FOČA 1992. – 1995. : TUŽNA FOČANSKA STATISTIKA

 

FOČA 1992.

 

 

Ukupno je EKSHUMIRANO 1014 Fočaka, i to iz 55 masovnih – 515 žrtava; iz 92 zajedničke grobnice – 46 žrtava; i iz 407 pojedinačnih grobnica – 407 žrtava. Od 1014 žrtava njih 887 je IDENTIFICIRANO i to : 610 muškaraca (68,77 %),  i 277 žena (31,23 %). Još uvijek je NEIDENTIFICIRANO 127 žrtava. Evidentirano je još uvijek 625 NESTALIH iz Foče od kojih je 434 (69,44 %) muškaraca i 191 (30,56 %) žena. Dakle, ukupno je bilo NESTALIH ŽENA iz Foče 277 + 191=468 (30,9 %)  od 1.512 nestalih žrtava iz Foče.

izvor:  Institut za nestale osobe Bosne i Hercegovine

Mjesta ekshumacije u općini Foča _ 001
Mjesta ekshumacije u općini Foča

 

izvor:  Institut za nestale osobe Bosne i Hercegovine

 

EU _ 001

Clipboard01

Pogledaj se u ogledalo _ 010

Pogledaj se u ogledalo _ 006

1314Karamanova kuća u Miljevini _ 002416ODVEDENI NA PUT BEZ POVRATKA5Foča _ 0421masovne grobnice u Foči _ 033fočanska je tuga pregolema _ 021fočanska je tuga pregolema _ 020fočanska je tuga pregolema _ 015fočanska je tuga pregolema _ 013FOČANSKA JE TUGA PREGOLEMA _ 002FOČANSKA JE TUGA PREGOLEMA _ 001obaveza je pamtiti 2Fočanska je tuga pregolema _ 002Fočanska je tuga pregolema _ 001masovna grobnica u tunelu Buk Bijelaleš Almase Bibovićmasovna grobnica u Kratinamamasovna grobnica na lokalitetu Rudnika mrkog uglja Miljevinamasovna grobnica na lokalitetu Tabaci u Fočimasovna grobnica na lokalitetu Sastavci u Fočimasovne grobnice u Foči _ 035masovne grobnice u Foči _ 037masovne grobnice u Foči _ 034masovne grobnice u Foči _ 032Zločin u Miljevini, 9. juni 1992.fočanska je tuga pregolema _ 017fočanska je tuga pregolema _ 022STRADANJE PORODICE KONJO 1992. U FOČI _ 0094Zloglasni PartizanZloglasni KP DomOd zla oca od gore matere _ 003pogazili Hipokritovu zakletvu - pozivam za svjedoka _ 002TRISTO ZATOČENIKA KP DOMA FOČA SMATRA SE NESTALIMA (sense, 21.03.2001.)[FAKSIMIL] ISPOVIJEST LOGORAŠA _ 001Pronađena tijela 16 ubijenih Bošnjaka (Dnevni avaz,1999.) _ 00226. godišnjica od deportacije bosanskih izbjeglica _ 013Ploča koja nikad nije postavljena _ 005zgrada Lepa Brena u Foči _ 002Emir Frašto ubijen u julu 1992. kod Derbija na Autobuskoj stanici u Foči _ 008Emir Frašto ubijen u julu 1992. kod Derbija na Autobuskoj stanici u Foči _ 0096752Paunci 1992 _ 004GENOCID U FOČI 1992. – 1995. - knjiga u nastanku _ 003Genocid u Foči _ 014Genocid u Foči _ 001GENOCID U FOČI 1992. – 1995. - knjiga u nastanku _ 001ZLOČINCI IZ FOČE - ADNAN IH JE PREPOZNAO...Hajra _ 0023Fočanska je tuga pregolema 1992 _ 006“ Kafe Bora” nema više _ 031005ekshumacija u Foči _ 003Rijeka Drina najveća masovna grobnica na Balkanu _ 006Pronađeni nekompletni ostaci jedne osobe _ 003Ekshumacija na lokalitetu Dragojevića buk _ 001Ismet Čaušević – Čaki (Foča, 1950. - Foča, 1992.), umjetnik _ 005Kapedomske priče _ 004

priredio:Kenan Sarač

fotografije:internet/screenshot

design:Kenan Sarač

oprema teksta:focanskidani

 

 

 

Advertisements

Podsjetnik : Zločin u Miljevini, 9. juna 1992.

[DOSSIER FOČA] Da nikada ne zaboravimo : Piši, pričaj, opominji…
Podsjetnik : Zločin u Miljevini

Iz Miljevine, 9. juna 1992. sve muškarce odveli i nikad se niko nije pojavio…
Svi šute godinama…

 

Zločin u Miljevini
https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/10/zlocin-u-miljevini/

Istražitelji će ponovo pretražiti više lokacija u istočnoj Bosni
https://focanskidani.wordpress.com/2018/04/08/istrazitelji-ce-ponovo-pretraziti-vise-lokacija-u-istocnoj-bosni/

Foča 1992. : SVJEDOČENJA
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/05/foca-1992-svjedocenja/comment-page-1/

Zločin u Miljevini

Zločin u Miljevini - komentar

I moj je Babo nestao u Miljevini nikad ni traga ni glasa,tuga zaloano😢
Mustafa Fisovic

I moj babo je odveden 11.06.1992.

– I moj babo je odveden 11.06.1992.jos nikad ga nisam pronasao, odveli ga cafirska pogan.
kaže ASIM.

 

priredio:Kenan Sarač
fotografije:internet/screenshot
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

FOČANSKA JE TUGA PREGOLEMA : STRADANJE PORODICE ŠORO 1992. U FOČI

STRADANJE PORODICE ŠORO 1992. U FOČI _ 002

STRADANJE PORODICE ŠORO 1992. U FOČI

Pemba Šoro i njen sin Kenan su ubijeni u Čohodor Mahali u njenoj kući sa još četiri žene. Pembin muž, Suljo Šoro ubijen je u zloglasnom KP Domu.
Veliki zločin se desio i nad ostalim članovima porodice Šoro. Na Vrantegovima, iznad Čohodor Mahale, u avgustu 1992. ubijen je Edhem Šoro, njegova žena i njihov sin Osman. Žena od Ševala Šora i njihove tri kćerke ( 6, 8 i 10 godina stare) – svi oni su ubijeni u kući i zapaljeni. Pronađeni i identifikovani su svi, sem Ševala Šora koji je nestao iz zloglasnog KP Doma.

To je stradanje porodice Šoro.
Edhem, njegova tri sina, tri snahe i četvoro unučadi. Jedini preživjeli je Kemal Šoro. Za ove zločine nikad niko nije optužen. Tuga…tuga…Fočanska je tuga pregolema…

FOČANSKA JE TUGA PREGOLEMA _ 001

FOČANSKA JE TUGA PREGOLEMA _ 002

 

priredio:Kenan Sarač
fotografije:internet/screenshot
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

[FOČA 1992.] ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI : Mučenja i batinanja u KP Domu Foča

Most Stradanja 4

5.33  Ne zna se koliko je mučenih i pretučenih zatočenika umrlo u tim incidentima. Neki od onih koji su preživjeli batinanje ubijeni su iz vatrenog oružja ili su u samicama podlegli povredama. Batinanja i mučenja prouzrokovala su smrt zatočenika čija se imena nalaze u Prilogu C ove optužnice, kao i nepoznatog broja drugih neidentifikovanih zatočenika.
Broj Ime
1. Alija Altoka
2. Salem Bičo
3. Abdurahman Čankušić
4. Refik Čankušić
5. Enko Čedić
6. Juso Džamalija
7. Kemal Dželilović
8. Ramo Džendušić
9. Adil Granov
10. Nail Hodžić
11. Mate Ivančić
12. Esad Kiselica
13. Halim Konjo
14. Adil Krajčin
15. Mustafa Kuloglija
16. Fuad Mandžo
17. Krunoslav Marinović
18. Omer Mujezinović
19. Nurko Nišić
20. Hamid Ramović
21. Husein Rikalo
22. Mithat Rikalo
23. Zaim Rikalo
24. Ševal Šoro
25. Kemal Tulek
26. Enes Uzunović
27. Džemal Vahida
28. Munib Veiz
29. Zulfo Veiz

5.29 U najmanje dva navrata u periodu od maja do jula 1992., stražari u KP domu i vojni policajci mučili su i tukli zatočenike Vahida Džemala, bivšeg policajca, Enesa Uzunovića, člana SDA, A.S. i E.C. Prilikom mučenja i batinanja A.S. su slomljena tri rebra, a Džemalu Vahidi je slomljena vilica i izgubio je nekoliko zuba. E.C. su slomljena tri prsta na ruci i tijelo mu je bilo puno modrica. Nakon batinanja, žrtve su nekoliko dana držane u samici a zatim vraćane u ćelije s teškim povedama. Enez Uzunović i Džemal Vahida su kasnije ubijeni, kako je opisano u stavu 5.32; A.S. i E.C. se vode kao nestali.
5.27 U junu ili julu 1992., stražari KP doma su najmanje dvaput surovo pretukli Nurku Nisića, bivšeg referenta u opštinskoj upravi i člana SDA, Zulfu Veiza i Salema Biču, bivše policajce, i Hrvata Krunoslava Marinovića, novinara, koje su u modricama, krvave i teško povrijeđene, vratili u ćelije.
5.24 U periodu od aprila do augusta 1992., nepoznati stražari u KP domu nekoliko puta su surovo pretukli Hasima Glušca. Zbog tih batinanja i surovih životnih uslova ozbiljno su mu oštećena pluća.
5.25 Nepoznatog datuma u maju ili junu 1992., stražari KP doma su prilikom ispitivanja surovo pretukli Ibrahima Sandala i vratili ga u ćeliju s teškim povredama.
5.10 Nepoznatog datuma u julu 1992., dok se zatočenik P. (“Pace”) postrojavao ispred kantine, pretukao ga je stražar Predrag Stefanović.

Zloglasni KP Dom

Tekst preuzet iz Druge izmijenjene optužnice u predmetu Krnojelac (IT-97-25) od 2. marta 2000. kojeg u nastavku donosimo u cijelosti.

– vidi link : Predmet Krnojelac (IT-97-25) – Druga izmijenjena optuznica
http://www.icty.org/x/cases/krnojelac/ind/bcs/krn-2ai000303b.htm

FOČANSKA JE TUGA PREGOLEMA 1992. - 2018.

MEĐUNARODNI KRIVIČNI SUD ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU

PREDMET BR. IT-97-25-I

 

TUŽILAC MEĐUNARODNOG SUDA
PROTIV
MILORADA KRNOJELCA
zvanog “Mićo”
DRUGA IZMIJENJENA OPTUŽNICA

Tužilac Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, u skladu s ovlaštenjem iz člana 18 Statuta Međunarodnog suda, optužuje:

MILORADA KRNOJELCA

za ZLOČINE PROTIV ČOVJEČNOSTI, TEŠKE POVREDE ŽENEVSKIH KONVENCIJA (DALJE U TEKSTU: TEŠKE POVREDE) KRŠENJA RATNIH ZAKONA I OBIČAJA kako slijedi:

 

OSNOVNI PODACI

1.1 Grad i opština Foča nalaze se jugoistočno od Sarajeva, u Bosni i Hercegovini, blizu granice sa Srbijom i Crnom Gorom. Prema popisu iz 1991. godine, od 40.513 stanovnika, u Foči je bilo 51.6% Muslimana, 45.3% Srba i 3.1% ostalih nacionalnosti. Dana 7. aprila 1992. srpske vojne jedinice u kojima su se nalazili i bosanski Srbi, kao i građani srpskog porijekla iz drugih dijelova bivše Jugoslavije, započele su okupaciju grada Foče, koji je u potpunosti zauzet 16. ili 17. aprila 1992. Okolna sela bila su pod opsadom do sredine jula 1992.

  1. Čim su srpske snage zauzele dijelove grada Foče, vojna policija, u pratnji vojnika mještana i vojnika iz drugih krajeva, počela je hapsiti Muslimane i ostale stanovnike koji nisu bili Srbi. Srpske vlasti nastavile su da sakupljaju i hapse Muslimane, mještane okolnih sela u opštini, do sredine jula 1992. Srpske vlasti odvajale su muškarce od žena i protivpravno pritvarale hiljade Muslimana i ostalih ne-Srba, uključujući intelektualce, ljekare i novinare. Kazneno-popravni dom (KP dom) u Foči, jedan od najvećih zatvora u bivšoj Jugoslaviji, postao je glavni zatočenički objekat za muškarce. Počev od ili otprilike 14. aprila 1992., srpske civilne i vojne vlasti počele su koristiti zatvor za pritvaranje Muslimana i ostalih ne-Srba, uglavnom muškaraca, kao i nekolicine Srba koji su pokušali da izbjegnu vojnu obavezu. Zatočeni Srbi držani su odvojeno od nesrpskih zatočenika. Zbog neprekidnih hapšenja, zatvor je tokom prvih mjeseci bio pretrpan, a maksimalan broj zatočenika bio je preko 760. Do kraja 1992., prosječan broj zatočenika iznosio je oko 600. Većina zatočenika razmijenjena je ili puštena tokom 1992. i 1993., ali je KP dom i dalje korišten kao zatočenički objekat do 5. oktobra 1994.

1.3 Većina, ako ne i svi zatočenici, bili su civili koji nisu optuženi ni za kakvo krivično djelo, uglavnom muškarci, Muslimani, stari od 16 do 80 godina, uključujući i mentalno zaostale, hendikepirane i teško bolesne osobe.

1.4 Zatvorski kompleks bio je okružen tri metra visokim zidom, na kojem se nalazila bodljikava žica, i osmatračnicama na kojima su bili postavljeni mitraljezi. Unutrašnji krug bio je miniran. Vojnici i zatvorski stražari posmatrali su zatočenike sa osmatračnica i redovno patrolirali kompleksom. Zatočenici su bili smješteni u četverospratnici koja se sastojala od zatvoreničkih ćelija i samica, veličine 3 x 3 metra. Unutar zatvorskog kompleksa nalazila se i upravna zgrada, radionice i tvornica namještaja.
OPTUŽENI

2.1 MILORAD KRNOJELAC, zvani Mićo, sin Bogdana, rođen 25. jula 1940. u selu Birotići kraj Foče, stalno nastanjen u Foči. Prije rata bio je nastavnik. U JNA (Jugoslovenska narodna armija) je imao čin kapetana I klase. Od aprila 1992. do augusta 1993., MILORAD KRNOJELAC bio je upravnik KP doma.


NADREĐENOST

3.1 Od aprila 1992. do augusta 1993., MILORAD KRNOJELAC bio je upravnik KP doma i nalazio se u nadređenom položaju u odnosu na sve u logoru. Kao upravnik KP doma, MILORAD KRNOJELAC bio je odgovoran za funkcionisanje KP doma kao zatočeničkog logora. MILORAD KRNOJELAC imao je ovlaštenja i dužnosti primjerene njegovom nadređenom položaju. On je dnevno izdavao naređenja i nadzirao osoblje zatvora. On je održavao vezu sa vojnim i političkim vlastima izvan zatvora. MILORAD KRNOJELAC je prisustvovao dovođenju zatočenika, pojavljivao se prilikom batinanja i lično kontaktirao sa nekim zatočenicima.
OPŠTI NAVODI OPTUŽNICE

4.1 Sve vrijeme na koje se odnosi ova optužnica, u Republici Bosni i Hercegovini, na teritoriji bivše Jugoslavije, trajalo je stanje međunarodnog oružanog sukoba i djelimične okupacije.

4.2 Sva djela ili propusti navedeni kao teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949. i kažnjivi prema članu 2 Statuta Međunarodnog suda dogodili su se za vrijeme tog oružanog sukoba i djelimične okupacije.

4.3 Sve vrijeme na koje se odnosi ova optužnica, zatočenici u KP domu koji se pominju u optužbama, bili su lica zaštićena Ženevskim konvencijama iz 1949.

4.4 Sve vrijeme na koje se odnosi ova optužnica, optuženi je bio dužan da se pridržava ratnih zakona i običaja.

4.5 Sva djela i propusti navedeni u ovoj optužnici dogodili su se u razdoblju od aprila 1992. do augusta 1993., osim ako nije drugačije navedeno.

4.6 U svakoj tački optužnice kojom se tereti za mučenje, neko službeno lice ili lice koje je imalo to svojstvo izvršilo je ili podstaklo da se izvrši djelo ili je djelo počinjeno uz njegovu saglasnost ili pristanak, i to iz jednog od sljedećih razloga: da se dobije informacija ili priznanje od žrtve ili trećeg lica; da se žrtva kazni za djelo koje je počinila ili za koje je osumnjičena žrtva ili treće lice; da se zastraši ili prisili žrtva ili treće lice; i/ili iz bilo kojeg razloga zasnovanog na diskriminaciji bilo koje vrste.

4.7 U svakoj tački optužnice kojom se tereti za zločine protiv čovječnosti, djela i propusti bili su dio rasprostranjenog, masovnog ili sistematskog napada na civilno stanovništvo, konkretno muslimansko i hrvatsko stanovništvo u opštini Foča.

4.8 Svjedoci i žrtve u ovoj optužnici identifikovani su šifrovanim imenima ili pseudonimima, kao FWS-137, ili inicijalima kao E.G.

4.9 Od aprila 1992. do augusta 1993., MILORAD KRNOJELAC snosi individualnu odgovornost za krivična djela kojima ga tereti ova optužnica shodno članu 7(1) Statuta Međunarodnog suda. Individualna krivična odgovornost obuhvata izvršavanje, planiranje, podsticanje, naređivanje ili pomaganje i podržavanje planiranja, pripreme ili izvršavanja nekog od dolje navedenih djela ili propusta.

4.10 MILORAD KRNOJELAC takođe, ili alternativno, snosi krivičnu odgovornost nadređenog za djela svojih potčinjenih, shodno članu 7(3) Statuta Međunarodnog suda. Komandna krivična odgovornost jeste odgovornost nadređenog lica za djela njegovih podređenih ako je to nadređeno lice znalo ili je imalo razloga da zna da će njegovi podređeni počiniti ta djela ili da su ih već počinili, a nadređeni nije poduzeo potrebne i razumne mjere da spriječi dalje vršenje takvih djela ili da kazni podređene.
OPTUŽBE

TAČKA 1
(Progoni)

5.1 Dok je, od aprila 1992. do augusta 1993., bio upravnik KP doma u Foči, MILORAD KRNOJELAC je, zajedno sa stražarima KP doma pod njegovim zapovjedništvom i sa zajedničkom namjerom kao stražari i vojnici navedeni na drugim mjestima u ovoj optužnici, proganjao Muslimane i druge muškarce, civile koji nisu bili srpskog porijekla, zatočene u KP domu na rasnoj, političkoj i vjerskoj osnovi.

U okviru tih progona, MILORAD KRNOJELAC učestvovao je ili pomagao i podržavao izvršavanje zajedničkog plana koji je obuhvatao sljedeće:

  • dugotrajno i rutinsko zatvaranje i zatočavanje Muslimana i drugih muškaraca, civila koji nisu bili Srbi iz opštine Foča i okolice u KP domu;
  • višekratno mučenje i batinanje Muslimana i drugih muškaraca, civila koji nisu bili Srbi, zatočenih u KP domu;
  • brojna ubistva Muslimana i drugih muškaraca, civila koji nisu bili Srbi, zatočenih u KP domu;
  • čest i dugotrajan prisilni rad Muslimana i drugih muškaraca, civila koji nisu bili Srbi, zatočenih u KP domu; i
  • uvođenje i održavanje nehumanih uslova u zatočeničkom objektu KP

doma u kojima su morali živjeti Muslimani i drugi muškarci, civili koji nisu bili Srbi, zatočeni u KP domu.

MILORAD KRNOJELAC učestvovao je u dugotrajnom i rutinskom zatočavanju nesrpskih civila pod nehumanim uslovima time što je obezbjeđivao zatočeničke objekte, time što se nalazio na mjestu upravnika logora i time što je uveo životne uslove za koje je bilo karakteristično nehumano postupanje, pretrpanost objekata, izgladnjivanje, prisilni rad i stalno fizičko i psihičko maltretiranje.

Sporazumno sa ostalim rukovodećim osobljem zatvora, MILORAD KRNOJELAC je uveo sistem mučenja i batinanja gdje su stražari zatočenike izvodili iz ćelija i odvodili ih u prostorije za ispitivanje, te obezbjeđivao prostorije gdje su se odvijala ta dnevna ispitivanja i batinanja. U dogovoru sa političkim ili vojnim liderima i ostalim rukovodećim osobljem zatvora, MILORAD KRNOJELAC je pripremao spiskove zatočenika za dodatna batinanja tokom noćnih ispitivanja i uspostavio dnevnu rutinu tih batinanja. U dogovoru sa ostalim rukovodećim osobljem zatvora, MILORAD KRNOJELAC je naređivao stražarima da tuku zatočenike, čak i za sitna kršenja zatvorskih pravila; zajedno sa potčinjenima podvrgavao je druge zatvorenike kolektivnoj kazni; u dogovoru s ostalim rukovodećim osobljem zatvora učestvovao je u batinanju zatočenika tako što je naredio kažnjavanje na taj način. MILORAD KRNOJELAC učestvovao je u batinjanju zatočenika time što je dozvoljavao pripadnicima srpske vojske da uđu u zatvor i da napadaju zatočenike kad god su to htjeli i time što je svoje stražare upućivao da vojnike vode do ćelija i biraju zatočenike koje će tući; podsticao je i odobravao zlostavljanja od strane stražara.

MILORAD KRNOJELAC učestvovao je u batinanjima i ubistvima nesrpskih zatočenika, civila, time što je izdavao naređenja i nadgledao postupke svojih stražara i omogućavao vojnim licima pristup zatočenicima u te svrhe.

U dogovoru sa ostalim rukovodećim osobljem zatvora, MILORAD KRNOJELAC formirao je i isprva nadzirao grupu radnika koju je činilo oko 70 zatočenika – kvalifikovanih radnika. Većina ovih zatočenika držana je u pritvoru od ljeta 1992. do 5. oktobra 1994. prvenstveno u svrhu prisilnog rada.

Osim toga, MILORAD KRNOJELAC pomagao je da se deportuje ili protjera većina Muslimana i ostalih muškaraca nesrpskog porijekla iz opštine Foča, izdvajajući zatočenike iz KP doma za deportaciju u Crnu Goru.

5.3 Svojim učešćem u djelima ili propustima opisanim u stavu 5.2, MILORAD KRNOJELACpočinio je:

Tačka 1: ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjiv prema članu 5 (h) (progoni na političkoj, rasnoj i/ili vjerskoj osnovi) Statuta Međunarodnog suda.

TAČKE 2-7
(Mučenja i batinanja)

Batinanja po dolasku u zatvorsko dvorište

U periodu od aprila do decembra 1992, u prisustvu redovnog zatvorskog osoblja, zatvorski stražari ili vojnici su u zatvorskom dvorištu, po dolasku zatočenika u zatvor-logor u KP domu tukli zatočenike, među kojima su se nalazili FWS-71, FWS-46 i drugi zatočeni muškarci, Muslimani, čiji je identitet nepoznat (dalje u tekstu: neidentifikovani), kao što je opisano u stavovima 5.5 i 5.6.MILORAD KRNOJELAC učestvovao je u tim batinanjima time što je vojnicima omogućio pristup zatočenicima a stražare uputio da se ne miješaju. Takođe je podsticao i odobravao zlostavljanje od strane stražara.

5.5 Dana 25. maja 1992., u grupi od 21 zatočenika koji su mahom bili iz Foče i uhapšeni u Crnoj Gori, u KP dom je stigao FWS-71. Po dolasku u KP dom, vojnici su ih postrojili uza zid zatvora sa rukama iznad glave, a zatim su ih tukli i udarali nogama i kundacima.

5.6 Dana 1. juna 1992., u KP dom su prebačeni FWS-46 i 47 drugih muškaraca iz Jeleča koji su bili zarobljeni u Kalinoviku i privremeno zatočeni u Bileći. Po dolasku u KP dom, stražari su ih pretukli.

Batinanja oko kantine

5.7 Između maja i decembra 1992., stražari u KP domu i srpski vojnici izvan KP doma zlostavljali su zatočenike na odlasku ili povratku iz kantine i za vrijeme obroka, kao što je opisano u stavovima 5.8 do 5.13. MILORAD KRNOJELAC učestvovao je u tim batinanjima tako što je vojnicima omogućio pristup zatočenicima a stražare uputio da se ne miješaju. Takođe je podsticao i odobravao zlostavljanje od strane stražara.

5.8 Nepoznatog datuma u augustu 1992., sedmorica ili osmorica nepoznatih vojnih policajaca iz Trebinja ušli su u zatvor i prišli grupi neidentifikovanih zatočenika koji su se vraćali iz kantine. Vojni policajci su teško pretukli ove zatočenike, u prisustvu nekolicine stražara čiji identitet nije poznat. U početku, stražari su ovo promatrali bez uplitanja. Komandir straže intervenisao je tek kada su ljudi iz Trebinja uperili oružje na zatočenike u namjeri da ih ubiju.

5.9 Nepoznatog datuma u junu 1992., zatočenik E.G., invalid u ruku i nogu koji uz to ima i epilepsiju, žalio se na male obroke. Trojica neidentifikovanih stražara su ga zbog toga pretukla rukama i nogama.

5.10 Nepoznatog datuma u julu 1992., dok se zatočenik P. (“Pace”) postrojavao ispred kantine, pretukao ga je stražar Predrag Stefanović.

5.11 U više navrata između aprila i decembra 1992., nepoznati vojnici izvan KP doma prilazili su zatočeniku FWS-137, koji je odlazio ili se vraćao iz kantine zajedno sa grupom neidentifikovanih zatočenika, i zlostavljali njega i druge zatočenike, dok su stražari, čiji identitet nije poznat, ovo posmatrali bez uplitanja.

5.12 Nepoznatog datuma krajem oktobra ili početkom novembra 1992., nepoznati vojnici iz Nevesinja su, u prisustvu neidentifikovanih stražara, zlostavljali zatočenike FWS-214 i FWS-113 kad su izašli iz kantine.

5.13 Dana 30. oktobra 1992., za vrijeme ručka, trojica ili četvorica nepoznatih vojnika koji su dolazili izvan KP doma zlostavljala su FWS-215 i druge zatočenike koji su stajali ispred kantine a čiji identitet nije poznat. Vojnici su zatočenike desetak minuta udarali kundacima i nogama, u prisustvu neidentifikovanih stražara koji su ovo gledali bez uplitanja.

Nasumična batinanja

5.14 Za vrijeme zatočeništva, stražari ili vojnici koji su dolazili izvan KP doma su, nasumice i iznenada, iz nepoznatih razloga tukli zatočenike. Pripadnici mjesnih vojnih i paravojnih jedinica dolazili bi u zatvor obično uveče ili po noći. Zatvorski stražari vodili su vojnike do raznih ćelija da odaberu zatočenike koje će tući. Ova batinanja opisana su u stavovima 5.15 i 5.16 i u Prilogu A ove optužnice. MILORAD KRNOJELAC učestvovao je u tim batinanjima time što je dozvoljavao pripadnicima srpske vojske da ulaze u zatvor i zlostavljaju zatočenike kad god požele, i time što je upućivao stražare da vojnike odvode do raznih ćelija i biraju zatočenike za batinanja.

5.15 Dana 10. juna 1992., jedan srpski vojnik koji je došao izvan KP doma surovo je pretukao zatočenika Z.B. Nakon batinanja, proveo je oko mjesec dana zatvoren u samici. Z.B. je od ovog batinanja izgubio sluh.

5.16 Dana 11. jula 1992., dvojica stražara prozvali su iz ćelije zatočenika FWS-71, odveli ga do samica u zatočeničkoj zgradi i tukli ga dvadesetak minuta raznim predmetima dok se FWS-71 nije onesvijestio. Kada je FWS-71 došao k svijesti u svojoj ćeliji, imao je modrice po cijelom tijelu.

Mučenja i batinanja kao kazna

5.17 MILORAD KRNOJELAC, u dogovoru sa drugim rukovodećim osobljem zatvora, naređivao je stražarima da tuku zatočenike čak i za sitna kršenja zatvorskih pravila, kako je opisano u stavovima 5.18 do 5.21.

5.18 Zatočenik FWS-54 bio je zadužen za raspodjelu hrane zatočenicima. Kad mu je povjeravan ovaj zadatak, upozoren je da nijednom zatočeniku ne smije dati više hrane. Dana 8. augusta 1992., FWS-54 je jednom zatočeniku dao još jednu krišku hljeba. Za kaznu, jedan stražar je svjedoka izudarao nogama i pendrekom i zatvorio ga u samicu. FWS-54 je pušten nakon četiri dana.

5.19 Nepoznatog datuma u ljeto 1992., stražar Dragomir Obrenović (zvani Dragan i Obren) za kaznu je pretukao zatočenike A.M., F.M., H.T., i S. zato što su jedan drugom slali poruke.

5.20 Nepoznatog datuma u aprilu ili maju 1993., oko 06:00 sati ujutru, stražari Dragomir Obrenović (zvani Dragan i Obren) i Zoran Matović prozvali su zatočenike FWS-71, FWS-76, I.I. i D.C. iz njihovih soba i odveli ih u samice u zatočeničkom objektu. Ti stražari su u hodniku premlatili zatočenike za kaznu što su prethodnog dana krali hljeb iz kantine.

5.21 U junu, julu ili augustu 1993., nakon pokušaja bjekstva zatočenika E.Z., koji je radio u mašinskoj radionici u KP domu, MILORAD KRNOJELAC i njegovi podređeni podvrgli su ostale zatočenike kolektivnom kažnjavanju. U dogovoru sa ostalim rukovodećim osobljem logora, MILORAD KRNOJELAC je u tome učestvovao time što je naredio kažnjavanje. Od početka zatočeništva, zatočenicima je zaprijećeno smrću ako neko pokuša da pobjegne. U znak kolektivne kazne nakon bjekstva E.Z., svim zatočenicima u KP domu prepolovljeni su obroci u trajanju od najmanje deset dana. FWS-73, FWS-110, FWS-144, FWS-210 i još desetak drugih zatočenika koji su radili zajedno sa odbjeglim, kao i dežurni zatočenik u sobi odbjeglog, odvedeni su u upravnu zgradu gdje ih je u prisustvu MILORADA KRNOJELCA surovo pretuklo desetak pripadnika zatvorskog osobljaFWS-73 su oko pet minuta tukli i udarali nogama uglavnom u predjelu donjeg dijela stomaka. FWS-110 su tako jako udarali nogama da je izgubio svijest. Kao dodatna kazna, FWS-73, FWS-110, FWS-144, FWS-210 i neki drugi neidentifikovani zatočenici zatvoreni su u samicu, u različitom trajanju, do 15 dana.

Mučenje i batinanja za vrijeme ispitivanja

5.22 Policajci mjesne i vojne policije, u dogovoru sa zatvorskim vlastima, su po dolasku u KP dom ispitivali zatočenike. U dogovoru s ostalim rukovodećim osobljem zatvora, MILORAD KRNOJELAC je uveo praksu po kojoj su stražari izvodili zatočenike iz ćelija i dovodili ih u sobe za ispitivanje. To ispitivanje, koje se vršilo po danu, održavalo se u kancelarijama koje je takođe obezbjeđivao MILORAD KRNOJELAC. Ispitivanje se svodilo na to da li je zatočenik član SDA (Stranke demokratske akcije), da li posjeduje oružje i da li se borio protiv srpskih snaga. Za vrijeme ili poslije ispitivanja, stražari i policija često bi tukli zatočenike kako je opisano u stavovima 5.23 do 5.25. MILORAD KRNOJELAC je pomagao i na drugi način podržavao ova batinanjima time što je mjesnoj i vojnoj policiji omogućavao pristup zatočenicima i time što je podsticao i odobravao postupke svojih stražara.

5.23 Dana 24. maja 1992., vojna policija uhapsila je FWS-03 i H.D., članove SDA, i njihovog komšiju H.S. i odvela ih u KP dom. U KP domu ih je istog dana ispitivalo pet ili šest vojnih policajaca. Policajci su svu trojicu tukli za vrijeme ispitivanja kako bi ih prisilili na priznanje. Tukli su ih tako surovo da se H.S. dvaput onesvijestio.

5.24 U periodu od aprila do augusta 1992., nepoznati stražari u KP domu nekoliko puta su surovo pretukli Hasima Glušca. Zbog tih batinanja i surovih životnih uslova ozbiljno su mu oštećena pluća.

5.25 Nepoznatog datuma u maju ili junu 1992., stražari KP doma su prilikom ispitivanja surovo pretukli Ibrahima Sandala i vratili ga u ćeliju s teškim povredama.

5.26 Od aprila do jula 1992., MILORAD KRNOJELAC, u dogovoru sa političkim vođama ili vojnim komandantima i drugim rukovodećim osobljem zatvora, pripremao je liste zatočenika koje treba dodatno tući tokom noćnih ispitivanja i uveo je dnevnu rutinu za ova batinanja. Odabrani zatočenici bili su uglavnom viđeniji stanovnici Foče, za koje se sumnjalo da prilikom redovnog ispitivanja po danu nisu rekli istinu, koji su optuženi da posjeduju oružje ili koji su bili članovi SDA. Skoro svako veče tokom tog perioda, takvi spiskovi dostavljani su stražarima, koji su zatočenike zatim odvodili u upravnu zgradu na dodatno ispitivanje i batinanje. Komandir straže je obično prisustvovao odabiranju zatočenika. Ponekad bi sa popisa čitao imena odabranih zatočenika. Zatim su zatočenici odvođeni u upravnu zgradu gdje bi ih tukli zatvorski stražari ili vojnici kojima je MILORAD KRNOJELAC dozvolio da uđu u zatvor i tuku zatočenike. Stražari i vojnici su zatočenike zlostavljali svim vrstama oružja uključujući palice, kundake, noževe i alatke. Neki od zatočenika vratili su se u svoje sobe teško povrijeđeni. Neki od zatočenika nekoliko puta su izdvajani za batinanje. Veliki broj izdvojenih zatočenika sa batinanja se nikada nije vratio i još se vode kao nestali. Ovi incidenti detaljnije su opisani u stavovima 5.27 do 5.29 i u Prilogu B ove optužnice.

5.27 U junu ili julu 1992., stražari KP doma su najmanje dvaput surovo pretukli Nurku Nisića, bivšeg referenta u opštinskoj upravi i člana SDA, Zulfu Veiza i Salema Biču, bivše policajce, i Hrvata Krunoslava Marinovića, novinara, koje su u modricama, krvave i teško povrijeđene, vratili u ćelije.

5.28 U junu 1992., stražari KP doma mučili su i tukli zatočenika S.M. jer su ga zamijenili sa drugim zatočenikom čije ime se nalazilo na popisu zatočenika koji su odabrani za ispitivanje i mučenje. Počinioci su S.M. tukli i posjekli nožem. Prijetili su da će mu iskopati oko. Dok su ga tukli, pojavio se MILORAD KRNOJELAC koji je, uočivši grešku, naredio stražarima da prestanu tući S.M. Žrtva je vraćena u ćeliju, teško povrijeđena i oblivena krvlju.

5.29 U najmanje dva navrata u periodu od maja do jula 1992., stražari u KP domu i vojni policajci mučili su i tukli zatočenike Vahida Džemala, bivšeg policajca, Enesa Uzunovića, člana SDA, A.S. i E.C. Prilikom mučenja i batinanja A.S. su slomljena tri rebra, a Džemalu Vahidi je slomljena vilica i izgubio je nekoliko zuba. E.C. su slomljena tri prsta na ruci i tijelo mu je bilo puno modrica. Nakon batinanja, žrtve su nekoliko dana držane u samici a zatim vraćane u ćelije s teškim povedama. Enez Uzunović i Džemal Vahida su kasnije ubijeni, kako je opisano u stavu 5.32; A.S. i E.C. se vode kao nestali.

5.30 Svojim učešćem u djelima ili propustima opisanim u stavovima 5.17 do 5.29, optuženi MILORAD KRNOJELAC počinio je:

Tačka 2:
ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjiv prema članu 5(f) (mučenje) Statuta Međunarodnog suda;

Tačka 3:
TEŠKU POVREDU, kažnjivu prema članu 2(b) (mučenje) Statuta Međunarodnog suda;

Tačka 4:
KRŠENJE RATNIH ZAKONA I OBIČAJA, kažnjivo prema članu 3 Statuta Međunarodnog suda i utvrđeno članom 3(1)(a) (mučenje) Ženevskih konvencija.

5.31 Svojim učešćem u djelima ili propustima opisanim u stavovima 5.4 do 5.29, optuženi MILORAD KRNOJELAC počinio je:

Tačka 5:
ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjiv prema članu 5(i) (nečovječna djela) Statuta Međunarodnog suda;

Tačka 6:
TEŠKU POVREDU, kažnjivu prema članu 2(c) (namjerno nanošenje teške povrede tijelu ili zdravlju) Statuta Međunarodnog suda;

Tačka 7:
KRŠENJE RATNIH ZAKONA I OBIČAJA, kažnjivo prema članu 3 Statuta Međunarodnog suda i utvrđeno članom 3(1)(a) (surovo postupanje) Ženevskih konvencija.

 

TAČKE 8-10
(Hotimično lišavanje života i ubistvo)

5.32 Između juna i augusta 1992., MILORAD KRNOJELAC i stražari u KP domu koji su se nalazili pod njegovom kontrolom povećali su broj ispitivanja i batinanja. U tom razdoblju, stražari bi odabrali grupu zatočenika prema spiskovima koje bi dobili od zatvorskih vlasti i odvodili ih, jednog po jednog, u jednu prostoriju u upravnoj zgradi. U toj prostoriji bi stražari i vojnici, uključujući i pripadnike vojne policije, često lancima vezivali zatočenika raširenih ruku i nogu prije nego što bi ga počeli tući. Stražari i vojnici, uključujući i pripadnike vojne policije, bi svakog zatočenika udarali nogama, gumenim palicama, drškama od sjekire i pesnicama. Za vrijeme batinanja, stražari i vojnici, uključujući i pripadnike vojne policije, pitali bi zatočenika gdje je sakrio oružje ili šta zna o drugim licima. Ponekad bi stražari zatočenike nakon batinanja bacili na deku, zamotali ih i odvukli iz upravne zgrade. MILORAD KRNOJELAC učestvovao je u tim batinanjima i ubistvima time što je naređivao i nadzirao postupke stražara i omogućavao vojnom osoblju pristup zatočenicima u tu svrhu.

5.33 Ne zna se koliko je mučenih i pretučenih zatočenika umrlo u tim incidentima. Neki od onih koji su preživjeli batinanje ubijeni su iz vatrenog oružja ili su u samicama podlegli povredama. Batinanja i mučenja prouzrokovala su smrt zatočenika čija se imena nalaze u Prilogu C ove optužnice, kao i nepoznatog broja drugih neidentifikovanih zatočenika.

5.34 Svojim učešćem u djelima ili propustima opisanim u stavovima 5.32 i 5.33, optuženi MILORAD KRNOJELAC počinio je:

Tačka 8:
ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjiv prema članu 5(a) (ubistvo) Statuta Međunarodnog suda;

Tačka 9:
TEŠKU POVREDU, kažnjivu prema članu 2(a) (hotimično lišavanje života) Statuta Međunarodnog suda;

Tačka 10:
KRŠENJE RATNIH ZAKONA I OBIČAJA, kažnjivo prema članu 3 Statuta Međunarodnog suda i utvrđeno članom 3(1)(a) (ubistvo) Ženevskih konvencija.

TAČKE 11-15
(Protupravno zatočavanje, zatvaranje i nehumani uslovi u KP domu)

5.35 Počev od ili oko 14. aprila 1992. pa do 5. oktobra 1994., srpske civilne i vojne vlasti koristile su KP dom za zatvaranje Muslimana i ostalih ne-Srba, uglavnom muškaraca, uključujući i mentalno zaostale, hendikepirane i teško bolesne osobe. Iako je grad Foča konačno zauzet 16. ili 17. aprila 1992., a cijela opština Foča potpala pod kontrolu Srba bar od polovine jula 1992., KP dom je služio kao zatočenički objekat za civile Muslimane i ostale ne-Srbe do 5. oktobra 1994. Među pritvorenim licima nalazili su se intelektualci, ljekari, novinari i članovi SDA. Od aprila 1992. do augusta 1993., MILORAD KRNOJELAC je, svojim postupcima kao upravnik zatvora-logora, učestvovao u sprovođenju ovog protupravnog zatočavanja.

5.36 Uslovi u KP domu bili su surovi. Dok je od aprila 1992. do augusta 1993. MILORAD KRNOJELAC bio upravnik zatvora, životne uslove u logoru karakterisalo je nečovječno postupanje, prenatrpanost, izgladnjivanje, prisilni rad, kao i neprekidno fizičko i psihičko zlostavljanje.

5.37 Tokom zatočeništva, zatočenici su bili zaključani u ćelijama, osim kad bi ih postrojili i odvodili da jedu u kantinu ili na radnu obavezu. Poslije aprila 1992., ćelije su bile prenatrpane, bez dovoljno prostora za spavanje ili za održavanje lične higijene. Obroci za zatočenike bili su dovoljni tek za preživljavanje. Nisu imali odjeću za presvlačenje. U zimskom periodu nisu imali grijanje. Nisu dobijali odgovarajuću ljekarsku njegu. Zbog životnih uslova u KP domu mnogim zatočenicima uništeno je zdravlje. Zbog nedostatka odgovarajuće ljekarske njege, 40-godišnji zatočenik Enes Hadžić umro je u aprilu ili maju 1992. kada mu je pukao čir. Dodatni incidenti opisani su u Prilogu D ove optužnice.

5.38 Zatočenici su mogli čuti zvuke mučenja, batinanja i ubijanja koji su opisani u stavovima 5.4 do 5.33 ove optužnice. Posljedica toga bila je da su živjeli u stalnom strahu da su oni sljedeći na redu. Samice su korištene kao metod terora i prijetnji. Budući da su svi zatočenici živjeli u neprekidnom strahu, neki su postali suicidalni dok je druge obuzela totalna ravnodušnost prema onom što im se može dogoditi. Većina, ako ne i svi zatočenici patili su od depresije i još uvijek imaju fizičke i duhovne ožiljke od zatočeništva u KP domu. Ovi incidenti opisani su u Prilogu D ove optužnice.

5.39 Svojim učešćem u djelima ili propustima opisanim u stavovima 5.35 do 5.38, optuženi MILORAD KRNOJELAC počinio je:

Tačka 11:
ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjiv prema članu 5(e) (zatvaranje) Statuta Međunarodnog suda;

Tačka 12:
TEŠKU POVREDU, kažnjivu prema članu 2(g) (protupravno zatočavanje civila) Statuta Međunarodnog suda.

5.40 Svojim učešćem u djelima ili propustima opisanim u paragrafima 5.36 do 5.38, optuženiMILORAD KRNOJELAC počinio je:

Tačka 13:
ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjiv prema članu 5(i) (nečovječna djela) Statuta Međunarodnog suda;

Tačka 14:
TEŠKU POVREDU, kažnjivu prema članu 2(c) (namjerno nanošenje teške patnje) Statuta Međunarodnog suda;

Tačka 15:
KRŠENJE RATNIH ZAKONA I OBIČAJA, kažnjivo prema članu 3 Statuta Međunarodnog suda i utvrđeno članom 3(1)(a) (surovo postupanje) Ženevskih konvencija.

 

TAČKE 16-18
(Porobljavanje)

5.41 Od maja 1992. do oktobra 1994. zatočenici su morali obavljati prisilni rad. MILORAD KRNOJELAC je u tim zločinačkim djelima učestvovao od maja 1992. do augusta 1993. U maju 1992., MILORAD KRNOJELAC odobrio je odluke da se pojedini zatočenici šalju na prisilni rad. U julu 1992., MILORAD KRNOJELAC, u dogovoru s ostalim rukovodećim osobljem zatvora, formirao je i počeo da nadgleda grupu radnika od najmanje 70 zatočenika – kvalifikovanih radnika. Većina tih ljudi bila je zatočena od ljeta 1992. do 5. oktobra 1994. a glavna svrha njihovog zatočenja bio je prisilni rad. Dodatne pojedinosti o prisilnom radu za vrijeme uprave MILORADA KRNOJELCA date su u stavovima 5.42 do 5.45. Imena zatočenika koji su morali ići na prisilni rad navedena su u Prilogu E ove optužnice.

5.42 Sve vrijeme na koje se odnosi ova optužnica, stražari su svakodnevno prozivali pripadnike ove grupe radnika i prisiljavali ih da rade u logoru i izvan njega od 07:00 sati do najmaje 15:00 ili 16:00 sati. Zatočenicima taj rad nije plaćan. Oni nisu radili dobrovoljno. Na rad su prisiljavani čak i bolesni i povrijeđeni zatočenici. Oni koji bi odbili da rade zatvarani su u samice. Za vrijeme rada, zatočenike su čuvali ili redovni zatvorski stražari ili srpski vojnici.

5.43 U samom zatvoru, zatočenici su morali da rade u kuhinji, u fabrici namještaja i u metalskoj i mašinskoj radionici. U radionici su zatočenici popravljali vojna vozila ili ukradene automobile.

5.44 Izvan zatvora, zatočenici su morali da obavljaju poljoprivredne radove na zatvorskoj ekonomiji Brioni, da rade u mlinovima i u rudniku Miljevina, a vođeni su i na razna mjesta u Foči da rasčišćavaju ruševine. Tokom zime 1992./1993. godine, zatočenici su morali da popravljaju kuću MILORADA KRNOJELCA, da montiraju bar u kući jednog od njegovih sinova i da opreme radnju jednog od njegovih sinova. Osoblje zatvora naređivalo je zatočenicima da pomažu srpskim vojnicima u pljačkanju muslimanskih kuća i džamija.

5.45 Zatočenici su odvođeni na rad na linijama fronta – da kopaju rovove ili grade kasarne. Negdje od juna do oktobra 1992., zatočenik FWS-141 morao je da vozi vojnike i materijal na linije fronta. Zatočenici FWS-109 i G.K. odvedeni su u policijsku stanicu u Kalinoviku da traže mine. Između septembra 1992. i marta 1993., zatočenici su najmanje osam puta morali voziti ispred srpskih konvoja radi otkrivanja mina. Tokom zime 1992./1993., grupa zatočenika iz KP doma, među kojima se nalazio i svjedok FWS-110, provela je najmanje deset dana na liniji fronta kod Previle gdje su ih odveli da sijeku drva i da ih nose u rovove. FWS-110 je morao polagati telefonske linije između rovova.

5.46 Svojim učešćem u djelima ili propustima opisanim u stavovima 5.41 do 5.45, MILORAD KRNOJELAC počinio je:

Tačka 16:
ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjiv prema članu 5(c) (porobljavanje) Statuta Međunarodnog suda;

Tačka 17:
TEŠKU POVREDU, kažnjivu prema članu 2(b) (nečovječno postupanje) Statuta Međunarodnog suda;

Tačka 18:
KRŠENJE RATNIH ZAKONA I OBIČAJA, kažnjivo prema članu 3 Statuta Međunarodnog suda i utvrđeno Konvencijom o ropstvu i međunarodnim običajnim pravom (porobljavanje).

 

/potpis na originalu/
Carla Del Ponte
Tužilac

Dana 2. marta 2000.
U Hagu, Holandija

POVJERLJIVO
PRILOG C

Broj Ime
1. Alija Altoka
2. Salem Bičo
3. Abdurahman Čankušić
4. Refik Čankušić
5. Enko Čedić
6. Juso Džamalija
7. Kemal Dželilović
8. Ramo Džendušić
9. Adil Granov
10. Nail Hodžić
11. Mate Ivančić
12. Esad Kiselica
13. Halim Konjo
14. Adil Krajčin
15. Mustafa Kuloglija
16. Fuad Mandžo
17. Krunoslav Marinović
18. Omer Mujezinović
19. Nurko Nišić
20. Hamid Ramović
21. Husein Rikalo
22. Mithat Rikalo
23. Zaim Rikalo
24. Ševal Šoro
25. Kemal Tulek
26. Enes Uzunović
27. Džemal Vahida
28. Munib Veiz
29. Zulfo Veiz

 

Sastavci

priredio:Kenan Sarač
fotografije:internet/screenshot
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

[FAKSIMILI] DOKUMENTI I ČINJENICE : Spisak poginulih osoba sa područja općine Foča (Euro Bosna od 15. do 20. aprila 1994. godine)

Euro Bosna od 15. do 20. aprila 1994. godine

DOKUMENTI I ČINJENICE _ 013

Euro Bosna od 15. do 20. aprila 1994. godine

Spisak poginulih osoba sa područja općine Foča (Euro Bosna od 15. do 20. aprila 1994. godine) _ 002

Euro Bosna je u broju od 15. do 20. aprila 1994. godine objavila spisak poginulih osoba sa područja općine Foča.
(napomena:spisak nije kompletan)

Spisak poginulih osoba sa područja općine Foča (Euro Bosna od 15. do 20. aprila 1994. godine) _ 003

 

NAPOMENA:SPISAK NIJE KOMPLETAN!

Spisak poginulih osoba sa područja općine Foča (Euro Bosna od 15. do 20. aprila 1994. godine) _ 001

priredio:Kenan Sarač
fotografije:internet/screenshot
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

Herceg Novi (Crna Gora) : 26. godišnjica od deportacije bosanskih izbjeglica

26. godišnjica od deportacije bosanskih izbjeglica _ 015

Crnogorska policija u maju i junu 1992. godine uhapsila je najmanje 66 civila, koji su u Crnu Goru izbjegli od rata u Bosni i Hercegovini, i u svojstvu talaca ih predala vojsci bosanskih Srba da im posluže za razmjenu ratnih zarobljenika. Među uhapšenima, više od 60 civila su bili bošnjačke nacionalnosti, dok ih je nekoliko osoba bilo srpske nacionalnosti.

Većina izručenih odmah su ubijeni, ostali su ubijeni u logorima, a nekolicina je preživjela mučenje i na kraju su razmijenjeni. Još uvijek se traga za posmrtnim ostacima nekih žrtva deportovanih iz Herceg Novog traga.

Nevladine organizacije Akcija za ljudska prava, Centar za građansko obrazovanje i Anima danas su u podne, ispred zgrade Centra bezbjednosti Herceg Novi, odakle je većina izbjeglica organizovano nezakonito deportovana, položili cvijeće i zajednički odali počast žrtvama.

Anadolu Agency (AA)

 

_ _ _ _ _

IN MEMORIAM : 26 godina od deportacije bosansko-hercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore 1992. godine…
https://focanskidani.wordpress.com/2018/05/25/in-memoriam-26-godina-od-deportacije-bosansko-hercegovackih-izbjeglica-iz-crne-gore-1992-godine/

ČETVRT STOLJEĆA NJIH TRAŽIMO!!! GDJE SU BOŠNJACI IZ BOSNE KOJI SU U MAJU 1992. UHAPŠENI NA CRNOGORSKOM PRIMORIJU? ZAŠTO SU RATNI ZLOČINCI NA SLOBODI?
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/23/cetvrt-stoljeca-njih-trazimo-gdje-su-bosnjaci-iz-bosne-koji-su-u-maju-1992-uhapseni-na-crnogorskom-primoriju-zasto-su-ratni-zlocinci-na-slobodi/

HAPŠENJA U CRNOJ GORI 1992.
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/18/hapsenja-u-crnoj-gori-1992/

GENOCID U FOČI : 25 godina od ”Deportacije izbjeglica” iz Crne Gore
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/11/genocid-u-foci-25-godina-od-deportacije-izbjeglica-iz-crne-gore/

FOČA 1992. : Čekao sam smrt dok mi je nož bio pod grlom
https://focanskidani.wordpress.com/2018/02/25/foca-1992-cekao-sam-smrt-dok-mi-je-noz-bio-pod-grlom/

26 godina od deportacije bosansko-hercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore 1992.godine
https://focanskidani.wordpress.com/2018/05/19/26-godina-od-deportacije-bosansko-hercegovackih-izbjeglica-iz-crne-gore-1992-godine/

IN MEMORIAM : 26 godina od deportacije bosansko-hercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore 1992. godine…

IN MEMORIAM

26 godina od deportacije bosansko-hercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore 1992. godine…

IN MEMORIAM

priredio:Kenan Sarač
fotografije:internet/screenshot
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

_ _ _ _ _

ČETVRT STOLJEĆA NJIH TRAŽIMO!!! GDJE SU BOŠNJACI IZ BOSNE KOJI SU U MAJU 1992. UHAPŠENI NA CRNOGORSKOM PRIMORIJU? ZAŠTO SU RATNI ZLOČINCI NA SLOBODI?
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/23/cetvrt-stoljeca-njih-trazimo-gdje-su-bosnjaci-iz-bosne-koji-su-u-maju-1992-uhapseni-na-crnogorskom-primoriju-zasto-su-ratni-zlocinci-na-slobodi/

HAPŠENJA U CRNOJ GORI 1992.
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/18/hapsenja-u-crnoj-gori-1992/

GENOCID U FOČI : 25 godina od ”Deportacije izbjeglica” iz Crne Gore
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/11/genocid-u-foci-25-godina-od-deportacije-izbjeglica-iz-crne-gore/

FOČA 1992. : Čekao sam smrt dok mi je nož bio pod grlom
https://focanskidani.wordpress.com/2018/02/25/foca-1992-cekao-sam-smrt-dok-mi-je-noz-bio-pod-grlom/

26 godina od deportacije bosansko-hercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore 1992.godine
https://focanskidani.wordpress.com/2018/05/19/26-godina-od-deportacije-bosansko-hercegovackih-izbjeglica-iz-crne-gore-1992-godine/

[FAKSIMIL] Pronađena tijela 16 ubijenih Bošnjaka (Dnevni avaz,1999.)

 

Pronađena tijela 16 ubijenih Bošnjaka (Dnevni avaz,1999.) _ 002

Dnevni avaz, od četvrtka, 28.oktobra 1999. piše:
U posljednja tri dana na području općine Foča, tačnije u Mjesnoj zajednici Jeleč ekshumirane su 32 žrtve iz dvije masovne grobnice i više pojedinačnih.
U jednoj od masovnih grobnica u selu Kratine ekshumirano je osam tijela Bošnjaka koji su strijeljani početkom agresije. To su Edhem Šljivo, Abid Srnja, Omer Srnja, Mustafa Srnja, Zulfo Srnja, Elvedin Srnja i Nedžad Srnja.
…U jednoj od pojedinačnih grobnica ekshumirano je tijelo Almase Bibović (1904.), piše Dnevni avaz.

Pronađena tijela 16 ubijenih Bošnjaka (Dnevni avaz,1999.) _ 003

Pronađena tijela 16 ubijenih Bošnjaka (Dnevni avaz,1999.) _ 004

izvor:Dnevni avaz,četvrtak,28. oktobra 1999.

priredio: Kenan Sarač
fotografije:internet/screenshot
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

 

FOČA, XXV GODINA OD GENOCIDA : MASOVNE GROBNICE (FOTO)
https://focanskidani.wordpress.com/?s=masovne+grobnice+u+fo%C4%8Di

[UPITNIK] : Pivsko jezero kao grobnica ubijenih bošnjaka Fočaka 1992. – 1995.

UPITNIK : Pivsko jezero kao grobnica ubijenih bošnjaka Fočaka 1992. – 1995.

Od nama poznatog izvora dobili smo neke informacije o mogućim masovnim grobnicama ubijenih Fočaka 1992. – 1995.
Jedna od mogućih grobnica je Pivsko jezero. Naš izvor tvrdi da su mnoga tijela bošnjaka odvožena i bačena u Pivsko jezero.
Druga moguća grobnica je prostor kod KP Doma Foča i Mosta Stradanja do nekadašnje Kanare (klaonice stoke) prema Bolnici uz samu rijeku Drinu.
Treća moguća i najvjerovatnija grobnica nalazi se na samim Sastavcima, na mjestu sadašnjih bazena i hotela u izgradnji…

Pivsko jezero  _  001.jpg

Pivsko jezero je vještačko jezero u Crnoj Gori. Nalazi se na sjeverozapadu Crne Gore u općini Plužine. Površina jezera je 12,5 km², dužina 45 km, a najveća dubina je 188 m. Nadmorska visina iznosi 675 m, što ga čini najvećim vještačkim jezerom u Crnoj Gori.
Jezero je nastalo pregradom kanjona rijeke Pive, izgradnjom visoke brane od 220 m. Izgradnja brane počela je 1967. godine i završena je 1975. Nastankom jezera potopljeno je staro naselje Plužine, kao i manastir Piva, koji je premješten na novu lokaciju. Jezero se koristi za potrebe hidroelektrane Piva i predstavlja glavni energetski potencijal Crne Gore.
(Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije)

2

priredio: Kenan Sarač
fotografije Pivskog jezera:Vikipedija/google/screenshot
fotografije:internet/screenshot
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

1

Mogucih grobnica ima i na povrsinskom kopu budanj i u ponoru izmedju dva tunela na kod Miljevine,samo to treba dobro procesljat.
Asim Hambo

26 godina od deportacije bosansko-hercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore 1992.godine

26 godina od deportacije bosansko-hercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore 1992.godine_003

U petak, 25. maja 2018. godine, u podne, na prostoru ispred glavnog ulaza u Centar bezbjednosti Herceg Novi, memorijalno okupljanje radi obilježavanja 26 godina od deportacije bosansko-hercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore 1992. godine…

26 godina od deportacije bosansko-hercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore 1992.godine_002

HAPŠENJA U CRNOJ GORI
U maju i junu 1992. godine, najmanje 66 izbjeglih muslimana iz Bosne i Hercegovine
nezakonito je uhapšeno na teritoriji Crne Gore, a zatim isporučeno pripadnicima – njima
neprijateljske – vojske bosanskih Srba u BiH, koji su najveći broj njih likvidirali. Samo
dvanaestoro je uspjelo da preživi izručenje u koncentracione logore.
Pored muslimana iz BiH, na teritoriji Crne Gore istovremeno je uhapšeno i 33 izbjeglica srpske nacionalnosti, koji su vraćeni u Republiku Srpsku radi mobilizacije. Za razliku od izbjeglih muslimana, deportovani izbjeglice srpske nacionalnosti nijesu tretirani kao taoci, niti je poznato da je bilo ko od njih smrtno stradao od neposrednih posljedica deportacije.
Najveći broj uhapšenih izbjeglica doveden je u Centar bezbjednosti Herceg-Novi, koji je služio kao sabirni centar, odakle su organizovano 25. i 27. maja autobusima transportovani u koncentracioni logor KPD Foča, odnosno na neutvrđenu lokaciju u istočnoj BiH (Republici Srpskoj). Svi muslimani deportovani jednim autobusom 27. maja 1992. ubijeni su vjerovatno istog dana i bačeni u Drinu.
Još uvijek nijesu pronađeni posmrtni ostaci svih tih žrtava. Ostale muslimanske izbjeglice uhapšene su u Baru, Podgorici ili u području blizu granice sa BiH takođe
krajem maja 1992. godine i deportovani pojedinačno u logor u Foču ili agentima bosanskih Srba, poslije čega im se gubi svaki trag.

(Predmet „Deportacija“, IZVJEŠTAJ: Suđenja za ratne zločine u Crnoj Gori, Izvještaj je izradio tim HRA u saradnji s advokatom Bogdanom Ivaniševićem, Podgorica, maj 2013.)

26 godina od deportacije bosansko-hercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore 1992.godine_004

Od oko stotinu bosansko-hercegovačkih izbjeglica koje je crnogorska policija, s proljeća 1992. godine, nezakonito uhapsila i deportovala borcima Radovana Karadžića gotovo svi su pobijeni. Ekrem Čemo (1953) iz Foče, jedan je od rijetkih koji je ostao živ. Živi u Njemačkoj. Izbjegava novinare. O svojoj golgoti prvi put govori za jedan medij:
“Uoči krvavog rata u Bosni i Hercegovini sklonio sam se sa suprugom Eminom i dvoje maloljetne djece u Crnu Goru, u Bar, gdje sam godinama ljetovao i imao mnogo prijatelja. Uoči mog hapšenja policajci su nekoliko puta dolazili kod Abdulaha Kamerića i Ramiza Babića, mojih zemljaka iz Foče, koji su kasnije ubijeni. Saslušavali su ih tokom noći, rano izjutra, u po bijela dana. Hapsili su ih i puštali. Nakon nekoliko dana, 21. maja 1992. godine, ujutro oko sedam sati, dok smo nas trojica pili kafu, kombi pun policije naglo se zaustavio ispred zgrade. Naoružani policajci su munjevito opkolili zgradu. Dvojica policajaca su nam oprezno prilazila. Narediše da pođemo sa njima na informativni razgovor. Strpaše nas u kombi. U njemu je pokunjeno sjedio moj poznanik iz Foče, neki Remzija, zaboravio sam mu prezime”, svjedoči specijalno za “Vijesti”, Ekrem Čemo.
Saslušavao me nepoznati čovjek. Predstavio se kao policajac iz Foče. Kasnije smo saznali da je to bio zloglasni Mišo Stevanović zvani Šumar. On je Bosance masovno hapsio po Crnoj Gori. Nakon jednog sata ponovo uđe policajac, sa nekim spiskom. Naređuje: “Neka ostanu Ekrem Čemo, Ramiz Babić, Abdulah Kamerić, Šefko Kubat i Šaćir Redžo. Ostali su slobodni”.
(FOČA 1992. : Čekao sam smrt dok mi je nož bio pod grlom, objavljeno:25. februara , 2018.; objavljeno 2005. Vijesti)

zu  zu                  1078

Koliko je samo bošnjaka deportovano iz Crne Gore, Srbije u KP Dom Foča? I tu im se gubi svaki trag.Među njima su i tri brata Rikalo iz Čohodar mahale.
(FOČA:Koliko još ima neidentifikovanih i neispričanih priča?, objavljeno:9.januara , 2016.)

26 godina od deportacije bosansko-hercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore 1992.godine_005

26 godina od deportacije bosansko-hercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore 1992.godine_006

26 godina od deportacije bosansko-hercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore 1992.godine_007

26 godina od deportacije bosansko-hercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore 1992.godine_008

priredio:Kenan Sarač
fotografije:internet/screenshot
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

_ _ _ _ _

ČETVRT STOLJEĆA NJIH TRAŽIMO!!! GDJE SU BOŠNJACI IZ BOSNE KOJI SU U MAJU 1992. UHAPŠENI NA CRNOGORSKOM PRIMORIJU? ZAŠTO SU RATNI ZLOČINCI NA SLOBODI?
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/23/cetvrt-stoljeca-njih-trazimo-gdje-su-bosnjaci-iz-bosne-koji-su-u-maju-1992-uhapseni-na-crnogorskom-primoriju-zasto-su-ratni-zlocinci-na-slobodi/

HAPŠENJA U CRNOJ GORI 1992.
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/18/hapsenja-u-crnoj-gori-1992/

GENOCID U FOČI : 25 godina od ”Deportacije izbjeglica” iz Crne Gore
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/11/genocid-u-foci-25-godina-od-deportacije-izbjeglica-iz-crne-gore/

FOČA 1992. : Čekao sam smrt dok mi je nož bio pod grlom
https://focanskidani.wordpress.com/2018/02/25/foca-1992-cekao-sam-smrt-dok-mi-je-noz-bio-pod-grlom/

 

 

Fočanski kreatori genocida (DANI, broj 375 od 20.08.2004.)

Fočanski kreatori genocida
Zločincima nema ko da sudi
A gdje je Haag?

64

Zločinci

Fočanski kreatori genocida

Ideolozima genocida u Foči smatraju Vojislava Maksimovića (bio je profesor književnosti na sarajevskom Filozofskom fakultetu), Velibora Ostojića (bivšeg ministra za informiranje u Vladi RBiH) i Petka Čančara (bio je predsjednik Vijeća općina u Skupštini BiH).

Krizni štab koji je nadzirao etničko čišćenje činili su: Miroslav Stanić, predsjednik SDS-a Foča i direktor “Trikotaže”, Radovan Mandić, ljekar, Čedo Zelović, profesor, Zdravko Begović, jedan od direktora u ŠIP-u “Maglić”, Dragan Gagović, načelnik policije u Foči, Zoran Vukadinović, do rata radio u goraždanskom SUP-u, Josif Miličić, nastavnik historije, Radojica Mlađenović, predsjednik Izvršnog odbora SO Foča, Ljubo Ninković, predratni republički funkcioner, Sekula Stanić, ljekar, Nade Radović, direktor “Temike”, i Simo Stanojević, nastavnik.

Ratni prijeki sud u Foči činili su: Rajko Bojat, predsjednik, Jelena Lela Milić, sudija, Mišo Jovičić, advokat, i Slobo Starović, automehaničar.

(Iz knjige Genocid nad Bošnjacima na području općine Foča 1992-1995; Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2004.)

Oni znaju gdje su nestali Bošnjaci 
Egzekutori iz KP Doma 
Prema svjedočenjima preživjelih logoraša, za nedjela u KP Domu odgovorni su:
Milorad Krnojelac (predratni nastavnik matematike), zapovjednik logora u Foči od 17. aprila 1992. do augusta 1993.
Zoran Sekulić (predartni uposlenik “Oslobođenja”), zamijenio Krnojelca na mjestu zapovjednika KP Doma.
Savo Todorović, zvani Bunda, zamjenik upravnika logora. Prije rata radio u KP Domu.
Mitar Rašević, komandir obezbjeđenja logora. Prije rata bio komandir straže u KP Domu Foča.
Rade Gagović, pomoćnik obezbjeđenja u logoru. U Foču došao iz KP Doma Zenica.
Zoran Vladičić, glavni isljednik u logoru. Prije rata bio kriminalistički tehničar u fočanskom SUP-u.
Vojislav Starović, zvani Vojo, isljednik u logoru. Prije rata bio rukovodilac kriminalističke službe fočanskog SUP-a.
Mišo Koprivica, isljednik u logoru. Prije rata bio referent kriminalističke službe u fočanskom SUP-u.
Petko Gašević, isljednik u logoru. Prije rata radio kao drvni tehničar u ŠIP-u “Maglić” i bio, kao rezervni kapetan, pomoćnik komandanta TO za obavještajne poslove.
Slavko Koroman, pomoćnik zapovjednika službe obezbjeđenja u logoru. Prije rata bio stariji stražar u KP Domu.
Milenko Burilo, najzloglasniji stražar logora. Prema svjedočenju preživjelih, predvodio je grupu stražara koja je izvršila stravične zločine nad logorašima 24., 25. i 28. juna 1992. Prije rata bio stražar u KP Domu.
Radivoje Jegdić, predratni radnik KP Doma, prvih dana napada na Foču djelovao sa “Belim orlovima”, a kasnije je bio član grupe koja je po Crnoj Gori hvatala Bošnjake i dovodila ih u logor. Sa njim je išao i Mišo Stevanović, zvani Šumar. Svojevremeno je ministar MUP-a Crne Gore Pavle Bulatović priznao da zna za ta hapšenja. U Foču je na ovaj način iz Crne Gore vraćeno 38 Bošnjaka. Samo osmorica su preživjela.
Osim njih, u KP Domu je bilo još na desetine stražara koji su čuvali logoraše.
(DANI, broj 375 od 20.08.2004.)

63

Krvoproliće na Miljevini

A gdje je Haag?

Brico Mujo Kunovac cijeli svoj život je proveo u Miljevini. Svi su ga znali, jer malo je onih koji bar jedanput nisu bili u njegovoj radnji. U porodičnoj kući je živio sa suprugom, sinom, snahom i dva unuka, koja su neposredno pred rat trebala krenuti u školu. Petog maja 1992. nakon napada na Poljici (iznad Jeleča, na putnom pravcu Kalinovik – Miljevina) kod Kunovaca je došlo šest članova porodice njegove snahe iz Jeleča.

Istoga dana je “minolovac” (kamioni koje su vozili Bošnjaci, a koji su išli ispred srpskih kako ovi ne bi naletjeli na minu) prošao, a kamion pun vojske naletio na minu. Poginulo ih je 40. Nakon toga je u Foči proglašena trodnevna žalost.

Među nastradalima je bio i Mićo Vuković, zet Blagoja Eleza, koji je bio bliski rođak Pere Eleza, samozvanog srpskog vojvode i najozloglašenijeg četnika na tom području. Mićin brat Ranko je odmah nakon nesreće otišao u kuću Muje Kunovca i odveo ih sve u Tunele, putni pravac Foča – Miljevina (dva dana prije masovne grobnice na Miljevini, otkrivena je i masovna grobnica u Tunelima, dosad je pronađeno 36 tijela), i pobio.

Još jedan brat Ranka Vukovića, Luka, poginuo je, a on je uhvatio Aliju Kibrića i natjerao ga da mu pokaže gdje je Luka ukopan. Svjedoci tvrde kako je potom Aliji odsjekao glavu i nabio je na kolac pored mjesta gdje je Luka ubijen.

Danas Ranko Vuković živi u Foči i smatra se organizatorom šverca između Crne Gore i Foče.

Inače, komandant tzv. Miljevinske čete bio je Pedo Trivun – trenutno u bjekstvu u Srbiji. Naredbodavac likvidacija Bošnjaka na Miljevini bio je predsjednik SDS-a Miljevine – Pavle Elez. I tadašnji komandir stanice policije, a današnji penzionirani policajac Mićo Olović, prema svjedočenju preživjelih, počinio je nekoliko zločina: navodno je učestvovao u ubistvima Murisa Hrbinića, Hamida Muhovića, Ahmeta Ramovića i jednog romskog djeteta, u mjestu Mitrovo Vrelo 6. juna 1992. Pored ovoga, Olović je 9. juna naredio da tadašnji rezervni sastav policije u Miljevini, u kome su bili i Aleksa Marković i Rade Drašković, dovede u stanicu policije 36 Bošnjaka, sve očeve i sinove, koje je lično ispitivao, a poslije toga im se gubi svaki trag.

Miško Savić je došao u kuću po Zaima i njegovog sina Zikriju i odveo ih u KP Dom u Foči – pretpostavlja se da su ubijeni na mjestu pronađene masovne grobnice. Nakon toga se uselio u njegovu kuću i “živio” sa Zaimovom ženom Ramizom. Jednu noć se napio, odveo je na most pored miljevinskog motela, koji je visok dvadesetak metara, i bacio je. Danas Miško živi na Miljevini, sretno oženjen.

Ovo su samo neki od zločina počinjenih na području Miljevine u toku proteklog rata koji nikad nisu procesuirani.
(DANI broj 375 od 20.08.2004.)

65

Zločini: Šta sve kriju masovne grobnice u Foči 
Zločincima nema ko da sudi

Na području fočanske općine pronađeno je i ekshumirano oko 800 tijela. Najnovijim otvaranjem dviju grobnica, ali i pronalaženjem još nekoliko lokaliteta čije će tajne uskoro biti otkrivene, traganje za nestalim moglo bi biti završeno. Slijedi identifikacija i – dženaza
Masovna grobnica u Budnju: Dosad je pronađeno 76 tijela 
“Čekamo vaskrsenje mrtvih”, piše na spomeniku-križu postavljenom prije pedesetak godina nasred livade u fočanskom selu Budanj. Razlog: partizani su u Drugom svjetskom ratu, u Četvrtoj ofanzivi, upravo na tom mjestu imali konačni obračun sa četnicima istočne Bosne, kojih je tada pobijeno, navodno, oko hiljadu. Njihova tijela su pobacana u ponor ispod Budnja.
Savršenu tišinu oko spomenika narušava zvuk bagera koji kopa pedesetak metara dalje – Federalna komisija za nestale upravo otvara treću jamu. U dosadašnje dvije pronađeno je 76 tijela fočanskih Bošnjaka koji se od ‘92. vode kao nestali. Prema prvim informacijama, pretpostavlja se da bi u ovoj masovnoj grobnici mogao biti pronađen veći broj Fočaka, Bošnjaka koji su na početku rata bili zatvoreni u KP Domu, te da će ovo biti dosad najveća pronađena grobnica na području fočanske općine.
“Tražim oca i brata” Dok stoji pored grobnice nekadašnjeg površinskog kopa Rudnika “Miljevina”, Šefik Brković kaže: “Tražim oca i brata.” Došao je iz Mostara čim je u novinama pročitao da je u grobnici pronađena lična karta njegovog oca Hasana (1938.). “Odveden je 1992. iz naše kuće u Điđevu, zajedno sa mojim mlađim bratom Ekremom (1968.), u KP Dom. Od tada, godinama pokušavamo da ih nađemo. Samo da se to već jednom završi, da ih sahranimo”, kaže Šefik dok mu pogled luta preko grobnice.
Druga lična karta pronađena u ovoj grobnici glasi na ime Fadila Divjana, inžinjera koji je na početku rata pobjegao u Crnu Goru, ali su ga tamošnje vlasti izručile fočanskim Srbima, koji su ga vratili i zatvorili u KP Dom. Sve dosad se vodio kao nestao.
Prema svjedočenjima preživjelih Bošnjaka, kroz logor u KP Domu, od otvaranja 17. aprila 1992. do 10. oktobra 1994., prošlo je oko 800 Fočaka – uglavnom onih koji su ostali u svojim kućama, vjerujući da im se neće desiti ništa loše i da će im komšije Srbi pomoći.
Iz KP Doma je razmijenjeno 248 Bošnjaka, a još 314 odvedeno na razmjene, nakon kojih im se izgubio svaki trag?! Prema tvrdnjama porodica, u logor su odvedena 63 lica koja se vode kao nestala i nikad i nisu dovedeni u KP Dom, a 38 Bošnjaka je ubijeno na najsvirepije načine – strijeljanjem, premlaćivanjem i klanjem na drinskom mostu.
“Gledali smo kroz prozor naše ćelije, Džafer Kovač i ja, kad su u prostoriji za ispitivanje drvenim palicama, šakama, nogama i gumenim kablovima tukli Nurku Nikšića, Kemu Dželilovića, Muniba Veiza i Džemu Vahidu (oni su bili među najuglednijim Fočacima, prim. aut.). Lično sam vidio kad su Muniba Veiza, Mustafu Kulogliju, Halima Konju i Kemu Dželilovića tukli drvenim palicama i šakama. Čuli su se jauci… Nakon toga pucnji – šest puta”, ispričao je jedan preživjeli logoraš, dalje se sjećajući: “Znam da je tu noć padala kiša. Poslije pucnjave sam vidio Milenka Burila koji je nosio ćebad. Gurao je leševe na ćebad… Dragan Popržen, također zatvoren sa nama, poslije ove noći mi je pričao da je on prao krv i čistio ćeliju, te da je Munib Veiz bio saradnik Đulimana u aferi ‘Fočatrans’, zbog čega je i ubijen.”
Krvavi Vidovdan

Munib Veiz je bio fočanski trgovac, jedan od onih ljudi koje je poznavao skoro kompletan grad. Istina je da je bio prijatelj i sa Đulimanom, nekadašnjim direktorom “Fočatransa”. Ubijen je, prema svjedočenju preživjelih, uoči Vidovdana 1992., kada je likvidirano još tridesetak Bošnjaka – izvedeni su i zaklani ili ustrijeljeni na drinskom mostu.
Bošnjaci su iz logora odvođeni na radove. Dvije grupe, u kojima je bilo po tridesetak dobrovoljaca – oni koji su izlazili “na rad” imali su bolju hranu – odvedene su, navodno, na branje šljiva. Za njih se više nikad nije čulo. Grupa od tridesetak ljudi odvedena je na goraždansko ratište – bili su živi štit o kome danas nema ko da svjedoči: oni koji nisu poginuli u unakrsnoj vatri, strijeljani su da bi šutjeli. Nisu rijetkost bile ni pojedinačne egzekucije…

Otkako je pronađena prva masovna grobnica na području Foče, postoji ideja da se u ovom gradu održi zajednička dženaza, te da se žrtvama izgradi memorijalni centar. Ideju podržava Udruženje građana, ali i fočanske vlasti, što nam je potvrdio Lutvo Šukalo, predsjednik Skupštine opštine Foča, koji tvrdi da protiv takve ideje nema ništa ni sadašnja srpska vlast. Ukoliko se slože porodice, u Foči će se klanjati zajednička dženaza za sve žrtve pronađene na području Miljevine.
(piše: Dženana Karup-Druško, DANI broj 375 od 20.08.2004.)

Optuženi protjeran iz Miljevine - 003

korištena arhiva magazina Dani iz 2004. godine.

priredio:Kenan Sarač
design:Kenan Sarač
fotografije:internet/screenshot
oprema teksta:focanskidani

FOČANSKA JE TUGA PREGOLEMA 1992. – 2018.

Optuženi protjeran iz Miljevine - 003

Da se nikada ne zaboravi genocid u Foči

Genocid u Foči počeo je 7.aprila 1992. godine.
Stradanja Bošnjaka Foče u agresiji na BiH
Skoro tri (3) hiljade ubijenih i nestalih,
hiljade protjeranih. Od 1514 Bošnjaka nestalih
(ubijenih) u Foči do sada je ekshumirano 1014
žrtava, a njihovi posmrtni ostaci pronađeni su
u 514 masovnih i pojedinačnih grobnica.
Na stotine silovanih žena među kojima su
i maloljetnice od 11 godina.

FOČANSKA JE TUGA PREGOLEMA 1992. - 2018. _ 003

Više o genocidu u Foči 1992. – 1995. možete pročitati na:
Foča 1992 – Prisilno raseljavanje (RATNI ZLOČINI U BOSNI I HERCEGOVINI).pdf
https://www.academia.edu/36569771/Fo%C4%8Da_1992_-_Prisilno_raseljavanje_RATNI_ZLO%C4%8CINI_U_BOSNI_I_HERCEGOVINI_.pdf

GENOCID U FOČI 1992.- 1995. – šesti dio
GENOCID U FOČI 1992. – 1995. /zbirka tekstova objavljenih na facebooku,flickru,portalima itd…
https://www.academia.edu/36565476/GENOCID_U_FO%C4%8CI_1992._-_1995._%C5%A1esti_dio.pdf

FOČANSKA JE TUGA PREGOLEMA
izbor tekstova o genocidu u Foči
https://www.academia.edu/…/FO%C4%8CANSKA_JE_TUGA_PREGOLEMA.
GENOCID U FOČI 1992. – 1995. – Kenan Sarač
https://www.academia.edu/…/GENOCID_U_FO%C4%8CI_1992._-_1995…
Genocid u Foči 1992-1995 – 2. dio.pdf
https://www.academia.edu/…/Genocid_u_Fo%C4%8Di_1992-1995_-_…
Genocid u Foči 1992-1995 – treći dio.pdf
https://www.academia.edu/…/Genocid_u_Fo%C4%8Di_1992-1995_-_…
Genocid u Foči 1992. – 1995. (4. dio).docx
https://www.academia.edu/…/Genocid_u_Fo%C4%8Di_1992._-_1995…
Genocid u Foči 1992. – 1995. (5. dio).pdf
https://www.academia.edu/…/Genocid_u_Fo%C4%8Di_1992._-_1995…
FOČA 1942. – 1992. – 2017..pdf
https://www.academia.edu/32…/FO%C4%8CA_1942._1992._2017..pdf
GENOCID U FOČI 1992 – 1995 specijal.pdf
https://www.academia.edu/…/GENOCID_U_FO%C4%8CI_1992_-_1995_…
FOČANSKA JE TUGA PREGOLEMA.pdf
https://www.academia.edu/…/FO%C4%8CANSKA_JE_TUGA_PREGOLEMA.…
25 GODINA OD GENOCIDA U FOČI – FOČA : ZAŠTO SU RATNI ZLOČINCI OSTALI NEKAŽNJENI ???
https://www.academia.edu/…/25_GODINA_OD_GENOCIDA_U_FO%C4%8C…
GENOCID : Foča je simbol “ponavljanja historije” na tlu Bosne i Hercegovine
https://www.academia.edu/…/GENOCID_Fo%C4%8Da_je_simbol_pona…
FOČA 1992. : SODOMA I GOMORA U FOČI (ISPOVIJESTI SILOVANIH BOŠNJAKINJA)
https://www.academia.edu/…/FO%C4%8CA_1992._SODOMA_I_GOMORA_…
SJEĆAŠ LI SE FOČE?:Zašto je zaboravljena Foča?
https://www.academia.edu/…/SJE%C4%86A%C5%A0_LI_SE_FO%C4%8CE…
ŽRTVE FOČANSKOG GENOCIDA.pdf
https://www.academia.edu/…/%C5%BDRTVE_FO%C4%8CANSKOG_GENOCI…
FOČA XXV GODINA OD GENOCIDA
https://www.academia.edu/3…/FO%C4%8CA_XXV_GODINA_OD_GENOCIDA
Foča : Samo jedna tuga
https://www.academia.edu/33162940/Fo%C4%8Da_Samo_jedna_tuga
JA I DA HOĆU NE MOGU ZABORAVITI ZATVOR – KP Dom i grad FOČU.pdf
https://www.academia.edu/…/JA_I_DA_HO%C4%86U_NE_MOGU_ZABORA…
Foča – Dokazi o genocidu 1992. – 1995..pdf
https://www.academia.edu/…/Fo%C4%8Da_-_Dokazi_o_genocidu_19…
Dan logoraša…Foča
https://www.academia.edu/329369…/Dan_logora%C5%A1a_Fo%C4%8Da
FOČANSKI KAZAMATI SMRTI.pdf
https://www.academia.edu/3…/FO%C4%8CANSKI_KAZAMATI_SMRTI.pdf
O GENOCIDIMA U FOČI 1992. – 1995.i 1941.-1945..pdf
https://www.academia.edu/…/O_GENOCIDIMA_U_FO%C4%8CI_1992._1…
Foca 1942 1992 Ni bijesa ni mrznje
https://www.academia.edu/…/Foca_1942_1992_Ni_bijesa_ni_mrzn…
KAKO SU ZELENE BERETKE ZE BE SA KOKARDAMA I CRNIM SUBARAMA NAPALE FOCU 7 APRILA 1992
https://www.academia.edu/…/KAKO_SU_ZELENE_BERETKE_ZE_BE_SA_…
VAPAJ S DRINE : Jesmo li zaboravljeni, je li do nas ikome stalo
https://www.academia.edu/…/VAPAJ_S_DRINE_Jesmo_li_zaboravlj…
FOČA :Na zidu sjećanja
https://www.academia.edu/32…/FO%C4%8CA_Na_zidu_sje%C4%87anja
BESJEDA O FOĈI – KULTURA SJEĆANJA
https://www.academia.edu/…/BESJEDA_O_FO%C4%88I_-_KULTURA_SJ…

Ne, ne može tebe svako ni razumjeti

priredio:Kenan Sarač
fotografije:internet/screenshot
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

 

[FAKSIMILI] Foča – Paunci 1992. : Stradanje civila 26.4.1992.

Paunci 1992 _ 005

“Kao da me neko uzeo za ruku i odveo me do tog mjesta – prišao sam ostacima spaljene štale, malo zavukao ruku i pronašao kost”, kaže Fahro Kobiljar. (Dnevni avaz, petak, 28. aprila 2000.)
Samo oni koji su te 1992. godine preživljavali u Pauncima, znaju kako se živjelo i umiralo…Ovo su novinarske interpretacije koje se dijelom poklapaju sa onim što se tih dana zaista dešavalo (Dani,28. april 2000.)
Danas, osam godina kasnije (28.4.2000. op. K.S.) i skoro na isti datum, u mezare su spuštene žrtve tadašnjeg pokolja u selu (26.4.1992. op. K.S.) koje im se tada našlo na putu ka njihovom cilju.
Termiz Munira i njen muž Redžo, Fehim Jusufović, rođaci Adila i Husnija Frašto, Hadžira Kobiljar, Meho Kubat, Rašid Borović, Ismet Hasanagić i Ramiz Makaš.(Dnevni avaz, 28.4.2000.)

Paunci 1992 _ 004
…..
Ko su ubice
Aprila 1992. godine u Pauncima, kao i na cijelom prostoru fočanske općine ubijali su: Desimir Škorić zvani Deda, Janko Janjić Tuta, Dragan Zelenović Zelja, Zoran Vuković i Dragiljub Kunarac. (Dnevni avaz, 28.4.2000.)

Paunci 1992 _ 001

faksimil:Dnevni avaz od 28.4.2000.

priredio:Kenan Sarač
fotografije:internet/screenshot

design:Kenan Sarač

_ _ _ _ _

FOČA 1992:Zločini u selu Paunci (na putu između Foče i Goražda)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/01/19/foca-1992zlocini-u-selu-paunci-na-putu-izmedu-foce-i-gorazda/

Foča 1992. : Prisilno raseljavanje (RATNI ZLOČINI U BOSNI I HERCEGOVINI)

Nekoliko potresnih svjedočenja iz knjige RATNI ZLOČINI U BOSNI I HERCEGOVINI II dio, Helsinki Watch – Odjel Human Rights Watch.
Izdavač je Fond Otvoreno društvo Bosne i Hercegovine, a knjiga je štampana 1993. u Sarajevu. Na 423 strane objavljeni su mnogi ratni zločini, kršenja ljudskih prava…
Pljačke, silovanja, prijeke egzekucije, unakaženja, držanje talaca, opstrukcija humanitarne pomoći, prisilno raseljavanje, napadi na civilne ciljeve, razaranje gradova i sela, razaranje kulturnih objekata neki su od sadržaja knjige. Donosimo neke dijelove koji se odnose na Foču i okolinu Foče.

ratni zločini u Bosni i Hercegovini II dio _ 003ratni zločini u Bosni i Hercegovini II dio _ 004ratni zločini u Bosni i Hercegovini II dio _ 005ratni zločini u Bosni i Hercegovini II dio _ 006ratni zločini u Bosni i Hercegovini II dio _ 007ratni zločini u Bosni i Hercegovini II dio _ 008ratni zločini u Bosni i Hercegovini II dio _ 009ratni zločini u Bosni i Hercegovini II dio _ 010ratni zločini u Bosni i Hercegovini II dio _ 011ratni zločini u Bosni i Hercegovini II dio _ 012ratni zločini u Bosni i Hercegovini II dio _ 013ratni zločini u Bosni i Hercegovini II dio _ 014ratni zločini u Bosni i Hercegovini II dio _ 015ratni zločini u Bosni i Hercegovini II dio _ 016ratni zločini u Bosni i Hercegovini II dio _ 017ratni zločini u Bosni i Hercegovini II dio _ 018ratni zločini u Bosni i Hercegovini II dio _ 019ratni zločini u Bosni i Hercegovini II dio _ 020ratni zločini u Bosni i Hercegovini II dio _ 021ratni zločini u Bosni i Hercegovini II dio _ 022ratni zločini u Bosni i Hercegovini II dio _ 023ratni zločini u Bosni i Hercegovini II dio _ 024ratni zločini u Bosni i Hercegovini II dio _ 025ratni zločini u Bosni i Hercegovini II dio _ 026ratni zločini u Bosni i Hercegovini II dio _ 027ratni zločini u Bosni i Hercegovini II dio _ 028ratni zločini u Bosni i Hercegovini II dio _ 029ratni zločini u Bosni i Hercegovini II dio _ 030ratni zločini u Bosni i Hercegovini II dio _ 031ratni zločini u Bosni i Hercegovini II dio _ 032ratni zločini u Bosni i Hercegovini II dio _ 033ratni zločini u Bosni i Hercegovini II dio _ 034

izvor:RATNI ZLOČINI U BOSNI I HERCEGOVINI II dio, Helsinki Watch – Odjel Human Rights Watch, 423 str., Sarajevo 1993.

priredio:Kenan Sarač
design:Kenan Sarač
fotografije:internet/screenshot
oprema teksta:focanskidani

FOČANSKA JE TUGA PREGOLEMA : Skica za nastavak knjige GENOCID U FOČI 1992. – 1995.

U Foči je radio pakao
Kazivanje o ljudima i gradu na dvije zavađene rijeke, Foči, našem zavičaju. … logoraše je pobio autoprijevoznik Novak Blagojević, a zbog osvete za sina …
“U Foči je radio pakao”, rekla je dvanaestogodišnja djevojčica, Bošnjakinja, nakon što se izvukla iz Foče na slobodnu teritoriju. I to je najbolji opis onoga što su preživjeli Bošnjaci, posebno oni koje su četnici uhapsili i držali zatočene po mnogobrojnim tamošnjim logorima. Poseban teret preživjele su mnogobrojne zatočene Bošnjakinje, zatočene u nekoliko logora namijenjenih samo za žene, za njihova mučenja, silovanja, zlostavljanja i najbrutalnija seksualna iživljavanja svih vrsta. Po ovim ženskim logorima Foča je bila posebna u posljednjoj agresiji.
Imali su četnici i u drugim gradovima koje su okupirali svoje ženske logore, namijenjene za seksualna iživljavanja, ali ne u broju i svireposti kako je to bilo u Foči.


Fočanski logori
Najpoznatiji četnički logori u Foči bili su: Karamanova kuća, ženski logor u kome su vršena najsvirepija silovanja, čak i djevojčica od 12 i 14 godina; zatim nekoliko drugih kuća, u kojima su držane i silovane žene, a neke su čak razmjenjivane kao roba ili prodavane u Srbiju i Crnu Goru; više objekata u Miljevini korišteno je kao logor, jedan je i policijska stanica, i to su uglavnom logori za silovanje žena; DTV ”Partizan” također je bio uglavnom ženski logor kroz koji je prošlo najmanje 300 žena, većina je silovana jednom ili više puta, a žene iz ovog logora odvođene su na Grebak da bi pregovarale sa Armijom BiH, ali su im zadržavana djeca kao garant da će se vratiti; magacin trgovačkog preduzeća ”Perućica” u mahali Aladža, gdje je bilo zatočeno nekoliko stotina Bošnjaka, a oni su prvo odvođeni u džamiju Aladžu gdje je u jednom danu bilo zatočeno više od 300 Bošnjaka; kasarna u Velčevu; kasarna u selu Pilipovići, gdje su zatočeni ubijani pred vodom za strijeljanje; školski centar u mahali Aladža, odakle su zatočeni vođeni na drinske mostove i klani; Šareni mejtef korišten je kao ženski logor za četnička orgijanja nad maloljetnim Bošnjakinjama i njihovim majkama; Buk Bijela, također logor za žene; više kuća i stanova u Foči; te najveći od svih, poznati KPD u Donjem Polju. Kroz sve ove logore prošlo je više hiljada Bošnjaka i Bošnjakinja, od tek rođenih beba do staraca na samrti.


U logoru KPD Foča ubijeno više od 400 logoraša
Mnogi spomenuti logori bili su dijelom i sabirnog karaktera, odnosno korišteni su kao prelazno riješenje tokom velikih hapšenja Bošnjaka. Nakon nekoliko dana neki od zatvorenih bili bi prebačeni u KPD, neki bi ostajali u ovim logorima, a neke bi puštali da se vrate kućama, a onda bi im kućama odlazili drugi četnici i ubijali ih, ili bi ih odvodili i klali na drinskim mostovima. Najveći logor bio je KPD Foča. Kroz njega je sigurno, dakle dokumentovano, na razne načine, od svjedočenja pa nadalje, prošlo 800 nesrba, uglavnom Bošnjaka. Međutim, slobodnije procjene idu i do cifre od 10 hiljada logoraša koji su prošli kroz ovaj logor. Raniji zatvor pretvoren je u logor za nesrbe, tj. za Bošnjake uglavnom 17. aprila ‘92. godine, a kao logor zatvoren je 10. oktobra ‘94. godine kada je razmijenjen posljednji logoraš Bošnjak. Sa sigurnošću se zna da je u logoru ubijeno 38 logoraša, i to uglavnom u upravnoj zgradi gdje su zatočeni mučeni, maltretirani i ubijani, te na obližnjem mostu na Drini. U evidenciji nestalih cifra je značajno veća, čak 341 zatočenik logora KPD odveden je navodno na razmjenu i od tada bi im se izgubio svaki trag. Ovoj cifri treba dodati i 12 logoraša koji su odvedeni 17. septembra ‘92. godine. Kasnije se saznalo da su korišteni za iznošenje municije i druge ratne opreme na srpske položaje, na brdo Stolac, u širem prostoru sela Previla. ”U novembru 1997. godine, poslije reintegracije spomenutog područja u sastav FBiH, izvršena je ekshumacija posmrtnih ostataka iz masovne grobnice. Prema podacima koje je iznio sedmični list Ljiljan (19. 11. – 26. 11. 1997.) postojanje ove masovne grobnice i njenu lokaciju otkrio je Srbin Simo Mojević.

Bio je pred agresiju direktor osmogodišnje škole Ivan Goran Kovačić’ u Foči. Zajedno sa nastavnikom Danilom Marićem odgovoran je za sve počinjene zločine u području MZ Ustikolina i Jabuka. I tih zločina bilo je puno. Prema kazivanju spomenutog, logoraše je pobio autoprijevoznik Novak Blagojević, a zbog osvete za sina Zorana koji je nešto ranije poginuo na području sela Previla”, pišu u svojoj knjizi Preljub Tafro i dr. Bećir Macić. Iz logora KPD Foča 248 zatočenika je razmijenjeno. Za 63 ljudi rodbina tvrdi da su odvedeni u logor, ali nema evidencije ili nekog traga koji bi potvrdio da su i bili u logoru. Vjerovatno su likvidirani na nekom drugom mjestu, a ne odvedeni u logor.
Mučenje i likvidacija u KPD-u
Bošnjaci su u ovom logoru doživjeli razne oblike mučenja i maltretiranja. Do 20. maja ‘92. mučitelji i ubice u ovom logoru uglavnom su bili četnici iz Srbije i Crne Gore, a nakon toga upravu nad logorom preuzimaju domaći četnici. Tek tada je za zatočene nastala prava tortura. Većina zatvorskih mučitelja bili su Srbi koji su i ranije radili kao stražari ili su bili u nekoj drugoj ulozi u KPD Foča. Ni jedan zatočeni Bošnjak nije bio vojno lice, svi su bili civili koji su odvođeni iz svojih kuća, sa ulice, radnog mjesta i sl. Mučenja su vršena u upravnoj zgradi, u samicama, ali i sobi zvanoj ”smederevka”. Ubistva su vršena uglavnom noću i to u upravnoj zgradi ili na drinskom mostu u blizini logora.
Osim mučenja i ubistava u samom logoru, logoraši su korišteni i kao živi štit na ratištu prema Goraždu. Četnici bi stavljali logorašima eksploziv na leđa, vezali bi im ruke, a onda bi ih tjerali da idu ispred njihovih snaga prema slobodnoj teritoriji Goražda. Četnici su, također, od logoraša uzimali krv za svoje potrebe, odnosno za svoje ranjenike. Logoraši su Srbima služili i kao ”čistači mina”. Naime, četnici su se kretali po planini Zelengori i u strahu da im branitelji koji su se krili po ovoj planini ne bi postavili mine na puteve, oni su koristili logoraše da idu u automobilima ispred njih. Ako bi naišli na mine, stradali bi logoraši. Zna se da su čistači mina bili Hamed Čelik, Goran Kukavica i Šaban Karup. Svoj praznik Vidovdan, 28. juna ‘92. godine, Srbi su proslavili ubistvom veće grupe logoraša na drinskom mostu. Logoraši su korišteni i za sve vrste teških fizičkih poslova, od rada u rudniku Miljevina, preko rada na utovarivanju opljačkane imovine Bošnjaka ili nekih preduzeća, te raščišćavanju ruševina Aladža džamije, do nošenja municije na borbene položaje.
U ovaj logor dovedeni su i Bošnjaci koji su bili izbjegli u Crnu Goru pa ih je tamošnja vlast pohapsila i predala Karadžićevim zločincima. Također, u ovom logoru boravili su i bošnjački politički lideri iz crnogorskog dijela Sandžaka, uhapšeni u montiranom političkom procesu 1993./'94. godine, kada im je na teret stavljen pokušaj navodnog oružanog otcjepljenja Sandžaka od tada SR Jugoslavije.
Zatvorski mučitelji

U mučenju i ubijanju logoraša naročito su se isticali stražari unutrašnjeg voda: Milenko Burilo Buši, Dragomir Obrenović Obren, Zoran Matović Zoka, Vlatko Pljevaljčić, Vitomir Mičević Vito, Radovan Vuković, Jovo Savić, Zoran Vuković, Milovan Vuković i Savo Todović Bunda. Pored njih, u mučenju su se isticali i vojni policajci iz Foče, koji su uvijek, kad god bi to zaželjeli, odlazili u logor i tukli logoraše. Među njima su se najviše isticali braća Banović Branko i Danko, Dragan Đurović te Dragan Ćosović Ćosa.
Primjeri zločina u ženskim logorima
Što se tiče ženskih logora, nema preciznih podataka o broju logorašica i broju onih koje su silovane. Te logore smo pobrojali, a što se tiče torture koju su preživjele te žene, ona se teško može iskazati riječima. Navest ćemo primjer kroz zločinca Dragoljuba Kunarca, koji je od juna ‘92. pa do februara ‘93. godine bio komandant specijalnih izviđačkih jedinica. On je u svoj štab, inače smješten u kući Osmana Đikića, u kojem je boravio sa 15 do 20 svojih vojnika, dovodio zatočene Bošnjakinje iz logora ”Partizan” svojim vojnicima na silovanje. Silovanja je i lično vršio. Osim u ovu kuću, Kunarac je odvodio Bošnjakinje i u Karamanovu kuću u Miljevini gdje su također silovane. Prilikom silovanja govorio je žrtvama da će rađati djecu a da neće znati ni ko im je otac. Neke od žrtava imale su samo 12 godina. Neke od žena zadržane su u Karamanovoj kući i tu su bile stalno silovane, a pored te torture morale su održavati kuću za četnike. Drugi primjer je prodaja djevojčice od 12 godina. Nju je nakon više silovanja od strane nekoliko četnika prodao Radomir Kovač drugom vojniku.


Komšijska kama
U 13 sela koja pripadaju mjesnoj zajednici Luka ubijeno je 36 Bošnjaka. Granatiranja ovih sela počela su 8. aprila ‘92. godine iz miljevinskog sela Budanj, a najjača su bila 14. maja. Kakve zločine su četnici činili u selima Luke, govore primjeri iz Daničića, gdje su Srbi iz porodice Vuković iz sela Kozje Luke masakrirali devet članova porodice Nurke Karahasanović, koji su se skrivali u šumi Radoviš. Primjer zločina je i selo Pirni Do, gdje su ubijeni Bego i Nura Jahić. A, ubistvo Muje Osmankovića u selu Hrđavci najdrastičniji je primjer četničkog zločina u Lukama. Dogodio se u maju ‘92. godine kada su Srbi macolom razbili jedan nišan na mezarju i na njega nabili Osmankovića.

Stradanje Bošnjaka Luke

Organizatori zločina u Lukama su pripadnici Kriznog štaba iz Miljevine, a izvršitelji su uglavnom lokalni Srbi iz sela Kozje Luke. Najviše zločina učinili su članovi porodice Vuković: Brane, Luka i Milorad, potom Blagoje Golubović, Miodrag Stanić te Rajko Todorović. U zločinima učestvuju i Srbi iz Miljevine, pripadnici porodice Elez, kao i Njegoslav Bošković. Tu su i vojvoda Simo Mojević iz Ustikoline sa svojim sljedbenicima, zatim neki od članova porodica Škipina i Miletić, pa Sreten Vujadin i Sreten Kovačević iz sela Tulovići koje pripada Ustikolini. Branitelji i mještani mjesne zajednice Luka povukli su se 1. juna ‘92. prema Grepku, prema slobodnoj teritoriji, tako da na ovom području nije bilo velikog stradanja mještana.

Zlocin u mjesnoj zajednici Trnovača – Brod

Na području mjesne zajednice Trnovača – Brod u devet sela ubijeno je ili se vodi kao nestalo 115 Bošnjaka. Sela ove mjesne zajednice nalaze se na putevima koji vode od Foče prema Sarajevu i Dubrovniku. Prva stradanja desila su se u selu Điđevo, u koje četnici ulaze 20. aprila, nakon što su najprije u selo došli komšije Dragan i Zoran Pejović i Rajo Stanojević sa ultimatumom za predaju oružja. Nedžib Hadžimusić je to odbio i onda otpočinje granatiranje sa svih strana. Otpor je bio kratkotrajan i četnici na čelu sa Anđelkom Veljovićem ulaze u selo. Muškarce zatvaraju u kuću Bore Džajića, a žene i djecu u kuću Sulejmana Hodžića, da bi navečer muškarce krvave i isprebijane odveli na livadu Bare. Neki su odmah ubijeni, a drugi otjerani u koncentracioni logor u KPZ Foča. Sutradan, 21. aprila, hapsili su skrivene muškarce. Neke, poput Ferida Krše, ubili su pored Drine nakon prethodnog iživljavanja i mučenja. Nešto kasnije, u maju, Srbi su odvodili iz sela, u više navrata, žene i djevojke u štab na Brodu na Drini. Tamo su mučene i silovane.


Sela Bjeliš, Raoničko Brdo, Kovačići, Radačići i Štovići okupirana su 4. i 5. juna ‘92. godine. Bošnjaci ovih sela predali su nešto malo oružja što su imali pred sami rat, tako da su bili potpuno bespomoćni i pod stalnom stražarskom kontrolom od strane komšija Srba. Nadgledanje Bošnjaka i straže držali su Srbi iz sela Gradac, a predvodili su ih Nikola i Mirko Kovačević, te Jovo Vukadinović sa svoja četiri sina. Na zvjerski način pobijeni su stanovnici štovićkih sela. Paljeni su živi u svojim kućama. Komšije Srbi su se iživljavali nad staricama i nejači. Tako je Gojko Vasiljević Gica natjerao jednu staricu da se skine gola, a onda je strpao u šaht od vode.
Glavni počinitelji zločina nad Bošnjacima u mjesnoj zajednici Trnovače – Brod bili su komšije Srbi. Jedinica ”Sveti Sava” prednjačila je u zločinu, a na ovom području djelovao je i srpski odred vojne policije ”Dragan Nikolić” iz Foče, predvođen Jankom Janjićem Tutom, Dragoljubom Kunarcem Žagom, braćom Banović itd. Ideolozi zločina u ovoj mjesnoj zajednici bili su njeni članovi Kriznog štaba: Drago Krunić, Anđelko Veljović, Ilija Čalasan, Drago Fulurija, Rajo Stanojević, Stamen Ranđelov, Zoran i Dragan Pjević, Nebojša i Vojo Kalajdžić. Svi su oni i direktno učestvovali u napadima na selo Điđevo, a pored njih zločine su na ovom području činili i: Radmilo Ostojić, Mirko Babić, Boro Višnjić, Nebojša Rakić, Zdravko Vasiljević, Jelena i Rade Babić, Mišo Bajić, Desimir Čalasan, Slavica Fulurija, Zoran Pavlović, Slobodan Popović, Zoran Tomović, sinovi Nikole Bodiroge, kao i izvjesni Komljenović. U štovićkim selima također su komšije Srbi dominirali u zločinima. Predvodio ih je Milivoje Radović iz sela Gradac, raniji komandir stanice policije u Foči, a svjedoci su prepoznali među četnicima i komšije Ljubana Milanovića iz Avdagića Luke, Slavka Kovačevića iz Lisičića, Vladu Kovačevića sa sinom Savom iz sela Bjeliš, zatim Jovu i Slobodana Škipinu, Vojislava Milanovića sa sinovima.


Jabuka i Ustikolina
U selima mjesne zajednice Jabuka ubijeno je 22 ljudi, u 10 sela. Ovo područje je posljednje došlo na udar agresora, tako da je stanovništvo moglo izbjeći. Oni koji su ostali u kućama, pobijeni su.
U mjesnoj zajednici Ustikolina ubijeno je ili se vodi kao nestalo 199 Bošnjaka. Svi su ubijeni na najbrutalnije načine: klanjem, spaljivanjem u kućama i štalama, strijeljanjem. Od 21 mjesne zajednice u Foči, u ovoj je bilo najveće stradanje civilnog stanovništva. Nikakav otpor nije pružen agresoru, niti je bilo nekakvog organiziranog povlačenja ili bijega na slobodne teritorije. Jednostavno su žrtve čekale svoje dželate. Za razliku od Bošnjaka, komšije Srbi dobro su se naoružali i spremili za rat. Neki od zločinaca u ovoj mjesnoj zajednici su: Vinko Šubara, Radmilo Mihajlović, Zdravko Mijović, Slaviša Miličević, Arsen Blagojević, Zdravko Joković, Novislav Kovač, Novak Blagojević, Željko Škobo, Miladin Pejović, Brane Vuković, Sreten Vujadin, Boško Divljak, major JNA koji je zajedno sa Petrom Mihajlovićem 26. aprila ‘92. godine koordinirao napad na Ustikolinu, Milika Golubović, Sreten Starović, zatim Željko, Drago, Vasilj, Mile i Neđo Blagojević, Radmilo Miletić, Rajko Todorović, Milan Maljković, major JNA Slavko Miličević, vodnik JNA Zoran Marić, kao i pripadnici vojne policije iz Foče Zoran Vuković, Dragan Zelenović, Dragoljub Kunarac, Janko Janjić i dr.


Stradanje Čelikova Polja
U 12 sela mjesne zajednice Čelikovo Polje ubijeno je ili se još vodi kao nestalo 50 Bošnjaka. Sela ove mjesne zajednice nalaze se na desnoj strani Drine uzvodno od Foče. Prva žrtva ove mjesne zajednice bio je Džemil Polovina koji je ubijen 26. maja, a glavni zločini počinjeni su 8. juna, a počinili su ih uglavnom komšije Srbi. Pred naletom Srba 8. juna većina stanovništva Čelikova Polja bježi u šumu i tu se skriva danima. Zahvaljujući odvažnosti nekolicine mladića, noću 23. juna, 173 mještana na malim čamcima prelaze Drinu i odlaze na planinu Vučevo, gdje se priključuju Bošnjacima iz sela Sutjeske. Jedan broj žena i djece uspio je preći most na Šćepan-Polju i preći u Crnu Goru. Međutim, ovim nije okončano stradanje mještana ovih sela, jer su mnogi stradali kasnije prilikom povlačenja zbjega preko Zelengore. Kao počinitelje zločina svjedoci su prepoznali: Ljubomira Dostića, komandanta bataljona, Simu, Dušana, Vladimira i Dejana Kovača, Dragana i Zorana Nitkovića, Vukadina i Milutina Perišića, Miluna i Slobodana Milanovića, Rajka Mijovića, Radomira, Radosava i Vlastimira Pavlovića, Savu Pejovića, Slobodana Starovića, Rajka Krnojelca, Nenada Drakulu, Tošu Kalajdžića, Valerijana Simića, Zdravka Vasiljevića, Sloboda Ćurčića, Zorana Mijovića, Mišu i Danila Pavlovića, Radovana Vukovića, Velju i Zdravka Mijovića, Vukolu Vujovića, Obrada Mališa.


Mjesne zajednice Dragočevo i Godijeno

U pet sela mjesne zajednice Dragočava stradalo je 30 mještana, Bošnjaka. Scenarij je isti kao i u drugim mjesnim zajednicama. Prvo se Bošnjacima postavi ultimatum za predaju oružja, a onda, kada oni to urade, slijedi ubijanje. Prvi zločin u ovoj mjesnoj zajednici počinjen je 22. aprila u selu Saš. Okrutnost je prisutna i kod ovog zločina: klanje, paljenje u kućama i sl. Nakon 22. aprila u više navrata Srbi upadaju u sela i pale i pljačkaju. Zločine su uglavnom činile komšije iz susjednih sela, a glavni je bio Simo Bodiroga, šumar iz Dragočeva, i Miladin Pjano sa sinovima, iz Potpeći. Spominju se još i četnici iz porodice Vilotić, kao i sinovi Todora Simovića.
Mjesna zajednica Godijeno ima 10 sela, a stradalo je 47 mještana. Četnici su zločine u ovim selima činili sve do avgusta ‘92. godine, dok i posljednjeg Bošnjaka nisu ubili ili dok nije pobjegao. Prijetnje su počele još 19. aprila od strane četnika na čelu sa samozvanim vojvodom Borom Ivanovićem. Bošnjaci ovih sela sa desne strane Ćehotine izbjegli su prema slobodnoj teritoriji, ali oni na lijevoj strani nisu imali tu sreću, ostali su u okruženju četnika. Zločine su činili komšije Srbi: Čedo, Anđelko, Borivoje, Radojica, Mile, Spomenko i Strajo Perišić, zatim Mile Bodiroga, Borislav i Dobrislav Pjano, Ljuban i Dragan Vuković, Vlado Simović i dr. Džamija u Godijenu zapaljena je 2. maja, a munara srušena dan kasnije.


Zločini u Slatini, Vikoču, Čelebićima
U devet sela mjesne zajednice Slatina stradalo je 20 Bošnjaka. Prvi upad u ova sela dogodio se 2. maja, tada Srbi pale nekoliko sela i ubijaju zatekle. Narod se sklanja u šume iznad sela, a onda se prebacuje na slobodnu teritoriju Goražda. U ovoj mesnoj zajednici pružen je otpor četnicima sa nešto malo oružja, uglavnom lovačkog. Od te grupe naoružanih Bošnjaka formirana je Slatinska četa koja četnicima nanosi gubitke sve do konca ‘94. godine. Među četnicima ističu se Milivoje i Vojislav Đorđević, Nebojša Vrećo, Velimir Višnjić, Milutin Vilotić i dr.
Sedam sela mjesne zajednice Vikoč imalo je 30 žrtava. Srbi su u sela ove zajednice ušli 8. avgusta ‘92. godine. Zločinci su bili komšije, ali i pomoćnici iz Čelebića, Jošanice i Brusna, te četnici iz Crne Gore. Počinili su svirepe zločine. ”Prilikom upada u selo Papratno Donje, hvataju Miralema Ahmića. Mladić je imao samo 22 godine. U blizini škole u Papratnu vješaju ga za noge na jednu krušku. Ispod glave su mu naložili vatru. Mladić je od bolova vrištao, trzao se, uvijao… Poslije toga su poluugljenisano tijelo skinuli sa kruške, stavili ga na obližnji plot i ponovo naložili vatru ispod već mrtvog tijela mladića… U drugom slučaju, u selu Papratno Gornje, na svirep način ubijena je Kenda Trako. Odrali su joj kožu sa tijela do pasa i tako je ostavili naslonjenu na među pored kuće Memije Šoro. Tog 8. avgusta ‘92. zapaljena je škola i džamija u Vikoču. Sva sela su, također, spaljena. U zločinima se, prema kazivanju preživjelih mještana, ističu komšije: Pero Kovač, Ilija Čančar, Rade Kovač, Spomenko Arsenić, Neđo Mitrić i Milenko Arsenić”, pišu Preljub Tafro i dr. Bećir Macić u knjizi ”Genocid nad Bošnjacima na području općine Foča 1992.-1995.”
U 16 sela mjesne zajednice Čelebići, Zavait i Jošanica ubijeno je 58 mještana. O stradanju Bošnjaka u ovim krajevima malo se zna, jer nema onih koji su preživjeli četničke torture. Oni koji su pobjegli, to su učinili pravovremeno, a oni koji su ostali, ubijeni su. Zločin u selima Čelebića izvršen je 27. jula, a u selima Zavaita 12. avgusta. Po zločinu istakli su se komšije: Mitar Kunarac, Vlastimir Avram, Bobo Jolović, Rajko Milanović.


Ubijanje Bošnjaka po selima
Stradanje fočanskih Bošnjaka nije bilo vezano samo za grad i prigradska naselja, već se događalo po cijeloj općini. Ubijene su stotine Bošnjaka po fočanskim selima, hapšeni su i odvođeni u logore, žene su silovane i držane kao robinje za seksualna iživljavanja, paljene su kuće i ljudi u njima.
Četnicki zločin u selima Sutjeske
U 20-ak sela mjesne zajednice Popov Most, odnosno sela na Sutjesci, ubijeno je i vodi se kao nestalo blizu 100 Bošnjaka. Većina sela je popaljena i uništena. Prve znake pripreme zločina na ovom području Srbi su pokazali još u ljeto 1991. godine kada je 70 naoružanih Crnogoraca iz crnogorskog sela Mratinja prešlo na teritoriju Foče u selo Vučevo. Došli su u posjetu Jakši Jovoviću i da, pokazujući svoje naoružanje, zastraše Bošnjake. A, još od ranije počela je netrpeljivost Srba sa područja Sutjeske prema komšijama Bošnjacima. Sve se više budio srpski nacionalizam i javno ispoljavala mržnja prema komšijama Bošnjacima. Srbi se obučavaju po selima, u selo Čelebiće pristiže vojska sa vukovarskog ratišta, prolaze uz pucnjavu, psovke i provokacije jedinice JNA prema Dubrovniku. Srbi se naoružavaju i pripremaju za rat.

Čim se počelo pucati u Foči, Srbi na Sutjesci prave barikade, postavljaju topove i okreću cijevi prema selima gdje su Bošnjaci. Vode se nekakvi pregovori, a zapravo su to ultimatumi koje Srbi daju Bošnjacima da predaju oružje i da im navodno neće niko ništa. Pregovori se vode u više navrata, prvi 16. pa onda 25. aprila. Počinje predaja oružja, ali samo onog trofejnog i lovačkog, ostalo Bošnjaci, vođeni iskustvima iz Drugog svjetskog rata, skrivaju. Nakon ovoga počinju pretresi bošnjačkih kuća. Jedna skupina od 800 Bošnjaka otišla je put Gacka. Jača i srpska propaganda i padaju prve žrtve. Ubijen je Hajro Lugušić. Bošnjaci se skrivaju po šumama i planinama. Tada na teren Sutjeske preko brda iz Sarajeva stiže Zaim Bešević, demobilizirani major JNA. Dolazi sa namjerom organiziranja otpora i pomoći zbjegovima pri povlačenju. Nastaje čuveni bataljon ”Sutjeska”, zahvaljujući kojem 4.500 Bošnjaka Sutjeske uspijeva da se probije do slobodne teritorije, a ovaj bataljon se isticao kasnije na ratištima širom BiH.

Pored mještana sela Sutjeske, u brda ovih krajeva pristižu i Bošnjaci iz drugih sela, ali i općina, poput Gacka. Svi pričaju o velikim zločinima koje Srbi, komšije i pridošli dobrovoljci, čine po njihovim selima. Na planini Vučevo i na Zelengori Bošnjaci se koncentrišu i uz pomoć Beševića dobro organiziraju, može se reći, izbjegličke kampove. Imaju straže, izvidnice, miniraju se mogući četnički prilazi, što je urodilo plodom jer je u dva navrata poginulo 19 četnika koji su htjeli prići izbjeglim, ali organiziranim Bošnjacima na Vučevu. Srbi, ne mogavši prići Bošnjacima, granatiraju ih sa odstojanja, a aktivna je i avijacija. Istovremeno pale sela i ubijaju na najsvirepije načine one koji su ostali u selima, najčešće zbog nemoći i bolesti. Topovskim projektilima 12. juna četnici ruše džamiju u Šadićima. Iako je odbrana izbjeglih u Vučevo i Zelengoru uspješna, ipak život postaje sve teži za njih. Ponestaje im oružja, hrane, lijekova, sanitarija, a četnici tuku sve više i sa nekoliko strana, iz pravca Kalinovika, Mratinja i sa prevoja Čemerno.

Na Gorama iznad Šadića 12. jula održan je sastanak na kojem je donesena odluka o probijanju prema slobodnoj teritoriji. Proboj počinje 15. jula sa Zelengore, a 17. sa Vučeva. Probijanje zbjegova dosta uspješno štite pripadnici ”Sutjeske”, iako je bilo žrtava kako od granata, tako i u borbama kada bi se naišlo na četnike. Proboj je trajao devet dana i noći, a pojedinci koji su iz raznih razloga zaostajali, probijali su se i po 15 dana. Preživjeli Bošnjaci Sutjeske među ključne ličnosti zločina u ovom kraju ističu: Jovana Vukovića, vojvodu i komandira svih srpskih snaga na ovim prostorima, zatim Ratomira Mastilovića, Tihomira Aćimovića, Željku Majdova, Ljubomira Kovačevića, Đoku Vukovića, Ljubu Milinkovića, Dušana Živanovića, vojvodu Zdravka Vladičića, Dragana Vladičića, Sinišu Nitkovića, Zorana Papricu, Dragana Mališića, Nešu Ostovića, Gojka Lalovića, Zdravka Pavlovića, Luku Tanovića…


Zločin u Jeleču
U mjesnoj zajednici Jeleč, u njenih 11 sela, stradalo je oko 120 Bošnjaka. Stradanja su počela 1. maja 1992. godine i trajala su sve do oktobra. Zločinci su bili domaći Srbi, komšije. Metode koje su četnici primijenili tokom zločina u Jeleču slične su metodama koje su primjenjivali i u drugim krajevima Foče i BiH. Najprije su pozvali Bošnjake da predaju oružje, onda su blokirali područje barikadama, postavili artiljeriju na sigurno odstojanje i već 1. maja počinju granatirati jelečka sela. Granatiranje sa Vratla iznad Jeleča, stare ceste prema Kalinoviku trajalo je tri dana. Nemoćan i praktično nezaštićen bošnjački narod povlači se u planine. Četvrtog maja Srbi upadaju u Jeleč i najsvirepijim metodama ubijaju sve koje su zatekli, uglavnom nemoćne i bolesne, ali i one naivne pojedince koji su vjerovali svojim komšijama. Žive ih spaljuju u kućama, kolju, siluju. Srbi nastavljaju naprijed, a Bošnjaci se sve više povlače u planine. Desetog maja četnici napadaju šumsko radilište na Paležima gdje se skrio dio izbjeglog stanovništva.
Sukobi se nastavljaju i narednih dana, a 20. septembra Bošnjaci uspijevaju na Papratnim Njivama zadati jak udarac četnicima, ubivši ih 38. Ali, granatiranje zbjegova se nastavlja. Bližila se i zima i odlučeno je da se i ova grupa prebacuje prema slobodnoj teritoriji, a uz pomoć brigade ”Sutjeska”. Probijanje je počelo 1. oktobra i trajalo je 10 dana. Organizatori zločina u mjesnoj zajednici Jeleč, između ostalih, bili su Ljubo Ninković, potpukovnik Pavlović iz garnizona JNA u Kalinoviku i Vojko Cicković iz Miljevine. U izvršenju zločina istakli su se: samozvani vojvoda Pero Elez, nastavnici iz Miljevine Risto Trifković i Pero Krunić, načelnik srpske policije Miljevine Milenko Vuković. Pored njih u zločinu su se istakli još i Željko, Pavle, Luka, Nenad, Rade i Slavko Elez, zatim Rajko Milutinović, Radmilo Vuković, Zoran Ivanović, Nenad Janković, Gojko Jojić, Željko Krunić, Zdravko Milutinović, Drago Ninković, Risto Ostojić, Dragan Rončević, Živko Miletić i dr.

Miljevinski zločini i zločinci
U sedam sela mjesne zajednice Miljevina ubijeno je 68 Bošnjaka. O zločinima u rudarskom naselju Miljevina i okolini nema puno svjedočenja, jer su ovdje četnici ubijali neostavljajući svjedoke u životu. Zločini su se dešavali tokom maja, juna, jula, a zločinci su bili komšije Srbi. Pošto je većina građana ovog naselja radila u rudnicima, kako Bošnjaka tako i Srba, onda se može reći da su rudari Srbi ubijali kolege Bošnjake. U Miljevini su počinjeni i veliki zločini silovanja Bošnjakinja. Karamanova kuća pretvorena je u javnu kuću u kojoj su silovane i držane u zatočeništvu mlade Bošnjakinje, bilo ih je čak od 12 godina. Također, i mnoge druge kuće su pretvarane u mjesta silovanja i iživljavanja komšija nad svojim komšinicama. I motel u Miljevini služio je za silovanja. Sva sela u mjesnoj zajednici Miljevina popaljena su i porušena. Ideolozi i izvršitelji zločina u Foči su, prije svih, pripadnici Kriznog štaba ove mjesne zajednice predvođeni Pavlom Elezom.
U Kriznom štabu još su bili: Pero Elez, Pavlov sin; rudarski inžinjer Slavko Stanković koji je bio i predsjednik IO SO Foča; trgovac Brane Stanković; oficir JNA Stojan Stanković; inžinjer Nikola Baja Golijanin; te Dragan Todorović i Savo Milovanović. Tu su još: Ljubo Ninković, republički sindikalni funkcioner; potom već spomenuti nastavnik Risto Trifković. On je formirao javnu kuću od kuće Kahrimana. Svjedoci za njega kažu da je zaklao svoja dva učenika, braću Barlove. Također kažu da je zaklao i hodžu Murata Drinjakovića i staru Zejnu Suljević. Skupa sa Draganom Ćosovićem i Ljubom Cicmilom zaklao je Alemu Barlov u selu Trošanj. U ključne zločince Miljevine ubrajaju se još i Miljenko Vuković, načelnik SUP-a u Miljevini, nastavnik Miloš Krunić, za koga svjedoci kažu da je lično ubio Zahida i Hamida Šalaka, te da je saučesnik u ubistvu hodže Ćamila Tuzlaka. Tu su još: Novak Stanković, Mićo Vuković, Dobro Stanković, Neđo Todorović, Zdravko Tešević, Neđo Dunić, i izvjesni novinar Cerović. Ova grupa je u selu Mrđanovićima 24. juna ‘92. ubila sedam žena.

Neđo Golubović je još jedan od miljevinskih zločinaca koji je skupa sa Pavlom Elezom na Mitrovom Vrelu ubio Murisa Hrbinića, Hamida Muhovića, Ahmeta Ramovića i jedno romsko dijete. Treba spomenuti i: Neđu Boškovića, Radu Draškovića, Petra Pejovića, Ljubu Zelenovića, Peru Ninkovića, Zorana Ivanovića, Duška Jovovića, Miroslava Delića, Gorana Ćosovića, Gorana Milutinovića, Radmila Davidovića, Dana Šošića, Velibora Vukovića, Dušana Ivanovića, Dragana Janjića, Miću Orlovića, Biljanu Mrgud, Jelenu Cicović, Maricu Simović, Nadu Stanković, Vladu Golubovića, Sašu Gagovića, Tomu Ostojića, Dragana Teševića, Jagu Mališa, Njegu Boškovića, Radivoja Pavlovića, Radivoja Filipovića, Slobodana i Aleksu Markovića itd.
Zločin u mjesnoj zajednici Kratine
Zločine u mjesnoj zajednici Kratine osmislili su i činili isti oni koji su to radili i na području Miljevine. Na ovom području u 11 sela poginulo je blizu 30 ljudi. Iako su Bošnjaci ovih sela bili nenaoružani, četnici nisu smjeli napasti pješadijom ovo područje sve do 22. juna, iako su od samog početka agresije gađali artiljerijom sa Kolunskog brda i od crkve u Budnju. Kada su napali tog 22. juna, 70-ak seljana ove mjesne zajednice bilo je organizirano u odbrani, pružili su dobar otpor i više do oktobra nije bilo napada. Kada su počela povlačenja u oktobru prema slobodnoj teritoriji sa Zelengore, zbjegovi su prolazili kroz područje Kratine odakle su se ljudi priključivali zbjegovima, a onda su četnici samo ušli i pobili one koji nisu mogli otići.

Slovom protiv zaborava
Preljub Tafro i dr. Bećir Macić odlučili su istražiti zločine u Foči, napisati knjigu o njima i na taj način od zaborava otrgnuti po ko zna koji put ponovljeni zločin nad Bošnjacima Foče.Knjiga sa nazivom ”Genocid nad Bošnjacima na području općine Foča 1992.-1995.” izašla je 2004. godine u izdanju Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Recenzenti ove knjige bili su prof. dr. Ismet Dizdarević i mr. Suljo Borovina, a knjiga je podijeljena u tri dijela: ”Žrtve na području Foče – izvan logora”, ”Žrtve u logoru Kazneno-popravni dom” i ”Prilozi”
Piše: Ramiz Hodžić
Cjelokupno podrinjsko područje, čiji je dio i Foča, među prvima je bilo na udaru velikosrpskih snaga, s namjerom da se i na tom dijelu Bosne i Hercegovine realiziraju velikodržavni srpski ratni ciljevi – stvaranje čistih etničkih (srpskih) prostora i genocid nad Bošnjacima. U tom kontekstu je i područje Foče paradigma zločina koji su izvršeni u Bosni i Hercegovini, a koji se, pored ostalog, ogledaju u prijekim egzekucijama, prisilnom premještanju ili deportaciji Bošnjaka, nečovječnom postupanju tokom i nakon napada na gradove, sela i naselja, fizičkom, psihičkom i seksualnom zlostavljanju, prisiljavanju na život u nehumanim uvjetima, protupravnom zatočenju, prisilnom radu, bezobzirnom razaranju grada, sela i naselja, te posebno potpunom rušenju vjerskih objekata, pljačkanju i uništenju privatne imovine itd.
Zločin se ne može sakriti
Polazeći od ovih činjenica, Preljub Tafro i dr. Bećir Macić odlučili su istražiti zločine u Foči, napisati knjigu o njima i na taj način od zaborava otrgnuti po ko zna koji put ponovljeni zločin nad Bošnjacima Foče. Knjiga sa nazivom ”Genocid nad Bošnjacima na području općine Foča 1992.–1995.” izašla je 2004. godine u izdanju Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Recenzenti ove knjige bili su prof. dr. Ismet Dizdarević i mr. Suljo Borovina, a knjiga je podijeljena u tri dijela: ”Žrtve na području Foče – izvan logora”, ”Žrtve u logoru Kazneno-popravni dom” i ”Prilozi”. Navedeni dijelovi knjige predstavljaju koherentnu cjelinu u kojoj su argumentirano prikazani zločini na području Foče.
O kvalitetu, vrijednostima i značaju ove knjige najbolje govori izdavač u svom predgovoru za knjigu.
”Planiranje, pripremanje i izvršenje zločina ostvareno je, kao i u drugim područjima, raspoređivanjem artiljerije, u ovom slučaju oko Foče, naoružavanjem srpskog stanovništva, aferama u radnim organizacijama ‘Fočatrans’ i ‘Ozren’, organiziranjem obilježavanja raznih praznika sa nacionalističkom euforijom, zahtjevom bošnjačkom stanovništvu za predaju oružja, formiranjem ‘srpskih institucija’ (krizni štabovi, MUP, školstvo, zdravstvo i dr.), vođenjem besplodnih pregovora, zauzimanju sredstava informiranja (posebno radija), otpuštanju sa posla radnika bošnjačke nacionalnosti, intenzivnim i bezobzirnim granatiranjem naselja sa bošnjačkom većinom, progonom, zatočenjem, silovanjem i prijekim egzekucijama civilnog stanovništva, pljački privatne imovine, rušenju vjerskih objekata i dr.
Žrtve na području Foče – izvan logora
U prvom dijelu knjige ‘Žrtve na području Foče – izvan logora’ prezentirana su najznačajnija saznanja do kojih su došli autori o zločinima protiv civilnog stanovništva, gdje je van logora ubijeno 1.113 lica, od čega 958 na području Foče, 84 van Foče, a 71 se vodi kao nestali. Sva gnusnost zločina pokazana je u klanjima, nabijanjima na kolac, šutanjem glava žrtava, ubijanju bolesnika, bacanju u Drinu unakaženih tijela, masakriranju djece, žena i staraca, paljenju i pljačkanju kuća i radnji, ubijanju čitavih familija, u strahotama koncentracionih logora itd. Sistematska obrada zločina (grad Foča i ostalih 15 mjesnih zajednica) omogućava čitatelju da se na pregledan i sveobuhvatan način upozna sa zločinima u gradu Foči, mjesnim zajednicama, selima, zaseocima itd. Posebnu vrijednost predstavljaju uvodne napomene date za svaku mjesnu zajednicu, u kojima se izlaže hronologija agresorskih dejstava, njihovi zločini, te pokušaj spasavanja bošnjačkog stanovništva. Zločini protiv civilnog stanovništva obrađeni su tako što su, između ostalog, dati osnovni podaci o žrtvama, a u nekim prilikama i imena lica za koja se opravdano pretpostavlja da su počinitelji zločina.
Žrtve u logoru Kazneno-popravni dom
Drugi dio knjige ‘Žrtve u logoru Kazneno-popravni dom’ obrađuje oblike zločina u mučilištu KPD Foča. U vezi s tim autori posebno pružaju podatke i o njihovim osnovnim pokazateljima: vremenu djelovanja logora (od 17. aprila ‘92. do 10. oktobra ‘94. godine), oblicima izvršenih zločina, kao što su: mučenje zatočenika, njihovo korištenje za ‘živi štit’, prisilan rad, uzimanje krvi, ‘čistači mina’, ubijanja, bacanja tijela u Drinu, zlostavljanja prilikom isljeđivanja, sakrivanje logoraša od Crvenog križa itd. U knjizi je posebna pažnja posvećena tzv. ‘razmjenama logoraša’, pri čemu je veliki broj izvođen iz logora uz obrazloženje da ih vode u razmjenu, ali im se nakon izvođenja iz logora gubi svaki trag. Na taj način nestala su 404 zatočenika. Hronologija razmjene to očigledno potvrđuje, jer se najčešće ne zna sudbina logoraša iz grupe, njihov broj, razmjena, likvidacija itd. Autori su uspjeli da sakupe osnovne podatke o ubijenim logorašima (38) sa posebnim osvrtom na oblike zločina, koji su se najčešće sastojali od ubistava nakon mučenja, te bacanja u Drinu.
Značajni prilozi za knjigu
Knjiga u dijelu ‘Prilozi’ sadrži svjedočenja stanovništva općine Foča prema izjašnjavanju o nacionalnoj pripadnosti po naseljenim mjestima, a po popisu iz ‘91. godine, te originalne fotografije o ekshumacijama do kraja 2001. godine. Autori su prezentirali 12 do sada neobjavljenih izjava neposrednih preživjelih učesnika događaja u Foči od ‘91. Do ‘95. godine. Svaka izjava je obrađena, identitet svjedoka zaštićen i naveden arhivski izvor, tako da je postignuta njihova sistematičnost i preglednost. Sadržinu izjava na najbolji način odražavaju njihovi jezgroviti i udarni naslovi dati od strane autora.

Po standardnim metodama čuvanja identiteta svjedoka autori su svugdje gdje bi se mogla identifikovati ličnost davatelja izjave primijenili do sada korišten uobičajeni postupak. Imajući to u vidu, imena svjedoka su označena inicijalima. U ovom dijelu knjige objavljeni su podaci o stanovništvu Foče prema izjašnjavanju o nacionalnoj pripadnosti po naseljenim mjestima po popisu iz ‘91. godine. Na sistematičan način čitatelj će moći sagledati nacionalnu strukturu po naseljima. Dokumentarne fotografije o ekshumacijama na području Foče do kraja 2001. ilustriraju aktivnosti na traženju nestalih, te potresne prizore o zločinima koji su izvršeni nad civilima Bošnjacima na području Foče.


Da se ne zaboravi
Ova knjiga predstavlja značajan izvor za naučne, sudske i druge ustanove i uopće širu javnost. Ona još jednom potvrđuje da je bez sistematskog proučavanja zločina, odnosno genocida u istočnoj Bosni, čiji je dio i Foča, nemoguće dokumentovano istražiti ciljeve, obim i razmjere agresije na BiH. Knjiga je rađena na osnovu ličnih saznanja autora, izjava svjedoka i dosadašnjih rezultata istraživanja zločina na prostorima općine Foča, a posebno ekshumacija. Prema istraživanjima, a posebno izjavama očevidaca, naveden je jedan broj imena osoba za koje se sumnja da su izvršile zločine na području Foče.”
Ova knjiga značajno je koristila i autoru ovog članka tokom istraživanja zločina u Foči i pisanja o istom u sklopu feljtona ”Zločin”.
EGIDA 1
U prvom dijelu knjige ”Žrtve na području Foče – izvan logora” prezentirana su najznačajnija saznanja do kojih su došli autori o zločinima protiv civilnog stanovništva, gdje je van logora ubijeno 1.113 lica, od čega 958 na području Foče, 84 van Foče, a 71 se vodi kao nestali.
EGIDA 2
Ova knjiga predstavlja značajan izvor za naučne, sudske i druge ustanove i uopće širu javnost. Ona još jednom potvrđuje da je bez sistematskog proučavanja zločina, odnosno genocida u istočnoj Bosni, čiji je dio i Foča, nemoguće dokumentovano istražiti ciljeve, obim i razmjere agresije na BiH. Knjiga je rađena na osnovu ličnih saznanja autora, izjava svjedoka, i dosadašnjih rezultata istraživanja zločina na prostorima općine Foča, a posebno ekshumacija. Prema istraživanjima, a posebno izjavama očevidaca, naveden je jedan broj imena osoba za koje se sumnja da su izvršile zločine na području Foče.
Okupacija u 15 dana
Iako su se Srbi u Foči, kao i širom Bosne i Hercegovine, otvoreno, bez prikrivanja pripremali za rat, za agresiju, većina Bošnjaka Bosne, pa i Foče naivno je vjerovala da do agresije neće doći. Do početka aprila 1992. godine Srbi u Foči imaju formirane krizne štabove u gradu i po selima, naoružani su, imaju planove napada, formirane jedinice, prave spiskove za hapšenja i likvidacije, a Bošnjaci 5. aprila organiziraju pacifistička okupljanja ispred Skupštine općine. Ista stvar ponavlja se narednog dana. Za to vrijeme Srbi su već u akciji. Zauzimaju stanicu policije u Miljevini.


Abid Ramović – prva žrtva

Istog dana, dakle 6. aprila, dolazi do prve pucnjave. Iz kuće Ivanovića sa Duba puca se na ”Fočatrans”. Dolazi do potpunog razdvajanja policije na srpsku i bošnjačku. Na čelu srpske policije nalazio se Dragan Gagović, a na čelu bošnjačke policije Zulfo Veiz. Naravno, ove policije ne mogu se porediti ni po kojoj osnovi, posebno ne po naoružanju i logistici. Sljedećeg dana, 7. aprila, počinje otvorena akcija Srba u cilju okupiranja Foče. Pada i prva žrtva, riječ je o policajcu Abidu Ramoviću, koji gine u policijskom automobilu dok je pokušavao do bolnice prebaciti ranjenu Milevu Radojčić, koju su ranili Srbi pucnjavom iz kuće Ivanovića u pravcu ”Fočatransa”. Prema jednoj verziji Ramović je poginuo od metka ispaljenog iz kuće Ivanovića, a druga verzija kaže da ga je ubio kolega Srbin koji je bio sa njim u automobilu. Istog dana Srbi predvođeni SDS-om zauzimaju magacin oružja TO u Livadama i dijele svojim sunarodnicima. Zauzimaju i lokalnu radiostanicu, uspijevaju kontrolirati sve prilaze gradu, a već grad prelijeću i prve granate. Stigle su i jedinice iz Srbije koje su smještene u planinarski dom na Zabrani. Onaj dio svjesnih i organiziranih Bošnjaka postavlja barikade u Donje Polje, a civili pripremaju skloništa po podrumima. Sve vrijeme traju navodni pregovori između SDS-a i SDA, ali ne daju rezultate, jer Srbi pregovaraju samo kako bi dobili na vremenu i kako bi Bošnjake što više zaveli i obmanuli navodnom željom da se sve završi mirno.


Granatiranje grada
Narednog dana, 8. aprila, Foča se granatira i pod stalnom je puščanom paljbom Srba. Srpske zločinačke horde uspijevaju tog dana zauzeti Dom zdravlja i zarobiti prisutne Bošnjake, ljekare Ibru Karovića i Avdu Šadinliju. Srpski hajduci ulaze u Carevu džamiju i na munaru stavljaju četničku zastavu, a na džamijski razglas puštaju četničke pjesme. Idućeg dana nastavlja se granatiranje, a srpsko rukovodstvo ultimativno traži predaju vlasti, na šta odbrana ne pristaje. Granatira se grad, zgrade i kuće su u plamenu, a granate dolaze iz Zabrane i Orahova. Vodi se i pješadijska borba. Znatno slabije naoružani i organizirani Bošnjaci napuštaju grad i kreću se put Goražda i put Crne Gore. Granatiranje se nastavlja i narednih dana. Srbi lagano osvajaju dio po dio grada i na kraju ulaze u njega. U Aladži 10. aprila Srbi ubijaju Jusu, Raziju i Esmu Aganović. Međutim, žrtava ima i na srpskoj strani.
Gine im vojvoda Dragan Nikolić, sin Božidara, komandir policijske ispostave u Čelebićima i Miljevini. Srbi 11. aprila zauzimaju veći dio grada, a ostatak granatiraju. Narednog dana Srbi pale Prijeku Čaršiju, trgovačko-zanatski centar, pale se bošnjačke kuće i lokali.


Pljačka bošnjačke imovine

Srpski zločinci konstantno napreduju u osvajanju grada. Kako osvajaju koji dio grada, tako Bošnjake koji nisu izbjegli hapse i odvode u sabirni logor u Livadama. Logor je smješten u magacinima TRO ”Perućica”. Osim domaćih Srba, koji su izvukli iz svojih budžaka kokarde, u zločinima učestvuju i Srbi sa strane. Nastavlja se granatiranje dijelova koje brane malobrojne snage Bošnjaka, a u okupiranim dijelovima nastavlja se pljačka i paljenje bošnjačkih kuća i stanova. Već 13. i 14. Srbi su u centru grada, a sa lokalne radiostanice oglašava se predsjednik SDS-a Miroslav Stanić, koji navodno garantira sigurnost Bošnjacima koji žele napustiti grad.
Petnaesti dan aprila bio je dan pljačke. Tog su dana dolazili Srbi i sa sela i pljačkali što se opljačkati i odnijeti moglo. Naredni dan upadom Srba u Donje Polje oko 18 časova grad je u potpunosti okupiran.


Sabirni logori

Kako je u redovima Srba, predvođenih SDS-om, unaprijed već sve bilo isplanirano, tako je odmah nakon okupiranja grada otvoren koncentracioni logor u bivšem KP domu, u koji su smještani uhapšeni Bošnjaci do tada držani po sabirnim logorima. Sabirnih logora bilo je više. Već smo spomenuli logor u Livadama, a pored njega tu su bili Srednjoškolski centar u Aladži, DTV ”Partizan”, direkcija TRO ”Perućica” u Gornjem Polju, barake hidrocentrale u izgradnji ”Buk bijela”, te mnogobrojne privatne kuće. U sabirne, a onda u centralni logor Bošnjaci su dovođeni iz svojih kuća.Jednostavno su nailazile srpske jedinice i po nekakvim spiskovima, ali i bez njih odvodili su Bošnjake. Članovi SDA i drugi ugledni Bošnjaci bili su smješteni u jedan magacin TRO ”Perućica” u Gornjem Polju, barake hidrocentrale u izgradnji ”Buk bijela”, te mnogobrojne privatne kuće. U sabirne, a onda u centralni logor Bošnjaci su dovođeni iz svojih kuća. Jednostavno su nailazile srpske jedinice i po nekakvim spiskovima, ali i bez njih odvodili su Bošnjake. Članovi SDA i drugi ugledni Bošnjaci bili su smješteni u jedan magacin TRO ”Perućica”. O stanju u sabirnim logorima govore Preljub Tafro i dr. Bećir Macić u svojoj knjizi: ”Život u sabirnim logorima bio je užasan, bez hrane, vode, nužnika… Svaki čas su u magacine ubacivali nove uhvaćene ljude. Po noći su sa vrata prozivali neke od njih. Oni se više nikad nisu vraćali u magacin. Po noći su se čule pucnjave iz Prevraćkog potoka, iznad baraka. Komandant sabirnog logora u Livadama bio je Veselin Čančar, ekonomista u TRO ‘Perućica’. Bio je obučen u uniformu JNA, sa kapetanskim činovima. U magacinu Srbi nisu zlostavljani. Povremeno su u taj magacin ubacivali isprebijane ljude. Nisu mogli ni stajati na nogama. Bili su to unakaženi likovi poznanika: Muniba Veiza, Zulfe Veiza, Enesa Uzunovića, Ibre Selimovića ‘Spone’ iz Tabaka. Svi su oni kasnije ubijeni u koncentracionom logoru”, pišu Tafro i Macić u knjizi ”Genocid nad Bošnjacima na području općine Foča 1992.- 1995. godina” i o prvi danima agresije i napada nastavljaju:

Okupacija 18. aprila

”Srbi zauzimaju i posljednje uporište odbrane Foče, Šukovac 18. aprila 1992. godine. Foča je definitivno okupirana. Tada nastaje pakao za Bošnjake koji su ostali u Foči i prigradskim naseljima. Kuće Muslimana su u plamenu. Nekako u to vrijeme u Foču helikopterom dolazi Biljana Plavšić. Provozala se Fočom u opljačkanom automobilu tek ubijenog Fočaka Adnana Isanovića. Vidjevši fočanske džamije, koje još nisu bile porušene, uzviknula je: ‘Kako će, molim vas, Foča biti srpski grad, s ovoliko turskih džamija.’ Time daje jasnu poruku srpskim rušiteljima šta im je raditi. Za kratko vrijeme, svih 11 fočanskih džamija nestalo je sa lica zemlje. Aladža džamija, Careva džamija, Atik Ali-pašina džamija… Sve biseri islamske graditeljske kulture, barbari su za kratko vrijeme sravnili sa zemljom. Građevinski materijal iz Aladže džamije poslužit će da se proširi parkiralište ispred koncentracionog logora. I sva druga obilježja vjekovnog življenja Bošnjaka na ovim prostorima, uništavaju se. Gori Islamska biblioteka sa vrijednim eksponatima, devastiraju se groblja.
Na sve strane se pljačka sve što je bošnjačko. U pomoć domaćim pljačkašima pristižu i oni iz Crne Gore, sa kamionima. Prepuni kamioni namještaja, bijele tehnike i svega što su ‘junački’ đetići opljačkali, odlazi prema Pivskoj planini. Počinju ubistva, silovanja. Zabranjuje se kretanje Bošnjacima. Postaju svi taoci. Svi su u kućnom pritvoru. Čeka se kada će dželati udariti na vrata. Rušitelji i ubice ne žele svjedoke svojih nedjela. Svjedoke ili ubijaju ili odvode u koncentracioni logor. Ideolozima genocida nad Bošnjacima Foče, Vojislavu Maksumiću i Veliboru Ostojiću, kao da nije dovoljna žestina sa kojom ubice i rušitelji izvršavaju njihove naredbe.Svojim ‘vatrenim’ govorima na lokalnoj radiostanici podstiču ubice da brže ubijaju, rušitelje da brže ruše. Za kratko vrijeme na području grada i prigradskih naselja ubijena su ili nestala 343 Bošnjaka (građanina) Foče. Najviše zločina počinjeno je u prigradskim naseljima Tabaci, Zubovići, Susješno, Hamdići, Mijakovići i Ljubovići. U jednom danu u Čohodarmahali, u kojoj su i u Drugom svjetskom ratu počinjeni strahoviti zločini, na svirep način je ubijeno 29 građana (24 se gubi trag u koncentracionim logorima). Te zločine počinili su domaći Srbi, komšije ubijenih.”

izvor:internet
priredio:Kenan Sarač
design:Kenan Sarač
fotografije:internet/screenshot/fbPutnikNamjernik/flickrekranportal13/focanskidani
oprema teksta:focanskidani

 

Fočanska je tuga pregolema : 2001. ekshumirani sedmogodišnji dječak i njegova majka – ubijeni 1992. u Foči

Fočanska je tuga pregolema 1992 _ 010

 

Ekshumacija u Foči 2001. godine. Nađeni posmrtni ostaci pet bošnjačkih žrtava. Po nekim izvorima ubijeni su na Bajram, 12. juna 1992.
U toj grobnici pronađen je sedmogodišnji Kenan Šoro i njegova majka Pemba Šoro.
U istoj grobnici pronađena je i Munira Mehmedspahić.

Fočanska je tuga pregolema 1992 _ 006

Fočanska je tuga pregolema 1992 _ 007

priredio:Kenan Sarač

fotografije:internet/screenshot
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

Suđenje Todoviću : “Sanjala sam grobnicu”

00

Svjedokinja Tužilaštva Bosne i Hercegovine ispričala je da su joj roditelji ubijeni u Foči, a saznala je da joj je brat odveden u Kazneno-popravni dom (KPD) i da mu se ubrzo gubi svaki trag.

U nastavku suđenja za ratni zločin počinjen u Foči, Uma Čolo je kazala da je s majkom posljednji put telefonom razgovarala u maju 1992. godine, kada joj je rekla da je više ne zove i da se ne brine.

Čolo se prisjetila da joj je jedna žena u Sarajevu kazala da joj je ubijena majka, te da je “gledala kada su je vukli bagerom”. Saznala je da joj je majka bila s drugim osobama u kući u koju je bačena bomba, da je ranjena i “pokosili su je rafalom”. Svjedokinja je izjavila da su joj rekli da joj je majka ubijena na Bajram, te da je po kalendaru zaključila da bi to trebalo biti 12. juna 1992.

Kako je pojasnila, grobnica u kojoj joj je pronađena majka bila je u blizini džamije. “Kasnije će se ispostaviti da je pet tijela u grobnici. Ja sam sanjala tu grobnicu, vjerujte”, ispričala je Čolo, pojasnivši da je, uz tijelo majke, pronađeno i tijelo supruge njenog rođaka, kao i njihovog sedmogodišnjeg sina.

Grobnica je ekshumirana 2001. godine.

Svjedokinja je kazala da su tijelo oca ekshumirali, a saznala je da je “zaklan na kućnom pragu”.

Za brata je svjedokinja rekla kako je čula da je bio zatvoren u KPD-u.

“Po svjedočenju ljudi, on je 17. septembra u jednoj grupi odveden na berbu šljiva… Oni su odvedeni i trag mu se gubi”, kazala je Čolo.

Branilac Slaviša Prodanović nije imao pitanja za ovu svjedokinju.

“Žao mi je zbog tragedije koju ste imali i uvjeravam vas da moj branjenik Todović nema ništa s tim”, rekao je Prodanović.

Čolo je svjedočila na suđenju Milanu Todoviću, optuženom da je od oktobra 1992. do marta 1993. silovao i prisilio na seksualno ropstvo ženu bošnjačke nacionalnosti.

Prema optužnici, Todović, tadašnji pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS), tu ženu je “kupio” od drugih vojnika i silovao je, da bi je u decembru 1992. prisilio na seksualno ropstvo, držeći je u nehumanim uslovima, i pri tome je fizički i seksualno zlostavljao.

Suđenje će se nastaviti 11. maja.

Lamija Grebo, 17.04.2018.

izvor:detektor.ba/BIRN BiH

fotografije:internet/screenshot
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

***************
Suđenje Todoviću : “Dosadan kada dođe pijan“
https://focanskidani.wordpress.com/2018/04/13/sudenje-todovicu-dosadan-kada-dode-pijan/

Todović: Svjedočenje bez prisustva javnosti
https://focanskidani.wordpress.com/2018/03/26/todovic-svjedocenje-bez-prisustva-javnosti/

Todović: Izvjestan broj žena u drugom stanju
https://focanskidani.wordpress.com/2018/03/23/todovic-izvjestan-broj-zena-u-drugom-stanju/

Čitanjem optužnice i iznošenjem uvodne riječi Državnog tužilaštva počelo suđenje Milanu Todoviću za ratni zločin počinjen na području Foče
https://focanskidani.wordpress.com/2018/03/09/citanjem-optuznice-i-iznosenjem-uvodne-rijeci-drzavnog-tuzilastva-pocelo-sudenje-milanu-todovicu-za-ratni-zlocin-pocinjen-na-podrucju-foce/

Sud Bosne i Hercegovine : Potvrđena optužnica u predmetu Milan Todović
https://focanskidani.wordpress.com/2018/02/07/sud-bosne-i-hercegovine-potvrdena-optuznica-u-predmetu-milan-todovic/

PODIGNUTA OPTUŽNICA ZA RATNI ZLOČIN U FOČI protiv Milana Todovića (1961)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/12/12/podignuta-optuznica-za-ratni-zlocin-u-foci-protiv-milana-todovica-1961/

 

Istražitelji će ponovo pretražiti više lokacija u istočnoj Bosni

“ Kafe Bora” nema više _ 011
Polovinom ovog mjeseca istražitelji Instituta za traženje nestalih osoba BiH počet će provjeru više lokacija na području istočne Bosne, za koje postoje informacije da se na njima nalaze masovne grobnice. Osim novih, pretraga će se vršiti i na nekim lokacijama na kojima su ranije vršene ekshumacije posmrtnih ostataka ubijenih Bošnjaka.
“ Kafe Bora” nema više _ 010
 

 

izvor:ftv

fotografije:internet/screenshot
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani