MNOGO SAM RAZMIŠLJAO O BOSNI …

Foča _ Sastavci _ 006

 

MNOGO SAM RAZMIŠLJAO O BOSNI …
Kad kažem Bosanac, mislim na dobrog čovjeka. Kad kažem Bosna, mislim na državu dobrih ljudi.
Granice na Zemlji su izmislili osvajači, nisu Bogom date, i za ljudsku dobrotu nisu važne.
Šta mislite kakav bi odjek nastao da milion Bosanaca vikne: Bosna! I zato, nemojte se ustručavati da govorite za Bosnu. Sa svakom novom riječi naša snaga raste.
Pokušali su izbrisati tragove Bosne, i nisu uspjeli. Tragovi Bosne se nalaze u svakom njenom kamenu, u svakom njenom pejzažu. I uvijek nanovo ga gledaš i uvijek nanovo se diviš. Jer to je Bosna, da se brani od skučenih duša ljepotom.
Bosanska sevdalinka, bosanski ćevapi, bosanska kahva, bosanski lonac, bosanski merhamet, bosanska duša, bosanski humor i hercegovački prkos,… i šta još.
Ko otkrije kako mržnju pretvoriti u ljubav, spasit će Bosnu. Šta, Bosnu? Spasit će cijeli svijet!
Biti Bosanac nije lahko, valja cijelu Bosnu nositi u srcu, gdje god bio, a ona teška, k'o stećak.
Nema velike razlike u vjerama u jednog Boga. Ima samo razlika među ljudima, dobri i zli. I upravo je uloga vjerovanja da uputi ljude u razlikovanje dobra i zla. Jer ljudi u sebi nose zlo, i moraju se stalno truditi da ih ne obhrva.
Nakon svega što se dešavalo u Bosni i Hercegovini, moralan čovjek može samo da se stidi svrstavanja u nacionalne torove.
Banja Luko i ta tvoja sela…lijepi li su Mostarski dućani..Sarajevo divno mjesto…Gornju Tuzlu opasala guja…kolika je u Prijedoru čaršija…a što mi se Travnik zamaglio…u lijepome starom gradu Višegradu…da sam ptica i da imam krila šeher Bosnu svu bih preletila. Naša sevdalinka pjeva o Bosni stotinama godina, i svi je Bosanci vole, bez razlike.
Samo kroz zajedničku osudu zločina i sagledavanja nesretnih zbivanja iz bliske prošlosti, bit ćemo bliži jedni drugima, bit ćemo bliži napretku u našoj Bosni i Hercegovini. Komunicirajmo da to postignemo. Svaki će se napor isplatiti.
Dok god smo zarobljeni u prošlosti, nećemo naći put oporavka. Nesreće koje smo preživjeli čine našu sadašnjost gorkom, a budućnost beznadežnom. Zar će nam cijeli život proći u ovom sivilu. Da li je do nas, da učinimo prvi korak i da progutamo poneku neprijatnu knedlu, radi boljitka, ne možda našeg, ali sigurno naše djece.
Neka nas tuga Srebrenice nadahne da budemo bolji ljudi, a ne mržnjom i snom o osveti. Neka nas bol Srebrenice učvrsti na putu istine i pravde. Budimo svi do jednog graditelji boljeg društva, društva u kojem nikad iskrivljeno stanje svijesti neće postati vodeća ideologija, društva koje će biti osjetljivo na bilo koji vid nepravde.
U čovjeku, prepoznaj čovjeka! Nikad kolektivitet. Jer, šta je Bošnjak naspram duše od čovjeka? Jer šta je Srbin naspram ljudine? Jer šta je Hrvat naspram dobričine? I zato budimo, dobri ljudi bosanski!
Nacionalista se odlikuje skučenom dušom, u kojoj se nalaze otrovi lošeg karaktera. Ne dao Bog da ti duša bude skučena.
Činjenice o stanju u Bosni vode u pesimizam, ali razum kaže da ovo stanje nije normalno i nije ljudski razumno, podjela i mržnja nisu sreća ni za one koji to nose u svojoj glavi, argumenti su labavi, dovoljno je da se pojave razumni tumači događaja koji su doveli do ovih stanja i da se stvari ukažu drugačijim od slike koju su stvarale crne propagande dvadeset godina, i danas ih stvaraju.
I svaki put sjetimo se i svih drugih srđana, dobrih ljudi, koji svoje živote izgubiše u zaštiti ljudskosti, a njihov čin osta nezabilježen u zlim vremenima divljanja iskrivljene nacionalističke svijesti. Neka im je svima vječni mir i rahmet. I neka budu uzor mladim pokoljenjima.
Šta je to što potkopava Bosnu, što se protivi Bosni? Nisu to entiteti, nije ni Dejtonski Ustav. To je nacionalizam i na njemu uspostavljena korumpirana i pohlepna vlast. Nisu to granice na zemlji, to su granice u glavama ljudi, to su podjele kao stanje svijesti, to je laž kao navika da se izvrće stvarnost i narod drži na uzdi.
Nama Bosancima i Hercegovcima treba organizovanje ljudi na novim vrijednostima, koji, prije svega, razumiju naše stanje i zbivanja posljednjih nekoliko decenija, objektivno, kao građani svijeta, ljudi, koji univerzalne ljudske vrijednosti prihvataju kao svoje: ljubav prema ljudima, razumjevanje drugačijeg, pravednost, traženje istine, solidarnost,…
Da se ne lažemo.Ovdje već dvadeset godina vladaju dvoličnjaci koji pod lažnim plaštom borbe za narod, religiju, jezik i tradiciju, zadovoljavaju svoje materijalističke pohlepe, ne poštujući nikakve moralne i ljudske norme. I sve to u jednoj siromašnoj zemlji Bosni, prepunoj prirodnih ljepota i ljudi koji ne razmišljaju.
Zlo je korov, a dobrota je cvijeće. Kad zli raznesu sjeme zla, ono se raskoti, pa se godinama ne može iskorjeniti. A u korovu teško niče cvijeće. Trebaju strpljivi vrtlari i mnogo ljubavi da ispuni srce kao što je Bosna.
Kako neko i danas može biti na liniji nož, žica, kada je sva strava tih simbola do srži osvjedočena?
Oni koji vrijede više, koji znaju više, koji su pošteni, koji vole ljude, koji su prije svega ljudi, dvadeset godina su gurani, od manje vrijednih, pohlepnih, nemoralnih i nepravednih, u zapećak, ne dozvoljavajući im da pošteno rade i da daju doprinos zajednici, svojoj zemlji, domovini.
Mi, Bosanci, moramo biti svjesni činjenice, da će Bosna, bez politike sporazumjevanja i kompromisa krvariti i biti pod stalnom prijetnjom raspada. Stoga, progutajmo i poneku knedlu nepravde, sa jasnom vizijom, da jednom svi Bosanci, u suncu koje nas obasjava, prepoznaju naše zajedničko sunce.
Sead Adanalić

 

Foča _ Sastavci _ 005

 

*******************
oprema teksta:focanskidani

fotografije:flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik

 

Advertisements

PORIJEKLO PORODICE U ZAMETNUTOJ BILJEŠCI

26

Rekao je da smo iz Foče, a ne iz Čajniča, kako je tvrdio moj rahmetli otac. Naime, kako veli Ahmed, moj pradjed po ocu Abdulah Ibrahimović nije više mogao podnositi stalne napade, pljačke i pohare crnogorskih razbojnika, pa je s amidžićem Hamidom odlučio preseliti se u mirnije krajeve.
I, na koncu, šta je od svega preostalo? Ništa. Odavno nema ni Abdulaha, ni Hamida, ni Ahmeda, ni mog oca, ni cijele generacije starih Ibrahimovića. Ostala je samo ova štura bilješka, upitne vjerodostojnosti, napisana na iskrzanom, istrgnutom komadu papira, koju, poluzgužvanu, nađoh nedavno zaturenu i zaboravljenu među gomilama godinama neotvorenih, davno pročitanih knjižurina
_ _ _ _ _

27

Čitam dnevničku bilješku, moju, iz maja 1996. godine, napisanu na iskrzanom, istrgnutom komadu papira, čitkim i lijepim rukopisom (a ako je rukopis takav, to znači da sam selektivno memorirao i zapisivao ono što mi je amidža Ahmed govorio), zaturenu i zaboravljenu među gomilama knjiga. Evo bilješke:

“Nakon mnogo godina, danas nas je posjetio amidža Ahmed. Rat je proveo u Zagrebu i za svojih sedamdeset osam godina izgleda dosta dobro: bujna, prosijeda kosa, lice bez bora, snažan, autoritativan glas, pokreti energični. Tokom razgovora, a kako o tome u porodici ima nesuglasja, pitao sam ga odakle tačno potječu Ibrahimovići. Rekao je da smo iz Foče, a ne iz Čajniča, kako je tvrdio moj rahmetli otac. Naime, kako veli Ahmed, moj pradjed po ocu Abdulah Ibrahimović nije više mogao podnositi stalne napade, pljačke i pohare crnogorskih razbojnika, pa je s amidžićem Hamidom odlučio preseliti se u mirnije krajeve.

Pješice, preko vrleti, vododerina, rijeka i planina, kloneći se glavnog druma, naseljenih mjesta i otvorenih prostora, došli su u Tuzlu i zaposlili se u pekari izvjesnog bega čije ime amidža nije upamtio, kao ni godinu, ili barem stoljeće, njihovog dolaska u Tuzlu. A kako su se, veli Ahmed, pokazali kao dobri, odgovorni i snalažljivi radnici, beg im je, očito procijenivši da su mu korisniji za druge, složenije poslove, ponudio da upravljaju njegovim posjedima u Čeliću i Koraju. Ponudu su prihvatili, pa je Hamid otišao u Čelić, a Abdulah u Koraj. Vrijedan, odgovoran i oštrouman, kakvim ga ne bez stanovite pristranosti Ahmed opisuje, Abdulah je u Koraju odlično radio svoj posao i tokom vremena otkupljivao od bega dijelove posjeda kojim je upravljao, tako da je relativno brzo postao veoma imućan. Prema Ahmedovim tvrdnjama, Abdulah je umro u Koraju 1934. godine, a, kako ga se dobro sjeća, kaže da je bio izrazito visok, imao je dugu, njegovanu bradu, nosio odjeću višeg staleža i, zbog svoje velikodušnosti u Koraju i šire, bio poštovan. Od njega potječe cijela loza Ibrahimovića na ovom području. (…)”

Bilješka sadrži i druge podatke, ali, barem za mene, nisu od osobitog značaja. Tek ordinarni faktografski podaci o njihovom zapošljavanju u begovoj pekari, iznajmljivanju podstanarske sobe u Atik mahali, ženidbi Abdulahovoj, godine nepoznate, s lijepom Mevlom koju je upoznao u Brčkom, rođenju kćerke Emine, kupovini trošne kuće šeperuše u tuzlanskoj mahali Mejdan, služenju vojnog roka u Đeru, u Mađarskoj, neuspjelom pokušaju otvaranja granapa u ortakluku s nekim Mustafom koji ga je prevario, pokrao, uvalio u dugove i netragom nestao… Itd., itd.

Hamid se ženi, godine također nepoznate (eh, sad već počinjem bivati sumnjičav glede vjerodostojnosti Ahmedovog iskaza), hromom i ubogom Kadunom iz Čelića, kćerkom uglednog veleposjednika Raifa Ibrišimovića. U miraz, osim mladosti, snage i zdravlja, ne donosi ništa, svjestan da i ne mora ništa dati, a dobiti može mnogo.

Beg ga je prozreo. Baca u vodu njegove sladunjave izjave ljubavi prema Kaduni, dobro zna da nesretnu Kadunu udaju njegove pare, pažljivo vaga koliko i šta bi pohlepnom lupežu mogao dati, na koncu presijeca i procjenjuje da bi za skidanje biljege usidjelice s njegove kćeri Hamidu mogao dati kuću, dućan, mlin, dvadeset dunuma zemlje i isto toliko šume.

Hamid bez oklijevanja prihvata ponuđeno (Ahmed veli da je očekivao mnogo manje) i tako, iz čistog računa, ulazi u brak sa ženom koju je prezirao i s kojom, pričalo se, nikad nije legao u istu postelju.

25

I, na koncu, šta je od svega preostalo? Ništa. Odavno nema ni Abdulaha, ni Hamida, ni Ahmeda, ni mog oca, ni cijele generacije starih Ibrahimovića. Ostala je samo ova štura bilješka, upitne vjerodostojnosti, napisana na iskrzanom, istrgnutom komadu papira, koju, poluzgužvanu, nađoh nedavno zaturenu i zaboravljenu među gomilama godinama neotvorenih, davno pročitanih knjižurina.

Sadik IBRAHIMOVIĆ
izvor:STAV

oprema teksta i fotografije:focanskidani

OČI U OČI – PO FOČI !… (priča jednog učitelja)

A iz muslimanskih sela toga školskog područja – u izbjeglištvu – ili “BOGU NA
ISTINI”….
bili su već svi žitelji . Muslimani !
Pobijeno ih je 66 ( I slovima : šesdeset i šest ) . Kažu .
– ”Nedjelo JEDNE IZOLOVANE BANDE” – kažu mi telefonom – oni koji tu tada nisu bili ,
a i danas su još u životu . U FOČI !
Sve ostalo pusto , dobra moja Kitty !..SVE !..Sve ostalo pusto !
Dakle , muslimanska sela : GUVNIŠTA…HUSEINOVIĆI , CEROVA RAVAN -TRAVARI !..
To je MOJA priča …!

13

Oči u oči – po Foči

Objavljeno:ponedjeljak, 13. decembra 2010. na ljubusaci.com

DRAGA MOJA Kitty ,

Obradovalo me tvoje pismo , draga Kitty – ali i rastužilo u isto vrijeme .
OBRADOVALO – jer si se opet javila , poslije one moje “kritike” da nosiš strano ime , iako su ti i roditelji – i djedovi i pradjejedovi koštosekaže – “naše gore list” . Da i ne pominjemo  nacionalnost .
I vjeru !
Sjećaš li se toga ?…Zalupila si mi slušalicu ! RASTUŽILO ME , jer opet od mene tražiš ono isto što si tražila i ranije , doduše putem komentara na moje pisanije – posredstvom kojih smo se i upoznali . Onako , PLATONSKI !
I to na kanadskom saytu .
Kažem sebi : Evo opet KITTY – traži ono isto , a ja neću baš to !

Nakon dugog razmišljanja , u tuzi moram priznati – kažem sam sebi :
– Pa , Kitty je ipak naša , lijepa i intiligentna cura – uporna , pa šta onda ?
A usto – LJUBUŠANKA !
Pa – šta onda ?
Mislim : ako tim što ona od mene traži obradujem samo jednog JEDINOG-
ćovjeka , još ako to bude samo Kitty – to ima smisla !
I tako odlučim da ti ipak odgovorim . Na sve što me pitaš .
Na svoj način , naravno !

Svakako , draga moja Kitty , moja odluka je takva zato što si mi
pisala E- mailom , dakle lično – tako da ne moram da “perem svoj
prljavi veš” – preko komentara na saytovima . I da tako maltretiram
dobar dio ljudi koji ne vole da vire kroz tuđu ključanicu .

Ne , nije potrebno da znam od koga si dobila moju Email adresu: to nije
ni bitno – jer , ionako – ono što ću napisati upučujem samo tebi .
Samo tebi , draga moja još neviđena Ketty – samo tebi !…O. K. ?
I još nešto na čemu insistiraš: slažem se da govorim samo istinu .
U potpunosti se slažem !

Samo , mnogi ljudi su stradali istine radi . Jedan moj primjer će te
interesirati i nasmijati .
Ja nisam do duše stradao , a mogao sam .
Ostalo je na – smijehu !

Oči u oči - po Foči _ 001

U Č I T E LJ O V A NJ E

U naše vrijeme niste tražili posao učitelja , nego ste – poslije završetka škole
bili raspoređeni . Ja sam dobio dekret za PRIJEDOR !…Oh , nkada nisam bio tamo !
Sutradan me sretne moj direktor škole OMER HAJRIĆ , jedan strog , ali i pravičan
čovjek koji mi reče : Ne ideš u PRIJEDOR , NEGO U FOČU…Evo adresa da se javiš
sutra u 11 sati kod ministrice… ili tako nešto ( i reče mi ime ) . Uplaših se !..

Pošalju namjerno mene kao mladog učitelja u jedno udaljeno selo kod
FOČE , u vrijeme kad je još bilo ŠUMLJAKA , koje su ganjali po planinama .
Godina 1953 . – a u tim planinama još četnički perjanici koji su na mostu u FOČI…
pokl…( Ps. u tekstu izostavljeno ) .

I ranije su tu slali učitelje , ali su oni bježali . Stanovništvo je muslimansko , ali
ima mnogo i pravoslavnih kuća . Kako su učitelji (” koji su bježali” ) bili ili
pravoslavni , ili muslimani – pošalju mene “kao neutralnog” , da vide da li će to uspjeti , jer sam u učiteljskoj školi u SARAJEVU pokazao , kako su ocijenili , upravo ono
što oni traže : sposobnost da afirmišem ono što ljude spaja !
Taj ispit sam , zahvaljujući mojim dragim suseljanima – “maestralno položio !”..
Tako su bar zapisali oni koji su ocjenjivali .

Bože , kako sam se iznenadio kad mi je ministrica za prosvjetu i školstvo podvukla
( mislim , Kitty , da se zvala MITRA MITROVIĆ ) , da je sada vrlo važno , vrlo važno
što sam HRVAT !…
Uh , BOŽE , kako sam se tada iznenadio !…Za sve učenika zavrsnog , četvrtog ,
razreda , nacionalnost je bila “mačiji kašalj” , a za mene samog ispade – vrlo važno !
I da bi vrag bio još crnji , nije mi ni rekla zašto !
I to u svom malom , skromnom kabinetu !…Bila je mala , laka kao perce , nasmijana !

Sasatanak sa ministricom tada , moja Kitty – bilo je to kao kad bi tebe sada OBAMA
pozvao na sastanak i kazao ti da te je pozvao za neku misju u kojoj je vrlo važno što
si HERCEGOVKA !..
– Upiši fakultet vanredno pa onda , nakon nekoliko godina , dođi i studiraj –
tješila me je ministrica – ili , kako je već zvana !

Tamo , u HUSEINOVIĆE , poslali su me i kao LJUBUŠAKA – što nije bila bogznakakava
preporuka ….Daleko od toga .
A meni 1953. – OSAMNAEST GODINA !…
Nakon dvije godine , premjeste me u selo TOHOLJE , sedam sati pješke od FOČE
( samo tako se i moglo )…I tu se dogodio taj slučaj o istini !
Eh , gdje si ti tada bila – moja draga KITTY !

I tako ja u tom selu TOHOLJI nastavljam da ostavljam svoju mladost .
Moj podvornik ARIF ŠLJIVO , mio i drag čovjek – kao otac da mi je .
Moj predsjednik školskog odbora je IMAM , onako priučeni , seoski imam –
imenom – MALIN DŽOMBA !..
Priučen kažem , onako : seljaci izaberu najboljeg među njima , i
najsposobnijeg da vodi zajednicu ( i molitvu petkom ) – i proglase ga
imamom .

Eh , moja draga KITTY , godine 1956 !
I za te moje “huzdurme” dočuje ” zloglasna UDBA , zatim komunisti , partizani – te..
SRBI i TURCI ! “….
( P.S. – OPROSTI OVO “SRBI” – jer Srba tada nije ni bilo , bili su samo pravoslavni ) .

 

I pozovu imama MALINA DŽOMBU na” informativni razgovor” , sa jedinom jedinom
tačkom dnevnog reda :

– ZAŠTO VAŠ UČITELJ RASPUŠTA DJECU RANIJE SVAKE SUBOTE ?
Malin Džomba odbije te tvrdnje – kao neistinite .
To je uvod u ovu priču , moja KETTY !
A poenta je ovo :

Pitam ja TOG mog predsjednika školskog odbora IMAMA MALINA :
– Bogati , efendija , da te nešto priupitam ?…(.Ja se , onako , šalim !).
– Bujrum , valahi – kaže MALIN .
– Nezgodno mi , ali – da ipak priupitam…Ja svake subote šaljem djecu
kući ranije da bi išao na igranku u FOČU . Ti kažeš da me neko
zato tužio u opštinu – te da su te zvali i da si Ti izjavio da to – NIJE ISTINA ?
Otuda i moje pitanje !
Ti si stariji čovjek , a usto IMAM – kako MALIN DŽOMBA može da laže ?
Malin Džomba se nije iznenadio , a ni naljutio za ono : “laže” .
Pogladio je samo svoju dugu , sijedu bradu i odgovorio mi :

– Znaš , MOJ DOBRI UČO , kad je korisno – VALJA MALO i OMAHNUT !…

Zamislio sam se tada i počeo ozbiljnije razmišljati o – RELATIVNOSTI ISTINE !
I kad god imam problema sa istinom – bilo da je sakrijem , ili da je kažem ,
sjetim se tog mog nezaboravnog predsjednika školskog odbora MALINA DŽOMBE
iz dalekih FOČANSKIH TOHOLJA – ( kojih više nema , KITTY – NEMA) .
Bili – pa ih više nema .

Uostalom , tješim ja SAM sebe , KITTY – pa , ja ipak pišem priče o postojećim ljudima ,
ali ipak PRIČE !…Mislim , kako da ti kažem : PRIČE !
Pa ko voli – nek izvoli !

Oči u oči - po Foči _ 002

C R V E N K A P I C A

– Uh , to je neistinita priča !…reče mi jednom moja kćerkica kad sam joj pričao
priču o CRVENKAPICI …
– To je laž – L A Ž !…jecala je ona , otirući suze !
– VUK NE ZNA DA GOVORI !…ponavljala je ona – u suzama za BAKOM – BAKOM
koju je vuk progutao !
– Da – imaš pravo ,moj sine !…Ovaaajj – imaš pravo !..Vuk ne zna da govori
!…zaista !..
I ne može da proguta baku !..Tačno !
Kako se toga nisam sjetio ?
Hajde , spavaj sada , sine – laku noć !
– Laku noć , tata !..
– Laku noć !

Oči u oči - po Foči _ 003

I V A N   G O R A N

Kao i danas kad sam dobio tvoje pismo u kome tražiš istinu o meni !
Kako da ti kažem , KITTY !…Sjetim se i pjesnika IVANA GORANA KOVAČIĆA
koga su četnici tu u blizini Foče , u selu BASTASIMA zaklali , a ni za grob mu se ne
zna – sjetim se i njega i svojih uzaludnih – MOJIH PRIVATNIH traganja za njegovim grobom .
TU – po vrletima fočanskim – OKO SELA BASTASI !
A četnici jos – “po šumama i gorama ” !…HUSEINOVIĆI – od godine 1953.!
I TOHOLJI , od godine 1956. !…

Poslije mnogo godina , kasnije , tragajući za podacima o IVANU GORANU , saznam ja
da mu je djevojka bila mlada studentica glume u Zagrebu MARIJA CRNOBORI !..
Znaš li ti , Kitty , ko je MARIJA CRNOBORI ?..Pretpostavljam da ne znaš , eh
!..Mladi danas !

MARIJA CRNOBORI je bila genijalna glumica , filmska i pozorišna – “u vrime onoga
mraka” !
Vrhunska , svjetska i nenadmašna FEDRA – KLITEMESTRA – OFELIJA – LAURA –
GROFICA EBOLI…
Oh , Bože – djevojka Ivana Gorana Kovačića !
I ja odlučim da je potražim u Beogradu . I da joj postavim – i to pitanje !

I primi me ona , Kitty !…Zamisli !
Zamisli !…
Starica sa unucima MARIJA CRNOBORI primila me toplo .
Ja sam se , naprosto , izgubio !
Ispred mene je stajala starica MARIJA CRNOBORI – zaista !..I kafu mi skuhala !
U svom stanu na TERAZIJAMA …Na Terazijama , Kitty , na TERAZIJAMA !
Znaš li ti , KITTY , gdje su Terazije – zasigurno ne znaš ?…
EH , BOŽE – DANAŠNJI MLADI !…UH !

POKAZIVALA MI JE ONA , OH BOŽE – i ORIGINALNE SVESKE IVANA GORANA , i pjesme
pisane njegovom rukom !…Poklonio joj GORAN , prije odlaska u partizane .
Njen muž – znameniti MARKO FOTEZ već je umro .
Tako da mi je MARIJA CRNOBORI otvorila svoje srce – i ja sam napravio intervju !
Hoćeš da ti taj intervju pošaljem , Kitty ?…
Zamisli tako : Ivan GORAN i Marija CRNOBORI – kao ti i tvoj dečko , danas !
Zamisli !

 

Zašto to ne bi zamislila , KITTY ?…
Kad prestanemo maštati i voljeti – prestat ćemo i živjeti , KITTY !…I živjeti !

M A L I N   D Ž O M B A  i  A R I F  Š LJ I V O

Eto , moja Kitty – vidiš , taj moj dragi MALIN DŽOMBA i taj moj podvornik
ARIF ŠLJIVO – već poodavno počivaju na seoskom groblju , groblju koga više niko
nema da obilazi . Jer u TOHOLJIMA više niko i ne živi .
Naime , 1993. istjerali su na planinsku ravan svo stanovništvo sela TOHOLJA
( i mojih učenika ) , te ih odveli u – nepoznatom pravcu ….( spisak u prilogu ) .
Niko ništa o njima NIKAD nije saznao !..Bar koliko ja znam !

Poodavno se spremam , KITTY , da po planinskim bespućima sela TOHOLJA –
i HUSEINOVIĆA – odem potražiti grobove svojih odvedenih i izgubljenih učenika !
I da pokušam potražiti mezare ARIFA ŠLJIVE i MALINA DŽOMBE , iako sam
siguran da ih je već poodavno prekrila – trava zaborava !
Ali , imam ja pred očima čitavo groblje – snaći ću se ja , Kitty ! Snaći ću se ja !
I recitirat ću , usto , stihove iz “JAME” – Ivana GORANA !
Ali , nije to sve !…

Oči u oči - po Foči _ 005

I Z O L O V A N A   B A N D A

Osim toga , na SVETOG NIKOLU iste godine (?) ,” namamila je jedna IZOLOVANA
BANDA mnogo ljudi ( NA SLAVI ) u sela ŠKOBALJI , HODŽIĆI , BRAJKOVIĆI , BAŽDARI ,
ALINOVIĆI , GAPIĆI…BOGAVIĆI..VASADIĆI , BJELICE”….Kažu !
Tu u – NEKADA mom školskom području sela HUSEINOVIĆA..
Pričaju ljudi…A ja slušam – i sve mi slušalica podrhtava u ruci !..
I to pričaju ljudi kojima ja vjerujem .

Baš tako pričaju Srbi – ” IZOLOVANA BANDA” !…
– Živjeli smo mi , brate , sa svojim komšijama muslimanima u slozi i ljubavi .
Svi učitelji to mogu da potvrde pa i ti , TONI – reci pravo !….govore mi sa sjetom .
Možda je to bila osveta…Moguće je !
Jer su i oni naši BALVANI radili svašta !..SVAŠTA !…A šta mi imamo s tim ?!..NIŠTA !
Podvi rep i šuti… Kao krivac !…I kukavac sinji !…Svi te pljuju , kao da si ti
…Uh !

Ali , nemojmo , učo , sada o tome !..Hvala ti na čestitci naše slave SVETOG NIKOLE !
Izgleda , ostaje nam da jedino vjerujemo u njega !…
Ovo ostalo je sve stoka ! To nisu ljudi , moj TONI !..Sve jesu , ali ljudi nisu !..
Nego , dođi nam već jednom , velikog ti BOGA !
I ti stalno obećavaš i nema TE !…Eto , i mi tebi da čestitamo : PA , UČO –
HRISTOS SE RODI…! Dvadeset petog , ili sedmog – to je isto !
Kao sto smo nekada i bili ISTO !…Je li tako ?…

Tako mi govore . U slušalicu !..Obični ljudi koji me se još sjećaju .

Oči u oči - po Foči _ 004

S E L A ,  LJ U D I   i   S L A V A

A ja sam tu , u HUSEINOVIĆIMA , službovao , Kitty – od godine1953 do 1956 .
Tu su samnim bili i moj brat STANKO , kasnije i sestra IVANKA .
Da nisam sam i da tu , usput , završe školu !
Došli da brat ne bude sam , a otac umro – majka MARECKA ostala sama sa
šestoro djece – ja najstariji !..
U najsiromašnijoj kući u VAŠAROVIĆIMA !…

A ja učitelj u selu iz koga je bio i šumljak JEGDIĆ !..Baš iz GAPIĆA !
Kad kažem GAPIĆI , ne mogu da ti ne kažem , KITTY , volio sam jednu djevojku iz
tog sela – zvala se DUŠANKA IZ GAPIĆA !..Bila je kao anđeo !..
Kakvu i tebe zamišljam !

Tako se tamo i imenuju ljudi : BORKO IZ BRAJKOVIĆA , PERO IZ ALINOVIĆA, MARTA IZ
MEDANOVIĆA , MURATA IZ HUSEINOVIĆA , DUŠAN IZ VASADIĆA , VASILIJA IZ HODŽIĆA ,
HUSO I HASO iz TRAVARA…LEKSO IZ ŠKOBALJA…JOVANKA IZ BJELICA !…

Oči u oči - po Foči _ 006

K R V A V A    S L A V A

Ljudi došli na slavu SVETOG NIKOLE . Među njima mnogo mojih bivših učenika .
Pobijeno ih je 66 ( I slovima : šesdeset i šest ) . Kažu .
– ”Nedjelo JEDNE IZOLOVANE BANDE” – kažu mi telefonom – oni koji tu tada nisu bili ,
a i danas su još u životu . U FOČI !…I ne znam da li znaš , Kitty – FOČA JE
NEKADA BILA HERCEGOVINA !..Zaista !

To je zvanična priča , moja Kitty , o tih 66 !
Zvanična priča onih kojih se to tiče .
Sahranjeni su u groblju u FOČI . I svi su sa mog školskog područja i iz sela :
ŠKOBALJI , HODŽIĆI , BRAJKOVIĆI , BAŽDARI , CEROVA RAVAN , MEDANOVIĆI ,
BOGAVIĆI , ALINOVIĆI….VASADIĆI !…BJELICE !

A iz muslimanskih sela toga školskog područja – u izbjeglištvu – ili “BOGU NA
ISTINI”….
bili su već svi žitelji . Muslimani !
Sve ostalo pusto , dobra moja Kitty !..SVE !..Sve ostalo pusto !
Dakle , muslimanska sela : GUVNIŠTA…HUSEINOVIĆI , CEROVA RAVAN -TRAVARI !..
To je MOJA priča …!
Nemoj mi zamjeriti , KITTY !..Uspomene naviru , mutne i daleke !

Bilo kako bilo – i njih ću potražiti, KITTY !…I njih 66 ću potražiti !..

Kažu mi čak dva filmska reditelja :
– Idemo tamo – ti pričaj – mi snimamo !..Naš film ima temu : kako jedan ostarjeli
profesor ,Hrvat – odlazi u Foču da traga za grobovima svojih učenika – muslimana i Srba!..
Hrvat , i još k tome iz LJUBUŠKOG – maškare se tako oni samnom !
A ne znaju ti reditelji da meni , u tom smislu, nije ni do šale , ni do maškare
!…Nimalo !

– Ne , neću tako… !..NE !..Ne mogu ja tako !
Tako neću !..Hoću da idem sam , ili sa najdražima – mladim ljudima !
MLADIM LJUDIMA . Ako je moguće !…Ako je to ikako moguće !
Tako sam im odgovorio, Kitty !…Baš tako !

Foča - Autobuska stanica, haman na Livadama.jpg

Z A R U K E

– KITTY – hoćeš li sa mnom ?..
Ozbiljno pitam – hajde sa mnom !
Povedi , KITTY, i tog svoga MOMKA o kome pišeš tako tople riječi !..Zašto ne ?
Kažeš da ne govori naš jezik – pa , naučit ćemo ga !

Kako pišeš da planirate i zaruke – eto , da budem KUM !..Javljam se od srca !
Učinit ćemo to u bespućima jednog od pomenutih planinskih sela !..U nekada ljudskom
mravinjaku – SADA U PUSTINJI !…
ORIGINALNO , zar ne , KITTY ?

U BAŽDARIMA – kazu zivi sam , tako – kao pustinjak – moj učenik MANOJLE STEVANOVIĆ.
Sam kao vuk ! Čuva blago i – plače . Ubili su mu suprugu MILJU VIŠNJIĆ  iz ALINOVIĆA
i to na njegove oči . ..On se , nekim čudom , spasio ! Eh , Bože – da li je još živ ?…
I kako mu je sada na ovom snijegu i nevremenu ?…

Vidiš kako ja to sve pamtim , i pratim – KITTY !..
Svi ljudi imaju svoje istine !…
Zato su mladi ljudi vrlo važni !…Nezaobilazni , u suštini !..
Jedino oni mogu razbistriti zamučenu vodu !..
A ti si tu , Kitty , najbolja adresa !..Ljubušanka , a usto….( izostavljeno ) .

Pokazat ću vam ( tebi i momku ) i pećinu u kojoj se , u toku prošlog rata , sama
porodila S E M K A – silovana heroina moje priče CRVENI FERARI – priče koja ti se toliko dopada .
Tako ćemo , zajednički , posjetiti i HUSEINOVIĆE – i TOHOLJE ! I sretati heroje moje priče. .
Onako , Kitty : OČI U OČI – PO FOČI !..

NE , NE MORATE ZATO DA SKUPLJATE PARE !..SAKUPITE SAMO MALO MLADALAČKE
HRABROSTI – SAMO MALO HRABROSTI , KITTY , i NIŠTA VIŠE !….
NIŠTA VIŠE !
Jer , ja sam sva vrata iza sebe ostavio otvorena !…Vidjećeš !…I kod muslimana ,
i kod pravoslavnih !
A ako baš hoćete , možemo pozvati i one filmske reditelje .
Oni će raditi svoj posao, mi svoj !
JE LI TAKO , KITTY – Važi ?..

Foča - pogled na Aladža džamiju u izgradnji

M I Š LJ E N J E

Eto , i ja sam promijenio mišljenje .
Samo budale ne mijenjaju mišljenje – je li tako , Kitty ?
Odgovorit ću ti na sva pitanja , samo onako – na preskok .
NA PRESKOK , KITTY !..
Na tebi je da pitanje samo postaviš !

Znaš , ne mogu ja , ono : ” Rodio sam se u selu…tome i tome ” !
Ko sam , pa sad JA da tako počinjem !
I tako dalje .
Eto , mislim da sam odgovorio na sva tvoja pitanja . Osim na jedno .

POZDRAVE i POLJUPCE IZ SNIJEGOM OKOVANOG PARIZA !

PS : Tvoje pitanje : KAKO SU LJUBUŠACI PEKLI VOLA – i
KAKO JE TREBIŽAT POTEKAO – UZBRDO ?…vrlo je opširno
pitanje , a usto i provokativno!..Kitty

Ne , ne bih o tome ! Bar zasada !
Uostalom , porazmisliću – i porazmislit ću !….Bez srkleta…

izvor:ljubusaci.com

oprema teksta:focanskidani
fotografije: flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik

Fenomeni : Šta je poluintelektualac

Poluintelektualci

„Uzimajući ga u njegovom najpotpunijem i najizrazitijem vidu, poluintelektualac je čovek koji je uredno, pa možda, čak, i s vrlo dobrim uspehom svršio školu, ali u pogledu kulturnog obrazovanja i moralnog vaspitanja nije stekao skoro ništa.

Bilo usled njegove urođene nesposobnosti ili zbog mana školskog sistema, nije dobio podstreka za duhovno samorazvijanje. On uopšte duhovne vrednosti ne razume i ne ceni. Sve ceni prema tome, koliko šta doprinosi uspehu u životu, a uspeh uzima u „čaršijskom” smislu, dakle sasvim materijalistički. S ostalim duhovnim vrednostima odbacuje i moralnu disciplinu, ali ne sasvim, jer prekršaji te discipline povlače krivičnu odgovornost. Ipak i u moralnom, kao i u kulturnom pogledu, on je u osnovi ostao primitivac. Neomekšan kulturom, a sa olabavljenom moralnom kočnicom ima sirove snage napretek. Školska diploma, kao ulaznica u krug inteligencije, dala mu je preterano visoko mišljenje o sebi samom.

Poluintelektualci

U društvenoj utakmici taj diplomirani primitivac bori se bez skrupula, a s punim uverenjem da traži samo svoje pravo koje mu je škola priznala. On potiskuje suparnike nemilosrdno kao da nisu živa bića nego materijalne prepone. On je dobar „laktaš” – izraz koji je prodro u opštu upotrebu jednovremeno s pojavom poluintelektualaca.

Poluintelektualci 3

Pretpostavimo da se u njemu probudila politička ambicija i da je uspeo postati ministar. Taj položaj mogao je da ugrabi samo kroz silno guranje i strmoglavu jagmu i zato će smatrati da je to sada nešto „njegovo”. Iz te svoje tekovine ili bolje reći plena, gledaće da izvuče što više ličnog ćara. Biće „korupcionaš”, ali neće biti sasvim svestan toga fakta, toliko će mu to izgledati prirodno i na svom mestu. Jedan poluintelektualac, kad je čuo da se govori o njegovoj ostavci, rekao je:

„Ko je lud, da se odvaja od punog čanka?!”

Poluintelektualci 4

Njemu je izgledalo nepojmljivo da se čovek ne koristi ministarskim položajem, kao što bi bilo nepojmljivo da čovek kraj punog čanka ostane gladan.

Poluintelektualci

Politička ambicija jednog poluintelektualca zapravo i nije politička. Ona se sastoji samo u tome, da se čovek kroz politiku obogati i da na visokim položajima progospoduje. On ne zna ni za kakve više i opštije ciljeve. Tek kad poluintelektualac izbije na vrhunac političkog uspeha, vidi se kako je on moralno zakržljao. Pored poluintelektualca koji je uspeo, postoji i poluintelektualac koji nije uspeo.

Poluintelektualci 5

Već pravi intelektualac, nezaposlen ili zapostavljen, gotov je opozicionar. Poluintelektualac u takvom položaju tim je opasniji, što ne zna ni za kakve moralne obzire koji bi njegovo ogorčenje ublažavali. To nije bilo slučajno da su mnogi ozlojeđeni poluintelektualci otišli u komuniste.

Poluintelektualci 2

Poluintelektualac je bolesna društvena pojava, koja je obelodanila dvije stvari:

1. Da je kulturni obrazac potrebna dopuna nacionalnog i političkog obrasca, što se naročito oseća onda kada uticaj ta dva obrasca prestane da slabi;

2. Da škola koja se ograničava na davanje znanja, bez uporednog vaspitavanja karaktera, nije u stanju da spreči pojavu takvog društvenog tipa kao što je poluintelektualac.”

Slobodan Jovanović (1869—1958)

Poluintelektualci

Tekst preuzet iz Politikinog zabavnika, koji je objavio dio teksta iz knjige “Jedan prilog za proučavanje srpskog nacionalnog karaktera” (1964, Kanada), pod naslovom “O intelektualcu” Slobodana Jovanovića (1869—1958), srpskog istoričara, književnika, političara Kraljevine Jugoslavije.
http://politikin-zabavnik.rs/pz/tekstovi/sta-%D1%98e

 

 

PUSTITE DRUGE

Crne ruže...... rastu u
Pustiti neke ljude iz svog života često nije jednostavno. Međutim, nekad je neophodno. A zašto ih treba pustiti ili čak izbrisati iz svog života? Evo nekoliko razloga.
Prošlost nam može ukrasti budućnost, ako joj to dozvolimo tako što ćemo se stalno vraćati stvarima koje se nisu odigrale na najbolji način. Pustite to i nastavite svoj život.
Neki ljudi se samo pojave i nestanu iz naših života. Ponekad nam ukažu na naše mane, ponekad nas osnaže, ali ne moraju ostati stalno vezani za nas.
Osjećaj sreće nije posljedica nepostojanja problema, već naša sposobnost da se s njima izborimo. Uvijek se fokusirajte na stvari koje imate, a ne one koje ste izgubili.
Naučite da volite sebe i greške koje ste napravili. Griješiti znači pokušavati. Pokušavati znači živjeti.
Možemo kontrolisati samo jednu osobu na svijetu – sami sebe. Ne možete u potpunosti uticati na druge ljude i zato ne očekujte da ćete u tome ikad uspjeti.
Ono što mi smatramo ispravnim može biti potpuno pogrešno iz ugla druge osobe. Zato trebamo živjeti svoj život onako kako mi mislimo da treba.
Neki ljudi nas nikad neće prihvatiti onakve kakvi smo. Pa šta? Ne živimo zbog drugih, već zbog sebe.
Čovjek može donositi odluke ili smišljati izgovore. Život nije ništa drugo do kreativno rješavanje problema. Greška nije i neuspjeh, dok god ne odustanemo od pokušavanja da greške ispravljamo.
Ne dozvolite da negativni komentari drugih ljudi sahrane vaše životne snove. Ako drugi ne mogu nešto postići, reći će i vama da ne možete. Učinite sebi uslugu: nemojte im vjerovati.
(Mudre misli)

Čudan je Prijedor grad.

Čudan je Prijedor grad.
Neko vam pobije sve članove porodice, većinom ne odgovara za zločine, živi pored vas i svaki put vam svojom pojavom utjeruje strah u kosti. E, ali nije to sve. Vi hoćete da nađete kosti najmilijih, da ih ukopate kako već čovjeku i Bogu dolikuje. Ali, ne! U morbidnoj i perverznoj igri “skrivača leševa”, ubice, saučesnici i svjedoci traže od vas dopunu telefonskog računa, kako bi došli do informacije o mrtvim. Dopunite im račun. Jer, šta drugo da radite? Prevare vas. Onda od vas traže 500 maraka za neku informaciju o nastradalim. Prevare vas opet! Onda naprave milionski biznis od čitave igre “skrivača leševa” i vi učestvujete u njoj. Jer, šta ćete, samo bi svoje mrtve da nađete i upokojite. Tražili su onomad ‘92 tih 500 maraka da vam ne ubiju rođaka. Slagali su i ubili ga. Traže vam sad 500 maraka, e da bi kosti ubijenog pokazali. Opet lažu.
E, tako žive Bošnjaci danas u Prijedoru dok im komšiluk drugi put ćutnjom i prevarom ubija mrtvu rodbinu.
Čudan je Prijedor grad.
Dragan Bursać

Odgovor Miloradu Dodiku muslimanke iz Foče : Ne možemo okupirati nešto što je naše

Foča - sastavci _ 013

Provjeri Milorade Dodiku u gruntu koliko je zemlje u Podrinju muslimaske, prije nego što nas optužiš da smo okupatori i da neke “islamske fondacije” stoje iza nas. Iza mene ne stoji niko. Ja sam Muslimanka. Rođena u Foči. Odrasla na Drini. Kako Muslimani na Drini mogu okupirati svoju zemlju? Kako ja mogu okupirati nešto što je moje? I ni ti, niti iko drugi ne može da mi uskrati moje pravo na to, da mi oduzme moje uspomene, iako ste uzeli puno toga i formirali Republiku Srpsku. Ali, ta Republika je izrasla na krvi. Na zločinima. U Foči. Višegradu. Zvorniku. Srebrenici… Možeš Milorade Dodiku negirati do kraja svoga života sve ono što je Haški tribunal presudio, i angažirati za to bezbroj lobista po svijetu, sve uz pomoć Srbije i Rusije – ostaje to zapisano u istoriji, ti stravični zločini koji će zauvijek biti mrlja na srpskom narodu
Čitajući, kao i svako jutro portale naišla sam na tekst o obilježavanju sjećanja na srpske žrtve u Podrinju. Na skupu je bio i Milorad Dodik koji je, između ostalog, rekao: “Poznati su projekti raznih fondacija, prije svega islamskih, koje su tražili i usmjeravali svoje pare kako bi se ovdje uz Drinu vratili nakon otadžbinskog rata muslimani i da bi ponovo okupirali Drinu na taj način.”

Zaboljelo me je. Jako. Muslimanka sam. S Drine. Iz Foče.

Foča 2017 _ 001

Godinama čitam razne gluposti koje Milorad Dodik izgovara i na koje skoro više niko i ne reagira. Godinama Milorad Dodik “puca” riječima okolo, ne vodeći računa da li će nekoga i pogodoti. Njegove izjave su za njegovu publiku. Za njegove birače. Znam ja sve to. Ali u sebi nosim ranu koja krvari već više od 20 godina, koja nikad neće ni zarasti, a koju je on dodatno povrijedio. I ovo mu ne mogu prešutjeti.

Odrastala sam u Foči uz priče mog oca o četničkim pokoljima koji su počinjeni na Drini. O nepravdama koje su nanesene Muslimanima. Kako se on u vojsci izjašnjavao kao Hrvat, jer Muslimani nisu imali to pravo. Te priče su pričane tiho, u kućama, jer u Jugoslaviji se nije smjelo o tome javno govoriti. Pojedinci, ali samo pojedinci, nakon rata su osuđeni, njegovalo se bratstvo i jedinstveno, a sve ostalo je bilo zaboravljeno. Nisam to tada shvatala. I moj otac mi je bio dosadan s tim pričama. Kad bi naišao neko od naših komšija, a on govorio imenom i prezimenom: vidi onog četnika i nastavljao objašnjavati šta je uradio a da nikad nije odgovarao, skoro da ga nisam ni slušala.

Tamo gdje Ćehotina dodiruje Drinu

Sistem je bio jači od riječi oca. Ja sam izrasla u deklariranu Jugoslovenku i otišla na studije u Sarajevo, a moj brat je postao oficir u Gardijskoj brigadi JNA u Beogradu, kao jedan od najboljih pitomaca sarajevske vojne škole, mada nije bilo u bošnjačkoj tradiciji da šalju djecu u vojnu školu, pogotovu ne iz gradskih porodica, on je sam to izabrao. Iako sam živjela u Sarajevu, moj dom je bio u Foči gdje su živjeli moji roditelji, gdje su bile moje uspomene, djetinjstvo, odrastanje na sastavcima, na Drini i Ćehotini. I sad se sjećam tih povrataka kući, maminog radosnog osmjeha dok sprema jela koja najviše volim, oca koji glumi ozbiljnost dok mu iskri u očima što me vidi. I Drine. Jednom je neko napisao da ljudima koji su odrasli na Drini kroz vene ne teče krv nego Drina. I to je tačno. To je veza za vječnost koju nikad niko ne može prekinuti, i bez obzira gdje da živim ja sam djevojka s Drine, Fočanka. U Foči je moja djedovina i pradjedovina.

 

Naša kuća je bila pored Drine. Bože dragi kako tada nisam znala da cjenim to što imam, ali tako je to valjda u ljudskoj prirodi. I sad kad mi je teško, kad imam nekih problema, zatvorim oči, sjetim se starog mosta kod KPD-oma, koji je bio pored naše kuće, i te kamene kule u sredini. Kad bih sišla na tu kulu gledala sam direktno u sastavke, Ćehotinu koja se ulijeva u Drinu i koja tako teče… Nema te psihoterapije koja se može mjeriti s tim…

Ti

Sjećam se priča da će se raspasti Jugoslavija, formiranja nacionalnih partija, kako je moj brat napustio JNA prije nego što je Gardijska brigada otišla na Vukovar ispraćena iz Beograda ovacijama građana, koji su na tenkove koji su išli u Vukovar da ubijaju bacali ruže. Ali te godine, sami početak devedesetih, godine nakon Olimpijade u Sarajevu su sigurno najljepše godine. Imali smo svoje rokere, nadrealiste, književnike, brojna mjesta na kojima smo se okupljali, i baš me i nije zanimala politika. Čak i kada se počelo pucati u Sarajevu nisam vjerovala da će se Jugoslavija raspasti, ni da će biti rat, iako su ljudi u Hrvatskoj već ginuli. Moj posljednji odlazak kući, bio je neposredno pred početak rata. Sjećam se da smo naveče u dnevniku gledali izvještaje iz nekog hrvatskog grada. Prikazivali su kuću koju je pogodila granata. U dnevnom boravku uništen zeleni plišani namještaj, trosjed, dvosjed i fotelja, bijela zavjesa se vijori na prozoru bez stakla… Moja mama je tada komentirala: “Jadni ljudi, šta im se desilo…” Samo nekoliko dana kasnije ona će napustiti svoju kuću u koju se nikad više neće vratiti.

Sa zebnjom sam u Sarajevu čekala informacije. Moji roditelji i brat su otišli iz Foče kad su grad napale srpske snage. Išli su od Ustikoline prema Goraždu i nekoliko dana uopće nisam znala šta je s njima. Nikada neću zaboraviti kad mi se otac javio iz Sarajeva i rekao da su svi došli. Tada sam prvi put shvatila šta znači u isto vrijeme se smijati i plakati. Živi su. Javili su nam vrlo brzo da nam je kuća zapaljena među prvima, ali nije nas bilo briga. Bili smo svi živi i zajedno.

Uslijedili su dani opsade Sarajeva. Rat u cjeloj zemlji. Ubijeni, prognani, logori… Iz Goražda, gdje je bila većina naše familije i prijatelja, stizale su informacije o poginulima. Onda su počele dolaziti informacije o silovanjima u Foči. Stravične priče u koje ljudski um ne može vjerovati. Imena mojih školskih drugarica koje su silovane u školi u koju smo išle. Koje su silovali ljudi koje sam poznavala. Pero Elez, Dragan Zelenović, Ćosa… U Partizanu gdje sam čekala prvu Novu godinu s rajom. O ubistvima u KPD-omu pored koga sam odrasla, klanju na drinskom mostu, pored te kule na kojoj sam nekad sjedila i gledala Drinu… Moj otac je govorio: “Opet teče krvava Drina”.

Potpisan je Dejtonski sporazum. Rat je stao. U tim godinama poslije rata svi smo živjeli s uvjerenjem da ćemo se moći vratiti, da ćemo imati bar sličan život kao prije. Ali, nikad više. Prva posjeta Foči organizirana je 1996. Išla sam s mamom, ocu nismo dale da ide jer je imao slabo srce. Jaka sam žena i rijetko puštam emocijama da izađu, da ih drugi vide… Ali, onog trenutka kad sam prvi put nakon toliko godina vidjela Drinu suze su same krenule. To je nešto jako, prejako, nešto što mogu razumijeti samo oni koji su kao i ja odrasli na Drini.

Na ruševinama od kuće izraslo drvo. Okolo korov, sve zaraslo. Pred kućom Srbin kome je opština dodijelila našu zemlju. Postavio neku ogradu. Kuća nam je bila na cesti, nikad nije bilo ograde oko nje, ispred kuće mamino cvijeće i trešnja… Trešnju je posjekao, smetala mu. Ni danas nikad ne mogu do kraja odslušati pjesmu “Još i danas zamiriše trešnja… Što to ima u ljudima tužno da ulaze u tuđe živote…”, a da se ne sjetim naše trešnje kad procvjeta u proljeće… Dok sam stajala taj dan pred svojom kućom srce mi se cjepalo. Jecajući sam kopala rukama po ruševinama da nađem bilo šta, ma i najmanju sitnicu koju ću ponijeti sa sobom, uspomenu na moj dom, uspomenu da sam nekad imala dom. Ništa nisam našla.

foca 1101

Godine su prolazile, režim u Republici Srpskoj nikad nije dozvoljavao povratak u kome bi Bošnjaci bili ravnopravni u Republici Srpskoj koju su Srbi nakon strašnih zločina koje su počinili, dobili u Dejtonu. Komšije su prodavale kuće oko nas, Loji, Hadžiahmetovići, Kumre… Dan kad je moja mama prodala kuću, koju su nam obnovili nakon rata, bio mi je jedan od najtežih u životu. Nikad više neću proći kroz Donje polje. Moje srce ne bi moglo izdržati da gleda u kuću koja više nije naša. Previše je uspomena, previše boli.

Ni nakon toliko godina u Sarajevu, ne osjećam se kao Sarajka, iako mi je ovaj grad sve dao i beskrajno ga volim. Volim i svoj stan u kome sam svaki djelić uredila s ljubavlju za svoju porodicu, ali nikad se u njemu ne osjećam kao što sam se osjećala u svojoj kući u Foči. Kad sam se udala za mog muža, Sarajliju, pitala sam ga gdje je njihova zemlja. Gledao me zbunjeno i pitao kakva zemlja, jer je on cijeli život živio u stanu. Pa, mislila sam da svako ima zemlju, dedovinu, pradedovinu. Kuću više nemam, ali imam svoju zemlju, svoju šumu, pašnjake, i sve to kad gledam znam da je moje. Zemlja koju su i moji preci čuvali. Taj osjećaj pripadnosti kad stojiš na svojoj zemlji ne može se mjeriti ni sa čim, čak i ako je ta zemlja u nečemu što se danas zove Republika Srpska, ona je u gruntu moja, i bit će to zemlja moga djeteta, kao što je bila moga oca, moga deda, pradeda, Karupska od kad se pamti.

foca 1102

Provjeri Milorade Dodiku u gruntu koliko je zemlje u Podrinju bošnjačke, prije nego što nas optužiš da smo okupatori i da neke “islamske fondacije” stoje iza nas. Iza mene ne stoji niko. Ja sam Muslimanka. Rođena u Foči. Odrasla na Drini. Kako Muslimani na Drini mogu okupirati svoju zemlju? Kako ja mogu okupirati nešto što je moje? I ni ti, niti iko drugi ne može da mi uskrati moje pravo na to, da mi oduzme moje uspomene, iako ste uzeli puno toga i formirali Republiku Srpsku. Ali, ta Republika je izrasla na krvi. Na zločinima. U Foči. Višegradu. Zvorniku. Srebrenici… Možeš Milorade Dodiku negirati do kraja života sve ono što je Haški tribunal presudio, i angažirati za to bezbroj lobista po svijetu, sve uz pomoć Srbije i Rusije – ostaje to zapisano u istoriji, ti stravični zločini koji će zauvijek biti mrlja na srpskom narodu. Svojom gramzivošću i bahatošću davno si uništio sve ljudsko u sebi. I samo ti i tebi slični mogu se ponositi naslijeđem u kome je kompletan vojni, politički i policijski vrh osuđen za najteže zločine koje čovječanstvo poznaje. Niko civiliziran, moralan i etičan ne bi mogao braniti nešto takvo.

Godinama se bavim istraživanjem i dokumentiranjem zločina. I uvijek pišem držeći se činjenica. Nikad nikome ne bih poželjela da o zločinima zna koliko ja znam, ali davno sam shvatila da se protiv ljudi kao što si ti Milorade Dodiku, možeš boriti jedino znanjem. I zato znam. Sve haške presude vezane za Foču, Srebrenicu, Zvornik, Višegrad, kao uostalom i druge. Sve činjenice koje je ovaj međunarodni sud presudio. Sve zločine koji su počinjeni. I pomažem da se to nikad ne zaboravi. Ali ne mrzim. I to je moja pobjeda. I nad tobom Milorade Dodiku i nad svima onima koji negiraju zločine nad Bošnjacima Podrinja i prava muslimana na Drini. I bez obzira šta pokušavaš spočitati muslimanima Podrinja, činjenica je da smo mi većinski vlasnici zemlje u Podrinju i da tu našu zemlju ti i tebi slični pokušavate okupirati i oteti od nas. Ali, zemlja se nasljeđuje. Silom se ne dobija. Ni zločinima. I zato muslimani nikad neće i ne mogu Podrinje okupirati, samo će se vratiti na svoje.

Dženana Karup Druško
AVANGARDA.BA, 17.07.2017

fotografije: flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik

PLIVAJ ILI SE UDAVI U TUĐIM ŽIVOTIMA

 

Negdje sam pročitala da je dužnost svakog muslimana da svoju djecu nauči plivati. Dvije riječi u ovome nisam shvatila bukvalno: musliman i plivati. Nesporno da je plivačima uvećana šansa za preživljavanje ukoliko voda postane prijetnja njihovom opstanku, ali ipak mislim da se Božja odredba odnosi na sve roditelje koji bi djecu, najkasnije do punoljetnosti, morali obučiti da samostalno funkcioniraju (plivaju) u životu. Nigdje ne piše da im moraju stjecati i namicati materijalna bogatstva i pretvarati ih u nesposobne debile.
U ovoj državi je već postalo normalno da tridesetogodišnjaci i četrdesetogodišnjaci žive u zajednici s roditeljima, na njihovoj grbači; najčešće svi skupa jedva sastavljajući kraj s krajem od mizerne roditeljske penzije. Često ta stara djeca, bez dana radnog staža, roditeljskoj pažnji pridodaju još i bračne partnere i vlastitu djecu. Šta možemo, nemaju djeca posla, govore izmoždeni starci. Tako je to kod nas: dijete krene u školu a mati ga još nije odbila od sise. O roditeljskom trošku završi fakultet, učlani se na biro rada, a onda krene rahat nizati godine izležavanja uz materin kazan. Nema posla.

Preko sedamdeset posto raspoloživog poljoprivrednog zemljišta u Bosni i Hercegovini leži neobrađeno. Sve je to nečije vlasništvo, resurs, potencijalna radna mjesta. Šansa za dobar život. Ali, vrag ga odnio, nekako neće samo da se pretvori u novac. Stara djeca na birou zarasla u trnje i ostruge. Pristižu nove generacije među kojima uvijek ima i onih koji su paralelno sa školovanjem radili sve i svašta, najčešće za mizeran džeparac. Nisu imali ni vremena ni potrebe da po internetskim portalima i mrežama svakodnevno istresaju čemer, mržnju i bijes prema onima koji nešto rade, trude se, daju sve od sebe u nastojanju da ostvare svoje snove i ciljeve.

Roditelji su ih naučili plivati a potom blagovremeno gurnuli u ocean života. Ne zato što ih ne vole i što nisu brinuli, već zato što im nije manjkalo povjerenja u sposobnosti vlastite djece. U razvijenim zapadnim zemljama roditelji znaju da se ljubav ogleda u tome da bodrite i podržavate djecu u njihovim izborima, odlukama i nastojanjima da samostalno ostvare vlastite zamisli. Njihova djeca uzimaju kredite za školovanje koje će godinama otplaćivati, dok naša djeca godinama razvlače studiranje na teret roditelja. Nije im mrsko ni uvaljivanje roditelja u kredite koje će utrošiti na kupovinu njihovih ispita i diploma, a bogami i radnih mjesta na državnim jaslama.
Roditelji zaslužuju upravo takvu djecu jer su ih takvim stvorili.

Odlomak iz kolumne objavljene 2014. god. u Slobodnoj Bosni.

Fadila Nura Haver

izvor:fb Fadila Nura Haver

istaknuta fotografija:Kanjon Rakitnice, povratak…-fb Fadila Nura Haver

 

EVROPO,STIDI SE

Spomenici Prijedor Kozarac

“Gospodine patrijarše,

Bili ste i na Mrakovici. Da li su vas voditelji kroz tragove svojih zločina proveli i kroz Kozarac? Za to mjesto ni vi ni ideolozi uz čiju politiku stojite, ne možete reći da je historijski srpsko mjesto. To mjesto, u svojoj povijesti dugoj preko 600 godina, nikada nije bilo srpsko. Nije ni sada. Sada je, zapravo, ničije jer ga više nema. Vaši vjerski sljedbenici sravnili su ga sa zemljom. I svih 16 džamija… Tamo, naime, stoji netaknuta pravoslavna crkva koju su moji Kozarčani, do posljednjeg časa čuvali kao zjenicu oka. Ta lijepa i velika crkva sagrađena je na djedovini moje rahmetli majke. Crkvu su gradili moji Kozarčani za samo nekoliko pravoslavnih porodica koje su živjele u Kozarcu…”

(Vehid Gunić u pismu patrijarhu Pavlu 1993. godine. oktobar 1993.)
You have also been to Mrakovica. Did your guides lead you along the tracks of their crimes and through Kozarac? Not even you nor the ideologies whose politics you support can say that this is historically a Serb area. Throughout its more than six hundred year history, this place has never been Serb, nor it is now. In fact, it now nobody’s, since it does not exist any more. Your religious followers have razed it to the ground, and all sixteen mosques of Kozarac with it. Perhaps, for this reason, your guides took you to Mrakovica through Bosanska Krajina by the most complicated, bed route via Gornji Podgradac. I believed that they did not want to show the traces of their “heroic struggle for Serbdom”, composed of the ruins of everything that is not Serbian Orthodox. And yet there was at least one reason for them to take you to Kozarac too. For there the Serbian Orthodox Church still stands, untouched, safeguarded like the apple of their eye by the people of Kozarac to the very last. That beautiful great church was built on the patrimony of my late mother. The church was built by my people of Kozarac of their own free will, for the few orthodox families who lived there. At the beginning of this century the people of Kozarac ordered, in a spectacular gesture, a great church bell from distant Vienna. Does it still toll? Hemingway told us the answer a long time ago.

It is necessary for me to tell you that your followers, criminals to whose monstrous deeds you have so stubbornly and passively closed your eyes, are destroying all before them, razing even the fresh grave of my late mother. Can I and should I forgive and forget?

Patriarch, by fortunate professional coincidence I was in Jerusalem just before the aggression launched by your followers against my Bosnia. In Jerusalem I went to Golgotha, following the Stations of the Cross. Because of you and your followers, the Golgotha being endured by my Bosniac people is incomparably worse. In Jerusalem I also visited the Church of the Holy Sepulchre, the grave of Jesus Christ. There, outside the Church of the Holy Sepulchre, in pious rapture and in front of the television cameras, I related the Ten Commandments to my viewers. I remember them to this day. I particularly recall the sixth: Thou shalt not kill; and the tenth: Thou shalt not covet anything that is thy neighbour’s.

Patriarch, when did you personally utter these commandments to your believers, your followers? Or have you perhaps, like many others, forgotten that such universal commandments even exist?

(Vehid Gunić)

_ _ _ _ _

Vehid Gunić,bosanskohercegovački novinar (Kozarac, 9. februar 1941. – Sarajevo, 28. april 2017.)

_ _ _ _ _

EVROPO,STIDI SE _ 50185232

Vehid Gunić : EVROPO,STIDI SE (600 dana u opkoljenom Sarajevu)
JUNI 1993.GODINE

27.juni
…Iz Maglaja stize apel ratne predsjednice da svi rodoljubi krenu u zastitu ovog grada kojeg,uz nemilosrdno razaranje i ubijanje civilnog stanovnistva,u potpunom okruzenju drze cetnici i HVO.
Za 40 DM kupio sam kilogram teletine.Fatma me je devetnaest puta pitala od koga je meso,je li zdravo,da li je pregledano,poznajem li zenu od koje sam kupio i slicno,a zatim se,sva izgubljena od nenadano dobrog zalogaja,dala u pripremanje.Jednu porciju je poprzila bez icega,da uzivamo.Uz mladu salatu doista smo i uzivali.Parce mesa odnio sam i prijateljici Fati(Hajrinoj),jer je sama.Moram joj malo pomoci dok se moj drug ne vrati sa dalekog i neizvjesnog puta.Fata mi dala malo rastike,pa je Fatma navece pravila sarmu.

28.juni
Danas je Vidovdan.Stosta bi se moglo dogoditi.Hladan i oblacan dan.Do kasno sinoc,u niskom letu,iznad Sarajeva letjeli avioni NATO pakta.Pomislio sam:
pocela intervencija-protiv nas.”Glas Amerike”javlja da je oporba(/opozicija)u Hrvatskoj protiv podjele BiH,jer nesto slicno vec sutra moze snaci i Hrvatsku.
Zasto ne i Srbiju?
Patrijarh Pavle sluzio svetu liturgiju na Gazimestanu.Tamo je svo zlo i pocelo.
Uspaniceno pismo Tudjmana Butrosu Galiju.Tudjman pristaje da se UNPROFOR-u produzi mandat za jos mjesec dana.Kaze da su Srbi blokirali sve funkcije.Presjeceni su putevi,pokidani dalekovodi i slicno.
Iz Gorazda javljaju kako se cetnici na Palama vec tri dana zabavljaju sa humanitarnom pomoci.U Gorazdu nasi umiru od gladi.
Vranjes javlja na Radio-Zagrebu kako muslimansko topnistvo tuce Lepenicu i Kiseljak,a da HVO skoro kontrolise Zepce.On dalje kaze da srpsko topnistvo sa sjevera tuce Maglaj,a muslimanska vojska iz Maglaja napada juzni dio koji kontroliraju bojovnici HVO.Vranjes nece da kaze kao cetnici i HVO zajednicki djeluju i da su u koaliciji.Dakle,ratujemo protiv Srbije,Crne Gore,HVO i Hrvatske.
Predstavnik UNPROFOR-a izjavio je danas da u Gorazdu jedna kutija cigareta kosta 100 DM,te da se u tome gradu za dvije kutije cigareta moze dobiti krava.
“Glas Amerike”u ponoc javlja da je onaj ispod Durmitora u Zenevi izjavio:”Ukoliko Muslimani ne pristanu na srpsko-hrvatski prijedlog o podjeli BiH,Srbi i Hrvati ce medjusobno podijeliti Bosnu”.
Nada al Isa javlja iz Zagreba da su cetnici granatirali Dubrovacko primorje.Znaci,od turizma nema nista.Tako ce sa Dubrovnikom biti sve dok se cetnici budu nalazili na domak ovoga drevnoga grada.

29.juni
Danas su borci nase Armije,u nezadrzivom jurisu,usli u Zepce.Taj grad je,navodno,godinu dana pod kontrolom drzao HVO.Kada su se spisali sa cetnicima poceli su progoniti Muslimane i provoditi necuven teror.Sinoc je Hrvatski radio javio kako HVO Zepce drzi pod svojom kontrolom.Danas bojovnici HVO bjeze ili se predaju.Nasi su zaplijenili velike kolicine oruzja i municije.Da nije bilo onoga iz Gruda(citaj Bobana),ti,u sustini,dobrocudni domaci Hrvati mogli su i dalje i slobodno i neometano zivjeti kao i do sada sa svojim susjedima.
Cetnici i HVO i dalje napadaju Maglaj,a u Novome Seheru drze u okruzenju oko 10000 stanovnika.
Navrsila se godina dana od prvog leta kojim je u Sarajevo dopremljena humanitarna pomoc.Od pocetka do danas bilo je ukupno 4150 letova.U pocetku,od te humanitarne pomoci nekako se i moglo zivjeti,a danas jedva da se moze prezivjeti.
Na pijaci u Sarajevu danas je kilogram brasna bio cetiri marke,”Drina”pet maraka,vrecica drva 15 maraka.Grad je i dalje bez struje,vode,plina i kruha.
U Sarajevu odrzana sjednica Predsjednistva BiH u punom sastavu.Tema:podjela BiH.Uz ostalo,zakljuceno je da M.Lasic,dr E.Ganic i Miro Lazovic napisu nacrt ustavnog ustrojstva,te da Predsjednistvo ubuduce zasjeda u punom sastavu.Izgleda da Predsjednistvo pocinje da radi i da se,kakvo je takvo je,
konsoliduje.
Radio javlja da je Tudjman ponudio Bugojno i Gornji Vakuf za Jablanicu.Sta on ima da nudi u mojoj Bosni!?
To narod zove:racun bez krcmara,a ja to,onako za sebe,zovem drskost.Zapravo,nemam pravu rijec.Ne zbog Tudjmana,nego zbog svijeta zato sto na sve to gleda ravnodusno.Tudjman u ovim trenucima ima okupiranu jednu trecinu zemlje na cijem se celu nalazi.Apsolutno:svasta!…
_ _ _ _ _

EVROPO,STIDI SE _ 50185233
JULI 1993.GODINE

16.juli
Kolega Ivan Kordic mi se danas pohvalio da je od”Soros fondacije”dobio solarnu svjetiljku.Kaze mi da je uz Boziju i njenu pomoc sinoc pisao do jedan sahat iza pola noci.Istu lampu dobio je i Abdulah Sidran,ali on svoju jos nije”savladao”.Dobro bi i meni dosla jer i ove retke ispisujem uz kandilj od humanitarnog ulja i komadic pertle koju sam odsjekao iz djecijih”adidaski”.
Danas sam sa Memijom i Vladimirom Bilicem dogovorio da od sutra u TV dnevniku”startuje”ili”krene”moja stalna rubrika”Vehidova pisma”.Zasto”Vehidova pisma”?Jos prosle godine prihvacen je moj koncept dokumentarno-muzicke putopisne serije”Tragovi”.Nemamo ni novaca,ni goriva,ni tehnickih uvjeta da sada u ratu koji nas je potpuno unazadio,realiziramo takvu,u osnovi skupu seriju.U potpunoj smo informativnoj blokadi.Signal Televizije BiH ne dopire daleko.Televizijski dnevnik se reemitira na Radiju BiH te na taj nacin u svijet,ili barem do nasih prognanika koji nas cuju,dopire glas o nama.Uz to,u ovako ogranicenim i krajnje reduciranim tehnickim mogucnostima,pisma je najlakse televizijski realizirati.Sjednes pred obicnu kameru,izgovoris tekst i gotovo.Ta literarno-novinarska,epistolarna forma nije bas uobicajena na televiziji,ali valja pokusati.Ona mi sigurno,jer nuzno ima i dozu sasvim privatnog stava,
dozvoljava da zesce nego sto je uobicajeno,progovorim o nama i o ovim uzasnim ratnim strahotama.Eto,zato”Vehidova pisma”.Sve dotle dok se ne steknu uvjeti za realizaciju serije”Tragovi”u koju cu,ako Bog da,uloziti svo svoje novinarsko znanje i iskustvo i s njome,ako se posreci,docekati i penziju.Ako prezivim.
Ujedinjene nacije danas su usvojile odluku o slanju novog kontingenta vojnika u zasticene zone.Radi se o oko 8000 vojnika iz Pakistana,Maroka,Tunisa i Malezije,a najavljeno je i ucesce oko 1500 Amerikanaca.Onaj ispod Durmitora je odmah pohitao da Galiju uputi protest zbog moguceg dolaska Pakistanaca.
Cetnicki radio javlja da su danas borci Armije BiH potpuno preuzeli kontrolu nad Fojnicom,te da se nekoliko hiljada Hrvata povlaci prema Kiseljaku.Kome sve to treba?Znam da su Hrvati i Bosnjaci u Fojnici oduvijek zivjeli u skladnoj i primjernoj slozi.
U Dnevniku TV BiH danas je gostovao komandant Cetvrtog korpusa Armije BiH Arif Pasalic za kojeg je cetnicki radio javio kako je poginuo.Mora da su se slusaoci toga radija iznenadili kako je to jedan hrabri komandant neprijateljske vojske uskrsnuo.To se,doduse,desavalo u Copicevoj literaturi.Sjetite se navodne pogibije Tanasija Bulja.
Dosla voda,nema plina.Cim dodje plin,nestat ce vode i tako unedogled.
Na Televiziji,u nasem restoranu,danas konacno bilo kruha i rize sa nekakvom travom.
Za dvije kutije cigareta koje sam nedavno kupio od jednog svercera,a koje ne valjaju nista,danas sam jedva dobio kilogram mahuna,Niko nece cetnicke cigarete.Danasnje cijene na pijaci:secer 35 maraka,visnje pet,mladi krompir 20,meso s kostima 35,a kahva 65 maraka.

17.juli
Evropski parlament kritikovao Ovena zato sto vrsi pritisak na Muslimane da prihvate rjesenje za Bosnu koje nude Tudjman i Milosevic.Neke evropske zemlje prijete sankcijama i Hrvatskoj zbog ocigledne umijesanosti u rat u Bosni.
Jos ponesto o lordu.Otkako je naprasno okrenuo cabar,sve sam vise uvjeren da tu nesto nisu cista posla.Srbijanci,Crnogorci,drugim rijecima,cetnici(svi Srbi i Crnogorci nisu cetnici)opljackali su sve sto se moglo opljackati u Bosni i Hrvatskoj.Zlatara Majdanpek od prije nekoliko dana izliva neke zlatne kolajne koje ce taj”odvazni i vekovima ugrozavani narod dodeljivati za narocite zasluge u borbi za slobodu srpskoga naroda i za pravoslavlje”.To zlato zlikovci su opljackali od Bosnjaka i Hrvata koje su poubijali,kojima se”iz cisto prakticnih razloga”odsijecali prste i vadili zlatne zube.Nosilac tih zlatnih priznanja nosit ce na svojoj dusi i ko zna koliko mrtvih dusa.Gdje je tu moral?Je li to ona epska srpska hrabrost o kojoj smo morali uciti?
Sta je hronicar ovoga uzasa ovim htio reci?Upravo to sto sam rekao.U rukama zlikovaca nalazi se ogromna kolicina opljackanoga novca i zlata.A da li to ima veze s lordom?Vrijeme ce tek pokazati kakav se prljavi rat vodio na ovim nasim prostorima i koliko nam se neprijatelja odjedanput natovarilo na vrat…
…U Zenevi Tudjman i Milosevic ponovo usaglasili stavove oko podjele BiH na tri drzave.Sporazumjeli su se i oko mirnoga rjesavanja ocekivanoga incidenta oko Maslenickog mosta koji ce,navodno,sutra biti pusten u promet.I upravo dok su ova dvojica racundzija bez krcmara pripremala izjavu o sporazumu,
cetnici su zapoceli granatiranje mosta oko kojeg su se predsjednici taman bili kao nesto sporazumjeli.
To je,moglo bi se reci,tragikomicna dimenzija sporazumijevanja Tudjmana i Milosevica.Nas se,ipak,tice njihova izjava da su i dalje za konfederalizaciju Bosne i Hercegovine.Onaj mesar iz Pozarevca,podrijetlom iz Crne Gore,izjavljuje:”Muslimani su zeleli unitarnu drzavu.Eto,imace je.Doduse,ne u granicama koje su zeleli…”Moja zelja je da se konacno nadje neko u toj Srbiji ko ce imati ljudske hrabrosti da kaze ovome zadriglome,losem Titovom imitatoru(to je i Tudjman)da taj umisljeni obnovitelj ideje o svekolikim Srbima u svekolikoj velikoj Srbiji,vascijeli srpski narod vuce u propast i da sve kemikalije svijeta,dok je vijeka i svijeta,nece moci saprati pogan koju je tome balkanskome narodu nametnuo ovaj potencijalni samoubojica.
Predsjednistvo BiH putuje u Zenevu na pregovore.Tim povodom ispred zgrade nasega Predsjednistva neko je napisao:”Potpisi,Alija,makar bila avlija!”Neki u Sarajevu tu poruku smatraju vrlo duhovitom.Mozda bi i bila duhovita da je rijec o nekim drugim stvarima,ali ovdje se radi cak o bioloskome opstanku nasega naroda kome je,ocigledno,namijenjen nestanak.Alija nema pravo,nema ni saglasnost ni naroda ni armije da olahko potpise neku tako sudbonosnu odluku,e samo da bi rat stao.Nasi borci,siguran sam,na tako nesto nece nikada pristati.
HVO zaustavio sve humanitarne konvoje za Bosnu.A samo prije nekoliko dana predstavnici nase vlade,Vlade Hrvatske i HVO potpisali su sporazum o nesmetanom prolasku humanitarnih konvoja.
U 22 sata Radio javlja da na Igmanu traje zestoka cetnicka ofanziva i da se borbe vode cijeli dan.U informaciji se kaze da se borbe vode iz neposredne blizine.Cetnici su krenuli u ofanzivu iz trnovske kotline i sa podrucja Hadzica.Pokrenuta je ogromna masinerija:tenkovi,artiljerija i veoma mnogo cetnika.
Dijelovi Igmana su u plamenu.Bojim se da je veoma,veoma kriticno.
Sinoc je Glas Amerike javio,a danas,na indirektan nacin,potvrdio i Radio BiH,da je Armija BiH ovladala Fojnicom.U Fojnici gori hotel,a zapaljene su i dvije tvornice.Nekoliko hiljada Hrvata krece se prema Kiseljaku.
Danas je Radio-Novi Sad javio da je”popularni pjevac muslimanskih sevdalinki Safet Isovic poginuo kao zamjenik komandanta jedne brigade Alijine vojske u borbama oko Srbobrana(to je cetnicko preimenovanje Donjeg Vakufa).Taj radio,ta stravicna fabrika najmonstruoznijih lazi,taj podjubreni rasadnik truhlezi,
mrznje i podsticanja na klanja,silovanja i zlocine,dakle,taj Radio-Novi Sad kaze dalje u svojoj informaciji o mome prijatelju i najboljem pjevacu bosanskih gradskih pjesama-sevdalinki,o Safetu Isovicu i ovo:
“U poslednje vreme Isovic se poceo baviti i politikom.Ne treba gresiti dusu,pa treba priznati da je rec o izvanrednom pevacu i losem politicaru…”
A taj izvanredni”pevac i los politicar”oporavlja se u svojoj kuci kod Dubrovnika poslije teskih rana zadobijenih od cetnicke granate.Pokusali su da ga ubiju isti oni koji su mu se godinama,pa i decenijama divili.Kako li ce ti fabrikanti lazi,u Radio-Novom Sadu svojim slusaocima,cije su simpatije osvajali i emitiranjem snimaka pjesama koje pjeva Sefet Isovic,ubuduce,poslije ovakve lazi,moci pogledati u oci?Moci ce.Njima svasta moze stati pod kapu.

(iz knjige EVROPO,STIDI SE(600 DANA U OPKOLJENOM SARAJEVU)- Vehid Gunić)
_ _ _ _ _

Vehid Gunić,bosanskohercegovački novinar (Kozarac, 9. februar 1941. – Sarajevo, 28. april 2017.)

Fočanske avlije

jorgovan _ 709
Prva asocijacija na Foču je slika grada sa puno zelenila u čijem se zraku čini mi se u svakom godišnjem dobu čak i zimi kad zaveju snjegovi, osjeti miris svježe vode, trave, drveća, cvjeća. Okružena šumovitim brdima u čijem krilu, uz hučanje reske Drine sa juga ka sjeveru ,se mirno pokorava tiha Ćehotina ,sa istoka, tvoreći kotlinu na nadmorskoj visini od 370m uz umjereno – kontinentalnu klimu čini bujnu vegetaciju od proljeća do kasne jeseni. Povoljni klimatski uslovi pogoduju uzgoju različitih kultivara od voća, povrća i cvijeća.U srednjem vijeku na prostoru današnjeg grada Foče uzgajala se vinova loza (nisam mogla pronaći podatak o vrsti kultivara).
fočanske avlije _ 55032

Foča grad –šeher koja se pominje još u srednjem vijeku svoj razvoj počinje dolaskom Turaka na ove prostore i do kraja XVI vjeka je imala izgrađene gradske strukture. Iz pisanja putopisca E. Čelebi iz 1664.god. možemo vidjeti da je u to doba u Foči bilo dvije hiljade sto šesdest kuća a dodajući tome da je svaka kuća imala avliju i bašću onda slika stare Foče daje jednu refleksiju projekcije na kasnije doba koje se očituje na jednu bogato religijsko kulturno historijsko naslijeđe ako mogu slobodno da nazovem KULT AVLIJE. Sliku grada u XVI I XVII vijeku sa 18 mahala, 17 džamija, oko 500 trgovačkih i zanatskih radnji, hamama,tekija,karavan saraja upotpunjuju fočanske kuće, kao što reče F.Muftić u knjizi “Foča kroz vrijeme “ – “kuće fočanskog tipa”, završen citat, koje su u svojem okrilju krile najljepši biser skriven od pogleda – fočanske avlije.
fočanske avlije _ 55033

U orijentalnoj islamskoj arhitekturi karakteristično je povezivanje unutrašnjeg prostora sa vanjskim preko vrta kojim se smatra avlija i bašća. Te segmente je nemoguće posmatrati odvojeno a hajat( trijem) je predstavljao prelazni prostor na avliju. Avlije su zauzimale centralno mjesto ispred kuće a bašča je bila odvojeni dio i ulazilo se na posebna vrata. Avlije u bile razdvojene na muške i ženske avlije kao što je bila avlija mog dede u kojoj sam odrasla.U avliji su bili još pripadajući objekti poput zgrade za konje, ljetni mutvak, ostava za drva i sl. shodno vremenu i načinu života kako se u to doba živjelo koje će sa vremenom i nestati. Ženske avlije će ostati u svojoj autentičnosti sa manjim arhitektonskim i pejzažnim izmjenama u svojoj namjeni i svrsi. Ženska avlija kao pejzažno-arhitektonski prostor odvojen od vanjskog svijeta shodno islamskoj tradiciji, pružala je poseban ugođaj i ambijent kao sintagma rahatluka, uživanja, odmora,radosti, tuge odnosno cijele kompozicije života. Prostor koji je bio veza sa prirodom, zrakom i vodom u intimi porodice i prijatelja. Spoj islamske tradicije , orijentalnog uređenja vrta , klime , bosanskog duha i fočanske kreativnosti dali su fočanskoj avliji pečat specifičnosti.
fočanske avlije _ 55035

Osnovni pejzažno-arhitektonski elementi fočanske avlije kao tipične bosanske avlije zid, kaldrma, česma,cvjetna sofa, višegodišnje cvjeće i grmovi, voće i loza daju jedan kolorit kontrasta boja upotpunjeni mirisom, zujanjem pčele, letom leptira i čistoće prostora.
–  Zid je odvajao avliju od vanjskog svijeta i davao znak intime , privatnosti nikako odvojenosti.
–  Kaldrma se pravila od oblutaka iz Drine i Ćehotine i redana je u harmoničnom mozaičnom sklopu.Kaldrme su se obavezno održavale čistim bez korova između oblutaka, ribale i prale vodom više puta dnevno.U takve avlije se ulazilo isključivo u čistoj obući(nanulama). Između kaldrme je na pojedinim mjestima su rasli ježići (kako su ga Fočanke zvale), prkos (Portulaca grandiflora).
– Cvjetne sofe su bile male ili velike a predstavljale su ograđene dijelove u kojima se sadilo cvjeće jednogodišnje i dvogodišnje, ljekovito bilje.
fočanske avlije _ 55034

Kadifica (Tagetes), neven (Calendula officinalis), katmer (Dianthus sp.), čuvarkuća (Sempervivum tectorum) , pelin (Artemisia), nana (Menta sp.), zejnil bostan (Delphynium aiacis L.) , šekaik (Paeonia officinalis),  koje su sa trajnicama i grmovima ruža (Rosa sp.), jorgovan (Syringa ), hadžibeg (Hydrangea), zambak (Lilium sp.), šimšir (Buxus sempervirens )  činile u vrijednim i domišljatim rukama Fočanki jedan savšen sklad boja i mirisa. Ispod zida uzgajala se loza na odrini ili ruža penjačica.Najzastupljeniji biljni material je bila ruža đulbešećerka i đulbehara. Đulbešećerka je ruža sa svjetlijim laticama nježno roze boje a đulbehara ima tamno crvene opojno mirisne cvjetove. Od obje se pravilo slatko i sok od ruža. Bijela kaldrma, ruže raznobojne,neoblikovan šimšir u rustičnom stilu,sitno sezonsko cvjeće, sa gustim zelenim listovima loze na bijelom zidu pokrivenim crvenim ćeremitom je slika stare fočanske avlije.
Od četvrte decenije 18. vijeka pa sve do okupacije austro – ugarske u Foči je uzgajan dudov svilac.Nadaleko je bila poznata fočanska svila od koje se pravile svilene mahrame i rublje. Prije je svaka kuća u avliji imala dud za hranjenje dudovog svilca, a to je predstavljao prestiž u društvu.U avliji se sadila i pokoja voćka iako je i u baščama bilo voća.
fočanske avlije _ 501739
Način i naviku poklanjanja pažnje uređenja avlije Fočanke su kroz vijekove nastavile prenoseći sa generacije na generaciju s toga se može smatrati da je fočanska avlija bila jedno bogato historijsko naslijeđe koje je opstalo sve do kraja prošlog vijeka. Kroz vrijeme koje je donosilo nova društvena uređenja,mijenjanje načina života, dva svjetska rata, progonstva , fočanske avlije su opstajale u svojoj autentičnosti. Poslije Drugog svjetskog rata Foča prolazi kroz urbano privredni procvat pa grad dobiva urbaniju strukturu. Novo društveno uređenje zahtjeva izgradnju stambenih i privrednih objekata i dolazi do oduzimanja posjeda bašči i avlija u društveno korisne svrhe.Ipak ostaju u dijelovima grada Donje polje, Aladža, Careva mahala, Međurječje, Careva mahala, Gornje polje i dr. stare kuće sa autentičnim avlijama. Izgradnjom novih kuća ostaje tradicija oblikovanja bosanske avlije sa istim autentičnim elementima kaldrma, česma, cvjetna sofa,voćka i loza uz manje izmjene. Avlije postaju otvorene prema vanjskom svijetu gradnjom niskog zida ili ograde od željeza sa betoniranim prilazima. Fočanke su se uvijek takmičile čija će avlija biti ljepša, mirisnija i čistija. Tako su se nabavljale nove cvjetne vrste poput bugenvilije ( bogumila) u avliji moje tetke Bahre koja je iz ljubavi prema cvjeću uspjela odgojiti ovu vrstu kojoj klimatski uslovi nisu pogodovali za uzgoj.Bogumila je penjačica sa raskošnim ljubičastim cvjetovima koju možemo vidjeti u primorskim okućnicama.Drugi primjer je moja majka, u vrijeme kad su našu kuću rušili da bi izgradili kompleks zgrada,nije mogla ostaviti našu ružu penjačicu već je prenjela u tetkinu avliju u Donjem polju.Kad bi išli na more tradicionalno smo kampovali. Nakon razapinjanja šatora i smještanja stvari ,majka bi me poslala sa kantom na plažu da skupim kamenja. Od tog kamena ona bi ispred šatora napravila malu kaldrmu,navika Fočanke da održava prilaz čistim pa makar se to radilo samo o šatoru.
ruža _ 501774

O današnjem vremenu i prilikama koje su trenutno ne želim pisati u kontekstu fočanskih avlija jer ih više nema. Nestankom jednog naroda nestaje i njegova kulturno historijska baština. A ono što nije zapisano kao da nije ni bilo s toga sam željela dati svoj mali doprinos u nadi da će neko pročitati i da će ostatati negdje zapamćeno.Prilikom pisanja ovog rada tragala sam za dokumentima, pisanim tragovima ali ih je veoma malo, ostala su mi samo kazivanja starih Fočanki i moja sjećanja.
ibrik - mlin za kahvu - džezva - ibrik
Priredila : Mervana Gogalija , dipl.ing poljoprivrede
ruža - 01773

Izvori :
– “ Foča kroz vrijeme” Faruk Muftić
– “ Bosanska cvjetna avlija” prof.dr.sci Elma Temim
– “Vrtna arhitektura bosanskih avlija kao dio kulturne baštine”prof.dr.sci Tatjana Ljujić-Mijatović, Azra Švrakić dipl.biolog
https://hr.wikipedia.org/wiki/Foča

FOČANSKE PRIČE : FOČANSKO KORZO

piše:Mervana Gogalija

FOČANSKO KORZO _ 4679
Kad padne noć, topla ljetna fočanska noć, zrak se ispuni mirisom zambaka, ruža, kadifica, karanfila iz fočanskih avlija. Sa Drine svježi povjetarac lahko i neprimjetno razgaljuje. Fočansko korzo se ispuni fočacima i onim rođenim i onim tek nastalim i onim što su došli na ferije pa na tren postali fočaci. Šetnje ljetne, korzuše, rahatne, lagane, bezbrižne. Korzo počinje od zgrade Opštinskog suda prema Domu JNA (kino). Lijeva strana “ozbiljna” desna strana “balava”.Ozbiljnom stranom šetaju ozbiljni, odrasli. Doktori, profesori, radnici, domaćice, penzioneri. Dotjerani, namirisani, dva po dva, ruku pod ruku. Muž i žena, dijete, prijateljice, komšinice, kolege i kolegice. Iz hotela Zelengora čuje se muzika i gubi niz Ćehotinu. Na zidu ispod Zdravljaka posjedi se malo pa se opet pođe u šetnju. “ Balavom” stranom šetaju mlađi, djevojke, momci, drugarice i drugovi. Šetnja usplahirena “ jel me pogledao?” Šetnja znatiželjna “ kako se ona zove , čija je?” Korzo fočansko! Da se vidi i da budeš viđen. Fočanke u haljinama, kompletima sašivenim kod najboljih fočanskih šnajderica po posljednoj modi iz “ Burdi”. Neko je trknuo i do Trsta, neko do Sarajeva.
Sandale , tene plave i bijele “ Borovo” špagerice iz “ Planike “, šarenilo boja, mirisa, ljepote i gradskih manira. “ Vadi ruke iz džepova kad pozdravljaš!” “ Eno prof. vidjet će me!” Svi se znaju ili poznaju iz viđenja.

fočansko korzo _ 4659.jpg

“ Vidim curu sa mojom rodicom nije odavde sigurno je iz Goražda…I tako ti se ja počnem udvarati pa pričo, pričo sve do Doma JNA kad ono cure niđe ja sam osto” ( K.H. svjedočenje). Sladoled na kugle u Zdravljaku , pogled na plakat od kina koji se film prikazuje na ćošku ćehotinskog mosta i korzo se nastavlja pored kina prema Trgu. Žvake u Delikatesu ili rum pločica, košpe, slani kikiriki u papirnim fišecima ispred Begove kuće mala kućica prodajno mjesto. Ispod trga na zidiću grickaju se košpe i pričaju vicevi, sve nam je smiješno bilo. Malo se svrati i do Fejza na šampitu , niko nije pravio bolje šampite, pa onda uz stepenice preko trga. Gradska kafana, puna bašta i sladoled na automat, vanilija, jagoda ili mješovito po želji. I tako u krug, puni krug ili polukrug. Šetnja nikad dosadna nikad dovoljna i nikad zaboravljena. Padaju prvi poljupci na Rivi , šetalištu uz Ćehotinu, pale prve cigare da ko ne vidi, zasvira poneka gitara “ krivo je more…”

žžž99

Svi fočaci u uskom krugu od par stotina metara podijeljeni samo na ozbiljne i balave. Kad me ovako sjetnu zaposjedne sjeta pa me ispuni sjećanjem od kojeg me zgrabi za grlo nevidljiva ruka neka i stisne tako jako da mi se i duša stisne u mrvicu tvrdu. Zapitam se tada jesmo li ozbiljni to postali ili smo balavi ostali?

Mervana Gogalija , Sarajevo 2017.

NAMA GA STALNO KROJE : MI GA NOSIMO KAKO NAM GA SKROJE

NAMA GA STALNO KROJE : MI GA NOSIMO KAKO NAM GA SKROJE

nama-ga-stalno-kroje-mi-ga-nosimo-kako-nam-ga-skroje

Historijski gledano nama ga stalno kroje.
I mi ga nosimo kako nam ga skroje.
Našu historiju drugi pišu.
Mi je živimo i proživljavamo.

Genocidi se događaju nama.
Ne njima.
Oni pišu.
Oni snimaju filmove.

Naše filmove snimaju stranci.
Richard Gere.
Anglina Jolie.
I mi im aplaudiramo.
Govorimo kako su napravili remek – djela.
Haman za Oscara.

A oni lovu uzimaju.
A šta je sa našim umnim glavama.
Ako se šta napiše – na nož dočekamo.
Ako se šta snimi – isto.

Jad i bijeda.
Čemer.
Gorki pelin.
Tuga.

Naš KRIK se čuo do neba.
I šta još treba da se desi?
Bošnjače ĐE SI?

Kenan Sarač

 

_ _ _ _ _

Fotografija korisnika/ce Kenan Sarač.
nama ga stalno kroje : mi ga nosimo kako nam ga skroje

_ _ _ _ _

DEHIDRIRALI SMO…
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/23/dehidrirali-smo/

STRANAC U RODNOM GRADU
https://focanskidani.wordpress.com/2017/04/18/stranac-u-rodnom-gradu/

Najlakše je hojrat i fakin biti sine
https://focanskidani.wordpress.com/2017/03/04/najlakse-je-hojrat-i-fakin-biti-sine/

…i ne tako obična pjesma o FOČI
https://focanskidani.wordpress.com/2015/12/19/i-ne-tako-obicna-pjesma-o-foci/

Ti si moje čuđenje
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/12/ti-si-moje-cudenje/

Putniku Namjerniku : KAD U FOČU DOĐEŠ
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/05/putniku-namjerniku-kad-u-focu-dodes/

Zeznuta sam ti ja
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/25/zeznuta-sam-ti-ja/

Jesmo li sretniji??? – Jesmo li pametniji???
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/25/jesmo-li-sretniji-jesmo-li-pametniji/

Ružo moja s Ćehotinsko – Drinskih perivoja ,baš, baš te srce voljet’ mora…
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/17/ruzo-moja-s-cehotinsko-drinskih-perivoja-bas-bas-te-srce-voljet-mora/

Ove noći – dok čekam kad će zora doći
https://focanskidani.wordpress.com/2017/06/10/ove-noci-dok-cekam-kad-ce-zora-doci/

I TO ĆE PROĆI!
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/21/i-to-ce-proci/

NAMA GA STALNO KROJE : MI GA NOSIMO KAKO NAM GA SKROJE

O PORIJEKLU PREZIMENA LAGARIJA, MJESTIMA GDJE SU ŽIVJELI, GDJE DANAS ŽIVE I JOŠ PONEŠTO

piše: Remza Lagarija

pogled-sa-vuceva-na-pivu-i-taru

Prezime Lagarija je moje djevojačko prezime, a danas ga nosi mali broj Bošnjaka/Bošnjakinja, islamske vjere koji potiču samo iz dva bošnjačka (muslimanska) mjesta kod Foče, a to su Bastasi i Kosman. Svaki Lagarija je rod sa drugim Lagarijom.

Moji preci su dobili prezime Lagarija po tome što su se u prošlosti (za vrijeme Austro – Ugarske Monarhije), a i kasnije bavili poslovima povezanim s lagerovanjem drva, balvana, ili japije koje su prevozili Drinom, ili su bili uposlenici na lagerima građevinskog drveta u okolini Foče tako da ih na popisu Austro – Ugarske Monarhije upisaše Lagarija, po onom lageri, lager, lagerije i slično, te ostaše zauvijek tako upisani.

Tako mi, moj rahmetli, otac reče, dok je bio živ, i ne znade mi odgovoriti da li su imali drugo prezime prije toga popisa, ali mi je napomenuo da npr. porodica s prezimenom Sekić iz Bastaha se takođe prezivala Lagarija prija toga popisa, a komšije su ih zvali Sekić i tako se upisaše kao Sekić.

Sada ne možete naći niti jednu osobu s prezimenom Lagarija, a da se bavi lagerovanjem, ili da radi na lagerima, lagarima tj. skladištima drva, građe niti da radi na splavarenju Drinom.

Poslovi kojima se danas bave u raznim dijelovima svijeta variraju od privatnih biznisa, preko razno raznih zanatlija, socijalnih radnika, administrativaca, IT konsultanata, vaspitačica, profesora te drugih profesija.
Isto tako danas na Drini nema niti jednog VKV niti KV splavara iz porodice Lagarija, dok su u prošlosti, poslije drugog sv. rata svi punoljetni muškarci iz porodice Lagarija bili VKV i KV splavari na Drini.
Ako bi se ponovo osobama davala neka nova prezimena po poslu koji obavljaju, ili pak po tituli koju imaju, kako je to bilo u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, onda niti jedna osoba iz porodice Lagarija ne bi mogla ponovo dobiti to isto prezime.
*********
Pošto su Lagarije živjeli jedino u Bastasima i Kosmanu poslije drugog sv. rata, onda nije na odmet napisati ponešto o Bastasima i Kosmanu, kao i drugim mjestima gdje su se neke porodice Lagarija selile i gdje danas žive.

U Bastasima na Drini je postojala tzv. đemija, koja je omogućavala povezivanje Bastaha i Kosmana. Đemija je prevozila preko Drine mještane Bastaha, zatim bi pješke išli niz Drinu, pregazili Sutjesku, ili pak išli preko brvna i tako stizali do Kosmana i obrnuto iz Kosmana u Bastahe.

bastasi-i-izgradeni-kamp-na-imovini-bosnjaka-islamske-vjere

O Bastasima

Bastasi kod Foče, moje je mjesto odrastanja od rođenja do moje pete godine života. Nalazi se dva kilometra prije Crnogorske granice tj. prije Šćepan Polja i bilo je 100% naseljeno Bošnjacima/Bosancima, (islamske vjere) sve do 1976. godine. Od 1976. godine do 1978. godine porodice koje su živjele u Bastasima bile su: Lagarija, Đendušic, Pendek, Sefer, Bostandžić, Sekić, Tahto, Dželil (na Urvama poviše Bastaha, kao i porodica Polovina), kompleno su sve iseljene radi projekta izgradnje HE “Buk Bijela”.

Za vrijeme SFRJ 1956. godine provedena je nacionalizacija ogromnih privatnih posjeda Bošnjaka u okolini Foče. Tako je teritorija NP Sutjeska oduzeta porodici Ožegović kao i ogromna imovina drugim bošnjačkim porodicama uz nikakvu, ili minimalnu nadoknadu. Smatra se da je te, 1956.godine napravljen projekat izgradnje HE “Buk Bijela”, jer su mjesto Mješaje i okolna mjesta  počeli iseljavati 1956. godine.

Mjesto Bastahe i okolna mjesta iseljavaju od 1976. – 1978. godine, a vlasnicima ogromne imovine: šuma, pašnjaka, livada, voćnjaka,… itd. država je isplatili neke veoma male nadoknade. U ugovoru su naveli da ukoliko se HE “Buk Bijela” ne izgradi za 35 godina vlasnici zemlje imaju pravo dobiti svoju imovinu nazad bez obaveze vraćanja isplaćenog novca za istu.
Tih sedamdesetih godina Crna Gora se usprotivila gradnji HE “Buk Bijela” u Republici Bosni i Hercegovini tražeći ogromne količine novca iz Saveznog budžeta i budžeta RBiH, a obrazlažući to kako se u rijeku Drinu ulijevaju crnogorske rijeke Piva i Tara, te da Drina ne bi postojala bez tih crnogorskih rijeka. Pošto se vlasti na svim nivoima nisu mogle dogovoriti sa Crnom Gorom, iako su narod već iselili, projekat HE “Buk Bijela” je zaustavljen. Tako se desilo čišćenje tog dijela Podrinja od Bošnjaka.

Od tada je prošlo već 39 godina i svatko tko je iseljen ima pravo tražiti svoju imovinu nazad. Mnogi su ta prava ostvarili, ali bivši mještani iz donjih Bastaha, pored same Drine, još nisu ni započeli postupak vraćanja imovine.
U Bastasima, pored Drine je izgrađen kamp za pravoslavce 1992. godine na imovini Bošnjaka, islamske vjere pa i na imovini porodica Lagarija, Pendek, Sefer, Đendušić, Sekić,…i dr. Bilo bi dobro, a zakonski je osnovano da se nekadašnji stanovnici Bastaha potrude i vrate svoju imovinu, tj. da podnesu Zahtjev za povrat imovine kod općine Foča, ili pak da sudski traže svoja prava. Mogu se udružiti, ili pojedinačno podnositi Zahtjev za povrat imovine, jer grehota je ne obilaziti mezarja i ne tražiti svoju pradjedovinu i svoju očevinu.

U okolnim mjestima oko Foče, postoji određen broj bošnjačkih familija koje su vratile svoju imovinu i napravili, kuće i manje vikendice. Tako  neki žive tamo, a neki s proljeća odlaze u ta svoja mjesta i rade zemlju, održavaju voćnjake, drže pčele, drže mala stada ovaca, po koju kravu… itd. Porodice koji žive u Sarajevu, ili u nekim evropskim i prekookeanskim zemljama dolaze na godišnje odmore na svoja vlastita imanja tokom ljeta. U gornje Bastahe vratili su se: Adem, Aziz, Himzo, Omer i Selim Bostandžić, porodice Pendek i Tahto. U druga okolna mjesta su se takođe vratile neke familije kao npr. u Humu ima oko tridesetak kuća napravljenih, kao  i drugim mjestima. Sve to nije ni približno onom broju stanovnika koji su živjeli na području općine Foča do sedamdesetih godina. Takođe treba napomenuti da se Fočaci masovno iseljavaju poslije drugog sv. rata zbog genocida koji je počinjen nad civilima, Bošnjacima/Bosancima, muslimanske vjere, a znamo i od čije strane su ti najveći zločini učinjeni.

kosman-danas-zarastao-u-siblje-pogled-iz-duceli

O Kosmanu

Kosman je u blizini ušća rijeke Sutjeske i Drine i to s lijeve strane toka u radijusu oko četiri km. Blizu je mjestaTrnovače, (Brod kod Foče) tj. blizu puta koji vodi za Tjentište gdje se nalazi brdo Mačkovac i tu je u blizini mjesto Kosman u kojem su takođe živjeli 100% Bošnjaci, islamske vjere. U Kosmanu je živjelo nekoliko porodice Lagarija, Deleut, Vejo i dr.

Tokom agresije na međunarodno priznatu državu Republiku BiH u Foči 04.05.1992. godine u selu Kosman su zapaljeni Saba Lagarija i Šemso Lagarija sa još nekoliko članova porodice Vejo i Deleut i to samo zato što su bili Bošnjaci, islamske vjere i zato što je agresor želio prisvojiti imovinu Bošnjaka i etnički očistiti kompletno Podrinje.
Iz Kosmana su ostali muškarci iz porodice Lagarija, kao i svih drugih porodica odvedeni i pobijeni iako su bili civili: Lagarija Nazif 1937. godište i njegov sin Lagarija Salih 1965.godište, Abid Lagarija, Fadil Lagarija, Ibro Lagarija, Ekrem Lagarija i Šerif Lagarija kao i druge porodice Vejo, Deleut. (Rahmet im duši!). Selo Kosman je očišćeno od ljudstva 04.05. 1992. godine i bukvalno spaljeno i sravnjeno sa zemljom, a stoka i vrijedna imovina je opljačkana i odvežena.

Bošnjaci nikada nisu išli u susjedne države niti otimali zemlju svojih  susjeda, komšija i to je svima u Evropi pa u svijetu poznata činjenica.
Sve je to bilo djelo organizovanog zločinačkog poduhvata agresorskih vojnih jedinica.
Sada u Kosmanu ima jedna, novo napravljena vikendicu od Sabita i Safeta Lagarije, sinovi Aziza Lagarije rahmetli. Takođe su u Kosmanu kuće napravili porodica Deleut i Vejo. Nadajmo se da će jednoga dana sve Bošnjake porijeklom iz Kosmana povući želja da se vrate na svoju imovinu i da redovno obilaze mezarja svojih nevino ubijenih članova porodice, kao i mezarja svojih pradjedova.

*********
Jedina porodica Lagarija koja je živjela u Gunji, Hrvatska su bili moji rahmetli roditelji Hasiba i Hamid Lagarija, moja braća i ja.
Moji roditelji su se odselili iz Bastaha 1964. godine i nastanili u Sarajevu. Potom su se odselili u Gunju, Hrvatska 1966. godine i ja sam tad imala 7 godina, a moj brat 9 mjeseci.
Ja sam prva otišla iz Gunje kao najstarije dijete 1978. godine, u Sarajevo gdje sam radila, dok su moji roditelji i braća došli u Sarajevo 1983. godine kada se napravila porodična kuća u Sarajevu. Moja braća Lagarije, žive u Sarajevu i dan danas.
U poplavi u Gunji koja se desila 17.05.2014. godine poplavljena je i kuća porodice Lagarija koja čeka da bude izgrađena kad se promijeni zakon o saniranju kuća u poplavljenim područjima u Slavoniji, Gunji, tj. u Hrvatskoj koji bi bio pravedan prema svim vlasnicima imovine u Gunji, Hrvatska.

Jedina osoba iz porodice Lagarija koja je živjela u Vojvodini, u Novom Sadu, sam ja, i to od 1984.godine do1988. godine za vrijeme studiranja.

U Visokom, BiH je živio Omer Lagarija porijeklom iz mjesta Bastasi. Inače u Visoko su se udale tokom pedesetih godina 4 moje tetke sa djevojačkim prezimenom Lagarija koje su porijeklom iz mjesta Bastasi, a bile su amidžične moga oca. Tako da u Visokom moja rodbina sa očeve mi strane su: Kovačević, Šahinović, Burić, Ćosić, Sirćo…itd.

Sestra moga oca, Fatima, s djevojačkim prezimenom Lagarija udala se u Ustikolinu u familiju Merkez.

Postoje osobe sa prezimenom Lagarija koje su rođene u Sarajevu u koje spada jedan moj brat i na desetine rođaka i rodica kao i osobe rođene u Brčkom u koje spada moj drugi brat, te osobe sa prezimenom Lagarija koje su rođene u Njemačkoj, Italiji, i Sjedinjenim Američkim Državama.
Ima takođe nekoliko porodica Lagarija, kao i žena sa djevojačkim prezimenom Lagarija, a udatih i nose prezimena svojih muževa koje žive u Danskoj, Njemačkoj, Austriji, Italiji, Švedskoj, te u Kanadi, Sjedinjenim Američkim državama i Australiji, iako nisu rođeni u tim zemljama već su prognanici i izbjeglice poslije agresije na RBiH, poslije etničkog čišćenja, genocida, urbicida, kulturocida…itd. u Bosni od 1992. godine do 1995. godine i svi su rodbina.

*********
Pošto je teško naći pisane dokaze o prijeklu prezimena Lagarija, nedavno mi je jedna moja rođaka, rodica rekla da je preko svojih veza i informacija saznala da je vrlo moguće da porodice sa prezimenom Lagarija su izbjegle iz Španije krajem 15. i početkom 16. stoljeća.

Naime, u Španiji, Kralj Ferdinand II i kraljica Izabela su 1492. godine prognali sa svojih teritorija sve muslimane i jevreje koji su odbili da prime kršćanstvo.
Narednih 30 godina poslije te 1492. godine Španija je na veoma surov i diskriminirajući način u potpunosti zabranila islam i postala etnički čista kršćanska, katolička zemlja.
Do 1526. godine islam je zabranjen u Španiji.
Smatra se da je oko 300 000 muslimana od 1492. godine do 1526. godine bilo prisiljeno da napusti Španiju. Procijenjuje se da je najmanje 10 000 muslimana poginulo opirući se progonu. Većina španskih muslimana se seli za Bosnu ili Mađarsku, jer je Mađarska bila pod Turskom imperijom tokom tog vremena, a u kojoj je vjerska tolerancija bila na jako visokom nivou. Postoji mogućnost da su među tim muslimanskim familijama koje se spašavaju iz Španije bile i porodice Lagarija.

Krajem 17. stoljeća kada Turska gubi vlast u Mađarskoj poslije čega zavladava strah i nesigurnost među porodicama koje su islamske vjere u Mađarskoj, iako su tu živjeli oko 200 godina po izgnanstvu iz Španije, sele se za Bosnu i to u okolinu Foče. Da li je porijeklo porodica s prezimenom Lagarija iz Španije još uvijek nema valjanih dokaza osim usmenog predanja.

Inače riječ lagar znači vinarija u španskom jeziku, a riječ lag znači usporavanje u mađarskom jeziku…
U arapskom jeziku postoje riječi poput: lagab, lagap, lakab koje jeste pridjevak, ustvari prezime: Laqap,
U bosanskom jeziku bi se porijeklo prezimena Lagarija još moglo povezati sa lagjar – lađar.

31.01.2017. godine
Remza Lagarija

fotografije:fb Remza Lagarija

************************************

REMZA LAGARIJA – BIOGRAFIJA
Remza Lagarija je rođena u Bosni i Hercegovini u mjestu Bastasi, općina Foča, 1959. godine.
Srednju ekonomsku školu završila je u Brčkom 1978. godine, i studirala je na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, na Katedri za Sociologiju i Filozofiju od 1984. do 1988. godine.
Živi i piše u Kanadi od 2000. godine.

izvor:fb Remza Lagarija
O PORIJEKLU PREZIMENA LAGARIJA, MJESTIMA GDJE SU ŽIVJELI, GDJE DANAS ŽIVE I JOŠ PONEŠTO…

Kako iseliti muslimane?

150-godina-od-progona-bosnjaka-5

Dva dokumenta iz septembra 1935.

piše : Vladan Jovanović
Migracije balkanskih muslimana ka Turskoj vremenski se podudaraju sa slabljenjem i slomom Osmanskog carstva i u neku ruku predstavljaju “evakuaciju” izgubljenih teritorija. Sa druge strane, motivi koji su pokretali iseljenike bili su versko-politički, ali i ekonomski, egzistencijalni. U pitanju je bio i balkanski proces širokih razmera (Grčka, Rumunija, Bugarska, Jugoslavija) u kome se može prepoznati zajednički interes balkanskih država i Turske republike. Jugoslavija je time pokušala da se reši nelojalnog albanskog elementa i dobije zemlju za kolonizaciju, dok je Turska “podesnim elementom” naseljavala opustele krajeve zemlje iz kojih su prethodno iseljeni Kurdi, Jermeni i Grci. Jugoslovenski muslimani su hrlili u Tursku i pod uticajem prigodne propagande (kako jugoslovenske, tako i turske), ali je njihova adaptacija u reformisanoj Turskoj bila gotovo nepodnošljiva.

kako-iseliti-muslimane-iz-jugoslavije-3

Takva kontrolisana stihija iseljavanja je legalizovana 11. jula 1938. potpisivanjem Jugoslovensko-turske konvencije u Carigradu. Njome je bilo predviđeno iseljavanje 40.000 porodica jugoslovenskih muslimana “koji govore turski jezik i imaju tursku kulturu” iz 46 srezova Vardarske, Zetske i Moravske banovine. S obzirom da definisani geografski prostor nije obuhvatao BiH, pomenute banovine su postale tranzitno područje za zainteresovane bosanske i sandžačke iseljenike. Turska se obavezala da će primiti 40.000 porodica u roku od šest godina, a dogovorena odšteta koju bi Jugoslavija plaćala Turskoj iznosila je 500 turskih lira po porodici, tj. ukupno 20 miliona lira. Konvencija je predviđala transfer iseljenika i njihove pokretne imovine do solunske luke o trošku Jugoslavije.

kako-iseliti-muslimane-2

Ovom prilikom donosimo dva dokumenta koja prethode potpisivanju Konvencije. Prvi je Zapisnik interministerijalne konferencije koja je održana u Ministarstvu inostranih poslova Kraljevine Jugoslavije 20. septembra 1935. i razmatrala iseljenje neslovenskog stanovništva iz Južne Srbije. Drugi tekst predstavlja Projekt plana o iseljenju koji je sačinio uži komitet interministerijalne konferencije, a koji je donet na sednici od 24. septembra 1935. u Beogradu. Među zaključcima ovog projekta koji su sastavili predstavnici pet ministarstava i Generalštaba dominira potreba hitnog donošenja bilateralnih konvencija sa Turskom i Albanijom, dok je u slučaju problema sa iseljavanjem Albanaca predloženo njihovo preseljenje u unutrašnjost Jugoslavije. Poreske povlastice su bile predviđene za one koji bi se dobrovoljno odrekli državljanstva, dok su na besplatan prevoz do Soluna mogli računati samo oni koji bi svoju nepokretnu imovinu ostavili državi. Gotovo svi predlozi predstavnika Generalštaba su jednoglasno usvojeni kao mere koje Projekat predlaže za “uspešnije i brže iseljavanje neslovenskog življa u Tursku, odnosno Arbaniju”: suzbijanje propagande protiv iseljavanja koja se vodila iz Tirane, što češće pozivanje neslovenskih regruta iz graničnih srezova na vojne vežbe i manevre, zabranu primanja u državnu službu “lica koja dolaze u obzir za iseljenje”, premeštaj aktuelnih neslovenskih činovnika u druge krajeve zemlje, nacionalizovanje toponima i prezimena itd. Oba dokumenta čuvaju se u Arhivu Jugoslavije u okviru fonda Poslanstvo Kraljevine Jugoslavije u Turskoj-Carigrad, Ankara (370), fascikla 9, arhivska jedinica 42, listovi 637-643. Tekstovi se prenose u izvornoj formi, bez ikakvih stilskih i jezičkih intervencija.

kako-iseliti-muslimane-1
Zapisnik interministerijalne konferencije, održane u Ministarstvu inostranih poslova 20. septembra 1935. god. po pitanju iseljenja neslovenskog stanovništva iz Južne Srbije

Prisutni:

– iz Ministarstva inostranih poslova: g. Ilija Milikić, šef IV otseka Političkog odeljenja, g. Milivoje Milčić, savetnik, g. Petar Cabrić, savetnik, g. Radovan Mitrović, sekretar;

– iz Ministarstva poljoprivrede: g. Vojislav Magovčević, inspektor, g. Đura Tatalović, šef finansiskog otseka;

– iz Ministarstva unutrašnjih poslova: g. Dušan Tadić, inspektor;

– iz Glavnog đeneralštaba: g. Jovan Sokolović, đeneralštabni pukovnik;

– iz Ministarstva finansija: g. Dušan Trajković, savetnik;

– iz Ministarstva saobraćaja: g. Miloš Popović, viši činovnik Komercijal. odeljenja Gen. direkcije drž. žel.

Sednicom je pretsedavao g. I. Milikić. Zapisnik su vodili g. Dr. Feodor Korenić i g. Dr. Jožo Logar, pisari Ministartsva inostranih poslova.

Sednica je otvorena u 18 časova.

150-godina-od-progona-bosnjaka-7

***

150-godina-od-progona-bosnjaka-8

G. ILIJA MILIKIĆ kaže da je g. V. Magovčević izrazio želju da se na jednoj interministerijalnoj konferenciji pretrese pitanje iseljenja Turaka i ostalih muslimana iz južnih krajeva. Ovo pitanje treba što pre rešiti, jer kompaktne mase Turaka i Arnauta duž arbanske granice pretstavljaju u nacionalnom i vojnom pogledu važan problem. Broj Arnauta, kojih ima preko pola miliona, povećao se je od 1931. godine za oko 65.000. Što nacionalizacija neslovenskog elementa nije uspela, razlog je što je pravoslavni živalj u južnim krajevima malobrojan (svega ima u južnim krajevima 165.000 pravoslavnih) i što naš elemenat nije bio dovoljno pripremljen za vršenje nacionalizacije. Prema tome, ostaje jedino još put iseljenja neslovenskog elementa iz zemlje.

Ministarstvo inostranih poslova smatra da treba naročitu pažnju obratiti na Arbanase, jer su kompaktni i u stalnom dodiru sa susednom Arbanijom, gde se, bez obzira na neodređenost političku, ipak polako stvara nacionalni osećaj.

Politika iseljavanja do danas nije dala neke naročite rezultate. Ovaj elemenat seli se u Tursku i u Arbaniju. Postoji mogućnost da se broj iseljenika u Tursku poveća na osnovu prošlogodišnjeg turskog Zakona o naseljavanju čitavih provincija stanovništvom turske kulture. U ovom cilju Turci su zaključili sporazum sa Rumunijom, a sada se vode pregovori i sa Bugarskom. Sporazum sa Rumunijom predviđa da se Turci iz Rumunije, kojih ima oko 400.000, imaju iseliti u roku od 5 godina. Sva njihova imanja će moći prvenstveno da otkupljuje rumunska vlada. Prilikom iseljenja oni uživaju izvesne povlastice; putuju bez običnih pasoša, zastareli porez im se ne naplaćuje, činovnicima se vraća sav uplaćeni novac za penzioni fond, vojni obveznici se oslobađaju od daljeg služenja vojnog roka, za prenos stvari na brodove ne plaća se nikakva taksa, kao ni za prevoz stoke, alata itd. Vrednost imanja iseljenika, koja zbog kratkoće vremena ostaju neprodata, kao i vrednost vakufskih imanja rumunska vlada će isplatiti iseljenicima iz svojih sredstava, pa će se docnije obračunati sa turskom vladom.

Arbanska vlada, koja je ranije bila voljna da primi izvestan broj naših Arbanasa, sada se izgovara da to ne može učiniti iz fiskalnih razloga. Međutim, naše je uverenje da ona to čini iz nacionalnih razloga: ona ne želi smanjenja broja Arbanasa kod nas zbog budućih teritorijalnih pretenzija. Turska vlada, naprotiv, odobrila je za svoje imigrante do 1936. godine 3,000.000 turskih lira.

§ 55 Zakona o državljanstvu dao je mogućnost za iseljenje neslovenskog stanovništva; no i pored toga postoje izvesne teškoće sa naše strane.

Na prvom mestu je primećeno da je učinjena jedna greška, pošto se među izjavama za iseljenje nalazi veliki broj prijava naših muslimana iz Sandžaka, koji su u stvari naši ljudi. Stoga nema razloga da se oni udalje iz zemlje. Mi smo skrenuli pažnju Ministarstvu unutrašnjih poslova da se ubuduće takve izjave našeg slovenskog življa ne primaju.

Druga teškoća je u likvidiranju imanja iseljenika. Ovo pitanje biće donekle rešeno zajmom koji je Ministarstvo poljoprivrede uzelo kod Državne hipotekarne banke u iznosu od 21,800.000 dinara.

Ne treba zaboraviti da čak oni koji su već likvidirali svoja imanja, nailaze na teškoće za dobijanje pasoša, s obzirom na velike formalnosti oko prikupljanja uverenja. Ministarstvo inostranih poslova je predložilo da se ta uverenja imaju izdavati po službenoj dužnosti.

Oni iseljenici, većinom siromašni, ne mogu da snose sami troškove za transport. Zbog toga je zatraženo da im se osigura besplatan podvoz do granice ili bar popust od 75%. Međutim, Ministarstvo saobraćaja neće da vrši nikakvo odstupanje od pravilnika o tarifama.

U svakom slučaju iseljenje treba vršiti po određenom planu. S obzirom na ograničen kredit kojim se raspolaže, trebalo bi odrediti koje srezove, iz vojničkih i političkih razloga, treba u prvom redu raseljavati.

G. MILIVOJE MILČIĆ iznosi da pitanje iseljenja muslimana nije novo, pošto postoji još od 1878. godine (Muhadžiri). Ono je novo s obzirom na § 55, koji je sve do 1933. godine ostao mrtvo slovo. Tek te godine arbanska vlada pokrenula je ovo pitanje, u nameri da reši pitanje državljanstva onih Arbanasa, koji su iz bilo kojih razloga prebegli iz naše zemlje u Arbaniju. § 55 čija je vrednost isticala 1. novembra 1933. god., produžen je na zahtev Ministarstva inostranih poslova do 1. novembra 1938. god. Od onih koji su davali izjave, retko se ko selio s obzirom na činjenicu, da arbanska vlada nije izdavala dozvole za useljenje.

Do sada je iseljeno svega oko 20.000 lica za Tursku. Za Arbaniju je dano oko 2.000 izjava, ali nijedan od ovih nije dobio dozvolu za useljenje. Turci u našoj zemlji pretstavljaju miran elemenat, otsečen od metropole te nisu podložni nacionalističkoj propagandi. Kod Arbanasa je situacija sasvim drukčija s obzirom na to da su naseljeni u gustoj masi u graničnim predelima (u nekim srezovima preko 90% celokupnog stanovništva).

Mi smo u prijateljskim odnosima sa Turskom te u roku od nekoliko meseci možemo rešiti pitanje iseljenja Turaka. Turska prima sve ljude turske kulture te bi na taj način mogli iseliti i jedan deo Arbanasa.

Nikakve žrtve nisu suviše velike, da se ovo pitanje reši. Ministarstvo poljoprivrede, pomoću jedne planske organizacije, treba da razbije komplekse Arnauta, puštajući u svako selo po nekoliko naših porodica, a duž arbanske granice bi trebalo jedan pojas sasvim očistiti Arbanasa.

G. VOJISLAV MAGOVČEVIĆ kaže da Ministarstvo poljoprivrede sprovodi kolonizaciju punih 15 godina. Najviše je iseljeno iz pasivnih krajeva (Bosna, Lika, Hercegovina, Crna Gora). Ali tim radom iscrpljene su već sada sve slobodne površine, a ima još 17.000 porodica koje su podnele molbe za dodelu zemljišta i koje čekaju da se stvori mogućnost za naseljenje u južnim krajevima. Jedino rešenje problema bilo bi u tome, što bi se iselio turski i arbanaski elemenat, koji je naročito jak u 17 srezova; tu je relacija 73% neslovena prema 27% našeg življa. Nacionalni razlozi traže da se nastavi sa kolonizacijom baš pored arbanske granice. U tu svrhu sada je Ministarstvo poljoprivrede uzelo zajam od 21,000.000 dinara kod Državne hipotekarne banke za kupovinu arbanskih i turskih imanja u Južnoj Srbiji. Kad bi se htelo otkupiti svih 15.000 hektara zemljišta, gde bi se moglo naseliti 3.000 porodica naših kolonista, onda bi za to bila potrebna suma od 30,000.000 dinara. Međutim, neki bi hteli da dobiju samo besplatan podvoz do turske granice, a zato bi ustupili besplatno svoja zemljišta.

Pored arbanske granice, gde ima oko 85% arbanskog življa, aktivan je Arbanski komitet koji pomaže arbanska vlada, a koji Arbanase odvraća da se ne sele.

Mi bi dali novac za prodata imanja samo onim licima, koja budu nabavila uredan pasoš, odslužila vojsku i platila svu porezu; oni bi se odmah ukrcali u vozove. Ranija praksa naših policiskih vlasti, kad se je izdavao pasoš sa važnošću od pola godine, bila je pogrešna, jer ta lica nisu gubila državljanstvo, pa su se vraćala.

Trebalo bi izraditi plan i program za iseljavanje u glavnim idejama. U tom pogledu mogao bi svakako služiti kao osnova aranžman sa Rumunijom.

G. ILIJA MILIKIĆ prelazi zatim na mere koje bi trebalo preduzeti da se otklone teškoće, koje danas ometaju iseljavanje neslovenskog življa na osnovu § 55 Zakona o državljanstvu. Tu bi došlo u obzir: izdavanje besplatnih pasoša, oslobođenje od svih dužnih dažbina, davanje besplatnog podvoza do državne granice u zamenu za ustupljena imanja, sklapanje sa Turskom jedne konvencije, slične onoj sa Rumunijom, oslobođenje od služenja vojske. Takođe bi trebalo uprostiti administrativni postupak prilikom vađenja mnogobrojnih uverenja, koja su inače potrebna za iseljenike.

Kako bi se što brže sprovele ove mere u život, g. I. Milikić predlaže organizovanje jednog užeg komiteta, u koji bi ušli gg. M. Milčić, pukovnik J. Sokolović, D. Tadić i V. Magovčević, sa zadatkom da izradi jedan projekt mera koje treba preduzeti za pospešenje iseljavanja neslovenskog življa, a koji će se podneti na usvojenje Ministarskom savetu.

SVI PRISUTNI se slažu sa ovim predlogom.

G. pukovnik J. SOKOLOVIĆ kaže da on ima nekoliko predloga bez obzira na konvenciju koja će se sklopiti sa Turskom, kako bi se sa naše strane pospešilo iseljavanje neslovena.

1. Silom zakona naterati ih na tačno izvršenje svih obaveza u pogledu poreza;

2. emigrante ukloniti iz sredine naših Turaka i Arbanaca, pošto i oni koji važe kao naši prijatelji, vrše propagandu protiv iseljavanja;

3. pošto se naši Turci ne smatraju kao narodna manjina, naterati njihovu decu u naše nacionalne škole, jer se je do sada dešavalo da tri četvrtine mladića iz ovih krajeva, koji dolaze na odsluženje vojnog roka, pišu samo turski;

4. izdati poverljiv raspis da se oni, koji neće da se isele, ne primaju ni u državnu ni u samoupravnu službu;

5. dati ovim krajevima naše obeležje nacionalizovanjem imena mesta i krajeva;

6. stvoriti zonu naseljenu našim elementom duž arbanske granice. U tu svrhu početi sa kolonizacijom na granici, pa ići sistematski u pravcu unutrašnjosti. To pitanje ne rešavati na parče, već doneti plan za nekih 10 godina.

Kao prvu meru za organizaciju iseljavanja neslovenskog elementa g. pukovnik J. Sokolović predlaže stvaranje stalnog užeg komiteta, koji bi ostao na okupu sa punom odgovornošću, bez obzira na nadležnost.

SVI PRISUTNI se slažu sa ovim predlogom.

Konferencija donosi sledeći zaključak:

1. Treba pokrenuti pitanje iseljenja sa turskom vladom i nastojati da se isto reši na sličan način, kao što je to učinila Rumunija, t. j. putem jedne specijalne konvencije.

2. Svima koji žele da se sele, treba izdati besplatne iseljeničke pasoše.

3. Sva ova lica treba osloboditi svih dužnih dažbina (poreza, prireza itd).

4. Onima od tih lica koja nude svoja nepokretna imanja u zamenu za besplatan podvoz do granice, izaći u susret. Siromašnima koji nemaju svoja imanja, osigurati besplatan podvoz, a onima koji su prodali svoja imanja, podvoz sa 75% popusta.

5. Ova lica treba osloboditi od plaćanja svih dažbina na mrtav inventar, koji nose sa sobom, kao i novac.

6. Ministarstvo vojske i mornarice već je izdalo naređenje da se svima ovim licima izdaju dozvole za iseljenje bez obzira da li su otslužili svoj kadar u vojsci i regulisala vojnu obavezu, ili ne. Isto tako, trebalo bi puštati i one koji žele da se sele, a nalaze se na otsluženju vojnog roka.

Uži odbor izradiće na osnovu gornjih principa jedan projekt plana o iseljenju, koji će sledeća interministerijalna konferencija definitivno primiti i podneti Gospodinu Ministru poljoprivrede. Gospodin Ministar poljoprivrede će ovo pitanje izneti pred Ministarski savet, koji će doneti definitivno rešenje.

Rešeno je da se uži komitet sastane 24. septembra 1935. god. u 9 čas. u Ministarstvu inostranih poslova.

Sednica je zaključena u 20 časova.

Zapisnik vodili: Dr. Feodor Korenić s. r, Dr. Jožo Logar s. r.

Sednici pretsedavao: Ilija Milikić s. r.

20. septembra 1935. god.

Beograd

kako-iseliti-muslimane-iz-jugoslavije-4

Projekt užeg komiteta interministerijalne konferencije o iseljenju neslovenskog elementa iz Južne Srbije

U smislu rešenja interministerijalne konferencije od 20. septembra 1935. god. sastao je se 24. septembra o. g. uži komitet, koji je po pitanju iseljenja neslovenskog življa iz naše zemlje, a konkretno iz Južne Srbije po § 55 Zakona o državljanstvu doneo sledeći zaključak:

1. Pitanje iseljenja treba što pre regulisati specijalnom konvencijom između naše države i Turske, kao i između naše države i Arbanije, a na način kako je to pitanje regulisano između Turske i Rumunije.

2. U slučaju da se sa Arbanijom ne bude mogao zaključiti sporazum o iseljenju Arbanasa u Arbaniju, ili da se Arbanasi – naši podanici ne budu hteli iseljavati u Tursku, treba odmah pristupiti postojećim zakonskim odredbama o preseljavanju ovog elementa sa granične zone u unutrašnjost zemlje i naseljavanjem iste zone stanovništvom jugoslovenske narodnosti.

3. Svima onim licima koja na osnovu § 55 Zakona o državljanstvu dadu izjave, da se odriču našeg podanstva i da će se u određenom roku iseliti iz naše zemlje, učiniti sledeće povlastice:

a) izdati im besplatne iseljeničke pasoše, prema prilikama kolektivne;

b) osloboditi ih svih dužnih dažbina (poreza, prireza, vojnice itd);

v) u slučaju da lica koja se sele, imaju hipotekarna i privatna dugovanja (menice, obligacije i slična pismena), učinjena do 1. septembra 1935. god. imaju se zajmodavcima (potraživačima) isplatiti iz procenjene vrednosti njihovih nepokretnih dobara;

g) izdati im besplatan podvoz do Soluna i Svilengrada, ako izjave da svu svoju nepokretnu imovinu ostave našoj državi. Isto se ovo odnosi i na iseljenike siromašnog stanja;

d) izdati popust na železnicama od 75% licima, koja su materijalno obezbeđenija ili koja su ranije prodala svoja imanja;

đ) osloboditi ih svih dažbina za izvoz mrtvog inventara i novca;

e) osloboditi ih od momenta date izjave za iseljenje: regrutovanja, upućivanja u kadar, služenja kadra, pozivanja na vežbe i uzimanja komore i prevoznih sredstava radi izvođenja vežbi i manevara. Od ovoga se mogu učiniti odstupanja u slučaju, ako se iseljenje ne izvrši za godinu dana od date izjave.

4. Za što uspešnije i brže iseljavanje ovog neslovenskog življa u Tursku, odnosno Arbaniju, komitet nalazi da bi korisno bilo preduzeti i sledeće mere:

a) svim sredstvima suzbijati i onemogućavati svaku propagandu koja se među ovim elementom vrši iz Arbanije protiv iseljavanja;

b) od neslovenskog stanovništva koje dolazi u obzir za iseljenje, zahtevati ispunjenje svih postojećih zakona i propisa, a naročito onih koji se odnose na plaćanje fiskalnih dažbina (porez, prirez, vojnica itd);

v) što češće na teritoriji Južne Srbije, a naročito iz graničnih srezova pozivati na vojne vežbe obveznike operativne i rezervne vojske neslovenskog porekla, bilo radi vežbi i manevara, bilo radi izrade strategiskih puteva ili fortifikaciskih objekata;

g) načelno ne primati u državnu službu (i samoupravnu) lica koja dolaze u obzir za iseljenje, a ona koja su već u državnoj (samoupravnoj) službi, raspoređivati u krajevima gde živi naše nacionalno stanovništvo;

d) strogo primenjivati princip o obaveznom školovanju dece u ovim krajevima u našim osnovnim školama;

đ) strogo primenjivati sve propise o naseljivanju južnih krajeva u pogledu ograničavanja potrebnih kompleksa za naseljavanje, a u prvom redu u pograničnim srezovima;

e) odmah pristupiti nacionalizovanju geografskih objekata (naseljenih mesta, reka, planina itd) i osobnih prezimena. Ovo se odnosi i na javne natpise, firme, reklame itd;

ž) sve napred iznete mere prvenstveno i odmah primenjivati počev od granične linije prema Arbaniji ka unutrašnjosti zemlje.

24. septembra 1935. god.

Beograd
izvor:Peščanik.net, 05.05.2013.

Kako iseliti muslimane?

U subotu,24.09.2016. u 11 sati : PROMOCIJA KNJIGE “Smrt na putu spasa” Salima Kurta u Morića hanu

Podržimo Salima Kurta i knjigu “Smrt na putu spasa”!

Pozivam sve patriote, posebno Podrinjce, a baška Fočake i Goraždake, da u subotu, u 11 sati (Sarajevo, Morića han) dođu na promociju knjige Salima Kurta “Smrt na putu spasa”, koja je jedinstvena memoarska hronika najtežih ratnih vremena i iskušenja kroz koja su prošli Bošnjaci iz fočanskog i goraždanskog kraja.

1-02
Svojim prisustvom ćete dati podršku autoru Salimu Kurtu, ali i našoj kulturi pamćenja, a čitanjem ove knjige ćete svoju patriotsku kulturu obogatiti za jednu važnu stranicu bošnjačkog stradanja i bošnjačke borbe za opstanak.
Upravo sam završio čitanje ove knjige, koju vam hoću preporučiti kroz zanimljive citate koje sam prepisao za svoju arhivu:

Salim Kurt: Smrt na putu spasa

Sve su se riječi slijepile u mojoj glavi poput soli u navlaženoj
solnici.
Zbog Salimove nervoze izgledalo mi je da pijem kahvu a da kahva pije mene.
Suze su mi se svrtjele u očima.
Bolje je imati pištolj, mislio sam, nego sat,
jer nam je ionako vrijeme stalo”,

Goražda, grada koji je postao
centar sakupljanja cjelokupnog našeg napaćenog naroda
na potezu od Višegrada do Foče.
Ne znam,
prokleti snajper koji nas, kao sam šejtan,
čeka na svakom proplanku, na svakoj čistini i u svakom
napuštenom selu…

1-04

Jedna žena u srpskom selu je bila ranjena. Edhem joj je
pružio pomoć, baš kao da je naša,

Poginuo je Derviš Deljo
izuzetno hrabar momak.
Zakačila ga lutalica…

Odgojen je u sirovim životnim uslovima,
na zdravoj domaćoj hrani, tradiciji, muslimanskoj vjeri.

U šali jedni drugim govorimo da su to naši spomenici,
ako budemo ubijeni, pa kosti ostavimo strvinarima da ih
razvlače. Tada nam, kao dokaz našeg postojanja, ostaje
uklesano ime na “našoj bukvi”.
Sami mi na prokletoj planini, u goloj borbi za opstanak,
razvučeni između misli o našim porodicama i četničkim
mecima. I na to kobno proljeće, 1993 godine, je krenulo
sve.

1-05

Kažu da su sinoć
avioni bacili hranu onom poluživom narodu oko Goražda.

Prisjetih se njegovog i
Hasovog razgovora gdje konstatuju da se ne plaše četnika
nego naših izdajnika i bandita koje, očito, neko plaća i
štiti.
Naša
borba za život je vrednija od njihovih pokušaja da nam taj
život oduzmu.

1.01.jpg
xxx
Epizoda na mezarju
Dok su ćutke ulazili u ogroman harem, Salim primijeti
da nisu sami. Pred mezarom njegovog brata stajala je
srednjovječna žena i mlada i prelijepa djevojka. Salim se
nije iznenadio. Prepoznao je Nensu, po njenom smiješku
u obliku polumjeseca po kome je prepoznavao, i zbog
koga je ludo volio njegov rahmetli brat.
“Ko je žena i djevojka babo”- upita sin Kenan.
“To je Esina djevojka a ono je njena kćerka”- reče
sa sjetom Salim i dodade:
“Da je živ, sada bi ona mlada i lijepa djevojka bila
tvoja strina”!

1-00

xxx
Kako je postojalo beskrajno vrijeme prije moga
rođenja, tako i sada, poslije moje smrti, postoji vrijeme
bez kraja.
Dok sam živio, o tim stvarima nisam razmišljao.

 

preuzeto sa fb Fatmir Alispahić

 

fotografije sa fb Salim Kurt

_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
Preporučujem vam knjigu Smrt na putu spasa autora Salima Kurta, koja govori o patnjama i stradanjima bošnjaka Foče, Goražda, Rogatice, Višegrada, ali i herojskoj borbi bošnjaka tih krajeva.
Autor je kazao:”Ovaj roman je moja obaveza prema rodnoj grudi i jedinoj nam Drini.Ovo je moj dug svim njenim gazijama i rahmetlijama koji su se junački borili u toku posljednje oružane agresije.”
Autor nam je kroz dnevnik i zabilješke dočarao ratnu hroniku Foče, Goražda, Grebka i Drine.Kao na filmskoj traci se smjenjuju događaji, a tu su stvarni likovi i autentični događaji. Ovaj vrijedni bošnjak nas spriječava da zaboravimo herojstvo 182. fočanske viteške brigade i da zaboravimo njene šehide i njene gazije i heroje.
Jer je na Drini, odnosno širom Bosne i Hercegovine s puškom u ruci, a spominjem, podvlačim to s puškom u ruci, postiglo šehadet dvije hiljade (2000) Fočaka. Nijedna Opština nije dala više šehida sa puškom u ruci od fočanske Opštine. Ne zaboravimo da su hrabri Fočaci na Proskoku, onda kada je bila velika ofanziva, četnička ofanziva na Trnovo, odnosno na Bjelašnicu i Igman od 1. do 31. jula 1993. goloruki se suprostavljali četničkoj ofanzivi na Proskok. Za 21 dan je četrdeset Fočaka postiglo šehadet. Dvijestotine njih je ranjeno. 17. jula 1993. godine šehadet je postigao komandant Fočanskog bataljona heroj Dževad Hanjalić čije posljednje riječi su bile:”Borite se do zadnjeg i nemojte se predati, i poselamite mi moju ženu i poselamite moga sina.”
Roman Smrt na putu spasa mora da nađe mjesto u našim kućama, da se podsjetimo šta se to dešavalo na tom prostoru, na tom komadu Bosne i Hercegovine gdje su goloruki bošnjaci branili našu domovinu Bosnu i Hercegovinu.
Nezim Halilović Muderris

VIDEO:
ROMAN : SMRT NA PUTU SPASA – o knjizi govori Nezim Halilović Muderris

_ _ _ _ _

 

– pročitaj i ove naslove:

ROMAN : SMRT NA PUTU SPASA (VIDEO)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/02/roman-smrt-na-putu-spasa-video/

Salim Kurt: Smrt na putu spasa
https://focanskidani.wordpress.com/2016/09/29/salim-kurt-smrt-na-putu-spasa/

POGLED NA NOVU KNJIGU Salima Kurta ”Smrt na putu spasa”
https://focanskidani.wordpress.com/2016/09/27/pogled-na-novu-knjigu-salima-kurta-smrt-na-putu-spasa/

Sarajevo:Održana promocija knjige ”Smrt na putu spasa”, autora Salima Kurta
https://focanskidani.wordpress.com/2016/09/24/sarajevoodrzana-promocija-knjige-smrt-na-putu-spasa-autora-salima-kurta/

FOČANSKE DILEME :OBMANE I LAŽI u sjenci izbora i političkih i drugih prevara (foto)

FOČA:KO KOGA DRIBLA I ZAŠTO?

Zašto se uporno laže i lažno predstavlja povratak i povratnici u Foču? Ko na lažima gradi karijeru? Da li su svi Fočaci gluhi,slijepi, nijemi? Vidi li iko bombastične naslove u medijima?

zu-zu-1780
DILEMA PRVA : JEDNI U KLIN, DRUGI U PLOČU – NIKO U FOČU (1)
Nedavno su mediji objavili pompezno naslov : OSMIJEH SE VRATIO NA LICA POVRATNIKA U FOČU. Šta se krije iza ovog naslova? Obnovljene su dvije kuće povratnicima u sela u Fočanskoj Slatini dvadesetak kilometara od Foče. Nema ništa loše u tome. ALI…NIJEDNA KUĆA, ama baš nijedna kuća nije obnovljena u samom gradu Foči.ZAŠTO?

Foča - novembar 2011
DILEMA DRUGA : JEDNI U KLIN, DRUGI U PLOČU – NIKO U FOČU (2)
Bošnjačka sela Ravnice i Lubure kod Foče već dvije decenije bez struje: Povratnici u mraku i okruženi vukovima.(stav,3.2.2016.) FOČA Nakon 15 godina povratnici dobili struju. Povratnici u fočanska sela Lubure i Ravnice dobili struju.(avaz, 26.12.2015.). KOME VJEROVATI? – Da li su ta sela, udaljena 50-tak kilometara zaista poslije dvadesetak godina dobila struju? I OPET O FOČI : NIJEDNA KUĆA, ama baš nijedna kuća nije obnovljena u samom gradu Foči.ZAŠTO?

eldin-guta-iz-sela-bozanovici-kod-grepka
DILEMA TREĆA : JEDNI U KLIN, DRUGI U PLOČU – NIKO U FOČU (3)
Grebak kod Ustikoline: Eldin je prva slova naučio u kolibi bez struje …(avaz,16.9.2016.) O povratnicima u selo 70-tak kilometara od Foče. Obnovljena im je kuća, ali bez struje i vode. Pored obnovljene kuće oni stanuju u šupi…I OPET O FOČI : NIJEDNA KUĆA, ama baš nijedna kuća nije obnovljena u samom gradu Foči.ZAŠTO?

Foča - pogled iz naselja Aladža - vidi se minaret Careve džamije
DILEMA ČETVRTA : Saga ili sapunica oko Careve džamije u Foči
Na tabli je fino pisalo ROK ZAVRŠETKA RADOVA:decembar 2013.!? Prolongiralo se i otvaranje džamije dugo najavljivano za jesen 2016.Na jesen svečano otvaranje Careve džamije(faktor,12.3.2016.) Sad je najavljeno za 7.maj 2017.KO KOGA DRIBLA I ZAŠTO?
Nakon 24 godine prvi bajram-namaz u Carevoj džamiji u Foči.Nekoliko stotina vjernika prisustvovalo je prvom namazu u ovom objektu nakon njegove obnove.(ANADOLIJA,12.09.2016.).Gdje su tih nekoliko stotina vjernika nakon Bajrama? U Foči ili?

Atik Ali-pašina džamija se nalazi u Donjem Polju u gradu Foča 3
DILEMA PETA : Ko tjera poštene imame iz Foče?Imamsku dužnost u Atik Ali-pašinoj džamiji do juče je vršio Faruk ef. Džankić.I otjeran je.A prije njega imam Hodžić.Otjeran!Sjetimo se i časnog i poštenog imama Karovića. I on je otjeran.(3.9.2016.). FOČA: KO TO TAMO TJERA ČASNE I POŠTENE IMAME IZ FOČE?

lazni-demokrata
DILEMA ŠESTA : Zdravko Krsmanović LAŽNI DEMOKRATA. KO MU VIŠE VJERUJE? KONTINUIRANA PRESIJA I NEGACIJA BIH OD DEVEDESETIH GODINA  ODVIJA SE PO PLANU: LAŽNI DEMOKRA TVRDI DA JE BiH “AMERIČKO ČEDO STVORENO U DEJTONU”. FAZA RATA ZATIM FAZA DIPLOMATSKOG OPRAVDAVANJA ZLOČINA. Evo primjer iz ličnog iskustva : U prošlom mandatu načelnika – sedam puta sam mu se najavljivao – lažni demokrata me nikad nije primio na razgovor. Obični ljudski razgovor. Ima i drugih koji su isto doživjeli od ovog lažnog demokrate…

1508015_392342527607299_6264527677242742969_n
DILEMA SEDMA : DA LI JE FOČA PRODANA ZARAD NEČIJIH SITNIH INTERESA?

gola-sjeca-u-foci

…i za kraj:”Ko ne zna da se smješi,smijulji i smješka – taj zdravo mnogo griješi.Šta mu je? To mu je životna greška!”

priredio:Kenan Sarač
fotografije: flickr ekranportal13

 

Forsiranje ‘92

Želite li da se vratite u ’92       1

Nažalost, niko ne raspisuje referendum sa pitanjem – “Želite li da se vratite u ’92?”, već raspisuju, najavljuju i podržavaju one koji najbrže vode u nju! Uspiju li Dodik i Vučić vratiti sve u ’92, RS ovaj put neće dočekati ’95.
Mile i svemirski program

1.
Prazne tribine “Borika” skrivene zastorima, poslednjih desetak redova partera nepopunjeno, do hiljadu ljudi prisutno, bez energije, bez euforije… Premalo za Akademiju, kojom je obilježeno dvadeset godina SNSD-a.

KO ĆE DANAS 21.08. OD PREDSTAVNIKA VLASTI BITI NA OBILJEŽAVANJU GODIŠNJICE ZLOČINA NA KORIĆANSKIM STIJENAMA  2016

2.
Od važnijih gostiju jedino ambasadori Rusije i Kine. Tu je i neimenovani predstavnik Slobodarske partije Austrije, dok je iz HDZ-a stigao samo gradonačelnik Brčkog.

Uz puno uvažavanje ambasadora Rusije i Kine, premalo važnih gostiju za partiju koja želi da se predstavi moćnom i uticajnom.

FOČA BAKLJADA, ČETNIKIJADA I OLIMPIJADA 7

3.
Spisak prisutnih gostiju dokaz je i da je SNSD definitvno prešao sa Zapada na Istok.

Dug put na kojem je potrošen.

zaljevanje

4.
Nastup Milorada Dodika kretao se od burlesknog do prijetećeg.

Dodik je osoba van sebe, samim tim vrlo opasna po okolinu.

Prnjavor Pronađeno (odbačeno) vojno naoružanje

5.
Govoreći o počecima SNSD-a, Dodik je rekao da je partija osnovana sa ciljem “razbijanja tadašnje izolacije Republike Srpske”.

Niko nije crknuo od smijeha; Čak ni SNSD-ovcima to nije bilo smiješno, jer je RS izolovanija sada nego kada je SNSD osnivan.

Izolacija će se tek pojačavati.

Foča - naselje Aladža

6.
Burleskno je bilo kada je Dodik rekao da su SNSD-u “sve ove godine prilazili i neki koji su htjeli da se lično obogate. Oni su od nas sami odlazili ili smo ih prepoznavali i nismo htjeli sa njima. U svakom slučaju oni nisu više sa nama”.

Nakon toga uručio je Ranku Škrbiću Plaketu kao jednom od najzaslužnijih članova SNSD-a.

Kakav dobar Mafijaški Vic!

Zvornik River Drina cliff diving 2016  2

7.
Dodik je rekao i da ne voli saradnike koji postavljaju pitanja, jer je to nepotrebno i usporava.

Nema šta, na vrlo inteligentan način je priznao da se okružio korisnim idiotima.

56c4ae5b-28e4-4ded-b624-673f0a0a0a64-sarajevo-opsada-3-718x446

8.
Imao je Dodik i jednu dobru: Moraš da imaš vlast da utičeš na društvene procese, inače si idealista bez budućnosti.

Vrlo tačno.

Problem je kada si surovi pragmatik, svjestan da ti se bliži politički kraj i kada si, da bi to spriječio, spreman uništiti i narod i državu.

Dodik je upravo sada na tom stupnju.

Ukoliko on politički preživi, Republika Srpska će nestati; Ukoliko RS opstane, Dodik neće politički preživjeti.

92925A67-CFDA-4299-83F1-ACDF1B872944_w527_s

9.
Dodik čini sve da politički preživi, odnosno da RS nestane.

Najavio je i zabranu rada Suda i Tužilaštva BiH i samostalnu RS. To je nastavak Dodikovog udara na Dejton.

BOSNIA AND HERCEGOVINA - WOUNDED CITIZENS10.
To je nastavak njegovih pokušaja da Dejton raspakuje i uspije li u tome, Srbi i RS su gotovi.

U toj varijanti samo je HDZ na dobitku. I Bakir Izetbegović. Koji je ponovo kod Erdogana, osobe koja je za par dana strpala u zatvore preko 35 hiljada ljudi. Nije valjda da su svi Gulenisti?!

ORKESTAR PODLA BRAĆA

11.
Izdetbegović daljom erdoganizacijom nastavlja da dijeli Bošnjake, Dodik mu pomaže da to prikrije, dijeleći Srbe i rušeći RS.

Čović strpljivo čeka da Dodik, najbolji i najefikasniji agent hrvatskih nacionalnih interesa, za njega uradi posao, pa da poentira.

Izetbegović i Čović priželjkuju ’92, sve čine da se ona vrati, njihovi politički koncepti su bazirani na tome; Dodik im nesebično ispunjava želje.

5.3

12.
Dodik raspakuje Dejton, a Vučić ga podržava.

Toliko je Vučić slab da nema snage da zaustavi Dodika u njegovim suludim  planovima.

Vučić se nada Istočnom dijelu RS: Kakav Slijepac! Raspakuje li se Dejton Srbi će ostati bez ičega. I Srbija.

5.1

13.
Svojim djelovanjem Dodik je već ponizio Srbiju, doveo je u situaciju sopstvenog taoca, uzdrmao joj poziciju na međunarodnoj sceni, ali Vučić istrajava na podršci najvećem srpskom nacionalnom problemu.

I Vučić je postao dio tog problema. On već odavno nije dio rješenja.

3

14.
Vučić podržava Dodika u rušenju RS. I nastaviće, jer ne može da riješi nijedan jedini problem u Srbiji, pa mu za odvlačenje pažnje odlično dođe dramatika u BiH.

Tipično za političara bez ikakve ideje, vizije, plana.

Probleme u Srbiji mora riješiti Srbija, neće tu pomoći rastakanje BiH i RS.

Da bi se problemi rješavali, Srbija treba sposobne političare, ne patetičnog, narcisoidnog evnuha, koji, poput Dodika, “ne voli saradnike koji postavljaju pitanja, jer je to nepotrebno i usporava”. Put u Propast.

Slobodan Vasković otkriva  Petnestak Dodikovih obavještajaca otputovalo tajno u Izrael na obuku

15.
Nebojša Stefanović, ministar policije Srbije, je otužan lik.

“Želimo da poručimo svima da ni Republika Srbija, ni Republika Srpska nisu poligon za test bilo kakvih terorističkih akcija, da nećemo dozvoliti da neko ugrožava bezbednost naših građana i da ćemo umeti oštro da odgovorimo na takvu vrstu izazova“, istakao je Stefanović u Loznici, saopštio je MUP Srbije.

Prema njegovim rečima, cilj združene antiterorističke vežbe, koja će biti održana (28.08), je da se pokaže da su policije Republike Srbije i Republike Srpske spremne da odgovore na svaki vid terorizma.

lutka a

16.
Stefanović duva u Dodikova “jedra samostalnosti”. Naravno, po Vučićevom naređenju.

“Na svaki vid terorizma” se može odgovoriti jedino saradnjom sa svim bezbjednosnim agencijama Regije i Svijeta. Nikako urušavanjem bezbjednosnog prostora, kao što to poodavno čini MUP RS, a sada ima podršku i MUP-a Srbije.

sarajevo-munja

17.
Urušavanje bezbjednosnog prostora je, istovremeno, otvaranje tog prostora za ekstremiste.

Neko bi to trebao nacrtati Stefanoviću. Drukčije mu ne vrijedi objašnjavati.

Lukaču je uzalud i crtati.

.... v

18.
Vježba u Loznici je “demonstracija sile” komšijama, sračunata radi daljeg dolivanja ulja na vatru i  zaoštravanja situacije, ona je i predizborni slet za SNSD…, sve je, samo nije ono za šta je predstavljaju.

1992..The decomposing bodies of murdered civilians dumped in the river, some tied together with barbed wire. Many of the dead came from the Foca.jpg

19.
Slaba Srbija i preslaba RS sletskim vježbama neće nikoga prestrašiti, niti odvratiti. “Ratne igre” su direktno uperene protiv naroda, protiv RS i Srbije.

Foca 1992 - 004

20.
Povratak u ’92 najmanje je potreban Srbima.

Nažalost, niko ne raspisuje referendum sa pitanjem – “Želite li da se vratite u ’92?”, već raspisuju, najavljuju i podržavaju one koji najbrže vode u nju!

Uspiju li Dodik i Vučić vratiti sve u ’92, RS ovaj put neće dočekati ’95.

 

 

(Slobodan Vasković blog)

fotografije:flickr ekranportal13

OPIS MJESTA U KOJEM DUŠE BORAVE OD ČASA SMRTI DO SUDNJEG DANA

Duše se dijele na: slobodne, neslobodne, nebeske i dunjalučke. One poslije rastanka sa tijelom imaju osobine zdravlja i bolesti, ugodnosti i užitka i bola mnogo izraženije nego kad je bila spojena sa tijelom. U njenom svijetu ima hapšenje, bol, patnja, bolest i tuga. Ali, pored toga, postoji i naslada, rahatluk, uživanje i sloboda. A stanje duše u tijelu možemo usporediti sa stanjem djeteta u majčinoj utrobi, a njen rastanak sa tijelom možemo usporediti sa momentom kad dijete napušta majčinu utrobu. Ona ima četri kuće, a svaka je veličanstvenija od one u kojoj je prije bila.

– Prva kuća u utrobi majke izgleda kao okruženje, tjesnac , briga i trostruka tmina

– Drugo je boravište u kojem čovjek odraste u ljubavi i nježnosti i u njoj stekne dobro i zlo i uzroke sreće i nesreće

– Treće je boravište kuća u Berzahu koja je prostranija i veličanstvenija od prethodne, a ona na prethodnu liči kao prethodna na prvu

– Četvrto je boravište vječna kuća, a to je džennet ili džehennem pa poslije ovoga nema više kuća, a Allah prenosi dušu iz jednog boravišta u drugo, postepeno sve dok je ne smjesti u onu odgovarajuću i neće je zapasti druga do ona koja je za nju stvorena i pripremljena u skladu sa dijelima koja su do nje dovela.

U svakoj kući duša se mora pridržavati zakona koji su potpuno različiti od zakona u drugoj kući. Blagoslovljen je Allah koji ju je stvorio, odgojio, usmrtio, pa proživio, pa je učinio sretnom ili nesretnom, koji je utvrdio stepene njegove sreće i njene nesreće, koji joj je dao različite stepene znanja, djela, snage i lijepog ponašanja.

Rekao je Ibnul Kajjim, neka mu se Allah smiluje: “Duše su nejednake u svom boravištu u Berzahu i među njima postoje ogromne razlike:

– Jedna skupina duša zauzima najuzvišenije mjesto koje pripada velikanima, a to su duše vjerovjesnika, neka je salavat i selam na njih, a postoji razlika među njihovim boravištima, onako kako ih je vidio Resulullah s.a.v.s. u noći Isra’

– U drugu skupinu spadaju duše koje će kao zelene ptice letiti kuda one hoće, a to su duše šehida, ne svih, duše nekih šehida biće zadržane na ulasku u džennet zato što su umrli pod dugom ili slično tome, kao što je u Musnedu Muhammeda bin Abdullaha bin Džahsa rečeno kako je došao neki čovjek Resulullahu s.a.v.s. i pitao ga: “O Božiji Poslaniče, šta će biti sa mnom ako poginem na Božijem putu?” Resulullah s.a.v.s. je odgovorio: “Ući ćeš u džennet.” Potom se okrenuo i dodao je: “Osim ako ostaneš pod dugom, upravo mi je to Džibril prenio.”

– Neke duše će biti zadržane na vratima dženneta kao što stoji u sljedećem hadisu: “Vidio sam vašeg druga zadržanog na vratima Dženneta.”

– Neke će skupine biti zadržane u kaburu, kao na primjer: onaj koji je iz oholosti puštao da mu se ogrtač vuče po zemlji, a zatim je poginuo na Božijem putu, pa su neki ljudi kazali: “Prijatan mu Džennet”, a Resulullah s.a.v.s. je na to rekao: “Tako mi onog u čijoj je ruci moja duša, zaista njegov ogrtač kojeg je oblačio pod njim će paliti vatru u kaburu.”

– Neke će boravište naći na vratima Dženneta, kao što stoji u hadisu Ibn Abasa; “Šehidi će imati boravište na blještavoj rijeci, na vratima Dženneta u zelenom dvorcu, i izlaziće njihova opskrba iz Dženneta ujutro i uveče.” (hadis prenosi Ahmed) To je tako uz izuzetak Džafera bin Ebi Taliba kome je Allah na mjesto odsječenih ruku podario krila kojim će letjeti po Džennetu kuda želi.

– Među njima će biti duše koje će biti zadržane na zemlji i neće se popeti do uzvišenog mjesta; to je svaka niska, zemaljska duša. Zaista se zemaljske duše neće sastati sa nebeskim dušama, kao što se nisu sastajale na zemlji. Duša koja nije na dunjaluku postigla da upozna svoga Gospodara, iskaže ljubav prema Njemu, veličanje, podršku i približavanje Njemu je duša zemaljska i po mjestu i po opredjeljenju i ona će zbog toga i napuštanjem tijela ostati na istom mjestu. A uzvišene duše, koje su na dunjaljuku bile privržene Allahovoj ljubavi, koje su Ga spominjale , koje su mu se približavale i družile (saosjećale) s Njim biće, kad se rastave od tijela, sa uzvišenim dušama koje su im slične. Čovjek će biti sa onima koje voli u Berzahu i na Sudnjem danu. Tu će Allah Uzvišeni vjenčavati duše i učinit će da duše vjernika budu sa ugodnim, sebi sličnim, dobrim dušama. Takva duša sastat će se sa svojim sestrama, sa vlasnicama dobrih dijela i ostat će sa njima.

– Jedne će biti u plamenu pripremljenom za bludnike i bludnice, neke će u rijeci krvi plivati a kamenje će im biti davano u usta zalogaj po zalogaj.” Sretne i nesretne duše neće boraviti na istom mjestu nego će neke biti u uzvišenom boravištu, a neke će na zemlji ostati i neće se sa nje uzdizati. Potom je dodao: “A ti, ako budeš razmišljao o onome što je rekao Poslanik s.a.v.s. i ashabi njegovi, napravićeš pravi posao jer ćeš, interesujući se o ovome, upoznati istinske dokaze za to. I budi siguran da među ovima sahih tragovima nema protivriječja, i da oni jedan drugog potvrđuju, ali pri tome vodi računa o tome da duša ima svoje posebne zakone koji su drugačiji od zakona tijela i da ona, iako je njeno mjesto u džennetu i na nebesima, doseže do prostora kabura i do tijela u njemu; ona se kreće najvećom brzinom, brzo se prenosi, uzdiže i spušta.

Iz knjige: “Strahote Sudnjeg Dana” – Abdulmelik El-Kulejjib

Naš matičar Smajl Kovačević

piše:HADŽEM HAJDAREVIĆ

Šadići 1961

Priča o rahmetli Smajlu Kovačeviću jest tipična bosanska priča o onima koji su vidjeli koji se sve užasi najavljuju a nisu se usuđivali da to vide, koji su sve na vrijeme čuli ali neki unutarnji poriv ih je tjerao da uvjere sami sebe kako nije istina to što čuju, koji su, naivno komformistički, vjerovali u ono u šta više niko priseban nije mogao  vjerovati…

TJENTISTE

Upitate li bilo koga iz doline rijekle Sutjeske ko je bio Smajl Kovačević, svako će reći pa to je bio matičar, naš matičar, pred njim se vjenčavalo, u njegovu uredu su se vadili rodni listovi i dolazilo do ličnih dokumenata za različite administrativne potrebe. Seljacima u mome kraju je vađenje dokumenata bilo gore negoli izvaditi zub, uvijek bi nešto moglo zafaliti, ne bi bilo napisano sve onako kako bi trebalo da stoji, pa bi matičar Smajl morao pokazivati naročito strpljenje pred jedva pismenim i, od sunca, znoja, nemara, uzobnevidjelim komšijama… Imao je, sjećam se, suprugu Hafu i sina Edhema, koji je preselio na Onaj svijet u aprilu ove godine. Edhema su u našem kraju zvali Edo, a nekada davno, u Osnovnoj školi “Sava Kovačević” na Popovu Mostu, dozivali su ga nadimkom Mrtvi. Valjda zbog usporenih kretnji? Bio sam, sjećam se, prvi razred osnovne, na dvorištu se najednom stvorila velika gužva, gungula, vriska. Mrtvoga su obijesni vršnjaci gurnuli u veliku jamu, Edhem je bio sedmi ili osmi razred, i odnekud se pojavio njegov otac Smajl, bijesan i ljut, psovao je i školu, i djecu, psovao je sve redom, djeca su se razbježala, i Smajl je, na moje zaprepaštenje, izružio sina Edhema što dozvoljava da se tako prema njemu ponašaju, što se ne brani… Među seoskom djecom uvijek je bilo pritajene pakosti da se nanese kakvo  leteće zlo sinu ili kćerkici milicajca, šumara, nastavnika u Osnovnoj školi, službenika sa Tjentišta, sina kakva uglednika ili gospodičića prema čijem se društvenom položaju trpi određena frustracija, pa, eto, da se malo napakosti i Smajlovu sinu Edhemu, jer je njegov otac bio matičar, bio je, kao, neka vrste mjesne gospode koliko god su se komunisti u mome kraju međusobno drugovali i bez obzira što sam i Smajla često zaticao s kosom u ruci i vodijerom za pasom, ili u hujovitoj trci za neposlušnim kravama kraj Rovića.

Šadići.jpg

Moglo je to biti neposredno iza rata, možda je bila 1997. godina, ili koja godina kasnije, a iz Švedske me na kućni broj nazvao Smajl Kovačević, hvalio je neke moje tekstove objavljene u Ljiljanu, pitajući me kako sam, kako deveram sa zdravljem, gdje sam bio u toku rata, da bi, nakon gotovo sedam-osam minuta, otkrio zbog čega me je nazvao. Htio mi je skrenuti pažnju da moj daidža Kasim Ožegović nije 1945. godine poginuo, kao njemački vojnik, na Istočnom frontu, u Rusiji, nego u Bleiburgu, kao pripadnik neke od uspaničenih domobranskih regimenti, on ga je lično vidio… O daidži Kasimu, sinu Ahmeta i Hate Ožegović, pisao sam u jednom tekstu sjećajući se da su me na njegovu pogibiju u neprijateljskim formacijama podsjetili na jednom od “informativnih razgovora” u državnoj bezbjednosti gospoda Munja i ostali bezbjedonosni gromovi u Sarajevu (osamdesete godine prošlog stoljeća), rekli su da je moj daidža, sram me i stid zbog toga bilo, bio njemački vojnik i da je poginuo “negdje u Rusiji”. O tome ništa nisam znao. U porodici se o daidži Kasimu nije razgovaralo. Možda i zato što je otac Agan iz Drugoga svjetskog rata došao u partizanskoj uniformi i s petokrakom na čelu? Jedino što bi se, kad bih otišao do rodbine među Ožegoviće, govorilo kako jako ličim na daidžu Kasima Ožegovića. Gledaj ga, isti daidža Kasim, po suncu hodio! Smajl Kovačević mi je u tom dugom razgovoru pričao i da priprema knjigu o našem kraju, sve valja reći, ništa se, Hadžeme, ne smije prešutjeti, kaže da nije ni mogao slutiti šta će se i na koji svirep način izdogađati s dolinom rijeke Sutjeske i s tamošnjim muslimanskim stanovništvom. Rekao je da piše brošuru o našem kraju, porodicama, ubijenim domaćinima, o svemu što se dogodilo podno Maglića i Zelengore iz razloga da se nikad ništa ne zaboravi. Dok sam ga slušao, sebi sam zadavao da se moram što prije vidjeti sa Smajlom Kovačevićem; nije mi se, međutim, dalo, nisam upratio je li Smajl uopće dolazio iz Švedske u Bosnu, ubrzo je otišao s Ovoga svijeta.

šadići 43

A često se sjetim svoja dva-tri ulaska u Smajlovu kancelariju. Ne sjećam se zbog čega me je babo Agan slao do Smajla, živo se sjećam velike mašine za kucanje na Smajlovu stolu. Ne znam koja je to mogla biti marka, mašina mi se činila ogromnom. Smajl bi isprobao nekoliko naočala smještajući se na stolici, uvijek su bile one koje najbolje odgovaraju, polahko bi uvukao papir u mašinu i, silnog li čuda, dragi Bože, o papir bi se lijepila prava pravcata i uvijek jednaka slova, redale bi se riječi, formirale rečenice, nastajao bi tekst. Nije da svaki put nisam smišljao rečenicu zamolnicu da mi Smajl dozvoli da sjednem za onaj sto za kojim upravo on sjedi, pa da i ja otkucam neko slovo, neku riječ, mogao bih se barem potpisati, ali nikad nisam glasno upitao Smajla za tu dozvolu. Stid je često bivao najveći neprijatelj za sve moje pokrenute želje. Kad mi se jednom tetkišna Zumra pohvalila kako je, s ocem Ibrahimom, mojim tetkom, bila u Smajlovoj kanceraliji, kako joj je on dao da kuca na mašini, čak mi je pokazala papir na kojoj je, sve velikim slovima, bilo otkucano njeno ime, i ime njezina oca, i ime i prezime njezine majke Murate, moje tetke, pozavidio sam joj kao nikad u svome životu. Zumra mi je obećala da će ona, kad drugi put bude išla s tatom, lično zamoliti čika-Smajla da se i meni dozvoli otkucati na mašini svoje ime i prezime. Prema riječima tata i čiko imao sam neviđeni unutarnji otpor, kao da te riječi u sebi nose opaku svinjeću supstanciju. Priznajem da su mi ponekad bila bliska djeca koja bi milicajskoj ili učiteljskoj djeci u novim tenisicama ili u pravom dresu Zvezde, Želje, Partizanaopalila pokoju čvoku i klempicu. (S mašinom za kucanje srest ću se neposredno tek u Medresi, u redakciji školskog lista Zemzem i domu rahmetli Nazima ef. Škrijelja.

U vremenu svoga izbjeglištva u Švedskoj, Smajl Kovačević je zapisivao svega čega se dosjetio, otkucao je na običnoj mašini ko je sve i u kakvim okolnostima ubijen u dolini Sutjeske, ko su egzekutori, pisao je o selima, familijarnim lozama, istaknutim pojedincima, čak i crtao koliko je koje selo imalo kuća (krovove kuća pod crijepom bojio je crvenom bojom, a one pod šindrom ili daskama grafitnom olovkom – to mi je reklo da od 1971. godine nije dolazio do kuće moga oca Agana), pa sve to iskopirao u veliki broj primjeraka, uvezao i poslao na desetine adresa iz doline rijeke Sutjeske. I do mene je stigla jedna od tih Smajlovih koverata. Podaci su, koliko god nepotpuni, zlata vrijedni. Smajl je bio jedan od onih koji se najviše i najbolje sjeća.

Cijeli tekst u printanom izdanju od 15. jula 2016.

fotografije:flickr ekranportal13/fb Putnik Namjernik/focanskidani

priredio:Kenan Sarač

RACIONALNOST…?

 

RACIONALNOST…?

Tokom pljačke banke u Cirihu, u srcu Švajcarske, pljačkaš je prilikom upada vikao na sve prisutne u banci:
“Svi dole na pod i tišina! Novac pripada državi, ali tvoj život pripada isključivo tebi”. Svi u banci su uz najveću tišinu legli na pod. To se zove “KONCEPT PROMJENE RAZMIŠLJANJA”. To je menjanje konvencionalnog načina razmišljanja kod ljudi.
Kada je jedna gospođa veoma provokativno ležala na stolu, pljačkaš vikao i na nju: “Molim te, budi civilizovana. Ovo je pljačka, a ne silovanje!” To se zove “BITI PROFESIONALAC”. Fokus je samo na onome što ste obučeni da radite.
Kada su se pljačkaši vratili kući, mladi pljačkaš (MBA – obučen), rekao je starijem pljačkašu (koji je završio samo 6 razreda osnovne škole): “Veliki brate, hajde da računamo koliko keša imamo?” Stariji pljačkaš je to glatko odbio rekavši: “Ti si veoma glup. Imamo toliko novca da će nam trebati 3 dana da prebrojimo. Večeras kad upalimo TV, na vjestima će nam reći koliko smo odnjeli iz banke!”
To se zove “ISKUSTVO”. U današnje vrijeme, iskustvo je važnije od diploma i stečenog zvanja.
Dok su pljačkaši bili u bjekstvu, direktor banke rekao je supervizoru da momentalno pozove policiju. Ali supervizor mu je odgovorio: “čekaj! Uzmimo prvo 10 miliona $ od banke za sebe, i dodajmo ih na 70 miliona $ koje smo prethodno pronevjerili iz banke!”.
To se zove “PLIVAJTE SA PLIMOM.” To je konverzija nepovoljne situaciju u sopstvenu korist!
Supervizor reče: “Bilo bi dobro da nas ovako pljačkaju svaki mjesec.”
To se zove “UBIJANJE DOSADE”. Lična sreća je važnije od posla kojim se bavite.
Sutradan, na vjestima je stajalo saopštenje da je 100 miliona $ opljačkano iz banke. Pljačkaši broje, i broje, i računaju, ali nisu mogli izbrojati više od 20 miliona $. Pljačkaši su bili jako ljuti i razočarani: “Rizikovali smo naše živote, a dobili smo samo 20 miliona $. Direktor banke je lagano uzeo 80 miliona $ vrhovima prstiju. Izgleda da bi bilo bolje da smo se obrazovali nego što smo postali razbojnici!” To se zove “ZNANJE JE VRIJEDNO KOLIKO I SAMO ZLATO!”
Upravnik banke je nasmijan i sretan jer svoje gubitke na tržištu pokrio sada ovom pljačkom. To se zove “ISKORISTI PRILIKU”.
Dakle, ko su pravi pljačkaši u ovoj priči?

preuzeto sa fb Sead Jasavic

 
Foča - Ćehotina - Ćerezluk
Foča – Ćehotina – Ćerezluk

 

Ćehotina river
Ćehotina river Foča – Riva (Foča)
ćehotina
Ćehotina

 

Foča - Donje Polje   5
Foča – Donje Polje

 

Foča - džamija Musluk  2
Foča – džamija Musluk

 

Prašuma Perućica :  Jedan dan u netaknutoj prirodi

Perućički potok

Piše: Ismet BAJROVIĆ

Na Dragoš  sedlu je urađen vidikovac sa kojeg se pruža pogled na prašumu Perućicu i vodopad Skakavac. Od parkinga na Dragoš Sedlu, stotinjak metara duga staza dovešće vas do Vidikovca. Pod vama se odjednom  otvara, pomalo zastrašujuća  u svojoj ljepoti, duboka, šumovina uvala, gotovo potpuno nepristupačna. U srcu te iskonske ljepote huči vodopad Skakavac stropoštavajući se u ponor sa preko 75 metara visine.

Na drugoj strani  kotiline se naglo izdižu kamene litice Volujaka, lijevo se izdiže najveći vrh Bosne i Hercegovine, Maglić (2386 m), a desno, u daljini, preko kanjona Sutjeske, vide se  vrhovi Zelengore.

Ukras prašume Perućice je vodopad Skakavac

Pogled za nezaborav!

Netaknuta priroda – šume koje su bogate raznovrsnom divljači, na evropskom prostoru, veoma su rijetki komadići zemlje kojima ljudska ruka nije utisnula svoj pečat. Nedovoljno je znano da jedan takav kutak postoji svega stotinjak kilometara od Sarajeva, smješten u   Nacionalnom parku „Sutjeska“ na Tjentištu. Riječ je o prašumi, jedinstvenoj u Evropi, o prašumi Perućici.

Prije nekoliko dana posjetili smo Tjentište. U Upravi NP Sutjeska  uz srdačnu dobrodošlicu dočekao nas je prvi čovjek parka, Dejan Pavlović, veliki zaljubljenik u majku prirodu. Uz kafu u rakiju pričao nam je o  prirodnikm ljepotama ovog kraja.

Preko rječice Perućičkog potoka vidjeli smo brojne oborene jelike, na kojima je  niklo novo drveće, uglavnom smrče i jelike  koje prkose zubu vremena

Kroz  prašumu Perućicu proveli su nas vodići – lovočuvari NP Sutjeska, Dejan Baturan i Vladimir Lalović. Preko rječice Perućičkog potoka vidjeli smo brojne oborene jelike, na kojima je  niklo novo drveće, uglavnom smrče i jelike  koje prkose zubu vremena.

Brojne su jelike i  smrče koje se penju nebu  u visine, više od 50 metara, a i promjera su većeg od dva metra. Na jednom mjestu ima tri ogromne jelike koje su slične jedna drugoj po visini i debljini, a narod ovog kraja ih naziva tri sestre. Nalaze se ispod Mrkalj klada u dubini Perućice oko 500 metara.

Preko rječice Perućičkog potoka vidjeli smo brojne oborene jelike, na kojima je  niklo novo drveće, uglavnom smrče i jelike  koje prkose zubu vremena 2

U Perućičkom potoku vidjeli smo na nekoliko mjesta potočne pastrmke. Ali ovdje je strogo zabranjen lov  pastrmke.

Poseban ukras prašume Perućice je vodopad Skakavac.  Sa vrha vodopada pokušali smo se spustiti u kanjon, ali  su nas dočekale strmovine litice i izvaljena stabla, pa smo se morali ponovo vratiti u Perućicu. Kamerom smo zabilježili brojna stabla koja oborena leže u  prašumi. Kroz prašumu Perućicu vodi pješačka staza, koja je markirana, ali bez vodiča nije  poželjno prolaziti kroz Perućicu, jer se vrlo lako može zalutati.

Pogled na evropsku prašumu Perućicu

Ovih dana Perućicu posjećuju brojni domaći i strani turisti, ali uz pratnju  vodiča – lovočuvara NP Sutjeska. Svi koji žele da vide Perućicu potrebno je da se jave  u Upravu NP Sutjeska kako bi imali vodiče kroz prašumu do  Prijevora i nazad.

U prašumi Perućici, tim ogromnim šumskim carstvom, gospodare  njegovi jedini stanovnici. Tu su staništa divljih životinja: medvjedi, vukovi, srne, divojarci, lisice, divlje svinje – veprovi, orlovi, tetrijebi…

Za jedan dan prošao sam nepristupačnim dijelovima Perućice i slikao brojna stabla i vodopad Skakavac sa lokacije  i mjesta gdje je nepristupačan teren, ali vrijedni lovočuvari Dejan Baturan i Vladimir Lalović su nas proveli kroz najljepše predjele,  i bio sam očaran ljepotama jedinstvene evropske  prašume.

Na platou Dragoš Sedla Dijana i Željko Vinković iz Bjelovara rekli su nam da su oduševljeni prirodnim ljepotama NP Sutjeska i da su veliki ljubitelji prirode.

Svi oni koji su ljubitelji prirode i željni čistog zraka, tišine u velikoj šumetini neka dođu na Tjentište i posjete prirodne ljepote ovog kraja.

fotografije: Ismet BAJROVIĆ

izvor/preuzeto sa:BISTROBIH.BA
Jedan dan u netaknutoj prirodi prašume Perućice
http://www.bistrobih.ba/nova/2016/07/22/jedan-dan-u-netaknutoj-prirodi-prasume-perucice/

 

 

by the way : usput pokupljeni fb statusi

Foča  1992      003

Onima koji kontinuirano negiraju bosansku zemlju, državu i društvo, onima koji negiraju i ponižavaju bosansku kulturu, historiju, tradiciju, jezik, onima koji kontinuirano prodaju bosanski patriotizam za lični interes: BiH je vrelo najljepše ljudske vrste koje ima svoj vlastiti identitet i vlastitu historiju. Naziv bosanski nije termin koji određuje nacionalnu, regionalnu ili teritorijalnu pripadnost. To je naziv za civilizacijski proces, nešto što kroz sve historijske promjene i političke suprotnosti traje jedan cijeli milenij, do jednakog stepena prakticiranog u svakodnevnom životu sa jednakom živošću u svakom. Bosna je ostala Bosna kroz dugu svoju nesretnu povijest, jedina koja je uvijek bila i cjelovita, kao teritorij, i jedinstvena kao historijsko trajanje.
Those who continually deny the Bosnian country, state and society, those who deny and humiliate Bosnian culture, history, traditions, language, those who continuously sell Bosnian patriotism for personal interest: Bosnia is the wellspring of the most beautiful of the human race, a historical entity which has its own identity and its own history The name Bosnian is thus not a term for a national order, nor only a regional or territorial one. It is a name for the process of civilisation, something which through all historical changes and political adversities has lasted for a millennium, to an equal degree practised in everyday life with equal vitality by all. Bosnia is being herself throughout her long unfortunate history, the only principle which has always been integral in terms of territory and unique as historical existence.
Emir Ramić

značenje  367

Puna Čaršija turista. Parkinga nema ni za lijeka. Ljudi hodaju, šetaju, jedu, piju, kupuju…Neka ih. Dobro dosli vazda. Pitam se samo sta ih toliko privlači nama? Ovaj najljepši grad na svijetu, njegova posebnost, historija, kultura i tradicija, raznolikost?
Znam samo da jedno nije sigurno. Osmijeh. Ljudi moji, u ovome gradu se niko ne smije mušteriji. Ali bas niko! Radnica se slika mobitelom i smije se, a kad ude mušterija smrnkne se ko noc. Svojim ocima sam to gledao.
Hajdi što se ne smijemo po sokacima, poznavajuci nas to je malo ofirno :), ali da ovako smrknuto dočekujumo ljude koji plaćaju da dođu, plaćaju da jedu, piju, spavaju, plaćaju da se voze i uzivaju u ljepotama nase Bosne, to je stvarno nevjerojatno…I vele turizam cvjeta. Cvjeta dok nas ne skontaju a onda odose onima kojima je drago sto im dolaze. E onda ćemo da se baš slikamo.
Nasmijte se koji put. Ne kosta nista, a vrijedi puno, vjerujte mi 🙂
Miralem Babajic

značenje  315

Poslije rata, evo haman pa frtalj stoljeća,svi govorili “šuti, dobro je samo nek’ ne puca”. I onda, počeli tražiti hljeba preko pogače. Hoće posao, hoće redovne penzije, pa hoće da imaju i plate redovne. Pa hoće i da pojedu ono ‪#‎fadileoprosti‬ luksuzno ne samo osnovno, pa hoće svašta nešta…..Dedera, vraćaj na ulice opet pucnjavu, ne kontroliši ništa, pusti automafiju da radi svoje, pusti ulične bandite da pljačkaju raju otimaju im mobitele ( odakle vam mobiteli ha???). I onda će proći vremena (ne znam sad baš koliko ne pitajte me), pa će sarajevska policija dobiti naredbu komesara ( a komesar zna se od koga ) da počne razgoniti ove što pucaju, otimaju, tuku….i onda će se opet govoriti, vidiš glasali smo za prave, središte situaciju ” šuti, dobro je samo nek se ne puca”…..‪#‎sifrabekan‬
Edina Latif

kahva 2016

Jedna kisa,jedna voda topi suhu zemlju,a neznamo broj voca,povrca razlicitih ukusa koja iz nje izlazi,nezna se broj kakvih biljaka iz nje nikne,razlicitih mirisa…Silan si ti Uzviseni..mi smo nezahvalnici..
Oprosti nam Rabby sto nemarni setamo tvojom zemljom,
Uputi nas Jedini..
Insan je zaista zaboravno stvorenje…
Mediha Delahmetovic

Cehotina i Drina Foci   2016   001

U ROMANIMA AGATE KRISTI, UVEK SAM ZNALA KO JE IZVRSIO ZLOCIN.
Valjda zbog toga sto sam I sama pisac, pa znam kako likovi u knjizi “disu.”
Ono…500000 likova, svi sumnjivi od sobarice do Sfinge, sumnjiva postane I Agata Kristi, ko se ne razume 🙂 Ja potrefim!
A U STVARNOM ZIVOTU, NISAM ZNALA NI KO CE DA MI PODMETNE NOGU, KAMOLI KO CE DA MI ZARIJE NOZ U LEDJA.HA HA
Bolje bi bilo da je obratno, al bitno je da SU OKO MENE SVI ZIVI OSTALI, PA I JA, NEKIM CUDOM.
Ona bi ih pobila ko nista…
Sonja Sakra Lola

MILJEVINa 23

fotografije::flickr ekranportal13/fb Putnik Namjernik/focanskidani
by the way usput pokupio:Kenan Sarač

 

Mirsad Sinanović : Moje njegošovanje i andrićevanje

Žrtvovanje vuku  2

Tokom nedavne agresije kod mnogih zarobljenih i ubijenih četnika, između drugih stvari, borci Bosanske armije pronašli su i džepna izdanja knjige „Gorski vijenac“ Petra Petrovića Njegoša ili dijelove ovog epa otkucane starim mašinama. Dominirali su stihovi „da se ne zna ni traga od nevjerna domaćeg vraga, od šiljka i turske džamije napravismo prokletu gomilu“ ili „ko ne misli na Koran pljunuti neka bježi glavom bez obzira“.

Kao novinar tokom rata listao sam ove „zarobljene“ stihove i slušao objašnjenja naših, vojnih moralista o tome kako četnicima njihova uprava za moral daje „Gorski vijenac“ kako bi „mirne savjesti, čistog i velikog morala išli da kolju muslimane“… Tek tada postao sam svjestan historijsko-političke upotrebe crnogorskog pjesnika Petra Petrovića Njegoša, čiji sam ja „Gorski vijenac“, kao profesor književnosti, godinama mladalački ambiciozno i poletno približavao srenjoškolcima, kako je to od mene tražio program tadašnjeg Prosvjetno-pedagoškog zavoda, izgovarajući jednu petinu ovog epa napamet. Dakle, ja sam ispred table učenicima, svijetla obraza, recitovao sve one stihove kojima Njegoš poziva na „čišćenje zemlje od nekrsti“ i tako upoznavao mlade ljude srpske nacionalnosti sa onim šta im je činiti u budućnosti, kao što to danas rade prosvjetni radnici u Republici Srpskoj pa njihovi srednjoškolci dolaze na nogometna utakmice u Sarajevo sa transparentom „Nož, žica, Srebrenica“. I dok sam ja recitovao „Gorski vijenac“, SFRJ je pozivala svijet na mir, međunarodnu saradnju, nesvrstanost, ističući svoju toleranciju prema svim narodima, time i muslimanima. A Njegoš svojim stihovima decenijama poziva Srbe da kolju muslimane kako bi svi Srbi živjeli u jednoj državi, a kasnije da žive samo Srbi u jednoj državi. Eto, i danas ih poziva, čim današnji srednjoškolci, koji se nisu ni rodili kada se dogodila Srebrenica, uzvikuju: „Nož, žica, Srebrenica!“, kao što to hoće Njegoš. Dakle, sve nesrbe treba protjerati, ubiti, zaklati, zapaliti, raskomadati, traži veliki “humanista”¨( čim je književnik) Petar Petrović Njegoš, kojeg sam ja u moje vrijeme citirao na sav glas!

I još me jedan književnik zloupotrijebio u srednjoš školi! Šta mislite koji? Ivo Andrić!? Kako li sam sugestivno čitao odlomke iz romana „Na drini ćuprija“, diveći se jednostavnosti i prefinjenosti njegove rečenice. A u tom odlomku cigani, prema naređenju Turaka, muče i nabijaju na kolac onog Srbina, nazvanog Radisav, koji govori: „Turci, Turci… na ćupriji paski skapljite, paski poumirite“. Tada nisam ni znao da je Ivo Andrić ovaj roman napisao između 1941. i 1944. godine dok su četnici Draže Mihajlovića klali muslimane u Foči i Sandžaku s ciljem da opravda ove pokolje i stvori alibi za zločine.

Tek tokom agresije na BiH počeh slagati kockice u svojoj glavi. Pa, ja sam kao ambiciozni „njegoševac“ bio zloupotrebljen od sistema u kojem sam živio, a oni koje sam napajao „Gorskim vijencem“ mogli su mi doći nedavno glave, baš onako kako sam ih ja nadahnjivao. Kockice su se same slagale. „Načertanije“ iz 1844.godine, „Homogena Srbija iz 1941. godine i „Memorandum“ srpskih akademika iz 1986. godine su četnički nacionalni programi, ali i programi srpske dnevne politike do današnjih dana i u budućnosti koja u ime srpskog „hegemonizma“ usmjerava sinove „nebeskog naroda“ protiv nesrpskih susjeda, kako bi samo Srbi živjeli u Velikoj Srbiji. Naprosto, ova tri dokumenta su programi za genocid nad susjedima koji važe sve dok svi Srbi, samo oni, ne budu živjeli u Velikoj Srbiji. Mislim da je otuda opiranje  Dodika ulasku BiH u Evropsku uniju, jer bi to tada bilo teže izvodljivo i bila bi to tačka na realizaciju drugog dijela „Memoranduma“, čiji je glavni autor (opet) književnik Dobrica Ćosić, u kojem se predviđa podjela BiH, kako bi bosanski muslimani ostali usamljeni i opkoljeni na jednoj četvrtini teritorije svoje države kao najbrojniji narod. A Njegoš i Andrić?! Oni su uradili mnoge veće poslove od akademika Dobrice Ćosića, to su te kockice. Godine 1844. izašlo je „Načertanije“, a samo dvije-tri godine nakon njega izašao je „Gorski vijenac“ Petra Petrovića Njegoša i drugi ep „Smrt Smail-age Čengića“ Ivana Mažuranića. Oba književna djela imala su zadatak da „Načertanije“ dovedu u operativnu funkciju, da mobiliziraju narodne mase, kako bi se protjerali Turci sa ovog dijela Balkana. Zato Njegoš traži da se očisti zemlja od „nekrsti“, a Mažuranić prikazuje Smail-agu kao nekoga ko vuče raju za repove, a to nije historijski Smail-aga. Još dok sam studirao prof. Muhsin Rizvić mi je pokazao historijske dokumente iz kojih se vidi da je Smail-aga bio pošten i plemenit aga, ali za potrebe srpske politike trebalo je „izgraditi“ Smail-agu kao haračliju i u tome se uspjelo. Mnogi historičari književnosti se slažu u tome da je neke dijelove Mažuranićeva epa napisao Petar Petrović Njegoš, što je razumljivo, ako se znaju ciljevi „Načertanija“.

U stihu 4. Njegoš Turke poredi sa životinjama koje se kote, a ne rađaju, a u stihu 685. islam naziva đavolom, a u bivšoj Jugoslaviji niko nije ni pomislio da izbriše ove stihove. U 701. stihu islam naziva krvničkom vjerom, a u februaru 1943. godine četnici su u Sandžaku zaklali 601. dijete. U stihu 858. Njegoš poziva na rušenje džamija i munara i četnici su ga poslušali, godine 1943. nisu ostavili ni jednu džamiju na teritoriji zapadnog Sandžaka. U stihu 1143. pominje „svečanu kobilu“, a misli na poslanika Muhammeda, a.s., a u 1778. stihu Turke naziva „pasjim narodom“, a onda uzvikuje „…i sve turske kule i džamije, da naš Pazar ne smrdi nekršću…“ U stihovima 2723 do 2784., Njegoš govori: „sad ti nema u našu nahiju obilježja od turskog uha do trupine, ali razvaline“. I nakon svega, Njegošem se kunu komunisti, nacionalisti, pravoslavlje, ali najviše četnici prije svakog klanja i pohoda na muslimanska sela, govoreći: Njegoš prije, Njegoš poslije!

Andrić u romanu „Na drini Ćuprija“ opisuje nabijanje na kolac Radisava, ali je prešutio da je kompletan taj dio prepisao od jednog francuskog putopisca u kome nema ni Srba ni bosanskih muslimana. I što je najgore, riječ je o autentičnom prijepisu, a da to nikome u bivšoj Jugoslaviji nije zasmetalo.

Kada sam ovaj dio čitao na času učenicima, čim je zvonilo jedan od učenika srpske nacionalnosti rekao je drugome, muslimanu, doslovno: Eto, šta ste vi nama radili?! Naravno, ni jedan niti drugi, a tada ni njihov profesor, nisu znali da je to prepisani tekst francuskog putopisca i da je zadatak ovog prepisanog dijela da u operativnu funkciju dovede program „Homogena Srbija“ iz 1941. godine u čemu se upotpunosti uspjelo, ako se navedu samo zaklani muslimani na fočanskom mostu tokom 1942. godine, da to nije pojmljivo… Ali da vidimo kako je to Andrić prepisao: „Merdžan je video kako se pri vrhu desne plećke mišići zatežu i koža odiže. On priđe i proseče to mesto u nakrst. Bleda krv poteče, sve jače. Još dva-tri udarca, laka i oprezna i na prosečenom mjestu stade da izbija gvožđem pakovani šiljak koca.. Udario je još nekoliko puta, dok vrh nije došao do u visinu uha. Čovjek je bio nabijen na kao jagnje na ražnju, samo što mu vrh nije izlazio kroz usta nego na leđa i što nije ozledio ni utrobu ni srce ni pluća. Dvojica cigana okrenuše ukrućeno telo na leđa i stadoše da mu vežu noge pri dnu uz kolac…“ Odmah nakon drugog svjetskog rata svi su čitali ovaj prepisani dio o nabijanju Radisava na kolac, a niko se nije smio sjećati osam hiljada zaklanih muslimana na fočanskom mostu tokom prve dvije ratne godine. A, evo šta piše Draža Mihajlović o klanjima muslimana, a poziva se na prošlost, sadašnjost i budućnost kojim je obuhvatio ona tri ključna programa do današnjih dana: „Možda tebi i tvojim borcima izgledaju ovi ciljevi veliki i neostvarivi. Setite se velike borbe za oslobođenje pod vodstvom velikog Karađorđa, Srbija je bila puna Turaka (muslimana). U Beogradu i ostalim srpskim varošima stršile su muslimanske munare, a pored džamija su Turci vršili svoja smrdljiva pranja, kao sada u srpskoj Bosni i Hercegovini. Na stotine hiljada muslimana bilo je tada preplavilo našu otadžbinu. A prođite danas kroz Srbiju. Nećete naći niti jednog Turčina, nećete naći ni njihova groba, ni jednog šiljka, jer svesni srpski narod još davno je zbrisao sa lica zemlje žive vekovne neprijatelje srpskog naroda… To je najbolji dokaz i najbolje jamstvo da ćemo uspeti i u ovoj današnjoj svetskoj borbi i da ćemo istrebiti sve Turke iz ovih krajeva. Nijedan musliman neće među nama ostati.“ Na ovo pismo se danas nadovezaše zločinci Radovan Karadžić o Ratko Mladić, a nastavlja Milorad Dodik, tražeći ne tako davno i “izun” od Solane.

Tako se neslavno završilo moje „njegošovanje“ i „andrićovanje“ uvjerivši se da su srpskim stratezima za genocid najvažniji – pisci. Valja im s vremena na vrijeme probuditi „nebeski narod za svete ciljeve“. Ranije Petar Petrović Njegoš i Ivo Andrić, kasnije Dobrica Ćosić,  nacionalni strateg i književnik.

Žrtvovanje vuku

BILJEŠKA O AUTORU
Mirsad Sinanović rođen je u Foči 1955. godine. Od 1979. do
1985. godine radio je u Srednjoškolskom ccnlru kao profesor maternjeg jezika i književnosti; od 1985. do početka 1990. radio je kao novinar u Šumsko-industrijskom preduzeću Maglić (sve u Foči).
Početkom 1991. godine angažiran je u listu Muslimanski glas, a od 1993. godine i u listu Ljiljan.
Dobitnik je nagrade Udruženja novinara Bosne i Hercegovine
Najbolji ratni reporter za 1994. godinu.
Krajem 1997. godine sa novinarom Sejom Omeragićem objavio je knjigu ratnih reportaža Smrti i pobjede, djelo koje svjedoči o agresiji i odbrani, velikim civilnim žrtvama bosanskog stanovništva i velikim pobjedama Armije BiH.
Godine 1998. objavio je zapaženu knjigu ekonomskih i
političkih eseja Bosna između Washingtona i Daytona.
Krajem 2000. godine objavio je knjigu priča za djecu Osman i
aždaha.
Žrtvovanje vuku
…………..
– A što Srbi nose vuku zaklanu ovcu u šumu?
– Prema pričama iz prošlosti, vuku pripada ovca, jer ona je
njegova žrtva. Vuk je krvožedan, on u toru kolje ovce i pije krv. Kolje izreda ovce u toru pa, sit krvi, meso i ne dira. Ovce su uznemirene, ali u toru nemaju kuda pa samo čekaju svoga dželata… No, i da nisu ograđene, one bi jednako čekale vuka. Zato što vuka ovce sve do jedne čekaju, Srbi kažu da vuku i pripada ovca, kao njegova žrtva. I znajte, u ovakvim vremenima Srbi se sjećaju starih običaja. Upitajte se što će
sada Srbima vuk i ovce… Nego, vi biste mene slušali do sabaha, a vrijeme je za jaciju. Ponesite lampu do izvora i neka nam Allah dade miran san da odmorni ustanemo…
– Amin!
…………..

– Kakvi su Srbi ljudi?
– Vidjeli ste i sami. Odrasli smo s njima, dijelili dobro i zlo, a
onda su oni ušli u naše kuće da nam kolju djecu. Kako se to Srbi promijene preko noći? Njihova crkva, njihovi akademici i oni koji su na vlasti čine sve da nacionalistička mržnja Njegoševa i Andrićeva postane i masovna, opća mržnja srpskoga naroda prema muslimanima, pa i djeca u školi moraju znati napamet poneki dio “Gorskog vijenca.” Kada
dođe vrijeme, komšije se okrenu protiv nas, iako smo im dobra činili. Srbi godinama žive u dobru sa svojim komšijama, ali su istodobno i sa svojim mitovima, i sa izmišljenom svojom historijom koju prenose guslama. Zapamtite, sve je ovo u onim programima, čak i to da se lijepo živi sa muslimanima, kako bi ih dobro upoznali, pa da se dignu protiv njih kada to zatraže srpske vođe.

(Mirsad Sinanović – Žrtvovanje vuku)

JELEČ KOD FOČE : STRADANJE BOŠNJAKA

Jeleć      110393

Srpske snage 4. maja 1992. godine upadaju u Jeleč i najsvirepijim metodama ubijaju sve koje su zatekli, uglavnom nemoćne i bolesne, ali i one naivne pojedince koji su vjerovali svojim komšijama. Žive ih spaljuju u kućama, kolju, siluju…
U napadu je ubijeno više od 85 stanovnika, uglavnom staraca, žena i djece.
Među njima je 30 žena, dva dijeteta i 12 osoba starijih od 60 godina. Iz 17 porodica ubijeno je 68 članova: iz pet porodica po dva člana; iz četiri po tri člana; iz četiri po četiri člana; iz dvije po pet članova; iz porodice Zametica osam članova i iz porodice Srnja 12 članova, od kojih je osam zaklano. Zločini su počeli početkom maja 1992. godine i trajali do oktobra, te krvave godine. Zločinci su bili komšije Srbi. Metode koje primijenili tokom zločina u Jeleču slične su metodama koje su primjenjivali i u drugim krajevima Foče i BiH.

Jeleč u općini Foča  1103360

nemojte-nas-ubiti-druze-nastavnice-001

Učitelj Risto Trifković, koji je prije agresije na RBiH predavao „likovno“ u Miljevini i Kozijoj luci i kojeg su mnogi opisivali kao „mirnog umjetnika“, zaklao je svoju dvojicu učenika, dječake braću Edina i Elvedina Barlov.
-Nemojte nas druže nastavniče-molili su kroz jecaj uplašeni dječaci.
-Ne bojte se, neće ništa boljeti-izgovorio je nastavnik monstrum i nakon minutu zaklao svoje učenike.
Po nekim nezvaničnim informacijama „nastavnik monstrum“ je poginuo u zasjedi boraca Armije RBiH, a ima onih koji smatraju da je ta priča svjesno lansirana, kako bi neometano danas živio u okolici Užica.

u masovnoj grobnici Jeleč

enes-hasan-usto

2014. godine Mujo Ušto pronašao je posmrtne ostatke oca Enesa koji je ubijen i bačen pored ceste Miljevina – Foča, gdje ga je neko kasnije ukopao. Mujo je tada imao 16, a njegov otac 37 godina. Enes je zarobljen nakon pokušaja da o napadu velikog broja četnika iz pravca Miljevine obavijesti svoje komšije. – Odveli su ga u stanicu milicije u Miljevini gdje su ga neki zarobljenici vidjeli teško pretučenog. Tu je i ubijen od strane te tzv. „naše“ milicije. To zna komandir Mićo Olović, a ako to nije on uradio onda zna ko je – govori Mujo.

u masovnoj grobnici Jeleč  2

Jusuf Suljević iz sela Podgaj sa grupom stanovnika izbjegao je u šumu odakle je gledao kako Jeleč gori. – Nije bilo otpora nikakva, jer tada se nije moglo ni imalo čime oduprijeti. Poslije sam čuo da su u Jeleču, koga god su našli, ko nije mogao pobjeći, pobili. I kasnije su išli i ubijali ko god je ostao u zaseocima okolo. Ubili su Ramiza Omeragića, Hamida i Zahida Šalaku. Koga god su našli od starih pretukli su, a ko god je imao oružje, pa neka je i uvis pucao, ostao je živ jer nisu dolazili – priča Suljević.
Jusuf se sa ostalim preživjelim skrivao po planinskim katunima sve dok u septembru, uz pomoć jedinice Zaima Beševića, nisu izbjegli prema Grebku i Trnovu.

Jeleč mezarje  110332

Na Šehidskom mezarju u Jeleču, na samom kraju mezarja, dva nišana i jedan spomenik.Na njima piše: Srnja Enver (1942-1992), Srnja (Mićunović) Jelena (1936-1992) i Srnja Hadžira (1911-1992). Nišane i spomenik je podigao brat, djever i sin Esad sa porodicom.
Sve troje su žrtve zločina Vojske Republike Srpske nad Bošnjacima Jeleča, početkom ljeta 1992.godine.Jelena je bila Crnogorka, negdje iz okoline Nikšića. Kada su zločinci poveli njenog muža Envera i svekrvu Hadžiru na strijeljanje, Jeleni su kazali: “Ti si Srpkinja, Ti nećeš s njima na strijeljanje. Idi odavde, idi dole u Miljevinu, pa odatle se prebaci gdje hoćeš.“Jelena je samo kratko odgovorila: „Ja sam veći dio života živjela s’ njima, i u smrt s’ njima ću poći.“
Nakon što je to izustila, začuli su se rafali. Jedno preko drugog pala su tijela Jelene, Envera i osamdesetjednogodišnje Hadžire.

Avdo  Sarač

Avdo Sarač se iz šume vratio do svoje kuće. Tu su ga zatekle komšije-četnici, kojima je vjerovao i ubili…

I za kraj ove tužne priče pogledajte i poslušajte pripreme četnika i četničku propagandu za napad na Jeleč…
VIDEO:ČETNICI U POHODU NA JELEČ…ČETNIČKA PROPAGANDA…
Foča – Miljevina – Jeleč – Zločinci Pero Elez , Slavomir Živanović -Žuća, Branimir Ćosović…

Jeleč 2013. _ 50185440

Jeleč _ 003

Jeleč 2013. _ 50185443

Jeleč 2013. _ 50185445

Jeleč _ 004

Jeleč 2013. _ 50185441

Jeleč 2013. _ 50185442

Jeleč _ 001

Jeleč 2013. _ 50185444

 

 

Jeleč 2013. _ 50185446

052

fotografije:fb PutnikNamjernik/flickr ekranportal13/focanskidani

priredio:Kenan Sarač

VJEČNO HUČE DRINA, TARA, SUTJESKA, BISTRICA, ĆEHOTINA…KRV PLIVA PO NJIMA…

Gdje nestadoše Latifi, Mustafe, Hajrudini, Halimi, Ahmedi, Bećiri… iz Foče? Gdje nestadoše muslimani iz Foče? Ili : Kako to nestaju ljudi?

???? - ?????? ?????
FOČA : mutna Drina…

Kukavičluk je svjesno prećutati svoje mišljenje i ne reći/napisati ga javno onda kad imaš potrebu da ga izneseš – samo zato što znaš da će ti ono „navući“ gomilu negativnosti i komentara koji nemaju veze sa mozgom ni sa onim što si mislio.

Cehotina i Drina Foci   2016   001
FOČA : Drina – zelena, Ćehotina mutna…

Veliki broj osoba koje se sumnjiče da su počinile ratni zločin još uvijek je na slobodi, zahvaljujući prevashodno sporosti pravosudnih institucija u Bosni i Hercegovini. Svjedoci su, u međuvremenu, ili odselili u inostranstvo, ili su umrli, ili se ne mogu sjetiti događaja. Porodice žrtava su razočarane takvim odnosom pravosuđa, a najvećim krivcem smatraju bh. političare.

Rijeka Tara  2016    002
rijeka Tara

Fočanske istine i laži

Tri hiljada muslimana krivo je što su ih ubili četnici u periodu 1992. – 1995. godine. Ubili su ih bez suđenja, pošto su ih zarobili (i to kao civile), po unaprijed pripremljenom planu, ali opet su krivi. 3000 nevinih muslimana krivo je što su ih njihove komšije zaklali, zadavili, spalili, silovali i ubili! Jer da ih tada nisu ubili četnici ne bi danas Bošnjaci mogli da vode rat protiv Srba „drugim sredstvima“. Kojim sredstvima? Pa time što kažu da su srpski vojnici,četnici u periodu 1992. – 1995. godine ubili tri hiljade muslimana. Je li istina da su ih ubili? – Jeste.

Dakle Bošnjaci danas vode rat protiv Srba drugim sredstvima, a to drugo sredstvo u stvari je – istina. Kako se Srbi brane od te istine? – Tako što optužuju Bošnjake za mržnju. Kako se optužbom za mržnju brani od istine? Tako što se kao izraz mržnje shvata iznošenje činjenica da je u Foči i okolini Foče u periodu 1992. – 1995. godine srpska vojska, tj. četnici, po unaprijed pripremljenom planu ubila tri hiljade zarobljenih muslimana,samo zato što su bili muslimani. Ko za taj zločin danas treba da odgovara? Pa Bošnjaci. Zašto? Zato što ga koriste kao sredstvo u ratu koji se vodi „drugim sredstvima“…

rijeka Sutjeska   2016   003
rijeka Sutjeska

POZIV ZA SVE ONE KOJI ZNAJU ZA MASOVNE GROBNICE U FOČI I OKOLINI : Pomozite nam da ih pronađemo!
Pomozite nam da pronađemo kosti naših najmilijih i da ih dostojanstveno ukopamo!

RIJEKA  BISTRICA   2016   004
rijeka Bistrica

Koliko je samo kamiona-šlepera sa bošnjačkim žrtavama egzekucije 1992. doveženo i pokopano na samim sastavcim – lokalitet bivših Rakita (sada su tu nekakvi bazeni (tzv. aqua park) i na mjestu fočanskog gradskog rugla – započetog, a nikad dovršenog tzv. hotela na samoj obali Drine odmah do tih bazena.Dvadeset godina nakon rata u Bosni i Hercegovini još je otvoreno pitanje nestalih osoba (ubijenih) u Foči.

Nema više ni traga ni glasa o preko 1000 nestalih/ubijenih Fočaka…
Da li će se naći neko da kaže istinu???
Gdje nestadoše bošnjaci/muslimani iz Foče?

rijeka  Cehotina  2016  005
rijeka Ćehotina

U Institutu za nestale osobe kažu da su lakše dolazili do informacija o mjestu masovnih grobnica krajem rata u BiH nego danas, a apsurd predstavlja i činjenica da im podršku više daje Međunarodna komisija za nestale nego bh. državne institucije.

fotografije:fb PutnikNamjernik/flickr ekranportal13/focanskidani

priredio:Kenan Sarač
vidi još:

Evropo sretan ti 9.maj – Dan logoraša
https://focanskidani.wordpress.com/2016/05/10/evropo-sretan-ti-9-maj-dan-logorasa/

FOČA:UZ 9. MAJ – DAN LOGORAŠA BiH/VJEČNO HUČI SUTJESKA/KO NAS BRE ZAVADI?
https://focanskidani.wordpress.com/2016/05/09/focauz-9-maj-dan-logorasa-bihvjecno-huci-sutjeskako-nas-bre-zavadi/

VJEČNO HUČE DRINA, TARA, SUTJESKA, BISTRICA, ĆEHOTINA…KRV PLIVA PO NJIMA…
https://focanskidani.wordpress.com/2016/07/06/vjecno-huce-drina-tara-sutjeska-bistrica-cehotina-krv-pliva-po-njima/

25 GODINA OD OSNIVANJA LOGORA U FOČI : Moramo učiniti sve da se o našim golgotama priča
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/06/25-godina-od-osnivanja-logora-u-foci-moramo-uciniti-sve-da-se-o-nasim-golgotama-prica/?frame-nonce=02f5b6d7cd

VAŽNO!!!: POREZI NA NEPOKRETNOSTI U rs!!!

PORESKA UPRAVA FOČA je počela ispostavljati PORESKE RAČUNE ZA POREZ NA NEPOKRETNOSTI ZA PORESKU 2016. GODINU!!!
POREZ JE DRASTIČNO POVEĆAN!!!
U mom slučaju čak 4.667537557152188 tj. 4,6 puta je veći od dosadašnjeg!!!ZNAČI 466%

porez 2016  2015  2014

Poreska i Općinska uprava su prvo povećale stopu poreza na nekretnine i istovremeno bez znanja vlasnika drastično povećale vrijednost nekretnina, utvrđenu prilikom donošenja zakona.

Ovim je porez na nekretnine povećan nekoliko puta. Da podsjetim, realna vrijednost nekretnina je pala zbog recesije i još uvijek pada.

Svi koji smatraju da su oštećeni, neka pošalju žalbu Poreskoj upravi rs.

Navedite slijedeće razloge:
-Način i postupak donošenja rješenja nije u skladu sa Zakonom
-Rješenje je doneseno protivno Zakonu o Opštem upravnom postupku jer stranci u postupku nije data mogućnost učešća u utvrđivanju prava i obaveza utvrđenih zakonom
-Poreska uprava je promijenila vrijednost imovine u odnosu na predhodno rješenje, mimo znanja vlasnika imovine
-Procjenu je izvršio nenadležni pojedinac ili organ bez znanja vlasnika imovine
-Procjenu prema zakonu može izvršiti isključivo sudski vještak građevinske struke
-U procjeni vrijednosti nije utvređeno umanjenje vrijednosti po osnovu povećanja starosti nekretnine, što po zakonu iznosi 1% godišnje
-Zbog recesije u svijetu vrijednost nekretnina je drastično pala što je još jedan dokaz da je utvrđena nova vrijednost nekretnine van svih standarda koji trenutno vrijede na tržištu nekretnina.

 

 

U Foči su letjele i starije

U Foči su letjele i starije - Ferhadija

U proljeće 1993. u kafani „Adria“ sjedili su članovi Glavnog odbora SDS-a Velibor Ostojić i Nikola Guzijan. Preko puta kafane nalazila se džamija Ferhad paše Sokolovića, jedna od najstarijih i najljepših džamija na Balkanu. Ostojić, žmirkajući očima i pokazujući glavom prema džamiji, upita Guzijana: “Zašto ne srušite ovu džamiju”?
Novinar Goran Trkulja, slučajno prisutan za stolom, upita Ostojića: “Zar bi srušili 500 godina staru džamiju”? Okrećući čašu u ruci, Ostojić mirno odgovori: “U Foči su letjele i starije”.
Nikola Guzijan, pjesnik i novinar, razočaran politikom svoje stranke, ubrzo napušta SDS. “Razgovor sa Ostojićem bio je samo uvertira u ono što će se desiti. Nedugo zatim, na sjednici Glavnog odbora SDS-a smo raspravljali o rušenju banjalučkih džamija. Karadžić nas je vatreno ubjeđivao u istorijsku neophodnost da se one sruše, u čemu ga je zdušno podržavao Ostojić. Odluka je uz negodovanje tadašnjeg gradonačelnika Predraga Radića ipak prošla. Od trideset devet članova Glavnog odbora odluku su potpisali skoro svi, čak i Radić, falila su samo dva potpisa”.

Prisutne nije iznenadilo što nema potpisa Nikole Guzijana, koji se na sastanku otvoreno izjasnio protiv rušenja džamija, nelagodnost je izazvalo to što je nedostajao potpis Radovana Karadžića. Kao i mnogo puta u sličnim situacijama, Karadžić je želio osigurati alibi za planirani zločin. Za rušenje bogomolja zadužen je šef regionalnog Centra bezbjednosti Stojan Župljanin, izvršioci su bili njegovi policajci koje Karadžić formalno prikriva pismom ministru policije od 12. maja 1993. u kojem zahtijeva da “Centar službi bezbjednosti Banja Luka pojačanim patrolama štiti sve vjerske objekte u gradu i okolini od učestalih terorističkih napada”.
U noći 7. maja, tačno u 03.05, iz drugog pokušaja srušena je Ferhadija. Dan ranije, u eksploziji je oštećen samo dio džamije, nakon čega je Radoslav Brđanin kritikovao građevinskog inžinjera Gačanovića zbog lošeg proračuna količine eksploziva. Definitivno rušenje Ferhadije naredne večeri pokazalo je da se drugi put na eksplozivu nije štedjelo, od siline detonacije stradala su i stakla na okolnim zgradama. Iste večeri srušena je i džamija Arnaudija.
Banjalučki muftija Ibrahim ef. Halilović, zatečen silinom eksplozije, pomislio je da je te noći završeno sa banjalučkim Bošnjacima. Nakon eksplozije pojurio je prema Ferhadiji. Srpski policajac je pokušao da ga zaustavi. “Sklanjaj mi se s puta”, odbrusio je muftija. Prisjećao se ovih događaja nekoliko godina kasnije u zgradi Muftijstva, jedinom preživjelom objektu Islamske zajednice u Banjoj Luci. “Nije im se dalo da sruše cijelu džamiju. Na kraju su ostali munara i turbeta. Kada su minirali i munaru, ona se digla i kompletna okrenula u vazduhu. Raspala se tek kada je pala na zemlju. Ujutro su doveli bagere i sve poravnali”, govorio je tiho muftija promatrajući kroz prozor ledinu na kojoj je nekada stajala Ferhadija.

(tekst preuzet iz knjige “Balkan bluz” – Medine Delalić i Suzane Šačić)

Obilježena 24. godišnjica zločina nad stanovnicima bošnjačke nacionalnosti u Kalinoviku i susjednim mjestima.

Kalinovik 2016 -  9

Porodice žrtava i gosti posjetili su Osnovnu školu “Ljutica Bogdan“ koja je do rata nosila ime Miladina Radojevića, a tokom rata bila pretvorena u logor. Organizovana je i posjeta logoru Barutni magacin, te lokacijama masovnih grobnica na Rogoju, Mehkim brdima, tunelima Miljevina, te Tuzlakovoj štali u selu Ratine.

...I ZIDOVI SU PROGOVORILI...

...I ZIDOVI SU PROGOVORILI...  2

priredio:Kenan Sarač

fotografije:flickr ekranportal13

Rijeka Tara i splavarenje

Tara   001

Polazna stanica Splavište, nalazi se tri kilometra uzvodno od čuvenog mosta na Đurđevića Tari koji je filmom “Most“ ovjekovječio Hajrudin Šiba Krvavac. Odavde se vidi most i vodopad Ljutice, a nisu daleko ni pećine Bojana i Trojana, za koje legenda kaže da se izvjesni Radovan zaljubio u dvije sestre i nije mogao da se odluči kojom da se oženi. Pošto mu nisu dali da se s obje oženi, one se bace u Taru, a za njima život prekrati i nesretni mladić iza koga osta Radovanova stijena, na drugoj strani rijeke.

Tara

Tara nastaje negdje iza Mojkovca, od rječica Opasnice i Veruše. Duga je 144, a od toga plovna 78 kilometara, isključivo kroz kanjon. Nevjerovatna je to ljepota, koja se vidi i doživljava, ali teško opisuje. Zato je veliki interes za njene ljepote. Kao kakva urezana džinovska brazda provlači se između planinskih vrhova Bjelašnice, Sinjajevine, Ljubišnje i Durmitora, teče, pjenuša i huči kroz ambis nad kojim se vertikalno uzdiže kanjon i strše stoljetni borovi samotnjaci, paralelni s liticama iz kojih izniču. Najveći rezervat crnog bora je u Crnim Podima, gdje dostižu visinu do 50 m i starost do 400 godina.

Tara   003

Kuriozitet Tare je da pada, 3,6 metara na kilometar i krivuda kao guja niz kanjon visok i više od 1.300 metara. Najdublji je ispod sela Tepci, između vrhova Štouca (2.104 m) i Obzira (1.886 m). Duboki kanjon je tako lijepu i čistu drži stisnutu između stijena kao taoca i ne dozvoljava nigdje do ušća s Pivom, da se razmahne i raširi, da na trenutak odahne. Na Gornjoj obodini široka je pet, a na Lazinom kamenu svega četiri metra, ali zato je duboka od 12 do 18 metara.

Tara   004

U Lever Tari na rimskom putu (Via Anagnasti) oduvijek je postojao most i kasarna, tu se nalaze ilirske i rimske nekropole, antičko svetište Mitreum, ostaci grada Pirlitora, gdje je po legendi stanovao vojvoda Momčilo. Naravno, u ovom selu su i ostaci truske karaule iz druge polovine 18. vijeka, kada je otrpilike, usred Bosanskog ejaleta, prema historičaru Hamdiji Kreševljakoviću, osnovana Džisri-tarska kapetanija, s jednim ciljem da se kontroliraju svi mostovi, đemije (veliki čamac) i gazovi na Tari, protok ljudi i robe (karavani), ali i spriječili česti upadi hajduka iz Morače i Drobnjaka, koji su pljačkali pa i ubijali lokalno stanovništvo. Prema Kreševljakoviću kapetanijom su upravljali 200 godina Šahinovići koji su imali kulu i redovnu vojsku u Humu, odmah iznad današnjeg istoimenog bh. graničnog prijelaza. Jedini svjedoci tih vremena su kameni ostaci turskih karaula po obodima kanjona (Izjalovica, Krušla, Orašac, Šejtan, Katabun, Štrbina, Križak, Vis, Ograđenica, Bobovo…).

Tara   005

Iako sa splava na rijeci vidite samo nevjerovatne litice kanjona i tračak neba, putovanje Tarom je nešto nezaboravno. Bukovi, brzaci, tihi limani, pa sve tako iznova, satima i danima. Kao da Tara svoju ljepotu krije od tuđih pogleda, kao da traži nekog nevinog i čistog, sebi sličnog, koji zna da uživa u njenim čarima i ljepotama. Fascinantno je da se duž cijelog toka u nju slivaju manje ili veće rijeke (Ljutica, Sušica, Vaskovačka rijeka, Draga, Šipčanica, Urca, Ljutnica…) ali i na deseci prelijepih vodopada i vrela, nekada bijelih kao snijeg i čistih kao suza, nekada plavih kao okean, koja se obrušavaju u nju. Mušovo vrelo, Bijela vrela (ističu iz Crnog jerzera), Sige bobovske, Bajlovića sige, Jovovića sige…

Dakićeva pećina, bosanski granični kamen, nalazi se negdje na polovini tarskog kanjona. Nije ona toliko bitna zbog Spasoja Dakića, četničkog zlikovca koji se u njoj krio dok ga nije likvidirala UDB-a, već zbog toga što od nje počinje bh. teritorija. Narednih 50 do 60 kilometara, s desne strane je BiH, a s lijeve Crna Gora. Granica ide maticom rijeke.

Tara   002

Pravi adrealinski užitak za raftere i splavare je na manje od 20 km dugoj dionici rijeke od bosanskog kampa na Brštenovici do Šćepan Polja. Gotovo svakog ljetnog dana ovdje uživa na stotine raftera iz cijelog svijeta. Ovo je inače, najprometniji i najposjećeniji dio Tare. Čim se otisnete s Brštenovice, kao na traci smjenjuju se bukovi, sve gori od goreg, posebno ispod tzv. borova, Brštenovački, Varda, Ćelije, Mladički, Vjernovački… Na kraju puta, prije samog graničnog prijelaza „Hum“ ponovo serija velikih bukova, kao biber po pilavu, prije nego se završi putovanje, a Tara sastane s Pivom i stvori najdužu i mnogima najdražu bh. rijeku Drinu.

Sarajevski cvjetnik – Gülşen-i Sarāy : Novine su takav učitelj da onaj ko ih ne čita i ne sluša ništa o svijetu ne zna

Satajevski cvjetnik
Bljesnuo je snažno, poput munje, jarko osvjetljavajući prostrano podneblje i široke horizonte Bosne, pa naglo i iznenada – iščeznuo. Pojava ove izuzetne ličnosti, raskošnog duha i rijetkog dara, i danas zrači dubokim tragom u kulturnoj povijesti naše zemlje. Obuzet uzvišenim pobudama, Mehmed Šakir Kurtčehajić visoko je zasvijetlio u gluhom dobu istorije, doprinoseći da ono bude manje nečujno, tajnovito i zakulisno. Traži od svojih zemljaka da otvaraju škole, da obrazuju djecu.
“Kod nas nema vjerozakona koji zabranjuje učenje. Učenom čovjeku oči se pretvore u dubine kojima sve krajeve svijeta pregleda, svakome mu se oruđe pretvori u grane koje cvjetaju i donose plod svake koristi svome rodu”.
Upozorava na novo vrijeme koje traži i drugačiji odnos prema svijetu i životu. Taj odnos on vidi u evropskim narodima i njihovom napretku u znanju. Tako 14. februara 1870. godine obznanjuje i svoje dosezanje “u uzroku za koji doznajemo kad se duboko razmislimo, a taj je uzrok što su gore spomenuti narodi svoje darove, to jest snagu govora i misli bogato iskitili dragijem kamenjem nauke, zanata, trgovine, a najviše trudom, a oni nazadni i mučno živeći narodi ne samo da su te darove lišili toga nakita, nego su i svoju prirodnu radinost izgubili”.
Listajući “Sarajevski cvjetnik”, čitajući osobito tekstove Mehmeda Šakira, čitalac ostaje zadivljen bistrinom njegovih misli, čistotom i bogatstvom jezika. Naši filolozi već su ukazali na jasnoću, jezgrovitost i izražajno bogatstvo stila i jezika kojim je pisao. Koliko je, poprilično romantičarski, vjerovao u snagu i moć pisane riječi, toliko je teže podnosio sve ograničenosti u težnji da dosegne više nego što je to izvodljivo samom pisanom riječju u novinama.
“Novine su takav učitelj da onaj ko ih ne čita i ne sluša ništa o svijetu ne zna.”
Ali, isto tako, iz teksta u tekst, iz strane u stranu ovog lista i novinarskih i publicističkih napisa, on se uzdiže i izdvaja kao izrazito darovit čovjek, lucidan i ambiciozan, pronicljiv i dinamičan. Ličnost koja je svojom pojavom pobudila veliku znatiželju mnogih savremenika iz raznih krajeva Turske carevine. Brojna su bila pisma u kojima se čitaoci interesuju o ovom mladom čovjeku koji je umno pisao “na svom maternjem jeziku kojim se u mom zavičaju najviše govori”. Nepoznatom čitaocu Rašid-begu koji, hvaleći njegov stil i razboritost njegovih članaka, želi da zna više o autoru i njegovom obrazovanju, 30. marta 1869. godine ovako odgovara:
“Ja sam u dvadeset i trećoj godini. Šta sam mogao naučiti?” pita i u riječima njegovog odgovora kao da progovara čitava njegova generacija. “U našim krajevima nema škola gdje se predaju više znanosti da se u ovim godinama izobrazim kao jedan evropski mladić“.
Svoju nasušnu, strasnu želju za sricanjem znanja ispoljavao je od najmlađih dana, još u svom zavičaju, malom mjestu na Limu – Bijelom Polju, perifernoj kasabi Bosanskog vilajeta. Sin je kadije Mehmeda Emina, koji mu je pomogao da upozna glavne pojmove iz osnovnih znanosti. Mehmed Šakir bio je samouk, donekle upućen u orijentalne znanosti, mnogo je čitao, upijao znanja do kojih je dolazio. Priželjkivao je odlazak u Evropu radi višeg obrazovanja, za šta nije imao sredstava. Marljiv je i, kako se to kaže, od prirode obdaren, samoučki je akumulirao najnužnija znanja, ovladao turskim jezikom i rano stupio u državnu službu. Bio je, najprije, pisar u pljevaljskom kadiluku, a zatim kod suda novopazarskog sandžaka. Odatle je premješten, 1866., u vilajetsku upravu, a početkom (u januaru) 1868. godine postavljen za urednika “Bosne” u Sarajevu.
Putovao je, urijetko, bosanskim varošima, ali bosansku granicu – do jednom – nije prelazio. A kad ju je prešao, već teško obolio, više se nije vratio. Bolest je presjekla njegovu plemenitu misiju. Njegovo zdravstveno stanje nije moglo podnijeti teret istovremenog uređivanja dvaju listova (zvanične “Bosne” i “Sarajevskog cvjetnika”), oba nedjeljna i dvojezična, direktorskih obaveza u Vilajetskoj štampariji i funkcije predsjednika beledije – gradonačelnika Sarajeva. Zbog toga su neki brojevi “Cvjetnika” kasnili. Njegov kratki životni vijek završen je nepunih 28 godina nakon rođenja – 1872.
A 1. jula 1872. godine izišao je zadnji broj njegovog “Cvjetnika”. U njemu je i obavještenje urednika da bolest još nije minula “iako danima leži u postelji”. To su bile njegove posljednje riječi upućene čitaocima. Iako je objavljena bilješka slutnja na teško zdravstveno stanje Mehmeda Šakira, malo je ko mogao pomisliti da će to biti definitivni oproštaj i čitalaca sa “Cvjetnikom” i ovog lista sa mladim urednikom. Ophrvan tuberkulozom, u julu te godine otišao je na liječenje u Beč s nadom da izliječi tada neizlječivu sušicu. Tamo je ovaj velikan našeg novinarstva i naše kulturne povijesti proveo zadnje dane života. Na uredničkom mjestu u “Bosni” naslijedio ga je Salih ef. Biogradlija. Mehmed Šakir je umro u bečkoj klinici u septembru 1872. Pokopan je na Centralnom groblju u glavnom gradu Austrije.
Posljednje što je napisao bila je želja jezgrovito iskazana: da mu zavičaj procvjeta. Procvjetati su, uistinu, i njegovi bezbrojni autorski prilozi objavljeni na stranicama “Bosne” i, ponajviše, “Sarajevskog cvjetnika”. U njima se njegova ličnost može sagledavati iz više uglova – nacionalnog osvješćivanja muslimanskog življa, bosanske tolerancije među pripadnicima različitih vjerozakona, iz kulturno-društvenog, povijesnog, žurnalističkog. Ostavio je iza sebe novine – na sreću sačuvanih svih 170 brojeva. I u njima opsežno autentično djelo koje svjedoči o njemu i njegovom vremenu. Iza njega, u njegovim napisima, ostala su “kazivanja putova civilizacije i pričanja dnevnih događaja”.

STARI TEKSTOVI : Jako naoblačen horizont

Zaista, ako političko stanje Evrope pogledamo, vidimo svuda znake nemira, zveku oružja koja bližu buru pokazuje
………………………

Slika davnog vremena

Nastupajuća 1869. godina pokazuje jako naoblačen politički horizont. Već se daleko čuje grmljavina i svak se nada strašnoj oluji… Zaista, ako političko stanje Evrope pogledamo, vidimo svuda znake nemira, zveku oružja koja bližu buru pokazuje.
Čime se vlade zanimaju
Ovo stanje nepovjerenja jednog naroda prema drugom traje već preko dvije godine, a za ovo vrijeme svuda se vlada oružanjem svoje djece zanimala. Sada su spremanja za rat gotova. Francuska je poslije nesretnog meksikanskog rata svoju vojnu sistemu savršeno promijenila. Ona ima sada vojsku jaku i posve spremnu. Premda bi se narod, koji se trgovinom i industrijom zanima, rado rata klonio, ipak bi mu pohod na Prusiju drag bio, kada bi car naumio da napredovanju Prusije i Germanije na put stane, da sretnim ratom značaj carstva u unutrašnjosti i spoljašnjosti opet podigne. Ovo bi bio strašan sukob, koji bi cijelu Evropu potresao…
Najstariji sin
Austrija, koja velike rane poslije nesretnog rata od 1866. ima da liječi, potražila je svoju snagu u liberalnoj ustavnoj vladi. Ona daje svijem narodima ukoliko njezinijem državnim osnovama odgovara, svaku moguću autonomiju. Ugarska stoji danas kao snažan najstariji sin uz carski prijesto. Italija, otimajući se za jedinstvo, boreći se sa Rimom (papinskim) traži na svaki način ne miješati se u tuđe rasprave da bi mogla svoju kuću dovršiti.
Španija, kako se je otrijeznila od svoje radosti što je kraljicu s praga skinula, već je uzavrela u neslozi partija. Gledajući na neobuzdane strasti španskog naroda, može se pomisliti da je moguće da će u građanskom ratu svoju snagu istrošiti, pa opet u ruke despotske vlade pasti. Premda ovdje opisano stanje daje povod neslogama i strahu od rata, politika Rusije nije udesna da to ublaži.
Istočno pitanje
Što car Nikola nije bio u stanju silom oružja da učini, to jest da razori carstvo otomansko, to traži njegov sin da učini putem diplomatske vještine najfinijim intrigama; što njegov otac ne može učiniti sa svojim vojnicima, to petrogradski kabinet traži da učini sa podanicima i susjedima Sultanovijem. Danas nećemo da spominjemo koliko je Rusija od nekoliko godina radila da takozvano istočno pitanje u Crnoj Gori, Srbiji, Bugarskoj i Rumunskoj u vrenju održi, budući to cijela Evropa znade. Što je tursko-grčka razmirica, koja je odskora nastupila, nego stvar koja je Grčku kao igračku Rusije u istočno pitanje bacila…
Visoku portu je dužilo njezino dostojanstvo da ovijem poslovima učini kraj i zato je poslala svoj ultimatum grčkoj vladi… Što su tako pravedna potraživanja odbijena, može se misliti da nije uzrok samo odvažnost grčkog naroda, nego se prije može pomisliti da su atinskom kabinetu tajna obećanja dana.
Mehmed Šakir Kurtćehajić
(Sarajevski cvijetnik – Gülşen-i Sarāy)
1869. godine

KALINOVIK : 24.GODIŠNJICA STRADANJA CIVILA KALINOVIKA,FOČE,MILJEVINE,GACKA,TRNOVA I NEVESINJA

RATINE Spomen ploča i zajednički nišan za žrtve koje još uvijek nisu pronađene

“Ubijanje na kućnom pragu, livadi, otimanje iz ruku majki, ubijanje djece od 12 godina i staraca od 98 godina dio je onoga što većina zarobljenih Bošnjaka nije preživjela. Oni koji su preživjeli svjedoče da su prije 24 godine molili komšije da im pomognu. Niko od njih nije htio“…
………………………………………………………………….
Obilaskom nekadašnjih logora, mjesta tortura i ubijanja na području opštine Kalinovnik, polaganjem cvijeća , članovi porodica nestalih kao i preživjeli logoraši kalinovačkih logora će u nedjelju, 26. juna 2016., obilježiti 24. godišnjicu stradanja civilnog stanovništva tog kraja.
Obilježavanje 24. godišnjice dočekuje se sa velikim ogorčenjem zbog nemogućnosti sudskih i tužilačkih organa BiH da u redovnim procesima pred sudom BiH osiguraju informacije o grobnicama koje sakrivaju tijela 43 nepronađene osobe, te zbog veoma neodgovornog ponašanja Tužilaštva u procesuiranju i hapšenju izvršilaca ratnog zločina u Kalinoviku.
Kroz pravosnažne sudske presude haškog tribunala, te presudama suda BiH dokazano je postojanje logora i izvršenje ubistava više od 120 osoba bošnjačke nacionalnosti sa područja opština Kalinovik, Nevesinje, Gacko, Foča, Miljevina i Trnovo, kao i silovanje 30 žena bošnjačke nacionalnosti.

KALINOKalinovik, 2015.VIK
Kalinovik, 2015.

Sud BiH je pravosnažnim presudama za zločine u Kalinoviku izrekao ukupno 71 godinu zatvora. Trenutno je u Sudu BiH u toku suđenje Marinku Bjelici i njegovom sinu za zločine u Kalinoviku, kao i istraga za drugih 18 osoba osumnjičenih za ratne zločine.
– Svojim neradom Sud BiH legalizuje ubistva, silovanja i progon Bošnjaka Kalinovika, te se svojim djelovanjem stavlja u direktnu zaštitu izvršilaca ovih krvavih djela. Ovakav način rada Suda BiH je sramotan, nehuman, ponižavajući, diskriminirajući i krvavi čin obračuna sa svim preživjelim Bošnjacima opštine Kalinovik – kažu iz Udruženja članova porodica nestalih i ubijenih opštine Kalinovik „Istina-Kalinovik 92“.
Centralna manifestacija bit će organizovana ispred Osnovne škole Kalinovik koja je tokom rata bila pretvorena u logor kroz koji je prošlo više od 1.000 žena, djece i muškaraca. U logoru je ubijeno 14 ljudi, a 30 žena je silovano, ponižavano i mučeno.
Obilježavanje će biti nastavljeno obilaskom “puta smrti”, tačnije odavanjem počasti i polaganjem cvijeća ubijenim u zloglasnom logoru Barutni magacin iz kojeg je je u smrt otišlo 87 muškaraca, kao i kod štale Tuzlaka, gdje je 25 muškaraca strijeljano, a zatim spaljeno, te obilaskom Masovnih gorbnicama Mehka brda i Tuneli Miljevina.
Kako kažu iz Udruženja “Istina-Kalinovik 92” zločinci nisu poštedjeli ni tijela ubijenih, pa ih je većina spaljena, pronalažene su polomljene i drobljene kosti ubijenih, a za najmanje 50 tijela porodice i dalje tragaju.

priredio:Kenan Sarač

fotografije:flickr ekranportal13

BITKA ZA BORCE (BITKA ZA IGMAN) : Zašto je na manifestacijama sve manje boraca ?

Zašto je na manifestacijama sve manje boraca

Nismo se borili za tajkune i profitere koji uništavaju fabrike i radna mjesta,da se zapošljavaju podobni…
Pravi borci, kažu , danas teško mogu doći do izražaja.
Veliki patroiti, heroji u patikama odbranili su Igman, sačuvali put za Sarajevo, čuvali koridor put života/ put spasa…
…Da je tada Igman pao, bila bi presječena jedina komunikacija sa glavnim gradom…
Ljudi su razočani.Zapošljavaju se podobni, babini sinovi i kćeri, njihova rodbina.Planski se uništavaju fabrike, radna mjesta, a obećavali med i mlijeko…
Ljudi se nisu borili, nisu ginuli i davali dijelove tijela za tajkune i moćnike.

grebak 2015

Obilježena još jedna velika godišnjica, bitka, pobjeda, koja je ušla u historiju. BITKA ZA IGMAN.
Uskoro će i 20. JUBILARNI LJETNI POHOD GREBAK 2016.
Pa ponovo IGMAN – Odbrana Bosne i Hercegovine – Igman 2016.
Pa Odbrana Bosne i Hercegovine – GREBAK 2016.

Bitka za opstanak, bitka za slobodu, bitka za BiH. Bitka za jedinu komunikaciju prema Sarajevu, kapiju života i smrti. Bitka za izbjeglice iz Istične Bosne.Put je značio spas, sve drugo smrt.

grebak    150213006

Procjene govore da je više od 70.000 izbjeglica iz Istočne Bosne prešlo preko Grebka i Igmana, spasilo se.
Ako nema puta, ako ga presjeku , ako tenkovi prođu nema Sarajeva,nema glavnog grada, nema BiH, nema komunikacije za Hercegovinu, nema komunikacije ka Srednjoj Bosni…
Sve je manje ljudi,sve je manje boraca na ovoj i sve je manje boraca na drugoj manifestaciji, koji su branili koridor put života/ put spasa, koji su branili i odbranili ovu planinu, ovaj Igman. Bjelašnicu. Sarajevo. Koji su krvarili, davali dijelove tijela. Ti veliki heroji prvi su stali na branik slobode. Borci sa Grebka i Igmana izvojevali su pobjede za udžbenike, za divljenje, oni su zaslužni za opstanak BiH.

Ostalo je i zapisano da su Grebak, Trnovo, Igman, Bjelašnicu, Sarajevo, Lokve, Hadžiće… branili i odbranili patrioti u patikama, običnim puškama i eksplozivnim napravama ručne izrade.Bili tu kada je najteže . Takav patriotizam malo gdje je viđen. Pobjedili su četvrtu silu u Evropi.Spasili 70.000 izbjeglica.

Oni su ostali na Igmanu

U odbrani Igmana poginulo je ukupno 161 borac A RBIH i nekolike stotine je ranjeno,najteže napade je odbijao Fočanski bataljon koji je bio na tenkovsko prohodnom pravcu. Nek im je vječni rahmet.
U julu 1993. godine gazije Prve Fočanske viteške brigade vodile su teške borbe za odbranu Bjelašnice, Igmana i prilazima Sarajevu. Samo u periodu od 10. do 31. jula 1993. u širem predjelu Proskoka živote je dalo 46 boraca ove brigade, a 256 njih je bilo ranjeno i izbačeno iz stroja…

Munib Korjenić - Mungos
”…JER FOČACI,ja to stalno ponavljam, drugi mi mogu naravno zamjeriti,
ali neka mi kažu protuargumente…FOČACI SU S PUŠKOM U RUCI DALI
NAJVIŠE,NAJVIŠE ŠEHIDA BRANEĆI OVU DRŽAVU BiH NA RAZLIČITIM TAČKAMA BiH.
FOČAKA JE POD PUŠKOM U RUCI POSTIGLO ŠEHADET NI MANJE NI VIŠE NEGO DVIJE HILJADE (2000). ONDA KADA JE SARAJEVO BILO PRED PADOM I KADA SU SE POVLAČILE BRIGADE ZA BRIGADOM SA IGMANA ODNOSNO SA BJELAŠNICE NA PROSKOKU SAMO ZA JEDAN DAN JE DVADESET SEDAM FOČAKA POSTIGLO ŠEHADET.
Fočaci zbog toga zaslužuju našu pomoć i nadam se in sha Allah da ćemo ……..” (Nezim Halilović – Muderris)

Te junake, te gazija nikada se ne smije zaboraviti.

GREBAK 12.08.2017. (foto i video)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/08/12/grebak-12-08-2017-foto-i-video/

priredio:Kenan Sarač
fotografije:flickr ekranportal13/focanski dani/fb PutnikNamjernik

FOČA 1992. – 1995.: Zločini i zločinci / Zločincima nema ko da sudi (arhiv 2004.)

FOČA 1992. – 1995.: Zločini i zločinci / Zločincima nema ko da sudi (arhiv 2004. godina)

dokumenti    1992 - 1995
—————–

Zločincima nema ko da sudi

Na području fočanske općine pronađeno je i ekshumirano oko 800 tijela. Najnovijim otvaranjem dviju grobnica, ali i pronalaženjem još nekoliko lokaliteta čije će tajne uskoro biti otkrivene, traganje za nestalim moglo bi biti završeno. Slijedi identifikacija i – dženaza

Masovna grobnica u Budnju: Dosad je pronađeno 76 tijela
“Čekamo vaskrsenje mrtvih”, piše na spomeniku-križu postavljenom prije pedesetak godina nasred livade u fočanskom selu Budanj. Razlog: partizani su u Drugom svjetskom ratu, u Četvrtoj ofanzivi, upravo na tom mjestu imali konačni obračun sa četnicima istočne Bosne, kojih je tada pobijeno, navodno, oko hiljadu. Njihova tijela su pobacana u ponor ispod Budnja.

Savršenu tišinu oko spomenika narušava zvuk bagera koji kopa pedesetak metara dalje – Federalna komisija za nestale upravo otvara treću jamu. U dosadašnje dvije pronađeno je 76 tijela fočanskih Bošnjaka koji se od ‘92. vode kao nestali. Prema prvim informacijama, pretpostavlja se da bi u ovoj masovnoj grobnici mogao biti pronađen veći broj Fočaka, Bošnjaka koji su na početku rata bili zatvoreni u KP Domu, te da će ovo biti dosad najveća pronađena grobnica na području fočanske općine.

Tražim oca i brata

Dok stoji pored grobnice nekadašnjeg površinskog kopa Rudnika “Miljevina”, Šefik Brković kaže: “Tražim oca i brata.” Došao je iz Mostara čim je u novinama pročitao da je u grobnici pronađena lična karta njegovog oca Hasana (1938.). “Odveden je 1992. iz naše kuće u Điđevu, zajedno sa mojim mlađim bratom Ekremom (1968.), u KP Dom. Od tada, godinama pokušavamo da ih nađemo. Samo da se to već jednom završi, da ih sahranimo”, kaže Šefik dok mu pogled luta preko grobnice.

Druga lična karta pronađena u ovoj grobnici glasi na ime Fadila Divjana, inžinjera koji je na početku rata pobjegao u Crnu Goru, ali su ga tamošnje vlasti izručile fočanskim Srbima, koji su ga vratili i zatvorili u KP Dom. Sve dosad se vodio kao nestao.

Prema svjedočenjima preživjelih Bošnjaka, kroz logor u KP Domu, od otvaranja 17. aprila 1992. do 10. oktobra 1994., prošlo je oko 800 Fočaka – uglavnom onih koji su ostali u svojim kućama, vjerujući da im se neće desiti ništa loše i da će im komšije Srbi pomoći.

Iz KP Doma je razmijenjeno 248 Bošnjaka, a još 314 odvedeno na razmjene, nakon kojih im se izgubio svaki trag?! Prema tvrdnjama porodica, u logor su odvedena 63 lica koja se vode kao nestala i nikad i nisu dovedeni u KP Dom, a 38 Bošnjaka je ubijeno na najsvirepije načine – strijeljanjem, premlaćivanjem i klanjem na drinskom mostu.

“Gledali smo kroz prozor naše ćelije, Džafer Kovač i ja, kad su u prostoriji za ispitivanje drvenim palicama, šakama, nogama i gumenim kablovima tukli Nurku Nikšića, Kemu Dželilovića, Muniba Veiza i Džemu Vahidu (oni su bili među najuglednijim Fočacima, prim. aut.). Lično sam vidio kad su Muniba Veiza, Mustafu Kulogliju, Halima Konju i Kemu Dželilovića tukli drvenim palicama i šakama. Čuli su se jauci… Nakon toga pucnji – šest puta”, ispričao je jedan preživjeli logoraš, dalje se sjećajući: “Znam da je tu noć padala kiša. Poslije pucnjave sam vidio Milenka Burila koji je nosio ćebad. Gurao je leševe na ćebad… Dragan Popržen, također zatvoren sa nama, poslije ove noći mi je pričao da je on prao krv i čistio ćeliju, te da je Munib Veiz bio saradnik Đulimana u aferi ‘Fočatrans’, zbog čega je i ubijen.”

logor-drina-211

Krvavi Vidovdan

Munib Veiz je bio fočanski trgovac, jedan od onih ljudi koje je poznavao skoro kompletan grad. Istina je da je bio prijatelj i sa Đulimanom, nekadašnjim direktorom “Fočatransa”. Ubijen je, prema svjedočenju preživjelih, uoči Vidovdana 1992., kada je likvidirano još tridesetak Bošnjaka – izvedeni su i zaklani ili ustrijeljeni na drinskom mostu.

Bošnjaci su iz logora odvođeni na radove. Dvije grupe, u kojima je bilo po tridesetak dobrovoljaca – oni koji su izlazili “na rad” imali su bolju hranu – odvedene su, navodno, na branje šljiva. Za njih se više nikad nije čulo. Grupa od tridesetak ljudi odvedena je na goraždansko ratište – bili su živi štit o kome danas nema ko da svjedoči: oni koji nisu poginuli u unakrsnoj vatri, strijeljani su da bi šutjeli. Nisu rijetkost bile ni pojedinačne egzekucije…

Otkako je pronađena prva masovna grobnica na području Foče, postoji ideja da se u ovom gradu održi zajednička dženaza, te da se žrtvama izgradi memorijalni centar. Ideju podržava Udruženje građana, ali i fočanske vlasti, što nam je potvrdio Lutvo Šukalo, predsjednik Skupštine opštine Foča, koji tvrdi da protiv takve ideje nema ništa ni sadašnja srpska vlast. Ukoliko se slože porodice, u Foči će se klanjati zajednička dženaza za sve žrtve pronađene na području Miljevine.
(BH Dani)


01

Krvoproliće u Miljevini

A gdje je Haag?

Brico Mujo Kunovac cijeli svoj život je proveo u Miljevini. Svi su ga znali, jer malo je onih koji bar jedanput nisu bili u njegovoj radnji. U porodičnoj kući je živio sa suprugom, sinom, snahom i dva unuka, koja su neposredno pred rat trebala krenuti u školu. Petog maja 1992. nakon napada na Poljici (iznad Jeleča, na putnom pravcu Kalinovik – Miljevina) kod Kunovaca je došlo šest članova porodice njegove snahe iz Jeleča.

Istoga dana je “minolovac” (kamioni koje su vozili Bošnjaci, a koji su išli ispred srpskih kako ovi ne bi naletjeli na minu) prošao, a kamion pun vojske naletio na minu. Poginulo ih je 40. Nakon toga je u Foči proglašena trodnevna žalost.

Među nastradalima je bio i Mićo Vuković, zet Blagoja Eleza, koji je bio bliski rođak Pere Eleza, samozvanog srpskog vojvode i najozloglašenijeg četnika na tom području. Mićin brat Ranko je odmah nakon nesreće otišao u kuću Muje Kunovca i odveo ih sve u Tunele, putni pravac Foča – Miljevina (dva dana prije masovne grobnice na Miljevini, otkrivena je i masovna grobnica u Tunelima, dosad je pronađeno 36 tijela), i pobio.

Još jedan brat Ranka Vukovića, Luka, poginuo je, a on je uhvatio Aliju Kibrića i natjerao ga da mu pokaže gdje je Luka ukopan. Svjedoci tvrde kako je potom Aliji odsjekao glavu i nabio je na kolac pored mjesta gdje je Luka ubijen.

Danas Ranko Vuković živi u Foči i smatra se organizatorom šverca između Crne Gore i Foče.

Inače, komandant tzv. Miljevinske čete bio je Pedo Trivun – trenutno u bjekstvu u Srbiji. Naredbodavac likvidacija Bošnjaka na Miljevini bio je predsjednik SDS-a Miljevine – Pavle Elez. I tadašnji komandir stanice policije, a današnji penzionirani policajac Mićo Olović, prema svjedočenju preživjelih, počinio je nekoliko zločina: navodno je učestvovao u ubistvima Murisa Hrbinića, Hamida Muhovića, Ahmeta Ramovića i jednog romskog djeteta, u mjestu Mitrovo Vrelo 6. juna 1992. Pored ovoga, Olović je 9. juna naredio da tadašnji rezervni sastav policije u Miljevini, u kome su bili i Aleksa Marković i Rade Drašković, dovede u stanicu policije 36 Bošnjaka, sve očeve i sinove, koje je lično ispitivao, a poslije toga im se gubi svaki trag.

Miško Savić je došao u kuću po Zaima i njegovog sina Zikriju i odveo ih u KP Dom u Foči – pretpostavlja se da su ubijeni na mjestu pronađene masovne grobnice. Nakon toga se uselio u njegovu kuću i “živio” sa Zaimovom ženom Ramizom. Jednu noć se napio, odveo je na most pored miljevinskog motela, koji je visok dvadesetak metara, i bacio je. Danas Miško živi na Miljevini, sretno oženjen.

Ovo su samo neki od zločina počinjenih na području Miljevine u toku proteklog rata koji nikad nisu procesuirani.
(avgusta 2004.)


thumbnail.php(3)

Zločinci

Fočanski kreatori genocida

Ideolozima genocida u Foči smatraju Vojislava Maksimovića (bio je profesor književnosti na sarajevskom Filozofskom fakultetu), Velibora Ostojića (bivšeg ministra za informiranje u Vladi RBiH) i Petka Čančara (bio je predsjednik Vijeća općina u Skupštini BiH).

Krizni štab koji je nadzirao etničko čišćenje činili su: Miroslav Stanić, predsjednik SDS-a Foča i direktor “Trikotaže”, Radovan Mandić, ljekar, Čedo Zelović, profesor, Zdravko Begović, jedan od direktora u ŠIP-u “Maglić”, Dragan Gagović, načelnik policije u Foči, Zoran Vukadinović, do rata radio u goraždanskom SUP-u, Josif Miličić, nastavnik historije, Radojica Mlađenović, predsjednik Izvršnog odbora SO Foča, Ljubo Ninković, predratni republički funkcioner, Sekula Stanić, ljekar, Nade Radović, direktor “Temike”, i Simo Stanojević, nastavnik.

Ratni prijeki sud u Foči činili su: Rajko Bojat, predsjednik, Jelena Lela Milić, sudija, Mišo Jovičić, advokat, i Slobo Starović, automehaničar.

(Iz knjige Genocid nad Bošnjacima na području općine Foča 1992-1995; Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2004.)


Zaim Rikalo - žrtva iz fočanskog KP Doma, deportovan iz Crne Gore

Oni znaju gdje su nestali Bošnjaci

Egzekutori iz KP Doma

Prema svjedočenjima preživjelih logoraša, za nedjela u KP Domu odgovorni su:

Milorad Krnojelac (predratni nastavnik matematike), zapovjednik logora u Foči od 17. aprila 1992. do augusta 1993.

Zoran Sekulić (predartni uposlenik “Oslobođenja”), zamijenio Krnojelca na mjestu zapovjednika KP Doma.

Savo Todorović, zvani Bunda, zamjenik upravnika logora. Prije rata radio u KP Domu.

Mitar Rašević, komandir obezbjeđenja logora. Prije rata bio komandir straže u KP Domu Foča.

Rade Gagović, pomoćnik obezbjeđenja u logoru. U Foču došao iz KP Doma Zenica.

Zoran Vladičić, glavni isljednik u logoru. Prije rata bio kriminalistički tehničar u fočanskom SUP-u.

Vojislav Starović, zvani Vojo, isljednik u logoru. Prije rata bio rukovodilac kriminalističke službe fočanskog SUP-a.

Mišo Koprivica, isljednik u logoru. Prije rata bio referent kriminalističke službe u fočanskom SUP-u.

Petko Gašević, isljednik u logoru. Prije rata radio kao drvni tehničar u ŠIP-u “Maglić” i bio, kao rezervni kapetan, pomoćnik komandanta TO za obavještajne poslove.

Slavko Koroman, pomoćnik zapovjednika službe obezbjeđenja u logoru. Prije rata bio stariji stražar u KP Domu.

Milenko Burilo, najzloglasniji stražar logora. Prema svjedočenju preživjelih, predvodio je grupu stražara koja je izvršila stravične zločine nad logorašima 24., 25. i 28. juna 1992. Prije rata bio stražar u KP Domu.

Radivoje Jegdić, predratni radnik KP Doma, prvih dana napada na Foču djelovao sa “Belim orlovima”, a kasnije je bio član grupe koja je po Crnoj Gori hvatala Bošnjake i dovodila ih u logor. Sa njim je išao i Mišo Stevanović, zvani Šumar. Svojevremeno je ministar MUP-a Crne Gore Pavle Bulatović priznao da zna za ta hapšenja. U Foču je na ovaj način iz Crne Gore vraćeno 38 Bošnjaka. Samo osmorica su preživjela.

Osim njih, u KP Domu je bilo još na desetine stražara koji su čuvali logoraše.
(Prema svjedočenjima preživjelih logoraša iz KP Doma Foča)


Sanin Krdžalija

Sve mi je jasno odavno. Moj otac je mrtav, ubijen, i samo je bilo pitanje dana kada će ga pronaći. Sada je i to gotovo, ali visi u zraku pitanje na koje vjerovatno nikad neću dobiti odgovor, koje me proganja: Kako se on osjećao dok su ga vodili prema jami? O čemu je razmišljao, osjećajući smrad leševa, prije njega tu bačenih, svjestan da će za trenutak i on biti na hrpi”, govori Senad Konaković, sin Imšira (1934), prve identifikovane osobe u prije koji dan otvorenoj, smatra se, najvećoj masovnoj grobnici u Foči.

Čekanje.

Dakle, čekale su u mraku punih dvanaest godina onoga ko će ih probuditi, kosti Imširove, i drugih Bošnjaka – žrtava srpsko-crnogorske agresije na BiH, na odlagalištu jalovine Rudnika mrkog uglja Miljevina. Nije bilo uzaludno. Nikad nije. Dokumenti Imšira Konakovića su se u rudniku odmah nakon prevrtanja zemlje ukazali, pa su članovi ekspertnog tima federalne Komisije za traženje nestalih mogli i pretpostaviti o kojoj grupi “nestalih” je riječ. Nije bilo dileme. Posrijedi su bivši zatočenici KP Doma Foča. Imšir je bio šumar, i lovac. “Dva puta su ga vodili od kuće. Prvi put, prvog maja. Naravno, o 1992. godini govorim. Rahmetli brat i ja smo se ranije sklonili, i sa sobom ponijeli očevu pušku. Pištolj, koji je on legalno imao, ostavili smo. Poslije smo saznali da je tada u kuću banuo Mićo Olović, komandir stanice milicije u Miljevini, odveo oca i pustio ga, zadovoljivši se tada samo njegovim pištoljem. Petnaestak dana nakon toga došli su Jezdimir Mališ i Brane Sušić, i odvukli ga zajedno sa Fehimom Mulahasanovićem i Muradifom Musićem u stanicu milicije u Miljevini, a odatle u KP Dom Foča. Na Fehimu su se posebno iživljavali. Njegov je sin bio predsjednik ogranka SDA.” Nikad niko više nije vidio ni Mulahasanovića ni Musića. Da li su i njihova tijela pod jalovinom rudnika? Mališ i Sušić danas žive mirno, ni odkoga ometani, u Miljevini. “Majka je u kući ostala do septembra, a onda su je istjerali, i pola mjeseca, do poznatog velikog progona tamošnjih civila, živjela je sa još nekoliko porodica u dajdžinom stanu. Njega, Nasufa Barlova, ubili su prije napada na Jeleč. Izvukla je mati srećom glavu i iz Partizana, u kojem je zatvorena sa stotinama drugih žena. Bolje da ne pričam… Majka se ipak najviše potrese kada pomene Hatidžu Karović. Jadnica, šećeraš je bila, i pala je u komu. Bez inzulina, koji joj nisu htjeli dati, njoj nije bilo spasa… Umrla je. Nedavno je ekshumirana…” Na Imširovu, Hatidžinu, Fehimovu, Muradifovu sudbinu, i ne samo na njihovu, uticali su, tvrde svjedoci, pored Olovića, Mališa, Sušića, jos neki, ljudi. Gdje su oni sada Pero Elez, čije se ime neizostavno spomene u svakom svjedočenju o zločinima u Foči i Miljevini iz tog vremena, posebno o ubistvima i silovanjima djevojčica, mrtav je. Ubio je, ne htijući, samoga sebe. Na jednoj vojnoj smotri krajem prve ratne godine nespretno se okliznuo, puška je opalila, i pogodila ga, u grudi… Navodno je prebačen u Crnu Goru, gdje je, i pored ljekarske njege, izdahnuo. Pavle Elez, predratni učitelj ugostitelja, živi sada u Srbiji i Crnoj Gori, a pređe i preko granice, kad mu bude volja. Može mu se, šta god hoće. On Karlu ne interesuje. Leko Vuković, poginuo. Naravno, ni Miloša Krunića, stanovnika Miljevine, niko danas ne dira, kao ni Neđu Govedaricu, jednu od karika ondašnje civilne vlasti. To je bio i Miro Stanić, prema nekima “glava” kriznog staba, i predsjednik SDS u Foči. Pitao se za sve. Živi i on, neometan, u Crnoj Gori. Jedan od ratnih izvršilaca njegove lokalne politike tvrdi da ne dolazi u Foču, što i nema i ima veze s činjenicom da je vjerni Karadžićev jatak kada ovaj pređe bh. granicu. “Sada je Stanić slobodni strijelac, ništa ne radi izuzev što troši opljačkano”, tvrdi izvor. Priča o civilnim kreatorima zla Foče i Miljevine, čije se žrtve i ovih dana iskopavaju, ne može nikako proći bez makar ovlašnog spominjanja Velibora Ostojića, jednog od osnivača SDS, visokog dužnosnika ratne RS, a poslijeratnog ministra za izbjeglice i raseljene… Prije rata je bio lektor na TVBiH. “On je praktično u bijegu. Nigdje se javno ne pojavljuje, kreće se noću, poput zvjerke koja hoće zametnuti trag”, ističe sagovornik, podsjećajući na još jednog od tih kreatora, prof. Vojislava Maksimovića. Interesantnog, ne samo zbog svoje ideologije,  nego i zbog gotovo kolekcionarskog stava prema stanovima. “Ima ih, koliko se zna, četiri: na Palama, u Banjoj Luci, i u Beogradu… A žena mu je uspjela vratiti i onaj sarajevski”, nabraja izvor Oslobođenja, zastajući kod bivšeg ratnog gradonačelnika Foče, Petka Čančara, koji je poslije obnašao brojne ugledne funkcije. Naravno, to se moglo desiti samo u tzv. rs. I može još.

Edina KAMENICA (Oslobođenje)


LOGOR-srednjoškolski-centar-Aladža-237

Ma koliko vi želili da ste izvan toga, koliko god se zavaravali da živite u 21 vijeku, da su neke stvari iza nas, vjerujte da nisu. Tako smo i mi vjerovali, slušajući sa nepovjerenjem priče naših rijetkih preživjelih deda i nena koje su oni nemilo pričali.

To što se desilo 1992 nije ni prvi ni zadnji put. Dušmana imamo, pitanje je sada samo da li ćemo mi uvijek igrati ulogu žrtve. Da bi te neko napao, proganjao, mučio, ubijao ne treba mu tvoj pristanak. Dovoljno je da ne preduzmeš ništa na planu svoje i kolektivne lične zaštite.

Ono što je zapamćeno u mojoj porodici je da su se slična zvjerstva na opštini Foča počela dešavati još za vrijeme hajdukovanja crnogorskih uskoka u 17 vijeka od Baja Pivljanina pa nadalje. Gorile su džamije, kule i kuće u Kunovu, Igoču, Šadićima, Jeleču,… Gorile i obnavljale se. U Prvom se svjetskom ratu bježalo u muhadžerluk u Srednju Bosnu oko Travnika, Busavače, Jajca… U drugom se u muhadžerluk išlo u Posavinu, Sarajevo, Srednju Bosnu… U ovom ratu stiglo se i do stranih zemalja… I opet se vraća, jer tu smo mi svoji na svom.

Od tih ljudi koji se sad ekshumiraju, neke sam znao i lično a sa nekima sam i rodbinski vezan. Jedan je recimo izdvojen iz zbjega od 200 tinjak ljudi iz graničnog pojasa sa CG koji su pokušali spas ispod kame naći prelaskom preko granice uda bi bio vraćen iz Pljevalja sa još trojicom helikopterom u fočanski KPD. Otac mu je umro u Goraždu od tuge, izmučenosti glađu i nedostatka lijekova, za bratovu pogibiju koji je preselio na Ahiret braneći Sarajevo nikada nije ni doznao, kao ni ovaj obratno. Drugi je iza sebe ostavio djevojčicu od možda godinu dana ili toliko koja ga se kako treba ni ne sjeća. Svi su ga volili jer je bio prema svakome dobronamjeran.

Treći je veći dio svoga života irgatio po Iraku zarađujući pare kako bi školovao svoju djecu, odričući se i zadovoljstva da bude uz svoju djecu dok odrastaju.

Priča mnogo, a jedna poruka!

Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikako.

Najmlađe žrtve u zadnja dva genocida koje se još dobro pamte bile su stare svega 1 dan ili one koje su vađene iz majčinih utroba ma kako i koliko to zvjerski zvučalo, treba znati.

Najstarija je bio jedan dedo iz Slatine star 112 godina.

Preko onemoćalih, slijepih, gluhih, bolesnih, ovakvih i onakvih.

Jednostavno nije postojala selekcija niti milost. To se zove totalni i sveokupni zločin nad svim i svačim što podsjeća na nas. Zločin nad razumom, kulturom, svime što možete zamisliti.

Ako je Foča možda eklatantan primjer, takve stvari nisu zaobišle ni Prijedor, Brčko, opštine Sarajevske regije ni druga mjesta gdje se stvorio ambijent za to.

Na nama je dakle da promijenimo taj ambijent, ili je bolje nekima već da traže drugo mjesto za življenje.

Nađem li se sutra u situaciji da mi je ugrožen život, ili nekom od članova porodice ne garantujem da ću pokazivati ljudskost prema onima koji su o tome samo čitali.
(Fočak » 22/08/2004)


značenje  381

Na odlagalištu jalovine Rudnika mrkog uglja Miljevina pronađena grobnica sa nekoliko stotina žrtava, među kojima su i logoraši KP doma Foča

Amor Mašović, predsjednik Federalne komisije za traženje nestalih, izjavio je jučer za “Dnevni avaz” da je pronađena do sada najveća masovna grobnica na području općine Foča.
Radi se o lokalitetu odlagališta jalovine Rudnika mrkog uglja Miljevina, gdje je, kako se pretpostavlja, zakopano nekoliko stotina žrtava.

Pronađen dokument

– Danas oko 12 sati (nedjelja) locirali smo prve posmrtne ostatke žrtava na odlagalištu rudnika Miljevina, a ekshumacija će trajati narednih nekoliko sedmica. Vjerovatno se radi o do sada najvećoj otkrivenoj masovnoj grobnici na ovom području, o nekoliko stotina pokopanih žrtava, od kojih je dio likvidiran na ovom odlagalištu. Moguće da je većina logoraša iz KP doma Foča, a nedostaje ih oko 350, završila upravo ovdje. Danas je pronađen i jedan dokument na ime Imšir Konaković – iznosi Mašović.

Specijalne sonde

Lokalitet ove masovne grobnice otkriven je metodom koja do sada nije korištena, upotrebom specijalnih sondi. One će se i ubuduće koristiti jer omogućavaju brzo otkrivanje lokacija masovnih grobnica.
Mašović je najavio da će već danas biti nastavljeni radovi na ovoj masovnoj grobnici, kada će biti određene i njene dimenzije.

J. Š.

Privremeno obustavljene ekshumacije na Tunelima

Nakon što su evakuirani posmrtni ostaci najmanje 36 žrtava koji su pronađeni proteklih dana, privremeno su obustavljeni radovi na lokalitetu Tunela Miljevina.
– Radovi će biti nastavljeni čim veliki bager, koji je jedini sposoban za uklanjanje velikih gromada kamena i betona nabacanih na grobnicu, bude slobodan – kaže Mašović.

(avaz,avgusta 2004.)


Salčinović    001

Nuno Salčinović – žrtva zloglasnog KP Doma u Foči

SARAJEVO – Federalna komisija za traženje nestalih počela je jučer ekshumacije u masovnoj grobnici u Miljevini u kojoj se, prema podacima ove komisije, nalaze tijela oko 600 ubijenih Bošnjaka.

“Ekshumacije smo počeli na jednoj lokaciji, a prema našim istraživanjima na ovom terenu, koji je veličine deset fudbalskih igrališta, nalazi se još nekoliko lokacija na kojima su tijela oko 600 ubijenih. Mislimo da su ovdje tijela zatvorenika Kazneno-poravnog zavoda Foča, magacina Kalinovik te iz sela Jeleč i Miljevina”, kazao je Amor Mašović, predsjednik Komisije za traženje nestalih FBiH.

Članovi ove komisije jučer su pronašli tijelo uz koje su bili lični dokumenti na ime Imšir Konaković iz sela Šatorovići kod Rogatice. Tokom jučerašnjeg dana pronađeno je više tijela koja su bila pokrivena metar i pol debelim slojem jalovine iz Rudnika mrkog uglja Miljevina.

“Pronašli smo i nekoliko čahura po čemu se može zaključiti da su neki od ekshumiranih ubijeni upravo na ovom mjestu. Vjerujemo da su ovdje dovezeni i ljudi koji su ranije ubijeni. Odavno imamo informacije da se na ovom regionu nalazi velika masovna grobnica, ali tek smo nedavno uz pomoć specijalne sonde pronašli nekoliko mikrolokacija na kojima su sahranjena tijela ubijenih civila”, dodao je Mašović.

Istakao je kako su o pronalasku ove masovne grobnice obaviješteni i istražitelji Haškog tribunala koji bi tokom naredne dvije sedmice, koliko bi trebalo trajati ekshumiranje tijela iz ove grobnice, trebali prisustvovati iskopavanju tijela.

Aida Čatović, tužilac Kantonalnog tužilaštva Sarajevo, kazala je kako još ne zna imena osumnjičenih za likvidacije, ali da će istragom biti utvrđeno ko su počinioci.

“Naredbom Kantonalnog suda počela je ekshumacija, a mi ćemo otvriti istragu u kojoj ćemo utvrditi ko je odgovoran za ubistva osoba koje su ovdje sahranjene”, rekla je Čatovićeva.

Tokom prvog dana ekshumacije kamioni Rudnika mrkog uglja istresali su jalovinu rude u blizini lokacije na kojoj su pronađena tijela. Tijela su, nakon što su dovezena na ovu lokaciju pokrivena rudnom jalovinom.

“Jalovina se ne istresa tako blizu mjesta ekshumacije, ali ako to smeta, mi ćemo prekinuti s dovozom. Nisam znao da se tamo nalazi masovna grobnica iako je, istina, bilo nekih priča o tome”, objasnio je Aleksandar Goljanin, direktor Rudnika mrkog uglja Miljevina.

Tokom rata, kaže Goljanin, na čelu ovog rudnika bio je Slavko Stanković koji je preminuo prije nekoliko godina.
(avgusta 2004.)

—————–

KPZ(2)
Ekshumacija žrtava sa dvije lokacije do sada najveća masovne grobnice na području Foče i okolnih opština juče je okončana.
Pronađeni su dokumenti na ime Alija Dželil, rođen 1955.godine u Foči , i Šefik Hodžić, rođen 1950. godine u Čelebićima, opština Foča.
Naporan rad
Nakon pet dana napornog rada na odlagalištu jalovine Rudnika mrkog uglja Miljevina, Federalna komisija za traženje nestalih pronašla je ukupno 73 tijela stradalih civila . Radovi će kako je naveo predsjednik komisije Amor Mašović , biti nastavljeni u ponedjeljak.
-Očekujemo da ćemo pronaći još najmanje dvije masovne grobnice na ovoj lokaciji sa istim brojem žrtava kao i u predhodnim grobnicama – kazao je Mašović.
Pronađeni dokumenti,prema Mašovićevim riječima , ukazuju na to da su pronađeni posmrtni ostaci bivših zatvorenika KPD Foča.
-Uzimajući u obzir dokumente koje smo pronašli na lokalitetu tunela Miljevina gdje je ranije pronađeno 36 žrtava, do sada smo našli ukupno 109 logoraša KPD Foča – istakao je Mašović.
U potrazi za svojim najbližima u Miljevini je juče bio i Alija Budnjo,inače predsjednik Upravnog odbora hotela “Terme ” na Ilidži.
Kazao je da se nada da će na ovoj lokaciji pronaći Hasana i Ferida Krajčina, Murata i Nedžiba Rizvana, te Hakiju i Dževada Džinića.

Njegova zemlja
-Na zemlji koja je nekad bila u vlasništvu moje porodice sada se nalazi ova masovna grobnica. Očekujem da ću moju rodbinu ovdje pronaći. Njih 35 je 1992. godine uhapšeno i odveno u PU Miljevina i od tada im se gubi svaki trag – kazao nam je potreseni Budnjo.
Svoga brata Mehu, kojeg su zločinci protjerali iz njegovog stana u Miljevini, juče je tražio i Muhamed Čemo. Drhtavim glasom nam je kazao da je samo Božija volja bila da je on izmakao “od noža” u svom selu Kratina iz kojeg je pobjegao.
(avgusta 2004.)

—————–

priredio:Kenan Sarač

fotografije:flickr ekranportal13/focanskidani/fb PutnikNamjernik

31.05. : Svjetski dan bez duhanskog dima

pušenje

Pušenje je jedna od najvećih javnozdravstvenih prijetnji sa kojom se susreću zemlje širom svijeta.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije svake godine od posljedice pušenja u svijetu umre skoro šest miliona ljudi.
Dokazano je da je pušenje povezano sa nastankom kardivaskularnih, respiratornih i kancerogenih oboljenja, kao što su srčani i moždani udar, obstruktivna bolest pluća ili rak pluća. Izloženost duhanskom dimu može dovesti do iznenadne smrti dojenčadi, a pušenje u trudnoći do nepravilnog rasta i razvoja ploda. Pored toga što ima direktne posljedice na zdravlje stanovništva, pušenje se negativno odražava i na prihode domaćinstva, povećava troškove u zdravstvu i negativno djeluje na privredni razvoj zemlje.

Svjetska zdravstvena organizacija sa zemljama partnerima, svake godine obilježava 31. maj, Svjetski dan bez duhanskog dima. Ove godine obilježavanje Svjetskog dana bez duhanskog dima, ima za cilj promovisanje standardizovanog pakovanja cigareta, kao sveobuhvatnu multidisciplinarnu mjeru kontrole duhana koja ograničava reklamiranje duhanske industrije i doprinosi smanjenju potražnje duhanskih proizvoda.

priredio:Kenan Sarač

Sarajevu gradu od mene

Ja sam jedna svjetska skitnica, nemirnog duha i neumornih nogu koja je previše proputovala, ali s prebivalištem u Zagrebu.

Sarajevu gradu od mene

20:33. Kroz otvoren krovni prozor, dok kiša glasnim udarcima krupnih kapi najavljuje još jednu kratku proljetnu oluju, u daljini čujem poziv na akšam-namaz. Prije par dana počeo je ramazan pa mi i taj poziv, kao i sve drugo u gradu, zvuči svečanije i radosnije. Ovaj poziv objavljuje i prekid dnevnog posta, pa se postitelji u ovo vrijeme okupljaju oko stola, na zasluženi objed.

Baš neku večer, prvi put sam bila pozvana ”iftariti” s dragim ljudima. Prvo sam zamolila pojašnjenje pojma kako bi znala što moje prihvaćanje podrazumijeva i kako ne bih (po običaju) brzopleto obećala svašta; a kad sam saznala da je sve što se od mene očekuje dolazak među veselo društvo i isprobavanje novih specijaliteta, iftar je postala jedna od meni dražih riječi ”bosanskog” rječnika. A ima ih, podosta.

Doselila sam se u ovaj grad ima već evo skoro dvije godine; i počela sabirati svoj mali rječnik najdražih riječi i izraza, koje svakodnevno kupim, osluškujem, ispitujem im značenje.
Doselila sam u ovaj grad nekim čudnim spletom okolnosti, za koji sada znam da je bio potreban i pravi, spletom okolnosti koji mi je uljepšao život i dao mi neki novi polet kroz svakodnevnicu.

Prve dane u Sarajevu pamtim po suzama. Ni sama nisam znala da mogu toliko plakati. Suze na tramvajskoj stanici, suze u redu za blagajnu u trgovini, suze nasred ulice, suze dok tražim neku ulicu koja je blizu, ali je ipak ne mogu pronaći, suze ujutro i suze navečer. Moj izbor, moj san, moja nova prilika, ali ipak velika promjena koju sam sama sa sobom morala razraditi na karti svog životnog puta. I onda nakon preslagivanja misli i buđenjem znatiželje za istraživanjem nepoznatog, suze su nekako same od sebe, bez truda i prisile, samo nestale.

Proputovala sam poprilično u svojih 29 godina. Vidjela svijeta, upoznala mnoge kulture, običaje, upijala, istraživala,… ove noge i bolovi na promjenu vremena svjedoci su propješačenih kilometara, ravnih i grbavih trotoara, kozjih staza, dalekih ulica, bučnih i sjetnih kolodvora… Ali nigdje nisam poželjela ostati i nijedno mjesto nisam nazivala domom. A nakon dvije godine ovaj grad zovem svojim domom. Došlo je to nekako samo i spontano u moj vokabular.

Nedavno mi je jedan jako drag prijatelj i dobar čovjek, nakon što sam rekla da se prvi put mogu zamisliti u nekome gradu trajno nastanjena, rekao: ”Ovo su ozbiljne izjave.” I priznajem da jesu. I preuzimam svu odgovornost.

Zavoljela sam Sarajevo. I previše. Bojim se koliko. Zaljubila se u njegove stare i glasne tramvaje, mostove, ranjene fasade pune ožiljaka koje gostima i novim klincima nenametljivo pričaju o nekim prošlim godinama. Zaljubila sam se u Titovu i u male uličice koje me baš uvijek nekako izvedu tamo gdje i trebam doći. Zaljubila sam se u Miljacku, pa čak i kad je kiša oboji u boju krvi i ukrade joj bistrinu, u maglu i svježinu koja uslijedi nakon nje, zaljubila sam se u mirise rascvjetalih behara, uzbrdice koje me prate gdje god mi je poći… I u jednog Sarajliju. Vezala se za ovaj grad i ljude; stvorila sebi gnjezdašce koje mi daje i toplinu doma i mogućnost da zadovoljim neku svoju neobjašnjivu, a vječnu potrebu za životnim izazovima.

Čudan vam je ovo grad. Topao. Ljubavan. Merhametli grad. Miran samo naizgled. Ustvari slatko divlji. Kao malo kuče koje želiš pripitomiti. Pa ide dokle ide. Umiljat. Čaroban, posebno rano ujutro dok sviće i u smiraj predvečerja. Pun životne radosti u svoj svojoj ranjenosti.

A kad grad vežeš s emocijama, uspomenama, ljudima, onda si osuđen na blizinu.

Ovdje ako ne znate za neku ulicu, i upitate nekog neznanca na cesti za istu, nećete dobiti uputu; dobit ćete odgovor: ”Haj'mo zajedno, da ti pokažem!”.

Ovdje ujutro, bilo sunce, bila kiša, na ulici dobijete najljepše želje za uspješan dan od čika Fahre, koji tiho i uz pokoju cigaretu podnosi svoju sudbinu koja mu je donijela osudu zbog koje doživotno ne smije izaći iz svoje ulice. Živi od dobrih ljudi i najviše ga veseli tanjur tople juhe. I te njegove želje mi uvijek donesu dobre plodove.

Sarajevo je lijepa gospođa Aida koja strogo i dobronamjerno preuzima ulogu mame i prva primijeti da imate avitaminozu i kad vi sami sebe, a i nju, tvrdoglavo uvjeravate da ste dobro. Njezin topli dom je i moj dom. Ona je glavna rasparčivačica B vitamina, dobrog humora i strogoće kad je to potrebno. Ona je tipična žena kraljica.

Ovdje vam jako dobar prijatelj postane dječak od 11 godina kojem krenete davati instrukcije. On me, iako mlađi od mene tek nekih 17 godina, uči o smislu života, daje mi ljubavne savjete, nasmijava me i kad mi nije ni do čega. On me dočeka s desertom u vrućem ljetnom danu, on primijeti zečeve na mojoj novoj (cool) košulji i misli kako i na taj način pokušavam s njim riješiti problematični zadatak domaće zadaće u kojemu se traži da pronađemo pravu poantu Alise u zemlji čudesa.

Sarajevo je i gospođa koja mi u čitaonici uvijek čuva najdraži broj za sjedenje. Ona brine jesam li dobro i kako sam raspoložena (moram biti dobro raspoložena, jer su sve druge opcije nepoželjne). Već dvije godine pozdravlja moju mamu iako su se srele samo jednom, a mama radosno uzvraća još srčanijim pozdravima jer tamo daleko netko pazi na njezinu kćer.

Sarajevo je super tandem mojih spasitelja: sestra i brat. (Ne moji sestra i brat, ali kao da su i moji!) Oni su ljudi uz koje sve ima toplinu doma. Osobe uz koje svaki događaj ima neku dozu nove radosti i čarobnosti. Oni su netko uz koga smijeh ima neki drugačiji zvuk, zvuk veće radosti. Oni su prijatelji. Oni su moji. Oni su ljudi za koje znaš da i kada ne budete prostorno blizu, imaš prijatelje i imaš sigurnost. Oni su ljudi uz koje je prijateljstvo ovdje poprimilo pravi smisao te riječi.

Sarajevo je čovjek osebujnog karaktera koji te zaustavi nasred ceste i pita te: “Je l’ različite čarape nosiš zbog borbe od uroka ili jednostavno voliš različite čarape?”. Odgovoriš mu da je to zbog straha od uroka, jer ga ne želiš razočarati običnim odgovorom da zapravo samo nosiš bezveznu bandažu za zglob.

Sarajevo je konobar koji ti u 7:00 ujutro, kad umorna nakon puta čekaš da se otvori ured javnog bilježnika, ponudi da čuva tvoj kofer dok ne obaviš sve što trebaš u gradu. Bez naknade. Bez razloga. Samo tako.

Sarajevo je taksist koji te ispred ulaza pričeka da uđeš u stan, jer je kasno i nije pametno da cura sama hoda gradom i koji ti ne naplati vožnju ”jer si simpatična neka cura”.

Sarajevo je najbolja asistentica na fakultetu koja ti vrati vjeru u tvoj izbor, tvoje sposobnosti i koja te odvrati od namjere da sve napustiš i pošalješ u “tri lepe”.

Sarajevo su čika Ado i Ena i mjesto gdje osim što popiješ najdraži čaj i omirišeš sve nove pristigle arome, onako s nogu popričaš o smislu života, životnim problemima, ljubavnim jadima, novim radostima, putovanjima, planovima.

Sarajevo je Bistrik i ona visoka, stamena crkva u boji trule višnje u kojoj se duša umiri i rastereti.

Sarajevo je on. Slučajni susret na trotoaru. Pogled. Slučajni dodir njezinog dlana i njegove podlaktice. Poremećen srčani ritam, rumeni obrazi i malo drhtanja. Dotaknutost. Uzdrhtalost emocija. Misao o ljubavi što je mogla biti.

Sarajevo je nada i pogled u budućnost. Barem za mene.

Sarajevo je sve to. I još mnogo više.

“Liječim se. Bezuspješno. Evo, već je pet godina kako ‘apstini¬ram’ od Sarajeva, i da sam cijelog života bio na ‘igli’, do sad bih se ‘očistio’, ali od Sarajeva ne mogu, pa da me ubiješ. Ponekad mi se čini da je ono umrlo u meni, da sam ga se kotaris'o, ali dovoljna je najmanja sitnica, poznat glas preko telefona, ime u novinama, san, da se sve iznova uzburka u meni, da naprosto podivljam od želje da… da… da ne znam ni sam šta…” D. Džamonja

napisala : Limunada na svom facebook profilu

GREBAK : UZ 20. JUBILARNI LJETNI POHOD (foto)

Grebak mart 1993

Goražde

20. JUBILARNI LJETNI POHOD

Grebak – put života 2016. – 04.06.2016.godine (subota)

09,00 h 20. jubilarni ljetni pohod „Grebak – put života 2016.” – Plato Gradske dvorane Goražde – okupljanje i polazak učesnika…

11:00 Grebak – polazak učesnika

……

 PODSJEĆANJE NA PRVU FOČANSKU VITEŠKU BRIGADU

zašto je zaboravljena Prva fočanska viteška brigada _ Avaz

——————-

HEROJI OSLOBODILAČKOG RATA

Prva fočanska brigada

Istinski heroji i gazije s Drine

”…JER FOČACI,ja to stalno ponavljam, drugi mi mogu naravno zamjeriti,

ali neka mi kažu protuargumente…FOČACI SU S PUŠKOM U RUCI DALI

NAJVIŠE,NAJVIŠE ŠEHIDA BRANEĆI OVU DRŽAVU BiH NA RAZLIČITIM TAČKAMA BiH.

FOČAKA JE POD PUŠKOM U RUCI POSTIGLO ŠEHADET NI MANJE NI VIŠE NEGO DVIJE HILJADE (2000). ONDA KADA JE SARAJEVO BILO PRED PADOM I KADA SU SE POVLAČILE BRIGADE ZA BRIGADOM SA IGMANA ODNOSNO SA BJELAŠNICE NA PROSKOKU SAMO ZA JEDAN DAN JE DVADESET SEDAM FOČAKA POSTIGLO ŠEHADET.

Fočaci zbog toga zaslužuju našu pomoć i nadam se in sha Allah da ćemo ……..”

————————————————————————–

HEROJI OSLOBODILAČKOG RATA

Prva drinska brigada

Oko 750 Bošnjaka sa prostora fočanske opštine organiziralo se u Prvu drinsku brigadu koju je krajem aprila 1992. formirao Zaim Imamović. Borci ove jedinice s ponosom ističu imena istaknutih suboraca:Midhat Džanko, Alija Rasim, Omer i Amir Puriš, Pašo Pašalić, Nihad Klinac, Dževad Hanjalić, Azem Merkez,Esad Vejo, Murat Dragolj, Munir Šubo, Ahmet i Husnija Bekan, Jasmin Haznadar, Dževad Selimović,Emin Osmanspahić, Džemail Milatović, Hasan Turčilo, Zaim Imamović…

——————————————–

oni su ostali na Igmanu 2

U odbrani Igmana poginulo je ukupno 161 borac A RBIH i nekolike stotine je ranjeno,najteže napade je odbijao Fočanski bataljon koji je bio na tenkovsko prohodnom pravcu. Nek im je vječni rahmet.

————–

1993. IGMAN/PROSKOK

OSMAN I TENK

Ko god da dođe na Igman, stariji borci mu pričaju kako je Osman savladao čitav tenk. To i ne bi bio neki podvig da se borba sa neprijateljima nije završila berićetno. Osman je spasio čitavu planinu Igman i sve naše borce…

Bilo je to na prijelazu iz toplog juna u topliji juli. Neprijateljii su podigli veliku vojsku kako bi sa svih strana opkolili Sarajevo. I žene, i djeca, i borci bili bi tada zatvoreni… Preko uzvišenja Rogoj i malog mjesta Trnovo, i s druge strane planine Bjelašnice, neprijatelji su krenuli prema Igmanu. A naši borci,žene i djeca mogli su samo preko Igmana izlaziti iz Sarajeva i ići u druge slobodne gradove…

I, eto, neprijatelji su krenuli silnim tenkovima u ovu ofanzivu. Baš kao aždahe. Ništa im nije moglo ostati na putu. U svakom selu na koje su nailazi-li palili su kuće, štale i sijeno. Nene i majke sa djecom u koloni bježali su prema Pazariću i Tarčinu. Odraslija djeca tjerala su ovce i stoku ispred sebe.

Iz ovih dana i potječe Osmanovo junaštvo. Da se kaže: Osman nije sam savladao neprijatelje,  niti je sam spasio žene i djecu, ali je u ovoj borbi ispao pravi gazija… Kada su neprijatelji popalili sela, namjerili su se na jedno poveliko brdo na Igmanu koje je narod zvao Proskok. Tu su ih dočekali naši borci. Predvodio ih je hrabri komandant Dževad Hanjalić. Palikuće i zlikovci mislili su da će lahko zauzeti ovo brdo na Igmanu, ali su se prevarili. Ali, džaba im je bilo što su stalno jurišali. I džaba im je bilo što su naše borce gađali iz tenkova. Sve im je bilo zaludu. Naši borci pogađali su ih iz pušaka i sve više mrtvih neprijatelja ležalo je u šumi… Ali kasnije se desilo ono o čemu i danas naši preživjeli borci pričaju.

Neprijatelji su prije mraka, nakon zatišja, napali iznenada, ali ovaj put sa mnogo tenkova. Ove gvozdene grdosije gruhale su i brektale da se šuma prolamala od buke. Svako živ bi se skamenio od straha. Sve se kršilo i lomilo. Baš kao da deset aždaha plamenim jezicima hoće sve spržiti i satrati. Iza tenkova, kao đoje, krili su se neprijatelji. Mislili su da će sakriveni pobijediti naše borce i osvojiti Proskok i da će se popeti na vrh Igmana… Našim borcima sve je krenulo naopako. Neki su se, beli, i uplašili ovih gvozdenih smrtonosnica, što i nije sra-mota. I onim najhrabrijim nije bilo pravo kada im je komandant Hanjalić rekao da su po-trošili sve metke za tenkove. Pa, haj’ ti sad? Kako bez metaka? Šta sa tenkovima? I borci su prestali pucati. Šutjeli su i čekali.

I, tako, dva tenka, prije drugih, došli su do rovova u kojima su bili naši borci. Mogli su ih čak i pregaziti. U tim dugačkim sekundama, kada se odlučivalo o životu i smrti, komandant Dževad Hanjalić upitao je borca do sebe:

– Osmane, gdje ti je top?

– Kakav top, komandante!? Znaš da njime nisam nikada gađao tenkove, samo rovove, i to s brda na brdo.

Tako su u njemu podešeni nišani. Znaš i sam, komandante…

– Osmane, uzmi top i gađaj tenk!

– Ama…

– Osmane, uzmi top i gađaj tenk!

– Razumijem, komandante!

Oči boraca bile su uprte u Osmana. Znali su da ih čeka borba prsa u prsa s četnicima, ali su čekali da vide šta će on uraditi. Osman je, kao da je puška, podigao kineski bestrzajni top na rame i počeo nišaniti.Tražio je pogodnu poziciju. Ali se cijev na kupoli tenka polahko okretala prema Osmanu. Našao se oči u oči s tenkom. Ko će prije opaliti. Borcima se sekunde činile kao sati. I, Osman prvi opali. Pogodio je točkove gusjenice, a nakon toga kupolu. Tenk se zapalio. S topom na ramenu, potrčao je prema drugom tenku…

Naši borci, koji su ovaj mejdan usplahireno posmatrali, trgli su se iz obamrlosti koja im je prikovala noge za zemlju i potrčali. Neprijatelji su kao bez glave bježali nizbrdo, prema selu Dejčići. Mlađi borci, koji su dobro trčali, gonili su podaleko neprijatelje, a oni stariji ostali su na položajima sa Osmanom…

Eto, što je Osman valjao u ovoj borbi! Četničkoj aždahi polomljeni su zubi na Proskoku.

– Najviše žalim što mi drugi tenk umače – pričao je te noći Osman borcima. – Okrenuo se nazad i pobjegao koliko ga gusjenice nose. Da se moglo, uprtio bih top i stigao ga do kraja kose. Ali šta je – tu je.

Jeste da to nema u vojnim školama, ali šta ćeš, u pravu je komandant Hanjalić, može top protiv tenka.

Vidjelo se da može…

Osman Đuderija ratovao je i na goraždanskom bojištu. Specijalnost mu je bilo uništenje mitraljeskih gnijezda i rovova iz topa. Ali, nakon ovoga podviga na Igmanu, sve ove specijalnosti su mu propale.

Borci su ga prozvali raznim nadimcima: Osman Tenkoubica, Graditelj Obale Tenkovače, Tobdžija s Ramena,Kinez Beztrzajac.

A kada danas neko priupita preživjele borce o ovome događaju, oni ljubomorno kažu:

– Pa, namjerio se tenk na Osmana i tenk je vidio ko je Osman.

(zabilježio Mirsad Sinanović)

Prva Fočanska brigada - zaboravljeni od svih - vk

———————

8. 8.1994.

Kod »ljutih Fočaka«

(zabilježeno 8. 8.1994. godine)

Ovo su novi položaji 82. brdske brigade Prvog korpusa, negdje na širokom prostoru između Bjelašnice i Treskavice.

Zapravo, ovo su borci Bataljona »Sutjeska« koji su prije godinu tu, u blizini, vodili žestoke bitke sa četnicima koji su nadirali na Igman i Bjelašnicu. Sada, ne baš daleko od tih paklenih lanjskih položaja, oni ponovo zatvaraju liniju prema četnicima na Treskavici i dijelu okupirane Bjelašnice. Među ove borce »ljute fočanske brigade«,kako još nazivaju 82. brdsku, stižu i Ismet Dahić, zamjenik komandanta Prvog korpusa, Zufer Husović, komandant Operativne grupe, pa Enver Liković, načelnik Štaba Operativne grupe…

Sa komandantom 82. ljute fočanske Galibom Hodžićem,pa komandantom Bataljona »Sutjeska« Zuhdijom Ožegovićem odlazim među ove ratnike koje sam i prošle godine pratio na igmanskom bojištu, i to baš na onom najpakleni-jem dijelu – na Proskoku. Evo, dvojice starih vukova, izviđača: Sulje Ramića i Hasiba Džombe. Upravo su se vratili sa izviđanja četničkih položaja.

– Šta ste vid jeli? – pitam ih.

– Vidjeli smo četničke položaje na Treskavici i ispod Treskavice. Vidjeli smo na više mjesta četničku artiljeriju – veli Ramić.

– Naše linije su potpuno utvrđene. To su prave tvrđave – kaže Ožegović. A komandant 82. brdske, odnosno »ljute fočanske«,Galib Hodžić podsjeća da četnici ni prošle godine nisu uspjeli u onoj velikoj ofanzivi na Igman i Bjelašnicu da probiju njihove linije odbrane, iako su oni zatvarali najvruću liniju na Proskoku, pa gore do Bijelih voda.

– Iako su četnici tada na nas dnevno i po sedam, osam puta navaljivali pješadijom, tenkovima, a neprekidno nas zasipali granatama svih kalibara, nismo popustili – kaže Hodžić, koji je, inače, u to vrijeme i postavljen za komandanta 82. brdske.

– Povukli smo se, po naređenju, sa tih položaja kada su četnici već bili na opservatoriji i kada je prijetila opasnost da se nađemo u okruženju.

Ovi ratnici se sjećaju tih prošlogodišnjih bitaka.

Borac Admir Fočo veli da su na Preskoku, prošle godine, bitke bile tako žestoke da su se najčešće vodile ručnim bombama i tromblonima. On je bio i u onoj bici na Proskoku kada su četnici krenuli tenkovima i transporterima i kada je u jednom od tih transportera bio i Ratko Mladić, što su kasnije potvrdili i zarobljeni četnici.

Četnici, a ni Mladić, ipak nisu, kako su tada planirali, do »osam uveče« stigli na Bjelašnicu.

– Tenkovi, četnički, bili su ušli među naše položaje i došlo je do male pometnje među mlađim borcima – priča Admir Pačo.

– Ali, tada je naša legenda Osman Đuderija, skinuo bestrzajni top s postolja i sa njim na ramenu pojurio prema tenku.

Sa udaljenosti od 25 metara, ispalio je s ramena i uništio tenk. Tad su na liniji nastale opšte ovacije.

Inače, naša artiljerija je tada uništila još jedan četnički tenk, pa su se ostali četnički tenkovi vratili nazad, a i transporteri.

– Da smo znali da je u jednom od tih transportera Mladić, mogli smo ga zarobiti – kaže Džomba.

Osman Đuderija je i sad živ i zdrav. Bio je ovdje, na položaju, prije mjesec dana. – Mi se sada nalazimo na nekim od

položaja koje su četnici bili okupirali u prošlogodišnjoj ofanzivi – veli Zuhdija Ožegović, koji je prošle godine s ovim borcima bio od Hojte do Preskoka.

I ovdje su se mnogi borci sjećali Dževada Hanjalića, sjajnog, hrabrog komandanta fočanskog bataljona koji je poginuo na

Proskoku u bici prsa u prsa.

– Imali smo lani žrtava, dosta nas je bilo ranjeno, ali smo izdržali na glavnom pravcu četničkog udara – kaže Hodžić.

– Četnici su morali da mijenjaju plan napada na Igman i Bjelašnicu, jer preko Proskoka, koji je jedino bio prohodan za tenkove,nisu mogli proći. Proboj su napravili na desnom krilu, na Jabuci.

Ove borce sada ovdje prati i sreća. Do sada niko nije ni poginuo ni ranjen, iako četnici neprekidno pucaju iz pješadijskog naoružanja i artiljerijom.

– Mi smo izgradili prave tvrđave na našim linijama – kaže Ožegović. Zanimljivo je da su svi rovovi i svi položaji na tom širokom prostoru povezani sa tri sistema veze.

Kakvo je danas stanje na liniji? – pitam glavnog vezistu Hamu Paču. – Stanje je, uglavnom, dobro. Poneka četnička provokacija – kaže on…

Vrijeme je sunčano. Pravi Ijetnji, planinski dan. Borci uređuju svoje nove »domove«. Šatori, stolovi i, naravno, zastava, ljiljanka, na jarbolu. Tu je borac Suljević, zvani Doktor, sa sijačem smrti, koji je prokrstario sa svojim bataljonom sva ratišta, osim igmanskog. Bio je tada ranjen. Većina mladića su dvadesetogodišnjaci, pa i mladi. Jedan od njih, Almir Ožegovic kaže:

– Ovdje smo u šumi, u planini, branimo našu jedinu domovinu Bosnu i Hercegovinu. Dok smo ovdje, osjećamo se srećnim ljudima, živote ne žalimo. Ali, kad dobijemo malo odmora i kad dođemo u Sarajevo i vidimo one kafiće, one momke koji vozaju kola, vodaju djevojke, mlate pare, osjećamo se kao »nula«. Jer, mi nemamo ništa. I zato se najradije opet vraćamo ovamo, na liniju i ponovo nam se vraća samopouzdanje i ponovo postajemo svjesni ko smo i šta smo. A žao nam onih po gradu. Čini nam se da oni postaju »nula«… Ovdje se moraš osjećati ponosan, jer braniš svoju zemlju, svoj narod…

oni su ostali na Igmanu 1

———————

************
video:
Proskok 21.07.1993.
Osman Đuderija, čovjek koji je kineskim bestrzajnim topom sa ramena uništio tenk…

 

video:

Grebak ‘92 – da se ne zaboravi

video:
vrijeme kazivanje pamćenje Grebak 1993. bajram na Grebku

video:
Foča,careva džamija i 2000. šehida

video:
DVIJE HILJADE (2000) fočanskih šehida

****************************

GREBAK 12.08.2017. (foto i video)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/08/12/grebak-12-08-2017-foto-i-video/

fotografije:flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik

priredio:Kenan Sarač

HAVA TATAREVIĆ: PRIJEDOR JE PUN LJUDI, A MOJE DJECE NEMA MEĐU NJIMA

hava-tatarevic

 

U znak sjećanja na strašne zločine, mirnom protestnom šetnjom i okupljanjem, preživjeli Prijedorčani će sutra, 31. maja, obilježiti dan kada su prije 24 godine natjerani da oko ruku nose bijele trake, kao znak raspoznavanja nesrpskog stanovništva.

Tog 23. jula 1992. godine četnici su na oči majke Have Tatarević iz Zecova kod Prijedora, odveli od ručka njenih šest sinova i muža lokalnim putem. Tada ih je posljednji put vidjela. Hava je za svojim sinovima i mužem tragala 22 godine, a njihovi posmrtni ostaci su pronađeni u aprilu 2014. godine, u najvećoj masovnoj grobnici na ovim prostorima, u Tomašici. Ukopani su u julu iste godine. To je samo jedan u nizu zločina koji su počinili pripadnici Vojske RS-a.

Niko vrata da otvori

U znak sjećanja na strašne zločine, mirnom protestnom šetnjom i okupljanjem, preživjeli Prijedorčani će sutra, 31. maja, obilježiti dan kada su prije 24 godine natjerani da oko ruku nose bijele trake, kao znak raspoznavanja nesrpskog stanovništva. Hava Tatarević nam kaže kako će im se i ona pridružiti u mirnoj šetnji ako bude smogla snage.

-Znate da su mi vlasti RS-a jedno vrijeme obustavili 150 KM invalidnine koliko imam na sve ubijene sinove, pa su mi onda to vratili. Pitate me kako živim, pa starački, kako drugačije. Jedan dan sam bolje, drugi gore. Kada odem na pijacu da nešto kupim, Prijedor je grad pun ljudi, a moje djece nema među njima. Mogu se osloniti na svoje komšije Bošnjake, a što se tiče političara, niko me od njih ne posjećuje. Valjda nemaju vremena. Uglavnom to i ne očekujem, ali moram vam reći da mi je bilo teško prošlog Bajrama. Niko vrata da mi otvori – priča nam sa sjetom majka Hava Tatarević.

Majka Hava dan prije dženaze šestorici sinova i suprugu: Dočekala sam dan da ih ukopam

Bojažljivo smo je upitali da li ponekad prikupi snage i obiđe mezarje sinova.

-Ne mogu sama, teško mi je. Sačekam da mi dođu djeca iz inostranstva, pa s njima odem. Nisam vam se ja još vratila ovdje. Dođem u proljeće, budem preko ljeta. Evo sada ću u svom domu postiti ramazan, ako Bog da, dočekati lijepi Bajram. Konačno imam i dovoljno drva, tako da ću ostati i do hladnijeg vremena. Ali malo prije zime idem svojoj djeci u inostranstvo. Ne mogu ostati ovdje sama. Ne bih izdržala, srce bi mi prepuklo – priča nam Hava.

Govori nam kako joj je izuzetno teško palo što zločinac Radovan Karadžić nije osuđeni za genocid i u gradovima poput Prijedora, Zvornika, Višegrada…

Zločinac Karadžić

-Da je meni da pričam sa sudijama i pitam ih kako ovdje nije bio genocid? Šta je samo sa mojih šest sinova, mužem, dvjema sestrama, njihovom djecom i ostalom mojom ubijenom rodbinom? Bože dragi, puste kuće su nam ostale. Da sam izgubila jedno dijete, bilo bi previše, a ne šestericu sinova! Teško mi je i da razmišljam o tome, samo mi bude još gore. Želim vam reći da je krajnje vrijeme da se u Prijedoru izgradi spomenik ubijenoj prijedorskoj djeci kao opomena za sva vremena. Ali teško će oni pristati na to – kazala nam je na kraju našeg razgovora Hava Tatarević.

Četnici su ubili Havine sinove, Senada (1961), Sejada (1963), Nihada (1968), Zilhada (1969), Zijada (1972) i Nishada (1974). Zajedno sa njima je ubijen i njihov otac Muharem (1939).

Napisao/la ljutakrajina.net 30 Maj 2016. Objavljeno u USK

USKinfo

FOČA 1992.: NEDOVRŠENE PRIČE

Clipboard01

…Došla je još jedna teška, mučna noć. Preko 50-tak logoraša leže i niko ne spava. Negdje oko 23.45 ponovo se čuje škripa metalnih vrata na ulazu. Dolaze kao i ranije. Pitanje po koga. Vjerujem da se svi pitamo ko je sledeći. Ulaze trojca stražara, sa svijetiljkama u rukama i prozivaju: MUSTAFA KULOGLIJA. Leži na spratu kreveta, odmah do vrata i kaže: Ja sam… Ustaje ,skida sahat sa ruke stavlja na ekser iznad glave kao i svoje naočare. Silazi i kaže:HALALITE PRIJATELJI. U sebi kao i većina vjerujem kažem halalolsun. Tog momenta tišinu , muk sobe razara , sjeće jedno jako HALALOLSUN MUSTAFA KULOGLIJA. Pogdledam i vidim ispod mene stoji DEDOVIĆ FEHIM KAUBOJ, moler iz Foče. ON je jedini imao hrabrosti da se oprosti od našeg Kule. Odvode ga i posle par minuta čujemo udaranje, jauke na samoj kapiji. Nema više našeg Kuloglije neko je polahko prokomentarisao. Nastavak noći, većina nespava…

Vaše familije mogu biti ponosne na vas. NEKA VAM JE VJEČNI RAHMET.

napomena:priča je preuzeta sa fb Udruženje Logoraša Odense

KPZ(2)

VIDEO

Foča – most stradanja, govori Nisveta Skejovic, poetesa

 

DA SE NE ZABORAVI
koncentracioni logori u Foči 1992.
Ovih dana navršit će se 23. godine od osnivanja koncentracionih logora u Foči.

I NE USUDI SE VIŠE
govori Nisveta Skejovic, poetesa

 

priredio:Kenan Sarač

fotografije:flickr ekranportal13/focanskidani

 

Foča – sinonim za ratna silovanja

Foca-   logor  Partizan
Šest tačaka optužnice odnosi se na zločin ratnog silovanja. Najmlađa žrtva, prema navodima optužnice, imala je 12 godina i nije preživjela

«Zbog priča o Foči i zbivanja u toku 1992. godine, samo ime Foča postalo je sinonim za ratna silovanja,» rekao je tužilac Philip Alcock u uvodnoj riječi na početku suđenja Gojku Jankoviću, bivšem vođi paravojne grupe u ovom gradu.

Janković je drugi optuženi čije je procesuiranje Haški tribunal prebacio u nedlaznost Odjela za ratne zločine pri Sudu BiH.

Optužnica, koju je Sud BiH potvrdio 20. februara ove godine, u devet tačaka Jankovića tereti prema komandnoj i odgovornosti direktnog počinitelja za zločine protiv čovječnosti.

Šest od devet tačaka optužnice Jankovića terete za silovanja žena u Foči 1992. godine. Jedan od zločina koji mu se pripisuje je višemjesečno držanje i opetovano silovanje četiri djevojke od kojih je najstarija imala 25 godina, dok su ostale imale 16, 14 i 12 godina.

Optužnica navodi da je Gojko Janković u periodu između aprila 1992. godine i februara 1993. godine, kao vođa paravojne grupe koja je djelovala u koordinaciji sa Fočanskom brigadom Vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine, «učestvovao u širokom i sistematičnom napadu na nesrpsko stanovništvo na području općine Foča, te njihovom zarobljavanju, ubijanju i seksualnom zlostavljanju».

Tužilac je u uvodnoj riječi upozorio Sudsko vijeće, kojim predsjedava sutkinja Zorica Gogala, da iskaze svjedoka i sve što će biti rečeno u toku suđanja ne gledaju kao «tipičnu ratnu priču».

«Naravno da su Bošnjaci pružali otpor, ali skoro sva brutalna ponašanja desila su se nakon što je grad zauzet, desila su se nad ženama i civilima, te ljudima koji su predali naoružanje,» rekao je tužilac Alcock.

On je napomenuo da je Janković prije rata bio imućan mještanin Foče, da je posjedovao vojničke vještine i zvanje poručnika, te da je na početku rata komandovao grupom vojnika.

«Grupe poput njegove su bile značajne jer su znale teren i bile su dobre za pronalaženje i protjerivanje Bošnjaka,» rekao je Alcock.

«Od početka aprila do kraja ljeta 1992. godine, Foča nije bila samo etnički očišćena, nego i poharana. Svaki trag prisutnosti Bošnjaka temeljito je izbrisan, sve do posljednje džamije. Taj proces je bio temeljit, sistematski i organizovan,» naveo je on.

Tužilac je dodao i da je silovanje pratilo sva dešavanja u Foči na početku rata, te da je to bila strategija zastrašivanja «a za neke potvrda etničke nadmoći. Ali neki su se isticali čineći taj zločin. Prema raspoloživim dokazima, jedan od takvih bio je Gojko Janković».

Tužilac je konstatovao i da je Jankovićevo postupanje prema silovanim ženama «zauvijek promijenilo njihove živote. Neke su bile tako mlade da su mu mogle biti kćerke. One su povrijeđene do srži i vječno moraju živjeti sa tom sramotom koja nije njihova.»

«Pomenuta silovanja snažno ilustruju da je silovanje bila otvorena politika u Foči. Silovanje je krajnje sredstvo kojim počinitelj može oskrnaviti ljudsko dostojanstvo,» rekao je Alcock.

Pozivajući Sudsko vijeće da se «stavi u položaj svjedokinja» koje će se pojaviti u toku procesa, Alcock je zatražio maksimalne mjere zaštite za svjedoke Tužilaštva i napomenuo da zbog prirode zločina i vremena koje je proteklo sudije ne smiju biti iznenađene prazninama u sjećanju svjedokinja ili činjenicama da neke od njih nerado daju detalje zločina.

«Ovo suđenja nije nikava predstava za javnost. Ja želim pravdu i presudu koja će vjerno odražavati istinu,» zaključio je Tužilac.

_____________

images(27)

Doktorica Alma Bravo – Mehmedbašić, neuropsihijatar iz Sarajeva, rekla je za djevojke koje su bile zatočene i seksualno zlostavljane u Foči da su bile kao “lutke bez duše koje su nekada bile ljudska bića”.

Tužilaštvo Bosne i Hercegovine pozvalo je dr Alma Bravo – Mehmedbašić kao vještaka kako bi dala svoje stručno mišljenje o tome da li su zaštićene svjedokinje 191, 190 i 186, mogle razviti osjećanja prema ljudima koji su ih držali u zatočeništvu.

Dr Alma Bravo – Mehmedbašić iskaz je dala u slučaju koji se vodi protiv Gojka Jankovića, koji se tereti da je zajedno sa drugim licima, u toku 1992. i 1993. godine, učestvovao u silovanju više žena. Neke od njih su odvojene od porodica, te više mjeseci držane u kućama i stanovima na području općine Foča, gdje su ih Janković i njemu podređeni vojnici, silovali i zlostavljali. Janković je, tvrdi Tužilaštvo, bio na čelu paravojne formacije koja je djelovala zajedno sa srpskim snagama.

Odbrana je kroz izjave svjedoka dokazivala da su ove tri svjedokinje, od kojih su obje u doba zatočenja imale 16. godina, razvile pozitivne emocije prema Gojku Jankoviću.

Jedna od svjedokinja Odbrane je za svjedokinju 186 rekla da je “bila luda za Gojkom”.

“Žrtve su bile duže vrijeme žrtve seksualne torture. Kod takvih žrtava se može razviti ovisnost o onima koji su nad njima imali moć”, rekla je dr Alma Bravo – Mehmedbašić koja je nalaz dala na osnovu saslušanih izjava svjedokinja.

Doktorica je rekla i da su prema njemom mišljenju, žrtve “da bi preživjele razvile ovisnost sa elementima idealizacije Gojka Jankovića koji je bio autoritet i mogao je spriječiti njihovu torturu”.

“Nije se radilo o emocijama, nego o naporu adaptacije na nenormalne uslove života kako bi zaštitile vlastiti život”, rekla je doktorica dodajući da su ove djevojke bile žrtve “seksualne ekspresije agresije”.

Kao dodatni svjedok Tužilaštva iskaz je dao i doktor Nuradin Aščerić, ginekolog koji je 1992. živio i radio u Novom Pazaru, Srbija.

Prema riječima ovog svjedoka, “fočanska grupa” žena je došla u Novi Pazar u toku ljeta 1992. godine. Njegova ordinacija im je pružila besplatnu medicinsku pomoć.

“Ta grupa je izgledala jadno, prestrašeno. U početku su čak i teško govorile”, rekao je dr Nuradin Aščerić.

Posvjedočio je kako je ne mali broj žena koje su došle sa teritorije Foče u ljeto 1992. godine u Novi Pazar bilo silovano, što su same rekle a u nekim slučajevima je on to utvrdio i na osnovu pregleda.

Prema njegovim riječima, žene koje su dolazile iz Foče su kao silovatelje najčešće spominjale imena Gojka Jankovića, Janka Janjića, “Dragana Gagovića, Janka Vasiljevića, izvjesnog Vukovića, nekog Raševića, Papricu”.

Tužilaštvo je najavilo da će 26. januara ispitati još dva svjedoka među kojima Zibu Džin. Doktor Aščerić je rekao da je ona bila jedna od pacijentica koje su stigle iz Foče u Novi Pazar.

“Sjećam se te djevojčice jer kada je počeo rat ona je tek završila treći razred srednje škole. Sjećam se njenih zelenih očiju i kako je bila bespomoćna. Ispričala je kako ju je izvjesni Paprica posvojio za sebe nakon što ju je grupa srpskih vojnika silovala. Potom ju je vodao i silovao više puta na više mjesta. Znala mu je ime jer mu je jednom pred njim ispala vozačka dozvola i vidjela je kako se zove. Naravno, to je krila od njega”, rekao je doktor Aščerić.

Tužilaštvo je kao silovatelja ove djevojke identifikovalao jednog od svjedoka odbrane, Milenka Papricu, šuru optuženog Jankovića, koji je u ratu bio s njim u istoj jedinici.

________________

images(15)

Sportska dvorana “Partizan” je 1992. godine služila kao pritvor za žene, djecu i starce koji su uhapšeni u Foči i okolnim selima. Svi zatočenici su boravili u nehigijenskim uslovima, te bili izloženi izgladnjivanju, fizičkom i psihičkom mučenju, te seksualnom zlostavljanju.

U “Partizan” su, obično navečer, ulazili naoružani muškarci i izvodili po grupama tri do pet žena. Odvodili su ih u kuće, stanove, hotele i tamo ih seksualno zlostavljali i silovali.

Gazić je, prema navodima optužnice, početkom augusta 1992. došao naoružan u sportsku dvoranu “Partizan”, izveo svjedokinju A, koja je tada imala 12 godina, te je odveo u jedan stan i silovao.

Svjedokinja A je na suđenju iskaz dala bez prisustva javnosti, a tužilac Behaija Krnjić je u završnoj riječi naveo da ju je dva puta silovao muškarackojeg su drugi oslovljavali sa “Jasmin”.

Silovanje i gledanje silovanja

Prema navodima optužnice, Gazdić je ponovno izveo svjedokinju A, njenu majku i još jednu žensku osobu, odveo ih u stan i naredio im da se okupaju i da se nakon toga ne odijevaju. Kako stoji u optužnici, Gazdić je sve tri pojedinačno silovao tako da tokom silovanja jedne, druge dvije to gledaju.

Majka svjedokinje A je također svjedočila na suđenju zatvorenom za javnost, a tužilac Krnjić je kazao da je rekla da ju je silovao “Jasmin”.

Gazdić je, kako smatra Tužilaštvo BiH, zajedno sa još dvije osobe došao u stan koji se nalazio u neposrednoj blizini tadašnje Stanice javne bezbjednosti (SJB) Foča, silovao svjedokinju C, koja se žalila da ima menstruaciju, ali on se na to nije obazirao.

“Gurnuo me na krevet. Molila sam ga, ‘ne, nemoj, nemoj’ (…). Skinuo mi je haljinu i silovao me… Puška je bila pored kreveta… Počeo me ljubiti, ali nisam mogla to podnijeti… Onda je uradio šta je htio”, kazala je svjedokinja C, dodavši da ju je silovala osoba koja se predstavila kao “Jasko”.

Svjedokinja F ispričala je da je 1992. godine silovana u jednom stanu u kojem se nalazio i optuženi Jasko Gazdić.

“Mi smo bili u jednoj sobi, iz koje je prvo odvedena jedna ženska osoba. Nakon toga su mene odveli u kupatilo i nada mnom je izvršeno silovanje. Dok sam bila u kupatilu, čula sam plač i vrištanje iz sobe gdje je bila ta ženska osoba”, rekla je F, dodavši kako joj je ta ženska osoba kasnije kazala da ju je silovalo više muškaraca, te da je jedan od njih bio i Gazdić.

Iza zatvorenih vrata, odnosno bez prisustva javnosti, iskaz su dale još dvije svjedokinje. Optužba je navela da je svjedokinja D ispričala da ju je silovalo više muškaraca, te da je jedan od njih bio i optuženi Gazdić, dok je svjedokinja E, prema tvrdnjama Tužilaštva, izjavila da je optuženi seksualno iskorištavao još jednu osobu, koja je tada imala 12 godina, i koja je nakon toga nestala, a njeni posmrtni ostaci još nisu pronađeni.

Senadin Ljubović, vještak neuropsihijatrije, za četiri zaštićene svjedokinje je utvrdio da pate od trajne promjene ličnosti, razorene seksualnosti, te da je zbog takvih oštećenja njihova životna funkcionalnost svakodnevno ugrožena.

Psihički poremećaji

Ljubović je zaključio da njih sve četiri imaju trajne psihičke poremećaje, da pate od posttraumatskog sindroma, te zauvijek imaju traumu od višestrukog silovanja.

“Najpotresnija je priča svjedokinje A, koja je kao dijete bila silovana. Ovaj čin svakako ostavlja trajne posljedice na žrtvu, a kamoli kada vam se to dogodi dok ste dijete. To je jako teško prevazići”, kazao je Ljubović.

Odbrana je krivicu optuženog osporavala saslušanjem pet svjedoka, te je pozvala da ponovno ispita tri svjedokinje koje su iskaz dale u korist Tužilaštva BiH. Svjedokinje A i B iskaz su dale bez prisustva javnosti. Svjedokinja C, koja je navela da ju je silovao Jasko, pojasnila je da je za njegovo ime čula kada je dovedena u stan u Foči, gdje je bila zatočena.

______________

korišćen Justice Report / BIRN / arhiv.

priredio:Kenan Sarač

fotografije:flickr ekranportal13/focanskidani

Foča – KaPeDomske priče

Foča je jedna od sedam opština u kojima je progon muslimanskih i hrvatskih civila poprimio razmjere genocida.

KPZ(2)
Nurko Nišić, dr. Aziz Torlak, Halim Konjo, Munib i Zulfo Veiz, Nail Hodžić… samo su neka od imena ljudi za koje su svjedoci rekli da su odvedeni u nepovrat.

“Bilo je ljudi koje su stražari odvodili poslije večere. Oni se nikad nisu vraćali, a mi smo čuli kako ih tuku. Te krikove nikada neću zaboraviti dok sam živ”, ispričao je svjedok FWS 03.

Neki od zatvorenika su, tvrde svjedoci, zbog loših uslova života umrli u logoru. Među njima i Enes Hodžić, čija se smrt optužnicom stavlja na teret Todoviću i Raševiću.
“Njemu je puklo slijepo crijevo, ali ga niko nije htio odvesti u bolnicu, i umro je”, prisjetio se svjedok FWS 138.

Tužilaštvo smatra Raševića i Todovića odgovornim i za sakrivanje zatvorenika prilikom posjete delegacije Međunarodnog Crvenog krsta, o čemu su govorili zatvorenici koji su odvođeni iz KP doma tokom ovih posjeta.

“Kada je Crveni krst prvi put došao, nas 12 je prebačeno u podrum gradske pekare, gdje smo ostali do naveče”, ispričao je svjedok FWS 142.

Svakodnevnicu zatvorenih civila u logoru Foča činili su i odlasci na prinudne radove u sastavu “radne grupe”, koju je, prema tvrdnjama svjedoka, oformio Todović.

“Savo Todović je formirao radnu grupu i, svaki put kada bi stražari po spisku odvodili ljude na rad, govorili su da je spiskove on pravio”, istakao je zaštićeni svjedok FWS 82.

Zatvorenici u KP domu Foča, navodi se u optužnici, bili su prisiljavani da obavljaju teške fizičke poslove, poput rada u rudniku ili raščišćavanja ruševina zgrada, dok je svjedok FWS 141 radio kao “minolovac”.
“Vozio sam kamion po rizičnim terenima, a iza mene su bili autobusi sa srpskim vojnicima. Nogu su mi lancem vezali za kvačilo, da ne bih pobjegao”, rekao je svjedok, koji smatra, kako je istakao tokom svjedočenja, da su Savo Todović i Mitar Rašević krivi za sve što se dešavalo u ovom logoru.

Ekrem Zeković je jedini zatvorenik koji je pokušao pobjeći iz KP doma, ali je ubrzo uhvaćen. Svjedočeći, ispričao je kako ga je nakon bijega Todović smjestio u samicu, a potom ga poslao na radove u rudnik.

Posljedice njegovog bijega osjetili su zatvorenici, kojima je, prema tvrdnjama nekih svjedoka, Todović smanjio obroke.

“Prepolovili su nam porcije hrane, tako da su se i kuhari smijali kad smo išli po njih”, rekao je FWS 85.
Za formiranje KP doma Foča Državno tužilaštvo teretilo je Momčila Mandića, bivšeg ministra pravde u vladi nekadašnje Srpske Republike BiH, koji je nepravosnažnom presudom oslobođen optužbi.

_______

Svjedok Juso Selimović jer ispričao kako su ga pripadnici jedinice Beli orlovi u aprilu 1992. godine odveli iz mjesta Zubovići, područje općina Foča, u KP Dom Foča, gdje je ostao do kraja augusta iste godine.

Ispričao je Sudskom vijeću o jako lošim uslovima u kojima je boravio on i drugi zatočenici, te je rekao da su neke od zatočenih stražari tukli.

“Jednog iz moje sobe su tako prebili da nije mogao petnaest dana ustati”, tvrdi Selimović.

Selimović je, kako je rekao, krajem augusta 1992. godine iz KP Doma Foča odveden autobusom do mjesta Ploče u Hrvatsku, a potom je prebačeni u Titograd, današnju Podgoricu, Crna Gora, te u Novi Pazar, Srbija.

“Kada smo došli, samo su nam rekli da izađemo iz autobusa i otišli su”, završio je svjedok.

foca1_332973S1_________

Nikačevića Tužilaštvo smatra odgovornim i za to što je, “zajedno sa još dva pripadnika oružanih snaga Republike Srpske”, u augustu 1992. godine iz kuće u mjestu Humsko izveo jednog muškarca, te ga predao u Kazneno-popravni (KP) dom Foča, odakle je nakon nekog vremena odveden u nepoznatom pravcu i ubijen.

_________

Zaštićeni svjedok FWS 141, koji je u zatvor u Foči doveden 19. aprila 1992. godine iz mjesta Brod, općina Foča, tvrdi da je bio prisiljen obavljati posao nazvan “minolovac”.

“Vozio sam kamion po rizičnim terenima, a iza mene su bili autobusi sa srpskim vojnicima. Nogu su mi lancem vezali za kvačilo, da ne bih pobjegao”, rekao je svjedok, koji smatra da su Savo Todović i Mitar Rašević krivi za sve što se dešavalo u ovom logoru.

“Oni znaju gdje je ko odveden i kako je završio”, rekao je svjedok FWS 141.

Na suđenju Mitru Raševiću i Savi Todoviću, bivšim funkcionerima u Kazneno-popravnom (KP) domu Foča, zaštićeni svjedoci Tužilaštva govorila su o “lažne razmjenama” zatočenika i nepodnošljivim uslovima i torturama koje su prolazili.

Prema navodima optužnice, Mitar Rašević, komandir straže u KP domu Foča, i Savo Todović, zamjenik upravnika, terete se za uspostavljanje i održavanje sistema kažnjavanja i zlostavljanja zatočenika u ovoj ustanovi.

Svjedok pod šifrom FWS 172 u KP dom Foča je doveden 25. aprila 1992. godine, pod izgovorom da treba “dati izjavu”.

Kako je kazao, za vrijeme njegovog boravka niko ga nije tukao, ali zna da su stražari tukli druge zatvorenike.

“Noću su ljudi odvođeni. Neki se nikad nisu vratili. Stražari bi došli i pročitali ime, a mi smo se samo pitali ko će biti sljedeće janje”, rekao je FWS 172.

Ovaj svjedok je ispričao kako su stražari 25. augusta 1992. godine odveli grupu od 20-ak ljudi iz logora, a nijedan se nije vratio.

“Nama su rekli da je to razmjena”, prisjetio se svjedok koji je sa još 54 osobe odveden u razmjenu 30. augusta iste godine.

“Vozili su nas do Crne Gore, a onda opet nazad u Dom. Tu noć stražar je izveo dvadesetoricu iz naše grupe. Ti ljudi su nestali”, tvrdi ovaj svjedok, dodajući da su svi koji su odvedeni i ubijeni. Ostali, njih oko 35, oslobođeni su.

_____________

17362826421_ac1ffd3d46_b

Zaštićenog svjedoka pod šifrom B, prema njegovom iskazu, 19. aprila 1992. godine pripadnici Vojne policije tadašnje Srpske Republike BiH, su ga odveli u KP dom Foča, pod izgovorom da mora dati izjavu o “lojalnosti režimu”.

“Rekli su da ću se zadržati 20 minuta, a ostao sam 900 dana”, rekao je B i dodao da je tih prvih dana u KP domu Foča “moglo biti oko 600” zarobljenih Bošnjaka.

Prema svjedoku B, Savo Todović je među zatvorenicima bio na glasu kao “strah i trepet”.

Za zločine u KP domu Foča, koji je imao sva obilježja logora, Tužilaštvo BiH tereti Mitra Raševića i Savu Todovića po komandnoj i ličnoj odgovornosti. Rašević je, prema navodima optužnice, bio komandir straže, a Todović zamjenik upravnika.

Svjedok C je pred Sudskim vijećem govorio kako su stražari često izvodili zarobljenike a da se neki nikada nisu vratili.

“Koga izvedu do kapije, taj se više ne vraća”, rekao je C.

“Todović je bio zamjenik upravnika, ali je bio glavni. Sve što se dešavalo, izvršavalo se sa Savinog spiska”, rekao je svjedok, dodavši da mu je Todović naredio da ide na rad.

Svjedoci su se prisjetili kako je u septembru 1992. godine odvedeno 35 zarobljenika na “branje šljiva”.

“Prozvao ih je jedan od stražara, nakon čega su otišli u dvije grupe. Među njima je bio i moj zet. Ni danas ga nisu pronašli”, ispričao je svjedok D.

U optužnici se navodi da je 17. septembra 1992. godine između 35 i 60 zatvorenika izvedeno van kruga KP doma “na navodno branje šljiva”, od kada im se gubi svaki trag.

______________

140820069.4_mn

Zaštićeni svjedoci pod šiframa 138, 115 i 15 rekli su da je upravnik logora u vrijeme njihovog zatočenja bio Milorad Krnojelac, pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) osuđen na 15 godina zatvora.

Prema njihovim tvrdnjama, zamjenik mu je bio Savo Todović, a Mitar Rašević je bio komandir straže.

“Sva trojica su imali odgovornost i znali su šta se dešava u logoru”, kazao je svjedok 138, dodavši kako je Rašević svako jutro obilazio zatvorenike.

___________

Sva trojica svjedoka su rekla i da su mnogi zatočenici odvedeni iz ovog logora,na navodnu razmjenu ili na prinudne radove, ali da se neki nikada nisu vratili.

“Neki su pronađeni u grobnicama na površinskom kopu rudnika mrkog uglja u blizini Foče, neki u grobnicama u mjestu Ustikolina ili u tunelu između Foče i Miljevine i tunelu Buk Bijela”, rekao je svjedok 138.

Svjedok 115 se prisjetio kako je jednom prilikom odvedeno “30 do 40 zatočenika” na prinudni rad u Ustikolinu, ali se nijedan nije vratio.

“Prvo su nam rekli da spavaju van logora, ali smo kasnije saznali da nisu više živi”, kazao je svjedok 115.

_______________

Zaštićeni svjedok RM-013 izjavio je da je, poslije hapšenja u aprilu 1992, dvije godine bio zatočen u Kazneno-popravnom domu (KPD) u Foči, gdje su stotine Muslimana bile nezakonito pritvorene pod teškim uslovima, zlostavljani i prebijani, neki i na smrt.

Prije hapšenja, kako je posvjedočio, na lokalnom radiju čuo je proglas Srpske demokratske stranke (SDS) da “Srbi ne mogu više da žive s Muslimanima” i da je “došlo vrijeme da zauvijek raščiste s balijama”.

Svi su bili civili, a među njima je bilo i bolesnih i starih, napomenuo je svjedok.

RM-013 opisao je i kako su srpski stražari izveli četiri grupe zatočenika iz KPD-a Foča na “razmjenu” zarobljenika, ali ih niko više nije vidio žive. Tijela većine tih Muslimana poslije rata su ekshumirana iz masovnih grobnica.

Svjedok je izjavio i da je, sa grupom od još 25 “uglednijih Muslimana”, bio sakriven od delegacije Međunarodnog Crvenog krsta koja je posjetila KPD Foča.

Prema optužnici protiv Mladića, bivšeg komandanta Vojske Republike Srpske (VRS), Foča je jedna od sedam opština u kojima je progon muslimanskih i hrvatskih civila poprimio razmjere genocida.

__________________

korišćen Justice Report / BIRN / arhiv.

priredio:Kenan Sarač

fotografije:flickr ekranportal13/focanskidani

FOČA:UZ 9. MAJ – DAN LOGORAŠA BiH/VJEČNO HUČI SUTJESKA/KO NAS BRE ZAVADI?

DAN POBJEDE NAD FAŠIZMOM, DAN EVROPE, DAN LOGORAŠA BIH, DAN SJEĆANJA NA UBIJENU DJECU SARAJEVA…

rijeka Sutjeska (1)

Da li će se naći neko da kaže istinu???
Gdje nestadoše bošnjaci/muslimani iz Foče?

rijeka Sutjeska (2)

Gdje nestadoše Latifi iz Foče?
Da,nema više dobrog Latifa iz sela Prijeđel. Koji je svoju vjeru ispovijedao tako da drugima ne smeta.
Zahvaljujući preživjelim svjedocima nakon rata uspjeli smo saznati da su Latifa 1992. godine četinici odveli njega i Latifove komšije iz sela u KP dom Foča. Prije nekoliko mjeseci na jednoj web stranici uspjela sam pronaći transkripte sa svjedočenja zaštićenih svjedoka na engleskom jeziku. Latif je bio zatvoren u sobi 25-B koju je dijelio sa još nekoliko zatvorenika, koje su četnici tukli. Jednog jer je bio policajac, drugog jer je imao porijeklo sa Kosova, a Latifa, prema riječima preživjelog svjedoka, bez razloga.
Također, prema navedenom transkriptu, svjedok je rekao da Latif u periodu zatočeništva nije ništa govorio i da su ga jednog dana odveli iz sobe u koju se nikad više nije vratio.
Ne samo da nema mog dede Latifa, nego nema ni Latifovog sina, koji je imao samo 25 godina. Prema iskazima preživjelih i on je ubijen na putu prema navedenom logoru, tj. KP dom Foča. Latifovu suprugu, moju nanu, Latifovu kćerku, moju tektu, Latifovog sedmogodišnjeg unuka, mog rođaka su zajedno sa ostalim ženama iz sela četinici ubili, a potom kuću zapalili. Nakon rata uspjeli smo na ognjištu kuće pronaći tek nekoliko kostiju da mogu stati u malenu teglicu.
Mi već odavno tragamo, čekamo, isčekujemo dan kada ćemo saznati bilo koju informaciju gdje je Latif odveden iz KP doma Foča i gdje su njegove kosti.
(Amela Topuz, Latifova unuka)

rijeka Sutjeska (3)

Nema više ne mnogih članova familije Vejo iz sela Kosman…

Nema više ni mnogih članova familije Bećković iz Trnovača…

Nema više ni mnogih članova familije Kukavica iz sela Štović…

Nema više…preko 3000 ubijenih Fočaka…

Nema više ni traga ni glasa o preko 1000 nestalih/ubijenih Fočaka…

Koliko je samo kamiona-šlepera sa bošnjačkim žrtavama egzekucije 1992. doveženo i pokopano na samim sastavcima – lokalitet bivših Rakita (sada su tu nekakvi bazeni (tzv. aqua park) i na mjestu fočanskog gradskog rugla – započetog, a nikad dovršenog tzv. hotela na samoj obali Drine odmah do tih bazena.Dvadeset godina nakon rata u Bosni i Hercegovini još je otvoreno pitanje nestalih osoba (ubijenih) u Foči.
Tužna je priča o stradanju porodice Tatarovac.Medin Tatarovac je bio vrsni ekonomista u tadašnjoj Privrednoj banci Sarajevo.Komšije Srbi su ga odveli u KP Dom, gdje je bio podvrgnut torturi, a poslije i ubijen.Živio je sa majkom na Gornjem polju u Samoborskoj ulici.Majku su mu četnici zaklali i bacili sa trećeg sprata na ulicu.U istoj zgradi mu je stanovala sestra.Bila je udata za Tafra.Nažalost, četnici su ubili, zaklali Tafro Sokola i njegovu suprugu na očigled njihove tada maloljetne djece.
Kako je tužna priča o Muniru Mačku, profesoru matematike iz Međurječja.Njega su četnici mučki ubili, a njegovu kuću zapalili.Munir nikome zla nije nanio:Miran,tih,povučen čovjek.Dobar matematičar. A tako okrutno ubijen.Ni za grob mu se ne zna.Porodica još uvijek traga za posmrtnim ostacima…
Koliko je samo pretučenih zatvorenika iz KP Doma Foča, a zatim zaklanih na Drinskom mostu i bačenih u Drinu?Omer Kunovac iz Ustikoline bio je gluhonijem. Stražar u KP Domu Milenko Burilo ga je tukao do smrti – “tukao ga da progovori”.Pretučeni su Nurko Nišić,Munib Veiz, Mustafa Kuloglija,braća Konjo…I ubijeni.
Okrutna i jeziva smrt Miralema Ahmića ne može niikoga ostaviti ravnodušnim. Miralem je živ spaljen od strane četnika, kojima je zapovjedao Bore Ivanović.
zvod iz jednog svjedočenja:”…ja sam izgubila mnogo bliže i daljnje rodbine,među njima brata i baba, kojeg još niismo pronašli…”(B.M.K.)
SVJEDOČENJE:”Odvedeni su mi brat,otac,muž,amidža i amidžin sin – do danas nisu pronađeni njihovi posmrtni ostaci.”(M.A.Đ.)
Enes Uzunović, uzorni omladinac, dobar drug, nadasve ljudina završio je u KP Domu. Nakon nekoliko tortura/premlačivanja odveden je na tzv. “branje šljiva” i tu se gubi svaki trag…
Koliko je samo bošnjaka deportovano iz Crne Gore, Srbije u KP Dom Foča? I tu im se gubi svaki trag.Među njima su i tri brata Rikalo iz Čohodar mahale.

rijeka Sutjeska (4)

Žalosno je kad i danas vidim kako ljudi šute,šute,šute…šute “naši”,šute “komšije”, šuti većina…ono kao radi mira u “kući”,suživot (ne volim tu riječ),kad se prikrivaju zločini i zločinci, jer ko šuti i zaboravi, zlo mu se ponovi!
Vraćam se na Foču.
Da li u ovom gradu iko ikad vidi izlazak Sunca?
Ko god sad pomisli da, slagao me je, a i sebe.
Sunce je zašlo na Ćelovini,na Crnom vrhu, u Zabrani, na sastavcima,u Gornjem i Donjem polju,Rječici, Čohodar mahali,Aladži,Barakovcu,Livadama,Tabacima,i u Međurječju i da ne nabrajam dalje sve ponore fočanske, gdje je sve zašlo.
A narod i dalje nosi nametnute naočare nacionalne zaslijepljenosti,ne videći da je Sunce već ODAVNOOO zašlo, sa malo nade da izađe ponovo.
…Skinite naočare, bez “straha”, mrak je već odavno…(Kenan Sarač)

Poruka:Zločinci nisu kažnjeni niti će biti.Moja poruka svima je da se ne stide i da ne šute i da istinu ispričaju ma koliko bolna i teška bila.

Da li će se naći neko da kaže istinu???

Gdje nestadoše bošnjaci/muslimani iz Foče?
fotografije:internet
priredio:Kenan Sarač

 

********
vidi još:

Evropo sretan ti 9.maj – Dan logoraša
https://focanskidani.wordpress.com/2016/05/10/evropo-sretan-ti-9-maj-dan-logorasa/

FOČA:UZ 9. MAJ – DAN LOGORAŠA BiH/VJEČNO HUČI SUTJESKA/KO NAS BRE ZAVADI?
https://focanskidani.wordpress.com/2016/05/09/focauz-9-maj-dan-logorasa-bihvjecno-huci-sutjeskako-nas-bre-zavadi/

VJEČNO HUČE DRINA, TARA, SUTJESKA, BISTRICA, ĆEHOTINA…KRV PLIVA PO NJIMA…
https://focanskidani.wordpress.com/2016/07/06/vjecno-huce-drina-tara-sutjeska-bistrica-cehotina-krv-pliva-po-njima/

25 GODINA OD OSNIVANJA LOGORA U FOČI : Moramo učiniti sve da se o našim golgotama priča
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/06/25-godina-od-osnivanja-logora-u-foci-moramo-uciniti-sve-da-se-o-nasim-golgotama-prica/?frame-nonce=02f5b6d7cd

Alija Isaković:Sarajke (FOTO)

značenje  363

Vjerovatno je o njima snimljeno više filmova, neko će o njima napisati dirljivu poemu, svi smo bili svjedoci njihovog duhovnog i fizičkog napora i otpora u ovih tekućih hiljadu logoraških sarajevskih dana. Vjerujem da su i žene opkoljene Troje i žene zarobljenog Lenjingrada bile slične, sasvim prisebne i neuništive, ali ovo je sada nešto novo, novoevropsko i barbarsko, krajnje surovo i izuzetno, etički sasvim mračno i tehnički sasvim blještavo.

značenje  364

Nekoliko puta sam pokušao da progovorim o njima na ovom mjestu, i ledenih dana zime 1992. i žarkog ljeta 1993. i svaki put je moja riječ bila blijeda, neuvjerljiva i površna. Zapravo, nisam mogao vlastitim nastojanjem dosegnuti taj tihi heroizam i nisam mogao da dosegnem prirodnost njihovog samopožrtvovanja, prkosa i patnje. Majke, sestre, supruge i vjerenice poginulih boraca, poginulih sinova, braće i očeva, starice i djevojčice s kanisterima vode i naramcima drva, s ubranom koprivom i radičem, djevojke s puškama u rovu, djevojke u televizijskim i novinskim izvještajima s prvih borbenih linija, djevojke i mlade majke u operacijskim salama i noćnim dežurama. Žene i djevojke u ratnoj proizvodnji, trudne ili tek rodilje, s ranjenom djecom na rukama, s bolom nad iskopanim mrtvačkim rakama…

značenje  366

Sve te domišljate žene u kuhinjama bez vode i struje, bez plina i drva, koje od svjetskih humanitarnih restlova čine tradicionalna domaća jela, žene na izložbama, žene u pozorišnim predstavama, žene uz muzičke instrumente i literarna djela, i one malobrojne, na javnim funkcijama…

Svijet koji ih je gledao uživo, i sa distance, neće to nikada razumjeti. Sve one masakrirane granatama, čiste, ispeglane i frizirane, u ukusnim tašnama i cipelama koje se razlijeću uz njihov posljednji vrisak, sve nasmiješene i s nevjericom u novo zlo, kao da potpuno ignoriraju surovu realnost, kao da bezrezervno vjeruju u svoje ljudsko dostojanstvo i svoju vječnost. Čak i snajperska raskršća pretrčavaju graciozno, pridržavajući djecu, torbe i kišobrane.

značenje  375

 

Pamtim ona odmorišta na klupama Velikog parka. Ćaskaju i šale se, dotjeruju bluze i pramenove kose. Pored njih sleđeni kanister s vodom od Pivare, s vodom obješenom na grudi i pleća – od Pivare do Koševskog brda! Kreću šutke i nema u tih starica i u tih djevojčica nikakve gorčine i jadanja. One, jednostavno, idu, nose i idu, kao da su nekim činom predodređene da to rade.

značenje  367

Idem tim ulicama ukrašenim granatama, idem tragovima mrtvih, i vidim veliki plakat ‘Škola plesa’. Podrumska generacija dozrela u neimaštini i poniženju, izlazi na plesni podijum i kreće u život, hrabra srca i otvorenih očiju. Njih niko ne može zaustaviti, nikakva grubost i nikakav primitivizam. Ti naši najmlađi – sve će znati, sve će htjeti, i sve će moći. Sretan sam što ću ih pamtiti, takve.

(“Sarajke”, Alija Isaković(1932 – 1997), Oslobođenje, subota, 31.12.1994 / nedjelja 1.1.1995)

fotografije:internet

priredio:Kenan Sarač

Goraždanska priča:Dedi sam rekla pred svima njima da ću ga kad-tad objesiti nasred mosta…

Dedi Iliji nikad nisam oprostila što je predao mog oca srpskim vojnicima
Dedi sam rekla pred svima njima da ću ga kad-tad objesiti nasred mosta…
Goraždanka Ines Ribić od 1992. godine ne slavi svoj rođendan. Dvanaesti juni bio je jedan od posljednjih dana u životu njenog oca Ibrahima, koji se sjetio rođendana svoje najstarije kćeri u trenutku kada je isprebijan, svezan za karoseriju kamiona, transportiran ka svom gubilištu negdje u okolini Sokoca. Te godine Ines je imala samo 17 godina.

značenje  332

Prvi dan rata, 4. maj 92. godine, Ines i njen otac Ibrahim, majka Slavica, sestre Anesa (12) i Emina (9), te deda i baba Ilija i Esma Hrenek, dočekali su u porodičnoj kući u Goraždu. Nakon što je na kuću pucano i pod prozorom aktivirana bomba pobjegli su u naselje Mahala. Na insistiranje dede Ilije, koji je ostao među srpskim vojnicima, nakon desetak dana odlučili su se vratiti svojoj kući.

Kućni pritvor

– Zaustavili su nas kod kuće Voje i Vinka Vujisića. Ocu su uzeli ključeve i auto. Mama je prišla nama i rekla nam da je deda predao tatu – sjeća se Ines.

Od tog dana porodica poznatog goraždanskog taksiste bila je u kućnom pritvoru, a Esma Hrenek prisiljavana je da bude kurir u pregovorima srpskih formacija iz okupiranog naselja sa oficirima ARBiH u Goraždu. Kuća porodice Ribić korištena je i kao štit u djelovanjima prema naselju Grabovik.

– Oko 14 sati 26. maja došao je Mića Stojanović sa Sašom Berencom i još jednim. Miću sam odmah prepoznala, živio je u naselju Glamoč i malo je stariji od mene, a danas radi u DGS-u u Višegradu. Odveli su oca na ispitivanje uz obećanje da će ga vratiti za sat-dva. Nisu ga nikad vratili. Dragan Vasiljević je dolazio i donosio ceduljice od tate, a njemu navodno nosio deke, hranu i cigarete. Jedne večeri tražio je od mame pare da plati da ga ne ubiju. Dala mu je sve što je imala – kaže Ines.

Na njihovo kretanje pazili su stražari s obje strane kuće. Provokacije su bile svakodnevne, a braća Vujisić, komšije, svakog dana su pored kuće prolazili u “mercedesu” njenog oca. Iz ovog naselja Ribići su gledali i kako braća Kokošar pale prve kuće prema Graboviku.

– Ubili su mi 19. jula mamu ispred kuće. Sve sam gledala iz kuće, ali imena tih ljudi nikome nisam rekla. Živi su i danas. Obojica. Prvi metak je pomašio, drugi je pogodio. Bila je živa desetak minuta. Unijeli smo je u hodnik i tu je izdahnula. Za kratko vrijeme pojavilo se mnogo komšija Srba. Bila sam ljuta. Uzela sam sestre, jednu torbu i tatinu kapu i rekla da idemo u grad, a vi pucajte. Dedi sam rekla pred svima njima da ću ga kad-tad objesiti nasred mosta. Dvojica su me uhvatila s leđa i više se ničeg ne sjećam – kaže Ines.

Probudila se na fotelji. Mamu Slavicu ukopali su pored obližnje kuće. Bila je, kaže, Srpkinja, ali znala je razlikovati dobro od zla, žrtvu od agresora.

Dan kasnije napustili su kuću u koju se više nisu vratili. Do 9. avgusta živjeli su kod dedinog brata na Površnici. Kako bi spasili goli život, na nagovor Ilijine rodbine, promijenili su imena.

– Tražili su od nas da promijenimo imena i nosimo crninu. Uradili smo to, ponašali se kao i oni. Ja sam ostala Ines, Anesa je bila Ana, a Emina Mira, dok je baba Esma bila Mara – kaže Ines, koja i danas čuva propusnice koje su im potpisali Radenko Jovičić i Stanko Stojanović, gospodari života i smrti na okupiranoj goraždanskoj teritoriji.

Živi u SAD

Nakon izlaska u Užice i Vojvodinu, Ines je sa sestrama i nanom Esmom otišla za Sandžak, a potom u Tursku. Danas živi u SAD i iduće godine namjerava se vratiti u svoju domovinu. Poslušala je savjet pokojne majke Slavice i otišla od djeda Ilije, kojem sve do smrti nije oprostila što je njenog oca Ibrahima praktično izručio srpskim vojnicima, a potom ništa nije učinio za njegovo izbavljenje iz logora u školi u Podhranjenu, gdje je svakodnevno premlaćivan.

– Pet godina sam imala želju da odem u Srbiju, da mu vidim grob. Umro je 96. godine. Bila sam tamo, isplakala se, ali njega mi nije bilo žao. Nikad mu ni sliku nisam poslala, jer tatu je predao i nikad za njega ništa nije želio uraditi. Mogao se kretati, niko ga nije dirao. Mama je pokušavala, a on nije htio – dodaje Ines.

Znaju se imena onih koji su ga odveli, zlostavljali i ubili

Do prije četiri godine Ines je vjerovala pravosudnim institucijama i strpljivo čekala dan kada će ubice njenog oca biti izvedene pred lice pravde. Pošto ni do danas za ovaj i druge zločine u Goraždu niko nije odgovarao, odlučila je započeti vlastitu istragu.

– Išla sam i susretala se s nekim osobama. Došla sam do informacija koje sam potvrdila na više mjesta. Za tatu su odgovorni komšije Vojo i Vinko Vujisić, na njihovo je insistiranje odveden, a i oni su ga maltretirali. Dragan Spasojević i Zoran Uščumlić bili su komandiri koji su naredili odvođenje, a odveli su ga Mića Stojanović, Saša Berenc i još jedan. Mačak i jedan Mutlak su vozili kamion na kojem je on bio. Zadnji put je viđen na tom kamionu 12. juna. Došli su do Sokoca. Bio je vezan žicom. Svi su skinuti s kamiona, a on je ostao – kaže Ines.

Posljednji put viđen na Sokocu

Posljednji put Ibrahima Ribića svjedoci su vidjeli na Sokocu, dokle je prebačen na kamionu sa zarobljenicima iz Kokinog Sela kod Goražda. Među njima je bila i Sida Bogdanić, prijeratna čistačica iz Centroprevoza, koju je rat zatekao u Kokinom Selu, gdje je živjela kao podstanarka.

– Na cesti i pored je izginula masa ljudi. Jedna curica od 12 godina je pod mojim nogama ranjena. Dadoše joj vode i umrije. Tri žene oko mene, Naza Dragolj, Vasvija Hurić i Munira Dedović, trudna, 15 dana do poroda. Na metar od mene su izdahle. Između nas skoči Mirza Kaloper, diže neku bijelu krpu, a ja se ne bih znala ni predati – govori Sida o danu kada je u Kokinom Selu ubijeno više od 40 civila.

– Sve komšiluk. Nabili čarape, a poznam ih i po hodu, 35 nas tu su zarobili. Grupu po grupu istjerivali su iz podruma. Strina i amidžić izgorjeli su u kući, našli su najlon kesu kostiju. Bratičnu mi nikad nisu našli – kaže Sida.

Nakon zatočeništva u privatnim kućama, zarobljenici su prebačeni u školu u Podhranjenu.

– Ispitivanje. Gdje je ovaj, onaj. Braco Rakanović je bio glavni. Tukli su, kako ko, noga u leđa i tako. Ne smiješ ni u koga gledati, ni pričati, obori glavu i šuti – kaže Sida.

Preživjeli iz Kokina Sela nikada neće zaboraviti dan kada su ih povukli prema Crvenim stijenama na strijeljanje i kažu da ih je Bog spasio, jer je počelo nevrijeme te kamion nije mogao dalje.

– Onda su nas povukli prema Sokocu. Tada smo vidjeli Ibra Ribića. Razapeli su ga na “tamić” i svezali. Do tada ga nismo vidjeli, samo smo čuli kako pomaga i ječi iz prostora gdje su ovce zatvarali – kaže Sida.

– Braća Milovići, Slavoljub i Rodoljub, koji su i danas u policiji, pratili su nas do Sokoca. Jedan je nosio mitraljez, drugi automat. I prijete da Ibru ne damo vode. Na kamionu nam je pričao kako su ga tukli Milović i Momira Markovića sin, zvani Mačak, koji je poginuo u Rogatici – dodaje.

Sida i danas pamti čovjeka, sa sijedom kosom i načalama, koji je na Sokocu povirio u kamion, te rekao kako ih treba vratiti za Goražde, jer sve su žene i djeca. Ni ime mu ne zna, ali zahvalna je na hrani koju im je ubacio. Prebačeni su na drugi kamion, odvezeni do sela Šahbegovići i pušteni. Odatle su se prebacili do Olova.

Ibrahim Ribić ostao je svezan za kamion, kaže Sida, a braća Milović znaju kome su ga tada predali. Za ove i druge zločine počinjene na području općine Goražde, i pored brojnih izjava svjedoka koji još uvijek čekaju pravdu, niko još nije ni osumnjičen.

Dvevni avaz, 06.09.2009.

FOČA:STRADANJE FAMILIJE SALČINOVIĆ IZ ALADŽE (foto)

Salčinović    002

Još jedna tužna priča iz fočanskog kruga pakla 1992. – 1995. Familija Salčinović je živjela u fočanskom naselju Aladža. Enisa Salčinović je radila u fočanskoj bolnici, a njen muž Nusret – Nuno Salčinović u KP Domu Foča. Sudbina je htjela da Enisin muž okonča  život u zloglasnom fočanskom kazamatu KP Dom. Enisa je bila žrtva silovanja i zlostavljanja u zloglasnom fočanskom logoru “Partizan”. Muževe kosti još nije pronašla…

Enisa Salčinović i                    iz sretnih-mlađih dana.002.

Evo Enisine  priče:
-Zatočena sam krajem jula u „Partizanu“. Bila sam žrtva silovanja.
O onome što sam vidjela u logoru „Partizan“ ne mogu ni da pričam. Tu su majke gledale kako im siluju kćerke, a nisu imale moć da to zaustave…

-Podstaklo me je mnogo stvari da govorim javno o ovome, a najviše negiranje republike srpske i Srbije svega onoga što se nama desilo. Kako da ne progovorim kada neki negiraju postojanje logora i silovanje žena. Neki tvrde kako smo se same ubijale, silovale… Kako neko može biti toliko bezobrazan. Ja hoću u lice da kažem i evo, stala sam da im kažem da ne govore istinu, da su bezobrazni. Dovoljno su nas potcjenjivali, pljuvali nas i oni nisu jednostavno željeli da budemo žene, majke… Njihova želja je bila da budemo ništa. Ja nisam mogla da šutim i da sjedim skrštenih ruku i da gledam taj bezobrazluk koji su oni sve vrijeme isticali – poručuje Enisa, žena koja je poslala jasnu poruku svim žrtvama koje se danas stide i šute o zločinima koje su preživjeli.

-Treba u životu dići glavu i glas. Reći istinu i služiti se njom. Jer istina uvijek pobijedi i ona ispliva. Istina će donijeti mir u naše duše i u našoj zemlji.

Enisa Salčinović  011

Enisa Salčinović  iz sretnih-mlađih dana 005

Enisa Salčinović  iz sretnih-mlađih dana

O fočanskim zločincima kaže:-Svi oni šetaju tamo, a ja ih znam jer sam ih gledala 1992. godine do 13. avgusta. Svi oni koji su išli na ratište i svi oni koji su činili zločine da nisu, osim trojice što su bili u Hagu, odgovarali… A ja ih znam dosta. I da oni uživaju sve ono što ne bi trebalo da uživaju, meni pravo muka dođe, priča Enisa.
Kaže kako nerado ide u Foču. Ni njoj, kao ni većini žena koje su žrtve ratnog silovanja, nije svejedno otići u prijeratno mjesto stanovanja jer ne želi na ulici sresti ljude koji su je silovali i koji su još uvijek na slobodi.

Enisa Salčinović i                    iz sretnih-mlađih dana

Enisa Salčinović u Foči

Enisa Salčinović  u cvijeću

-Ja imam tako ružan osjećaj, mene zaboli duša moja, mene zaboli moj stomak, mene sve zaboli kad ja dođem u taj grad i pogledam da ja ne mogu da živim u njemu – ne iz straha, nego od bola koji su oni meni nanijeli, kaže Salčinović.

Salčinović    001

izvor:internet

fotografije:flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik/focanskidani
priredio:Kenan Sarač

_ _ _ _ _

Zvuk sirene probudio je Fočake u ranu zoru 7. aprila 1992. godine. Ubrzo se proširila vijest da su Arkanovi tigrovi, paramilitarna jedinica koju je predvodio zločinac Željko Ražnjatović Arkan, napala je policijsku stanicu. Sirena za uzbunu značila je i početak pokolja, ubistava, silovanja i progona Bošnjaka iz tog dijela Bosne i Hercegovine.
Foču su tog dana tukli pješadijom i teškom artiljerijom postavljenom na brdima iznad grada. Prve mete su bila naselja u kojima su živjeli Bošnjaci, i to prije svih Donje Polje, Aladža i Čohodor Mahala. U to vrijeme se pokušalo zaustaviti divljačko ponašanje paravojnih snaga.
U strašnim zločinima koji su počinjeni u ovome gradu na Drini i Ćehotini ubijeno je 3.000 građana, Bošnjaka. 1.000 ljudi se još vode kao nestali, iako je jasna njihova sudbina nakon 25 godina.
Za zločine počinjene u Foči izrečeno je svega osam zatvorskih kazni. Na najdužu kaznu zatvora osuđen je Gojko Janković, 34 godine, zatim Dragoljub Kunarac na 28, presuđeno je i Neđi Samardžiću na 24 godine zatvora, te Radomiru Kovaču na 20 godina kao i Radovanu Stankoviću.Nešto manje kazne, po 12 godina, dobili su Zoran Vuković i Milorad Krnojelac, a Dragan Zelenović je prizano krivicu i osuđen je na 15 godina zatvora.

_ _ _ _ _
Enisa je član SULKS – Savez Udruženja Logoraša Kanton Sarajevo.

*********
vidi još:

GENOCID U FOČI 1992. : Stradanje familije Avdagić u centru grada
https://focanskidani.wordpress.com/2016/01/06/genocid-u-foci-1992-stradanje-familije-avdagic-u-centru-grada/

Odobašić Damir i Amir
https://focanskidani.wordpress.com/2015/10/12/odobasic-damir-i-amir/

Nena Fata Durić iz Foče: Crna i gorka je sudbina nas majki, supruga… (FOTO)
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/15/nena-fata-duric-iz-foce-crna-i-gorka-je-sudbina-nas-majki-supruga-foto/

Foča 1992:Žrtve ratnog zločina, žrtve i poslije smrti
https://focanskidani.wordpress.com/2016/01/20/foca-1992zrtve-ratnog-zlocina-zrtve-i-poslije-smrti/

FOČANSKE TUŽNE PRIČE:Ramiz Bitevija , u ratu ostao bez roditelja, 31.01.2013. nakon nesreće izgubio bitku za život!
https://focanskidani.wordpress.com/2016/02/01/focanske-tuzne-priceramiz-bitevija-u-ratu-ostao-bez-roditelja-31-01-2013-nakon-nesrece-izgubio-bitku-za-zivot/

FOČA 1992.:STRADANJE PORODICE KUKAVICA IZ SELA ŠTOVIĆ, OPĆINA FOČA
https://focanskidani.wordpress.com/2016/05/07/foca-1992-stradanje-porodice-kukavica-iz-sela-stovic-opcina-foca/

FOČA:STRADANJE FAMILIJE SALČINOVIĆ IZ ALADŽE (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/05/02/focastradanje-familije-salcinovic-iz-aladze-foto/

Enisa Salčinović, preživjela žrtva logora “Partizan” u Foči (foto i VIDEO)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/05/01/enisa-salcinovic-prezivjela-zrtva-logora-partizan-u-foci-foto-i-video/

JELEČ : NE TAKO OBIČNA PRIČA O LJUBAVI
https://focanskidani.wordpress.com/2016/06/28/jelec-ne-tako-obicna-prica-o-ljubavi/

FOČA 1992. : ŽRTVE GENOCIDA (stradanje porodice Durić) (FOTO)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/27/foca-1992-zrtve-genocida-stradanje-porodice-duric-foto/

Tužne fočanske priče : Suad (Mustafe) Dervišević
https://focanskidani.wordpress.com/2016/12/22/tuzne-focanske-price-suad-mustafe-dervisevic/

GENOCID U FOČI 1992.-1995. : ČETIRI TUŽNE PRIČE IZ MOJE MAHALE (napisao:Ševko Kadrić)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/14/genocid-u-foci-1992-1995-cetiri-tuzne-price-iz-moje-mahale-napisaosevko-kadric/

Fočanske tužne priče: Priča o Adili Kovačević
https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/04/focanske-tuzne-price-prica-o-adili-kovacevic/

Žrtve Fočanskog GENOCIDA : TRAŽI SE Smail Đozo
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/25/zrtve-focanskog-genocida-trazi-se-smail-dozo/

25 godina od GENOCIDA u Foči : Tužna priča iz sela Bjeliš iz 1992.godine
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/22/25-godina-od-genocida-u-foci-tuzna-prica-iz-sela-bjelis-iz-1992-godine/

Foča 1992. : SVJEDOČENJA
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/05/foca-1992-svjedocenja/

25 godina od GENOCIDA u Foči : ŽRTVE FOČANSKOG GENOCIDA – Zulfo Durić
https://focanskidani.wordpress.com/2017/03/01/25-godina-od-genocida-u-foci-zrtve-focanskog-genocida-zulfo-duric/

FOČA 25 godina poslije : Enisina priča
https://focanskidani.wordpress.com/2017/04/12/foca-25-godina-poslije-enisina-prica/

FOČA 1992. : Tužna priča Midhete Orelj iz Slatine kod Foče
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/04/foca-1992-tuzna-prica-midhete-orelj-iz-slatine-kod-foce/

 

SJEĆANJE HASANA TANOVIĆA: PARTIZANSKI PRILOG GENOCIDU

 

Sjećanje Hasana Tanovića

Zabilježio Ibrahim Kajan

Rodom sam iz Nevesinja, u Hercegovini, u lijepom, malom gradu, kasabi, koja je u mom najranijem djetinjstvu bila nastanjena gotovo isključivo Muslimanima, s više od 75 posto i možda oko 5 posto Hrvata. Ostalo su bili Srbi.

Nevesinje godine 1910. 

Nevesinje je imalo tri džamije, sahat kulu, s nizom lijepih trgovina koje su većinom vodili Muslimani, s poljoprivrednim dobrima i stočarstvom gore u planinama…

Eto, 1941. je došla i počeo je rat. Ja sam tada bio dječak. Bila su tri brata – jedan je bio moj otac Hajdar Derviš, drugi je bio Suljo Sulejman, treći je bio Ahmet.

Jednoga dana 41. godine, na putu za Mostar, Ahmed je išao s jednim prijateljem, sinom mesara, Trbonjom… i na putu za Mostar, u Bišini, u prolazu koji je poput kanjona, njih su dvojicu Srbi uzeli, odveli ih na Udržnje, eto bili su prve nevesinjske žrtve. Žive su ih spalili. Naopačke ih okrenuli i pod njima naložili vatru. Ni jedan ni drugi nisu mrava zgazili. Nikome ni krivi ni dužni, nikada nikome nikakva zla nisu učinili.

Rat je bio nesreća. Došle su i ustaše u naše mjesto. Svi su se Muslimani u Nevesinju stavili u obranu srpskoga naroda. Moj babo Hajdar i Suljo neke su puščetine stare austrougarske izvadili. Nisu pustili blizu nikoga da odvede djecu Gaša Pejovića. Svi su ostali živi. I tako su se svi Muslimani u Nevesinju zauzeli za Srbe, kao pravi susjedi, komšije. I u gradu, u mahali, ni jedna dlaka nije ni jednom Srbinu falila. Niti Kovačeviću, niti Pejoviću… I tako je rat počeo, pa se tako i nastavilo.

Godine 1943. godine, da i to uvedem, partizani su nas spasili od četničkog pokolja.

I tako rat teče, teče, dolazi 45., godina. 14. februara 1945. godine partizani navodno oslobađaju Nevesinje. I narod, ionako su ga spasili da ga četnici ne pokolju, izlazi pred njih. Ali majka moja, imala je neku intuiciju, zakukala Gašu Pejoviću: „Gašo, vraćaj dug u krvi, ako ikako znaš.“ Neka intuicija. Eto i mene. Gašo mene i baba mi skloni na svoj tavan. A u grad dolaze partizani. Ljudi ko Ijudi izašli pred njih da ih pozdrave. Izišao je i Kadrija Konjalija, sekretar Komiteta KP u Nevesinju.

Ja ono što sam vidio svojim očima, to je bilo strašno. Tavanski je prozorčić gledao na zgradu Općine. To je bilo jedno dvorište. I mi promatramo, babo i ja, šta se dešava. Partizani pokupili i sve Muslimane i Hrvate, što je bilo, stavili ih u red a pred red postavili mitraljez šarac. Stavili su i hodžu. Bilo je 30, 40 ljudi, toliko sam vidio. Prozor je bio otvoren i pogled.ie pucao baš na njega. Onaj partizan sjede za mitraljez… a pred njim ljudi koji su došli da pozdrave, da dočekaju (oslobodioce). Dvojica među njima, ljudi pametni, vidjeli što će biti. Bio je Sejdo Saračić i bio je beg Bašagić. Bacili su se dole prije nego što je horoz okin'o mitraljezom i pokosio sve te ljude. Piljar Enver Ljubović, koji je imao negdje oko 28, 27 godina, gledam ga zapanjenim dječjim očima, naglo je izletio te bježi iz toga reda! A za njim neki oficir s pištoljem, jedanput, dvaput, triput, četiri puta – obara ga i ubija.

Onda pogleda je Ii neko daje znakove života. Jednog su dokusurili metkom u glavu. Beg Bašagić i Sejdo Saračić podvečer dolaze, krišom kroz jedan prolaz, u našu kuću…

Velika je kuća Tanovića tamo, a unutra je ova kuća Gašova tamo, malo povućena. Evo ti dakle Bašagića, evo ti Seida Saračića ko iz mrtvih se vraćaju i pričaju kako je sve to bilo kako su se bacili u onaj momenat kad je optonac potegao.

Da se vratim… Drugi dan mi smo nekako sišli, počela je civilna vlast da funkcionira, i moglo se po gradu ići. Ja idem na onaj most prema Pahlevini, gore gdje je Bjelica imao vakuf. Vidim Kadriju Konjaliju ubijenoga, s prosutim mozgom.

Ubijeno je taj dan 189 Muslimana, od deset, 12, … do 60 godina. Ko se sakrio sakrio, ko nije nije. I Hrvata što je bilo. Jesu ubijene i tri ženske Kolakove, ali to je ubila ona Kljakička, dala nalog, najviše iz Ijubomore, jer su cure hodale s oficirima…

Eto tako je 45. godine sve pobijeno. Na Dan oslobođenja grada Nevesinja, 14. II. 1945. godine. Tada nas je sve to zavilo u crno, sve su obezglavili, pobili. I svi naši ubijeni ljudi bili su civili. Zanatlije, trgovci, ljudi koji nisu sudjelovali ni u jednoj vojsci. Ono što je bilo u vojsci, ranjenika, smještenih u našoj velikoj kući, to su sve pobili, metak u čelo, sve su ranjenike pobili.

E sada, kad ovo gledamo danas, uspoređuješ i analiziraš što je bilo 45. godine, vidiš da je to nastavak 1918. da je to nastavak formiranja velike Srbije, nastavak čišćenja, zapravo ni jednoga dana nisu prestali misliti kako da nas očiste. U Nevesinju, od onolikog postotka Muslimana, djelimično i Hrvata, 1945. godine nije ostalo ni 18 posto.

O ljudima koji su tih dana pobijeni, o njima nikada niko nije davao izjave, vjerojatno ljudi nisu smjeli ni zucnuti, vjerojatno je to tako bilo.

Dan nakon događaja koji sam opisao, moj babo i Salko Korkut, sa Hamzom Kazazićem pokupili su sve naše poubijane ljude na ona stočna kola, iskopali su veliku jamu na haremu, zajedničku grobnicu, i tu su ih sve zajedno sahranili…

Sad, što se dešava s tom zajedničkom grobnicom?

Gledajte, Nevesinje gradi nekakvu tvornicu trikotaže. Ima polja koliko hoćeš. Ali, vlast odsjeca dio harema i na njemu gradi tvornicu, na kostima, da se kosti ne bi premetale valjda sada kada su ljudi počeli otvarati jame, jer bi se, bit će, neko sjetio i ove i tražio da se otvori. I točno je na kostima napravljena ta nevesinjska tvornica.

Harem su odsjekli na pola, i da bude još gore, po haremu je pasla stoka, ogradu su porušili… Mi smo to poslije ogradili, koliko se dalo.

Dvije džamije koje su bile, pretvorene su u skladišta. To su bile Dugalića džamija i Trebovića džamija. Mi smo održavali Carevu džamiju, ona je služila svrsi, a one su dvije pretvorili u magacine, pa su ostale skladišta do dana današnjega (ako su još uzgor, u što sumnjam).

U Varaždinu, studenog 1992.

BEHAR (Zagreb), br. 3, studeni-prosinac 1992., str. 10

 

Kako prepoznati baliju?!

corruption  6
Puna su mu usta floskula o multietničnosti

1 – Stalno kuka i žali se

Konstantno izražava svoje nezadovoljstvo sa stanjem i optužuje sve i svakoga, a posebno bošnjačko političko vodstvo. On se ne žali na sebe što ništa ne čini da popravi svoje i stanje svoje porodice, pa u konačnici i svoje zajednice kao i države. On se žali i kuka drugima. Njemu su svi krivi, samo je on upravu!

2 – Pljuje po Islamu

Prema Islamu, jedinoj priznatoj vjeri kod Gospodara neprijateljski je raspoložen. Nije stvar što nije vjernik, već što je otvoreni neprijatelj Islama i onih koji su u Islamu.

3 – Pljuje po rahmetli Aliji Izetbegoviću

Ova stavka vrlo je zastupljena kod prosječnog balije. Pljuje više po prvom našem predsjedniku nego po najvećim zločincima i onim koji su počinili stravične zločine i genocid nad Bošnjacima. Pljuju po čovjeku koji je u najtežim vremenima, u vremenu komunizma bio odvažan napisati Islamsku deklaraciju znajući da će ga to koštati zatvora. Kakav je interes u ovome mogao imati, osim onaj poslije smrti?! Bio je jedan od najvećih Bošnjaka, poštovan kako od istoka tako i od zapada.

4 – Kada vidi da se gradi džamija bude mu zlo, pa kaže “gdje su fabrike?”

Klasičan sindrom balinluka. Kad vidi da se džamija gradi, padne mu mrak na oči. Vjerovatno mu se zdravstveno stanje naglo pogorša, pa onda bljuje vatru, “gdje su fabrike?” i još mnoge mnoge psovke koje ne bismo ni citirali.

5 – Puna su mu usta fraza “multietničnost”, “Bakir je lopov”, “zlatne kašike”…

Prosječni balija često koristi frazu “multietničnost”, ali samo u onim dijelovima BiH gdje su Bošnjaci većina. “Bakir je lopov” “100.000 radnih mjesta”, “zlatne kašike” sindrom je koji je osmišljeno lansiran u vidu spina. Prosječno neinteligentni korisnici društvenih mreža objeručke su prihvatili ove termine i ne može im proći gotovo nijedan post, a da ne upotrijebe neku od ovih fraza. Ako tvrdite da je neko lopov, onda vjerovatno imate dokaze o tome što govorite, a ako imate dokaze, onda se obratite Tužilaštvu BiH. “100.000 radnih mjseta”, kampanja je koju je Bakir Izetbegović spomenuo – za 4 godine vlasti. Koliko nam je poznato tek je na prvoj godini vlasti, pa zašto plačete kada je mandat tek na početku?! “Zlatne kašike”, izmišljena fraza. Koja budala moraš biti da kada bi ti neko i rekao da ćeš jesti iz zlatnih kašika, u to povjeruješ. Ovo i da je izrečeno moglo bi se shvatiti samo na dva načina – Prvi način: Kao šala; Drugi način: Kao metafora.

6 – Kada god vidi da nešto ide u korist BiH, odmah je tu da to popljuje

Primjer ovog balijskog sindroma je slijedeći. Npr. otvara se neka firma, a on na to komentariše “Ma kakva firma, tu će se zaposliti lopovi” ili “Kakva je to firma zapošljava tako malo radnika” ili “Ma ovo će propasti brzo” ili “Tu će biti bijedničke plate” ….
– Stidi se sebe i svog porijekla, pa kaže “svi smo mi isti, nije bitno ko je ko”
Baliji jednostavno teško pada što nosi teret imena koje aludira na Islam i bošnjaštvo. On se cijepa od tuge i srdžbe. Kada dolazi u kontakt s drugim narodima i kulturama često će konstatirati slijedeće “ja sam ‘taj i taj’, ali moji nisu vjernici, mi to nismo nikad upražnjavali (pravdajući svoje ime), svi smo mi ljudi isti, nije bitno ko je ko”.

7 – Mnogi i odbijaju priznati da su Bošnjaci, radije će kazati za sebe da su “marsovci”

Bili smo svjedoci popisa stanovništva i sve hajke koja je prvo osmilješno kreirana od strane vjekovnih neprijatelja s ciljem smanjenja broja Bošnjaka, a koju su objeručke prihvatile balije. Takvi su se izražavali na razne načine, npr. “marsovac”, “stanovnik planete”… Mnogi su zagovarali “Bosanac i Hercegovac” ne znajući da Bosanac i Hercegovac nije etnička odrednica. Ne znaju oni da su i etnički Srbin i etnički Hrvat naprimjer Bosanci i Hercegovci u ovom smislu “by nationality” iako su se izjasnili po etnicitetu. Ovo je već razina nuklearne fizike da bi je razimio balija – znači vrlo teško.

8 – Smetaju mu Bošnjaci iz Sandžaka, ne može ih podnijeti

Braću Bošnjake iz Sandžaka ne mogu podnijeti. Najbolji primjer su balije iz Sarajeva. Zašto ih ne mogu?! Pa zato što su Bošnjaci iz Sandžaka uglavnom pravi Bošnjaci – ljudine, hrabri, otresiti, bogati, preduzetni, vlasnici firmi, kompanija…

9 – Uglavnom su pristalice komunizma

Prosječni balijander uglavnom je pristalica komunizma. Sigurno balijanderi ne znaju da jedino Bošnjaci u Jugoslaviji nisu imali pravo na svoj etnicitet, na Bosanski jezi, na velike imovinske posjede…

10 – Uglavnom su lijeni, ali su aktivni na društvenim mrežama

Njihova lijenost je ogromna. Ona im je prije svega prouzrokovala siromaštvo razuma, a tek onda sve ostalo. Siromašni su dakle inteligencijom, a onda i materijalno. Također su duševni bijednici.

11 – Ljubitelji su svega što dolazi van BiH, pod uslovom da to nije iz islamskih zemalja

Sve što dođe s vana mnogostruko mu je draže nego ono što je iz BiH. Ovo se odnosi na sve, kako na ljude, tako i na proizvode, samo da to što dolazi nije iz islamskog svijeta.

 

_ _ _ _ _

vidi još:

Kako poraziti baliju?
https://focanskidani.wordpress.com/2015/12/22/kako-poraziti-baliju/

Kako poraziti baliju?

Kako poraziti baliju? – Pametnom je išaret dosta
https://www.flickr.com/photos/132514145@N05/23803105672/
Kako poraziti baliju – Pametnom je išaret dosta _1

BALIJA NE VOLI PLAHO DŽAMIJU I HODŽE, A NAJVIŠE MRZI “VEHABIJE” JER JE NA TELEVIZIJI ČUO DA JE TO ISTO ŠTO I ČETNICI. KAŽU, OD NJIH SU GORE SAMO ONE SELEFIJE. PO NJEMU, MUSLIMANU JE VEĆI HARAM PUSTITI BRADU ILI MUSLIMANKI STAVITI HIDŽAB NEGO NE KLANJATI. INAČE, ON NEMA NI TRUNKE KRITIČKE SVIJESTI I VJERUJE SVEMU ŠTO PROČITA U NOVINAMA ILI ČUJE NA TELEVIZIJI.

Sukob civilizacija

Balija je termin kojim Srbi i Hrvati pogrdno nazivaju Bošnjake aludirajući na njihov primitivizam i zaostalost. Ovaj je termin uvredljiv i njegovo korištenje odražava šovinizam i ultimativnu iracionalnu mržnju prema islamu i muslimanima. Decenijama je bošnjački narod sistematski i institucionalno diskriminiran, obespravljivan i maltretiran da je to moralo ostaviti posljedice po kolektivnu svijest i identitet našeg naroda. Neki su Bošnjaci također odskora usvojili ovaj termin kao žargon kojim opisuju pojedine neosviještene sunarodnjake koji, svjesno ili nesvjesno, rade protiv interesa vlastitog naroda. S obzirom na ovu novu dimenziju koju je ova riječ poprimila, trebalo bi detaljnije opisati šta ona podrazumijeva.

13342934_1086863191401295_4989010918608133472_n

Balija je mentalni sklop nastao dugogodišnjim tlačenjem duha i razuma. Podrazumijevajuće stanje njegove duše jesu apatija i obamrlost. On nema ambicije. Svojevoljno pristaje da bude biće niže vrijednosti. Njegovo je dostojanstvo toliko gaženo da je postalo poput gline, prilagodljivo svakom udarcu. Razvio je podanički mentalitet kojem je važnije zadovoljiti tlačitelja nego sebe. On u tlačitelju vidi kombinaciju Chucka Norrisa i Alberta Einsteina kojoj se ne vrijedi suprotstavljati. Programiran je da sam sebe sputava i da se protivi svom napretku. Njegov je razum strpan u kutiju iz koje ne vidi ono što svi imaju, a on nema.

Balija se može zvati Hilmo, Remzija, Bajro ili Ibrahim. Poprilično je nepismen i neobrazovan. On je navikao da su drugi doktori, nastavnici i direktori, a on težāk, nadničar. Ne voli čitati, informirati se, niti voli pričati o teškim temama poput prava svoje djece, vlastite sigurnosti, vjerskih sloboda i slično. Odmah će odmahnuti rukom i ljutito prekinuti razgovor.

Njemu su najsmješniji vicevi o Muji i Fati, a omiljeni TV likovi su mu stereotipni i primitivni Bošnjaci iz hrvatskih i sarajevskih serija poput portira Šemse, Dine Mehmeda Mujkića i Fadila Opančića jer se sa njima identificira. Nimalo mu ne smeta to što se njima ponižava njegov duh i šire predrasude o njegovom narodu. Naprotiv, on uživa u tome.

Balija najviše kupuje hrvatske proizvode jer on zna da njegovo ne može biti tako dobro kao tuđe i on se odlaskom u “Konzum” osjeća dijelom nekog boljeg i ljepšeg svijeta.

žica

Balija uvijek glasa za Željka Komšića jer on nije musliman. Voli ugoditi komšiji Srbinu tako što će opsovati ili reći nešto pogrdno o Aliji Izetbegoviću i svojim političarima. Balija inače voli psovati. I to maštovito. On ne voli svoje institucije i predstavnike. Stalno pljuje po njima bez obzira jesu li to zaslužili ili ne. Nije navikao biti dijelom kolektiva jer mu nikad nije bila pružena prilika za to.

On nikome ne zamjera genocid i klanje svojih zemljaka. Toliko je navikao na inferiornost da je više i ne osjeti. Njemu je vijest o masovnoj grobnici sa njegovim sunarodnjacima isto što i vremenska prognoza. On je za bezuvjetno pomirenje. Njegov je nagon da prezire svoje, a bude ponizan prema drugima. On je obespravljen, a da to i ne zna. Svaki pokušaj ostvarivanja osnovnih ljudskih prava svog naroda smatra nacionalizmom i ekstremizmom koji narušava imaginarne dobrosusjedske odnose zamišljene u njegovoj glavi.

predizborna

Balija ne voli plaho džamiju i hodže, a najviše mrzi “vehabije” jer je na televiziji čuo da je to isto što i četnici. Kažu, od njih su gore samo one selefije. Po njemu, muslimanu je veći haram pustiti bradu ili muslimanki staviti hidžab nego ne klanjati. Inače, on nema ni trunke kritičke svijesti i vjeruje svemu što pročita u novinama ili čuje na televiziji.

Zbog permanentnog ubijanja njegove duhovnosti i intelekta, iz njega su progovorile najniže strasti i porivi. Njegov ultimativni cilj u životu je dobra fasada na kući i skupa ograda, a emotivni vrhunac dernek uz kolo, okretanje jagnjeta i nekoliko gajbi piva. To je prirodno stanište njegove plitke duše.
BiH, korida
Balija voli koride. Srbijanski turbofolk je soundtrack njegovog života. Djeca mu imaju ogromnu kolekciju CD-ova u sobi i autu, a na televizoru sa heklanjem povazdan drmaju DM i Pink. Na televiziji najradije gleda reality emisije i latinoameričke serije, dok politici nije sklon jer je izdresiran da misli da se time treba baviti neko drugi. Zato o njoj uvijek podrugljivo govori.

On u vitrini, pored ukrasne bombonjere sa ženskom slikom i servisa sa rakijom, ima fotografije djece i unučadi rastjeranih po Evropi i svijetu. Mlađi sin mu zbog porodičnog ambijenta u kojem odrasta obično jedva završi srednju školu i svoj život smatra realiziranim kupovinom auta. Kćerku odgaja televizija i ona je “cajka”, potencijalni materijal za Farmu ili ZMBT. Ima on i Kur’an u peškiru od rahmetli nane, ali on je tamo negdje iza haljina, da neko na sijelu ne pomisli da je radikal. U spavaćoj sobi iznad kreveta ima kalendar iz 1985. godine sa Titovom slikom.

Biti balija je teška i opasna bolest, ali nije neizlječiva. Ona je poput ovisnosti i liječenje će kroz generacije biti dugotrajno i bolno.
Biti balija je teška i opasna bolest, ali nije neizlječiva. Ona je poput ovisnosti i liječenje će kroz generacije biti dugotrajno i bolno.

Biti balija je teška i opasna bolest, ali nije neizlječiva. Ona je poput ovisnosti i liječenje će kroz generacije biti dugotrajno i bolno. Ona ne može preko noći nestati jer oni su među našim komšijama, očevima i prijateljima. Balija je naše zajedničko naslijeđe i breme nastalo historijskom nepravdom prema ovom narodu. Oni su duševni zombiji, no ipak negdje u dubini ispod silnih naslaga tuđeg pepela postoji zakopana iskra imana i dostojanstva do koje treba doći i potencijal kojeg treba iskoristiti. Oni pripadaju ponosnom i plemenitom narodu koji je kroz hiljadugodišnju historiju dao mnoge velikane i ostavljao blistav trag. Žilavom i hrabrom narodu koji je opstao unatoč svim pogromima i genocidima. Sa balijom se treba strpljivo i mudro uhvatiti ukoštac i savladati ga. Znam da to možemo. Pitate se kako? Pa knjigom u glavu i to prvo onom iz peškira. Ne toliko njega koliko njegovu djecu. Prije toga im treba obavezno reći da skinu heklanje sa televizora jer izgleda kičasto i nakaradno…

Kako poraziti baliju – Pametnom je išaret dosta _ 501854993

ON NIKOME NE ZAMJERA GENOCID I KLANJE SVOJIH ZEMLJAKA. TOLIKO JE NAVIKAO NA INFERIORNOST DA JE VIŠE I NE OSJETI. NJEMU JE VIJEST O MASOVNOJ GROBNICI SA NJEGOVIM SUNARODNJACIMA ISTO ŠTO I VREMENSKA PROGNOZA. ON JE ZA BEZUVJETNO POMIRENJE.

 

_ _ _ _ _

vidi još:

Kako prepoznati baliju?!
https://focanskidani.wordpress.com/2015/12/22/kako-prepoznati-baliju/