Lokalitet Tuneli Miljevina kod Foče : Nastavljena ekshumacija, nađeni nekompletni skeleti

 

Ekshumacija na lokalitetu Miljevina-tuneli, na području općine Foča

Ekshumacija na lokalitetu Tuneli Miljevina kod Foče, nastavljena je i danas.

Glasnogovornica Instituta za nestale osobe (INO) BiH Lejla Čengić kazala je Feni da su danas ekshumirani dijelovi ljudskog skeleta, te da je riječ o nekompletnim posmrtnim ostacima.

“Ekhumacija na ovom lokalitetu, koja je počela 14. jula, nastavlja se i sutra. Bit će pretražen kompletan lokalitet kako bi se utvrdilo da li se u ovoj masovnoj grobnici nalazi još posmrtnih ostataka ubijenih žrtava”, kazala je Čengić, podsjećajući da su do sada iz ove masovne grobnice ekshumirani uglavnom kompletni posmrtni ostaci pet žrtava.

ekshumacije - ilustracija

Ekshumacijom, po naredbi Suda BiH, rukovodi Tužilaštvo BiH.
Posmrtni ostaci su nakon ekshumacije prevezeni u Centar za obdukciju i identifikaciju u Goraždu gdje će biti izvršena sudskomedicinska i kriminalističko-tehnička obrada i uzeti koštani uzorci kako bi se na temelju DNK analize utvrdio identitet pronađenih žrtava.

 

_ _ _ _ _

NAKON PRONALASKA JOŠ JEDNE MASOVNE GROBNICE KOD FOČE : Kuća mrtvih bez imena – Centar za obdukciju i identifikaciju Goražde
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/18/nakon-pronalaska-jos-jedne-masovne-grobnice-kod-foce-kuca-mrtvih-bez-imena-centar-za-obdukciju-i-identifikaciju-gorazde/

Miljevina kod Foče : OTKRIVENA JOŠ JEDNA MASOVNA GROBNICA
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/17/miljevina-kod-foce-otkrivena-jos-jedna-masovna-grobnica/

Lokalitet Tuneli Miljevina kod Foče : Nastavljena ekshumacija, nađeni nekompletni skeleti
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/19/lokalitet-tuneli-miljevina-kod-foce-nastavljena-ekshumacija-nadeni-nekompletni-skeleti/

 

 

NAKON PRONALASKA JOŠ JEDNE MASOVNE GROBNICE KOD FOČE : Kuća mrtvih bez imena – Centar za obdukciju i identifikaciju Goražde

 

Još jedna masovna grobnica, koja je krila posmrtne ostatke pet žrtava posljednjeg rata, otkrivena je nedaleko Foče, u mjestu Miljevina, u Tunelima.

Ekshumirani posmrtni ostaci, prevezeni su u Centar za obdukciju i identifikaciju Goražde.
Ekshumacija na tom lokalitetu bit će nastavljena i u narednim danima, a pretraživanje će se izvoditi i ručno, i mašinski.

Kuća mrtvih bez imena – Centar za obdukciju i identifikaciju Goražde
Tu se odvija najteži dio posla – identifikacija žrtava, tu počinje i završava svaka nada.
Ni dvadeset pet godine nakon genocida u Foči, proces traženja osoba nestalih u posljednjem ratu u Fočanskom kraju, nije završen.
Mnoga djeca,sestre,majke,rodbina dvadeset i više godina traže kosti sinova, kćeri, muževa, braće, rođaka po masovnim grobnicama, po njivama, livadama, šumama…
Nažalost mnogi su već otišli u mezare, a da istinu o svojim nestalim nisu saznali.

hiljadu grobnica u fočanskom kraju 1992. - 1995. _ 012

hiljadu grobnica u fočanskom kraju 1992. - 1995. _ 011

hiljadu grobnica u fočanskom kraju 1992. - 1995. _ 010

 

priredio:Kenan Sarač

_ _ _ _ _

NAKON PRONALASKA JOŠ JEDNE MASOVNE GROBNICE KOD FOČE : Kuća mrtvih bez imena – Centar za obdukciju i identifikaciju Goražde
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/18/nakon-pronalaska-jos-jedne-masovne-grobnice-kod-foce-kuca-mrtvih-bez-imena-centar-za-obdukciju-i-identifikaciju-gorazde/

Miljevina kod Foče : OTKRIVENA JOŠ JEDNA MASOVNA GROBNICA
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/17/miljevina-kod-foce-otkrivena-jos-jedna-masovna-grobnica/

Lokalitet Tuneli Miljevina kod Foče : Nastavljena ekshumacija, nađeni nekompletni skeleti
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/19/lokalitet-tuneli-miljevina-kod-foce-nastavljena-ekshumacija-nadeni-nekompletni-skeleti/

Miljevina kod Foče : OTKRIVENA JOŠ JEDNA MASOVNA GROBNICA

 

Tuneli Miljevina - masovna grobnica
Tuneli Miljevina – masovna grobnica

Na području Foče, u mjestu Miljevina-tuneli, otkrivena je masovna grobnica.

Miljevina
Miljevina

Glasnogovornica Instituta za nestale osobe BiH Lejla Čengić kazala je Feni da su iz ove grobnice do sada ekshumirani posmrtni ostaci pet žrtava. Pretpostavlja se da je riječ o civilima bošnjačke nacionalnosti ubijenim u toku proteklog rata na ovom području.

Miljevina
Miljevina

Ekshumacija na tom lokalitetu bit će nastavljena i u narednim danima, a pretraživanje će se vršiti i ručno i mašinski.

Masovna grobnica _ ilustracija
Masovna grobnica _ ilustracija

 

Ekshumacijom, po naredbi Suda BiH, rukovodi Tužilaštvo BiH.

Miljevina-tuneli - masovna-grobnica
Miljevina-tuneli – masovna-grobnica
Miljevina-tuneli - masovna-grobnica
Miljevina-tuneli – masovna-grobnica
Miljevina-tuneli - masovna-grobnica - ekshumacija
Miljevina-tuneli – masovna-grobnica – ekshumacija

 

izvor:FENA

Tuneli Miljevina - masovna grobnica _ 013

fotografije: flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik

_ _ _ _ _

NAKON PRONALASKA JOŠ JEDNE MASOVNE GROBNICE KOD FOČE : Kuća mrtvih bez imena – Centar za obdukciju i identifikaciju Goražde
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/18/nakon-pronalaska-jos-jedne-masovne-grobnice-kod-foce-kuca-mrtvih-bez-imena-centar-za-obdukciju-i-identifikaciju-gorazde/

Miljevina kod Foče : OTKRIVENA JOŠ JEDNA MASOVNA GROBNICA
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/17/miljevina-kod-foce-otkrivena-jos-jedna-masovna-grobnica/

Lokalitet Tuneli Miljevina kod Foče : Nastavljena ekshumacija, nađeni nekompletni skeleti
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/19/lokalitet-tuneli-miljevina-kod-foce-nastavljena-ekshumacija-nadeni-nekompletni-skeleti/

Je suis Foča : PATRIOTSKE LAŽE I PARALAŽE (varijacija)

Tragom nestalih…Sjećanjem protiv nestanka…

E, moja Fočo, presudi ti sama sebi za sva vremena, sa svojim jamama, grobnicama _ 008

E, moja Fočo, presudi ti sama sebi za sva vremena, sa svojim jamama, grobnicama…

Hajde više da se ne igramo mačke i miša, recite gdje su i koliko ih je? koliko puta ste premještali one koje ste ubili? Te je na jednom mjestu identifikovana lobanja, trup, dijelovi garderobe, a onda na drugom kosti ruku, nogu.. I taman, onaj očajnički smiraj porodica, bar su našli, sahranili svoje najmilije, a onda pismo o novoj DNK potvrdi.

Koliko puta pobijeni građani Foče nesrpske nacionalnosti trebaju biti sahranjeni. Koliko ćete puta više da ih ubijate!!!

E, moja Fočo, presudi ti sama sebi za sva vremena, sa svojim jamama, grobnicama _ 002

E, moja Fočo, presudi ti sama sebi za sva vremena, sa svojim jamama, grobnicama _ 005

E, moja Fočo, presudi ti sama sebi za sva vremena, sa svojim jamama, grobnicama _ 006

Pucajući u nenaoružane nevine ljude, ubijajući svoje komšije muslimane, ubivši njih 3000… što djece,što omladinaca,što djevojaka,što odraslih, što starih…takozvana republika srpska je presudila sama sebi.

E, moja Fočo, presudi ti sama sebi za sva vremena, sa svojim jamama, grobnicama _ 001

Stalna priča ko je prvi počeo je zastarjela tehnolodija…Ako hoćete istinu – vi ste počeli, i čuuuj još za neke rat nije završen, pojedinci čekaju poziv pataloške nemani za neki novi rat.

Fočo, presudila si sam sebi, ne pozivaj se i ne prozivaj ni presude Haškog tribunala, ni suda BiH za ratne zločine, ni suda tvoje historije, dok su na tvojoj ikonografiji četnici…Šta nas snađe, a Sutjeska je paradigma otporu fašizmu i fašističkim hordama.

ČETVRT STOLJEĆA NJIH TRAŽIMO _ 5501855017POZIV ZA SVE ONE KOJI ZNAJU ZA MASOVNE GROBNICE U FOČI I OKOLINI -Pomozite nam da ih pronađemo! _ 501854987Munib Mujezinović iz Ustikoline preživjeli je logoraš Kazneno-popravnog doma u Foči _ 501854981

Tu si se tek dokazala, Fočo!!! Tu si se dokazali ko si i gdje si…Ništa više ne treba reći, jer ta djela govore sa hiljadu riječi. Takoreći 3000 riječi.

Srbi su sami sebi pucali u sljepoočnicu, sami su sebi prosuli mozak.

priredio : Kenan Sarač, Sarajevo,30.06.2017.

_ _ _ _ _

ograda žilet-žica

UBILI SU ME NEBROJENO PUTA : U Foči me brutalno ubiše 3 000 puta
Piše: Merjem Erna Mušinović

” Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo. ”

…. Ubili su me nebrojeno puta. Ubijali su me planski, sistematski i organizovano u kratkim vremenskim periodima. Pojedinačno i u grupama. S
trijeljanjem i spaljivanjem.
Klanjem i mučenjem. Bombama i metcima. Davljenjem i logorima. Granatiranjem i snajperskim hicima… Etničkim čišćenjem. Silovanjem. Urbicidom. Nasilnim pokrštavanjem. Ubijanjem kulturnih, vjerski i historijskih obilježja….
Danteovim Paklom…

Ubijaju me ponovo zaboravom i negiranjem…

Ubili su me u Sarajevu oko 18 889 puta.. 1 601 put, ubili su me još kao dijete.

U Višegradu me ubiše preko 3 000 puta. Ubiše me od godinu dana. Ensar mi je bilo ime. Ubiše me i od pet godina, Elma sam se zvala, ne znam da li me se sjećaju?

U Foči me brutalno ubiše oko 3 000 puta. Nazvaše me Srbinje. Iako sam bila pod zaštitom UNESC-a, izbrisaše mi svaki trag postojanja još iz XV stoljeća.

U Ključu me ubiše preko 700 puta. Mučiše me 1 161 put samo u Manjači. Ne bi im dosta, pa me ubiše od devet mjeseci i četiri godine. Amila mi bješe ime. I Almir se zvah samo četiri godine.

U Vlasenici me ubiše i prisilno protjeraše 14 030 puta.

U Prozoru me ubiše 254 puta, a u Vitezu 514 puta.

U Brčkom me ubiše oko 3 000 puta.
U Zvorniku za samo dva mjeseca, ubiše me 800 puta. Više nisam brojala, jer dok su me
ubijali, istovremeno prisilno su me i protjerali 15 436 puta.
U Sanskom Mostu, ubiše me 800 puta. U 30 masovnih grobnica me sahraniše. Ali ja i
mrtva pričam iz Hrastove Glavice i Sasine. A moj glas se čuje iz još 28 grobnica
masovnih.
U Prijedoru me ubiše 3 173 puta. Ubiše me 102 puta kao dijete sa ” bijelom trakom” na ruci. Deportovaše me i protjeraše 53 000 puta. 200 puta, grupno, svoj put spasa završih na Korićanskim stijenama, a u Tomašici još uvijek me traže. Ne znam koliko puta će me pronaći.

U Srebrenici ubiše me više hiljada puta. 1 000 – 1 500 puta, odjednom ( grupno ) ubiše me u Kravicama samo. U Bratuncu, školi ” Vuka Karadžića”.. Deportovaše me 30 000 puta…
Ubiše me nebrojeno puta na različite načine. Grupno i pojedinačno. Kao odraslu i kao dijete. Kao muškarca i kao ženu. Ubiše me nebrojeno puta, kosti moje razbacujući od Une do Drine, od Save do mora…. Nema mjesta u BiH gdje me nisu ubili… U svakom gradu, općini, selu, zaseoku.. Ubili su me toliko puta da me nikad neće u cjelosti pronaći…
Da, ja sam mrtva! Samo čekam svoj red za sahranu, dozivajući iz masovnih grobnica, primarnih, sekundarnih i tercijarnih… Dozivam šumom bosanskih rijeka, daškovima vjetrova
šuma i planina.. Dozivam kotlinama rijeka bosanskih…. Dozivam da me sahrane svakim pedljom zemlje Bosanske..
Ubili su me nebrojeno puta. Ja samo čekam svoj red da me nebrojeno puta i sahrane…
(* samo neki podaci o ubijanju civila u periodu 1991-1995:
” Bosanska knjiga mrtvih”, podaci Haškog tribunala, te zapisi o genocidu –
Emir Ramić, član Internacionalnog ekspertnog tima Instituta za istraživanje genocida u Kanadi)
Merjem Erna Mušinović
preuzeto sa:https://www.facebook.com/photo.php?fbid=1099892300050533&set=a.383768558329581.90815.100000893193518&type=3&theater
naslov promjenio:Kenan Sarač
fotografije:flickr ekranportal13

DO SADA U BIH PRONAĐENO I IDENTIFICIRANO VIŠE OD 22.500 NESTALIH OSOBA

Navodi da se i pored značajnih rezultata i dalje suočavaju s velikim brojem nestalih, dodajući da se još uvijek traga za 7.000 nestalih osoba.

“Na području Gornjeg Podrinja rijeka Drina i jezero Perućac su jedne od najvećih masovnih grobnica na ovim prostorima. Iz jezera Perućac 2010. godine ekshumirana su 373 skeletna ostatka”, navodi Čengić.

“Među 22.500 identificiranih žrtava više od 600 su maloljetnici”, kaže Čengić.

drina-krije-tajnu-_-002

Nakon rata do danas pronađeno je i identificirano više od 22.500 nestalih osoba od oko 31.500 čiji je nastanak prijavljen kao posljedica rata u Bosni i Hercegovini.
“Oko 2.600 ekshumiranih, a neidentificiranih posmrtnih ostataka nalazi se u 12 mrtvačnica i spomen-kosturnica u BiH. Do sada je ukupno ekshumirano oko 25.000 posmrtnih ostataka, uzimajući u obzir i identificirane i neidentificirane posmrtne ostatke”, izjavila je Feni glasnogovornica Instituta za nestale osobe BiH Lejla Čengić, govoreći o aktivnostima traženja i identifikacije nestalih osoba u proteklih 25 godina, od sticanja nezavisnosti BiH.

Po njenim riječima, moguće je da neki posmrtni ostaci koji su ekshumirani i leže u objektima gdje se čuvaju posmrtni ostaci, nisu iz mandata Instituta za nestale osobe BiH, odnosno nije riječ o žrtvama iz proteklog rata.

“Dakle, pronađeno je i identificirano više od 75 posto nestalih, u odnosu na ukupan broj nestalih osoba u BiH. Ovo je veoma značajan rezultat koji nije ostvarila nijedna zemlja u svijetu nakon ratnih dešavanja”, ocijenila je Čengić.

Istaknula je da je u prvim mjesecima rata u BiH zabilježen veliki broj uglavnom civilnih žrtava, masovna ubijanja i mučenja u koncentracionim logorima.

“U julu 1992. formirana je Državna komisija za razmjenu ratnih zarobljenika koja je osim razmjena bila fokusirana i na tri kategorije nestalih osoba: osobe za koje se vjeruje da su žive, osobe za koje se smatra da su mrtve i osobe čija je sudbina nepoznata. Pored Državne komisije za razmjenu ratnih zarobljenika postojale su i Komisija za razmjenu zarobljenika Hrvatske zajednice Herceg-Bosna i Komisija za razmjenu zarobljenika i nestalih lica RS-a”, podsjeća Čengić.

Dodaje da nakon rata komisije za razmjenu ratnih zarobljenika postaju komisije za traženje nestalih osoba. Državna Komisija za razmjenu ratnih zarobljenika, u martu 1996. postaje Državna komisija za traženje nestalih osoba. Ova komisija godinu dana kasnije postaje Federalna komisija za nestale osobe, koju sačinjavaju sarajevski i mostarski ured koji su zvanično spojeni 1999. godine. Komisija za traženje nestalih i zarobljenih lica RS-a osnovana je također 1996. godine.

“Entitetske komisije su djelovale sve do osnivanja Instituta za nestale osobe BiH, koji je nastao spajanjem entitetskih komisija za traženje nestalih osoba. Institut za nestale osobe počeo je sa radom 1.1.2008. godine. Kao institucija na državnom nivou, Institut za nestale osobe BiH ima osnovni zadatak da bez diskriminacije pronađe posmrtne ostatke osoba koje su nestale u toku proteklog rata, odnosno u periodu od 30. aprila 1991. do 14. februara 1996. godine”, pojašnjava Čengić.

Naglašava da je misija Instituta pronaći nestale osobe bez obzira na njihovu nacionalnu, vjersku, etničku ili bilo kakvu drugu pripadnost i predati pronađene posmrtne ostatke njihovim porodicama kako bi ih dostojanstveno ukopale.

Čengić podsjeća da su posmrtni ostaci pronađeni u masovnim i pojedinačnim grobnicama, navodeći da je do sada otkriveno više od 750 masovnih grobnica u kojima su se nalazili posmrtni ostaci tri ili više žrtava. U nekim grobnicama pronađeno je i više stotina žrtava.

Po njenim riječima, najveće masovne grobnice pronađene su na području Donjeg Podrinja. U mjestu Kamenica, na području Zvornika, otkriveno je 13 sekundarnih masovnih grobnica iz kojih je ekshumirano 4.000 posmrtnih ostataka. Riječ je o nekompletnim tijelima, odnosno o dijelovima skeleta.

Također, dodaje da je veliki broj masovnih grobnica otkriven na području Bosanske Krajine, iz kojih je ekshumirano više od 2.000 posmrtnih ostataka. U masovnoj grobnici Jakarina Kosa 2001. godine pronađena su i ekshumirana 373 posmrtna ostataka, u masovnoj grobnici Stari Kevljani 2004. ekshumirano je 456 žrtava, a iz masovne grobnice Tomašica 2013. ekshumirano je 435 posmrtnih ostataka.

Čengić ističe da su ovo neke od najvećih masovnih grobnica koje su do sada otkrivene. Brojne masovne grobnice pronađene su u jamama, na smetlištima, zgarištima i na drugim veoma nepristupačnim, u nekim slučajevima i miniranim terenima.

“Kako vrijeme odmiče smanjuje se broj i pouzdanost informacija o potencijalnim pojedinačnim i masovnim grobnicama. Danas je veoma teško doći do novih informacija, s obzirom da je od završetka rata prošlo više od dvije decenije. Uglavnom su iscrpljene informacije preživjelih svjedoka, informacije Haškog tirbunala, informacije na temelju satelitskih snimaka, odnosno snimaka napravljenih sa zračnih platformi”, istakla je Čengić.

Po njenim riječima, trenutno Međunarodni komitet crvenog krsta/križa istražuje dokumentaciju Haškog tribunala, izjave svjedoka, izjave optuženih i osuđenih, kako bi se eventualno došlo do novih informacija o potencijalnim grobnicama, koje bi možda mogle dati rezultate u pronalasku nestalih osoba.

“Nažalost, određeni broj nestalih osoba možda neće ni biti pronađen, ali na nama je da taj broj onih koji će zauvijek ostati nestali bude što manji”, zaključila je glasnogovornica Instituta za nestale osobe BiH Lejla Čengić u razgovoru za Fenu.

FENA

_ _ _ _ _

vidi još:

Foča, 25 godina nakon genocida : JOŠ JEDNOM O NESTALIM – UBIJENIM FOČACIMA
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/11/foca-25-godina-nakon-genocida-jos-jednom-o-nestalim-ubijenim-focacima/

25 godina od GENOCIDA u Foči : SVIM FOČACIMA KOJI SU UBIJENI I KOJI NESTADOŠE TOKOM AGRESIJE NA BiH 1992. – 1995.
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/21/25-godina-od-genocida-u-foci-svim-focacima-koji-su-ubijeni-i-koji-nestadose-tokom-agresije-na-bih-1992-1995/?frame-nonce=f95a39cb8b

Žrtve Fočanskog GENOCIDA : TRAŽI SE Smail Đozo
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/25/zrtve-focanskog-genocida-trazi-se-smail-dozo/

POZIV ZA SVE ONE KOJI ZNAJU ZA MASOVNE GROBNICE U FOČI I OKOLINI : Pomozite nam da ih pronađemo!
https://focanskidani.wordpress.com/2017/03/23/poziv-za-sve-one-koji-znaju-za-masovne-grobnice-u-foci-i-okolini-pomozite-nam-da-ih-pronademo/?frame-nonce=f95a39cb8b

Neću da zaboravim! : Foča 1992. – 1995. (FOTO)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/03/13/necu-da-zaboravim-foca-1992-1995-foto/?frame-nonce=f95a39cb8b

25 godina od GENOCIDA u Foči : Tužna priča iz sela Bjeliš iz 1992.godine
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/22/25-godina-od-genocida-u-foci-tuzna-prica-iz-sela-bjelis-iz-1992-godine/?frame-nonce=f95a39cb8b

DO SADA U BIH PRONAĐENO I IDENTIFICIRANO VIŠE OD 22.500 NESTALIH OSOBA
https://focanskidani.wordpress.com/2017/03/05/do-sada-u-bih-pronadeno-i-identificirano-vise-od-22-500-nestalih-osoba/?frame-nonce=f95a39cb8b

25 godina od GENOCIDA u Foči : Na području općine Foča do sada je ekshumirano između 750 i 800 osoba, od ukupno 1.600 nestalih
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/12/25-godina-od-genocida-u-foci-na-podrucju-opcine-foca-do-sada-je-ekshumirano-izmedu-750-i-800-osoba-od-ukupno-1-600-nestalih/

FOČANSKA JE TUGA PREGOLEMA 1992. – 1995.
FOČANSKA JE TUGA PREGOLEMA  1992. - 1995.

vidi još:

FOČANSKA JE TUGA PREGOLEMA 1992. – 1995.
https://focanskidani.wordpress.com/2016/08/11/focanska-je-tuga-pregolema-1992-1995/

FOČANSKA JE TUGA PREGOLEMA 1992. – 1995. (2)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/08/11/focanska-je-tuga-pregolema-1992-1995-2/

FOČA 1992. – 1995. : Fočanska je tuga pregolema (3)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/13/foca-1992-1995-focanska-je-tuga-pregolema-3/

Bosnian Serbs convicted of rape
BBC News, Thursday, 22 February, 2001,
http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/1184313.stm

25 godina od GENOCIDA u Foči : Na području općine Foča do sada je ekshumirano između 750 i 800 osoba, od ukupno 1.600 nestalih

Na području općine Foča do sada je ekshumirano između 750 i 800 osoba, od ukupno 1.600 nestalih. Identificirano je oko 30 posto žrtava. Od osoba ekshumiranih iz jame Piljak, masovnih grobnica u Foči i površinskom kopu Rudnika “Miljevina”, samo je manji dio identificiran. Sve više članova porodica izražava nezadovoljstvo što Udruženje za traženje nestalih na području općine Foča nije ništa učinilo za njihov ukop na jednom od lokaliteta u ovom gradu. Fočaci su sada prisiljeni svoje mrtve sahranjivati na području Sarajevskog kantona…

udruzenje-za-trazenje-nestalih-optuzeno-za-nebrigu-o-ukopu
Udruženje za traženje nestalih optuženo za nebrigu o ukopu
Fočaci su sada prisiljeni svoje mrtve sahranjivati na području Sarajevskog kantona, kaže Šukalo i Budnjo: Današnja vlast ne dozvoljava zajednički ukop.(DNEVNI AVAZ,17.06.2005)

ismet-camo-ubijen-na-presjeci-kod-foce-i-kasim-mekic-cija-je-lobanja-nadena-na-obali-drine-kod-ustikoline
Ismet Čamo, ubijen na Presjeci kod Foče, i Kasim Mekić, čija je lobanja nađena na obali Drine kod Ustikoline.(DNEVNI AVAZ,28.04.2010)

ostaci-dvaju-tijela-pronadeni-su-u-ponedjeljak-u-jami-vratlo-na-lokalitetu-izmedu-foce-i-kalinovika

Ostaci dvaju tijela pronađeni su u ponedjeljak u jami Vratlo na lokalitetu izmedu Foče i Kalinovika. Riječ je o Bošnjacima, žrtvama iz 1992. godine.(OSLOBOĐENJE/FENA,02.11.2004)

Silovanje kao “kolateralna šteta”!
Zločinci i njihovi advokati, srebroljupci, imali su obraza i drskosti da traže da se prihvate njihove laži i odbrana izmišljenim alibijima!

silovanje-kao-kolateralna-steta
U Foči je 9. oktobra 2004 u organizaciji Helsinškog odbora za ljudska prava rs održana konferencija, na kojoj su visoki predstavnici Haškog tribunala prezentirali rad HT na rasvjetljavaju ratnih zlodjela…
OSLOBOĐENJE,15.10.2004

_ _ _ _ _

priredio:Kenan Sarač

 

_ _ _ _ _

vidi još:

Foča, 25 godina nakon genocida : JOŠ JEDNOM O NESTALIM – UBIJENIM FOČACIMA
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/11/foca-25-godina-nakon-genocida-jos-jednom-o-nestalim-ubijenim-focacima/

25 godina od GENOCIDA u Foči : SVIM FOČACIMA KOJI SU UBIJENI I KOJI NESTADOŠE TOKOM AGRESIJE NA BiH 1992. – 1995.
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/21/25-godina-od-genocida-u-foci-svim-focacima-koji-su-ubijeni-i-koji-nestadose-tokom-agresije-na-bih-1992-1995/?frame-nonce=f95a39cb8b

Žrtve Fočanskog GENOCIDA : TRAŽI SE Smail Đozo
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/25/zrtve-focanskog-genocida-trazi-se-smail-dozo/

POZIV ZA SVE ONE KOJI ZNAJU ZA MASOVNE GROBNICE U FOČI I OKOLINI : Pomozite nam da ih pronađemo!
https://focanskidani.wordpress.com/2017/03/23/poziv-za-sve-one-koji-znaju-za-masovne-grobnice-u-foci-i-okolini-pomozite-nam-da-ih-pronademo/?frame-nonce=f95a39cb8b

Neću da zaboravim! : Foča 1992. – 1995. (FOTO)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/03/13/necu-da-zaboravim-foca-1992-1995-foto/?frame-nonce=f95a39cb8b

25 godina od GENOCIDA u Foči : Tužna priča iz sela Bjeliš iz 1992.godine
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/22/25-godina-od-genocida-u-foci-tuzna-prica-iz-sela-bjelis-iz-1992-godine/?frame-nonce=f95a39cb8b

DO SADA U BIH PRONAĐENO I IDENTIFICIRANO VIŠE OD 22.500 NESTALIH OSOBA
https://focanskidani.wordpress.com/2017/03/05/do-sada-u-bih-pronadeno-i-identificirano-vise-od-22-500-nestalih-osoba/?frame-nonce=f95a39cb8b

25 godina od GENOCIDA u Foči : Na području općine Foča do sada je ekshumirano između 750 i 800 osoba, od ukupno 1.600 nestalih
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/12/25-godina-od-genocida-u-foci-na-podrucju-opcine-foca-do-sada-je-ekshumirano-izmedu-750-i-800-osoba-od-ukupno-1-600-nestalih/

FOČANSKA JE TUGA PREGOLEMA 1992. – 1995.
FOČANSKA JE TUGA PREGOLEMA  1992. - 1995.

vidi još:

FOČANSKA JE TUGA PREGOLEMA 1992. – 1995.
https://focanskidani.wordpress.com/2016/08/11/focanska-je-tuga-pregolema-1992-1995/

FOČANSKA JE TUGA PREGOLEMA 1992. – 1995. (2)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/08/11/focanska-je-tuga-pregolema-1992-1995-2/

FOČA 1992. – 1995. : Fočanska je tuga pregolema (3)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/13/foca-1992-1995-focanska-je-tuga-pregolema-3/

Bosnian Serbs convicted of rape
BBC News, Thursday, 22 February, 2001,
http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/1184313.stm

JAMA PILJAK KOD FOČE

DANI br. 210, 15.jun 2001.

jama-piljak-1

Jama
Dok je nad jamom, masovnom grobnicom, čovjek može još nešto i kazati, uzdahnuti, zaplakati… Kada se u nju spusti, riječi nemaju više nikakvo značenje, suze i uzdasi premali su znak patnje i užasa. U jami se samo šuti. I stoji. Što duže. Samo tako se onima koji dolje leže može bar malo nadoknaditi užasna samoća. Bar tako se učinilo novinaru Dana dok je stajao na dnu jame Piljak, okružen kostima 80 Bošnjaka – zatvorenika KPD Foča.

Neupadljivi kolski put odvaja se od glavne ceste, i dok se automobil opasno naginje čas na jednu, čas na drugu stranu, shvataš da ne vodi nigdje, vijugajući deset kilometara, izlokan i zarastao. Razmišljaš da li su shvatili da ih ovaj put vodi ravno u smrt, ustvari, morali su shvatiti da je ovo put bez povratka.

“Gospodine Mašoviću, želim da te obavijestim da je ‘92. godine u jamu Piljak bačeno 80 zatvorenika Muslimana iz KPD Foča; jama Piljak je u rejonu Maluše.” Jedina rečenica u pismu koje je, za sada anonimni, fočanski Srbin uputio Amoru Mašoviću, predsjedniku Državne komisije za nestale osobe, napisana je na dvolisnici istrgnutoj iz računske sveske, sa dvije različite olovke, jer je jedna, izgleda, prestala pisati. Pomalo nageta i krupna krivudava slova odaju nervozu autora, kao i dva retka u koja je stala adresa napisana na plavoj koverti, predatoj u pošti u Hrasnici prije pet mjeseci.

Put koji vodi do jame Piljak završava na nevelikom proplanku, koji se strmo spušta sa lijeve strane i ponovo se diže na drugoj strani, obrastao u šumu; tim putem nije moguće stići bilo gdje drugdje. U šumi je, stotinjak metara uz padinu, jama, i da nije drvene platforme izgrađene za ovu priliku, bilo bi je skoro nemoguće primijetiti.

Spuštanje Izgleda tek kao da se stijena na površini raspukla nadvoje; iz ždrijela bije najgušći mrak, izazivajući žmarce. Negdje na desetom metru spiralnog otvora, u stijeni, nalazi se oštra izbočina, pa se dno jame, čija dubina iznosi 32 metra, ne može vidjeti sa površine. Na tom trideset drugom metru je ustvari prvi sloj skeleta, dijelom pokrivenih požutjelim lišćem i granjem koje su kiše i snjegovi nanosili tokom proteklih devet godina.

Desetak metara sa svake strane jame razapete su žute plastične policijske trake. S druge strane stoje mladići u tamnoplavim uniformama specijalne jedinice RS-a, na obodu šume naoružani njemački vojnici. Unutar tog velikog četverougla nepravilnog oblika, ponad ulaza u jamu, nalazi se i jedan manji, sa brojnim žutim zastavicama pobodenim u zemlju. Pored svake zastavice stoji po jedna ili dvije čahure.

Na tom mjestu stajali su, valjda, dželati. Ubijeni, od kojih su neki, kako se kasnije vidjelo, bili vezanih ruku i nogu, nalazili su se u trenucima prije svoje smrti pored samog otvora jame. Mjesto na kojem su stajale ubice je izdignuto u odnosu na otvor jame, i onome koji tu stoji, usto naoružan, daje nevjerovatan osjećaj nadmoći, tako snažan da je moguće zamisliti kako neki od njih otvara vatru, a tijela, jedno po jedno, padaju, udaraju tupo o zidove otvora survavajući se na dno. Ubica će, ili više njih, kasnije, sa pištoljem u ruci vjerovatno, jer okolo su posijane i pištoljske čahure, proći između preostalih ljudi na površini, opaliti po jedan egzekutorski metak u potiljak, i gurnuti ih nogom nizbrdo.

Niz ljestve, osiguran na užetu, u bezdan se spušta Muhamed, noseći o rame obješenu kameru: nekoliko časaka kasnije, na TV-aparatu namještenom pored otvora vidi se i slika odozdo, sa dna jame. Kamera prati Mašovića. U kadru su samo njegove ruke, u bijelim plastičnim rukavicama, koje kopaju po mokroj zemlji, kopaju, prsti zagrebu o nešto tvrđe od zemlje, još malo raskopaju okolo, prsti uzimaju četvrtasti predmet, očiste zemlju sa njega, to je novčanik, i otvaraju ga. Kamera se primiče, unutra se, ispod providne plastike, nazire nešto, kamera se još primiče tome, vide se obrisi nečije čekovne knjižice, u vrhu piše: Privredna banka Sarajevo. Ime ispod prljave plastike je za časak čitljivo: Ekrem Hadžimuratović. Okupljenima na ulazu, od kojih se mnogi jedva drže na strmini, otme se glasan uzdah.

Malo dalje od njih, Kemo i Hamza, zavaljeni u lišće, naoružani metal-detektorom, traže čahure oko jame. Hamza prelazi detektorom po netaknutoj površini, a na svaki njegov pištavi zvuk Kemo prilazi, razgrće lišće pronalazeći sve nove i nove. “Evo još jedne pištoljske. Je l’ devet milimetara?”, pita podižući je uvis između dva prsta. “Nije, ta je 7,62”, kaže Hamza, a Kemo opet spušta čahuru, i pored nje u meku zemlju zabode još jednu žutu zastavicu. “Ne znam koliko ih ima”, veli zadihan i oznojen, “mi smo našli više od dvadeset za ovo vrijeme.” Oko same jame već ih je bilo nešto više od šezdeset, ali bilo ih je dosta i unutra, gdje su se skotrljale ili su ih nanijele padavine i vjetar.

Unutra U samoj jami temperatura je negdje oko pet stepeni iznad nule: sa svakim korakom niz metalne ljestve, pričvršćene uz jedan dio stijene, zrak je sve hladniji i memljiviji. “One su pričvršćene samo do onog bubrega”, kaže na ulazu oniži muškarac u plavom kombinezonu, “a odatle vise, nismo ih mogli pričvrstiti!” Spuštam se baš onako kako mi je kazao, pazeći da uže ne zapadne između ljestvi, koje su vezane jedna za drugu, pazeći na svaki naredni korak, držeći pogled na ljestvama. Ovo je lakše, merdevine se ne miču, ali negdje na polovini jame, poslije one izbočine, kada se otvor jame više ne vidi, ali se ne vidi ni dno, postaje neugodno. Ljestve se sve više njišu, svaki naredni korak oprezniji je od prethodnog. Odozdo dopire samrtna hladnoća, možda bih se uplašio, ali se stidim jer znam zbog čega se spuštam, slutim šta ću vidjeti na dnu i pred tim sebi ne smijem dozvoliti da se plašim.

Još jednom gledam dolje, pitajući se ima li kraja nizu ljestava, koje su sve hladnije, pa se i prsti u gumenim rukavicama skoro koče. Odozdo ipak dopire svjetlo, ali i dalje sam obeshrabren i podižem pogled prema vrhu jame. Merdevine se sada već opasno ljuljaju: jedan dio, dugačak oko tri metra, iskošen je paralelno sa stijenom, pa je moguće spuštati se samo na rukama. Odatle naniže merdevine se spuštaju u, tada mi se činilo, blagom nagibu: blagom samo utoliko što nisu postavljene vertikalno.

jama-piljak-2

Pored daske postavljene preko cijelog, nevelikog prostora na dnu, forenzičarka Eva Klonovski, pognuta nad kostima, prekopava po blatu. Sjedam na dasku i razgledam: svodovi jame, niz koju stalno curi voda, visoki su, ali je površina jame jako mala: troje ljudi, koliko nas je u tom času bilo unutra, ne može se slobodno kretati. Miris te mokre, još svježe iskopane zemlje polako prodire u nosnice; na lijevoj strani žuta, nevjerovatno očuvana cipela; tu, ispod daske, desno, gledam i, iz nekog razloga, ne užasava me – kičma zagrljena ogoljelim i požutjelim rebrima.

Eva i dalje kopa, podižući glavu tek da odgovori na poneko pitanje. “Kad bi ovdje bilo osamdeset ljudi, koliko bi debeo bio sloj tijela?” Ona se podiže i rastavlja ruke, ne više od metar. “Tijela se slegnu jedno na drugo”, objašnjava na bosanskom, sa primjetnim poljskim akcentom. Kopa po zemlji i pronalazi plastičnu kesicu. “Pogledaj, šta je ovo?”, pita i pruža mi vrećicu. Gonjen ne znam ni sam čime, uzimam taj predmet, koji je u grumenu zemlje izgubio oblik, i skidam zemlju sa njega. Ispod skorene zemlje pomalja se noktarica, njen poklopac: na žutoj podlozi ispod crne palme plešu crni muškarac i crna žena. Očistim ga do kraja, i sječivo i vadičep, i vraćam u kesu. Pružam ruke i, još uvijek sjedeći na mostiću, podižem čahuru kalibra 7,62 milimetra, gledam je, pocrnjelu, tek tako je gledam, i spuštam na zemlju. Kažu, vrijeme je da se ide. Ali, ja nisam htio ići.

Ne znam koliko sam bio dolje, ali znam da nisam htio krenuti, nisam nikad htio izaći odozdo, volio bih da su svi otišli, da sam ostao tu, sam sa tim kostima, sa lubanjama prema kojima sam osjećao takvu bliskost kakvu nikad nisam osjetio ni prema kome, kostima koje su bile tako užasno usamljene svih ovih godina.

izvor:DANI br. 210, 15.jun 2001.

10.08.2004. na lokalitetu jalovišta rudnika Miljevina : Počelo iskopavanje najveće masovne grobnice u regionu Foče

mass-grave-at-rudnik-miljevina

objavljeno:10.08.2004.
Predsjednik državne komisije za nestale osobe Amor Mašović potvrdio je kako je kod Foče otkrivena najveća do sada poznata masovna grobnica u ovom regionu. Ova, grobnica, kaže Mašović, krije vjerovatno i tijela zatvorenika koji su nestali početkom rata iz zatvora u Foči.

rudnik-miljevina-1
“Juče je bio prvi dan iskopavanja na lokalitetu jalovišta rudnika Miljevina. Otkriveni su posmrtni ostaci 21 žrtve. Pretpostavljamo da se radi o logorašima iz KPD Foča, te o onima iz skladišta baruta u Kalinoviku. Jedan dio žrtava najvjerovatnije dolazi i iz Miljevine i Jeleča. Preptostavke su da se radi o dosad najvećoj otkrivenoj grobnici na području opštine Foča, te da je broj tijela veći od stotinu. Žrtve su dovezene kamionima nakon što su likvidirane na drugim mjestima, a jedan dio je doveden iz zatvora u Foči i likvidiran na licu mjesta, ovdje na odlagalištu rudnika. Na osnovu odjeće se može zaključiti da se radi isključivo o civilima, medju dvadeset i jednom do sada otkopanom žrtvom sve su muškarci. Ekshumacija bi trebalo da potraje dvije do tri nedjelje.”

rudnik-miljevina-3
Inače, iz zatvora u Foči je početkom rata nestalo oko 350 zatvorenika koji se i danas vode kao nestali. Istraživanja kod rudnika Miljevina važna su i zbog toga što su istražitelji postojanje tijela otkrili posebnim sondama iako iskapanja poduzeta na temelju svjedočenja ranije nisu dala nikakve rezultate.

izvor:Deutsche Welle

Nestale osobe u gornjem Podrinju, koje obuhvata općine Foča, Čajniče, Kalinovik, Rogatica, Rudo, Višegrad i Goražde /podaci Instituta za nestale osobe (INO) BiH/

 

masovne-grobnice
Kada je riječ o gornjem Podrinju, koje obuhvata općine Foča, Čajniče, Kalinovik, Rogatica, Rudo, Višegrad i Goražde, glasnogovornica Instituta za nestale osobe (INO) BiH Lejla Čengić
kaže da su u ovoj regiji prijavljene 3.783 nestale osobe, od čega je 3.615 osoba posljednji put viđeno 1992. i to uglavnom u maju i junu.

koncentracioni logori u Foči.jpg

– Najveći broj nestalih je na području Foče, gdje je nestalo 1.566 osoba. Do sada je pronađeno i identificirano 960, a traga se za 606 žrtava. Procent identificiranih u Foči je 61 posto – navodi Čengić.

logori

Nestale osobe na području gornjeg Podrinja pronađene su u brojnim pojedinačnim i masovnim grobnicama. U mnogim slučajevima riječ je o spaljenim objektima uključujući porodične kuće, prirodnim jamama i pećinama.

kpz2

– Također, jedna od najznačajnijih ekshumacija na ovom području je ekshumacija posmrtnih ostataka iz jezera Perućac 2010. godine, za vrijeme remontnih radova na hidroelektrani Bajina Bašta, kada je ekshumirano 396 posmrtnih ostataka, od čega je do sada identificirana 161 nestala osoba – podsjeća Čengić.

izvor:FENA

Ne mogu razumjeti zašto naša država ni nakon 20 godina od Daytona nije napravila spisak ubijenih žrtava rata?

foca-screenshot-023

► Ne mogu razumjeti zašto naša država ni nakon 20 godina od Daytona nije napravila spisak ubijenih žrtava rata? Ovo je vaša izjava u jednom od mnogobrojnih intervjua koje ste dali povodom izlaska iz štampe knjige “Hiljadu grobnica u Bosanskoj Krajini”.To pitanje i mene proganja nekih dvadesetak godina.Možete li dati /ponuditi neka vaša zapažanja o tome?

Jasmin Odobašić: – Odgovor na ovo pitanje teško je dati, jer se zapravo i ne vidi racionalan razlog zašto žrtve nisu popisane. Zapravo tu i ne postoji normalan odgovor, ako u pitanju nisu zle namjere da se prikrije stradanje Bošnjaka.Svaka normalna država po okončanju sukoba prvo popiše žrtve, a u našem slučaju to nije urađeno ni 20 godina poslije Dejtona.Danas ima ima vrlo malo Bosanaca ili ih zapravo i nema koji znaju koliki je tačan broj poginulh ili ubijenih u Bosni i Hercegovini u vrijeme agresije 1992-1995. godine.

Ako to neznaju obični ljudi neshvatljivo je da to neznaju ili neće da znaju historičari, profesori, političari, novinari, a posebno ,,naučne institucije“ koje su od Dejtona do danas potrošili ogromne novce, a popis nisu napravile.
– Znajući da do danas 20 godina poslije Dejtona niko nije objavio tačne evidencije : o ukupnom broju ubijenih,nestalih osoba, o broju do sada pronađenih, o broju još uvijek nepronađenih osoba, spiskove do sada nađenih grobnica, žena, djece …
Sjetio se ja Meše Selimovića i njegove poruke : ,,da svi ostavimo pero i mastionicu za svjedoka“ i to je jedan od razloga što sam sačinio ovu knjigu.
Postavimo sami sebi pitanje kakva je mogla da bude sudbina naše tužbe pred Međunarodnim sudom u Hagu, Krivičnim tribunalom ili drugim institucijama ako smo im po njihovim zahtjevima za spiskovima dostavljali te spiskove nekompletne, netačne ili sa naznakom ,,oko …” ubijenih.
Naša draga Bosna je zemlja apsurda. U njoj su prvo popisivali materijalne stvari: srušene ili oštećene kuće, uništene automobile, polupane prozore, opustošene vikendice, odvedenu stoku, a nikad nisu popisali ljude.
Kada IDC i gospodin Mirsad Tokača ulože ogroman napor i prikupe oko 100 000 ubijenih ljudi nađu se na brisanom prostoru, pretrpe napade i od države i ljudi koji sebe nazivaju naučnicima, demografima i slično.. upravo onih koji su bili plaćeni i morali da završe ovaj posao. Pozivaju se na nenaučan pristup, nekompletnost podataka itd. Postavljam pitanje: je li lakše dovršiti spisak IDC-a u kome po mojoj procjeni fali oko 20% žrtava ili nas ostaviti bez ikakvih podataka?
Bolje je imati bilo kakav spisak nego doći u situaciju da se počne licitirati sa brojem kao npr. sa Jasenovcem. Jasenovac jeste najveće stratište Srba, ali upravo zbog nedostatka spiskova zavisno od toga ko govori Srbi ili Hrvati procjene se kreću od 70 000 do 700 000 žrtava Srba,Jevreja,Cigana, a naučno dokazanih 1400 Bošnjačkih žrtava niko i ne pominje.

_ _ _ _ _

Razgovor o knjizi “Hiljadu grobnica u Bosanskoj Krajini” i još ponečemu…sa autorom knjige Jasminom Odobašićem.
razgovarao:Kenan Sarač
Objavljeno: 25. septembra 2015.
cijeli razgovor možete pročitati na:
Razgovor o knjizi “Hiljadu grobnica u Bosanskoj Krajini” i još ponečemu…
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/25/razgovor-o-knjizi-hiljadu-grobnica-u-bosanskoj-krajini-i-jos-ponecemu/

 

Foča gori – oslobađanje grada od muslimana/Bošnjaka (1992) (video)

OPLJAČKANI, POPALJENI I PORUŠENI GRAD. PRIČE IZ POHARANE FOČE…JEZIVO…
Kompletna stara Čaršija od Trga do Kasarne “Šerif Lojo” (za one koji ne znaju sjedište TRO “Perućica”) priždivena/zapaljena – smetala im orijentalna kultura , pola naselja Aladža i pola naselja Donje Polje, dijelovi Gornjeg Polja, Tabaka, Šukovac, a i Čohodar mahala SVE popljačkano, a onda i popaljeno na desetine, stotine kuća…
Pobijeno, poklano i protjerano stanovništvo. Zloglasni logori. Silovanja i maltretiranja…Popaljena sela…NESTALI.Masovne egzekucije i masovne grobnice. Primarne, sekundarne, tercijarne…Porušene džamije, mektebi, nacionalni spomenici…

VIDEO:
Foča gori – oslobađanje grada od muslimana/Bošnjaka (1992)
https://www.facebook.com/kenan.sarac.39589/videos/g.131554163664449/335901756764748/?type=2&theater

Foča 1992 godine

***********

priredio:Kenan Sarač

 

Foča 1992. – 1995. : Ekshumacije i dani sjećanja na žrtve genocida u Foči

ne zaboravite nas

Priča i istina o genocidu u  Foči 1992. – 1995. izašla je na mnogo veći nivo nego što je bila prije nekoliko godina. Priča o golgotama bošnjačkog naroda Foče obišla je čitavu planetu, što govori o tome da svijest muslimana/bošnjaka o njihovom stradanju raste. A Bošnjaci Fočaci se nisu umorili od traganja za istinom o zločinima u Foči i okolini.

Oko ovih stvari ne bi trebalo biti kompromisa, jer novinski članci, feljtoni, knjige, video zapisi, haški optuženici, optuženici pred bh sudovima, sudionici pogroma i progona, logoraši, silovani,  neće prestati sa pričom, dok se ne pronađu kosti ubijenih. Tada će se porodice žrtava i Bošnjaci koji žive na ovim prostorima osjećati kao pravi građani ove države.

Negiranje holokausta se ne smije napisati nigdje niti objaviti bilo gdje, kada takav status budu imali Bošnjaci kada su u pitanju zločini nad njima biće sigurni da se oni neće ni ponoviti.

focanske-ekshumacije-3

Kao poslije ‘42. tako i poslije ‘92. godine Bošnjaci su spremni da pruže ruku i da i dalje dijele isti životni prostor.

Međunarodni dan nestalih 2016

Bošnjacima nedostaje više samopoštovanja i hrabrsti a Srbima da se odreknu Njegoša, Pavla Đurišića, Draže Mihajlovića. Mi se moramo boriti i uspjeti da kultura pamćenja zaživi.

DA SE NE ZABORAVI : FOČA,GREBAK,FOČANSKA BRIGADA (foto i video)

Agresija i Odbrambeno-Oslobodilački rat 1992-1995, Historija BiH

grebak-1992-001

Put preko Grebka

Tokom ratnih godina od 1992. do 1994. godine put preko Grebka bio je jedini put preko za dostavljanje lijekova i hrane stanovništvu opkoljenog Goražda. Borci Armije RBiH uspjeli su osigurati “Put života” Goražde – Grebak – Igman – Trnovo – Pazarić uz pomoć jedinica Goražda i 1. Fočanske (slavne) viteške brigade AR BiH.

prva-focanska-brigada-2

Grebak i danas predstavlja simbol teškog perioda stanovništva Goražda i borbe za opstanak i ravnopravnost. Preko Grebka prema procjenama prešlo je 30.000 ljudi koji su našli spas u slobodnim teritorijama RBiH, ali i drugih zemalja Evrope.

Na putu preko Grebka mnogi civili su ubijeni iz zasjeda ili su život izgubili umirući od gladi, iscrpljenosti i hladnoće.

_ _ _ _ _

182-viteska-brdska-brigada
Zašto je zaboravljena Prva fočanska viteška brigada (pismo boraca iz 2007. godine)

Grupa bivših boraca Prve fočanske viteške brigade reagirala je na nedavno održanu manifestaciju „Odbrana BiH Igman 2007“. U protestnom pismu naveli su da na pločama s imenima poginulih boraca i šehida na Velikom polju nema nijedno ime poginulih iz te brigade. Samo nekoliko kilometara dalje, na jugoistočnim padinama Bjelašnice, u julu 1993. godine vodile su se sudbonosne bitke za odbranu Bjelašnice, Igmana i prilaza Sarajevu. Za samo desetak dana tu je poginulo 47 boraca ove brigade, a njih 246 je ranjeno …

prva-focanska-brigada
..JER FOČACI,
ja to stalno ponavljam, drugi mi mogu naravno zamjeriti,
ali neka mi kažu protuargumente…FOČACI SU S PUŠKOM U RUCI DALI
NAJVIŠE,NAJVIŠE ŠEHIDA BRANEĆI OVU DRŽAVU BiH NA RAZLIČITIM TAČKAMA BiH.
FOČAKA JE POD PUŠKOM U RUCI POSTIGLO ŠEHADET NI MANJE NI VIŠE NEGO DVIJE HILJADE (2000). ONDA KADA JE SARAJEVO BILO PRED PADOM I KADA SU SE POVLAČILE BRIGADE ZA BRIGADOM SA IGMANA ODNOSNO SA BJELAŠNICE NA PROSKOKU SAMO ZA JEDAN DAN JE DVADESET SEDAM FOČAKA POSTIGLO ŠEHADET…

_ _ _ _ _

...a  kako ćeš tek razlikovati čovjeka i vuka 1

STRADANJE FOČAKA 1992. – 1995.

U periodu 1992. – 1995. FOČAKA JE STRADALO (PREMA NEKIM IZVORIMA): 2700 je ubijenih civila i 2000 u redovima AR BiH. MEĐUTIM , ni ti podaci NISU RELEVANTNI – SMATRA SE DA JE MNOGO VIŠE UBIJENIH!!! Na samim sastavcima gdje je sada bazen i malo više uz Drinu gdje se gradi hotel/motel je doveženo šlepera i šlepera nastradalih i tu zakopano…Foča je i sinonim za ratna silovanja. Prema nekim podacima oko hiljadu žena (djevojčica,djevojaka,udatih žena,majki,nena) je silovano, mada ni ti podaci nisu relevantni – jer se smatra da je bilo mnogo više silovanih…Kroz logore je prošlo oko 2000 zatvorenika, od kojih je većina i ubijena…

FOČA 1992
Na žalost, za nekima se još uvijek traga. BARATA SE CIFROM OD 800, A VJEROVATNO I VIŠE NESTALIH/ JOŠ NEPRONAĐENIH/ ŽRTAVA GENOCIDA…

_ _ _ _ _
VIDEO:
vrijeme kazivanje pamćenje Grebak 1993. bajram na Grebku

VIDEO:
Grebak ‘92 – da se ne zaboravi

VIDEO:
Osman Đuderija, čovjek koji je kineskim bestrzajnim topom sa ramena uništio tenk.
Proskok 20.07.1993.

VIDEO:
Grebak 1992

VIDEO:
Grebak – 1992 – 2011 – 2014

_ _ _ _ _

priredio:Kenan Sarač

fotografije:flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik

Uz Dan nestalih 30.08. : U BiH se traga za više od 7.000 nestalih osoba

U Bosni i Hercegovini se traga za više od 7.000 nestalih osoba – kazala je glasnogovornica Instituta za nestale osobe BiH Lejla Čengić u razgovoru za Fenu, povodom 30. augusta – Međunarodnog dana nestalih osoba.

Gdje su naši najmiliji - Nisveta Skejović

Od ukupnog broja nestalih osoba 34.964 koji su prijavljeni u Centralnoj evidenciji nestalih, do sada su, navela je, ekshumirani posmrtni ostaci više od 25.000 nestalih. Na temelju DNK analize utvrđen je identitet 14.792 osobe, a na temelju klasične metode, odnosno metode prepoznavanja, identificirane su 8.192 osobe.

– Više od 3.000 ekshumiranih posmrtnih ostataka nije identificirano i nalazi se u 11 centara za obdukciju i identifikaciju u BiH – kazala je Čengić.

UBIJENI SU,JER SU BILI DRUGAČIJI...

Ističe da je proces traženja nestalih osoba u fazi kada je teško doći do pouzdanih informacija o potencijalnim lokacijama grobnica.

– Sigurno je da postoje na desetine neotkrivenih masovnih grobnica i stotine pojedinačnih, ali u ovom trenutku nemamo informacija gdje se one nalaze. Kako bi se ubrzao proces traženja nestalih osoba, zajedno s Međunarodnom komisijom za nestale osobe (ICMP), u proteklom periodu zatraženo je od Haškog tribunala da se dostave satelitski snimci – navodi Čengić.

Podsjeća da je masovna grobnica na smetljištu u Kozluku, na području Zvornika, otkrivena u decembru prošle godine na temelju satelitskih snimaka. Kaže da će u narednom periodu biti provjereno još nekoliko informacija, a riječ je o satelitskim snimcima.

FOČA 1992

Uporedo s procesom traženja nestalih osoba, u toku je revizija mrtvačnica i centara za obdukciju i identifikaciju gdje se čuvaju ekshumirani neidentificirani posmrtni ostaci. Dosad je završena revizija u mrtvačnicama u Mostaru, Nevesinju, Goraždu i Komemorativnom centru u Tuzli, a u toku je revizija u prosekturi Gradskog groblja Visoko. U narednom periodu revizija će biti izvršena i u ostalim objektima.

Cilj revizije je, naglašava Čengić, utvrditi stvarno stanje u ovim objektima i pokušati doći do identiteta posmrtnih ostataka koji nisu identificirani.

– U ovim objektima nalazi se oko 3.000 neidentificiranih posmrtnih ostataka – ističe glasnogovornica Instituta za nestale osobe BiH.

Po njenim riječima, osnovi razlog zbog kojeg su posmrtni ostaci neidentificirani je nedostatak uzoraka krvi s kojima bi se uporedili uzeti koštani uzorci žrtve. U nekim slučajevima ubijene su kompletne porodice i nema ko dati krv, u nekim slučajevima žrtva nije imala živih bližih srodnika, a postoje i slučajevi gdje porodice nisu dale krv.

1992..The decomposing bodies of murdered civilians dumped in the river, some tied together with barbed wire. Many of the dead came from the Foca
Drina River, near Gorazde, Bosnia. 1992

Takođe, navodi Čengić, postoji i vjerovatnoća da je ovako veliki broj ekshumiranih, a neidentificiranih posmrtnih ostataka uzrokovan greškama pri klasičnoj metodi identifikacije. Pojašnjava da klasična metoda podrazumijeva identifikaciju posmrtnih ostataka na temelju vizuelnog prepoznavanja. Uglavnom se prepoznaju dijelovi odjeće i obuće, identifikacioni dokumenti koji su pronađeni uz žrtve, lična karta ili druge iskaznice s osobnim podacima, predmeti, nakit, ali i na temelju upoređivanja podataka prije i poslije smrti.

– Treba imati u vidu činjenicu da klasična metoda ima viši stepen tačnosti ako se primjenjuje nedugo nakon smrti. U slučajevima kada je nakon smrti do trenutka ekshumacije i identifikacije proteklo više godina postoji veća vjerovatnoća da je došlo do grešaka pri ovoj metodi identifikacije – naglašava Čengić.

Foča - Gdje su naši najmiliji

Napominje da je dosad utvrđeno samo nekoliko slučajeva pogrešnih identifkacija, “ali nije isključeno da postoji znatan broj pogrešnih identifikacija koje do sada još nisu utvrđene“.

Podsjeća da se klasična metoda primjenjivala do 2001. godine i na temelju ove metode identificirane su 8.192 nestale osobe.

– Ukoliko je ekshumirana osoba pogrešno identificirana klasičnom metodom i ukopana pod pogrešnim imenom stvara se dvostruki problem. Pordica koja je preuzela i ukopala pogrešno identificirane posmrtne ostatke uglavnom nije dala krv, što je i razumljivo jer su smatrali da su pronašli posmrtne ostatke svojih članova i nema potrebe da daju krv. Međutim, u tom slučaju ne može doći do DNK podudaranja ukoliko se naknadno pronađu posmrtni ostaci ili su već ekshumirani i u nekoj su od 11 mrtvačnica u BiH – pojašnjava Čengić.

Dodaje da, s druge strane, porodica koja još nije pronašla posmrtne ostatke svojih članova, iako je dala je krv, ne može pronaći njihove posmrtne ostatke. U ovim slučajevima ne može doći do DNK podudaranja, jer su ti posmrtni ostaci već ukopani pod pogrešnim imenom i prezimenom.

Čengić kaže da, ukoliko se utvrdi da je došlo do greške pri klasičnoj identifikaciji, ona se ispravlja i posmrtni ostaci se predaju porodici žrtve kako bi bili ukopani pod stvarnim, a ne pogrešnim identitetom.

U narednom periodu planirano je da se uzmu uzorci krvi i od porodica koje su identificirale posmrtne ostatke svojih srodnika na temelju klasične metode, a nisu dali krv.

– Na taj način bi se mogle utvrditi greške pri klasičnoj metodi identifikacije, jer bi se uzeti uzorci krvi uporedili s posmrtnim ostacima koji leže u mrtvačnicama kao neidentificirani – navodi Čengić.

Kada je riječ o Centralnoj evidenciji nestalih osoba koja sadrži podatke o 34.964 prijavljene nestale osobe, u toku je proces verifikacije prijavljenih nestalih osoba. Do sada je verificirano 20.667 nestalih osoba.

nestali - ubijeni nisu brojke

Čengić ističe da je verifikacija nestalih osoba neophodan postupak i da će BiH nakon završenog procesa verifikacije imati “jedinstvenu istinu o svim nestalim osobama i to na nivou države“. Svaka nestala osoba će imati dosije i u elektronskoj i u štampanoj formi.

Verifikacija podrazumijeva postupak provjere identiteta nestale osobe u okviru svih raspoloživih evidencija koje su se vodile ili se vode u BiH, kao i provjeru vjerodostojnosti podnesene prijave o nestanku osobe.

– Od 34.964 nestale osobe do sad je utvrđeno da nemaju svi status nestalih. U određenom broju slučajeva utvrđeno je da su prijavljene osobe žive i takvih je do ovog trenutka verifikacije 911. Porodice su u trenutku prijavljivanja, a riječ je uglavnom o periodu trajanja rata, smatrale da su njihovi srodnici nestali jer nisu imali nikakvih informacija o njihovoj sudbini. Međutim, kada su se pojavili živi prijavitelji o tome nisu obavijestili institucije (komisije) kojima su ih ranije prijavili kao nestale – naglašava Čengić.

cvijet za one kojih više nema

Takođe, dodaje da postoje i slučajevi gdje su prijavljene osobe preminule i poznata su i obilježena mjesta ukopa. Ovi slučajevi takođe nisu u nadležnosti Instituta i ovakave prijave kao i prijave živih osoba nalazit će se nakon završenog procesa verifikacije u registru brisanih prijava.

U Centalnoj evidenciji nestalih osoba vode se registri otvorenih i zaključenih slučajeva.

– Postoje i slučajevi spornih prijava koji se dodatno provjeravaju i trenutno je potrebno provjeriti više od 2.000 podnesenih prijava. BiH će nakon zavšenog procesa verifikacije imati potpunu i preciznu bazu podataka o svim nestalim osobama u našoj zemlji. Stoga je napor da se kreira jedinstvena baza podataka neophodan, važan i dugotrajan. Veoma je malo država u svijetu koje nakon oružanog sukoba imaju precizne evidencije o svim nestalim osobama, a BiH će nakon završenog procesa verifikacije biti jedna od njih – zaključila je Čengić.

(Fena)

fotografije: flickr ekranportal13

 

– vidi i :

30.08. – DAN NESTALIH – /čitaj: DAN UBIJENIH/ (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/08/24/30-08-dan-nestalih-citaj-dan-ubijenih-foto/

30.08. – DAN NESTALIH – /čitaj: DAN UBIJENIH/ (foto)

UBIJENI SU,JER SU BILI DRUGAČIJI....jpg

30 august – Obilježavanje međunarodnog dana nestalih…
…nasilno odvedenih i ubijenih naših sugrađana,koji su mučki ubijeni u agresiji
i genocidu na naš grad i našu BiH 1992-1995 god. od strane bivše JNA,tzv:VRS
i srbočetničkih paravojnih formacija. (Zijad Čusto)

Gdje su naši najmiliji - Nisveta Skejović
TRAŽE SE!
UBIJENI SU,A NIKOME NISU ZLO ČINILI…
UBIJENI SU,JER SU BILI DRUGAČIJI…
UBIJENI SU,ZATO ŠTO SU BILI NEMOĆNI I NENAORUŽANI…UBIJENI SU,JER SU BILI MUSLIMANI!!!
NJIH SU SRBI POBILI,A NIKADA NISU ODGOVARALI!!!

nestali - ubijeni nisu brojke

cvijet za one kojih više nema.jpg

Čaki - profesor - umjetnik - ljudina.jpg

Foča - Gdje su naši najmiliji

Pomozite nam da ih pronađemo

Međunarodni dan nestalih

Foča - Dont forget

fotografije:flickr ekranportal13/fb Putnik Namjernik

priredio:Kenan Sarač

 

– vidi i :

Uz Dan nestalih 30.08. : U BiH se traga za više od 7.000 nestalih osoba
https://focanskidani.wordpress.com/2016/08/28/uz-dan-nestalih-30-08-u-bih-se-traga-za-vise-od-7-000-nestalih-osoba/

FOČA 1992. : KP Domske priče – priča o Saninu Krdžaliji iz Goražda, deportovanom iz Crne Gore

 
Zgrada KPD – Foča. Mladić , koji se vidi na snimku napravljenom 1992 godine je Sanin Krdžalija, star 22 godine, rođen u Goraždu. Ubrzo je odveden i ubijen. Pronađen je u masovnoj grobnici Piljak kod Foče. Njegova majka Sejda Krdžalija, sjeća se trenutka kada ga je vidjela posljednji put živog. Bilo je to u Herceg Novom , nakon što su Sanina, zajedno sa desetinama drugih Bošnjaka, deportovali iz ovog grada natrag u Bosnu.

Zgrada KPD – Foča. Mladić , koji se vidi na snimku napravljenom 1992 godine  je Sanin Krdžalija,  star 22 godine, rođen u Goraždu.

„On je sjedio do prozora u autobusu i pogledao me i pokazao rukom prema mojim očima, pokazujući mi da ne plačem i da će sve biti u redu“, priča Sejda.

Sanin je nakon toga odvezen u KPD-Foča. Sejda je godinama tragala za bilo kakvom informacijom o njegovoj sudbini. Nakon što je sa kćerkom, stigla u Makedoniju, odlučila je produžiti za Španiju jer je čula kako su navodno u toj zemlji viđeni neki od zarobljenika KPD-Foča. U tamošnjim medijima, javno je govorila o onome što se dešava u Bosni. U to vrijeme nije ni slutila, kako će proći godine, dok ne sazna pravu istinu. Ona je stigla istoga dana kada je njena unuka slavila prvi rođendan. O tom danu Sejda kaže:“ Zazvonio telefon. Ja se javi. Zovu iz Centra za identifikaciju i kažu ovdje je vaš sin, identifikovali smo njegov DNK. Sve mi se srušilo.

Sanin je sahranjen u mezarju blizu porodične kuće.

Inače, KPD-Foča, samo je jedna u nizu lokacija na kojima su pravljeni ratni zločini. Između ostalog, u ovom gradu vršena su sistemska silovanja na stotine Bošnjakinja, uključujući i maloljetnice. Čuvena Karamanova kuća i hala Partizan, podsjetnik su na stravične zločine .

Foča je jedan od nekoliko gradova obuhvaćenih optužnicom za genocid u sudskom procesu protiv Radovana Karadžića. Procjenjuje se kako je u perodu od 1992 -1994 u ovom gradu ubijeno blizu 3 hiljade osoba, a desetine hiljada ih je protjerano sa svojih ognjišta.

VIDEO:
Sanin Krdžalija, star 22 godine, rođen u Goraždu

izvor:ftv

priredio:Kenan Sarač

U toku je Kampanja prikupljanja krvnih uzoraka za identifikaciju (video)

 

U toku je Kampanja prikupljanja krvnih uzoraka za identifikaciju.
Institut namjerava u okviru kampanje u period od 2017-2019. Godine prikupiti krv za DNK, od onih porodica, koje su izvršile identifikaciju skelta I ostataka klasičnim metodom, odnosno putem uzoraka odjeće I predmeta.
Zamisao je da se od 8200 porodica, prikupe uzroci krvi, kako bi se na dodatan način, potvrdila identifikacija.
Amor Mašović, direktor Instituta za nestale osobe gostovao je u Sarajevskom jutru.
Govorio je o problemima sa kojima se susreću porodice u postupcima traženja nestalih I ubijenih, novim aktivnostima Instituta, te o pokušajima pojedinaca iz Republike Srpske, da iskopavanjima sa grobalja pokušaju napraviti ravnotežu u broju ubijenih u ratu 92- 95.

U toku je Kampanja prikupljanja krvnih uzoraka za identifikaciju

U toku je Kampanja prikupljanja krvnih uzoraka za identifikaciju

Institut namjerava u periodu od 2017-2019. godine prikupiti krv za DNK, od onih porodica, koje su izvršile identifikaciju skeleta I ostataka klasičnim metodom, odnosno putem uzoraka odjeće I predmeta.
Zamisao je, da se od 8200 porodica, prikupe uzroci krvi, kako bi se na dodatan način, potvrdila identifikacija.
Time bi se, smatra Mašović identifikovalo preostalih 2500 ostataka, koji se nalaze u mrtvačnicama u BiH. Pola od ovog broja, vjerovatno ne pripada žrtvama iz proteklog rata, nego se radi o, kako je kazao, historijskim slučajevima.
Govoreći o Sarajevu, naglasio je da su se iskopavanja vršila i na groblju Lav, te da ti ostaci nikada nisu identificirani, iz prostog razloga, jer se ti ljudi ne smatraju nestalima, nego su , vjerovatno umrli i sahranjeni u normalnim okolnostima. Njih, zapravo niko ne traži, naglašava Mašović.
Ove postupke ljudi uključenih u eksumacije i traženje nestalih iz eniteta RS, obrazlaže željom, da se opravdaju izjave političara koji su svojevremeno govorili o brojci 10 hiljada ubijenih Srba u Sarajevu tokom 92-95.
Pogledajte kompletan razgovor.

Masovic : U postupku trazenja nestalih, genocid u kontinuitetu

izvor:tvsa

BiH 1992. – 1995. : ČINJENICE O GENOCIDU

ČINJENICE O GENOCIDU U BROJKAMA

masovna grobnica        652
– broj poginulih Bošnjaka iznosi više od 200.000 a od toga preko 22.000 djece;

– broj ranjenih: 240.000, od toga 52.000 djece;

– broj hendikepiranih 100.600, od toga preko 4.000 djece;

– broj raseljenih: 1.225.000, u preko stotinu zemalja širom svijeta;

– broj raseljenih unutar BiH iznosi 850.000;

lutka

– broj silovanih žena, 40.000;

– broj silovanih muškaraca, nepoznat

– broj nestalih lica: 53.600, od toga 28.420 iz Srebrenice i Žepe;

– broj sela koja su potpuno uništena: 475;

– broj gradova koji su okupirani: 61;

– broj koncentracionih logora (u BiH. Srbiji, CG i Hrvatskoj): 397

MI NISMO ZABORAVILI GENOCID

– broj oštećenih i do temelja porušenih objekata islamske materijalne i sakralne kulture i civilizacije: mezaristani, turbeta, tekije, kutubhane, hamami, bezistani, imareti, musfirhane, sahat-kule, džamije, medrese, sebilji, karavan-saraji i hanovi prelazi cifru od 1.200 od čega samo džamija: 618.

– procenat ukupnog uništenog stambenog fonda je oko 36%

– Samo u Srebrenici je za sedam dana, jula 1995.g., ubijeno i odvedeno 10.748 ljudi (uglavnom muškaraca), a ostatak Bošnjačkog stanovništva je protjeran.

Gorazde -  Sacco - Panel2

– uništen je skoro sav stočni fond;

– opljačkani su brojni industrijski pogoni;

– uništene i opljačkane privatne kuće i zgrade, broj nepoznat;

– gruba procjena: agresijom na R BiH (1992-1995) pričinjena štetu iznosi oko 300 milijardi dolara….

MI SMO...

NEZNANJE JE NAJVEĆI DUŠMANIN SVAKOG INSANA !!!

 

fotografije:fb PutnikNamjernik/flickr ekranportal13/focanskidani

priredio:Kenan Sarač

FOČA 1992. – 1995.: Zločini i zločinci / Zločincima nema ko da sudi (arhiv 2004.)

FOČA 1992. – 1995.: Zločini i zločinci / Zločincima nema ko da sudi (arhiv 2004. godina)

dokumenti    1992 - 1995
—————–

Zločincima nema ko da sudi

Na području fočanske općine pronađeno je i ekshumirano oko 800 tijela. Najnovijim otvaranjem dviju grobnica, ali i pronalaženjem još nekoliko lokaliteta čije će tajne uskoro biti otkrivene, traganje za nestalim moglo bi biti završeno. Slijedi identifikacija i – dženaza

Masovna grobnica u Budnju: Dosad je pronađeno 76 tijela
“Čekamo vaskrsenje mrtvih”, piše na spomeniku-križu postavljenom prije pedesetak godina nasred livade u fočanskom selu Budanj. Razlog: partizani su u Drugom svjetskom ratu, u Četvrtoj ofanzivi, upravo na tom mjestu imali konačni obračun sa četnicima istočne Bosne, kojih je tada pobijeno, navodno, oko hiljadu. Njihova tijela su pobacana u ponor ispod Budnja.

Savršenu tišinu oko spomenika narušava zvuk bagera koji kopa pedesetak metara dalje – Federalna komisija za nestale upravo otvara treću jamu. U dosadašnje dvije pronađeno je 76 tijela fočanskih Bošnjaka koji se od ‘92. vode kao nestali. Prema prvim informacijama, pretpostavlja se da bi u ovoj masovnoj grobnici mogao biti pronađen veći broj Fočaka, Bošnjaka koji su na početku rata bili zatvoreni u KP Domu, te da će ovo biti dosad najveća pronađena grobnica na području fočanske općine.

Tražim oca i brata

Dok stoji pored grobnice nekadašnjeg površinskog kopa Rudnika “Miljevina”, Šefik Brković kaže: “Tražim oca i brata.” Došao je iz Mostara čim je u novinama pročitao da je u grobnici pronađena lična karta njegovog oca Hasana (1938.). “Odveden je 1992. iz naše kuće u Điđevu, zajedno sa mojim mlađim bratom Ekremom (1968.), u KP Dom. Od tada, godinama pokušavamo da ih nađemo. Samo da se to već jednom završi, da ih sahranimo”, kaže Šefik dok mu pogled luta preko grobnice.

Druga lična karta pronađena u ovoj grobnici glasi na ime Fadila Divjana, inžinjera koji je na početku rata pobjegao u Crnu Goru, ali su ga tamošnje vlasti izručile fočanskim Srbima, koji su ga vratili i zatvorili u KP Dom. Sve dosad se vodio kao nestao.

Prema svjedočenjima preživjelih Bošnjaka, kroz logor u KP Domu, od otvaranja 17. aprila 1992. do 10. oktobra 1994., prošlo je oko 800 Fočaka – uglavnom onih koji su ostali u svojim kućama, vjerujući da im se neće desiti ništa loše i da će im komšije Srbi pomoći.

Iz KP Doma je razmijenjeno 248 Bošnjaka, a još 314 odvedeno na razmjene, nakon kojih im se izgubio svaki trag?! Prema tvrdnjama porodica, u logor su odvedena 63 lica koja se vode kao nestala i nikad i nisu dovedeni u KP Dom, a 38 Bošnjaka je ubijeno na najsvirepije načine – strijeljanjem, premlaćivanjem i klanjem na drinskom mostu.

“Gledali smo kroz prozor naše ćelije, Džafer Kovač i ja, kad su u prostoriji za ispitivanje drvenim palicama, šakama, nogama i gumenim kablovima tukli Nurku Nikšića, Kemu Dželilovića, Muniba Veiza i Džemu Vahidu (oni su bili među najuglednijim Fočacima, prim. aut.). Lično sam vidio kad su Muniba Veiza, Mustafu Kulogliju, Halima Konju i Kemu Dželilovića tukli drvenim palicama i šakama. Čuli su se jauci… Nakon toga pucnji – šest puta”, ispričao je jedan preživjeli logoraš, dalje se sjećajući: “Znam da je tu noć padala kiša. Poslije pucnjave sam vidio Milenka Burila koji je nosio ćebad. Gurao je leševe na ćebad… Dragan Popržen, također zatvoren sa nama, poslije ove noći mi je pričao da je on prao krv i čistio ćeliju, te da je Munib Veiz bio saradnik Đulimana u aferi ‘Fočatrans’, zbog čega je i ubijen.”

logor-drina-211

Krvavi Vidovdan

Munib Veiz je bio fočanski trgovac, jedan od onih ljudi koje je poznavao skoro kompletan grad. Istina je da je bio prijatelj i sa Đulimanom, nekadašnjim direktorom “Fočatransa”. Ubijen je, prema svjedočenju preživjelih, uoči Vidovdana 1992., kada je likvidirano još tridesetak Bošnjaka – izvedeni su i zaklani ili ustrijeljeni na drinskom mostu.

Bošnjaci su iz logora odvođeni na radove. Dvije grupe, u kojima je bilo po tridesetak dobrovoljaca – oni koji su izlazili “na rad” imali su bolju hranu – odvedene su, navodno, na branje šljiva. Za njih se više nikad nije čulo. Grupa od tridesetak ljudi odvedena je na goraždansko ratište – bili su živi štit o kome danas nema ko da svjedoči: oni koji nisu poginuli u unakrsnoj vatri, strijeljani su da bi šutjeli. Nisu rijetkost bile ni pojedinačne egzekucije…

Otkako je pronađena prva masovna grobnica na području Foče, postoji ideja da se u ovom gradu održi zajednička dženaza, te da se žrtvama izgradi memorijalni centar. Ideju podržava Udruženje građana, ali i fočanske vlasti, što nam je potvrdio Lutvo Šukalo, predsjednik Skupštine opštine Foča, koji tvrdi da protiv takve ideje nema ništa ni sadašnja srpska vlast. Ukoliko se slože porodice, u Foči će se klanjati zajednička dženaza za sve žrtve pronađene na području Miljevine.
(BH Dani)


01

Krvoproliće u Miljevini

A gdje je Haag?

Brico Mujo Kunovac cijeli svoj život je proveo u Miljevini. Svi su ga znali, jer malo je onih koji bar jedanput nisu bili u njegovoj radnji. U porodičnoj kući je živio sa suprugom, sinom, snahom i dva unuka, koja su neposredno pred rat trebala krenuti u školu. Petog maja 1992. nakon napada na Poljici (iznad Jeleča, na putnom pravcu Kalinovik – Miljevina) kod Kunovaca je došlo šest članova porodice njegove snahe iz Jeleča.

Istoga dana je “minolovac” (kamioni koje su vozili Bošnjaci, a koji su išli ispred srpskih kako ovi ne bi naletjeli na minu) prošao, a kamion pun vojske naletio na minu. Poginulo ih je 40. Nakon toga je u Foči proglašena trodnevna žalost.

Među nastradalima je bio i Mićo Vuković, zet Blagoja Eleza, koji je bio bliski rođak Pere Eleza, samozvanog srpskog vojvode i najozloglašenijeg četnika na tom području. Mićin brat Ranko je odmah nakon nesreće otišao u kuću Muje Kunovca i odveo ih sve u Tunele, putni pravac Foča – Miljevina (dva dana prije masovne grobnice na Miljevini, otkrivena je i masovna grobnica u Tunelima, dosad je pronađeno 36 tijela), i pobio.

Još jedan brat Ranka Vukovića, Luka, poginuo je, a on je uhvatio Aliju Kibrića i natjerao ga da mu pokaže gdje je Luka ukopan. Svjedoci tvrde kako je potom Aliji odsjekao glavu i nabio je na kolac pored mjesta gdje je Luka ubijen.

Danas Ranko Vuković živi u Foči i smatra se organizatorom šverca između Crne Gore i Foče.

Inače, komandant tzv. Miljevinske čete bio je Pedo Trivun – trenutno u bjekstvu u Srbiji. Naredbodavac likvidacija Bošnjaka na Miljevini bio je predsjednik SDS-a Miljevine – Pavle Elez. I tadašnji komandir stanice policije, a današnji penzionirani policajac Mićo Olović, prema svjedočenju preživjelih, počinio je nekoliko zločina: navodno je učestvovao u ubistvima Murisa Hrbinića, Hamida Muhovića, Ahmeta Ramovića i jednog romskog djeteta, u mjestu Mitrovo Vrelo 6. juna 1992. Pored ovoga, Olović je 9. juna naredio da tadašnji rezervni sastav policije u Miljevini, u kome su bili i Aleksa Marković i Rade Drašković, dovede u stanicu policije 36 Bošnjaka, sve očeve i sinove, koje je lično ispitivao, a poslije toga im se gubi svaki trag.

Miško Savić je došao u kuću po Zaima i njegovog sina Zikriju i odveo ih u KP Dom u Foči – pretpostavlja se da su ubijeni na mjestu pronađene masovne grobnice. Nakon toga se uselio u njegovu kuću i “živio” sa Zaimovom ženom Ramizom. Jednu noć se napio, odveo je na most pored miljevinskog motela, koji je visok dvadesetak metara, i bacio je. Danas Miško živi na Miljevini, sretno oženjen.

Ovo su samo neki od zločina počinjenih na području Miljevine u toku proteklog rata koji nikad nisu procesuirani.
(avgusta 2004.)


thumbnail.php(3)

Zločinci

Fočanski kreatori genocida

Ideolozima genocida u Foči smatraju Vojislava Maksimovića (bio je profesor književnosti na sarajevskom Filozofskom fakultetu), Velibora Ostojića (bivšeg ministra za informiranje u Vladi RBiH) i Petka Čančara (bio je predsjednik Vijeća općina u Skupštini BiH).

Krizni štab koji je nadzirao etničko čišćenje činili su: Miroslav Stanić, predsjednik SDS-a Foča i direktor “Trikotaže”, Radovan Mandić, ljekar, Čedo Zelović, profesor, Zdravko Begović, jedan od direktora u ŠIP-u “Maglić”, Dragan Gagović, načelnik policije u Foči, Zoran Vukadinović, do rata radio u goraždanskom SUP-u, Josif Miličić, nastavnik historije, Radojica Mlađenović, predsjednik Izvršnog odbora SO Foča, Ljubo Ninković, predratni republički funkcioner, Sekula Stanić, ljekar, Nade Radović, direktor “Temike”, i Simo Stanojević, nastavnik.

Ratni prijeki sud u Foči činili su: Rajko Bojat, predsjednik, Jelena Lela Milić, sudija, Mišo Jovičić, advokat, i Slobo Starović, automehaničar.

(Iz knjige Genocid nad Bošnjacima na području općine Foča 1992-1995; Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2004.)


Zaim Rikalo - žrtva iz fočanskog KP Doma, deportovan iz Crne Gore

Oni znaju gdje su nestali Bošnjaci

Egzekutori iz KP Doma

Prema svjedočenjima preživjelih logoraša, za nedjela u KP Domu odgovorni su:

Milorad Krnojelac (predratni nastavnik matematike), zapovjednik logora u Foči od 17. aprila 1992. do augusta 1993.

Zoran Sekulić (predartni uposlenik “Oslobođenja”), zamijenio Krnojelca na mjestu zapovjednika KP Doma.

Savo Todorović, zvani Bunda, zamjenik upravnika logora. Prije rata radio u KP Domu.

Mitar Rašević, komandir obezbjeđenja logora. Prije rata bio komandir straže u KP Domu Foča.

Rade Gagović, pomoćnik obezbjeđenja u logoru. U Foču došao iz KP Doma Zenica.

Zoran Vladičić, glavni isljednik u logoru. Prije rata bio kriminalistički tehničar u fočanskom SUP-u.

Vojislav Starović, zvani Vojo, isljednik u logoru. Prije rata bio rukovodilac kriminalističke službe fočanskog SUP-a.

Mišo Koprivica, isljednik u logoru. Prije rata bio referent kriminalističke službe u fočanskom SUP-u.

Petko Gašević, isljednik u logoru. Prije rata radio kao drvni tehničar u ŠIP-u “Maglić” i bio, kao rezervni kapetan, pomoćnik komandanta TO za obavještajne poslove.

Slavko Koroman, pomoćnik zapovjednika službe obezbjeđenja u logoru. Prije rata bio stariji stražar u KP Domu.

Milenko Burilo, najzloglasniji stražar logora. Prema svjedočenju preživjelih, predvodio je grupu stražara koja je izvršila stravične zločine nad logorašima 24., 25. i 28. juna 1992. Prije rata bio stražar u KP Domu.

Radivoje Jegdić, predratni radnik KP Doma, prvih dana napada na Foču djelovao sa “Belim orlovima”, a kasnije je bio član grupe koja je po Crnoj Gori hvatala Bošnjake i dovodila ih u logor. Sa njim je išao i Mišo Stevanović, zvani Šumar. Svojevremeno je ministar MUP-a Crne Gore Pavle Bulatović priznao da zna za ta hapšenja. U Foču je na ovaj način iz Crne Gore vraćeno 38 Bošnjaka. Samo osmorica su preživjela.

Osim njih, u KP Domu je bilo još na desetine stražara koji su čuvali logoraše.
(Prema svjedočenjima preživjelih logoraša iz KP Doma Foča)


Sanin Krdžalija

Sve mi je jasno odavno. Moj otac je mrtav, ubijen, i samo je bilo pitanje dana kada će ga pronaći. Sada je i to gotovo, ali visi u zraku pitanje na koje vjerovatno nikad neću dobiti odgovor, koje me proganja: Kako se on osjećao dok su ga vodili prema jami? O čemu je razmišljao, osjećajući smrad leševa, prije njega tu bačenih, svjestan da će za trenutak i on biti na hrpi”, govori Senad Konaković, sin Imšira (1934), prve identifikovane osobe u prije koji dan otvorenoj, smatra se, najvećoj masovnoj grobnici u Foči.

Čekanje.

Dakle, čekale su u mraku punih dvanaest godina onoga ko će ih probuditi, kosti Imširove, i drugih Bošnjaka – žrtava srpsko-crnogorske agresije na BiH, na odlagalištu jalovine Rudnika mrkog uglja Miljevina. Nije bilo uzaludno. Nikad nije. Dokumenti Imšira Konakovića su se u rudniku odmah nakon prevrtanja zemlje ukazali, pa su članovi ekspertnog tima federalne Komisije za traženje nestalih mogli i pretpostaviti o kojoj grupi “nestalih” je riječ. Nije bilo dileme. Posrijedi su bivši zatočenici KP Doma Foča. Imšir je bio šumar, i lovac. “Dva puta su ga vodili od kuće. Prvi put, prvog maja. Naravno, o 1992. godini govorim. Rahmetli brat i ja smo se ranije sklonili, i sa sobom ponijeli očevu pušku. Pištolj, koji je on legalno imao, ostavili smo. Poslije smo saznali da je tada u kuću banuo Mićo Olović, komandir stanice milicije u Miljevini, odveo oca i pustio ga, zadovoljivši se tada samo njegovim pištoljem. Petnaestak dana nakon toga došli su Jezdimir Mališ i Brane Sušić, i odvukli ga zajedno sa Fehimom Mulahasanovićem i Muradifom Musićem u stanicu milicije u Miljevini, a odatle u KP Dom Foča. Na Fehimu su se posebno iživljavali. Njegov je sin bio predsjednik ogranka SDA.” Nikad niko više nije vidio ni Mulahasanovića ni Musića. Da li su i njihova tijela pod jalovinom rudnika? Mališ i Sušić danas žive mirno, ni odkoga ometani, u Miljevini. “Majka je u kući ostala do septembra, a onda su je istjerali, i pola mjeseca, do poznatog velikog progona tamošnjih civila, živjela je sa još nekoliko porodica u dajdžinom stanu. Njega, Nasufa Barlova, ubili su prije napada na Jeleč. Izvukla je mati srećom glavu i iz Partizana, u kojem je zatvorena sa stotinama drugih žena. Bolje da ne pričam… Majka se ipak najviše potrese kada pomene Hatidžu Karović. Jadnica, šećeraš je bila, i pala je u komu. Bez inzulina, koji joj nisu htjeli dati, njoj nije bilo spasa… Umrla je. Nedavno je ekshumirana…” Na Imširovu, Hatidžinu, Fehimovu, Muradifovu sudbinu, i ne samo na njihovu, uticali su, tvrde svjedoci, pored Olovića, Mališa, Sušića, jos neki, ljudi. Gdje su oni sada Pero Elez, čije se ime neizostavno spomene u svakom svjedočenju o zločinima u Foči i Miljevini iz tog vremena, posebno o ubistvima i silovanjima djevojčica, mrtav je. Ubio je, ne htijući, samoga sebe. Na jednoj vojnoj smotri krajem prve ratne godine nespretno se okliznuo, puška je opalila, i pogodila ga, u grudi… Navodno je prebačen u Crnu Goru, gdje je, i pored ljekarske njege, izdahnuo. Pavle Elez, predratni učitelj ugostitelja, živi sada u Srbiji i Crnoj Gori, a pređe i preko granice, kad mu bude volja. Može mu se, šta god hoće. On Karlu ne interesuje. Leko Vuković, poginuo. Naravno, ni Miloša Krunića, stanovnika Miljevine, niko danas ne dira, kao ni Neđu Govedaricu, jednu od karika ondašnje civilne vlasti. To je bio i Miro Stanić, prema nekima “glava” kriznog staba, i predsjednik SDS u Foči. Pitao se za sve. Živi i on, neometan, u Crnoj Gori. Jedan od ratnih izvršilaca njegove lokalne politike tvrdi da ne dolazi u Foču, što i nema i ima veze s činjenicom da je vjerni Karadžićev jatak kada ovaj pređe bh. granicu. “Sada je Stanić slobodni strijelac, ništa ne radi izuzev što troši opljačkano”, tvrdi izvor. Priča o civilnim kreatorima zla Foče i Miljevine, čije se žrtve i ovih dana iskopavaju, ne može nikako proći bez makar ovlašnog spominjanja Velibora Ostojića, jednog od osnivača SDS, visokog dužnosnika ratne RS, a poslijeratnog ministra za izbjeglice i raseljene… Prije rata je bio lektor na TVBiH. “On je praktično u bijegu. Nigdje se javno ne pojavljuje, kreće se noću, poput zvjerke koja hoće zametnuti trag”, ističe sagovornik, podsjećajući na još jednog od tih kreatora, prof. Vojislava Maksimovića. Interesantnog, ne samo zbog svoje ideologije,  nego i zbog gotovo kolekcionarskog stava prema stanovima. “Ima ih, koliko se zna, četiri: na Palama, u Banjoj Luci, i u Beogradu… A žena mu je uspjela vratiti i onaj sarajevski”, nabraja izvor Oslobođenja, zastajući kod bivšeg ratnog gradonačelnika Foče, Petka Čančara, koji je poslije obnašao brojne ugledne funkcije. Naravno, to se moglo desiti samo u tzv. rs. I može još.

Edina KAMENICA (Oslobođenje)


LOGOR-srednjoškolski-centar-Aladža-237

Ma koliko vi želili da ste izvan toga, koliko god se zavaravali da živite u 21 vijeku, da su neke stvari iza nas, vjerujte da nisu. Tako smo i mi vjerovali, slušajući sa nepovjerenjem priče naših rijetkih preživjelih deda i nena koje su oni nemilo pričali.

To što se desilo 1992 nije ni prvi ni zadnji put. Dušmana imamo, pitanje je sada samo da li ćemo mi uvijek igrati ulogu žrtve. Da bi te neko napao, proganjao, mučio, ubijao ne treba mu tvoj pristanak. Dovoljno je da ne preduzmeš ništa na planu svoje i kolektivne lične zaštite.

Ono što je zapamćeno u mojoj porodici je da su se slična zvjerstva na opštini Foča počela dešavati još za vrijeme hajdukovanja crnogorskih uskoka u 17 vijeka od Baja Pivljanina pa nadalje. Gorile su džamije, kule i kuće u Kunovu, Igoču, Šadićima, Jeleču,… Gorile i obnavljale se. U Prvom se svjetskom ratu bježalo u muhadžerluk u Srednju Bosnu oko Travnika, Busavače, Jajca… U drugom se u muhadžerluk išlo u Posavinu, Sarajevo, Srednju Bosnu… U ovom ratu stiglo se i do stranih zemalja… I opet se vraća, jer tu smo mi svoji na svom.

Od tih ljudi koji se sad ekshumiraju, neke sam znao i lično a sa nekima sam i rodbinski vezan. Jedan je recimo izdvojen iz zbjega od 200 tinjak ljudi iz graničnog pojasa sa CG koji su pokušali spas ispod kame naći prelaskom preko granice uda bi bio vraćen iz Pljevalja sa još trojicom helikopterom u fočanski KPD. Otac mu je umro u Goraždu od tuge, izmučenosti glađu i nedostatka lijekova, za bratovu pogibiju koji je preselio na Ahiret braneći Sarajevo nikada nije ni doznao, kao ni ovaj obratno. Drugi je iza sebe ostavio djevojčicu od možda godinu dana ili toliko koja ga se kako treba ni ne sjeća. Svi su ga volili jer je bio prema svakome dobronamjeran.

Treći je veći dio svoga života irgatio po Iraku zarađujući pare kako bi školovao svoju djecu, odričući se i zadovoljstva da bude uz svoju djecu dok odrastaju.

Priča mnogo, a jedna poruka!

Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikako.

Najmlađe žrtve u zadnja dva genocida koje se još dobro pamte bile su stare svega 1 dan ili one koje su vađene iz majčinih utroba ma kako i koliko to zvjerski zvučalo, treba znati.

Najstarija je bio jedan dedo iz Slatine star 112 godina.

Preko onemoćalih, slijepih, gluhih, bolesnih, ovakvih i onakvih.

Jednostavno nije postojala selekcija niti milost. To se zove totalni i sveokupni zločin nad svim i svačim što podsjeća na nas. Zločin nad razumom, kulturom, svime što možete zamisliti.

Ako je Foča možda eklatantan primjer, takve stvari nisu zaobišle ni Prijedor, Brčko, opštine Sarajevske regije ni druga mjesta gdje se stvorio ambijent za to.

Na nama je dakle da promijenimo taj ambijent, ili je bolje nekima već da traže drugo mjesto za življenje.

Nađem li se sutra u situaciji da mi je ugrožen život, ili nekom od članova porodice ne garantujem da ću pokazivati ljudskost prema onima koji su o tome samo čitali.
(Fočak » 22/08/2004)


značenje  381

Na odlagalištu jalovine Rudnika mrkog uglja Miljevina pronađena grobnica sa nekoliko stotina žrtava, među kojima su i logoraši KP doma Foča

Amor Mašović, predsjednik Federalne komisije za traženje nestalih, izjavio je jučer za “Dnevni avaz” da je pronađena do sada najveća masovna grobnica na području općine Foča.
Radi se o lokalitetu odlagališta jalovine Rudnika mrkog uglja Miljevina, gdje je, kako se pretpostavlja, zakopano nekoliko stotina žrtava.

Pronađen dokument

– Danas oko 12 sati (nedjelja) locirali smo prve posmrtne ostatke žrtava na odlagalištu rudnika Miljevina, a ekshumacija će trajati narednih nekoliko sedmica. Vjerovatno se radi o do sada najvećoj otkrivenoj masovnoj grobnici na ovom području, o nekoliko stotina pokopanih žrtava, od kojih je dio likvidiran na ovom odlagalištu. Moguće da je većina logoraša iz KP doma Foča, a nedostaje ih oko 350, završila upravo ovdje. Danas je pronađen i jedan dokument na ime Imšir Konaković – iznosi Mašović.

Specijalne sonde

Lokalitet ove masovne grobnice otkriven je metodom koja do sada nije korištena, upotrebom specijalnih sondi. One će se i ubuduće koristiti jer omogućavaju brzo otkrivanje lokacija masovnih grobnica.
Mašović je najavio da će već danas biti nastavljeni radovi na ovoj masovnoj grobnici, kada će biti određene i njene dimenzije.

J. Š.

Privremeno obustavljene ekshumacije na Tunelima

Nakon što su evakuirani posmrtni ostaci najmanje 36 žrtava koji su pronađeni proteklih dana, privremeno su obustavljeni radovi na lokalitetu Tunela Miljevina.
– Radovi će biti nastavljeni čim veliki bager, koji je jedini sposoban za uklanjanje velikih gromada kamena i betona nabacanih na grobnicu, bude slobodan – kaže Mašović.

(avaz,avgusta 2004.)


Salčinović    001

Nuno Salčinović – žrtva zloglasnog KP Doma u Foči

SARAJEVO – Federalna komisija za traženje nestalih počela je jučer ekshumacije u masovnoj grobnici u Miljevini u kojoj se, prema podacima ove komisije, nalaze tijela oko 600 ubijenih Bošnjaka.

“Ekshumacije smo počeli na jednoj lokaciji, a prema našim istraživanjima na ovom terenu, koji je veličine deset fudbalskih igrališta, nalazi se još nekoliko lokacija na kojima su tijela oko 600 ubijenih. Mislimo da su ovdje tijela zatvorenika Kazneno-poravnog zavoda Foča, magacina Kalinovik te iz sela Jeleč i Miljevina”, kazao je Amor Mašović, predsjednik Komisije za traženje nestalih FBiH.

Članovi ove komisije jučer su pronašli tijelo uz koje su bili lični dokumenti na ime Imšir Konaković iz sela Šatorovići kod Rogatice. Tokom jučerašnjeg dana pronađeno je više tijela koja su bila pokrivena metar i pol debelim slojem jalovine iz Rudnika mrkog uglja Miljevina.

“Pronašli smo i nekoliko čahura po čemu se može zaključiti da su neki od ekshumiranih ubijeni upravo na ovom mjestu. Vjerujemo da su ovdje dovezeni i ljudi koji su ranije ubijeni. Odavno imamo informacije da se na ovom regionu nalazi velika masovna grobnica, ali tek smo nedavno uz pomoć specijalne sonde pronašli nekoliko mikrolokacija na kojima su sahranjena tijela ubijenih civila”, dodao je Mašović.

Istakao je kako su o pronalasku ove masovne grobnice obaviješteni i istražitelji Haškog tribunala koji bi tokom naredne dvije sedmice, koliko bi trebalo trajati ekshumiranje tijela iz ove grobnice, trebali prisustvovati iskopavanju tijela.

Aida Čatović, tužilac Kantonalnog tužilaštva Sarajevo, kazala je kako još ne zna imena osumnjičenih za likvidacije, ali da će istragom biti utvrđeno ko su počinioci.

“Naredbom Kantonalnog suda počela je ekshumacija, a mi ćemo otvriti istragu u kojoj ćemo utvrditi ko je odgovoran za ubistva osoba koje su ovdje sahranjene”, rekla je Čatovićeva.

Tokom prvog dana ekshumacije kamioni Rudnika mrkog uglja istresali su jalovinu rude u blizini lokacije na kojoj su pronađena tijela. Tijela su, nakon što su dovezena na ovu lokaciju pokrivena rudnom jalovinom.

“Jalovina se ne istresa tako blizu mjesta ekshumacije, ali ako to smeta, mi ćemo prekinuti s dovozom. Nisam znao da se tamo nalazi masovna grobnica iako je, istina, bilo nekih priča o tome”, objasnio je Aleksandar Goljanin, direktor Rudnika mrkog uglja Miljevina.

Tokom rata, kaže Goljanin, na čelu ovog rudnika bio je Slavko Stanković koji je preminuo prije nekoliko godina.
(avgusta 2004.)

—————–

KPZ(2)
Ekshumacija žrtava sa dvije lokacije do sada najveća masovne grobnice na području Foče i okolnih opština juče je okončana.
Pronađeni su dokumenti na ime Alija Dželil, rođen 1955.godine u Foči , i Šefik Hodžić, rođen 1950. godine u Čelebićima, opština Foča.
Naporan rad
Nakon pet dana napornog rada na odlagalištu jalovine Rudnika mrkog uglja Miljevina, Federalna komisija za traženje nestalih pronašla je ukupno 73 tijela stradalih civila . Radovi će kako je naveo predsjednik komisije Amor Mašović , biti nastavljeni u ponedjeljak.
-Očekujemo da ćemo pronaći još najmanje dvije masovne grobnice na ovoj lokaciji sa istim brojem žrtava kao i u predhodnim grobnicama – kazao je Mašović.
Pronađeni dokumenti,prema Mašovićevim riječima , ukazuju na to da su pronađeni posmrtni ostaci bivših zatvorenika KPD Foča.
-Uzimajući u obzir dokumente koje smo pronašli na lokalitetu tunela Miljevina gdje je ranije pronađeno 36 žrtava, do sada smo našli ukupno 109 logoraša KPD Foča – istakao je Mašović.
U potrazi za svojim najbližima u Miljevini je juče bio i Alija Budnjo,inače predsjednik Upravnog odbora hotela “Terme ” na Ilidži.
Kazao je da se nada da će na ovoj lokaciji pronaći Hasana i Ferida Krajčina, Murata i Nedžiba Rizvana, te Hakiju i Dževada Džinića.

Njegova zemlja
-Na zemlji koja je nekad bila u vlasništvu moje porodice sada se nalazi ova masovna grobnica. Očekujem da ću moju rodbinu ovdje pronaći. Njih 35 je 1992. godine uhapšeno i odveno u PU Miljevina i od tada im se gubi svaki trag – kazao nam je potreseni Budnjo.
Svoga brata Mehu, kojeg su zločinci protjerali iz njegovog stana u Miljevini, juče je tražio i Muhamed Čemo. Drhtavim glasom nam je kazao da je samo Božija volja bila da je on izmakao “od noža” u svom selu Kratina iz kojeg je pobjegao.
(avgusta 2004.)

—————–

priredio:Kenan Sarač

fotografije:flickr ekranportal13/focanskidani/fb PutnikNamjernik

HAVA TATAREVIĆ: PRIJEDOR JE PUN LJUDI, A MOJE DJECE NEMA MEĐU NJIMA

hava-tatarevic

 

U znak sjećanja na strašne zločine, mirnom protestnom šetnjom i okupljanjem, preživjeli Prijedorčani će sutra, 31. maja, obilježiti dan kada su prije 24 godine natjerani da oko ruku nose bijele trake, kao znak raspoznavanja nesrpskog stanovništva.

Tog 23. jula 1992. godine četnici su na oči majke Have Tatarević iz Zecova kod Prijedora, odveli od ručka njenih šest sinova i muža lokalnim putem. Tada ih je posljednji put vidjela. Hava je za svojim sinovima i mužem tragala 22 godine, a njihovi posmrtni ostaci su pronađeni u aprilu 2014. godine, u najvećoj masovnoj grobnici na ovim prostorima, u Tomašici. Ukopani su u julu iste godine. To je samo jedan u nizu zločina koji su počinili pripadnici Vojske RS-a.

Niko vrata da otvori

U znak sjećanja na strašne zločine, mirnom protestnom šetnjom i okupljanjem, preživjeli Prijedorčani će sutra, 31. maja, obilježiti dan kada su prije 24 godine natjerani da oko ruku nose bijele trake, kao znak raspoznavanja nesrpskog stanovništva. Hava Tatarević nam kaže kako će im se i ona pridružiti u mirnoj šetnji ako bude smogla snage.

-Znate da su mi vlasti RS-a jedno vrijeme obustavili 150 KM invalidnine koliko imam na sve ubijene sinove, pa su mi onda to vratili. Pitate me kako živim, pa starački, kako drugačije. Jedan dan sam bolje, drugi gore. Kada odem na pijacu da nešto kupim, Prijedor je grad pun ljudi, a moje djece nema među njima. Mogu se osloniti na svoje komšije Bošnjake, a što se tiče političara, niko me od njih ne posjećuje. Valjda nemaju vremena. Uglavnom to i ne očekujem, ali moram vam reći da mi je bilo teško prošlog Bajrama. Niko vrata da mi otvori – priča nam sa sjetom majka Hava Tatarević.

Majka Hava dan prije dženaze šestorici sinova i suprugu: Dočekala sam dan da ih ukopam

Bojažljivo smo je upitali da li ponekad prikupi snage i obiđe mezarje sinova.

-Ne mogu sama, teško mi je. Sačekam da mi dođu djeca iz inostranstva, pa s njima odem. Nisam vam se ja još vratila ovdje. Dođem u proljeće, budem preko ljeta. Evo sada ću u svom domu postiti ramazan, ako Bog da, dočekati lijepi Bajram. Konačno imam i dovoljno drva, tako da ću ostati i do hladnijeg vremena. Ali malo prije zime idem svojoj djeci u inostranstvo. Ne mogu ostati ovdje sama. Ne bih izdržala, srce bi mi prepuklo – priča nam Hava.

Govori nam kako joj je izuzetno teško palo što zločinac Radovan Karadžić nije osuđeni za genocid i u gradovima poput Prijedora, Zvornika, Višegrada…

Zločinac Karadžić

-Da je meni da pričam sa sudijama i pitam ih kako ovdje nije bio genocid? Šta je samo sa mojih šest sinova, mužem, dvjema sestrama, njihovom djecom i ostalom mojom ubijenom rodbinom? Bože dragi, puste kuće su nam ostale. Da sam izgubila jedno dijete, bilo bi previše, a ne šestericu sinova! Teško mi je i da razmišljam o tome, samo mi bude još gore. Želim vam reći da je krajnje vrijeme da se u Prijedoru izgradi spomenik ubijenoj prijedorskoj djeci kao opomena za sva vremena. Ali teško će oni pristati na to – kazala nam je na kraju našeg razgovora Hava Tatarević.

Četnici su ubili Havine sinove, Senada (1961), Sejada (1963), Nihada (1968), Zilhada (1969), Zijada (1972) i Nishada (1974). Zajedno sa njima je ubijen i njihov otac Muharem (1939).

Napisao/la ljutakrajina.net 30 Maj 2016. Objavljeno u USK

USKinfo

Ono što nikad nije napisao Enes Čengić:O krvavoj tragediji muslimanskog stanovništva

Napisao sam jedanaest knjiga, ali o krvavoj tragediji muslimanskog stanovništva napisao nisam ni riječi.

Enes Čengić (4. IV. 1926. - 17. VIII. 1994.)
Enes Čengić (4. IV. 1926. – 17. VIII. 1994.)

Svi drinski mučenici
zabilježio:Enes Čengić
Nedavno sam u zagrebačkom sjemeništu na Šalati prisustvovao predstavljanju knjige fra Ante Bakovića Drinske mučenice. Bilo mi je drago što me moj zemljak pozvao na tu svečanost, jer sam i ja, stjecajem okolnosti, jedan od svjedoka drinske tragedije.

Više stotina ljudi i uglednika pratilo je zanimljivo izlaganje autora knjige, prisutnih književnika i duhovnika. Potresno se govorilo o crnim danima i teškim vremenima bezumlja u kojima su na način neprimjeren ljudskom rodu stradale časne sestre, što ih je sudbina preko Romanije donijela na ovu krvavu rijeku. Slušajući kazivanja, čuli smo i zahtjeve da se od pape traži proglašenje ovih časnih sestara blaženim mučenicama. Neka im je čast i slava. Poklonimo se njihovoj sjeni. To su zaslužile. A ja sam se na kraju upriličene svečanosti osjećao tužnim i povrijeđenim. I da se nisam bojao pokvariti svečanost, i biti možda pogrešno shvaćen, uzeo bih mikrofon i rekao:

“Čestitam kolegi piscu na knjizi nezaborava. Ovdje sam, vjerojatno jedini prisutni svjedok drinske kobi. Govorili ste, drage moje kolege i prijatelji, o stradanju četiri časne sestre koje su život izgubile na Drini 1942. godine. Govorili ste o strahotama kojima su bile izložene, i eto o njima je i knjiga napisana, ali mi je veoma žao da nitko od vas pred auditorijem nije ni spomenuo da su te časne sestre, za koje se traži da budu proglašene blaženim mučenicama, stradale u nezapamćenom pokolju osam hiljada muslimana, koji su zajedno s njima otplovili drinskim vodama u bezdan.”

Htio sam da kažem, ali, eto, nisam. Možda će se netko naći, ako nam još to treba, tko će toplo i ljudski opisati strašnu drinsku tragediju, a ako se traži Božja milost i blagoslov, treba je tražiti za sve one hiljade nedužnih duša koje su bile osuđene da u tom dijelu Bosne budu istrijebljene.

Pišem ovo uz asocijaciju koja mi se nameće i koju ne mogu odagnati. Slušam, naime, neku večer političku TV emisiju i jednog „Junaka“ koji sav zapjenušan trubi kako četnici nikome nisu oči iskopavali, a ja sam davno vidio slučajno, nakon što su četnici najureni iz Foče, kad su narodu pokazivane, ne doduše iskopane oči, ali iščupane ljudske vilice, i to cijelu jednu kutiju takvih vilica na kojima je bio ostao još poneki zlatni zub (to je nekima pokazivao i Moša Pijade). Proljeća 1942. cijela je Foča vonjala po leševima. Vadio sam ih i ja iz Drine. Stravični su mi i danas prizori onih koje sam vidio kraj gradske klaonice na Drini, gdje sam u masi trupla prebrojao trinaest sablasno iznakaženih mladića – mojih rođaka. Među njima je bio jedan student, moj imenjak – Enes Čengić.

Cijelu tu krvavu kroniku i opustošenje Foče, koja je završetak rata dočekala s jednim dimnjakom, što je posljednji odavao da tu još netko postoji, doživio sam kao šesnaestogodišnji dječak. Napisao sam jedanaest knjiga, ali o krvavoj tragediji muslimanskog stanovništva napisao nisam ni riječi. Nisam, jer sam želio da mrak odagnaju drinski vjetrovi u nepovrat. Pa ići nam je dalje i živjeti zajedno “ne ponovilo se; ne povratilo se”.

genocid - dokument
genocid – dokument

Želio sam zapravo da novim generacijama ne trujem mladost ponorima ljudske pameti. I da im ne stavljam pod nos podatke prema kojima je u tom paklenom ratu najviše u postotku stradao zapravo muslimanski narod. Ali nekima kao da nije bilo dosta krvi, pa nove vatre raspiruju i ustrajno prekapaju po starim grobovima. Kopaju i nove. Ne znam zaista zemlju na svijetu kao ovu našu, gdje se toliko i tako ustrajno barata kostima i gdje se njima licitira. I pitam se: dokle i koliko vjekova ćemo kosti premetati?! S kojom svrhom, s kakvim političkim motivima i ciljevima. Ostavimo, zaboga, već jednom kosti na miru. Poklonimo se nevino stradalim i zadržimo ih s ljubavlju u našim sjećanjima. ( … )

I na kraju, da se opet vratimo Krleži: “Šta nam vrijedi ako se ponovo pokoljemo?” Ne vrijedi nam ništa, i opet ćemo morati živjeti jedni pored drugih. Međutim, izgleda da zov razuma koji se čuje sa svih strana, ne dopire do ušiju i savjesti onih koji nas hoće strovaliti u ponore. I na sve to ima jedna narodna: “Kad sila upre, pamet prdi.”

Zagreb, 26. svibnja 1991.
_________________________

Enes Čengić(4. IV. 1926. – 17. VIII. 1994.)
Enes Čengić, publicist i književnik (Foča, BiH, 4. IV. 1926 – Zagreb, 17. VIII. 1994). Počeo pisati kao suradnik sarajevskog Oslobođenja; od 1955. bio dopisnik, od 1971. voditelj dopisništva toga lista u Zagrebu. U novinama i časopisima objavljivao članke, komentare, reportaže, putopise i razgovore s istaknutim osobama kulturnog i javnog života. Blizak suradnik i urednik djela M. Krleže, 1981. oporučno postao doživotnim baštinikom i zaštitnikom Krležinih autorskih prava i djela. Objavio je tri knjige o B. Ćopiću (Mamino mudro magare, 1976; Ćopićev humor i zbilja, I–II, 1987), monografije o G. Krklecu (Pjesnik na srebrnoj cesti, 1979) i M. Krleži (Krleža, 1982) te dnevničke zapise o susretima i razgovorima s Krležom (S Krležom iz dana u dan, I–IV, 1985; Post mortem, I–II, 1990). Najvažniji dio njegove djelatnosti pokretanje je i izdavanje Krležinih izabranih (20 svezaka, 1973) i sabranih djela (50 svezaka, 1975–88).
_______________________________
priredio :Kenan Sarač

Razgovor o knjizi “Hiljadu grobnica u Bosanskoj Krajini” i još ponečemu…

Hiljadu grobnica u Bosanskoj Krajinirazgovarao:Kenan Sarač

Knjiga od 713 stranica,većeg formata,na čijoj naslovnici je slika mrtve majke u grobnici, tema su bosanskokrajiške grobnice, njih 1.132, od čega je 128 masovnih, 116 zajedničkih i 886 pojedinačnih.
U tim grobnicama je do sada ekshumirano 4.697 tijela: 4.006 je identificirano, pa se zna da je iz ovih jama smrti izvađeno i 136 djece, kao i 314 žena…

Hiljadu grobnica u Bosanskoj Krajini  3

 

O autoru
Jasmin Odobašić je rođen u Prnjavoru 1952. godine. Prije rata je radio više pravnih poslova, a 1992. godine u Prnjavoru ga zatječe rat te biva zatočen u logor u kojem je boravio dvije godine. Imenovan je članom Državne komisije za traženje nestalih. Ekspertni tim kojem je bio na čelu od 1996. do 2005. godine, pronašao je i ekshumirao više od 4.000 nestalih osoba. Ekshumacije je radio i izravno za Haški sud, a dvaput je na
tom sudu svjedočio protiv optuženih za ratne zločine (u slučajevima Brđanin i Krajišnik). Ostat će zabilježeno da je Jasmin jedini stručnjak koji je ekshumirao žrtve i hrvatske i srpske i bošnjačke nacionalnosti u BiH.
Autora Jasmina Odobašića znamo po mnogim važnim zadacima, a jedan od njih je traženje, pronalazak i identificiranje žrtava te procesuiranje počinilaca zločina. Odobašića poznajemo i kao šefa Odjela za opće pravne i finansijske poslove Instituta za traženje nestalih BiH. Ipak, ova je knjiga nastala bez bilo kakve pomoći spomenutog instituta, jer je sva prikupljena dokumentacija lično djelo autora ili nekih drugih institucija. Prije knjige “Hiljadu grobnica u Bosanskoj krajini 1992–1995” Odobašić je objavio još jednu knjigu slične tematike, pod nazivom “Sjaj i bijeda ekshumacija”.

Hiljadu grobnica u Bosanskoj Krajini  5

 

► Ne mogu razumjeti zašto naša država ni nakon 20 godina od Daytona nije napravila spisak ubijenih žrtava rata? Ovo je vaša izjava u jednom od mnogobrojnih intervjua koje ste dali povodom izlaska iz štampe knjige “Hiljadu grobnica u Bosanskoj Krajini”.To pitanje i mene proganja nekih dvadesetak godina.Možete li dati /ponuditi neka vaša zapažanja o tome?

Jasmin Odobašić: – Odgovor na ovo pitanje teško je dati, jer se zapravo i ne vidi racionalan razlog zašto žrtve nisu popisane. Zapravo tu i ne postoji normalan odgovor, ako u pitanju nisu zle namjere da se prikrije stradanje Bošnjaka.Svaka normalna država po okončanju sukoba prvo popiše žrtve, a u našem slučaju to nije urađeno ni 20 godina poslije Dejtona.Danas ima ima vrlo malo Bosanaca ili ih zapravo i nema koji znaju koliki je tačan broj poginulh ili ubijenih u Bosni i Hercegovini u vrijeme agresije 1992-1995. godine.

Ako to neznaju obični ljudi neshvatljivo je da to neznaju ili neće da znaju historičari, profesori, političari, novinari, a posebno ,,naučne institucije“ koje su od Dejtona do danas potrošili ogromne novce, a popis nisu napravile.
– Znajući da do danas 20 godina poslije Dejtona niko nije objavio tačne evidencije : o ukupnom broju ubijenih,nestalih osoba, o broju do sada pronađenih, o broju još uvijek nepronađenih osoba, spiskove do sada nađenih grobnica, žena, djece …
Sjetio se ja Meše Selimovića i njegove poruke : ,,da svi ostavimo pero i mastionicu za svjedoka“ i to je jedan od razloga što sam sačinio ovu knjigu.
Postavimo sami sebi pitanje kakva je mogla da bude sudbina naše tužbe pred Međunarodnim sudom u Hagu, Krivičnim tribunalom ili drugim institucijama ako smo im po njihovim zahtjevima za spiskovima dostavljali te spiskove nekompletne, netačne ili sa naznakom ,,oko …” ubijenih.
Naša draga Bosna je zemlja apsurda. U njoj su prvo popisivali materijalne stvari: srušene ili oštećene kuće, uništene automobile, polupane prozore, opustošene vikendice, odvedenu stoku, a nikad nisu popisali ljude.
Kada IDC i gospodin Mirsad Tokača ulože ogroman napor i prikupe oko 100 000 ubijenih ljudi nađu se na brisanom prostoru, pretrpe napade i od države i ljudi koji sebe nazivaju naučnicima, demografima i slično.. upravo onih koji su bili plaćeni i morali da završe ovaj posao. Pozivaju se na nenaučan pristup, nekompletnost podataka itd. Postavljam pitanje: je li lakše dovršiti spisak IDC-a u kome po mojoj procjeni fali oko 20% žrtava ili nas ostaviti bez ikakvih podataka?
Bolje je imati bilo kakav spisak nego doći u situaciju da se počne licitirati sa brojem kao npr. sa Jasenovcem. Jasenovac jeste najveće stratište Srba, ali upravo zbog nedostatka spiskova zavisno od toga ko govori Srbi ili Hrvati procjene se kreću od 70 000 do 700 000 žrtava Srba,Jevreja,Cigana, a naučno dokazanih 1400 Bošnjačkih žrtava niko i ne pominje.

► Kako ste došli na ideju da napravite jedan ovakav projekat – jednu ovako kompleksnu knjigu?

Jasmin Odobašić: – Svjestan da se u Bosni i Hercegovini crna historija prečesto,ponavlja:
– da se vrlo malo ljudi studiozno bavi rezultatima agresije na BiH,
– da nam milioni relevantnih dokumenata trunu po kojekakvim podrumima, ormarima,tavanima, počesto samo za to da ih ne bih objavio, onaj drugi
– znajući da se zbog ličnih sujeta ovakva knjiga može objaviti samo bez učešća i dokumentacje institucija koje su formirane i plaćene da dokazuje istinu.
Razlog za pisanje ove knjige je i činjenica da su u Bosanskoj krajini i Hrvati žrtve istog agresora, počesto pronađeni u posebnim ili zajedničkim grobnicama sa Bošnjacima što zauvijek ukazuje na predratni duh.Toleranciju i suživot i istu sudbinu. Završili su u zajedničkim grobnicama kao što su i živjeli, a to je upravo ono, što je agresor želio da uništi.
Razlog za pisanje ove knjige je i činjenica da nam se svakodnevno poput kukavčijeg jajeta u ruke ,,stavlja” gumica koja briše ponajviše našu Bošnjačku istinu, a sve u stilu zaboravite nedavnu prošlost radi vaše budućnosti. Kao da je moguće budućnost graditi na lažnim činjenicama o prošlosti.
Razlog za pisanje ove knjige je i činjenica da se u Bosni stalno nudi neka uvozna lažna vaga koja uvijek izmjeri kako su ovdje eto svi podjednako krivi i što je još gore podjednako odgovorni što je naravno besmislica.
Da nisam shvatio koliko je za Bošnjake opasno gotovo pogubno svakodnevno ponekad i nemoralno pozivanje na zaborav i oprost prije dobijanja istine i pravde ne bih ja još dugo u ruke uzeo pero i mastionicu za svjedoka.
Zar nije bilo sramotno i ljudski neprihvatljivo tražiti od Krajiških majki Have Tatarević i Halime Ibrahimagić da jedna zaboravi šest ,a druga pet ubijenih i sakrivenih sinova. I muževe sa kojima su tu djecu rodile.
A jedna je čekala 15 ,a druga 22 godine da im se djeca nađu i ukopaju.
Ova knjiga je odbrana od zaborava tih licemjernih kvazimirotvoraca i njihovih djelovanja koje nas vodi u nestanak.
Znao sam da će knjiga srušiti laži prije svega Srpskih političara o navodnim nestalim, a ,,živim” osobama na biračkim spiskovima, o onima koji kao…tajno žive širom svijeta, a nikad se nikom ne javljaju i slično.
Ja sam znao da će ova knjiga u potpunosti razbiti glupost koju desetljećima naturaju prvo strani,a potom domaći kvazimirotvorci i kvazifilozofi u stilu ,, Tamo u onoj Bosni i Hercegovini treba miriti sve sa svima, svakog sa svakim”.
Ova knjiga svojim sadržajem i podacima glasno poručuje:,,Gospodo u Bosni, a tako i u Krajini ne treba miriti sve sa svima,treba miriti tu žrtvu genocida i izvršioca genocida.”
Gledajući ove razloge moramo se zapitati koliko smo u ovom trenutku daleko od kolektivne amnezije i od novog genocida.

► Možete li nam navesti neke od rezultata vašeg istraživačkog rada?

Jasmin Odobašić: – Dana 27. 7. 1994. sa porodicom sam razmjenjen na Vlašiću iz srpskih logora. Već 1. 10. 1994. imenovan predsjednikom Komisije za razmjenu ratnih zarobljenika pri Ministarstvu odbrane BiH, gdje sam radio do 30. 3. 1996. kada sam imenovan u Državnu komisiju za traženje nestalih pa u Federalnu komisiju za nestale pa sve do danas u Institut za nestale osobe BiH. što znači da sam u procesu traženja 21 godinu .
U periodu od 1996. do 2004. ekspertni timovi sa kojima sam radio pronašli su i ekshumirali više od 4 000 nestalih osoba.
Ekshumirao sam velike grobnice Stari Kevljani (456 tijela), Jakarina kosa (373 tijela), Hrastova glavica (126 tijela), Lisac (54 tijela) Tomašica (24 tijela) učestvovao u ekshumacijama 16 prirodnih jama dubine do 80 m, iz kojih je izvađeno više od 500 tijela.
Radio sam prve ekshumacije u susjedim državama Srbiji i Hrvatskoj (Sremska Mitrovica 122 tijela i Cetingrad 6).
Uvidom u sudske zapisnike date u knjizi ”Hiljadu grobnica u Bosanskoj krajini” sve ovo je lahko provjeriti.
Zbog najboljih rezultata u traženju nestalih 18.11.2004 pa sve do danas povučen sam u kancalariju i nije mi dozvoljeno da pronađem nijedno tijelo. Istovremeno je rasformiran i tim sa kojim sam radio.Oni koji su to uradili postigli su cilj proces traženja u Krajini sveden je na minimum.
U julu 2007. imao sam tri referata na međunarodnom kongresu IAGAS-a u Sarajevu. Govorio na otvaranju kongresa Međunarodne asocijacije istraživanje genocida IAGS od 3. do 12. jula 2007. u Sarajevu.

Ekshumacije 22 radio direktno za Haški tribunal.

Dva puta protiv ratnih zločinaca (Brđanin, Krajišnik) direktno svjedočio u Tribunalu.
Jedini  u BiH ekshumirao i muslimanske i srpske, hrvatske i ostale žrtve isključivo iz osjećaja humanosti.

Na poziv Jevrejskog muzeja holokausta i Fintboone univerziteta u Sent Luisu održao pet tribina o genocidu u BiH.

Pri radu na traženju nestalih kontaktirao sa stotinama članova porodica nestalih osoba, svjedocima zločina, a ponekad i sa izvršiocima zločina.
Bio sam član Komisije za utvrđivanje sudbine komandanta odbrane Žepe pukovnika Avde Palića. Pronašao i ekshumirao njegovo tijelo 12. 11. 2001. godine.Tada se utvrdila bruka da ICMP nije osam godina izvršio identifikaciju i da je tijelo ležalo u prosekturi u Visokom.
Zbog ovog slučaja velikih negativnosti,malverzacija,namjerne opstrukcije i razvalačenja procesa traženja nestalih i grešaka u identifikaciji, objavio sam knjigu ”Sjaj i bijeda ekshumacija” koja je dovela do toga da se počnu otklanjati neke od ovih negativnosti.
Zbog ove knjige i činjenice da je slučaj Avdo Palić potvrdio sve navode iz nje čelnici Instituta i ICMP u montiranom procesu daju mi otkaz – optužba verbalni delikt !!!
Kao i uvijek u životu montaže i laži se razbijaju od istinu pa se to desilo i ovaj put. Sud Bosne i Hercegovine donio tri presude u moju korist kojima sam vraćen u Institut i nastavlo borbu protiv ,,prodavača magle“ i dokazivanju istine o agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Rezultat toga je i ova knjiga.
► Prema istraživanju koje ste proveli, koji su veći problemi i izazovi s kojima se bore ljudi koji su preživjeli genocid u Bosni i Hercegovini?

Jasmin Odobašić: – Pored svih egzistencijalnih problema , napada, prijetnji, ubistava,premlaćivanja,diskriminacije u svim oblicima,ovi ljudi sreću se i sa drugim. Jedan od najtežih problema ovih ljudi je činjenica da ni 20 godina od Dejtona mnogi od njih još uvijek nisu pronašli svoje najmilije . U ratu je najveći broj onih koji nestaju mimo vlastite volje, a najčešće nestanak neke osobe istovremeno znači i njenu smrt.
Problem nestalih osoba je jedan od najvećih u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini i sa moralnog, ljudskog, a posebno političkog aspekta. Zato i čudi što je ovo pitanje koje je za porodice nestalih najvažnije u životu, sa aspekta odnosa pojedinaca i institucija apsolutno marginalizirano. Institucije se zavisno od potreba često pojave sa podatkom da u Bosni i Hercegovini fali još ,,oko“ 8 000-10 000 nestalih osoba. Ako bi svakog od tih nestalih osoba tražilo ili žalilo samo po 4 člana porodice onda je to 40 000 ljudi koji svake sekunde,minute,sata,dana,mjeseca,godine… žale i čekaju. A oni često kažu da je neizvjesnost i čekanje gore od istine da je njihov najmiliji ubijen. Često se želje ovih ljudi svode samo u dvije. Da nađu svog nestalog i da mu mogu uputiti molitvu.
Svaki političar koji priča o dobrim rezultatima u procesu traženja pokazuje samo licemjerje i cinizam prema ovim porodicama. Ko može ovim ljudima pričati o dobrim rezultatima kad je od Dejtona do danas za 20 godina. pronađeno tek 2/3 nestalih. Budućnost je još i gora. U poslednje 2-3 godine pronađe se oko 200 tijela godišnje što znači da će se preostalih 10 000 nestalih tražiti narednih 50 godina. Kome će se tražiti kad je smrt svakodnevno brža od želje živih za pronalaskom njihovih nestalih.

► Koliko se život Bosanaca koji su prošli traumu rata poboljšao i da li ti ljudi žive,ako se može tako reći, imalo opuštenijim i sretnijem životu?

Jasmin Odobašić: – Odgovor na ovo pitanje će dobiti svako onaj ko zna gledati, a da ne mora ništa pitati.
Dovoljno je proći kroz naše bosanske gradove.Toliko nam ljudi bježe od ,,dobra „ koje su dobili poslije genocida da su nam gradovi prazni. U gradovima Federacije u noćnim satima ponekog od tih ljudi i sretneš, a u RS ne srećeš nikoga. Prisjetimo se samo 1996, 97,98: nove raznobojne fasade u većim gradovima gutale su milione,a povratničke kuće ni danas nemaju najobičnijeg krova. Neki od tih žrtava imaju sreću da smo im pronašli njihove nestale pa mogu da učenjem fatihe bar malo smire dušu,a onda se počesto vraćaju u crnu svakodnevnicu i čekaju nove izbore kada će ih se političari sjetiti doći da kupe njihov glas za kravu,ovcu,koku, frezu i nešto slično. Užasno se osjećam kada dođem u sredine gdje sam nekada tražio nestale potražim ljude koji su tada bili sa mnom i pomagali mi i utvrdim da je najveći broj njih ili pod zemljom ili razbacani od Kanade do Novog Zelanda. U to vrijeme npr. u Kozarcu je bilo 24 000 povratnika,a sada ih nema ni trećina.
Kakav to spokojan život mogu imati ljudi koje u RS svakodnevno napadaju,skrnave
džamije,sijeku šume otimaju jezik, ubijaju nacionalne osobenosti, a u Federaciji ih se sjete samo pred izbore.
► Knjiga “Hiljadu grobnica u Bosanskoj Krajini 1992.-1995.” je poziv svima koji su u mogućnosti da na isti način pomognu da se sazna istina o genocidu izvršenom u Sarajevu, Foči, Višegradu, Brčkom, Bijeljini, Zvorniku, Bratuncu, Nevesinju, Kalinoviku i brojnim drugim gradovima u kojima se traga za brojnim žrtvama.
Po vama zašto nema više takvih knjiga i zašto se mnogi događaji prepuštaju zaboravu?

Jasmin Odobašić: – Ja sam sačinio trajnu istinu o genocidu u rodnoj mi Bosanskoj krajini. Pozivam sve koji to znaju i mogu da se potrude i izdaju knjige da svoje istine o genocidu dobiju i: Sarajevo i Foča i Višegrad i Zvornik i Brčko i Rogatica i drugi gradovi. Kada to budemo uradili dobit ćemo bitku sa onima koji negiraju lako dokaziv genocid u cijeloj Bosni i Hercegovini i svode ga samo na neke lokalne sredine.
Nama Bošnjacima treba biti jasno da je genocid u Srerenici davno dokazan i kroz presude Krstiću i drugim zločincima i kroz Međupresudu ratnom zločincu Slobodanu Miloševiću i niz drugih presuda. To fakat koji niko ne može i nesmije negirati. Nema potrebe dokazivati već dokazano. Ono što nama treba je to da ukazujemo na genocid u cijeloj Bosni i Hercegovini koji nije teško dokaziv. Naravno prepreka su nemoralni stranci i njihovi domaći konvertiti koji su progutali kukavčije jaje da je bio genocid samo u Srebrenici i ne čine ništa da se on dokaže i u drugim krajevima.
Jeli teško dokazati genocid u Prijedoru gdje je po popisu iz 1991 bilo 44 000 Bošnjaka ,a 1997 po podacima iz Tribunala 393 Bošnjaka. Jeli teško dokazati genocid u Ključu gdje je 1991 Bilo 17 714 Bošnjaka, a 1995 godine 1211. Jeli teško dokazivati genocid u Sarajevu gdje je ubijeno 12 000 ljudi. Zato pozivam ljude da se zbog budućnosti svoje dijece izbore za istinu.
► Imate li u planu publikovati nove projekte?

Jasmin Odobašić: – Ako mi dragi Bog podari zdravlja i snage moja želja bi bila da se na osnovu knjige Hiljadu grobnica u Bosanskoj krajini sačini njen svojevrstan nastavak u smislu da se na osnovu nje naprave skice tih 1132 grobnice za svaki grad posebno (20 gradova) i zajedničku skicu za cjjelu Bosansku krajinu. Masovne, zajedničke i pojedinačne grobnice bi se ucrtale u različitim bojama i oznakama. Sve te skice pohranile bi se u istorijskim zavodima, naučnim ustanovama bibliotekama, opštinama, udruženjima logoraša. porodica …
Sve općinske i vlada USK mogle bi ii morali bi zbog istorije i budućnosti na sve ulaze u gradove i Kanton postaviti ogromne panoe sa ovim skicama. Danas niko nemože ući npr u stari grad Dubrovnik, a da na svim ulazima ne primjeti, pogleda, pročita takve panoe. Dubrovačko stradanje je hiljadu puta manje od stradanja Bosanske krajine ,ali nam poručuje kako se mora poštovati i jedna žrtva kao i hiljade.
Ovaj projekat uz moje učešće bi mogla da napravi grupa studenata koji znaju preračunavati koordinate i unositi ih u karte. Naravno trebalo bi izaći na teren i dopuniti ovih dvjestotunak koordinata koje fale u knjizi.
Kada bih mogao Danas bih pisao o mrvicama pravde koje su nam je udijelili Ujedinjene nacije,Evropska unija,Haški tribunal, susjedne države i neke druge institucije.

Hiljadu grobnica u Bosanskoj Krajini  2

 

VIDEO
BOSNIA: BUGOJNO: BODIES OF 19 CROATS KILLED IN 1993 EXHUMED
(AP Archive)

 

fotografije:flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik

priredio:Kenan Sarač