljiv istraživač, dobar pisac i neka vrsta gradskog prosvjetitelja. Nakon što je 1977. otišao s mjesta direktora Zavoda, radio je kao naučni savjetnik Orijentalnog instituta. Bio je, na žalost, kratkoga vijeka: umro je jula 1981., s navršenom šezdeset i jednom…

priredio:Kenan Sarač
fotografija: flickr ekranportal13/fb PitnikNamjernik

_ _ _ _ _

vidi još:

FOČA – HISTORIJA : Šta nam kazuje fotografija nastala oko 1918. godine
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/02/foca-historija-sta-nam-kazuje-fotografija-nastala-oko-1918-godine/

SEDAMNAEST FOČANSKIH DŽAMIJA (FOTO)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/06/sedamnaest-focanskih-dzamija-foto/

Historija Foče : MEĐURJEČKA DŽAMIJA
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/07/historija-foce-medurjecka-dzamija/

Mustafa-pašina džamija u Foči
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/06/mustafa-pasina-dzamija-u-foci/

Iz historije Foče : Džamija sultanije Fatime (sa fotografije)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/06/iz-historije-foce-dzamija-sultanije-fatime-sa-fotografije/

Džamija Hasana Nazira – Aladža džamija u Foči
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/06/dzamija-hasana-nazira-aladza-dzamija-u-foci/

Foča:Šehova džamija (Kadi Osman-efendijina džamija)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/03/22/focasehova-dzamija-kadi-osman-efendijina-dzamija/

IZ HISTORIJE FOČE:TRI DŽAMIJE O KOJIMA SE NE PRIČA I NE PIŠE
https://focanskidani.wordpress.com/2016/01/12/iz-historije-focetri-dzamije-o-kojima-se-ne-prica-i-ne-pise/

Careva džamija u Foči – džamija Sultan Bajazid II Valije
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/08/careva-dzamija-u-foci-dzamija-sultan-bajazid-ii-valije/?preview_id=19862&preview_nonce=8513ba369c

Foča:Slovo o Aladži
https://focanskidani.wordpress.com/2015/12/06/focaslovo-o-aladzi/

VAKUF MEHMED-PAŠE KUKAVICE U FOČI
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/19/vakuf-mehmed-pase-kukavice-u-foci/

Aladža džamija u Foči – ubijanje i uzdizanje monumenta islamske arhitekture
https://focanskidani.wordpress.com/2015/10/29/aladza-dzamija-u-foci-ubijanje-i-uzdizanje-monumenta-islamske-arhitekture/

Faruk Muftić:VAKUF ATIK ALI-PAŠINE DŽAMIJE U FOČI
https://focanskidani.wordpress.com/2015/12/28/faruk-mufticvakuf-atik-ali-pasine-dzamije-u-foci/

FOČA:Nemaran odnos prema džamiji i medresi Mehmed–paše Kukavice
https://focanskidani.wordpress.com/2015/11/10/focanemaran-odnos-prema-dzamiji-i-medresi-mehmed-pase-kukavice/

FOČA:Careva džamija (Sultan Bajezida Valije II džamija) dobija minaret – FOTO
https://focanskidani.wordpress.com/2016/02/24/focacareva-dzamija-sultan-bajezida-valije-ii-dzamija-dobija-minaret-foto/

FOČA:Historijsko područje – Čaršija u Foči proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2015/12/29/focahistorijsko-podrucje-carsija-u-foci-proglasava-se-nacionalnim-spomenikom-bosne-i-hercegovine/

FOČA – HISTORIJA : Pretraga po razglednici iz 1925. godine
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/06/foca-historija-pretraga-po-razglednici-iz-1925-godine/

IZ HISTORIJE FOČE : FOČANSKE DŽAMIJE (FOTO)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/06/iz-historije-foce-focanske-dzamije-foto/

FOČA:NAPAD NA CAREVU DŽAMIJU U NOĆI SA 01.01.2016. NA 02.01.2016.
https://focanskidani.wordpress.com/2016/01/02/focanapad-na-carevu-dzamiju-u-noci-sa-01-01-2016-na-02-01-2016/

HISTORIJA FOČE : KATOLIČKA CRKVA U FOČI
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/23/historija-foce-katolicka-crkva-u-foci/

 

POEZIJA SA DRINE I ĆEHOTINE : TRI PJESME NISVETE SKEJOVIĆ

foca-sastavci-42679293

ČOVJEKU SA DRINE

Ne idi druže, ostani sa nama!
Prigrlit će Bosna i tebe i mene.
Tvojoj djeci trebaš, a i Bosni ovoj.
Ma kakva god bila, ti je zovi svojom.

Mir je u nama, ma gdje god bili…
Dok Drina huči, za nas nade ima.
Djeca tvoja, nek ponosno kliču.
To je naš babo, on još snage ima.

Sjeti se druže, svoje rijeke Drine.
Pa potraži spas, sjeti se i nas…
Tu u zraci sunca i u kapi rose
u tom dašku vjetra, Bosne ponosne.

U ponosnom valu, tvoje rijeke Drine.
Nek ti duša sniva i sa Drinom diše.
Ma nije ni meni, bolje nego tebi…
Žudnja za Drinom, kao oganj peče.
Kad god joj dođem i kad moram poć…

Nisveta Skejović
23. august 2013.

foca-sastavci-15060008
GDJE JA PRIPADAM

Kad te pitaju o tvome gradu!
O kojem gradu im govoriš!?
O onom, gdje si rođen!
O onom, gdje si odrastao!
O onom, gdje si volio!
ili’ o onom, o kojem te pitaju?
O tom???
Ili im pak govoriš, o bogatstvu koje nosiš:…
“Odsustvom pripadnosti i jednom”!?
Pitam se???
Da li boli praznina na mjestu, gdje neko tvoj čuva
sjećanje na taj jedan grad…?
Onaj grad!
O kojem bi govorio, u bilo kojem dijelu svijeta…
Pitam se???
Gdje svoje misli ugnijezdimo, kada se sjetimo
brzaka Drine i mili zov Ćehotine…?
Da li’ među tim novim ulicama i parkovima, vjetar
ponekad donese miris đula i behara…
Ne! Ne!
Nema nama tamo, ni đula ni behara…
Nema nama tamo, ni hladne Drine ni tople Ćehotine!
Da li…!
Bez sevdaha, bez behara i bez sjete…!
Možeš da odgovoriš:…
“Da to je moj grad”…

Nisveta Skejović
04. 11. 2013.

foca-sastavci-42679294

TIHA MOLITVA ZA NAS.

Zbunjena i ovu noć…!
Tiho’ šapućem molitvu.
Molitvu’ samo za nas.
Molitvu…!
Da budem bliže nebu.
Bliže tebi, jedini moj.

Od tišine, stvorih vatru.
Venem sa bijelim ružama
na suprot tebe…
Samo sjaj zore, se ponavlja.
Sve drugo, samuje i vene…

Sakupljam sjajnu mjesečinu!
S tim’ otrgnutim jutrom.
Pune ruke, blagosti u toj ljepoti.
U ljepoti pupoljka’ gledam…
Gledam’ tebe, jedini moj.

Okus ruže, pružih riječima.
Povedi me, u dom ruža.
Neka latica, bude istina.
Ljubav sjeme, u ružama.
Za tebe i mene, jedini moj.

U tišini jutra, šapučem molitvu.
Molitvu za nas, samo za nas.
Kaži da reci…! Reci…!
Vječnostima što izmiču…
Neka mi te vrate. Jasmine moj.

Nisveta Skejović
30. oktobar 2011.

_ _ _ _ _

lagano-hodi

Poezija Nisvete Skejović *
Autorica je rođena u Foči 01.09.1957. godine, ali od 1977. godine živi u Sarajevu. Žena, pjesnikinja, ali nadasve heroina koje se dostojanstveno bori sa životnim bitkama ističe: Ako mislite “da nema ljubavi poslije ljubavi” onda zaista ne znate, ništa o ljubavi. Poznajete samo svoj položaj između, “čekića strasti i nakovnja mogućnosti!” Da ste bili “voljeni koliko volite” ne biste bili ludi od ljubavi, niti bi mržnjom imali potrebu da se obraćate onima, koji su “voljeli, vole i voljet će” do zadnjeg udaha i zadnjeg izdaha. Do zadnjeg otkucaja srca!
2014. godine objavila je prvu samostalnu zbirku pjesama “Moj Jasmine”.U pripremi je nova knjiga “Pjesme inata i prkosa“.

_ _ _ _ _

priredio : Kenan Sarač

fotografije: flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik

U ZLOČINIMA ‘92. UČESTVOVALI I FOČANSKI LJEKARI:BOŠNJACIMA VADILI KRV I DAVALI RANJENIM SRBIMA (FOTO I VIDEO)

Tokom etničkog čišćenja Bošnjaka 1992. godine u Foči,u zločinima protiv čovječnosti podjednako su, sa vojskom i policijom Republike Srpske, učestvovali i ljekari iz fočanske bolnice,tvrde oni koji su preživjeli zločine u ovom gradu, a koji su među najvećim na teritoriji BiH od 1992. do 1995. godine uz one zločine genocida koji se u julu 1995. godine desio u Srebrenici,zatim u Prijedoru’92.,Višegradu…

u-zlocinima-92-ucestvovali-i-focanski-ljekari

_ _ _ _ _

DVIJE RATNE PRIČE IZ FOČANSKE BOLNICE

Doktor Veljko Marić je akter obje priče…

I dok se mnogim Fočacima u ratu srušio život doktor Veljko Marić je ispunio svoj san i postao dekan novog Medicinskog fakulteta i direktor Kliničko – bolničkog centra u Foči. Kako je surađivao s Karadžićem i SDS-om u ratno vrijeme, danas Marić surađuje s Miloradom Dodikom, kao predsjednik njegove lokalne stranke u Foči – SNSD-a, u koju je prešao 2010. godine.

focca  fakultet  zgrada.jpg

 

PRIČA PRVA

objavljeno 19.03.2013

O BOŠNJAČKOJ DJECI U FOČANSKOJ BOLNICI

(Svjedok odbrane Radovana Karadžića)

Kao novog svjedoka obrane, bivši predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić doveo je još jednog bivšeg suradnika iz Srpske demokratske stranke (SDS) – fočanskog kirurga Veljka Marića.

Nakon što je svom bivšem predsjedniku potvrdio da u fočanskoj bolnici nije bilo diskriminacije prema bolesnicima i zaposlenicima nesrpske nacionalnosti nakon što su vlasti bosanskih Srba preuzele vlast, Marića je haško tužiteljstvo suočilo s neugodnim činjenicama koje pokazuju drugačije.

Ispitivanje Karadžićevog svjedoka više puta je prelazilo u žustru raspravu strana u postupku.

Doktor Marić je došao Karadžiću potvrditi ratnu propagandu – kako su Bošnjaci prilikom odlaska iz Foče ostavili više svoje djece u bolnici, koju naknadno nisu željeli uzeti ni nakon apela novouspostavljenih srpskih vlasti.

No tužiteljstvo je podsjetio Marića da postoje dokazi da se spomenutu djecu iz bolnice željelo iskoristiti za razmjenu zarobljenika, a ne vratiti ih roditeljima, koji su ili ubijeni ili protjerani prilikom etničkog čišćenja Foče. Između ostalog, to pokazuje i korespodencija oficira srpskih snaga, naveo je haški tužitelj Almir Zec.

„Pred kraj izvještaja pukovnik Kovač (Marko, komandant Taktičke grupe Foča, nap.a.) ponovno spominje ovu djecu i kaže: „Ako postoji interes imamo za razmjenu 21 muslimansko dijete i određeni broj žena, ili da ih pošaljemo za Goražde.“ Ovako se postupalo s ovom djecom“, naveo je tužitelj nakon čega je Marić samo ponavljao – kako se sa svim pacijentima ponašalo jednako, bez obzira na nacionalnost.

Svjedok podsjećan na ubojstva njegovih kolega u logoru.

kpz2

Tvrdnju Marića u korist Karadžićeve obrane – da kolege liječnici nesrpske nacionalnosti nisu diskriminirani nakon zauzimanja Foče u travnju 1992. godine, tužitelj Zec je osporio podatkom kako je više njih ubijeno u lokalnom Kazneno-popravnom domu koji je pretvoren u logor.

„Hrana i higijenski uvijeti su bili loši. Neki od zatočenika izgubili su i do 40 kilograma. Jeste li znali za takve uvijete u KP domu doktore Marić?“, ispitivao je tužitelj spomenuvši više imena fočanskih liječnika bošnjačke nacionalnosti koji su završili u logoru.

„Ja nisam to znao. Jer sam samo jednom bio u KP domu i to kad sam posjetio kolegu Aziza da vidim – što mu se dogodilo“, odvratio je svjedok spominjući ime liječnika Aziza Torlaka, koji je prvo brutalno premlaćivan u logoru te nakon toga odveden i ubijen kao i veliki broj drugih zatočenika, posebno istaknutih ljudi iz bošnjačke nacionalne zajednice.

U svrhu pokazivanja nevjerodostojnosti svjedoka tužiteljstvo je pustilo i Marićevu izjavu lokalnim medijima u ratno vrijeme, a nakon posjeta tadašnjeg predsjednika Republike Srpske zauzetoj Foči.

„Predsjednik, gospodin Radovan Karadžić, nam odobrava naše planove – da napravimo jedan srpski univerzitet. I da medicinski fakultet bude, u ovoj našoj novoj državi (RS, nap.a.), prvi fakultet koji će početi da radi“, govorio je oduševljeno lokalnim medijima tada svjedok.

I dok se mnogim Fočacima u ratu srušio život doktor Marić je ispunio svoj san i postao dekan novog Medicinskog fakulteta i direktor Kliničko – bolničkog centra u Foči. Kako je surađivao s Karadžićem i SDS-om u ratno vrijeme, danas Marić surađuje s Miloradom Dodikom, kao predsjednik njegove lokalne stranke u Foči – SNSD-a, u koju je prešao 2010. godine.

http://www.slobodnaevropa.org/content/sudjenje-karadzicu-o-bosnj…

Priredio: Goran Jungvirth

(izvor: RFE 19.03.2013)

_ _ _ _ _

foca-medicinski-fakultet-1

PRIČA DRUGA

objavljeno:30.10.2014.

RATNE PRIČE IZ BOLNICE U FOČI

(Svjedok odbrane Ratka Mladića)

Doktor i ratni načelnik fočanske bolnice Veljko Marić tvrdio da u radu te ustanove nije bilo diskriminacije po nacionalnoj osnovi i da su Muslimani samovoljno napuštali opštinu, a tužiteljica ukazala da su civili – među kojima su žene, deca, starci, ali i svedokove kolege lekari – bili zatvarani, zlostavljani i ubijani, i tako primorani da napuste svoje domove

Svedočeći u odbranu Ratka Mladića, ratni hirurg i od 1993. godine načelnik bolnice u Foči – doktor Veljko Marić – je tvrdio da su u toj ustanovi lečeni pacijenti svih nacionalnosti. Tako je nastojao da ubedi sudsko veće da muslimansko stanovništvo nije napuštalo Foču zbog diskriminacije i pritisaka, već iz straha za bezbednost koji su osećali i Srbi.

U bolnici je, kaže doktor Marić, od aprila do kraja 1992. lečeno više od 1.900 pacijenata, od čega 300 Muslimana. Među njima je bilo ranjenika, zatvorenika KP doma kojima je bila potrebna nega, a zbrinuta je i grupa dece koja nisu bila bolesna, ali su ostala bez smeštaja. Deca su, kaže, posle višemesečnog boravka u bolnici poslata u crnogorsko letovalište Igalo, a kasnije spojena sa porodicama.

Tužiteljica Grejs Harbor/Grace Harbour je u unakrsnom ispitivanju predočila spiskove iz kojih se vidi da je među pacijentima bolnice bilo muslimanskih žena, dece i staraca sa prostrelnim ranama nanetim vatrenim oružjem. Budući da je u izjavi odbrani tvrdio da je sukob “prisilio ljude da idu tamo gde je njihov narod”, tužiteljica je sugerisala da su napadi u kojima su muslimanski civili ranjavani bio jedan od razloga zašto su napuštali Foču. Marić se sa tim složio, ali je podsetio da su i Srbi bili žrtve napada i da je u bolnici tokom rata ukupno lečeno 2.500 srpskih civila i vojnika.

koncentracioni-logori-u-foci

Svedok je u izjavi odbrani naveo da su muslimanski doktori do polovine jula 1992. godine napustili bolnicu samovoljno, “a ne zato što ih je neko oterao”. Tužiteljica ga je zato podsetila da su doktori fočanske bolnice poput Amira Berberkića i Aziza Torlaka, kao i više njih iz doma zdravlja bili zatvoreni u KP domu Foča. Tamo su, kao i drugi zatočenici, premlaćivani i mučeni, a doktor Torlak je podlegao povredama. Marić kaže da su mu kolege bile zatvorene u KP domu, ali ukazuje da su se za ličnu bezbednost u Foči bez razlikeplašili i Srbi i Muslimani. “Da li su i srpski lekari bili zatvarani u KP domu”, pitao je sudija Moloto, a svedok odgovorio odrečno.

Osvrćući se na deo Marićeve izjave o zbrinjavanju muslimanske dece u bolnici, tužiteljica je ukazala da se radilo o devojčicama i dečacima čiji su roditelji bili ubijeni, a domovi razoreni, pa zbog toga nisu imali gde da borave. Navela je nekoliko primera, među kojima su sedmogodišnja Selma Tafro i njen godinu dana stariji brat Jasko čija sudbina je opisana u jednom novinskom članku. U njihovu kuću su upali srpski vojnici na čelu sa Jankom Janjićem zvanim Tuta i silovali njihovu majku, a zatim nju i muža ubili pred očima dece.

Doktor Marić kaže da u to vreme nije znao ko je zbog čega doveden u bolnicu. Ipak, to je, po njemu, “bila jedna lepa stvar”, jer je bolnica prihvatila decu koja nisu bila bolesna, iako zbrinjavanje zdravih nije primarna funkcija medicinske ustanove.

(Sense Agency 30.10.2014.)

http://www.sense-agency.com/tribunal_(mksj)/ratne-price-iz-bolnice-u-foci.25.html?news_id=16239

_ _ _ _ _

VIDEO:Bolnica u Foči

 

_ _ _ _ _

priredio:Kenan Sarač

 

 

 

 

FOČA: SILOVANJE KAO DIO GENOCIDNE KAMPANJE (iz knjige NA DRINI GENOCID)

O sistematskom silovanju Bošnjakinja znalo se od samog početka rata. Sa prvim izbjeglicama iz okupiranih dijelova Bosne i Hercegovine, stigle su i užasne priče o mreži logora za žene u kojima su zatočenice bile izložene masovnom silovanju. Međutim, međunarodna zajednica je tek u januaru 1993. odlučila provjeriti ove navode. Naime, grupa medicinskih eksperata je u periodu od 12. do 23. januara boravila na području bivše Jugoslavije. U okviru ove misije intervjuiran je određeni broj žrtava i svjedoka silovanja, a tim eksperata došao je do zaključka da srpske snage vrše sistematsko silovanje nad Bošnjakinjama, te da srpsko političko i vojno rukovodstvo nije učinilo nikakve napore da spriječi te zločine.[193] Događaji u Foči pokazuju da srpsko rukovodstvo ne samo da nije spriječilo, već je naredilo i organiziralo silovanja Bošnjakinja. S obzirom na to da je silovanje bilo jedan od genocidnih metoda, ne možemo ga posmatrati izolirano od ukupne situ­acije u vrijeme okupacije. Stoga je neophodno izložiti kratku hronologiju srpske agresije u Foči koji ja počela u aprilu 1992., uz kratko, ali neophod­no podsjećanje na genocid nad Bošnjacima u ovom gradu koji je počinjen u II svjetskom ratu.

17

 

Fočansko „ponavljanje povijesti”

 

Teoretičari genocida, kako je navedeno u uvodnom dijelu ovog rada, podsjećaju nas da u velikom broju slučajeva genocid ima tendenciju hi­storijskog ponavljanja. U slučaju Foče, kao i u slučaju Vlasenice, podsjetit ćemo na genocid nad Bošnjacima u II svjetskom ratu. Uzorak napada na grad Foču i okolna sela, koji je počeo u aprilu 1992., bio je identičan kao i u II svjetskom ratu.

Prema rasploživoj dokumentaciji, četničke akcije u fočanskom kotoru 1942. godine za cilj su imale istrebljenje muslimana. Foču su četnici zau­zeli 19. avgusta 1942. godine, a komandant ove akcije, Bačović, 20. avgusta depešom je izvijestio Dražu Mihajlovića. „Poslije političkog osiguranja od posledica, juče su naše trupe pod komandom majora Ostojića, posle krat­ke i oštre borbe, zauzele Foču. Naši gubici četiri mrtva, neprijateljski oko 1.000 od čega žena i djece 300“.[194] S obzirom na činjenicu da je u Foči živio veliki broj bogatih muslimanskih porodica, nakon masovnih ubistava, pre­ma preživjelim Muslimanima uslijedile su pljačkaške i diskriminatorske mjere.

„Četnici su uzeli ključeve od svih trgovačkih radnji sa kojima Muslimani raspolažu, a kojih ima u Foči 90%, te su svu robu prenijeli u vojne kasar­ne, te u tim kasarnama vrše raspodjelu te robe četnicima, a kako oni kažu prave uniforme za četnike. Muslimanima su naredili da ne smiju izlaziti na ulicu. Oni Muslimani kojima je dozvoljeno da izađu napolje, ti imadu na sebi oznaku u vidu židovskih oznaka.“[195]

Arhivska dokumentacija o genocidu nad muslimanima u II svjetskom ratu puna je jezivih detalja o zločinima. Tačno pola vijeka kasnije, srpska ideologija, još monstruoznija u svojim namjerama, vraća se projektu geno­cida u Foči. Metod izvršenja genocida podsjeća na II svjetski rat.

foca-2012

Kao i u ostalim gradovima i selima u Bosni i Hercegovini, SDS je i u Foči raspirivala neprijateljsku međunacionalnu atmosferu. No genocidom nad muslimanima Foče u II svjetskom ratu u propagandne svrhe poslužila se i SDA. U proljeće 1990. godine ova partija organizirala je stranački miting u ime sjećanja na muslimanske žrtve iz II svjetskog rata. Na tom mitingu na­ivno je dato obećanje da „Drina neće nikada više teći krvava“.[196] Međutim, SDA nije mnogo učinila na odbrani bošnjačkog naroda.

Istrage koje je provelo Tužilaštvo ICTY-ja, ali i presude sudskih vijeća, nedvosmisleno su potvrdile da su Bošnjaci nespremni dočekali rat, te da je naoružavanje i vojna organizacija Bošnjaka u istočnoj Bosni ostala na nivou „pokušaja“ i „neorganiziranog otpora“.[197] S druge strane, veliki broj svjedoka je potvrdio da je naoružavanje Srba izvedeno planski i u potpu­noj koordinaciji sa JNA i naredbodavcima iz Srbije. Fočanskim i Srbima iz okolnih sela oružje se dijelilo iz skladišta JNA u Livadama, koje je bilo pod kontrolom srpskih vlasti.

O ulozi JNA u agresiji na Bosnu i Hercegovinu svjedoči i zahtjev koji je 17. marta 1992. iz tzv. Srpske skupštine opštine Foča upućen u Beograd, na ličnost general-pukovnika Blagoja Adžića. U ovom dokumentu se zahtijeva stacioniranje garnizona JNA u Foči, te se navodi da su u tom smislu već izvršeni određeni dogovori sa komandom Bilećkog korpusa.[198]

Nekoliko mjeseci prije samog napada na Foču atmosfera je bila kritična. Bošnjaci su svjesni svih srpskih aktivnosti oko pripreme rata. Osniva se krizni štab za Foču, kao i štabovi po srpskim selima, SDS ilegalno formira institucije vlasti, izdvaja se srpska policija, a istaknuti kadrovi ove stranke Vojislav Maksimović, Velibor Ostojić i Petko Čančar rukovode ovim pri­premama.

Okupacija Foče započela je 7. aprila. Prije nego što je počela koristi­ti artiljeriju sa okolnih brda, srpska vojska je u u Foči zapalila bošnjačke kuće. Bošnjaci pružaju neorganizirani i spontani otpor, a 8. aprila 1992. Srbi teškom artiljerijom napadaju preostale džepove otpora u Foči i oko Foče.[199] Način izvršenja genocida nad Bošnjacima Foče, identičan je nači­nu na koji je izvršen genocid u svim gradovima i selima istočne Bosne, ali i cijele Bosne i Hercegovine.

Kao u svim ostalim okupiranim gradovima u Bosni i Hercegovini, srp­ska birokracija provela je diskriminatorske mjere prema nesrpskom sta­novništvu koje nije uspjelo pobjeći iz Foče. U tom periodu radnici Bošnjaci u mnogim preduzećima prestali su dobijati platu, a mnogi su i otpušteni. Među otpuštenim bili su i radnici fočanske bolnice.[200] Brojni svjedoci pred ICTY-jem izjavili su da im je bila ograničena sloboda kretanja, mogućnost okupljanja, ali i osnovna komunikacija.

Organizirana srpska vojska napravila je precizan plan kako da neor­ganizirane Bošnjake po selima oko Foče, od kojih su neki bili naoružani, pridobije da dobrovoljno predaju oružje. U sela su dolazili lokalni srpski izaslanici sa navodnim prijedlozima za mirno rješenje sukoba. U tim pre­govorima isticali su miroljubivu ulogu JNA.[201]

Bez obzira što su bošnjačka sela u ruke srpske vojske padala praktič­no bez borbi, ili uz minimalan otpor, stanovnici Bošnjaci su okupljani na sabirna mjesta, odakle su razvrstavani u zatvore i logore, gdje su brojni muškarci, žene i djeca likvidirani i mučeni na razne načine. Borbe, reci­mo, uopće nije bilo u selu Jeleč, koje je srpska vojske okupirala 4. maja 1992.[202] Prema izvještaju Specijalnog izaslanika UN-a za ljudska prava, već je u martu u selima oko Foče došlo do masovnih pogubljenja Bošnjaka. Posebno se spominje selo Jeleč u kojem su muškarci pogubljeni, a žene sa djecom protjerane u šumu. Četiri dana kasnije, vratile su se da sahra­ne muškarce.[203] U selima Trnovače i Trbušče, južno od Foče, također nije bilo nikakvog otpora. Srpska vojska je u ova sela ušla koncem juna 1992. godine.[204] Srpski vojnici su Bošnjake civile bez ijednog ispaljenog metka i bez ikakvog pokušaja otpora, pod prijetnjom oružjem, iz njihovih domova otjerali u razne zatvore i logore koji su bili pod ingerencijom objedinjenih srpskih vojno-civilnih vlasti.[205]

foca-screenshot-023

Svjedočenja i dokumentacija o izvršenju genocida u Foči pozivaju na detaljna naučna istraživanja i analize. U kompleks izvršenja genocida nad Bošnjacima svakako ulazi i uništavanje bošnjačkih kulturnih spomenika, te muslimanskih vjerskih objekata. Iako uništavanje kulture jednog naroda nije sankcionirano Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948., sociološke teorije se slažu da je to svakako sastavni dio procesa genocida. Raphael Lemkin, koji je „genocidu“ dao ime, tokom izrade nacrta Konvencije zagovarao je i sankcioniranje „kulturocida“. Njegov argument bio je da zločinci, prije nego što počnu paliti tijela, pale knjige.[206] Za ovu vrstu sankcioniranja nije bilo političke volje, međutim, kulturocid jeste dio genocidnog procesa. O tome svjedoče porušene džamije i drugi objekti kulture bošnjačkog naroda. Samo na području Foče srušeno je 20 džamija, među njima i čuvena Aladža džamija izgrađena 1555. i najstarija džamija u Bosni i Hercegovini, Turhan Emin-begova džamija koja je sagrađena između 1482.-1486.[207]

 

Silovanje u koncentracionim logorima u Foči

 

Fočanski logori osnovani su početkom aprila 1992. godine. O tome koliko je bila ozbiljna organizacija ovih logora govori i dokument koji potvrđuje da je u periodu od aprila 1992. do oktobra 1994. samo u Kazneno-popravnom domu Foča na osnovu radne obaveze bilo angažirano 145 lica srpske nacionalnosti. Najveći broj lica bio je na poslovima „obezbjeđenja“, međutim, u opisu poslova pored nekih imena na spisku stoje i „kuvar“, „vaspitač“, „magaciner“, itd.“[208]

Zatočenici u KP Domu bili su sa širokog geografskog područja koje je pokrivalo Foču, Goražde, Čajniče, Ustikolinu, Tjentište, Miljevinu i Jeleč. U periodu od 1992.-1995. brojka zarobljenih ljudi je varirala. Zatvorenika je bilo između 350 i 500, ali je u ovom zatvoru ponekad bilo i do 750 ljudi.[209]

Neki od zatvorenika izvođeni su na prisilni rad,[210] dok su drugi odve­deni i više nikada nisu viđeni.[211] Pored prisilnog rada, redovnog batinja­nja, maltretiranja i „nestanaka“, zatočeništvo u KP Domu u cjelini je bilo izuzetno teško: uz minimalne higijenske uvjete, spavalo se na podu ili na madracima od spužve, sa rijetkim i vrlo siromašnim obrocima. Svjedok sa zaštićenim identitetom, FWS-65, pretresnom vijeću je rekao da je tokom tri mjeseca koja je proveo u KP Domu izgubio 40 kilograma.[212]

koncentracioni-logori-u-foci

Foča je u gradu i okolini imala razvijenu mrežu logora u kojima su mu­čeni i ubijani Bošnjaci i silovane Bošnjakinje na području Foče: Buk Bijela, Srednjoškolski centar Foča, Srednja škola u Kalinoviku (34 km zapadno od Foče), Karamanova kuća (u Miljevini), „Lepa Brena“ (soliter u Foči), „Par­tizan“ (predratna sportska dvorana), kuća u Trnovačama (2,5 km južno od Foče), Ulica Osmana Đikića br. 16 (vojnički štab u kojem su žene dovođene na silovanje).[213]

U sudskom procesu protiv Dragomira Kunarca, Radomira Kovača i Zo­rana Vukovića, žene, žrtve silovanja iz Foče i okolnih sela, svjedočile su o monstruoznim serijskim silovanjima kojima su bile podvrgnute, kako pri­likom zarobljavanja, tako i u zatočeničkim centrima koje smo naveli, ali i u brojnim kućama, stanovima, gimnastičkim dvoranama ili školama.[214]

U haškim transkriptima, kao i u transkriptima državnog suda u Bosni i Hercegovini, zabilježena su traumatična sjećanja žena koja svjedoče o mračnoj strani ljudske prirode, ali i o hrabrosti žena, djevojaka i djevojčica da u ime pravde oživljavaju mučnu prošlost.

FWS-62, svjedokinja sa zaštićenim identitetom, opisala je kako je jed­ne noći žena koja je spavala uz nju silovana pred očima drugih zatočenika i njenog desetogodišnjeg sina.[215] Kroz iste užase prolazile su i žene u osta­lim logorima u kojima su bile porobljene žene iz Foče i okolnih mjesta.[216]

foca-242355

 

Naredbe o silovanju

 

Prema svjedočenju brojnih svjedoka iz Foče, sve što se dešavalo, od­vijalo se uz saglasnost i prema nalogu srpskih vlasti. Nažalost, ne postoji dokument koji potvrđuje da je postojala specifična naredba o silovanju, međutim, prema izjavama svjedoka, sistematski zločini su čak i nadgle­dani. Bošnjakinje su u Foči, kao i na ostalim okupiranim teritorijama Bo­sne i Hercegovine, silovane s ciljem da budu, kako je to silovatelj rekao Bakiri Hasečić, „budu oplođene srpskim sjemenom“. Prema svjedočenju FWS-192, šef policije i predsjednik SDS-a (Srpska demokratska stranka) u Kalinoviku došli su u inspekciju škole u kojoj su silovane žene.[217] Isto tako, autobusi sa muslimanskim ženama na putu od Buk Bijele do Sred­njoškolskog centra u Foči stali su na nekoliko minuta ispred SUP-a, lokal­ne policijske stanice. Neki od vojnika koji su bili u autobusima izašli su i ušli u policijsku stanicu ili su ispred autobusa razgovarali sa šefom policije u Foči, Draganom Gagovićem.[218] Osim toga, nekoliko je svjedoka vidjelo Dragana Gagovića u „Partizanu“ ili u blizini dvorane.[219] Kada su pokušava­le zatražiti zaštitu policije, prema ženama se postupalo grubo i njihove su pritužbe zanemarivane.

Svjedočenja Bošnjakinja pred ICTY-jem govore o sistematskom silova­nju kao dijelu državnog projekta genocida nad Bošnjacima koji nije mogao biti proveden bez učešća ili prešutnog prihvatanja većine pripadnika srp­skog naroda. Međutim, prema njihovim svjedočenjima, određeni broj srp­skih vojnika ipak je pokušavao zadržati ljudski dignitet i oduprijeti se na­redbama. Za razliku od stražara u zloglasnom logoru „Partizan“ koji nisu pokušavali spriječiti vojnike da ulaze i siluju zatvorenice, neki od stražara u Srednjoškolskom centru u Foči pokušavali su spriječiti vojnike da počine ovaj zločin. Svjedokinja FWS-95 prisustvovala je sceni kada je jedan stra­žar u logoru Srednjoškolski centar u Foči bezuspješno pokušao spriječiti vojnike da uđu u dvoranu. Vojnici su mu kazali da imaju dokument koji je potpisao Dragan Gagović, koji im je dozvoljavao da uđu u zgradu i izvedu žene. U dokumentu je stajalo da je vojnicima potreban seksualni odnos kako bi im se popravio borbeni duh.[220] Svjedokinja pod šifrom FWS-48 je izjavila da su joj neki vojnici rekli da im je bilo naređeno da siluju svoje žrtve.[221]

Ovi bezuspješni pojedinačni pokušaji nekolicine srpskih stražara da spriječe zločin dodatno govore u prilog tezi da je silovanje bilo dio kampanje koja je bila kreirana za koju je izdato naređenje sa viših instanci.

Također, silovanje je na isti način izvršavano u svim okupiranim dijelovima Bosne i Hercegovine: Višegradu, Zvorniku, Brčkom… Roy Gutman piše: „Prema navodima mladih žena, silovatelji su sa žrtvama raspravljali o silovanju kao o zadaći koju moraju obaviti. Žene kažu da su mnogi od muškaraca povećavali „odlučnost“ uzimanjem bijelih tableta, koje su ih, čini se, stimulirale“.[222]Tvrdnja muškaraca da su postupali prema naređenjima bila je potvrđena kad je stigla nova skupina paravojnih snaga, odanih Vojislavu Šešelju. Žene kažu da su zapovjednici iz one prethodne skupine pokušali zaštititi žene iz Brezova polja od Šešeljevih sljedbenika tako što su im rekli da su one već silovane.[223]

Također, analiza načina masovnih silovanja koja su vršena u istočnoj Bosni i u drugim dijelovima Bosne Hercegovine pokazuje da se radi o zajedničkim karakteristikama. Prvo su silovane obrazovane žene i žene iz bogatijih porodica, a članovi porodice zatvoreni u istom logoru tjerani su na incest. Kampanja silovanja izvodila se istovremeno u različitim dijelovima Bosne i Hercegovine, i bila je dio agresije okupacije. Mnoga silovanja dešavala su se u zvaničnim koncentracionim logorima.[224]Profesorica prava Catherine MacKinnon nema sumnji da su silovanja koja su nad Bošnjakinjama i Hrvaticama vršile srpske snage bila dio genocidne kampanje:

„To je silovanje do smrti, kao dio masakra, silovanje da se ubije i da se žrtva natjera da poželi da je mrtva. To silovanje je instrument nasilnog protjerivanja, s ciljem da žrtve natjeraju da napuste svoje domove i da nikad ne požele da se vrate. To silovanje se izvodi da bi se vidjelo i da bi se o njemu čulo: silovanje kao spektakl. To silovanje se izvodi s ciljem da se podijeli zajednica, raspadne društvo, uništi narod. To je genocidno silovanje“.[225]

Da je silovanje Bošnjakinja u Foči bilo organizirano u političkom i voj­nom vrhu bosanskih Srba, pokazuje i priznanje o krivici Dragana Zele­novića koji je optužen za silovanje. Zelenović je 17. januara 2007. godine priznao krivicu za silovanje Bošnjakinja u Buk Bijeloj u Foči, uključujući i silovanje petnaestetogodišnje djevojčice. Zelenović je također priznao si­lovanja velikog broja žena u fočanskoj gimnaziji, sportskoj dvorani „Par­tizan“, te u Karamanovoj kući. Zelenović je priznao da je učestvovao u mučenju, premlaćivanju i izgladnjivanju zatočenica.[226] Puni tekst Zeleno­vićevog priznanja nije dostupan javnosti, međutim, Zelenović je tokom is­pitivanja od strane sudskog vijeća morao objasniti i zbog čega se dugo od međunarodne pravde krio u Rusiji. Odgovorio je: „Oni su mi organizirali put u Rusiju i nabavili pasoš“.[227] Iako sudije nisu zahtijevale da Zelenović precizno odgovori ko su oni, ostalo je da se sluti da li su vlasti u Republici Srpskoj bile umiješane u njegov bijeg. Tekst njegovog punog priznanja, koji se još uvijek usaglašava, možda će donijeti ovaj odgovor. Bila bi to još jedna zvanična potvrda da vlasti u Republici Srpskoj nisu bile umiješane samo u organiziranje masovnog silovanja Bošnjakinja, već da su i u miru nastavile negirati taj zločin i štititi silovatelje.

Međutim, Bošnjakinje su iz najmonstruoznije kampanje izašle sa že­ljom da svjedoče o pretrpljenom bolu. Jedan od razloga što silovanje do ICTY-ja nije bilo kodificirano međunarodnim pravom jeste i to što mnoge žrtve silovanja odbijaju biti svjedoci, a često i priznati da su bile žrtve, tako da zločin silovanja ostaje tamna brojka ne samo u ratu, već i u miru. Može se, dakle, reći da za sudski presedan procesuiranja silovanja kao među­narodnog ratnog zločina pravna praksa u najvećoj mjeri može zahvaliti žrtvama koje su odbile da prihvate iracionalnu krivicu koju im je nametalo tradicionalno patrijarhalno naslijeđe.

  • 6       FOČA: SILOVANJE KAO DIO GENOCIDNE KAMPANJE 
  • 6.1    Silovanje kao ratni zločin, zločin protiv čovječnosti i genocid – historijski osvrt 
  • 6.2    Fočansko „ponavljanje povijesti” 
  • 6.3    Silovanje u koncentracionim logorima u Foči 
  • 6.4     Naredbe o silovanjuknjiga NA DRINI GENOCID.jpg

     

    iz knjige NA DRINI GENOCID, ISTRAŽIVANJE ORGANIZIRANOG ZLOČINA U ISTOČNOJ BOSNI, Edina Bećirević, Buybook, Sarajevo, 2009. Knjiga predstavlja adaptiranu doktorsku disertaciju pod naslovom „Genocid u istočnoj Bosni 1992-1993. god.: srpski politički, vojni i socijalni projekat“, koja je 24. 3. 2008. god. odbranjena na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.

    priredio:Kenan Sarač
    fotografije: flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik

Nestale osobe u gornjem Podrinju, koje obuhvata općine Foča, Čajniče, Kalinovik, Rogatica, Rudo, Višegrad i Goražde /podaci Instituta za nestale osobe (INO) BiH/

 

masovne-grobnice
Kada je riječ o gornjem Podrinju, koje obuhvata općine Foča, Čajniče, Kalinovik, Rogatica, Rudo, Višegrad i Goražde, glasnogovornica Instituta za nestale osobe (INO) BiH Lejla Čengić
kaže da su u ovoj regiji prijavljene 3.783 nestale osobe, od čega je 3.615 osoba posljednji put viđeno 1992. i to uglavnom u maju i junu.

koncentracioni logori u Foči.jpg

– Najveći broj nestalih je na području Foče, gdje je nestalo 1.566 osoba. Do sada je pronađeno i identificirano 960, a traga se za 606 žrtava. Procent identificiranih u Foči je 61 posto – navodi Čengić.

logori

Nestale osobe na području gornjeg Podrinja pronađene su u brojnim pojedinačnim i masovnim grobnicama. U mnogim slučajevima riječ je o spaljenim objektima uključujući porodične kuće, prirodnim jamama i pećinama.

kpz2

– Također, jedna od najznačajnijih ekshumacija na ovom području je ekshumacija posmrtnih ostataka iz jezera Perućac 2010. godine, za vrijeme remontnih radova na hidroelektrani Bajina Bašta, kada je ekshumirano 396 posmrtnih ostataka, od čega je do sada identificirana 161 nestala osoba – podsjeća Čengić.

izvor:FENA

Foča gori – oslobađanje grada od muslimana/Bošnjaka (1992) (video)

OPLJAČKANI, POPALJENI I PORUŠENI GRAD. PRIČE IZ POHARANE FOČE…JEZIVO…
Kompletna stara Čaršija od Trga do Kasarne “Šerif Lojo” (za one koji ne znaju sjedište TRO “Perućica”) priždivena/zapaljena – smetala im orijentalna kultura , pola naselja Aladža i pola naselja Donje Polje, dijelovi Gornjeg Polja, Tabaka, Šukovac, a i Čohodar mahala SVE popljačkano, a onda i popaljeno na desetine, stotine kuća…
Pobijeno, poklano i protjerano stanovništvo. Zloglasni logori. Silovanja i maltretiranja…Popaljena sela…NESTALI.Masovne egzekucije i masovne grobnice. Primarne, sekundarne, tercijarne…Porušene džamije, mektebi, nacionalni spomenici…

VIDEO:
Foča gori – oslobađanje grada od muslimana/Bošnjaka (1992)
https://www.facebook.com/kenan.sarac.39589/videos/g.131554163664449/335901756764748/?type=2&theater

Foča 1992 godine

***********

priredio:Kenan Sarač