HISTORIJA FOČE : CRTICE IZ XV STOLJEĆA (foto)

Hamzabeg izdaje Dubrovčanima osudu 1472.

Hamzabeg izdaje osudu Dubrovčanima _ 001Hamzabeg izdaje osudu Dubrovčanima _ 002

Sinanbeg izdaje Dubrovčanima slobodni list 1475.

 

Sinan beg izdaje Dubrovčanima slobodni list _ 001Sinan beg izdaje Dubrovčanima slobodni list _ 002

 

Ferman iz 1483.

Ferman 1483

Eseb-Alijina izjava iz 1478.

Esebalija 1478 _ 001

Ćiro Truhelka, Tursko-slovjenski spomenici dubrovačke arhive. Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo, 1911.

 

istaknuta fotografija: Hamzabegov mesdžid u Foči

 

priredio:Kenan Sarač

************************

(1) Hoča, kao trgovište (mercatum) prvi put se spominje 1366. godine (Kovačević-Kojić, 1978, str. 42). S obzirom na to da se u ovom dokumentu spominje Foča kao znatnije trgovačko mjesto, može se zaključiti da njegova historija seže u mnogo dalju prošlost.
(2) U defteru iz 1519. godine srednjovjekovni naziv Hoče prvi put je zamijenjen imenom Foča (Redžić, 1983, str. 324).

************************

Stari tekstovi iz pera Mustafe Busuladžića: KULT GOLOTINJE

Mustafa Busuladžić _ 005

 

Raskalašenost žene u Europi, naročito u Franuskoj, gdje je žena svojim pretjeranim zahtjevima za potpuno izjednačavanje s muškarcima, počela napuštati kuću i zanemarivati odgoj čovjeka, dovela je do propadanja obiteljskog života i opadanja nataliteta (rađanja) u mnogim europskim zemljama.

„Ako moderna žena uspije u tim pravima, učinit će napokon Europljanina nomadom bez ognjišta i obitelji!“
Le Bon

Mustafa Busuladžić _ 003

KULT GOLOTINJE

(tekst je preuzet iz časopisa El-Hidaje, 7. ožujak 1943.)

.

Ispitujući uzroke raspadanja država i civilizacija, koje su se pojavile kroz ljudsku povijest, francuski mislilac Le Bon je utvrdio temeljni zakon – da je bitni čimbenik njihovog pada bila promjena duševnog ustrojstva, koja je posljedica opadanja značaja duhovnih vrijednosti. Drugim riječima opadanje ćudorednih vrednota povlačilo je za sobom duhovnu i fizičku propast čitavih naroda i pojedinih ljudskih zajednica. Zato je svaka kultura bez obzira u kojem se vremenu razvijala imala onoliko vrijednosti koliko je štitila i znala očuvati fizičko zdravlje i duhovnu samobitnost, životne snage njenih nosioca i graditelja. U protivnom ona je zapadala u krizu, iza koje je redovno nastupala smrt kulture i njenih nosioca.

Današnja kultura Zapada – kako su potvrdili mnogi odabrani duhovi i mislioci njegovi – izgubivši moralnu podlogu u svom unutrašnjem biću nosi znake toga oboljenja, čije su se posljedice bjelodano odrazile u cjelokupnom izživljavanju modernog čovjeka, posebno euro-američkog. Te se posljedice naročito zapažaju u razaranju ne samo duhovnih vrednota nego i tjelesnog zdravlja suvremenog čovjeka. Praktični materijalizam našeg vremena razgolitio se u svoj svojoj strahoti u životu ljudi. Između mnogobrojnih pokvarenosti, koje je donijela raspojasana civilizacija, lišena svih ćudorednih poriva je slijepa gramizljivost za prolaznim dobrima, ćudoredna-seksualna raskalašenost koja je zadobila oblike prave bestijalnosti.

U težnji da se oslobodi moralnih zakona, koji su usađeni u ljudsku narav i savjest čovjekovu, čovjek gubi ono što ga čini čovjekom. U modernim vremenima a naročito u poslijeratnom kaosu oblikovao se čovjek-životinja, koji se mjesto Bogu klanja kultu materije, novca i tijela. Danas se može govoriti ne samo o duševnoj bijedi, nego i o tjelesnoj golotinji. Freudova teorija o panseksualizmu dostojna jedne materijalističke civilizacije danas je dobila svoje praktično znamenovanje, koje se očituje u bestidnosti, služenju tijelu, udovoljavanju strastima, te seksualnoj raskalašenosti i razuzdanosti, koja više odgovara životinjama nego bićima koji se zovu ljudi. Postane li čovjek rob svojih nagona i strasti gori je od životinje, jer preostali razum tada upregne u službu životinjsku. Razbuktavanju strasti i razvijanju erotskih nagona kod čovjeka danas služe slikokaz, razne predstave, znatan dio lijepe književnosti i čitav niz romana, koji obrađuju gangansterske podvige i ljubavne pustolovine. Koliko se god govorilo i pisalo u odbranu kazališta i likovne umjetnosti, oni ipak izravno ili neizravno služe naznačenoj svrsi.

Vezano za to zanimljivo je istaknuti, da se i najveći dio snažnijih drama, koje duboko zadiru u psihološko-društvenu problematiku čovjekovu, nije mogao osloboditi ljubavnih motiva. Zato se dramska umjetnost nikad nije razvila u krugu islamskog kulturnog stvaranja, dok likovnu umjetnost islam nikad nije posebno njegovao, bojeći se kulta likova i tjelesne golotinje.

Gubeći osjećaj stida a time i ljudskog dostojanstva, muškarac i žena postaju žrtve raznih tjelesnih poroka. Bez stida nema ni poštenja, čovjek se oslobađa svih moralnih obaveza. „Ako izgubiš stid radi što hoćeš.“ – veli Muhammed, a.s.

Ćudoredna-seksualna raspojasenost žene, grozno se osvećuje društvu. Temelj društva je porodica. Obitelj koja se temelji na braku je biološka potreba. Temelj obitelji je žena-majka. Materinstvo je suština ženina bića. Po tome je žena nositeljka životnog kontinuiteta. Materinstvo je najuzvišeniji i prirodni poziv žene, njezina glavna uloga na zemlji. Na području materinstva žena je superiorna (ima veću vlast) nad muškarcem. Čim se žena udalji od prirodnog poziva majke, razara se temeljna ćelija društva, a po tom i države. Posljedice toga su blud, priljepčive bolesti, pobačaji i čedomorstva, nerađanja i odvratnost prema ženidbi, što rastače životne snage društva i ubrzaje njegovu smrt. Neka povijesne činjenice govore.

U staroj Ateni u prvo doba porodični je život bio nada sve čuvan. Žena je čuvala kuću i posvetila se odgoju djece. Istina, ona je u Ateni bila u upadljivo podređenom položaju naspram muža. Ali zakoni i društveni sud čuvali su čistoću porodice. Po Solonovim zakonima Atenjanin je imao pravo ubiti zavodnika svoje žene. U tom slučaju muž je morao otjerati ženu kako ne bi izgubio građansko pravo. Stega u atenskom uzgajanju bila je vrlo oštra. Već u doba Alkibijada, kada je stega u porodičnom životu popustila, žena je pod utjecajem nagomilanog bogatstva počela napuštati kuću, odavati se bludu i gajiti odvratnost prema rađanju. Atena je počela slabiti poput istrošenog organizma.

Čvrstina rimske države u prvom razdoblju svoje povijesti počivala je na čvrstini i čistoći rimske porodice. Žena je vodila brigu o kućanstvu odgajajući porod i tako vršila prirodnu ulogu majke i odgajateljice. Muž je bio pater-familias, imao je vrhovnu vlast. Raskid braka je bila rijetkost. On se je mogao raskinuti u slučaju nevjere. Majke su same dojile svoju djecu. Rimski je mladić odgojem trebao postati skroman i stidljiv, a uz to posjedovati istrajnost, muževnu ozbiljnost i čestitost (honestas). Pred kraj republike porodični život je uzdrman u svojim temeljima. Žena je sve više zanemarivala svoj Bogom dani poziv majke i podavala se raskoši i tjelasnom uživanju, koje je zahvatilo sve slojeve rimskog društva, nakon neprirodnog porasta bogatstva zadobivenog otimačinom i isisavanjem stanovništva čitavih pokrajina. Matere više nisu dojile niti odgajale djecu, nego su je radije prepuštale robovima i služinčadi. U razdoblju kada je u Rimu skovana rečenica „Panem et circenses“ (kruha i zabave) žena je plivala u raskoši i tjelesnim uživanjima. Misaone glave rimske imperije kao Ciceron i senator i filozof Katon, upozoravale su na potrese i opasnosti, koje će se roditi iz takvog stanja raspuštenosti. Jednom prilikom Katon u senatu, kada su neki članovi ustali protiv zakona, koji je ograničavao ženama slobodu gizdanja i raskoši, upozorio je Rimljane, da će ženine slobodštine platiti gubitkom veličine i države. Tako je i bilo. Pokvarenost žena bila je nečuvena. Visoki činovnici i dvorske gospođe kupali su se zajednički nagi. Odvratnost prema ženidbi uzimala je maha. Vlasti su u doba Cezara davale nagrade za ženidbu, naročito ženama, koje su imale mnogo djece. Žene ispod 45 godina, koje nisu imale djece, nisu se smjele kititi dragim kamenjem. Nezakoniti brakovi su bili na dnevnom redu. Da bi zlu stao na kraj, car August je izdao zakon, po kome neženje mogu naslijediti samo srodnike svoje. Tada Rimljanke – piše jedan povijesničar – nisu brojile svoje godine po konzulima, nego po muškarcima s kojima su živile. Nerađanje je uzelo toliko maha, da se osjetilo smanjivanje stanovništva. Baveći se drugim poslovima i besposlicama nego materinstvom, Rimljanka je razorila obitelj. Propadanjem obitelji raspala se i rimska država.

Raskalašenost žene u Europi, naročito u Franuskoj, gdje je žena svojim pretjeranim zahtjevima za potpuno izjednačavanje s muškarcima, počela napuštati kuću i zanemarivati odgoj čovjeka, dovela je do propadanja obiteljskog života i opadanja nataliteta (rađanja) u mnogim europskim zemljama. Pretjerana i neprirodna emanicipacija francuske žene, koja je zanemarila poziv majke i odgajiteljice, opadanje stanovništva, biološko umiranje Francuske i na koncu njezin vojnički i politički poraz, stoje u uskoj uzročnoj vezi. Mi se svi sjećamo proglasa, koji je uputio francuskom narodu današnji glavar države maršal Petain, koji je nižući uzroke poraza između ostalog rekao, „malo djece“. Borba protiv nerađanja postala je dio političko-socijalnog programa Njemačke i Italije.

Da bi zaštitio do pune mjere čistoću žene, Kur’an je ženi propisao pristojno odijevanje i pokrivanje, koje ni u kom slučaju ne smije izazivati muškarca. U poglavlju „En-Nur“ Kur’an propisuje:
„Reci (Muhammede) muslimankama neke obore svoje poglede i neka čuvaju čast i poštenje svoje, neka ne pokazuju svojih ukrasa osim onih vanjskih, neka stave pokrivače preko glave i po prsima. Neka ne pokazuju svoje ukrase osim svojim muževima, očevima, svekrima, sinovima, pastorcima, braći, bratićima, sestrićima, ženama, robovima i robinjma, starcima koji nemaju strasti za ženama, i nedorasloj djeci.“

Mnoge ustanove islamskog ženidbenog, porodičnog i nasljednog prava, napose pokrivanje kao strogo islamski propis, stoljećima su štitili muslimansku ženu. Muslimanka koja ne pazi na svoje odijevanje, koja se polunaga miješa s muškarcima na plaži, koja pleše i koja ne pazi na svoje dostojanstvo, raskinula je s islamskim moralom i ne spada u životni okvir Kur’ana. Muslimansko kazneno pravo propisuje posebne tjelesne kazne osobama koje se ogriješe o svoju spolnu čistoću. Za neženjenog bludnika i neudavanu bludnicu propisana je kazna bičevanjem sa sto udaraca (haddi-zina). Za za ženjenog preljubnika i udavatu bludnicu Kur’an je propisao kaznu smrću kamenovanjem (redžm).

Propadanjem islamskih srednjovijekovnih država, naročito onih u Španjolskoj, znatno je doprinjela moralna raskalašenost muškaraca i žena osobito u višim društvenim krugovima, koji su odlučivali sudbinu zemlje. Najnovijim iskopavanjima ostataka muslimanskih građevinskih spomenika u Španjolskoj, utvrđeno je, da su se po zidovima poznijih dvoraca pronašli tragovi slika, koji prikazuju polunage muškarce i žene.

Muslimanska žena u Bosni i Hercegovini, Sandžaku i svim europskim dijelovima Otomanskog carstva za vrijeme pet-vijekovnog života u duhovnom i kulturnom krugu islama, održala se je na dostojnoj moralnoj visini, čuvajući se osobine značaja i ljudskog ponosa. Nu naš izravni dodir sa Zapadom i zapleteni društveni život, koji je donio opće osiromašenje muslimana, donio je promjene i u tom pogledu.

Sklop novonastalog društvenog života, koji je nosio sve odlike glavničarskog sustava, prisilio je muslimanku, da napušta kuću i ide u tvornicu i na rad zarađivati kruh svakidašnji. Naša obitelj sa svim patrijarhalnim znamenjima mijenjala je svoj izgled. Muslimanka se počela odavati prostituciji. Zaredala su se brakolomstva, pobačaji, čedomorstva i poroci, koji nužno proističu od tuda. Ovome nisu isključivo krivi slabi gospodarski uvjeti života našeg poslijeratnog čovjeka, nego i drugi momenti. Mi ćemo ih odmah navesti. Val opće seksualne pokvarenosti i tjelesne golotinje, nošen mahnitanjima feminističkog pokreta, koji se razmahao u europskim zemljama, težeći da umjetno premosti nikad nepremostive duboke psihičke i tjelesne razlike, u biću muškarca i žene, zahvatio je djelomično muslimanku, koja je sve više zanemarujući poziv majke, postala rob svoga tijela, svojih strasti, rob vanjštine i mode kao i njezina drugarica u Europi. Stoga je naša obitelj kako u gradu tako i na selu u cijelosti ugrožena. Sada se tek može prosuditi koliko su bila kratkovidna ali istodobno za nas pogibeljna poslijeratna mahnitanja romantičarskog modermizma naših, mahom poluinteligenata sa svim osobinama osrednjosti, koji su uprezali sve svoje snage da muslimanku emanicipiraju i izjednače je sa Europkom, da je uvedu u vrtlog suvremenog života, kako bi sudjelovala u izgradnji društva. Nije potrebno naročito isticati, koliko su bili plitki pokušaji, da se muslimanska problematika može rješavati samo otkrivanjem. Da ironija bude veća, dok se misaoni Zapad odricao mnogih svojih tekovina i poroka, mi smo ih u životu dosljedno primjenjivali i bezumljem histerika branili. Iako su ti pokušaji poslijeratnog romantičarskog modernizma, davno likvidiranog bar u ozbiljnijim krugovima misaonih Europejaca izgledali kao obična djetinarija, oni su ipak djelomično uspjeli kod nas. Ali s jednom napomenom, mi smo taj eksperimenat emanicipacije muslimanke skupo platili. Muslimanka se stvarno počela emanicipirati (oslobađati) od vjersko-ćudorednih propisa islama. Treba se samo sjetiti one predratne razuzdanosti, ćudoredne podivljalosti i raspojasanosti, koju su na žalost podupirala muslimanska država putem teferiča, mješovitih sijela, aliđunskih i đurđevdanskih priredbi, pokrajinskih i kazališnih predstava, kojom prilikom bi nakon svršenih komada nastalo orgijanje do zore uz čašu i ples. Tom bi se prigodom odigravali prizori, koji su odavali ne razumne ljude, nego bunilo i dilerijum histerika i pobješnjelih stvorova.

Moralni pad naše muslimanke, opadanje prirodnog porasta muslimanskog stanovništva, tjelesna golotinja, udaljavanje naše žene od poziva majke, grozno nam se osvetilo u teškim časovima sadašnjice. U trenutcima najveće ugroženosti, kada je trebalo pokazati najviše vitaliteta i otporne snage, mi smo pobacili. Nije potrebno iznositi razloge naše slabosti. Oni su sasvim jasni.

Mi smo malobrojna zajednica, koja živi na razbojištu povijesnih antagonizama. Naša teška sadašnjost a još više budućnost od nas neumitno traže, da sve stvari postavimo na mjesto i da se ne zavaravamo zabludama.

Muslimanska žena neka se povrati svom prirodnom pozivu majke i odgajateljice. Naše održanje zavisit će i od čvrstine i čistoće našeg porodičnog života. Nama kao i svim narodima, uvijek je više potrebno žena-majki, koje će odgajati čovjeka, nego liječnica i učiteljica.

Nakon teških i skupo plaćenih iskustava prošlosti ne smijemo se uspavljivati trabunjanjima moderne žene koja zahtijeva ista prava kao i muškarac, zaboravljajući duboke duševne razlike koje je dijele od muškarca.

Prije više godina Le Bon je pisao: „Ako moderna žena uspije u tim pravima, učinit će napokon Europljanina nomadom bez ognjišta i obitelji!“

A mi to ne želimo!

Mustafa Busuladžić
(tekst je preuzet iz časopisa El-Hidaje, 7. ožujak 1943.)

El-Hidaje _ 007

_ _ _ _ _

Mustafa Busuladžić (1. april 1914. – 29. juni 1945.) je jedan od najvećih bošnjačkih intelektualaca između dva svjetska rata. Bio je pisac, publicista, prevodilac, recenzent, kritičar, poliglota koji je pored bosanskog govorio još pet jezika – arapski, turski, njemački, francuski i italijanski. Bio je veliki borac za islam, čijem je napretku u Bosni i Hercegovini posvetio cijeli svoj život.

Nakon oslobođenja Sarajeva i dolaskom komunista na vlast otpočela je i njihova borba protiv ideoloških neistomišljenika. S obzirom da je Mustafa bio jedan od protivnika komunizma što je potvrdio i objavljivanjem djela o muslimanima u bivšem SSSR-u, nova vlast ga je ubrzo uhapsila i prebacila u vojni zatvor koji se nalazio u tadašnjoj Osman-pašinoj kasarni u kojoj se nalazio i vojni sud. Taj isti sud ga je skupa s Atifom Hadžikadićem, tadašnjim gradonačelnikom osudio na smrt strijeljanjem. Strijeljanje je izvršeno noću u sarajevskom naselju Velešići iza željezničke stanice. Na mjestu gdje je strijeljan kasnije su pronađene njegove naočale i fes,a njegov mezar ni do danas nije otkriven. Očevici su kazali da je bio vrlo smiren pred pogubljenje i da je cijelu noć uoči strijeljanja učio Kur’an.

“Sjedio je i učio Kur’an. Kažu da je cijelu noć pred pogubljenje učio. Ja znam da je u zatvoru dovršio 19 hatmi i počeo 20. Toga se sjećam”, govorila je njegova supruga Zehra-hanuma.
_ _ _ _ _

Mustafa Busuladžić _ 004

Mustafa Busuladžić rođen je 1. aprila 1914. godine u Gorici kod Trebinja, od oca Smaila i majke Emine. Nakon završenog mekteba i osnovne škole u rodnom mjestu, upisao je Elči Ibrahim-pašinu medresu u Travniku, gdje završava dvije godine medrese. Druge dvije godine je pohađao u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu, gdje je maturirao. Diplomirao je na Višoj islamskoj šerijatskoj školi u Sarajevu 1941.godine.

Busuladžić je bio poliglota. Govorio je pet stranih jezika: arapski, turski, italijanski, francuski i njemački jezik. Proveo je dvije godine u Rimu na postdiplomskim studijama iz orijentalistike i članke iz ove oblasti objavljivao u italijanskim časopisima ,,Mondo Arabo” i ,,Oriente Moderno”.

Radove je objavljivao u tadašnjoj islamskoj periodici: Novi behar, Muslimanska svijest, El-Hidaje, Glasnik VIS-a; kalendarima Islamski svijet, Narodna uzdanica i Gajret. Objavljivao je i u drugim glasilima kao što su: Kalendar Hrvata, Večernja pošta, Naša domovina i druge publikacije, a bio je i saradnik Hrvatskog dnevnika iz Zagreba i sarajevskog Osvita. Najviše radova objavio je u Glasniku VIS-a (23), Novom beharu (20), El-Hidaji (17) i kalendaru Narodne uzdanice (5).

Povodom smrti dvojice istaknutih bosanskih alima Derviša Korkuta (1943.) i Mehmed-ef. Handžića (1944.) napisao je radove Životno djelo Derviša A. Korkuta i Handžić kao nastavnik.

Naslovi nekih njegovih radova su: Kur'an i uporedno proučavanje religije (Glasnik VIS-a, god. IX, 1941, br. 4-5, str. 119-131); Razmišljanja o Bogu i religiji (Glasnik VIS-a, god. VI, Odnos muslimana prema nemuslimanima (Glasnik VIS-a, god. XII, 1944., br. 4-5, str. 72-81); Uzroci napretka prvih muslimana (Glasnik VIS-a, god. XI, 1943., br. 11-12, str. 261-269); Muhammedova, a.s., deklaracija o pravima i dužnostima čovjeka (Gajret, god. 1940., br. 1-2, str. 29-30); Dužnosti i njihov smisao u našoj sadašnjici (El-Hidaje, god. VI, 1942/1943., br. 12, str. 329-333); Socijalni duh islama (Novi behar, god. X, str. 1937., br. 17-19, str. 219-220); Misli o sudbini naroda i zajednica u povijesti (Novi behar, god. XVI, 1944., br. 19, str. 293-296); Kult golotinje (El-Hidaje, god. VIII, 1944/1945., br. 7-8, str. 220-225); Gazalija kao pedagog (Narodna uzdanica, god. 1940., str. 177-178); Carlyleov sud o Muhammedu, a.s. (Narodna uzdanica, god. 1944., str. 113-117); Nekoliko protuvjerskih običaja kod nas (u tri nastavka u Novom beharu, god. XVII, 1945., brojevi 3, 4 i 5).

Neke od svojih dužih radova Busuladžić je objavio u Sarajevu kao zasebne publikacije, a to su sljedeći radovi: Ebu Nasr el-Farabi (1934.); Jedna sjajna stanica islamske historije (1935.); Osman-paša Resulbegović (1939.); Muslimani u sovjetskoj Rusiji (1943.); Problem derogacije u islamskom pravu (1944.); Prvi prijevodi Kur'ana u svijetu i kod nas (1945.).

Mustafa Busluladžić je imao aktivan predagoški rad. Predavao je u sarajevskoj Šerijatskoj gimnaziji, Ženskoj medresi, Realnoj gimnaziji i Srednjoj tehničkoj školi. Bio je jedan od najplodonosnijih bošnjačkih mislilaca, a iz njegovog intelektualnog opusa bi se posebno moglo izdvojiti djelo ,,Muslimani u Sovjetskoj Rusiji” u kojem je opisao teško stanje muslimana u carskoj Rusiji koje se još više pogoršalo nakon dolaska boljševika na vlast.

Hifzija Suljkić o rahmetli Mustafi Busuladžiću u Hikmetu piše: ”Bio je jedan od najplodnijih autora predratnog muslimanskog intelektualnog kruga. Objavio je preko stotinu različitih napisa, rasutih diljem tada šarolike muslimanske i jugoslovenske štampe. Njegova prva i osnovna ideja, izvor svake inspiracije bio je islam – kristalno čist, nepatvoren i jasan, jednako distanciran i od sinkretizma modernista i od učmalog formalizma niže uleme.”

Mustafa Busuladžić pored toga što je bio antifašista bio je i antikomunista. Govorio je: ,,Nauka i filozofija nisu mogle otkriti smisao života, otkrila ih je vjera.” Isticao je: ,,Ateizam je žig sramote otisnut na ljudski razum.” Tvrdio je: ,,Zapad je izgubio religiju, a samim tim i moral.” Mustafa je upozorava na opasnost komunizma i ateizma što ga je koštalo života. Prilikom pretresa njegove kuće najviše su gledali knjige i tražili nekakve spise i odnijeli 800 knjiga jer je Mustafa mnogo čitao, po cijelu noć…

Mustafa Busuladžić, jedan od najvećih bošnjačkih intelektualaca 30-ih i 40-ih godina 20. stoljeća ubijen je u 31. godini života. Njega je 1945. godine uhapsila nova komunistička vlast u Jugoslaviji, te na vojnom sudu osudila na smrt. Smrtna kazna je izvršava ubistvom 29. juna 1945. godine. Mustafa je i noć uoči strijeljanja proveo u učenju Kur'ana. Komunisti su ga usred noći odveli kod željezničke pruge u sarajevskom naselju Velešići i strijeljali. Očevici su kazali da je pred strijeljanje bio veoma smiren i dostojanstven. Pored pruge su nakon tog čina ostale njegove polomljene naočale i kuršumom probušen fes.

Ako mogu ubit tebe,
Tvoje knjige neće moć,
Ya, Mustafa,
Rana zvijezdo duge noći.

Sarajevo nijemo strijepi crni dan,
Odvedoše nam Mustafu u zindan,
Kopa mezar briše ćelo ledeno,
Šta će biti sa islama voljenog.

Ako mogu ubit tebe,
Tvoje knjige neće moć,
Ya, Mustafa,
Rana zvijezdo duge noći.

Još jedanput grad pogleda bijeli,
Bistrim okom sve munare izgrli,
Pucali su preko prsa ćafiri,
Rujni sabah sarajevski zamiri.

Ako mogu ubit tebe,
Tvoje knjige neće moć,
Ya, Mustafa,
Rana zvijezdo duge noći.

Noć je prošla propali su zlotvori,
Pocrkali manji neg se rodili,
Svako pita gdje je mezar Mustafin,
Nad Sarajvom šehid bdije učeni.

Ako mogu ubit tebe,
Tvoje knjige neće moć,
Ya, Mustafa,
Rana zvijezdo duge noći.

(https://youtu.be/z7Itv7iWuMc)

 

priredio: Kenan Sarač,02. avgusta 2015.

vidi još:
Mustafa Busuladžić : Sadakatu-l-fitr ili zekatu-l-fitr
https://focanskidani.wordpress.com/2016/07/03/mustafa-busuladzic-sadakatu-l-fitr-ili-zekatu-l-fitr/

Stari tekstovi iz pera Mustafe Busuladžića: KULT GOLOTINJE
https://focanskidani.wordpress.com/2017/06/30/stari-tekstovi-iz-pera-mustafe-busuladzica-kult-golotinje/

Stari tekstovi iz pera Mustafe Busuladžića: Prvi prijevodi Kur'ana u svijetu i kod nas
https://focanskidani.wordpress.com/2017/06/30/stari-tekstovi-iz-pera-mustafe-busuladzica-prvi-prijevodi-kurana-u-svijetu-i-kod-nas/

Kroz Mustafu Busuladžića r.a. do spoznaje o uzvišenosti istine
https://focanskidani.wordpress.com/2017/06/30/kroz-mustafu-busuladzica-r-a-do-spoznaje-o-uzvisenosti-istine/

 

 

Stari tekstovi iz pera Mustafe Busuladžića: Prvi prijevodi Kur'ana u svijetu i kod nas

Prvi prijevodi Kur'ana u svijetu i kod nas

Zanimanje Europe srednjeg i novog vijeka za islam bilo je mnogo veće nego što se to obično misli. Postojanje muslimanske državne tvorbe u Španiji i na Siciliji, križarski ratovi, vjekovno gospodstvo muslimana na obalama Sredozemlja i kasnije prodiranje Turaka usmjereno osvajanju jugoistočne i Podunavske Europe u 16. i 17. stoljeću znatno su utjecali na međusobno kulturno, političko i vjersko prožimanje dvaju različitih svjetova, zapadno-kršćanskog i istočno-islamskog. Na prvom mjestu vjerski razlozi, zatim politički i znanstveni podsticali su učene ljude u Europi srednjeg i novog vijeka, da se življe zanimaju vjerskim i književno-znanstvenim djelima, koje je dotada stvorio muslimanski naučni duh. Čini nam se da ni do sada nije u zapadnim književnostima dovoljno naglašen utjecaj muslimanskog vjerskog i znanstveno-filozofskog duha na kulturno-duhovnu sudbinu Europe, naročito u srednjem i početcima novog vijeka. Pored vojničkih bitki, koje su se između dva vjerski različita protivnika vodile za Španiju i Sredozemlje, odnosno jugoistočnu Europu i Carigrad, u naučnom svijetu, muslimanskom i kršćanskom (u Bizantu i zapadnoj Europi), nicala su djela s izrazito polemičkim obilježjem kao i prijevodima glavnih djela protivničkih književnosti. Dovoljno je podsjetiti na muslimanskog vjerskog učenjaka i pisca Ibni Tejmijju, na kršćanskog polemičara Sv. Ivana Damascenusa i latinskog prevodioca Kur'ana Marraccia. Posljednja dvojica su svojim djelima izrazili stanovište tadašnjeg kršćanskog svijeta spram islama. Te rasprave, koje su u Europi plamtile, naročito u Španiji, Portugalu, Engleskoj, Francuskoj, Italiji, Njemačkoj i Bizantu, nametale su potrebu upoznavanja islamskih vjerskih spisa, u prvom redu Kur'ana, glavnog izvora cjelokupnog muslimanskog vjerskog, duhovnog i društveno-političkog sustava, objavljenog na arapskom jeziku, koji je kao takav proširen i na Istoku i na Zapadu. Prvi prijevod Kur'ana izrađen je u Španiji, dok se ova nalazila u političkom krugu islama, na podsticaj svećenika Pietra Maurizia zvanog Venerabile. Kako je u ono doba Španija privlačila kršćanske učenjake iz čitave Europe zemlju posjeti Maurizio, između 1141. i 1143. godine. U želji da kršćanskim apologetičarima i misionarima pruži čvrstu podlogu za njihove protuislamske rasprave tom prilikom nađe dvojicu dobrih poznavalaca jezika, koji su bili u stanju prevesti Kur'an, Engleza Roberta iz Retinesa i Njemca Hermanna Dalmata. Njih dvojica uz suradnju Petra od Toleda, koji je obavio latinsku redakciju prijevoda, i Francuza Petra iz Poitiersa, Maurizieva tajnika, izradiše prvi latinski prijevod Kur'ana, godine 1143. Ovaj prvi latinski prievod Kur'ana služio je punih 5 stoljeća, sve do Marraccieva prijevoda, kao jedina podloga bezbrojnim protumuslimanskim raspravama u Europi. Prijevod je brzo raširen po europskim zemljama. U mnogobrojnim prijepisima i nakon što ga je tiskao u Baselu godine 1543. Theodor Buchmann (Bibliander) zajednički s više rasprava polemičkog i poviesnog sadržaja u poznatom djelu pod naslovom: »Machumetis Saracenorum principis eiusque successorum vitae đoctrina ac ipse Alcoran«. Na temelju latinskog izrađen je prvi talijanski prijevod Kur'ana tiskan u Mletcima 1547.godine. Kao prevodilac je potpisan Andrea Arrivabene koji je zapravo samo tiskao i izdao prijevod, iako krivo tvrdi, da je to »s arapskog izvornika prijevod na naš prosti (talijanski, op. pisca) jezik«. U 14. (?) vijeku Španac Marko iz Toleda je ponovo preveo Kur'an na latinski. Prijevod nije tiskan, ali je jedan rukopisni primjerak prijevoda sačuvan u Parizu. Dominikanac Ricoldo iz Montecroce godine 1290. počeo je u Bagdadu prevoditi Kur'an na latinski jezik. Prvi aragonski prijevod Kur'ana, koji je potpuno zagubljen, potječe iz prve polovice 16. vijeka od jednog kršćanskog svećenika Giovan Andrea, za koga europski orijentalisti (Gabrieli i dr.) pišu da je prije bio musliman, po zanimanju pravnik (fakih), po čemu se i zvao Moro et Alfacqui (Al-Fakihi?). Rođen je u španskom gradu Sciativi (Šatiba). Prešao je na kršćanstvo po nagovoru markiza Adesora i po odredbi španskog kralja Ferdinanda i kraljice Izabele. Povjerena mu je zadaća pokrštavanja muslimana Španije, Granade i Aragona. Na nagovor biskupa od Barcelone Mastro Martina Gracia, kao dobar poznavalac arapskog jezika i književnosti, uz suradnju španskih svećenika, napisao je djelo poznato zbog svog protuislamskog zadržaja: »Opera chiamata confusione delia setta Machometana«. U uvodu djela se kaže, da je s arapskog na aragonski preveo čitav zakonik Mora (ili Moriscosa, kako su se tada u nemuslimanskoj Europi nazivali španski Arapi, op. pisca) s njegovim tumačem i sedam knjiga Zune (Sunne) ili corpusa islamske predaje. Djelo je objavljeno u Sevilji na španskom jeziku 1527. Talijanski prijevod djela tiskan je u Mletcima 1545.godine po prevodiocu Domenicu di Gaztelu, tajniku španskog carskog poklisara u Mletcima Don Lope de Soria. Osim spomenutih poznat nam je latinski netiskani prijevod Kur'ana, od koga su sačuvana dva rukopisna prijevoda, i to jedan u Montpellieru, podrietlom iz Albani, a drugi se čuva u Escorialu kod Madrida. Prevodilac je Franjevac Domeni Germano iz Šleske, koji je dugo vremena boravio kao misionar na istoku u Persiji (Kumu, Mešhedu i Isfahanu). Neko vrijeme je bio profesor istočnih jezika u Rimu, odakle se povratio u Španiju u samostan Escorial, gdje je između 1650. i 1655. završio svoj latinski prijevod Kur'ana. U međuvremenu, dok su se objavljivali latinski prijevodi, u Mletcima je godine 1530. po prvi put, u vrlo slaboj opremi, tiskao arapski izvornik Kur'ana Paganirio iz Brescie. Odmah po izlazku uništen je do zadnjeg primjerka po naredbi pape. Potpuni arapski izvornik tiskan je po Abrahamu Hinctkelmannu u Hamburgu 1694. Četiri godine iza toga (1698.) u Padovi je izašao do sada najpotpuniji latinski prijevod Kur'ana, od najvećeg katoličkog islamiste 17. stoljeća Ludovica Marraccia. Orijentalisti Sir Edward Denison Ross, Nallino i Gabrieli Marraccievu latinskom prijevodu Kur'ana pridaju ogromno literarno značenje, kao što u svojim posebnim studijama posvećuju mnogo pažnje ličnosti samog prevodioca.1) ‘) E. Denison Ross »Ludovico Marracci« u »Bulletiu of the Scliool of Oriental Studies, London Institution« sv. 11, 1921, str. 117—123; Carlo Alfonso Nallino; Le fonti arabe monoscritte dell’ opera di Ludovico Marracci sul Corano u »L’ Islam«, II, str. 90—134, Roma 1940, Istituto per P Oriente; G. Gabrieli; »Gli studi orientali e gli ordini religiosi in Italia« u »II pensiero Missionario« br. 3 za rujan 1931, str. 297—313, Unione Missionaria del Clero in Italia, Roma
Marracci, rođen 1612. u Torcigliano, u pokrajini Lucca (Italija), a umro u Rimu 1700., bijaše poznavalac istočnih klasičnih jezika (hebrejskog, sirskog, kaldejskog i arapskog). Zauzimao je različite crkvene položaje za vrijeme papa Klementa VIII. i trojice Inocentija X., XI. i XII. Godine 1691. nakon odobrenja crkvenih vlasti (u studenom 1691.) izađe u Rimu njegovo poznato djelo »Prodromus ad ’refutationem Alcorani« koje je pređhodilo prievodu Kur'ana. U tom djelu Marracci podvrgava kritici učenja islamskog vjerovanja, povlači uzporedbu između islamskih dogmatskih i kršćanskih učenja, po prvi put u Europi na temelju Ebul-Fidaova djela piše Muhamedov životopis pun podvala, grešaka i izvrnutih povijesnih činjenica. Nakon »Prodromusa« Marracci 1698. godine objavljuje svoje životno djelo, na kome je radio oko 40 godina, latinski prijevod Kur'ana u dva svezka pod naslovom: »Alcorani textus universus«.3) U prvom svezku ponovno je tiskan »Prodromus« a drugi sadrži arapski izvornik i latinski prijevod Kur'ana s tumačem, napomenama, bilješkama i kritikom. Marracciev latinski prijevod Kur'ana, štampan u Padovi 1698. u štampari »Seminarii«, u Europi se smatra kao najveći doprinos u razvitku orijentalistike. Sam prevodilac u svom uvodu kaže, da je konsultovao devet rimskih knjižnica, u kojima se služio arapskim rukopisnim djelima. Pri izradi svoga »Prodromusa« i prijevoda služio se u obilnoj mjeri islamskim vjerskim, pravnim, filozofskim, poviesnim i geografskim izvorima na arapskom jeziku i latinskim prijevodima djela islamskih pisaca. Ovdje će biti istaknuti samo neki od njih: tumač (tefsir) Kur'ana »Esrarut-tenzil« od Bejdavije (umro 685. 1), koga prevodilac naziva »Beiđavius«, »Tefsir el-Dželalejn« od Dželaludin Sujutije (umro 911. 2), u Europi poznat pod imenom »Gelaleddinus«, »El- Keššaf« od Zamahšerije (Zamchascerius, umro 538. 3), »Sahihul Buchari« (»ex Sahiho Abbochari«) od Buharije (umro 256. 4), »Muruđž-ez-Zeheb« od Mes’udije (Masaudius) , »Alcorani textus universus ex correctioribus Aratoum exempla- ri'hus summa t'ide etque pulcherrimis caracteribus eadenique fide ac pari diliKentia ex arabico idiomate in latinum translatus; apposites unicuique capiti notis atquc refutatione. His omnibus preamissus est Prodromus totum priorem tomum implens..’. auctore Ludovico Marraccio e Consr. Clericorum Retrularium Matris Dei, Innocentii XI gloriosissiniae olim confessario, Patavii, 1698, ex tipographia Seminarii«, (umro 345. 5), »Tcrdžemetu akideti ehlissunneti« (Exposi- tione professionis fidei Sonnitarum) od Gazalije (Algazelus Algazel) umro 505 (11.11.) i mnogim drugim arapskim rukopisnim djelima. Od djela arapskih pisaca u latinskom prijevodu služio se: filozofskim priručnikom »An-Nag’Sh« od Ibni Sine (Avicenna) štampan u Rimu 1593., »Geographia Nubiensis« (Roma 1592.) izvadak iz Idrisijina djela, »L’ Historia Saracenica« od Giorgio Atmakina (Almacinusa) i dr. Marraccievo pisanje i tumač Kur'ana nose pečat zagrižljivosti i u njemu se odražava mišljenje tadašnje Europe o Muhamedu i islamu. Sam prevodilac ističe da se već pedeset godina, u nemogućnosti da vodi bitku mačem, bori perom protiv muslimana. Marracci smatra, da je bitka završena, ne bez uspjeha, kako se nadao objavljivanjem djela protiv Kur'ana. Pored štamparskih grešaka Marracđev prijevod, tumač i pisanje karakteriziše obilje netačnosti, nekritičko obrađivanje i neozbiljno zaključivanje. Tako Marracci tumačeći prvi odlomak poglavlja »El-Muzemmil«: »Ja ejjuliel muzzemmilu . ..« (O ti zavijeni u svoj ogrtač) zaključuje, da je Muhamed bio epileptičar i osjednut sotonom. Ne samo da je ta podvala u očitoj protivnosti s povijesno utvrđenim činjenicama, nego se uopće iz spomenutih riječi Kur'ana ne može zaključiti Muhamedova epilepsija, od koje nikada nije patio. Ali ova Marraccieva tvrdnja kao i mnogi njegovi zaključci smatrani su do najnovijega vremena u Europi kao poviesno dokazane istine. Pored prijevoda Kur'ana Marracci je uz suradnju posebnog, od crkvenih vlasti izabranog odbora, radio na arapskom prijevodu Biblije (od 1624.—1671.), koja je izašla u tri svezka pod naslovom: »Biblia sacra Arabica Sacrae Congregationis de Propaganda Fide iussu edita ad usam Ecđesiarum Orientalium, Romae, 1671.«. Dok je Marracci privodio kraju svoje životno djelo, u Europi je misao o pokretanju križarskog rata protiv Turaka, koji su 1683. bili pod Bečom, zadobivala sve više pristalica. Rat se vodio ne samo mačem, nego i perom. Marracciev prijevod i kritika Kur'ana imala je poslužiti tom cilju. Zato on rimsko izdanje »Prodromusa« posvećuje Leopoldu 1., poljskom kralju Ivanu III. i Mletačkoj Republici i ostalim kršćanskim vladarima, koji su radili na progonu Turaka iz Europe. Marracciev latinski prijevod Kur'ana bi ubrzo preveden po D. Nerreteru na njemački i štampan u Nirnbergu 1703., dok je arapski izvornik ponovo štampan u džepnom obliku u Leipzigu 1721. zaslugom R. Cristiani Reinecct S. J. Po uzoru na Marracdev prijevod George Sale prevodi po prvi put Kur'an na engleski jezik 1734. godine, »The Koran Transla- ted«. Po Clauvinu Saleov je prijevod do 1892. g. u Engleskoj doživio 27 izdanja, ali je i nakon te godine još nekoliko puta štampan. Saleovu prievodu prethodila je rasprava o islamu »The preliminary discourse to the Koran« štampana nekoliko puta i kasnije prevedena na arapski, holandski i dva puta na francuski. Osim Saleova prijevoda Kur'an je do 1937. preveden na engleski sedam puta od različitih pisaca, od kojih su trojica muslimani: Rodvvell (The Koran, 1876.), E. H. Palmer (The Kuran, Oxford 1880., 1900. i pučko izdanje 1928.), Mirza Abdul Fazi (The Koran arrahged chronologica.lly and translated, Allahabad, 1900.), Muhamed Ali (The holy Qur’an, Lahore, 1916. i 2. izdanje 1920.),’) Marmaduke Pickthall (The Meanig of the glorius Koran, London, 1930.), Hafiz Ghulam Sarwar (1930.) i R. Bell (The Qur'an Transi. with a critical rearrangement of the Surahs I., Edinburg, 1937.). Od svih prievoda na englezkom najbolji je Palmerov i Muhamed Alijin prievod Kur'ana, kome neki prigovaraju zbog prevodiočeve pripadnosti Ahmadijskom pokretu i posebnih tumačenja u duhu tog pokreta. U Francuskoj, koju od Španije dieli lanac Pirineja, rano u srednjem vijeku pojavio se velik interes za islam. Otuda su mnogi učeni ljudi putovali u naučne svrhe u muslimansku Španiju. Onda nije čudo da je prvi moderni prijevod Kur'ana izašao u Francuskoj od Du Ryera (Paris, 1647.). Prijevod je izašao u doba pape Aleksandra VII., kada je cenzura Sv. Kongregacije bila zabranila u kom bilo obliku ili jeziku objavljivanje Kur'ana. Iza toga je izašlo nekoliko prijevoda, od kojih su najpoznatiji od Kasimirskog (Le Koran, 1840., 1854. i 9. izdanje 1909.) i E. Montet-ov (Le Coran, 1925. i 1929.). Pored prijevoda Eduard Montet, inače profesor istočnih jezika i bivši rektor univerziteta u Ženevi, je na francuskom napisao izbor poglavlja Kur'ana, koji je preveo Silvie Froj na talijanski, pod naslovom »II Corano« (Bari, Laterza 1928.). *) »The Holy Qur’an containing the arabic text with englisli trans- lation and conimentarv by Matilvi Muhammed Ali president Ahmađiyya Anjuman -i- ishaat -i- islam. Lahore, Punjab 1920 — 8” str. CXLV, 1257. Velika je zasluga njemačkog orijentaliste Fliigela, koji je ugledajući se u Hinckelmanna 1834. (1841.) u Leipzigu štampao arapski izvornik Kur'ana sa svim potrebnim oznakama poglavlja (sureta) i odlomaka (ajeta) »Coranus arabice«1). Flu- gelovo izdanje, koje se s obzirom na oznaku brojeva poglavlja i odlomaka u stanovitoj mjeri razlikuje od istočnih izdanja Kur'ana, služilo je svim kasnijim europskim prevodiocima kod prijevoda Kur'ana. Arapski izvornik, koji je izdao Fliigel štampan je više puta u Europi, naročito Njemačkoj. Na njemačkom jeziku postoji nekoliko prijevoda Kur'ana: S. F. G. Wali! (Der Koran, Halle, 1828.), L. Ullmann (Der Koran, Krefeld, 1862.), Hening (Der Koran), F. Riickert (Der Koran im Auszuge, Frankfurt na Majni, 1888.) i Klamroth (Die ftinfzig altesten Suren des Korans in gereimter deutscher Ubersetzung, Hamburg 1S90.). Najnoviji njemački prijevod s arapskim tekstom potječe od Dra Abdullaha, bivšeg imama berlinske džamije. Po sudu kritičara najbolji je Ullmannov prijevod, koji je u Njemačkoj doživio više izdanja. U novije doba na talijanskom jeziku imamo nekoliko prijevoda Kur'ana, koji su prijevodi iz druge ruke, jer nisu prevedeni s arapskog izvornika. Godine 1912. izašla su na talijanskom jeziku dva prijevoda: A. Franchiev u Milanu i E. Branchiev u Rimu”). U nakladi Ulricha Hoeplia u Milanu (1914.) izašao je arapski tekst i talijanski prijevod od Fracassia, o kome se talijanska i europska kritika vrlo nepovoljno izrazila zbog nedostataka i grešaka, koje je prevodilac napravio. Fracassi se mnogo služio Marraccievim latinskim prijevodom. Prazninu i nedostatke u predhodnim prijevodima ispravio je prof. turskog jezika na Orijentalnom Institutu u Napulju Dr. Luigi Bonelli, koji je s arapskog izvornika preveo Kur'an na talijanski, o kojem se talijanska stručna kritika izrazila, da je to dosad najbolji i najsavjesniji talijanski prijevod. Izrađen na temelju Fliigelova arapskog teksta Bonelliev prijevod, kome prethodi sažet uvod: važnosti, sadržaju, sastavu, hronološkom redu poglavlja odlomaka te izdanjima i prijevodima Kur'ana, izašao je u nakladi Hoeplia u Milanu (prvo izdanje 1929. i drugo ponovno r’) Od istog pisca je djelo; »Concordantiae arabican«, Leipzig, 1842. *) »II Corano, versione tolta direttamnete dal testo arabo da Eugenio Camillo Branchi (Roma, naklada Carra 1912). lako se u naslovu kaže da je djelo prevedeno izravno s arapskog izvornika, to je obični prievod. Pregledano i popravljeno izdanje 1940.) pod naslovom: »11 Co- rano« (Nuova versione letterale italiana). U nakladi iste knjižare izašao je u Milanu 1937. arapski tekst pod naslovom »El-Kur’ ariu ve huve el-huda vel-furkan«. Tekstu prethodi talijanski uvod od Bonellia. Odlomci su označeni brojkama. Na kraju je priložen analitički index i tabela o podudaranju između ajeta po Fliigelu i podjele ajeta po indijskim izdanjima arapskog teksta Kur'ana.
Na švedskom jeziku postoje dva prijevoda od Tornberga (1874.) i orijentaliste Zettersteena (1917.). Godine 1921. Fr. Buhi je preveo Kur'an na danski jezik. Nedavno je izašao djelomičan prijevod na albanskom jeziku u Tirani. Nismo mogli ustanoviti da li postoji savremeni prijevod Kur'ana na portugalski i španski, iako je na ovom posljednjem jeziku napisano mnoštvo djela iz područja islamistike, čije je izučavanje vezano i za nacionalnu povijest španskog naroda.

Od slavenskih jezika Kur'an je preveden na ruski, poljski, češki, bosanski i srpski. Na ruski ga je preveo G. Sablukow, čije je treće izdanje izašlo u Kazanu (1907.). Predratni politički prvak ruskih muslimana i predstavnik krimskih muslimana u »Dumi« Ismailbeg Gasprinski je štampao arapski izvornik. Caristička vlada je prije prvog svjetskog rata plijenila neke sure Kur'ana, pa su tako u nekim Mushafima ispala zaplijenjena poglavlja. Na poljskom jeziku izašao je uz djelomičan arapski tekst i djelomičan prijevod izabranih odlomaka Kur'ana koji se odnose na vjerovanje, društveni i higijenski život i ćudoređe pod naslovom ”Wersety z Koranu”. Prijevod je priredio muftija poljskih muslimana Dr. Jakub Sienkiewicz. U ukusnoj opremi djelo je štampano u Državnoj štamprri u Sarajevu 1935.

Na srbski jezik Kur'an je preveo s francuskog Mićo Ljubibratić Hercegovac pod naslovom: »Koran« (Pečatano o trošku zadužbine Ilije Milosavljevića Kolarca, Državna štamparija, Biograd, 1895.). Ljubibratićev srpski jezik je čist i jedar. Na temelju Ljubibratićeva srpskog prijevoda Dr. M. Jovanović-Batut, profesor beogradskog medicinskog fakulteta, napravio je izbor onih odlomaka, koji se odnose na zdravlje, i objavio pod naslovom: »Život, zdravlje, bolest i smrt u Kuranu« (Izdanje higijenskog zavoda u Sarajevu, Državna štamparija, Sarajevo, 1927.).

Šukrija Alagić (umro 1936.), jedan od naših boljih orijentalista, prvi je počeo na bosanski jezik prevoditi s arapskog izvornika Kur'an s tumačem na temelju tefsira glasovitog egipatskog učenjaka Muhamed Rešid Ridaa, koji spada u krug Šejh Muhamedovih učenika. Alagić je za života uspio izdati četiri knjige svoga prijevoda i tumača koje nosi naslov: »El-Kur’anul-Haikimu Kur’an mudri Prijevod i tumač). Posljednjom (IV.) knjigom štampanom u štampariji Josipa Laya u Derventi (1934.). Alagićev je prijevod i tumač obuhvatio Kur'an do šestdesetog ajeta poglavlja »En-Nisa«. Osim toga Alagić je preveo veći dio 30. džuza »Tefsiru Džuz-i-Amme«, koji je na arapskom jeziku napisao Šejh Muhamed Abduhu (Islamska dionička štamparija, Sarajevo, 1933. (1352.). Povodom Alagićeva prijevoda Kur'ana u našoj štampi se razvila kritika, koja je na različit način ocijenila Alagićevu prevodilačku djelatnost (Novi Behar, Hikmet, Gajret, Obzor, Islamski Sviet). Unatoč svim nedostacima Alagić je radio s mnogo spreme i savjesno. Stoga je njegov prijevod, iako nepbosanski čitav Kur'an: Kur-an Časni« (Sarajevo, Tiskara Vrček i dr. 1937.). Uz bosanski prijevod donesen je i arapski tekst, koji je prvotno s potrebnim tumačem i bilješkama na engleskom napisao Muhamed Alija. Muhamed Alijin englezki prijevod je na turski s tumačem i uvodom preveo Omer Riza: »Kurani kerim, turčiime tefsiri« (Istanbul 1934,). Caušević i Pandža su na bosanski preveli Omer Rizaov turski prijevod i tumač. O prijevodu Kur'ana Čaušević-Pandža Glavni odbor El-Hidaje u Sarajevu napisao je u istoimenom listu opsežnu kritiku »Prikaz knjige Kur'an Časni, prijevod i tumač Kur'ana od Hfz. Muhameda Pandže i Džemaluddina Čauševića«, El-Hidaje br. 7—8 g. II., 1937., i Muhamed Pašić: »U čemu se sastoje greške, podvale i potvore Glavnog odbora El-Hidaje u prikazu djela »Kur-an Časni«, El- Hidaje, br. 1. g. II. 1937. i br. 2—3, g. II. 1938.). Težište kritike postavljeno je na Muhamed Alijinu pripadnost Ahmadijskom pokretu. Ubrzo nakon prijevoda Čaušević-Pandža, Hadži Ali Riza Karabeg (umro 1944.) izdao je svoj prijevod Kur'ana: »Kur'an, preveo s arapskog Hadži Ali Riza Karabeg« (Mostar 1937., Štamparija »Prosvjeta«, .1. Karić., Sarajevo). Karabeg je uz prijevod napisao kraći predgovor. Karabegov prijevod, za koji sam prevodilac tvrdi, da je preveden s arapskog izvornika, stvarno je prerada uz neznatne izmjene Ljubibratićeva srpskog prijevoda, iako je Karabeg bio vrlo dobar poznavalac arapskog jezika. To je uostalom mišljenje znanstvene kritike (H. M. Handžič: »Prevod Kur'ana od Hadži Ali Riza Karabega«, El-Hidaje br. 9., g. II. 1938. i Muhamed Pašić: »Moje mišljenje o prijevodu Kur'ana od Hadži-Ali Riza ef. Karabega« o. c.).

Arapski tekst Mushafa je doživio mnogobrojna izdanja u raznim oblicima na Istoku, osobito u Egiptu. Najpoznatije je kairsko državno izdanje Mushafa (Amirijje Bulak 1342. (1925.—- 1926.), oko čijeg se štampanja brinuo poseban odbor poznavalaca Kur'ana. Za našu upotrebu štampani Mushafi su se dobavljali mahom iz Carigrada i Kaira. Prije izuma štampe i kod nas su se širili Mushafi prepisivanjem. U Bosni i Hercegovini se i danas nađe Mushafa pisanih rukom prije nekoliko stotina godina, koji po svom krasnom arapskom pismu predstavljaju remek djela arapske kaligrafske umjetnosti. Jedan takav rukom pisani Mushaf, od koga su se sačuvala 23 džuza, uvezana u korice i ukrašena pozlaćenim reljefnim ornamentima, čuva se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. Džuzove je dao načiniti veliki vezir Muhamed-paša Sokolović, te ih uvakufio za svoju džamiju u svom rodnom mjestu u Sokolovićima kod Višegrađa, odakle su preneseni u spomenutu biblioteku 1902. g. Vakufsko ravnateljstvo u Sarajevu je po prvi put pomoću izrađenih klišeja u Sarajevu izdalo arapski tekst Kur'ana, koji je do sada u više hiljada primjeraka izašao u četiri izdanja (posljednje 1944.) i time podmirio domaću potražnju. Znatan dio primjeraka Mushafa, koje je izdalo naše ravnateljstvo vakufa, rasprodan je za muslimansko stanovništvo Krima.

Od izvaneuropskih jezika Kur'an je preveden na perzijski, urdu i japanski jezik.

Na kraju je zanimljivo napomenuti, da svi prevodioci Kur'ana na strane jezike jednodušno priznaju težinu posla i nemogućnost točnog prijevoda zbog klasičnog arapskog stila, u kome je Kur'an Muhamedu (a.s.) objavljen. Montet, jedan od francuskih prevodilaca Kur'ana i izvrstan arabist, u uvodnoj riječi svoga prijevoda piše: »Nakon Marraccia Kur'an je često prevođen. Prijevodi na latinskom, francuskom, engleskom, njemačkom i drugim jezicima su potpuno nejednaki. Jedan od najboljih je engleski prijevod od Palmera, ali svi bez iznimke su mnogo zaostali za arapskim izvornikom. Za prijevod Kur'ana je naročito teško ujediniti eleganciju s tačnošću).

Literatura: Giuseppe Gabrieli; »Gli stiidi orientali e gli ordini religiosi in Italia« u »Ii Pensiero Missionario« g. III. sv. 3. 1931; Carlo AJfonso Nalliito; Le fonti arabe manoscritte dell’ opera di Ludovico Marracci sul Corano* u »Raccolta di scritti editi e inediti« sv. II. str. 90—134, Roma 1940; Nallino »Corano« u »Nuovo Digesto Italiano« sv. IV. str. 242—244. 1938; Nallino; »II Corano Nuova versione letterale italiana con una prefazione e note critico — iilustrative del dott. Luigi Bonelli« u »Raccolta« str. 453—458; Bonelli; »II Corano«, Milano 1940; A. J. Wen- sinek i J. H. Kratners; »Handwbrterbuch des Islam«, Leiden, E. J, Brill, 1941; Theod. Noeldeke; »Cesichte des Qorans, Leipzig 1919; Prof. Dr. Carl Brockelmann; »Geschichte der Arabischer Literatur«, Leiden, E, J. Bril! 1937; Montet; II Corano, Laterza, Bari, 1928; Enno Littnann; »Der Deutsche Beitrag zur Wissenschaft vom vordern Orient« Stuttgart i Berlin, 1942; Fehim SpahoT »Gazi Husrevbegova knjižnica« u »Spomenici Gazi Husrevbegove četiristogođišnjice« str. 74—84; Đurdži Zejdan; »Tarifni adabillugatii-arebijjeh«, Kairo.

Mustafa Busuladžić _ 002

Tekst je objavljen 1945. godine u Sarajevu iste godine kad je Mustafa pogubljen od strane “osloboditelja” partizana
Tekst u izvornom obliku možete preuzeti na slijedećem linku: Busuladžić, Mustafa: Prvi prievodi Kur-ana
http://www.bgs.ba/eknjige/images/stories/pdf/Mustafa_Busuladzic-…

Stari tekstovi iz pera Mustafe Busuladžića: Prvi prijevodi Kur'ana u svijetu i kod nas

priredio: Kenan Sarač,03. avgusta 2015.

vidi još:
Mustafa Busuladžić : Sadakatu-l-fitr ili zekatu-l-fitr
https://focanskidani.wordpress.com/2016/07/03/mustafa-busuladzic-sadakatu-l-fitr-ili-zekatu-l-fitr/

Stari tekstovi iz pera Mustafe Busuladžića: KULT GOLOTINJE
https://focanskidani.wordpress.com/2017/06/30/stari-tekstovi-iz-pera-mustafe-busuladzica-kult-golotinje/

Stari tekstovi iz pera Mustafe Busuladžića: Prvi prijevodi Kur'ana u svijetu i kod nas
https://focanskidani.wordpress.com/2017/06/30/stari-tekstovi-iz-pera-mustafe-busuladzica-prvi-prijevodi-kurana-u-svijetu-i-kod-nas/

Kroz Mustafu Busuladžića r.a. do spoznaje o uzvišenosti istine
https://focanskidani.wordpress.com/2017/06/30/kroz-mustafu-busuladzica-r-a-do-spoznaje-o-uzvisenosti-istine/

Stari tekstovi » Iz Evlijinih bisaga: Šeher Foča

 Prijeka čaršija i Sahat kula _ 50185463

Osvojio ga je Ebu'l-Feth, sultan Mehmed-han, godine 869/1465. Njegova je tvrđava, koja se nalazila u brdima, porušena. On je sada po Gazi Sulejman-hanovom katastarskom popisu (tahrir) domen (hass) hercegovačkog paše, a nalazi se na teritoriju hercegovačkog sandžaka. Njim upravlja vojvoda. To je ugledan kadiluk u rangu kadiluka od tri stotine akči, u nahijama toga kadiluka ima sedamdeset i sedam sela. Ima muftiju, predstavnika šerifa, predstavnika Portinih spahija (sipah kethuda yeri), janjičarskog serdara, povjerenika za harač (harac agasi), tržnog nadzornika (muhtesib agasi), starješina esnafa (sehir kethudasi) te razne prvake i velikaše.

Foča _ mapa iz 1888 _ 50185461

Oblik i položaj Foče
Prostire se duž obale velike rijeke Drine, od istoka prema zapadu. S jugoistočne, južne i zapadne strane, u daljini koliko može top dobaciti, nalaze se šumom bogate planine s ogromnim drvećem. Veliki šeher se nalazi u polju, na ravnom i prostranom mjestu. Sve do obale rijeke Drine nanizane su prostrane kuće, prizemne i na sprat. Zidane su od tvrdog materijala, a imaju i vinograde.
Grad ima 18 mahala. 10 je muslimanskih, a 8 bugarskih, srpskih i latinskih (katoličkih). Jedna je mahala židovska. Ima 2.160 impozantnih, krasnih i lijepih kuća, koje su u dobrom stanju, pokrivene su ćeremitom i pločama, okružene baščama, tako da svaka izaziva ljubomoru i zavist persijskih vrtova. Najimpozantniji su novosagrađeni saraji Mustafa-efendije Kadića (Kadizade), zastupnika (halif) spahija u rezidenciji sreće (Stambolu). Zatim Begov saraj i Serdarev saraj.

Foča_Most Mehmed-paše Kukavice, Gornji Ćehotinski most _ 001

Džamije
Ima svega 17 islamskih bogomolja (mihrab). Između svih ističe se džamija sultana Bajezida Velije u staroj čaršiji. To je starinska bogomolja, sagrađena od tvrdog materijala, u starom stilu. Ima drvenu kupolu pokrivenu olovom i jedan minaret. Zatim džamija Fatma-sultane. I ta je bogomolja (musala) u dobrom stanju, a pokrivena je čistim olovom. Na kraju zapadne strane varoši nalazi se jednostavno građena džamija Šejh-Piri efendije. Defterdar-pašina džamija ima jedan minaret, a pokrivena je olovom. Zatim ima Osman-agina džamija, u kojoj iznad kapije stoji ovaj natpis:
Zgrada Hadži-Osmanove džamije, koja je slična raju
Postade uzvišen hram iskrenih vjernika
Posjetilac reče datum dovršenja njegove zadužbine
Posta krasna džamija i privlačan hram
Godine 1022/1613
Ova svijetla džamija ima kupolu od daske, a sva je prekrivena olovom. Na vratima džamija kadije Osman-efendija nalazi se ovaj natpis:
Blago onom ko u nju uđe čist
Datum joj je:
Godine 1002. = 1593/1594.

Ove pomenute džamije su velike džamije na ovoj strani grada Foče. Osim njih ima 11 mahalskih mesdžida (zavije) Rijeka Ćehotina (Tihotina) razdijelila je ovaj grad Foču na dvoje. Na suprotnoj, istočnoj strani te rijeke nalaze se ove džamije: Kad drvenim mostom pređemo na suprotnu stranu, onda na vrhu mosta imamo Hasan-pašinu džamiju, koja je po cijelom svijetu poznata pod imenom Aladža džamija. To je krasna bogomolja. Ovoj džamiji nema ravne u Bosanskom ejaletu, ni u zvorničkom sandžaku, ni u gradu Taslidži (Pljevlja), a ni drugdje. Njen je graditelj Ramadan-aga, glavni zastupnik (bashalife), starog neimara (Kodža Mimar) Sinana, sina Abdulmenan-agina, glavnog neimara (mimarbashi) sultana Sulejmana. On je uložio svu svoju sposobnost dok je napravio ovu tako krasnu i divnu Aladža-džamiju, kojoj ne može biti ravne. U ovoj džamiji je sa stanovišta arhitekture izraženo toliko sposobnosti, toliko ukusa i finoće i ostvareno toliko ljupkosti da takvu impresivnost nije ostvario nijedan raniji neimar na zemaljskoj kugli. Kako je ona ljepša i sjajnija od svih džamija ovog grada, to je ukrasila grad. Neimar je na zidovima četvorougaone osnove napravio, poput plave zdjele, okruglu kupolu, ona je uzorna i zaslužuje da se vidi. Minber, mihrab, prozori i galerija mujezina su perforirani (musebbak) radovi od bijelog mramora poput perforacija (gravura) Fahrije, u svakom tom detalju izražena je neka posebna sposobnost i vještina poput dopuštene mađije. Spolja na sofi nalaze se tri visoke kupole (kubbe), na četiri mramorna stuba bijela kao kristal. Da ne bi snijeg i kiša zasipali veliki džema'at, na ovim sofama je poredano sinetrički dvadeset borovih stubova i od drveta inžinjerijski napravljena neka vrsta krovnog prepusta (sundruma), tako da onaj koji ga vidi ostaje zapanjen, jer je sav taj prepust izgraviran mrežastim gravurama poput gravura Fahrije. Sav jugoistočni zid ove sofe išaran je raznovrsnim šarama ravnim Behzatovu, Manijevu i Sahkulovu kistu. U sredini dvorišta (harem), na mjestu obraslom u zelenilo, pod visokom emajl-kupolom na sest stubova, koja je kao kupola kakvog visokog dvorca, napravio je klesar mramora šadrvan (havz) za abdest. To je tako umjetnički izrađen safijski šadrvan da zaljubljeni ljudi, gledajući kako iz slavina teče živa voda i pravi vodoskok, prestanu da čeznu i uzimaju abdest. Sa desne strane ove džamije, do samog puta, podignuta je veličanstvena kupola (kubbe) na četiri stuba. Oko nje je kovački majstor napravio takve gvozdene rešetke i prozore koji su poput radova kovača Davuda. Svaki majstor, inžinjer i svjetski putnik koji pažljivo pogleda ovu kupolu i ove gvozdene rešetke ostaje zapanjen i zadivljen. Osnivač ove zadužbine, Hasan-paša, umro je u Budimu kao Budimski defterdar. Njegovo su čisto tijelo, prema njegovom testamentu (vasiyet), sahranili ovdje u gradu Foči, u dvorištu ove džamije pod pomenutom emajl-kupolom. To je i sada svijetao mauzolej. Bog mu se smilovao! To je, zaista bio čovjek od ukusa, darežljiv i plemenit, vrijedan i gostoljubiv, pun divnih osobina kao Hatem Tai i Džafer Bermeki. Kako on nije žalio blaga, to je neimar Ramadan iz dvadeset i jedne džamije koje je on gradio mogao uzeti poneko iskustvo i vještinu (san'at) i sve ih primjeniti na ovoj džamiji. Uloživši svu svoju sposobnost, on je napravio takav Božji hram da mu nema ravna u Rumeliji (diyar-i Rum). Kako je osnivač bio darežljiv čovjek, on je raznim umjetnicima koji su iz svih krajeva dobrotvoru na poklon po jedan svoj umjetnički rad dao odgovarajuće nagrade i uzdarja. Umjetnički izrađenim lusterima, koje je također dobio na dar, ukrasio je unutrašnjost džamije, pa je i ona postala postala svijetla bogomolja, poput mlade čije čelo sija kao mjesec. Iznad visokog svoda kapije na jugoistočnoj strani džamije, na bijelom i čistom mramoru, napisan je kaligrafski u stilu Kara-Hisarije ovaj natpis:
Ovu časnu džamiju podigao je osnivač zadužbine
I dobrotvor Hasan, sin Jusufov,
i dao joj ovaj hronostih:
Primi je lijepo, o vječni (Bože)!
Godine 1047.
Pokraj ove dzamije nalazi se džamija Emira Mehmed-age. To je interesantna, simpatična i lijepa džamija, ali nema posjetilaca. Ovu džamiju narod zove Pašina dzamija(Pasa cami). Na njenoj kapiji nalazi se ovakav natpis:
Ovu časnu džamiju sagradio je i proširio
Mehmed-aga sin Abdulatifov, upravitelj vakufa
Napisano godine 961.
Džafer-efendijina džamija je svijetla starinska bogomolja kojoj nema ravne, a pokrivena je olovom. I Sulejman-begova džamija je, također, udobna i privlačna, ali ima pomalen broj posjetilaca. Osim ovih džamija, nalazi se na ovoj strani više mahalskih mesdžida. U Foči ima šest medresa, u nekima se predaje islamska tradicija (hadis). Postoji osam tekija. Od svih je najznamenitija Bajezid-babina tekija, na jugoistočnoj strani grada, među vinogradima i baštama. Ona je okrenuta prema čaršiji i bazaru i predstavlja kosmoramu (ogledalo svijeta). Ukrašena je raznovrsnim maksurama i kuhinjama. Tu ima tri javna kupatila (hamam). Jedno je kupatilo pokojne Fatma-sultanije, drugo Bajezidovo, a treće hamam Mustafa-efendije, zastupnika (halifa) spahija.
Sudnica (mekheme), koja je u blizini ovog kupatila, također je Mustafa-efendijina. U blizini Mustafa-efendijine banje nalazi se prostrana musala. Ovdje mještani obavljaju blagodarenja. Postoje dvije javne kuhinje (imaret). Jedna Bajezid-hanova, a druga Aladža-džamije.
Od njihovih specijaliteta na glasu su četrdeset vrsta riba iz rijeke Drine, bijeli kruh i med samotok, sedam vrsta sočnog grožđa, višnje i kruške jeribasme. Prema bazdaraginim podacima tu ima 26.000 dunuma vinograda na koje se plaća desetina (osur). U čaršiji ima 540 dućana. Sredinom ovoga mjesta, tamo gdje se nalazi trg varoši, teče rijeka Drina, koja se ne može preći na konju. Jugoistočno od rijeke leži glavni dio grada. Sjeverno i zapadno od rijeke nalaze se plodni voćnjaci (bag). Stanovnici prelaze i na suprotnu stranu čamcima i lađama. Svi dvorovi i uglednije kuće leže na obali Drine. Njihovi doksati i prozori gledaju na rijeku. Dužina grada obalom rijeke iznosi 4.000 koraka. Ova rijeka Drina izvire na sredini Hercegovine (dijar-i Hersek) iz planinskih visoravni Kolašina i Čemerna, iz planina Zagorja i Uloga. Rastući i skupljajući se postepeno, ona najprije nailazi na ovaj veliki grad i teče jedan sat direktno kroz bašče i ne pravi nikakve vijuge.

foca-oko-1900-g _ 003

Na istočnoj strani grada, pored Aladža-džamije, teče rijeka Ćehotina, koja se pod tabhanom (dabeghane) sjedinjuje s rijekom Drinom. Rijeka Ćehotina teče s istočne strane grada Foče. Njen izvor nalazi se na jugoistočnoj strani (kible) u planinama nahije Bihor u prizrenskom sandžaku u Albaniji, koje su udaljene jedanaest konaka. Ona dolazi iz Pive, Nikšića i opasnih Drobnjaka, prolazi ispod grada Plava, zatim Pljevaljskim poljem, protiče kroz grad Foču, dijeli ga nadvoje i tu utiče u rijeku Drinu. Drina teče dalje prema sjeveru, nailazi na kasabu Ustikolinu, a zatim se sjedinjuje sa Limom. Odatle teče prema bosansko-sarajevskom Višegradu, prolazi kasabu Bijeljinu te pod gradom Racom, utiče u Savu.

U ovom hercegovačkom sandžaku postoje dva znamenita velika grada (mahmiyya), jedan je Foča a drugi Mostar. Stanovnici Foče su u licu lijepi i divni ljudi, čistog vjerovanja, pobožni su i dobri muslimani. Muškarci nose raznobojnu čohanu odjeću. Prvaci i velikaši zamotavaju bijele čalme, a srednji stalež nosi pokratko odijelo i čakšire s kopčama, grube papuče i kalpake od raznobojne čohe i kunovine. Govore bosanski. Većinom su trgovci. Hadžija (hodočasnika) i gazija (junaka) ima takođe dosta. Žene nose feredže od crne čohe sa bijelim velom i idu pokrivene kao Rabija Adevija. Djevojke su im veoma lijepe, povučene, a djeca vrlo bistra i oštroumna, pa su napamet naučila mnoge knjige u stihovima. Mladići su im pravi sokolovi, neustrašivi i hrabri junaci. Vječno su u borbi sa Mlečanima. Njihovi učenjaci posjeduju rijetka znanja, a njihovim iskusnim ljekarima, ranarnicima i majstorima za puštanje krvi nema ravnih. Od turbeta koja se posjećuju znamenita su Bajezid-babino i Murad-babino, a obojica su pokopani u svojim tekijama.

foca_džamija_medresa_han_sahat-kula_mehmed-paše-kukavice_ 002

Fočanski most – ogledalo čuda
Na obali Sredozemnog mora, u nahiji grada Menemen, blizo grada Smirne na anadolskoj strani ima još jedan grad po imenu Kara-Foča. Ali ovo je hercegovačka Foča. Na zapadnoj strani, pola sata daleko od ovoga grada, na Karaburnu na velikoj rijeci Drini nalazi se drveni most na jedno okno, koje se diže do nebeskog vrha. To je veoma strašan, opasan i nesiguran prelaz, koji već propada jer nije tvrdo građen. Ovaj veliki most, koji treba pogledati, napravio je majstor stare škole tako da je na jake temelje, koji se nalaze na obje strane rijeke, vješto nanizao jednu na drugu velike i duge gretle tako da jedna nad drugom izmiče kao pera u krilima lastavice. Tako su grede, koje se nižu s obje strane, približene pa je onda na sredini mosta povezao jedan za drugi pet direka lađe i tako sagradio ovaj veliki most kome nema ravna ni u jednom vilajetu. Preko njega prelaze ljudi, konji, mazge i ostala stoka. Most se jako ljulja, pa se čovjek ne usuđuje ni da pogleda dolje. Čovjeku se smrači pred očima, srce mu zalupa. U ovim krajevima uopće nema kola, a i da ih ima, ne bi mogla prelaziti preko ovoga mosta. To je most rahmetli Sulejman-hana. On je za njegovo održavanje
uvakufio jedanaest sela. Zatim smo opet došli u Foču i s nekoliko prijetelja prešli preko rijeke Ćehotine, i idući obalom rijeke Drine prema sjeveru, došli smo u kasabu Ustikolinu.

SO Foča - Na dnevnom redu rebalans općinskog budžeta


Priredio: Kenan Sarač,4. septembra, 2015.

 


SLIKA BOSNE S KRAJA 19. STOLJEĆA

(upoznajmo bolje jedni druge)

Bosnu su kroz njenu historiju stranci doživljavali kao krajnje neobičnu zemlju. O tome kakva je bila čak krajem 19. stoljeća govore njihova zapažanja koja su zabilježili putujući kroz nju. Kada je Austro-Ugarska 1878. godine okupirala Bosnu u njoj je zatekla život koji se u mnogočemu temeljio na normama feudalnog društva. Razlog takvog stanja je bio brdsko-planinski karakter zemlje što je onemogućavalo potrebnu komnunikaciju s vanjskim svijetom.
Dolazak i prolazak stranaca, a time i naprednih ideja, onemogučavalo je i nesigurno stanje u zemlji. Kao najisturenija turska pokrajina u Evropi prema najvećim neprijateljima Carstva: Austriji i Mletačkoj Republici, stalno je bila s njima u ratu što je stvaralo opću nesigurnost pa je sve bilo u znaku rata i stalne opasnosti. To je uveliko utjecalo da se ovdje sve razlikovali od onoga čak u susjednim zemljama, a da se ne kaže u onovremenoj Evropi
Odmah po okupaciji zemlje od strane Austrije 1878. godine ovamo su iz Evrope nagrnuli brojni znatiželjelnici raznih profesija da upoznaju i proučavaju onovremeni život i običaje ovdašnjeg stanovništva, prije svega muslimanskog dijela, što je za onovremenu Evropu predstavljalo egzotikiku.
Svi koji su saobraćali sa Bošnjacima prije svega ističu njihovu veliku vjersku odanost i navode da je teško sresti narod koji je toliko odan svojoj vjeri kao što su oni. Dodaju da oni za nju žive, umiru, i sve će izgubiti braneći je. Po njima, svaki Bošnjak veruje da je, sve što se dešava od Boga i da je tako suđeno. Kada ih pogodi kakva nesreća podnose je krajnje ravnodušno, uvjereni da je unaprijed dragi Bog tako odredio.
U tom kontekstu spominje se slučaj iz 1851. godine kada se Omer-paša Latas razračunavao s pobunjenim Bošnjacima, kojom prilikom je na stotine uhvaćenih bošnjačkih prvaka, što begova, što aga, u okovima otpremio pješice u Carigrad da mi se tamo sudi. Očevici koji su sretali na putu tu tužnu kolonu opisuju da su u takvom stanju samo znali rozboriti „Šta ćeš, tako nam je suđeno“.
U izvještajima istraživanja o naravi Bošnjaka navodi se i to da ga nećeš ničim toliko povrijediti kao kad mu dirneš u njegovu vjeru i vjerske osjećaje. Kao veliki vjernici nadasve su mrzili psovke i uopće proste riječi. U svakodnevnom govoru su kao poštapalicu prizivali časni Kur'an i druge vjerske knjige (kitabe). Ako bi sugovornika željeli uvjeriti u ono što govore kleli su se „Sunca mi“, „Dunjaluka mi „ (Svijeta mi) i sl.
U opisu dalje se kaže da svaki Bošnjak krajnje brižno izvršava propisane vjerske obaveze i ni za živu glavu ne bi propustio neku od dnevnih molitivi, ni onda ako je na putu ili se nađe u tuđem svijetu. Ostao je opis Husein-bega Gradaščevića koji je zapisao austrijski liječnik Bartol Kunibert koji ga je liječio u Zemuni prije deportacije u Istanbul, pa kaže: „Iskren i marljiv musliman, iako je bio teško bolestan, nizašto na svijetu ne bi propustio onih pet molitvi dnevno“.
Ova konstatacija o odanosti Bošnjaka svojoj vjeri iz 19. stoljeća na vlas odgovara vjerskim osjećajima njihovih predaka, starih Bošnjana, iz vremena banova i kraljeva, kada su proganjani od inkvizicijen i križaraskih vojni koje je na njih slala Evropa, radije išli na lomaču nego se odricali svoje onovremene, bogumilske vjere. Kada su je dolaskom Turaka napustili, prigrlivši islam, s istim žarom, ustrajnoću i odanošću počeli su slijediti tu vjeru, u kojoj su nepokolebljivo ostali do današnjeg dana.
Koliko su Bošnjaci odani vjeri govori i to da, takoreći, svako iole malo veće selo ima dzamiju. Za njih je petak poseban dan, kada obavljaju dzumu namaz, glavna sedmična zajednička molitva (samo muškaraca). Tada oblače svečano ruho, da bi se nakon obavljene molitve s prijateljima zaputili da popiju kahvu i popričaju.
Kada je Austrija 1878. godine okupirala Bosnu za njih je to bila „terra incognita“ (zemlja o kojoj se malo zna). Za Austrijance je bilo sve egzotično na što su u njoj nailazili. Bilo im je neobično da se u tako maloj zemlji ispovijedaju čak četiri vjere: islam, katoličanstvo i pravoslavlje, te jevrejska vjera. Svi žive jedni do drugih čije su bogomolje jedne do drugih. Svako slijedi svoje običaje, susreću se, pozdravljaju i uvažavaju jedni druge. Raspoznaju se po nošnji koja kod svakog naroda svojom varijacijom označava vjersku pripadnost i društveni položaj pojedinca.
Kako su se ovdje zadržale mnoge norme feudalnog društva i staleži su se raspoznavali po odjeći. Kod muslimanskog dijela stanovništva po tome se raspopznavalo ko je aga, ko beg a ko pripada nižem staležu. Kod begova i aga sve je bilo kitnjasto i to je govorilo o kome je riječ. Takvog su svi poštivali. Ako ga pješak ili konjanik nižeg ranga sretne na putu, sklanjaju mu se. Ako je u pitanju kršćanin, koji je na konju, sjašit će i sačekati dok beg prođe. Kada takav uglednik ulazi u kafanu prisutni ustaju i stoje dok ovaj ne sjedne. Za takve je posebno mjesto na sečiji, na vrh sobe, i na njega niko drugi ne sjeda do bega ili age. Tek kad sjedne, pozdravlja se s prisutnim.
Begovi i age, kao najbogatiji sloj društva, obično su imali više kuća. Ona u gradu sastojala se od dva dijela, zapravo dvije zgrade. U jednoj, koja se zove selamluk ili atar, bila je namijenjena muškoj čeljadi. U njoj domaćin dočekuje znance i prijatelje. U drugoj, u kojoj mu stanuje porodica, zove se haremluk ili harem. Svaki beg i aga ima na svojim posjedima ljetnikovac, odnosno čardak ili kulu. Tu provode ljeto, kmetovi tu donose hak – trećinu od uroda i druge dažbine.
Čardaci su čvrsto građeni, često na više katova, pa i s puškarnicama, zbog čega se i zovu kulama. Bezi Čengići u istočnoj Bosni imali su na svojim posjedima nekoliko kula, 8 odžaka i 9 begovskih kuća. Čardaci siromašnijih muslimana bili su skromnije građevine.
Čardaci i kule služile su i za odbranu u slučajevima pobune kmetova ili napada hajduka, uskoka i drugih opasnosti. Kako je iole bolje stojeći musliman imao koliki-toliki posjed, Bosna je bila puna kula i čardaka.
Stranci koji su bolje upoznali Bošnjake ističu njihovu veliku nježnost koju su iskazivali prema članovima svoje porodice, te da su neizmjerno odani porodičnom životu i da nadasve vole djecu i svoju ženu koja mu ih je rodila. Koliko je Bošnjak nježan otac, toliko je nježan i kao muž. Žena i muž se uzajamno vole i poštuju. Otac je glava porodice i za sve se brine. Djeca se od malih nogu odgajaju da poštuju roditelje.
Stranci koji su putovali ili boravili u Bosni s čuđenjem navode da se rijetko sreće Bošnjak koji ima više žena, iako mu šerijat to dozvoljava, predubjeđeni da je u Bosni, kao muslimanskoj zemlji, sve kao u Turskoj, kod Arapa i drugih pripadnika islama. Oni očito nisu bili upućeni da su bosanski muslimani ovdašnji starinci s hiljadugodišnjim evropskim korijenima koje je s ostalim muslimanima u svijetu veže samo vjera.
Opisujući kućnu atmosferu s divljenjem ističu kako kod Bošnjaka vlada sloga i uvažavanje. Majka i otac su svjesni da su odnosi između njih ogledalo porodice prema vanjskom svijetu. Oboje se od malih nogu odgajaju tako da muž poštuje ženu, a žena muža, pa su se i u braku tako ponašali. Znaju kakva je dužnost jednog, kakva drugog.
Žena obavezno dočekuje muža na vratima, bez obzira kada i od kud dođe. Na vratima ga i ispraća kad izlazi iz kuće. Uz kahvu se zajednički dogovaraju o porodičnim stvarima. Muž iskazuje poštovanje i ljubav prema ženi i poklonima. Za to je uvijek bilo povoda, pogotovo kad se rodi prvijenac.
Otac iskazuje jednaku ljubav kako prema sinu tako i prema kćerki. Neki putopisci primjećuju kako su posebno nježni prema kćerkicama, pa kažu da ih je neobično vidjeti u takvom raspoloženju jer tada ničim ne liče na ljute, silovite i ubojite junake sa bojnih polja na kojima su im se svi sklanjali s puta.
Majka je svojoj djeci prva učiteljica. Podučava ih pismu, običajima, i vjeri, da bi od sedme-osme godine starosti brigu oko toga preuzeli profesionalni učitelji u mektebima.
Djeca su od malih nogu odgajana da poštuju starije. Stranci s divljenjem ističu da nisu nigdje vidjeli do u Bosni kako se svi s poštovanjem dnose prema starim osobama. Dedo i nana su dom
aćini u kući pa imali i preko stotinu godina. Takav odgoj je nametnuo da se u Bosni izuzetno poštovala starost, u tolikoj mjeri da su se beg i aga s poštovanjem odnosili čak prema svom starom kmetu.
Kod Bošnjaka su postojale dvije hijerarhijske ljestvice po kojima su se izmeđuse uvažavali. Jedna je bila dobna starost, a druga klasni status pojedinca, odnosno njegovog roda. Strogo se gledalo ko je kojih i kakvih korijena. To je u daljoj prošlosti puno značilo u svakom društvu jer se po toj osnovi određivao ekonomski i politički status pojedinca, odnosno njegovog roda.
Po toj osnovi postojala je diferencijacija i unutar plemstva. Na vrhu su bili rodovi starih korijena, ili kako se u Bosni za takve govorilo „koljenovići“. Njihova starost i ugled imali su veći značaj čak od njihovog ekonomskog stanja.
U opisu svojstava Bošnjaka navodi se i to da nadsve drže do zadane riječi i od sveg najviše mrze laž
Ako je Bošnjak što obećao, to će održati po ma koju cijenu. Tu njihovu osobinu stranci su isticali i za njihove bogumilske pretke iz doba banova i kraljeva. Opisujući kontaktne s njima po raznim poslovima čudili su se kako niti daju niti traže priznanice za sklopljene poslove. Za njih je data riječ bila svetinja i ni za šta na svijetu ne bi je porekli. Isto je bilo i u tursko doba, a manje-više na selu se to zadržalo do danas.
U opisu naravi Bošnjaka ističu njihovu krajnju staloženost u ma kojoj se situaciji nađu, a posebno njihov pogled i odnos prema ovozemaljskom životu. Jedan od stranaca koji je godinama boravio u Bosni i dobro ih upoznao, zapisao je ovo: „Neki od njih mogu u mislima čitave sahate prosjediti na obali rijeke i gledati kako voda teče, a da ni s kim ni riječi progovorili nijesu. Isto tako mogu oni uz lulu duhana ili dobru cigaru dan prosjediti ili čitava poslije podneva u hladu granate kruške, šljive ili jabuke posmatrati let ptica i oblačke kako ih vjetrovi po horizontu gonjaju, a da pri tome ništa, ama baš ništa ne misle, niti ne osjećaju. To je poznati bosanski ćeif.“
Osim duhana malo je koji Bošnjak uživao druge, štetne poroke. Još se sredinom 18. stoljeća pojavila jedna rasprava koju je napisao Mustafa Pruščak iz Prusca koja govori o porocima, pa kaže da uživanje kahve u principu nije štetno, za razliku od duhana, alkohola i opijuma koji štete zdravlju pa su kao takvi zabranjeni šerijatom.
Svi stranci su Bošnjake smatrali do krajnosti konzervativnim te da prema svemu što je za njih novo i nepoznato pokazuju odbojnost. Uz tu su do krajnosti nepovjerljivi prema stranom i strancima. Na to je utjecala i geografska izoliranost zemlje. Njena brdsko-planinska konfiguracija otežavala je komuniciranje pa je svaka dolina i visoravan živjela svoj život. Komunikacije s vanjskim svijetom bile su još rjeđe zbog čestih napada stranaca zbog njihove, bogumilske, vjere, a kasnije, u doba turske uprave, napadali su ih kao muslimane.
Međusobni odnos Bošnjaka odvijao se na način koji je svojstven svim patrijarhalnim društvima. Pri susretu znalo se kako se ko pozdravlja. Po pravilu uglednijeg prvo pozdravlja onaj nižeg društvanog statusa, kao i to da mlađi prvi pozdravlja starijeg.
Kad bi naišla neka uvažena starina, ili ma koji uglednik, pred takvim su u znak pozdrava svi ustajali i stajali bez riječi dok je kraj njih dotični prolazio. Ili, ako su se našli u nekoj prostoriji isto su činil. Sjeli bi tek kad bi ovaj zauzeo svoje mjesto. Vodilo se računa o časti i starosti.
Kada se izvan kuće susretnu dva poznanika pozdravljaju se na način kojim se iskazuje posebno poštovanje. To je tzv. temena. Desnom rukom se prvo dotaknu prsa, potom usta a onda čela, što bi značilo da se pozdravlja srcem, iskazuje se ustima, a dotičnom se čast odaje svojim umom.
Običaj je bio da, ma gdje da uđe musliman, i ako je među prisutnima samo jedan njegov istovjernik, prvo će njega pozdraviti svojim vjerskim pozdravom pa tek ostale, čak ako je među njima kakav visoki uglednik nemusliman. To je zato što su se sve do dolaska Austrije bosanski muslimani u odnosu na zemljake kršćane smatrali privilegiranim, odnosno gospodom, s obzirom da su još uvijek bili na snazi relikti feudalnih klasnih odnosa.
Kada je domaćin polazio u vojnu ili na daleki put, kuću i imetak je ostavljao bez brige. Za to su bili zaduženi njegovi pouzdani ljudi koji su mu vodili imanje dok se ne vrati. Ako su u pitanju pripadnici plemstva, kao vojni stalež predstavljali su osnovnu odbrambenu snagu zemlje.
Za njih su vojne obaveze, kao uostalom za sve bosanske muslimane, smatrane svetom dužnošću. Izostati i ne poći s ostalom braćom da se brane granice domovine, navuklo bi neisperivu ljagu ne samo za dotičnog obveznika nego za čitav njegov rod. Takvu Bosnu i njenu vojnu i društvenu organizaciju zatekla je i austrijska okupacija, kada su Bošnjaci pod vodstvom svojih vojnih vođa, begova, aga, uleme i sveg narodaq posljednji put ustali u odbranu svoje zemlje.

Enver Imamović

Prizor iz Bosne s kraja 19. st. (akšamluk-predvečernje druženje)

Prizor iz Bosne s kraja 19. st.

izvor:fb Enver Imamovic

Natpis na Aladža džamiji u Foči iz 1550./51. godine

Natpis na Aladža džamiji u Foči _ 501854994

Na kamenoj ploči, veličine 50×90 cm, uzidanoj nad glavnim ulazom u ovu džamiju, nalazi se natpis u prozi na arapskom jeziku.Natpis je isklesan i ispisan u tri elipsasta polja.Tekst natpisa mjestimično vokaliziran.Pismo – lijep dželi-nesh.Natpis sa svojim pismom i vegetabilnom ornamentikom djeluje u cjelini kao ornament.

Natpis u prevodu glasi:

„Ovu časnu džamiju i uzvišeni mesdžid sagradio je u ime Uzvišenog Alaha dobrotvor Hasan,sin Jusufov,za ljubav Boga,želeći postići Njegovo zadovoljstvo.Tajni glas izreče joj kronogram:“O vječni(Bože),lijepo primi ovo djelo.“

Hidžretska 957.godina u kojoj je džamija dovršena nije ispisana brojkama,nego je sadržana u brojnoj vrijednosti slova posljednje rečenice,čiji zbir iznosi tačno 957(odgovara 1550/51 godini nove ere).

Natpis na Aladža džamiji u Foči iz 1550.- 51. godine _ 003

Aladža džamija se nalazi u starom dijelu naselja Foča, na lijevoj obali rječice (?) Čehotine.Džamija predstavlja remek-djelo osmanlijske arhitekture.Ime „Aladža“(Šarena) dobila je po svom živopisu,jer su od osobite umjetničke vrijednosti ornamenti i ukrasi izvedeni u samoj unutrašnjosti i na vanjskim zidovima trijema ove džamije.

Mnogi domaći i strani posjetioci još od njezina osnivanja ostavili su svoje potpise i zapise u pohvalu Aladže i Foče.

Među ovim zapisima ističe se zapis i autograf poznatog turskog putopisca,svjetskog putnika Evlije Čelebije,koji je na zidu trijema desno od ulaza u džamiju napisao u lijepom „talik“pismu slijedeće riječi na perzijskom jeziku:

Putovao sam i u mnoge gradove dohodio,ali ovako mjesto još nisam vidio“.

Ispod toga je sitnijim neshom uz svoj potpis napisao „Pisao mujezin Evlija godine 1074“=(1664).

Natpis na Aladža džamiji u Foči iz 1550.- 51. godine _ 004

Natpis na Aladža džamiji u Foči iz 1550.- 51. godine _ 002

Evlija se također potpisao i na Musluk džamiji u Foči te iste 1664.

Pisana riječ u Bosni i Hercegovini od najstarijih vremena do 1918. godine _ 027347_2

izvor:Pisana riječ u Bosni i Hercegovini od najstarijih vremena do 1918. godine, Isaković, Alija – Popadić, Milosav (odg.ur.),”Veselin Masleša” Sarajevo 1982., 305 str.,

fotografije:fb PutnikNamjernik/flickr ekranportal13/focanskidani

_ _ _ _ _

VIDEO:
Foča, 18.04.1990. – Aladža džamija – ikindija namaz…
https://youtu.be/5mt20REHvIU

Foča i Aladža džamija
https://youtu.be/9JMIQVVeMd4

_ _ _ _ _

vidi još:

FOČA – HISTORIJA : Šta nam kazuje fotografija nastala oko 1918. godine
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/02/foca-historija-sta-nam-kazuje-fotografija-nastala-oko-1918-godine/

SEDAMNAEST FOČANSKIH DŽAMIJA (FOTO)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/06/sedamnaest-focanskih-dzamija-foto/

Historija Foče : MEĐURJEČKA DŽAMIJA
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/07/historija-foce-medurjecka-dzamija/

Mustafa-pašina džamija u Foči
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/06/mustafa-pasina-dzamija-u-foci/

Iz historije Foče : Džamija sultanije Fatime (sa fotografije)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/06/iz-historije-foce-dzamija-sultanije-fatime-sa-fotografije/

Džamija Hasana Nazira – Aladža džamija u Foči
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/06/dzamija-hasana-nazira-aladza-dzamija-u-foci/

Foča:Šehova džamija (Kadi Osman-efendijina džamija)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/03/22/focasehova-dzamija-kadi-osman-efendijina-dzamija/

IZ HISTORIJE FOČE:TRI DŽAMIJE O KOJIMA SE NE PRIČA I NE PIŠE
https://focanskidani.wordpress.com/2016/01/12/iz-historije-focetri-dzamije-o-kojima-se-ne-prica-i-ne-pise/

Careva džamija u Foči – džamija Sultan Bajazid II Valije
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/08/careva-dzamija-u-foci-dzamija-sultan-bajazid-ii-valije/?preview_id=19862&preview_nonce=8513ba369c

Foča:Slovo o Aladži
https://focanskidani.wordpress.com/2015/12/06/focaslovo-o-aladzi/

VAKUF MEHMED-PAŠE KUKAVICE U FOČI
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/19/vakuf-mehmed-pase-kukavice-u-foci/

Aladža džamija u Foči – ubijanje i uzdizanje monumenta islamske arhitekture
https://focanskidani.wordpress.com/2015/10/29/aladza-dzamija-u-foci-ubijanje-i-uzdizanje-monumenta-islamske-arhitekture/

Faruk Muftić:VAKUF ATIK ALI-PAŠINE DŽAMIJE U FOČI
https://focanskidani.wordpress.com/2015/12/28/faruk-mufticvakuf-atik-ali-pasine-dzamije-u-foci/

FOČA:Nemaran odnos prema džamiji i medresi Mehmed–paše Kukavice
https://focanskidani.wordpress.com/2015/11/10/focanemaran-odnos-prema-dzamiji-i-medresi-mehmed-pase-kukavice/

FOČA:Careva džamija (Sultan Bajezida Valije II džamija) dobija minaret – FOTO
https://focanskidani.wordpress.com/2016/02/24/focacareva-dzamija-sultan-bajezida-valije-ii-dzamija-dobija-minaret-foto/

FOČA:Historijsko područje – Čaršija u Foči proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2015/12/29/focahistorijsko-podrucje-carsija-u-foci-proglasava-se-nacionalnim-spomenikom-bosne-i-hercegovine/

FOČA – HISTORIJA : Pretraga po razglednici iz 1925. godine
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/06/foca-historija-pretraga-po-razglednici-iz-1925-godine/

IZ HISTORIJE FOČE : FOČANSKE DŽAMIJE (FOTO)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/06/iz-historije-foce-focanske-dzamije-foto/

FOČA:NAPAD NA CAREVU DŽAMIJU U NOĆI SA 01.01.2016. NA 02.01.2016.
https://focanskidani.wordpress.com/2016/01/02/focanapad-na-carevu-dzamiju-u-noci-sa-01-01-2016-na-02-01-2016/

HISTORIJA FOČE : KATOLIČKA CRKVA U FOČI
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/23/historija-foce-katolicka-crkva-u-foci/

STAMBENA ARHITEKTURA U FOČI

Begova kuća u Foči _ 50185094

objavljeno: 29. maja, 2015.

napisao: ING. ARH. ALIJA BEJTIĆ

Fočanska kuća predstavlja zaseban i karakterističan građevni stil, koji se više oslanja na bizantijsko-egejski tip Makedonije, nego li na ustaljene oblike bosansko-hercegovačke stambene arhitekture orijentalnog smjera. Taj zasebni tip daje joj u prvome redu njena vanjska arhitektura.
Za razliku od većine drugih naših varoši, fočanske kuće, a i sve druge zgrade starijeg
doba, imaju krovište s blagim nagibom, a baš ti niski i uvijek četverostrešni krovovi s ćeremitnim pokrovom upadne opekaste boje čine osnovnu značajku u tipu fočanske kuće, čak i zasebnu crtu u fizionomiji grada uopće.
Druga karakteristika fočanske kuće jest to, što je kod nje dosljedno naglašen horizontalni autoritet smjera i što u tlocrtu uvijek pokazuje čisti četverokut, u kojem su dvije paralelne stranice dva i više puta duže od drugih dviju.
Dalje, fočanska kuća je u pravilu j e d n o k a t n i c a , namijenjena je isključivo jednoporodičnom stanovanju i ima samo jednu bolje oblikovanu fasadu, pročelje, koje je u gornjoj etaži razvedeno u ćoškove i kameriju ili verandu i koje je svugdje zaklonjeno od ulice.
O ostalim situacionim značajkama fočanske kuće, njenoj postavi prema prilaznim putevima i o odnosu na građevnu parcelu bilo je govora u poglavlju o urbanističkim osobinama grada.
Druga podjednako vidna značajka, koja fočanskoj kući daje zaseban tip, jest osobeno rješenje unutarnjeg prostora, sklopa prostorija koje imaju različite namjene. U tome pogledu najveći broj fočanskih kuća sadrži jedno te isto, standardno rješenje, na kojem ću se ovdje zadržati, ali postoji i niz varijacija, no, one su tako malobrojne i sporadične, da ne mogu predstavljati neki istaknutiji način građenja, pa ih ovdje neću ni navoditi.
Prije svega valja istaknuti, da općenito bosanska, pa tako i fočanska kuća u prizemnoj etaži ima prostorije, koje su namijenjene gospodarskim potrebama i za stanovanje preko zime, a kat isključivo za boravak i primanje u ljetnim danima. S takve podjele u prizemlju je potrebna bolja toplinska izolacija, pa su tu vanjske stijene obično debele, masivne, a na katu naprotiv, posve tanke, tek toliko, da mogu nositi krovnu konstrukciju.
Primarni prostor prizemlja u fočanskoj kući jest h a j a t , trijem ili ulazni prostor, koji je pokaldrmljen kamenim pločama ili nabijen običnom zemljom te s prilazne strane potpuno otvoren i ljeti i zimi — očiti utjecaj toplijih mediteranskih krajeva. Taj hajat je ujedno i komunikacioni čvor, prostor, na koji se sa tri strane nadovezuju daljnje prostorije: sa strana sobe za stanovanje, a na suprotnoj strani prilaza kuhinja s još jednom, a negdje i dvije gospodarske prostorije. U hajatu je uvijek i drveno jednokrako stubište što vodi na kat, a prostor pod stubištem, na kojem su komunikacije nemoguće, iskorištava se za police, na kojim stoji bakreno suđe, đ u g u m i  i  i b r i c i  za vodu.
Dvije postrane prostorije namijenjene su, kako rekoh, prvenstveno za zimsko stanovanje,
one se, dakle, dobar dio godine griju, pa im upravo otud i ime h a l v a t i — tople odaje. Jedini istaknutiji namještaj u takvim sobama jeste niska i nepomična fotelja ili sećija, koja se proteže ispod prozora duž jedne ili dvije vanjske stijene. Sav ostali prostor je slobodan, čist I zastrt šarenim ćilimom, pa se soba čini još prostranijom.
Pa ipak tu su i ormari, peć i kupaonica, samo izvan centralnog sobnog prostora: ugrađeni u drvenu m u s a n d a r u ili o k o l i c u koja se proteže duž čitave zadnje ili prednje stijene i koja je često, zajedno s vratima, dekorirana rezbarenim ornamentima. Obično u srednjem dijelu musandare, koje širina iznosi oko 1 m, ugrađena je zemljana peć s glinenim lončićima, koji akumuliraju toplinu unutarnjih gasova i prenose je postepeno u prostoriju, a u ponekim kućama umjesto takve peći je o d ž a k ili kamin, uvijek s oblicima umjetničkih pretenzija. Izravno do peći, s desne ili lijeve strane je b a n j i c a ili h a m a m d ž i k površine oko jednog četvornog metra. Topla voda često se toči u ibrik iz velikog glinenog vrča ili p e š n j a k a , koji je ugrađen u samoj peći do banjice i u kojem vodu zagrijavaju plinovi iz peći. Dalje se nižu jedan ili dva d u š e k l u k a , u kojim se, kako i samo ime kazuje, drže dušeci, jorgani i jastuci preko dana.
Uveče, pred spavanje, nastaje transformacija prostora. Vadi se iz dušekluka posteljina i stere po sećiji ili izravno po tlima, na ćilim, na koji se uopće ne stupa u obući, i soba za dnevni boravak i primanje pretvara se u spavaću.
Potpuno jednak inventar nalazi se i u sobama na katu, koje se uvijek zovu č a r d a c i , i tu se sreta u svakoj sobi sećija, peć, druge dvije banjice i daljnji ormari u musandari, ali same prostorije imaju nešto drugačije rješenje od onih u prizemlju. Kat je gotovo redovito svojom prednjom stranom konzolno isturen prema vani u vidu ć o š k a ili e r k e r a, pa je unutarnji proctor tako postao znatno veći. U nekim kućama ćošak je izvučen prema vani u vidu četverougla, a u nekim su opet vanjski uglovi ćoška odsječeni, sklišeni, a i takvi ćoškovi čine se osobito lagani i još više ističu raščlanjenost gornje etaže.
Na katu između dva čardaka sreta se uvijek zaseban međuprostor, dosta prostran, uvijek svjetao i s posebnom namjenom. To je d i v h a n a, koja povezuje prostorije na katu, kao i hajat u prizemlju, ali ona ima još jedan oblik upotrebe. Njena prednja, čeona strana uvijek je otvorena, tek je samo u optičkom smislu zatvara izvana niz stupića i lukova u gornjem dijelu, oboje iz tankog drveta, i tu se preko ljeta, a osobito u predvečerje kućna čeljad najradije zadržava, dobivajući neposredno vezu sa zrakom i prirodom.
U nekim kućama i taj je prostor sam za sebe izvučen konzolno prema vani, a u staroj pak
kući porodice Čeča u Gornjem Polju potreba takve zabave i odmora u predvečerje posebno je istaknuta još zasebnim prostorom — kamerijom— koja se nastavlja na divhani i još više uvlači u prirodu. I ta kamerija je s vanjskih strana samo vizuelno ograđena sistemom vrlo laganih stupića i lukova, a samo podnožje uzdignuto je još iznad razine divhane za tri stube, čime je stvoren elemenat neobične vrijednosti i u utilitarističkom i u likovno-umjetničkom smislu.
Ostaje još da analiziramo treću vrstu prostorija, a to su m u t v a k i h u d ž e r a, koje imaju isključivo gospodarsko značenje. M u t v a k (od arap. m a t b a h = kuhinja) je uvijek u prizemlju, između halvata i pozadi hajata. Valja znati, da se taj prostor nikad nije tretirao kao stambena kuhinja naših novijih kuća, i da je to gotovo u pravome smislu laboratorij za spremanje hrane s najnužnijim inventarom, koji služi isključivo samo u tu svrhu: u kutu veliko i otvoreno, a nisko o g n j i š t e , nad njim su lanci ili v e r i g e za držanje kotlića nad vatrom, a uz stijene, negdje i u samoj stijeni, d o l a f i ili ormarići za držanje suđa. Na takav mutvak obično se nadovezuje u pozadini prizemlja još jedna, a negdje i dvije omanje prostorije, h u d ž e r e ili smočnice, u kojim se čuva hrana, osobito pak zimnica.
U mutvak se ulazi izravno s hajata kroz široka i mahom dvokrilna vrata, kroz koja se mogu prenositi cjepanice drva i vreće sa zimnicom, ali u nekim kućama postoje i druga, manja vrata, koja mutvak vežu izravno s halvatom.
Karakteristično je, da kuhinja u fočanskim kućama nema uopće zasebnog dimovodnog odžaka.
Dim se tu diže slobodno uvis iznad samog ognjišta i prolazi kroz vrlo širok otvor kroz
obadvije etaže do u potkrovlje. Upravo radi toga kuhinja tu nema uopće stropa, ili je on reduciran na mnogo manju površinu. Taj vertikalni otvor za dim, zvan d i m 1 u k, koji u horizontalnom presjeku često ima površinu manje sobe, na katu je ograđen sa svih strana zidovima, da dim ne bi prodirao u stambene prostorije, a upravo tu, na katu, taj prostor dobiva novu i vrlo korisnu funkciju s u š n i c e , u kojoj se na dimu sušilo meso za zimnicu.
Građani Foče nisu tražili od graditelja, da im kuća zadovolji samo u tehničkom i termalnom pogledu. Oni su pri tome postavljali i realizirali i estetske zahtjeve, da im kuća i u cjelini i u pojedinostima bude ukusna i oku privlačiva. Zato glavno pročelje, koje je najviše pred očima, raščlanjuju u ćoškove ili erkere, središnji dio (divhanu i kameriju) naglašavaju još laganim sistemom drvenih stupova i orijentalnih lukova, a ispred kuće sade još cvijeće i drugu vegetaciju, koja kući daje zelenilo. Jedan osobit elemenat, koji ima baš tu zadaću, jesu same b a d ž e , otvori za dim na krovištu, koji se vide već i s ulice te naglašavaju ognjište i čitavu kuću.
Svaka kuća starijeg tipa u Foči ima po jednu ili dvije badže, a nema niti jedne jedine, koja
nije imala dekoriran takav otvor. Taj dekor, rađen iz rezbarenih komada drveta i daske, sastoji se iz čitave skale motiva, počevši od onih najprimitivnijih, koje čine samo dvije ili tri unakrsno položene letvice, pa sve do vrlo složenih i suptilnih, u kojim prevladavaju oblici karakterističnih orijentalnih lukova, preneseni tu izravno iz kamenih elemenata boljih fočanskih džamija.
Promatrajući elemente toga, može se reći, bogatog dekora, koji je značajka samo fočanskih kuća, jer ga druga i veća mjesta uopće nemaju, sam od sebe budi se u nama zaključak, da su se graditelji tu prosto natjecali, koji će dati bogatiji i zanimljiviji dekor na badži kuća, koje su gradili.
Podjednaku težnju za dekorativnim iživljavanjem, koja je karakteristična za minule vjekove uopće, sretamo i u samoj ponutrici kuće. Tu dekor u rezbarskoj tehnici različitih varijacija prekriva isključivo drvene plohe musandare ili okolice te vrata dolafa, pa čak i pojedine čisto konstruktivne elemente, na pr. stupove na divhani, kaeriji i one, koji uokviruju prolaz u sobu kroz drvenu okolicu, koji u svom gornjem dijelu imaju profilaciju kapitela s lijepo izvedenim lukovima u drvetu. Najčešći motivi u toj unutrašnjoj dekoraciji jesu rozete, kojih je karakter uslovljavalo dlijeto za dubljenje, ali se tu i tamo sretaju i nešto drugačiji ornamenti.
Sve građevne i dekorativne osobine, koje sam iznio, uglavnom su zajedničko obilježje i muslimanskih i pravoslavnih kuća. Kod tih drugih karakteristične su samo dvije pojave, po kojim se razlikuju od muslimanske kuće. Umjesto divhane, zatvorene s tri strane stjenama, te kamerije, koja, doduše, nije bitni elemenat ni svih muslimanskih kuća, u pravoslavnim kućama gotovo redovito sre- tamo drveni natkriveni balkon, v e r a n d u , neku vrstu galerije, na koju izlazi i stubište iz prizemlja i koja se slobodno ističe prema vani iz same mase kuće, ali je ipak prekriva jedan, zajednički krov. Druga osobina kuća pravoslavaca jest to, da uopće nemaju kupaonica odnosno h a m a m d ž i k a, koje sretamo u muslimanskim kućama.

(ING. ARH. ALIJA BEJTIĆ – POVIJEST I UMJETNOST FOČE NA DRINI, 1956/1957)

Mehmed Mujezinović / Ing. Evangelos Dimitrijević: Džamija na Ustikolini / La mosquee de Ustikolina (FOTO)

Ustikolina leži na glavnom putu Goražde-Foča, na lijevoj obali Drine. Ime je dobila po rijeci Kolina koja tu utiče u Drinu (ušće Koline = Ustikolina). Danas je Ustikolina selo, a nekada je bila, pričaju, varošica značajnija od Foče. Prvi spomen ovog mjesta nalazimo u Kronici Popa Dukljanina, gdje se kaže da je Časlav godine 895-896 na Cvilinskom Polju kod Ustikoline potukaoMađare.[1]

žžž501826

Godine 1399 u Ustikolini se nalazi jedna dubrovačka kolonija u kojoj je Micholo Juroenich imenovan posebnim konzulom, a 1413. godine u Ustikolini se spominje carinarnica. Toga vremena ona je u posjedu kneza Pavla Radinovića. Kasnije (1427) Ustikolina pripada Radoslavu Pavloviću, koju on drži još i 1441. godine, od toga vremena ona ima i svoga kneza, Đurđa.[2]

žžž501825

Veći broj srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika u okolini Ustikoline svjedoči nam da je ovaj kraj u to doba bio prilično naseljen. Nije poznat tačan datum kada su Turci osvojili Ustikolinu i okolna mjesta, ali je to bilo svakako uskoro poslije 1441, kada se posljednji puta spominje u poznatim izvorima kao posjed porodice Pavlovića. U Ustikolini i njenoj okolini sačuvalo se nekoliko nekropola sa većim brojem muslimanskih nadgrobnih spomenika XV vijeka ili, kako ih narodna predaja naziva, »šehitskih nišana«. Jedna takva nekropola nalazi se na Jošanici kod Cvilinskog Polja, a druga kojih 5-6 km sjeverno od Ustikoline na Presjeci. Nišani ovih nekropola su veoma interesantni po svojim dimenzijama, formi, a naročito po heraldičkim i drugim ornamentalnim znakovima. Tu vidimo isklesane lukove, strijele, polumjesece, štapove, sjekire, zastave, polulopte i dr. Na jednom takvom nišanu nekropole na Jošanici pored sablje i štapa isklesan je s jedne strane nakovanj i čekić što je, koliko je meni poznato, jedinstven primjer u Bosni i Hercegovini na spomenicima ove vrste. Osim toga karakteristična su i dva spomenika četverokutne osnovice (45×30 cm) sa piramidalnim završecima, na njima je isklesana sablja (tubasta), više nje ruka (do lakta) i pored toga polulopta.

Podaci o Ustikolini u tursko doba sasvim su oskudni. Skoro jedini podatak imamo od turskog putopisca Evlija Čelebije koji je ovuda prošao 1664. godine. On o Ustikolini kaže: »Ustikolina je vojvodaluk paše hercegovačkog sandžaka. To je kadiluk od 80 akči koji pripada Foči i koji je kao neznatan arpaluk dodijeljen fočanskom muftiji. Tu nema ćehaje, kadije ni drugih odličnika. (Ova) kasaba na obali rijeke ima 176 kamenom pokrivenih kuća, jednu džamiju, jedan mesdžid, jedan hamam, jednu tekiju, jedan han, desetak dućana i mnoštvo vinograda. Ranije se ovdje preko rijeke Drine nalazio drveni most.”[3]

Od svih objekata, koje nam Evlija nabraja na Ustikolini, do danas nam se jedino sačuvala džamija. Džamija na Ustikolini je kako sa istorijske tako i sa arhitektonske strane važan i zanimljiv spomenik kulture. Ne zna se tačan datum postanka kao ni ime osnivača ove džamije. Nije nam se sačuvala njezina zakladnica, niti postoji ikakav pisani dokumenat o tome. Jedino postoji narodna predaja koja kaže da je džamija na Ustikolini najstarija džamija u Bosni i Hercegovini i da ju je sagradio Turhan Eminbeg.

Obzirom na to da su Turci vrlo rano zauzeli ove krajeve, u njima bi baš trebalo i tražiti najstarije građevine iz turskog doba. Prema tome, ta bi predaja mogla imati svoga osnova. Do danas se u dva maha pokušavalo riješiti pitanje datuma gradnje i imena osnivača džamije na Ustikolini, i to oba puta na osnovi nišana s natpisom, koji se nalazi na spomenutoj šehitskoj nekropoli na Presjeci.

Prvi je M. Zarzycki u svom radu »Varošica Ustikolina « objavio dio natpisa sa spomenutog prelomljenog nišana na Presjeci. Tu je donesen ovakav tekst: »…Emiri livai herceg… sene tisa ve sitine. Kad intekalel-merhumu ibni…« Kako vidimo, u tome natpisu nedostaje ime pokojnika i njegova oca, jer su uslijed preloma nišana nestali, a od datuma manjka upravo onaj dio koji označava stotice godina. Da bi dokazao da se ovaj natpis odnosi na Turhan Emin-bega, Zarzycki kaže, da mu je Muhamed beg Čengić pripovijedao kako je on oko 1850. godine na tom nišanu, dok je još bio čitav pročitao »Turhan Emin« a godinu »869« (=1446). Na osnovi toga Zarzycki kaže da je džamija na Ustikolini sagrađena između 866-869 (=1463-1466).[4]

Kasnije O. Zuhrić pišući o džamiji na Ustioklini kaže, da su fočanski kadija Mulabdić i muderis

Hfz. Hamid Muftić još prije 1896. godine pročitali na nišanu na Presjeci da je Turhan Emin-beg poginuo 852 (=1446) godine; Zatim da je prema tradiciji poznato da je on sagradio džamiju na Ustikolini u onoj godini u kojoj je poginuo. Na osnovu toga navodnog čitanja Muftić je sastavio tekst natpisa, koji je potom prepisan na limenu ploču i stavljen u džamiju. Ploča s natpisom je nestala u prošlom ratu, ali se sačuvao njezin prepis u kome čitamo da je džamiju na Ustikolini sagradio Turhan Emin-beg godine 852 (=1446).[5]

Prilikom pregleda i proučavanja nadgrobnih spomenika na Presjeci našao sam i dio nišana s natpisom, čiji je prepis objavio Zarzycki. Nadao sam se da ću pri tome uspjeti pronaći i ostale dijelove natpisa, ali mi to pored svih nastojanja nije uspjelo. Tekst sačuvanog dijela natpisa prema mome čitanju glasi: «Kad intekalel merhumu T(urhan, . . be)g ibni… emiri livai hersek (gaferel)lahu lehu v’ livalidejhi ve lilmuminine edžmeine. Senete tisa ve sittine ve (tisamietin).«

A to u prevodu znači:

»Preselio je pokojni T(ruhan… be)g sin…

hercegovački sandžak-beg. Neka Bog (oprosti grijehe)

njemu, njegovim roditeljima i svim vjernicima,

(devet stotina) šezdeset i devete.«

Iz priloženog faksimila vidimo da je zaista ime pokojnika u ovom natpisu moglo glasiti »Turhan«. To zaključujemo na osnovi početnog slova toga imena (»t«), koje se jasno vidi u natpisu. Što se tiče datuma smrti pokojnika u ovom natpisu, mislim, da nikako nije mogla stajati godina 869 nego 969. (=1561/62). Evo zašto: Prije svega nišan na kome se nalazi ovaj natpis tipični je primjer nadgrobnih spomenika XVI vijeka. Naime, izrađen je od kristala kamena sa kvadratičnom osnovicom (16×16 cm) i sa srazmjerno dosta velikim i precizno klesanim sarukom. Dalje, natpis na tome nišanu sastavljen je na arapskom jeziku u prozi i ispisan sulus-pismom na osam četvornih polja sa sve četiri strane uzglavnog nišana. Prema tome, jezik, stilizacija i raspored natpisa potpuno odgovara natpisima na nišanima iz XVI vijeka. I najzad najjači argumenat da u ovome natpisu na nadgrobnom spomeniku Turhan Emin-bega nije mogla stajati godina 869/1465. jeste to, što se u tome istome natpisu za pokojnika kaže da je bio »emiri livai Hersek«, t. j. sandžakbeg Hercegovačkog sandžaka. To je mjesto u natpisu sasvim jasno. Poznato je, međutim da je hercegovački sandžak osnovan tek 1470. godine. Dotle je turskom Hercegovinom upravljao vojvoda Ahmed (1466-1470). Osim toga poznate su nam sve vojvode odnosno sandžakbezi hercegovački iz XV i početka XVI vijeka, i među njima nema nikakvog Turham Emin-bega niti drugog kome bi početno slovo u imenu bilo T. Na osnovi svega toga jasno je da ovaj natpis potječe iz 969, a nikako iz 869/1465. g.

O ovome hercegovačkom sandžakbegu nemamo nikakvih drugih podataka. Jedino na temelju toga, što je on pokopan na Presjeci, možemo pretpostaviti da je rodom iz tih krajeva. U vezi s tim napominjemo da još i danas postoje pod selom Žeščem ostaci jedne kule za koje narod tvrdi da su to temelji Turhan Emin-begova dvorca. Sada se postavlja pitanje kako dovesti u vezu narodnu predaju koja tvrdi da je džamija na Ustikolini najstarija džamija u Bosni i Hercegovini sa ovim Turham Emin-begom, za koga tradicija kaže da je osnivač te džamije. Na osnovi izloženog jasno je da ovu džamiju, ako je to najstarija džamija, nije mogao sagraditi ovaj Turhan-beg, jer je on umro 1561/62. godine. Mislim da se narodna tradicija može izmiriti sa istorijskim činjenicama tako, da je neko ranije podigao ovu džamiju, pa je ime Turhanovo potisnulo u zaborav ime pravog osnivača džamije.

Što se tiče rekonstrukcije natpisa na toj džamiji, kojeg je izradio Mulabdić odnosno Muftić, ona se mora proglasiti neuspjelom, jer kako smo vidjeli, na natpisu na nišanu nije mogla biti napisana 869. godina. Osim toga oni u natpisu na Presjeci nisu mogli pročitati da je Turhan Emin beg poginuo i da je u istoj toj godini sagradio džamiju. Postavljanje limene ploče s natpisom zasniva se svakako na netačnim obavještenjima.

Oko džamije na Ustikolini sa tri strane njezine nalazi se groblje sa kojih 50 nadgrobnih spomenika. Među ovima se od strane mihraba nalaze dva veća sarkofaga sa tipičnim nišanima iz XVI vijeka. Jedan od tih nišana, prema natpisu koji se na njem nalazi, označuje grob Seferage sina Jusufova, koji je umro 977/1569.[6]

Na nišanu drugog groba piše samo »La ilahe ilellah Muhamedun resulullah« = Samo je Allah bog, a Muhamed je božiji poslanik.

Ostali nišani u ovom groblju su iz novijeg vremena i bez kakve osobite umjetničke vrijednosti. Pored toga pri vrhu groblja, kojih 10 m istočno od džamije, nalazi se u dosta ruševnom stanju od kamena zidano i vrlo nisko turbe sa dva sarkofaga, na čijim nišanima nema natpisa. Tu je pokopan Kadri Alaj beg Čengić, osnivač ustikolinskog ogranka porodice Čengića. On je bio hercegovački alajbeg krajem XVII vijeka.

U samom dvorištu džamije nalazio se mekteb i jedna česma koju je sagradio Salihaga Tataragić.

godine četnici su zapalili džamiju na Ustikolini i tom prilikom je sva drvena konstrukcija izgorjela, a 1942. g. oštetili su i ogradu šerefe.

[1] Dr. Vladimir Ćorović, Historija Bosne, Beograd 1940, str. 145.

[2] Dr. M. Dinić, Zemlje Hercega Sv. Save, Glas SKA CLXXXII 1940, str. 241; Dr. J. Jireček, Trgovački drumovi i rudnici Srbije i Bosne u srednjem vijeku, str. 119.

[3] Sajahatnama Evlije Čelebije, sv. VI str, 435—436

[4] M. Zarzycki, Varošica Ustikolina, GZM III 1891, str. 212.

[5] O. Zuhrić, Najstarija džamija u Bosni, Novi Behar IV 1930/31, str. 331.

[6] Tekst natpisa u Prilozi III 1953.

žžž501827žžž501828žžž501829žžž501830žžž501831

Ing. Evangelos Dimitrijević – arhitekta koji je nacrtao crteže džamije dok je radio na konzervaciji džamije te 1953.

Rad je objavljen u publikaciji Godišnjak Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti NR Bosne i Hercegovine Naše starine, Sarajevo 1954.

Pripremio i obradio: Kenan Sarač

FOČA se svojom ljepotom natječe s mnogim predjelima Švajcarske (1895.)

Istinu reče onaj nepoznati perzijski putnik, koji je prije 200 godina na lijepu Aladža džamiju u Foči napisao ove riječi, koje u prijevodu glase : “Mnogo sam putovao, mnoge sam velike gradove vidio, ali mjesto kao ovo još nikada.”
Ovu će mu izreku potpisati svaki evropejski turista, ugledavši Foču, taj biser izmegju naših pokrajinskih gradova, kako se pružila sred zelenih bašća na ušću Ćehotine u Drinu. Sedamnaest bijelih munara dižu se iz te varoši u čisti vazduh predivnog gorskog kraja, koji se svojom ljepotom natječe s mnogim predjelima Švajcarske.
(list NADA, 15. septembra 1895., Sarajevo)

žžž5011.jpg

priredio:Kenan Sarač

FOČA 1896. : KAHVANA PROMAHA

Poslije razgledanja Aladža džamije, pisac i njegovo društvo su krenuli cestom prema gornjem Ćehotinskom mostu – Mostu Mehmed paše Kukavice – i na desnoj strani opazili kahvanu na otvorenom originalnog naziva Kahvana “Promaha”…

žžž5015

– preuzeto iz knjige:
Heinrich Renner: Bosnom i Hercegovinom uzduž i poprijeko, 1896 god.
“Durch Bosnien und die Herzegowina kreuz und quer, Wanderung 1896.”

Knjiga je objavljena i u Bosni i Hercegovini.
Izdavač: Dobra knjiga, Sarajevo, 2006

Ova knjiga predstavlja svojevrstan vodič kroz Bosnu i Hercegovinu u vrijeme austro-ugarske okupacije, jer nastala je davne 1896. godine u Berlinu.
Pisac nam daje gradove, znamenitosti u njima, vjerske običaje i sve one sitne i krupne stvari koje Bosnu i Hercegovinu čine tako egzotičnom zemljom, Piščevom drugom domovinom kako sam kaže Heinrich Renner.
Ono što ce današnjem čitatelju biti možda i najzanimljivije jeste pogled Drugog na Bosnu i Hercegovinu.

fotografija je iz 1907. i ne nalazi se u spomenutoj knjizi.

priredio:Kenan Sarač

Fočanska kuća

žžž4860

napisao:ing. Alija Bejtić
Fočanska kuća predstavlja zaseban i karakterističan građevni stil, koji se više oslanja na bizantijsko-egejski tip Makedonije, nego li na ustaljene oblike bosansko-hercegovačke stambene arhitekture orijentalnog smjera. Taj zasebni tip daje joj u prvome redu njena vanjska arhitektura.
Za razliku od većine drugih naših varoši, fočanske kuće, a i sve druge zgrade starijeg
doba, imaju krovište s blagim nagibom, a baš ti niski i uvijek četverostrešni krovovi s ćeremitnim pokrovom upadne opekaste boje čine osnovnu značajku u tipu fočanske kuće, čak i zasebnu crtu u fizionomiji grada uopće. Druga karakteristika fočanske kuće jest to, što je kod nje dosljedno naglašen horizontalni autoritet smjera i što u tlocrtu uvijek pokazuje čisti četverokut, u kojem su dvije paralelne stranice dva i više puta duže od drugih dviju. Dalje, fočanska kuća je u pravilu j e d n o k a t n i c a , namijenjena je isključivo jednoporodičnom stanovanju i ima samo jednu bolje oblikovanu fasadu, pročelje, koje je u gornjoj etaži razvedeno u ćoškove i kameriju ili verandu i koje je svugdje zaklonjeno od ulice.
O ostalim situacionim značajkama fočanske kuće, njenoj postavi prema prilaznim putevima i o odnosu na građevnu parcelu bilo je govora u poglavlju o urbanističkim osobinama grada.
Druga podjednako vidna značajka, koja fočanskoj kući daje zaseban tip, jest osobeno rješenje
unutarnjeg prostora, sklopa prostorija koje imaju različite namjene. U tome pogledu najveći
broj fočanskih kuća sadrži jedno te isto, standardno rješenje, na kojem ću se ovdje zadržati,
ali postoji i niz varijacija, no, one su tako malobrojne i sporadične, da ne mogu predstavljati
neki istaknutiji način građenja, pa ih ovdje neću ni navoditi. Prije svega valja istaknuti, da
općenito bosanska, pa tako i fočanska kuća u prizemnoj etaži ima prostorije, koje su namijenjene gospodarskim potrebama i za stanovanje preko zime, a kat isključivo za boravak i primanje u ljetnim danima. S takve podjele u prizemlju je potrebna bolja toplinska izolacija, pa
su tu vanjske stijene obično debele, masivne, a na katu naprotiv, posve tanke, tek toliko, da
mogu nositi krovnu konstrukciju.
Primarni prostor prizemlja u fočanskoj kući jest h a j a t , trijem ili ulazni prostor, koji je
pokaldrmljen kamenim pločama ili nabijen običnom zemljom te s prilazne strane potpuno otvoren i ljeti i zimi — očiti utjecaj toplijih mediteranskih krajeva. Taj hajat je ujedno i komunikacioni čvor, prostor, na koji se sa tri strane nadovezuju daljnje prostorije: sa strana sobe za stanovanje, a na suprotnoj strani prilaza kuhinja s još jednom, a negdje i dvije gospodarske prostorije. U hajatu je uvijek i drveno jednokrako stubište što vodi na kat, a prostor pod stubištem, na kojem su komunikacije nemoguće, iskorištava se za police, na kojim stoji bakreno suđe, đ u g u m i i i b r i c i za vodu.
Dvije postrane prostorije namijenjene su, kako rekoh, prvenstveno za zimsko stanovanje,
one se, dakle, dobar dio godine griju, pa im upravo otud i ime h a l v a t i — tople odaje. Jedini
istaknutiji namještaj u takvim sobama jeste niska i nepomična fotelja ili sećija, koja se
proteže ispod prozora duž jedne ili dvije vanjske stijene. Sav ostali prostor je slobodan, čist i
zastrt šarenim ćilimom, pa se soba čini još prostranijom.
Pa ipak tu su i ormari, peć i kupaonica, samo izvan centralnog sobnog prostora: ugrađeni u drvenu m u s a n d a r u ili o k o l i c u koja se proteže duž čitave zadnje ili prednje stijene
i koja je često, zajedno s vratima, dekorirana rezbarenim ornamentima. Obično u srednjem dijelu musandare, koje širina iznosi oko 1 m, ugrađena je zemljana peć s glinenim lončićima, koji akumuliraju toplinu unutarnjih gasova i prenose je postepeno u prostoriju, a u ponekim kućama umjesto takve peći je o d ž a k ili kamin, uvijek s oblicima umjetničkih pretenzija. Izravno do peći, s desne ili lijeve strane je b a n j i c a ili h a m a m d ž i k površine oko jednog četvornog metra. Topla voda često se toči u ibrik iz velikog glinenog vrča ili p e š n j a k a , koji je ugrađen u samoj peći do banjice i u kojem vodu zagrijavaju plinovi iz peći. Dalje se nižu jedan ili dva d u š e k l u k a , u kojim se, kako i samo ime kazuje, drže dušeci, jorgani i jastuci preko dana.
Uveče, pred spavanje, nastaje transformacija prostora. Vadi se iz dušekluka posteljina i stere
po sećiji ili izravno po tlima, na ćilim, na koji se uopće ne stupa u obući, i soba za dnevni boravak i primanje pretvara se u spavaću.
Potpuno jednak inventar nalazi se i u sobama na katu, koje se uvijek zovu č a r d a c i , i tu se
sreta u svakoj sobi sećija, peć, druge dvije banjice i daljnji ormari u musandari, ali same prostorije imaju nešto drugačije rješenje od onih u prizemlju. Kat je gotovo redovito svojom prednjom stranom konzolno isturen prema vani u vidu ć o š k a ili e r k e r a, pa je unutarnji prostor tako postao znatno veći. U nekim kućama ćošak je izvučen prema vani u vidu četverougla, a u nekim su opet vanjski uglovi ćoška odsječeni, sklišeni, a i takvi ćoškovi čine se osobito lagani i još više ističu raščlanjenost gornje etaže.

žžž4858.jpg
U kući pak obrtničke porodice Džonlagića u Musluk-mahali u Donjem Polju vidio sam u desnom, manjem čardaku još jednu osobitu značajku, kakve više nema ni u Foči, niti u Bosni
uopće. Tu je u dužini čeone stijene i iznad sećije ispod prozora konstrukcija stropa znatno
spuštena upravo za širinu sećije, pa je tako na tome dijelu visina sobe znatno skraćena, i čovjek, koji sjedi na sećiji ima dojam, da je zajedno sa sjedištem potpuno izdvojen iz glavnog prostora i povezan s prirodom i voćnjakom, kojega grane dopiru do samih prozora. Tako oblikovani prostor zovu š a n i š i n (pravilno tur. š a h i n i š i n), što upravo znači c a r s k o s j e d i š t e , a takvo značenje doista ima veze s ugođajem, što ga čovjek osjeća na tome mjestu.
Na katu između dva čardaka sreta se uvijek zaseban međuprostor, dosta prostran, uvijek svjetao i s posebnom namjenom. To je d i v h a n a, koja povezuje prostorije na katu, kao i hajat
u prizemlju, ali ona ima još jedan oblik upotrebe.
Njena prednja, čeona strana uvijek je otvorena, tek je samo u optičkom smislu zatvara izvana
niz stupića i lukova u gornjem dijelu, oboje iz tankog drveta, i tu se preko ljeta, a osobito
u predvečerje kućna čeljad najradije zadržava, dobivajući neposredno vezu sa zrakom i prirodom.

žžž4859
U nekim kućama i taj je prostor sam za sebe izvučen konzolno prema vani, a u staroj pak
kući porodice Čeča u Gornjem Polju potreba takve zabave i odmora u predvečerje posebno je
istaknuta još zasebnim prostorom — kamerijom— koja se nastavlja na divhani i još više uvlači
u prirodu. I ta kamerija je s vanjskih strana samo vizuelno ograđena sistemom vrlo laganih stupića i lukova, a samo podnožje uzdignuto je još iznad razine divhane za tri stube, čime je stvoren elemenat neobične vrijednosti i u utilitarističkom i u likovno-umjetničkom smislu.
Ostaje još da analiziramo treću vrstu prostorija, a to su m u t v a k  i  h u d ž e r a, koje imaju
isključivo gospodarsko značenje. M u t v a k (od arap. m a t b a h = kuhinja) je uvijek u prizemlju, između halvata i pozadi hajata. Valja znati, da se taj prostor nikad nije tretirao kao stambena kuhinja naših novijih kuća, i da je to gotovo u pravome smislu laboratorij za spremanje hrane s najnužnijim inventarom, koji služi isključivo samo u tu svrhu: u kutu veliko i otvoreno, a nisko o g n j i š t e , nad njim su lanci ili v e r i g e za držanje kotlića nad vatrom, a uz stijene, negdje i u samoj stijeni, d o l a f i ili ormarići za držanje suđa. Na takav mutvak obično se nadovezuje u pozadini prizemlja još jedna, a negdje i dvije omanje prostorije, h u d ž e r e ili smočnice, u kojim se čuva hrana, osobito pak zimnica.
U mutvak se ulazi izravno s hajata kroz široka i mahom dvokrilna vrata, kroz koja se mogu
prenositi cjepanice drva i vreće sa zimnicom, ali u nekim kućama postoje i druga, manja vrata,
koja mutvak vežu izravno s halvatom. U Čečinoj pak kući u Gornjem Polju, koje tlocrt donosim,
nalazi se još drugačije rješenje: u samome mutvaku postoje tri ognjišta uza tri stijene, a osim
onih drugih vrata, koja iz kuhinje vode u odaju, tu su ugrađene i zasebne drvene jednokrake
stube, koje izravno iz toga prostora vode na kat i izlaze na prostor, koji je potpuno odijeljen od
komunikacionog dijela, divhane, posebnim zidom, dapače, u toj se kući nalazi i na katu jedna prostorija s ognjištem, samo mnogo manjih dimenzija.
Takvo rješenje proizašlo je iz dvojake namjene kuće. Naime, Čečina kuća bješe istodobno
i a h a r , gostinjac, u kojem su besplatno konačili putnici (desni, manji čardak), a pred takve ljude odraslo muslimansko ženskinje nije smjelo izlaziti, pa je upravo odatle nastalo gornje rješenje, koje ženama omogućuje slobodne komunikacije i u ženski čardak na katu. Ono malo ognjište na katu namijenjeno je isključivo gostima, i to je zapravo k a h v o d ž a k , na kojem se pekla kahva.
Karakteristično je, da kuhinja u fočanskim kućama nema uopće zasebnog dimovodnog odžaka.
Dim se tu diže slobodno uvis iznad samog ognjišta i prolazi kroz vrlo širok otvor kroz
obadvije etaže do u potkrovlje. Upravo radi toga kuhinja tu nema uopće stropa, ili je on reduciran na mnogo manju površinu. Taj vertikalni otvor za dim, zvan d i m l u k, koji u horizontalnom presjeku često ima površinu manje sobe, na katu je ograđen sa svih strana zidovima, da dim ne bi prodirao u stambene prostorije, a upravo tu, na katu, taj prostor dobiva novu i vrlo korisnu funkciju s u š n i c e , u kojoj se na dimu sušilo meso za zimnicu.
Građani Foče nisu tražili od graditelja, da im kuća zadovolji samo u tehničkom i termalnom
pogledu. Oni su pri tome postavljali i realizirali i estetske zahtjeve, da im kuća i u cjelini i u
pojedinostima bude ukusna i oku privlačiva. Zato glavno pročelje, koje je najviše pred očima, raščlanjuju u ćoškove ili erkere, središnji dio (divhanu i kameriju) naglašavaju još laganim sistemom drvenih stupova i orijentalnih lukova, a ispred kuće sade još cvijeće i drugu vegetaciju, koja kući daje zelenilo. Jedan osobit elemenat, koji ima baš tu zadaću, jesu same b a d ž e , otvori za dim na krovištu, koji se vide već i s ulice te naglašavaju ognjište i čitavu kuću.
Svaka kuća starijeg tipa u Foči ima po jednu ili dvije badže, a nema niti jedne jedine, koja
nije imala dekoriran takav otvor. Taj dekor, rađen iz rezbarenih komada drveta i daske, sastoji
se iz čitave skale motiva, počevši od onih najprimitivnijih, koje čine samo dvije ili tri unakrsno
položene letvice, pa sve do vrlo složenih i suptilnih, u kojim prevladavaju oblici karakterističnih orijentalnih lukova, preneseni tu izravno iz kamenih elemenata boljih fočanskih džamija.
Promatrajući elemente toga, može se reći, bogatog dekora, koji je značajka samo fočanskih kuća, jer ga druga i veća mjesta uopće nemaju, sam od sebe budi se u nama zaključak, da su se graditelji tu prosto natjecali, koji će dati bogatiji i zanimljiviji dekor na badži kuća, koje su gradili.
Podjednaku težnju za dekorativnim iživljavanjem, koja je karakteristična za minule vjekove
uopće, sretamo i u samoj ponutrici kuće. Tu dekor u rezbarskoj tehnici različitih varijacija prekriva isključivo drvene plohe musandare ili okolice te vrata dolafa, pa čak i pojedine čisto konstruktivne elemente, na pr. stupove na divhani, kameriji i one, koji uokviruju prolaz u sobu kroz drvenu okolicu, koji u svom gornjem dijelu imaju profilaciju kapitela s lijepo izvedenim lukovima u drvetu. Najčešći motivi u toj unutrašnjoj dekoraciji jesu rozete, kojih je karakter uslovljavalo dlijeto za dubljenje, ali se tu i tamo sretaju i nešto drugačiji ornamenti.
Sve građevne i dekorativne osobine, koje sam iznio, uglavnom su zajedničko obilježje i muslimanskih i pravoslavnih kuća. Kod tih drugih karakteristične su samo dvije pojave, po kojim se razlikuju od muslimanske kuće. Umjesto divhane, zatvorene s tri strane stjenama, te kamerije, koja, doduše, nije bitni elemenat ni svih muslimanskih kuća, u pravoslavnim kućama gotovo redovito sretamo drveni natkriveni balkon, v e r a n d u , neku vrstu galerije, na koju izlazi i stubište iz prizemlja i koja se slobodno ističe prema vani iz same mase kuće, ali je ipak prekriva jedan, zajednički krov. Druga osobina kuća pravoslavaca jest to, da uopće nemaju kupaonica odnosno h a m a m d ž i  k a, koje sretamo u muslimanskim kućama. Tako, na pr., kuća jakih fočanskih trgovaca G l o đ a j a  gore u vrhu Čerezluka, koja je sigurno najveća
kuća u Foči uopće, i od koje ovdje tlocrte prikazujem, ima šest soba, dvije u prizemlju, a četiri
na katu, i vrlo bogat dekor, koji prekriva drvene stropove, sva vrata te vrhove stupova čak u obliku profiliranih kapitela, nema ni u jednoj sobi ugrađene kupaonice. Inače, na toj kući sretamo čak i uzdignutu kameriju, koja je karakterna osobama isključivo muslimanskih kuća.
(Ing. Alija Bejtić: Povijest i umjetnost Foče na Drini – Naše starine III – 1956.)

 

priredio:Kenan Sarač

ZABORAVLJENA BH HEROINA I POETESA MUBERA MUJAGIĆ

 

Mubera Mujagić Ogledalo od magle _ 002

Ko još uopće zna za Muberu Mujagić?!
Da li je iko iz (neo)komunističkih ili „nacionalnih“ političkih stranaka, nacionalnih akademskih zajednica i društava, čak iz vjerskih zajednica ustao pa rekao: – Dajte, molim Vas, odstranite iz lektira na Balkanu djela koja vrijeđaju islam, muslimane, Bošnjake i Bosnu?  Nažalost, niko!

Da li je to učinio neko u prošlosti?

Da, učinila je to bošnjačka pjesnikinja Mubera Mujagić – neka je rahmet njezinoj plemenitoj duši – osamdesetih godina prošlog stoljeća pozvavši svu jugoslavensku javnost da iz lektira izbaci Gorski vijenac, djelo velike umjetničke, poetske snage, ali koje veliča genocid nad balkanskim muslimanima. I kako je završila Mubera? Na nju se digla kuka i motika Jugoslavije, posebno kvazipisci iz istog naroda iz koga je potjecala! (Pomoć joj je pružio jedino rahm. Adil-beg Zulfikarpašić, koji je tada živio u Cirihu.) Umrla je nepriznata, odbačena, u najgoroj bijedi, bolesna i gladna, odmah nakon agresije i genocidnog rata 1992.-1995.g.! Da li se ijedan Bošnjak sjeća te velike duše i pjesnikinje? Da li joj je iko ikada odao priznanje za tako velik i human gest?

Mubera Mujagić Potop šutnje - zbirka pjesama

Mubera Mujagić, profesorica kojoj su dohakali Njegoš i Ivan Mažuranić…

Tražila je da se iz škola izbaci Gorski vijenac jer vrijeđa muslimane. Na njenu dženazu niko iz Društva pisaca BiH nije došao.

Zašto je poetesa i profesorica Mubera doživjela takvu sudbinu. U pismu kojeg je osamdesetih poslala beogradskom NIN-u tadašnja profesorica srpskohrvatskog jezika tražila je da se iz školskih udžbenika izbace stihovi Petra Petrovića Njegoša i Ivana Mažuranića. Smatrala je da stihovi Gorskog vijenca i poeme Smrt Smail-age Čengića vrijeđaju muslimane. Nakon tog pisma, nastala je ideološka haranga na Muberu. Morala je napustiti školu u kojoj je predavala. Praktično, našla se na ulici.

I na sastanku podružnice pisaca Sarajeva i Aktiva saveza komunista u povodu rasprava o nastavnim planovima i programima književnosti za osnovne i srednje škole izjasnila se profesorica Mubera protiv Njegoševog Gorskog vijenca i spjeva Smrt Smail-age Čengića Ivana Mažuranića. U ispovjesti za beogradski nedeljnik Intervjua (januar 1985.) objasnila je kako pri tome nije bila isključiva, kako je kao zamjenu predložila Njegoševu Luču Mikrokozmu!

-Stojim iza svojih riječi, s razlogom i obzirom da je najmanja posljedica lošeg vaspitnog utjecaja tih djela na mnoge generacije upotreba riječi kao bula, Vlah, Turčin, u odnosu na teže ekscese koji se mogu javljati, naročito u višenacionalnim sredinama.Na svojoj sam koži osjetila agresivnost nacionalista raznih boja i ometanje rada i života, te štampanje Zbornika stvaralaštva mladih Tito-Sloboda-Domovina koji sam pripremala godinama, da bih ga objavila u autorskom izdanju (onemogućena da nađem izdavača). Učenik koji je htio spriječiti ekscese i spletke nacionalista oko te knjige strpan je u ludnicu, sa časa, bez znanja roditelja – napisla je profesorica za Intervju.
I pitala da li se može negirati mišljenje profesora Aleksandra Kreške koji je u svom pismu pod naslovom “Van s Njegošem iz škole“ apelovao da se Gorski vijenac i Smrt Smail-age Čengića izbace iz školskih programa, citirajući samo pojedine stihove Njegoševe, kao dokaz i razlog:

-Nekrstu se gore usmrđeše…odža riče na ravnom Cetinju…zaudara zemlja Muhamedom…kako smrde ove poturice… Ako se nekima kosa diže na glavi zbog mog prijedloga, ima ih više kojima se kosa diže zbog ovakvih stihova – napisala je Mubera.

Smatram, objasnila je, da kod neuke djece i neadekvatnih interpretacija ovih djela u takvom ranom uzrastu može da stvori animozitete prema drugim ljudima i narodima, sa zabludama, utoliko prije što kod nas postoje zablude i nimalo nisu rijetke identifikacije između Turaka i muslimana, pa još ti tadašnji Muslimani treba da “iskupljuju grijehe za onih 500 godina pod Turcima“.

-Takva etička poruka djela nije uredu. Na takvim se porukama mogu da uče svi budući nacionalisti raznih boja, reagujući utukom na utuk. I takvih je pojava bilo iz bliže prošlosti. Moja je intervencija išla samo u tom smjeru – objašnjavala je profesorica Mubera svoje namjere.

Mubera Mujagić - Budi drveće pod nebom

IMG_2731

IMG_2739KajanjeLomim te ponovopjesmomTravasta vam

_ _ _ _ _

Četiri godine prije nego će maja 2008. umrijeti, Mubera Mujagić živjela je u Sarajevu bolesna, bez struje, vode, grijanja, telefona, penzije, zdravstvenog osiguranja i novca. Ne bi tu bilo ništa čudno da Mubera nije bila profesorica književnosti, poetesa i autorica 14 knjiga, članica Evropske akademije nauka, dobitnik četiri Velike zlatne medalje i trofeja Italije…

_ _ _ _ _

Mubera Mujagić Ogledalo od magle _ 001

UMJESTO BILJEŠKE O PISCU

IMG_2732

IMG_2733

Mubera Mujagić je objavila 1973. svoju prvu zbirku pjesama Trenutak sa dva postojanja, za koju je dobila nagradu za najbolju knjigu poezije te iste godine na bosanskoj republičkoj manifestaciji Trebinjske večeri poezije. Pokrovitelj manifestacije bila je Akademija nauka i umjetnosti BiH, ali i druge republičke, društveno-političke i kulturne institucije. Već od prvog pojavljivanja slijede prevodi na strane jezike: engleski, njemački, talijanski, turski, grčki, albanski, makedonski, bugarski, francuski, slovenski, danski pa i azerbejdžanski pri Tagore Institute of Creative Writing International u Madrasu (Indija).

Godine 1988. izlazi kompilacija njenih pjesama na engleskom jeziku. Tagore Institute je također uvrstio nekoliko njenih pjesama u svoje svjetske antologije pjesnika kao, naprimjer, u Antologhy of Poetesses of the World. Njena poezija se pojavila na grčkom jeziku u antologiji pjesnika Jugoslavije.

Zbirka Pjesme objavljena je na talijanskom jeziku u Napulju 1984. pod naslovom Slutnja kao govor. Ušla je u natječaj za nagradu Evropske akademije i dobila veliku zlatnu medalju.

Godine 1985. postaje član Akademije i biva izabrana među 24 visoka evropska intelektualca i sa zvanjem konzul akademik za BiH.

Godine 1986. ponovo je dobitnica Velike zlatne medalje u okviru natječaja – velika nagrada Mediterana i velika nagrada zvijezde Evrope pri Evropskoj akademiji.

Na osnovu prve književne evropske nagrade od Senata akademika Evropske akademije, uz titulu akademika konzula za razvoj etičkih i kulturnih vrijednosti naroda Evrope, izabrana je za počasnu ličnost, jedina iz BiH i bivše Jugoslavije među nekoliko žena iz svijeta: vladara, umjetnika, evropskih državnika, senatora, generala i uvaženih ličnosti iz Evrope.

Dobitnik je još tri evropske medalje, znači ukupno šest i trofeja Italije kako za poeziju tako i za esej, književnu kritiku u sekciji akademika Odsjeku mudraca za esej Poezija i sloboda na francuskom jeziku.
Osim knjige poezije Trenutak sa dva postojanja, objavljene 1973. u “Svjetlosti” u Sarajevu, štampana joj je i knjiga poezije Budi drveće pod nebom u Bošnjačkom institutu i Cirihu 1987. godine. Također je objavila i antologiju Izbor stvaralaštva mladih (poetskih, muzičkih i likovnih radova učenika svih republika i pokrajina) pod naslovom Tito-sloboda-domovina 1979. godine.

Kao nastavnica književnosti i jezika animirala je učenike na stvaralački rad, patriotizam, bratstvo, ljubav prema kulturi, školi i umjetnosti te je za tu knjigu dobila velike pohvale javnosti kao i zahvalno pismo Tita i mnogih institucija.

Knjiga pod naslovom Ogledalo od magle štampana je 2000. godine u trojezičnom izdanju – na bosanskom, engleskom i njemačkom jeziku, a 2001. godine izbor poezije pod nazivom Potop šutnje u dvojezičnom izdanju – na bosanskom i arapskom jeziku. Bosna u meni naziv je knjige koja je u štampi. Također, ima desetak pripremljenih knjiga za štampanje, među kojima je izbor pjesama na slovenskom jeziku Antologija bh. poezije.
Mubera Mujagić bila je učesnik međunarodnih, saveznih i republi- čkih književnih manifestacija, simpozija, kao pjesnik prevodilac i esejista, književni kritičar, a njezini radovi prevođeni su i objavljivani u međunarodnim i našim antologijama.

Bila je žena godine 2003. u Americi.

 

 

 

FOČA : LONDŽA

Londža nad Drinom, tlocrt i rekonstruirana perspektiva

Na kraju ovoga prikaza arhitektonskih spomenika u Foči vrijedno je nešto reći i o jednom zasebnom objektu, londži, kakvu je kod nas imala jedino Foča. Londža (od tal. l o g g i a) u Bosni znači prostoriju, u kojoj članovi esnafa drže sastanke, te i sam upravni odbor jednog esnafa, a potom i zaseban objekat u kojem se sijeli, zabavlja, pije, svađa i miri, te je u tome smislu poznaje osobito naša narodna pjesma (Pivo piju age Udbinjani, na Udbini u londži kamenoj). Londža u Foči ima upravo to zadnje značenje. To je zapravo kiosk, kome je samo podnožje bilo od kamena, a sva ostala konstrukcija od drvenih elemenata pod četverostrešnim šatorastim i ćeremitnim krovom sa šiljkom (»mizrakom«) na samome vrhu; objekat lagane, treperljive arhitekture, koja je potpuno odgovarala svojoj namjeni. Sagrađen je na samoj visokoj obali Drine u Gornjem Polju, nešto niže Memišah –
begove (Nazorove) džamije. U toj londži iskupljali su se Fočaci tamo u smiraje sunca i sijelili uz duhan i kahvu, što ju je tu, pred očima gostiju, spravljao poseban službenik. Rješenje unutrašnjeg prostora bilo je potpuno u skladu s namjenom objekta: kvadratični prostor, uzdignut iznad puta za tri stube, sa sjeverne strane, od udarca vjetra zatvoren, a na ostale tri strane potpuno otvoren, da gosti mogu meračiti u zelenoj Drini i još zelenijoj i romantičnoj okolini. Gosti su sjedjeli na sećiji, koja se protezala uz sve četiri stijene, a na samoj sredini prostora bilo je malo ognjište, na kojem se spravljala kahva. Sve do god. 1894, dok nije proradio moderni gradski vodovod, voda za kahvu u tome kiosku dobavljala se izravno iz korita Drine, koje leži duboko dolje ispod kućice. U tu svrhu služila je posebna naprava: vitao ili čekrk u samome kiosku sa željeznim užetom od londže do vode kojim se spuštala i dizala kofa s vodom. Taj posao obavljao je obično kahvedžija, ali su se i gosti pokatkad time zabavljali i na taj način se iživljavali. Londža je radila sve do posljednjeg rata (II sv. rata), a sama zgrada, već dotrajala, oborena je god. 1947. Očuvali su se jedino još kameni temelji s vanjskim dimenzijama 4,55 X 4,55 m. Priložena skica tlocrta i perspektive napravljena je na samome mjestu na osnovi ostataka temelja i detaljnih opisa, koje su dali mještani. Kad je, pak, taj objekat nastao, ne može se ništa sigurno reći. I najstariji ljudi u Foči kazuju da ga od malih nogu pamte istog onakvog, kakav je bio i u posljednje vrijeme. Budući da je objekat stajao u neposrednoj blizini Memišahbegove džamije, jedno narodno predanje veli da je londžu osnovao još sam Memišahbeg. Po tom predanju, koje se ne može ni pobijati ni dokazivati, londža bi bila utemeljena još prije god. 1585, kad je već Memišahbeg umro. Foča je doista još u šesnaestom vijeku imala sličnih objekata odnosno lokala, u kojima se pekla kahva i držali sastanci. Zaključujem to po tome, što se u obračunu vakufa Memišahbega navode u Foči još god. 1600 dvojica kahvedžija dakle zasebnih obrtnika, koji su spravljali kahvu i njome gostili građanstvo. Iz toga samo po sebi proizlazi da su tada u Foči bile najmanje dvije kahvane, a one sigurno nisu tu otvorene baš te godine, nego bar koju godinu, ako ne i više, prije toga. S kahvom su se Turci upoznali u Egiptu i Jemenu za vrijeme ratova sultana Selima I, a prva kahvana u Carigradu otvorena je god. 1534. U Bosnu, pak, došla je kahva negdje u drugoj polovini šesnaestog vijeka, a prva poznata kahvana kod nas spominje se u Sarajevu god. 1592. (136)

Naši, pak, gornji podaci ukazuju da su i u Foči rano otvoreni takvi lokali. Po vremenu poznatih vijesti, Foča je, štaviše, mjesto u Bosni, odmah poslije Sarajeva, u kojem se spominje kahvedžiski obrt. U prijašnja vremena nije bilo dovoljno ručnih mlinova, u kojima bi se mljela kahva, a koliko ih je i bilo, oni nisu mogli zadovoljiti potrebe u kah- vanama, gdje se dnevno trošila veća količina kahve. Zato su kahvedžije prženu kahvu tukli u zasebnim kamenim, a negdje i u drvenim stupama, tzv. dibecima. Jedan takav dibek nekog starog fočanskog kahvedžije našao sam uzidan u ogradi groblja Careve džamije. Usljed duge upotrebe dno mu se bilo prošupljilo, pa ga je vlasnik odbacio.
ing. arh Alija S. Bejtić Povijest i umjetnost Foče na Drini (1957.)
Naše starine IV – 1957
/136/
F. Spaho, Prve kafane su otvorene u našim krajevima, Novi behar, V/1931—1932, str. 41—42. — H. Kreševljaković, Gradska privreda i esnafi u Bosni i Hercegovini (Od 1463 do 1878),
Godišnjak Isto󰀭riskog društva,
godina 1949, str. (separata) 29.
_ _ _ _ _

žžž4589

priredio:Kenan Sarač

FOČA : Esnafi i obrti

Hamdija Kreševljaković o esnafima i obrtima u Foči.

Esnafi i obrti - Foča - HK _ 001Esnafi i obrti - Foča - HK _ 002Esnafi i obrti - Foča - HK _ 003Esnafi i obrti - Foča - HK _ 004

Hamdija Kreševljaković : Esnafi i obrti u Bosni i Hercegovini (1463.-1878.) I. dio,
Hamdija Kreševljaković : Esnafi i obrti u Bosni i Hercegovini II. dio: Mostar, Zagreb, 1951.
Izabrana djela Hamdije Kreševljakovića objavljena su u četiri svezka 1991. godine.

foca-stare-focanske-zanatlije-010

JELEČ kao obrtni centar

O Jeleču i njegovim zanatima piše Hamdija Kreševljaković.

Esnafi i obrti - Jeleč - HK _ 005Esnafi i obrti - Jeleč - HK _ 006Esnafi i obrti - Jeleč - HK _ 007

Hamdija Kreševljaković : Esnafi i obrti u Bosni i Hercegovini (1463.-1878.) I. dio,
Hamdija Kreševljaković : Esnafi i obrti u Bosni i Hercegovini II. dio: Mostar, Zagreb, 1951.
Izabrana djela Hamdije Kreševljakovića objavljena su u četiri svezka 1991. godine.

Jeleč 002

priredio:Kenan Sarač

 

Evlija Čelebi : ŠEHER FOČA (1664)

foca-1895-018

Osvojio ga je Ebu'l-Feth, sultan Mehmed-han, godine 869/1465. Njegova tvrđava, koja se nalazi u brdima, je porušena. On je sada po Gazi Sulejman-hanovom katastarskom popisu (tahrir) domen (has) hercegovačkog paše, a nalazi se na na teritoriji hercegovačkog sandžaka. Njim upravlja vojvoda. To je ugledan kadiluk u rangu kadiluka od tri (stotine) akči; u nahijama tog [kadiluka]ima sedamdeset sela. Ima muftiju, prestavnika šerifa (nekibu'l-ešraf), predstavnika Portinih spahija (sipah kethuda yeri), janičarskog serdara, povjerenika za harač (harac agasi), tržnog nadzornika (muhtesib agasi), baždara ( bazdar-agasi), starješinu esnafa (sehir kethudasi), te razne prvake i velikaše.

grad-foca-1888-godine
OBLIK I POLOŽAJ FOČE
-Prostire se uzduž obale velike rijeke Drine, od istoka prema zapadu. S jugoistočne, južne i zapadne strane, u daljini koliko može top dobaciti, nalaze se šumom bogate planine s ogromnim drvećem. Veliki šeher se nalazi u polju, na ravnom i prostranom mjestu. Sve do obale rijeke Drine nanizane su prostrane kuće, prizemne i na sprat. Zidane su od tvrdog materijala, a imaju i vinograde.
Grad ima osamnaest mahala. deset je muslimanskih, a osam je bugarskih, srpskih i latinskih (katoličkih). Jedna je mahala židovska.Ima dvije hiljade sto šesdeset impozantih, krasnih i lijepih kuća, koje su u dobrom stanju; pokrivene su čeremitom i pločama, okružene bašćama, tako da svaka izaziva ljubomoru i zavist perzijskih vrtova.
Najimpoznatiji su novosagrađeni saraji Mustafa-efendije Kadića (Kadizade), zastupnika (halife) spahija u rezidenciji sreće (Stambolu). Zatim Begov (?) saraj, Baš-ačik saraj i Serdarev saraj.

foca-1895-019
DŽAMIJE.-Ima svega sedamnaest islamskih bogomolja (mihrab). Između svih [ističe se] džamija sultana Bajezida Velije u Staroj čarsiji. To je starinska bogomolja, sagrađena od tvrdog materijala u starom stilu. Ima drvenu kupolu pokrivenu olovom i jedan minaret.Zatim džamija Fatma-sultane. I to je bogomolja (musala) u dobrom stanju, a pokrivena je čistim olovom.
Zatim ima Osman-agina džamija u kojoj iznad kapije stoji ovaj natpis:
“Zgrada Hadži Osmanove džamije koja je slična raju.Postade uzvišen hram svih vjernika.Posjetilac reče datum dovršenja njegove zadužbine:”Posta krasna džamija i privlačan hram” Godine 1022/1613.”
Ova svijetla džamija ima kupolu od dasake, a sva je pokrivena olovom.
Na vratima džamije kadije Osman-efendije nalazi se ovaj natpis; Datum joj je:
“Blago onom ko u nju uđe čist”. Godine 1002=1593/4.
Ove pomenute džamije su velike džamije na ovoj strani grada Foče. Osim njih, ima još jedanaest mahalskih mesdžida (zavije).
Rijeka Ćehotina (Tihotina) razdijelila je ovaj grad Foču na dvoje.
Na suprot, istočnoj, strani te rijeke nalaze se ove džamije:Kad drvenim mostom prođemo na suprotnu stranu, onda na vhu mosta imamo Hasan-pašinu džamiju.koja je po cijelom svijetu poznata pod imenom Aladža džamija. To je krasna bogomolja. Ovoj džamiji nema ravne u bosanskom ejaletu, ni u zvorničkom sandžaku, ni u gradu Teslidži (Pljevlje), a ni drugdje. Njen je graditelj Ramadan-aga, glavni zastupnik (bashalife)starog neimara (Kodža Mimar) Sinana, sina Abdulmenan-agina,glavnog neimara (mimarbasi) sultan Sulejmana.On je uložio svu svoju sposobnost dok je napravio ovu krasnu i divnu Aladža-džamiju, kojoj ne može biti ravne. U ovoj džamiji je sa stanovišta ahikteture izraženo toliko sposobnosti, toliko ukusa i finoče i ostvareno toliko ljupkosti da takvu impresivnost nije ostvario ni jedan raniji neimar na zemaljskoj kugli. Kako je ona ljepša i sjajnija od svih džamija ovog kraja, to je ukrasila ovaj grad. Neimar je na zidovima četvorougaone osnove napravio, poput prave zdjele okruglu kupolu (kubbe);ona je uzorna i zaslužuje da se vidi. Minder, mirhab, prozori i galerija mujezina su perforirani (musebbak) radovi od bijelog mramora poput perforacija (gravura) Fahrije u svakom tom detalju izražena je neka posebna sposobnost i vještina poput dopuštene mađije. Spolja na sofi nalaze se tri visoke kupole (kubbe), na četiri mramorna stuba bijela kao kristal. Da ne bi snijeg i kiša zasipali veliki džema'at na ovim sofama je poredano simetrički dvadeset borovih stubova i od drveta inženjerski napravljena neka vrsta krovnog prepusta (sundurma) tako da onaj koji ga vidi ostaje zapanjen, jer je sav taj prepust izgraviran mrežastim glavurama poput gravura Fahrija.
Sav jugoistočni zid ove sofe išaran je raznovrsnim šarama ravnim Bezhatovu, Manijevu i Sahkulovu kistu.


U sredini dvorišta (harem), na mjestu obraslom u zelenilo, pod visokom email-kupolom na šest stubova, koja je kao kupola kakvog visokog dvorca, napravio je klesar mramora (havz) za abdest. To je tako umjetnički izrađen safiski šadrvan da zaljubljeni ljudi, gledajući kako iz slavina teče živa voda i pravi vodoskok, prestanu da čeznu i uzimaju abdest. Sa desne strane ove džamije , do samog puta,podignuta je veličanstvena visoka kupola (kubbe) na četiri stuba. Oko nje je kovački majstor takve gvozdene rešetke i prozore koji su poput radova kovača Davuda. Svaki majstor, inženjeri svjetski putnik, koji pažljivo pogleda ovu kupolu i ove gvozdene rešetke, postaje zapanjen i zadivljen,
Osnivač ove zadužbine Hasan-paša umro je u Budimu kao budimski defterdar. Njegovo su čisto tijelo prema njegovom testamentu (vasiyat), sahranili ovdje u gradu Foči, u dvorištu ove džamije pod limenom email-kupolom. To je i sada svijetao mauzolej. Bog mu se smilovao! To je, zaista, bio čovjek od ukusa, darežljiv i plemenit, vrijedan i gostoljubiv, pun divnih osobina kao Hatem Tai i Džafer Bermeki. Kako on nije žalio blago, to je neimar Ramadan iz dvadeset i jedne džamije koje je on gradio mogao uzeti poneko iskustvo i vještinu (san'at)i sve ih primjeniti na ovoj džamiji. Uloživši svu svoju sposobnost, on je napravio takav božji hram, da mu nema ravna u Rumeliji (diyar-i Rum). Kako je osnivač bio darežljiv čovjek, on je raznim umjetnicima koji su iz svih krajeva donijeli dobrotvoru na poklon po jedan svoj umjetnički rad dao odgovarajuće nagrade i uzdare.
Umjetnički izrađenim lusterima, koje je takođe dobio na dar, ukrasio je unutrašnjost džamije, pa je i ona postala svijetla bogomolja, poput mlade čije čelo sija kao mjesec. Iznad visokog svoda kapije na jugoistočnoj strani džamije na bijelom i čistom mramoru, napisan je kaligrafski u stilu Kara-Hasarije ovaj natpis:”Ovu časnu džamiju podigao je osnivač zadužbina i dobrotvor Hasan, sin Jasufov i dao joj ovaj hronostih.”
“Primi je vječni(bože)”Godine 1074.
Pokraj ove džamije nalazi se džamija Emira Mehmed-age. To je interesantna, simpatična i lijepa džamija, ali nema posjetilaca. Ovu džamiju narod zove “Pašina džamija (Pasa dzami). Na njenoj kapiji nalazi se ovakav natpis:
“Ovu časnu džamiju sagradio je i proširio:Mehmed-aga sin Abdulatifov, upravitelj vakifa.Napisano godine sedamstotina sedamdeset i prve”.
Džafer-efendijina džamija je svijetla, starinska bogomolja kojoj nema ravne, a pokrivena je olovom.
I Sulejman-begova džamija je, takođe, udobna i privlačna, ali ima pomalen broj posjetilaca.
Osim ovih džamija, nalaze se na ovoj strani više mahalskih mesdžida.

(1920) Foča 1920 008
U Foči ima šest medresa, u nekim se predaje islamska tradicija (hadis).Postoji osam tekija.Od svih je najznamenitija Bajezid-babina tekija, na jugoistočnoj strani grada, među vinogradima i bašćama. Ona je okrenuta prema čarsiji i bazaru i predstavlja kosmoranu (ogledalo svijeta). Ukrašena je raznovrsnim maksurama i kuhinjama.
Tu imaju tri javna kupatila (hamam). Jedno je kupatilo pokojne Fatma-sultanije, drugo Bajezidovo, a treće hamam Mustafa-efendije, zastupnika (halife) spahija.
Sudnica (mehkeme), koja je u blizini ovog kupatila, takođe je Mustafa-efendijina. U blizini Mustafa-efendijine banje nalazi se prostrana musala. Ovdje mještani obavljaju blagodarenja.
Postoje dvije javne kuhinje (imaret). Jedna Bajezit-hanova, a druga Aladža-džamije.
Od njihovih specijaliteta na glasu su četrdeset vrsta ribe iz rijeke Drine, i med samotok, sedam vrsta sočnog grožđa, višnje i kruške jeribasme.
Prema dazdaraginim podacima tu ima 26.000 dunuma vinograda na koje se plaća desetina (osur). U čaršiji ima 540 dućana.
Sredinom ovog mjeseca,tamo gdje se nalazi trg varoši, teče rijeka Drina, koja se ne može preći na konju. Jugoistočno od rijeke leži glavni dio grada. Sjeverno i zapadni [od rijeke] nalaze se plodni voćnjaci (bag). Stanovnici prelaze i na suprotnu stranu čamcima i lađama. Svi dvorci i ugledne kuće grada leže na obali Drine. Njihovi doksati i prozori gledaju u rijeku. Dužina grada obalom rijeke iznosi 4.000 koraka.
Ova rijeka Drina izvire na sredini Hercegovine (dijar-i Hrsek),iz planinskih visoravni Kolašina i Čemerna, iz planina Zagora (=Zagorje) i Uloga. Rastući i skupljajući se postepeno, ona najprije nailazi na ovaj veliki grad i teče jedan sat direkno kroz bašće i ne pravi nikakve vijuge.
Na istočnoj strani grada, pored Aladža džamije, teče rijeka Ćehotina, koja se pod tabhanom (debaghane) sjedinjuje s rijekom Drinom. Rijeka Ćehotina teče s istočne strane grada Foče. Njen izvor nalazi se na jugoistočnoj strani, (kible) u planinama nahije Bihor u prizrenskom sandžaku u Albaniji, koje su udaljene jedanaest konaka. Ona dolazi iz Pive, Nikšića i opasnih Drobnjaka, prolazi ispod grada Plava, zatim Pljevaljskim poljem, protiče kroz grad Foču, dijeli grad na dvoje i tu utiče u rijeku Drinu. (Drina) teče dalje prema sjeveru, nailazi na kasabu Ustikolinu, a zatim se sjedinjuje sa Limom. Odatle teče prema bosansko-sarajevskom Višegradu, prolazi kroz kasabu Bijeljina, te pod gradom Račom utiče u Savu.
U ovom hercegovačkom sandžaku postoje dva znamenita velika grada (mahmiyya), jedan je Foča, a drugi Mostar.
Stanovnici Foče su u licu lijepi i divni ljudi, čistog vjerovanja, pobožni su i dobri muslimani. Muškarci nose raznobojnju čohanu odjeću. Prvaci i velikaši zamotavaju bijele čalme, a srednji stalež nosi pokratko odijelo i čakšire s kopčama, grube papuče i kalpake od raznobojne čohe i kunovine. Govore bosanski. Većinom su trgovci. Hadžija (hodočasnika) i gazija (junaka) ima takođe dosta.
Žene nose feredže od crne čohe sa bijelim velom i idu pokrivene kao Rabija Adevija. Djevojke su im vrlo lijepe, povučene, a djeca vrlo bistra i oštroumna, pa su napamet naučila mnoge knjige u stihovima, Mladići su im pravi sokolovi, neustrašljivi i hrabri junaci. Vječno su u borbi sa Mlečanima. njihovi učenjaci posjeduju rijetka znanja, a njihovim iskusnim ljekarima, ranarnicima i majstorima za puštanje krvi nema ravnih.
Od turbeta koja se posjećuju znamenita su Bajezit-babino i Murat-babino, a obojica su pokopani u svojim tekijama.

(1910) Foča 1910 008
FOČANSKI MOST-OGLEDALO ČUDA- Na obali Sredozemnog mora u nahiji grada Menemen blizu grada Smirne na anadolskoj strani ima još jedan grad po imenu Kara-Foča. Ali ovo je hercegovačka Foča. Na zapadnoj srani, pola sata daleko od ovog grada, na Karaburmu, na velikoj rijeci Drini nalazi se drveni mostna jedno okno, koji se diže do nebeskog vrha. To je veoma strašan, i opasan i nesiguran prolaz, koji već propada, jer nije tvrdo građen. Ovaj veliki most, koji treba pogledati, napravio je majstor stare škole tako da je na jake temelje, koji se nalaze na obje strane rijeke, vješto nanizao jednu na drugu velike i duge grede (tako) da jedna nad drugom izmiče kao pera u krilima lastavice. [Tako] su grede, koje se nižu s obje strane, približene pa je onda na sredini mosta jedan za drugi pet direka lade i tako sagradio ovaj veliki most, kome nema ravna ni na jednom vilajetu. Preko njega prelaze ljudi, konji, mazge i ostala stoka. Most se jako ljulja, pa se čovjek ne usuđuje ni da pogleda dolje. Čovjeku se smraći pred očima, srce mu zalupa. U ovim krajevima uopće nema kola, a i da ih ima, ne bi mogla prelaziti preko ovog mosta. To je most pokojnog Sulajman-hana. On je za njegovo održavanje uvakufio jedanajest sela.
Zatim smo opet došli u Foču i s nekoliko prijatelja prešli preko rijeke Ćehotine i idući obalom Drine prema sjeveru, došli smo u kasabu Ustikolinu.

(iz knjige Putopis o Bosni i Hercegovini – Evlija Čelebi, stranice 73-80)

Putopis o Bosni i Hercegovini _ 001Putopis o Bosni i Hercegovini _ 002Putopis o Bosni i Hercegovini _ 003Putopis o Bosni i Hercegovini _ 004Putopis o Bosni i Hercegovini _ 005Putopis o Bosni i Hercegovini _ 006Putopis o Bosni i Hercegovini _ 007Putopis o Bosni i Hercegovini _ 008Putopis o Bosni i Hercegovini _ 009Putopis o Bosni i Hercegovini _ 010Putopis o Bosni i Hercegovini _ 011Putopis o Bosni i Hercegovini _ 012Putopis o Bosni i Hercegovini _ 013Putopis o Bosni i Hercegovini _ 014Putopis o Bosni i Hercegovini _ 015Putopis o Bosni i Hercegovini _ 016Putopis o Bosni i Hercegovini _ 017

Evlija Čelebi : Putopis o Bosni i Hercegovini, IP “Sejtarija”, Sarajevo, 1999., 136 stranica

priredio:Kenan Sarač

HISTORIJA FOČE : O FOČANSKIM ZANATIMA

foca-stare-focanske-zanatlije-009

U prva dva decenija sedamnaestog vijeka Foča imala najmanje d v a d e s e t i č e t i r i  vrste zanata. Kažem najmanje, jer su tu ubrojeni samo oni obrtnici, koji su bili u prilici da dižu zajam, da budu jamci i svjedoci. Iz popisa se vidi, da su tih godina u Foči postojali ovi obrti i po imenu obrtnici (navode se zajmoprimci i jamci, a osobe, uz koje ovdje nema takvih navoda, bili su svjedoci):
1. A š č i j e : 1600. Ahmed.
2. B e r b e r i : 1605. Feruh, digao zajam od 3.600 akči, Jusuf, sin Behramov, iz Osmanefendijine mahale, digao zajam od 2.300 akči, drugi Jusuf, Memija, Musa.
3. B i č a k č i j e ( n o ž a r i ) : 1600. Durak iz Džami Atik-mahale, digao zajam; 1617. Behram, jamac.
4. B u z a d ž i j e : 1600, Jusuf, Turhan.
5. Č i z m e d ž i j e : 1600. Ahmed, Alija, Bajazid, Ibrahim iz Ljubović mahale (ovaj
i 1610.), Osman, Piriia i Sefer, obojica iz mahale Sultan-Fatime; 1610. Nezir; 1617.
Hasan.
6. Ć u r č i j e : 1664. Ismail.
7. D u n đ e r i ( g r a d i t e l j i ) : 1605. Memija iz Muminbegove mahale digao zajam od 700 akči, jamac mu brat Alija; 1610. Ibrahim iz sela Trošnja, digao zajam od 1.300 akči.
8. H a l a č i : 1600. Hasan (Husein?); 1610. Musa.
9. K a h v e d ž i j e : 1600. Ibrahim, Mehmedčelebija; taj drugi 1610. digao zajam od
3.000 akči.
10. K a l a j d ž i j e : 1600. Sefer (?); 1610. Bešir.
11. K a s a p i : 1600. Alija.
12. K a z a z i: 1600. Husejn, Ibrahim-čelebija; 1600. i 1605. Ibrahim; 1610. Murteza.
13. K o v a č i : ( t i m u r d ž i ) : 1600. Jusuf iz mahale Šejh Piri; 1605. Malkoč.
14. K u j u n d ž i j e ( z l a t a r i ) : 1600. Salih, jamac; 1600. i 1605. Hasan, Hadži Mehmed
(ovaj i 1610.); 1610. Mehmed; 1617. Alija; 1664. Mihajlo iz Ligata digao zajam od
2.000 akči, a kao zalog zapisan dućan.
15. L o n č a r i : 1600. Mehmed.
16. M l i n a r i : 1600. Nesuh iz Mustafa-pašine mahale, jamac.
17. M u d ž e l i t i (knjigovesci): 1600. Šaban.
18. N a l b a n t i (potkivači): 1600. Osman.
19. P a š m a k č i j e ( o b u ć a r i ) : 1600. Ahmed, Ališah, Hasan (?), Mehmed, Memija, Muharem iz Muminbegove mahale, Nezir (digao zajam), Seid; 1600. i 1605. Musa, Mustafa;
1600. i 1610. Balija; 1617. Omer iz Džaferbegove mahale.
20. P e k a r i : 1600. Bajazid, Husejn jamac, Mustafa, Velija; 1605. Mehmed.
21. S a r a č i : 1600. Latif, Memija, Musa, Velija; 1605. Hasan; 1610. Jusuf, Memišah,
Osman.
22. T a b a c i ( k o ž a r i ) : 1600. Bajazid, sin Pervanov, Pervan, Nesuh iz Muminbegove mahale i još jedan nečitka imena; 1605. Faik, Jusuf, sin Velijin, iz sela Popratna, digao
zajam od 1.000 akči, Nesuh, sin Memijin, digao zajam od 3.700 akči, Omer, Seid.
23. T a š č i j e ( k l e s a r i ) : 1600. i 1610. Murstafa iz sela nečitka imena; 1610. Mustafa
iz sela Biokova, digao zajam od 6.000 akči.
24. T e r z i j e ( k r o j a č i ) : 1600. Alija, Firuz, Ibrahim, Jusuf, Mehmed, Nesuh (digao zajam od 5.000 akči), Ibrahim, sin Alijin, dužan 1.500 akči); 1605. Omer, digao zajam
od 660 akči; 1610. Mehmed, koji je istodobno i telal.
Pored tih imena i zanimanja navode se u obračunu od god. 1600. još b a k a l  Husejn i nekoliko t r g o v a c a (tudžar), zatim dva zanimanja, koja se, strogo uzevši, ne mogu nazvati obrtom, nego čaršijskom službom: b a ž d a r i  i t e l a l i. Od prvih se navodi god. 1600. Osman i drugi Osman, 1605. Ibrahim, a od drugih god. 1610. pored spomenutog Mehmeda, koji je bio i terzija, još Hasan, sin Abdulahov.
Među nabrojenim zanatima udara u oči množina zanata vezanih za preradu kože i izradu
kožnate robe: tabaci, čizmedžije, ćurčije, pašmakčije i sarači. Među njima su bili, svakako, najbrojniji tabaci, štavljači kože. Imali su svoje radionice na južnoj periferiji grada, pa se taj kraj i danas zove po njima T a b a c i m a . Polovinom sedamnaestog vijeka radili su u Međuriječju, a u posljednje vrijeme i uz Ćehotinu u samom gradu, nedaleko džamije Aladže. Tu su bili još god. 1894., kad ih je zapamtila starica Vojislava Hadživuković,
koja se te godine udajom nastanila u Foči.
Od obrtnika drugih vrsta, kojih u našem popisu nema, a za koje sigurno znamo, da su postojali i radili bar u prošlome vijeku, navodim ove: b u n a r d ž i j e , ć e r e m i d ž i j e i ćerpidž i j e , g r e b e n a r i  i  č e š l j a r i (zanimanje Cigana u Foči i na Brodu), k a z a n d ž i j e , m uta p č j e (obrt seljaka u selima Slatini, Jošanici i Zavodištima), s a m a r d ž i j e  i t u f e k č i j e ili p u š k a r i .
Kao zasebnu privrednu granu i muslimana i pravoslavnih građana valja posebno istaknuti
kućnu radinost, koja je proizvodila razne vrste platna, vezova i čilima ne samo za kućne potrebe, nego i za tržište. Sudeći po broju tkalačkih, stanova, kojih je bilo, kako kazuju, do četiri stotine, i količini izrađevina, koje su se pojavljivale na tržištu, bila je to čitava tekstilna industrija.
Mnogo fočanskih žena i djevojaka bavilo se tim poslom sve do okupacije god. 1878., dok nije počeo uvoz tvorničkih tkanina, koje su uskoro potpuno ubile tu radinost. Zadnjih stanova, koji su radili za tržište, nestalo je pred prvi svjetski rat.
Tri su sirovine, koje su bile potrebne toj radinosti: vuna, pamuk i svila. Vunu je davala stokom bogata fočanska okolina, pamuk se dobavljao sa strane, ali se stoga manje i rabio, a svila se dobivala, bar u posljednje vrijeme, u samome mjestu.
U Foči je u tu svrhu mnogo gajena svilena buba, počevši, najvjerovatnije, od četvrtog decenija prošlog stoljeća, kad je hercegovački vezir Ali paša Stočević prvi put uveo tu kulturu u zemlju, pa sve do iza okupacije Bosne i Hercegovine. Još god. 1878. bilo je pedesetak kuća u Foči, koje su gajile svilenu bubu, a svaka takva kuća imala je u avliji
dud, koji je svilcu davao hranu, i smatrala se vrednijom i imućnijom. Kad se ko u Foči htio ženiti, pričaju i danas stariji ljudi, prvo su pitali s djevojčine strane, ima li momak pred kućom dud, što ima značiti, je li kuća radina i imućna.
Najviše je bilo rašireno tkanje tankog platna za rublje i marame baš od svile, a to je  t. zv. ć ere ć e i razni drugi s v i 1 e n i c i  s trakama u boji.
Uz proizvodnju tih tkanina pridolazi i vez, kojim su se također Fočanke mnogo bavile i njime resile marame i drugu rubeninu i za vlastite potrebe i za prodaju.
Ti proizvodi kućne radinosti imali su široku potrošnju po Bosni, Hercegovini pa i Srbiji, gdje
se ta roba gonila osobito uz godišnje vašare. Noviji fočanski trgovac   I b r o K a š m o (umro god. 1903.) imao je sam u radu deset stanova, a kad je polazio na vašar u Srbiju ili Bosnu, robu mu je nosilo i po petnaest konja. Njegova pak žena  D ž e h v a iz fočanske porodice Balića bješe u neku ruku učiteljica tkanja i veza, jer je zalazila po drugim kućama i besplatno podučavala djevojke i žene u tim vještinama.
Trgovina u Foči, zajedno s obrtima, bila je naročito živahna sve dok stari Dubrovački drum nije izgubio svoje značenje padom Dubrovačke republike početkom XIX. st. Otada se fočanski trgovci sve više orijentiraju na unutrašnjost, osobito na Srbiju, koja je bila jak potrošač fočanskih obrtničkih proizvoda. Kao glavni izvozni artikli fočanskih trgovaca bili su vuna, vosak i prerađena koža, osobito sahtijan, koji se izvozio u Osijek,Peštu i Beč te dugi noževi, roba koja se mnogo proizvodila u Foči i raznosila do vrlo dalekih krajeva.
Trgovinom su se u Foči bavili i muslimani i pravoslavni, no, u pravilu, kako su mi kazivali
stariji ljudi, trgovina je bila u rukama pravoslavaca, a obrti opet u rukama muslimana. Od pravoslavnih trgovačkih kuća na glasu su bili Glođaje i H a d ž i v u k o v i ć i (i jedni i drugi izumrli), J a k š i ć i  i   S u n a r e, koji su mnogo trgovali i s inozemstvom (Trst, Venecija, Leipzig).

Od muslimanskih pak trgovaca bavili su se izvozom u posljednjih stotinu godina i s karavanama putovali po raznim vašarima po unutrašnjosti Balkana braća Mušan i Salihaga K a r a h o d ž e , zatim N j u h o v i ć i,  B a k i ć i,  Murataga K a h v e d ž i ć,  Bećiraga T u n o,  Ibro K a š m o  i, posebno,  Mehaga H a n j a l i ć  (umro god. 1905.) koji je fočanske proizvode prodavao po Uremeliji i Egiptu.
Od tih starih trgovačkih i obrtničkih porodica neke su se bavile trgovinom, ali samo u mjestu, i starim obrtima sve do naših dana, i Foča je još prije devedeset godina bila još uvijek znatan trgovački i obrtnički grad. God. 1932. bila su tu 272 trgovačka dućana, od njih su držali muslimani 167, pravoslavni 66 i Jevreji 1 dućan. Obrtničkih pak radnji bilo je 175, od kojih su 132 vodili muslimani, 41 pravoslavni, a 2 katolici.
Vrijedno je ovdje posebno istaknuti povjerenje i pažnju, koji su vladali i medu muslimanima i pravoslavnim u fočanskoj čaršiji, i kojih se i danas s ponosm sjećaju stariji obrtnici i trgovci obiju vjera. I tu je, kao i u starom Sarajevu, vladao običaj,
da trgovac, koji je izjutra već nešto pazario, novog mušteriju šalje svome susjedu, da i on nešto odjutra pazari, da, kako se to stručno govorilo, s e f t e l e i š e . A kad je koji trgovac polazio u tuđinu da nabavlja robu, uoči polaska dolazili su mu na sijelo trgovci komšije na ispraćaj i oprost — iz svijeta, vele, ili doći ili ne doći! A kad bi se komšije razišli kućama, trgovac-putnik nalazio je za jastucima, gdje su gosti sjedili, po čevre i kese dukata kao pomoć u poslu i znao je tko je to ostavio samo po tome, tko je sjedio uz koji jastuk.
Domaćin je brojio svaki novčić i pošteno vraćao dug kad se vratio s robom, a i on onda te iste trgovce tako pomagao, kad su oni polazili na put.
Davalo se i pomagalo, dakle, diskretno, bez svjedoka i priznanica. Dalje, kad bi čaršijom naišao muslimanski sprovod, osobito ako je umro ko iz čaršije, sveijedan bi pravoslavac, i trgovac i obrtnik, prekinuo posao i izašao pred dućan s kapom u ruci da oda posljednju poštu svome sugrađaninu i susjedu. O sličnoj pažnji pravoslavaca pričao mi je posebno i sijedi Smailaga Pilav: zadesio se u dućanu kujundžije Vasilija Spahije, a uto se začuo
na džamiji ezan, poziv na molitvu, i majstor Vasilije spustio je svoj batić te nije ni kucnuo, dokle se god ezan nije završio. Takvi su, eto, običaji vladali u fočanskoj čaršiji sve do prvog svjetskog rata, i vrijedno ih je zabilježiti.
U Foči i bližoj okolini grada bila je jaka još jedna privredna grana, koja je bila vezana za promet na tranzitnom drumu i za trgovinu Foče s drugim mjestima. To je k i r i d ž i j a n j e , prenos robe na konjima, pri čemu se uvijek udruživalo više tovarnih grla, mala karavana. Ljudi, koji su se tim poslom bavili zvali su se u srednjem vijeku p o n o s n i c i , a u tursko doba k i r i dž i j e . Imali su posebnu opremu i konja i sudova.
Seljaci iz okoline Foče bavili su se kiridžijanjem do pred sami drugi svjetski rat. Posljednja
njihova veća linija bila je Foča-Sarajevo, s kojom je i to zanimanje izumrlo. U Sarajevo su gonili mahom voće, a iz Sarajeva raznu robu.
Jesu li fočanski obrtnici bili, kao oni u Sarajevu i Mostaru, organizirani u esnafe ili cehove, o tome je teško nešto određeno reći i pored toga što znamo da je Foča imala brojne zanate, i da je u jednom takvom zanatu radio velik broj obrtnika.
Dovoljno dokumenata o fočanskom obrtu nema, a i oni, koji postoje, ne govore ništa o tome. Popis vakufske gotovine iz prvih godina sedamnaestog stoljeća, što smo ga naprijed iscrpili, ne sadrži nijedan podatak iz kojeg bi se moglo zaključiti, da je tu postojao esnaf, osim ako se u zanimanju b a z a r b a š e  M u s t a f e , za kojeg se veli da je iz Jeleča i da je god. 1600. digao zajam od 1.000 akči, ne krije trag esnafske funkcije. Slaba je i narodna predaja o tome. Posljednji fočanski samardžija Risto J o j i ć , kojem su danas osamdeset
i dvije godine, nije mi znao reći nijedne riječi o tome. Jednu jedinu predaju o esnafu u Foči čuo sam god. 1953. od mještanina Muhameda Muftića, bankovnog činovnika i starijeg čovjeka. On je, veli, još kao dijete, prije 55 godina, slušao jednog fočanskog berbera kako je više puta pričao o fočanskim e s n a f s k i m  ć e h a j a m a . Bilo bi vjerovalno,da su oni bar jači obrti u Foči imali svoj esnaf. A ako je i postojao, ukinut je polovinom prošloga vijeka za Omer-paše Latasa, koji je učinio kraj esnafskoj organizaciji i u drugim našim mjestima.

(ING. ARH. ALIJA BEJTIĆ – POVIJEST I UMJETNOST FOČE NA DRINI, 1957.)

priredio:Kenan Sarač

fotografija:flickr ekranportal13

Pismo Vuka Karadžića iz 1832. u kome se spominje Foča i Bošnjaci

 

Vuk Karadžić u pismu Jerneju Kopitaru, datiranom u Zemunu 18.VI 1832 između ostalog piše: “U Srbiji sve po starome, a sultan Bošnjake pokori sam.”

“Da su svi Bošnjaci bili složni, prije bi oni Sultana nadvladali nego on njih.”

pismo-vuka-stefanovica-karadzica-jerneju-kopitaru-18-6-1832-_-006

A šta se to zbivalo u Bosni u taj vakat?

_ _ _ _ _

Husein‐kapetan je izborom za vođu autonomnog Pokreta 1831. faktički postao bosanski vladar. Potkraj 1830. u Gradaščevića konaku održan je inicijativni sastanak posavskih prvaka. Za vođu autonomnog pokreta, u slučaju da to ne pristane biti bosanski valija, predložen je Gradaščević. Protiv toga bila su braća Sulejmanpašići te hercegovački prvaci, gatački ajan Smail-aga Čengić i stolački ajan Ali-paša Rizvanbegović.

Iza Husein-kapetana stajali su njegovi najbliži saradnici i mnogi uglednici Bosne koji su bili predvodnici u ovom Pokretu. Ali paša Fidahić, Muhamed beg Tuzlić, Mujaga Zlatar, Emin beg Dženetić, Sulejmen efendija Išević, Hifzi efendija Đumišić, Abdul Kerim efendija sarajevski mulla, Hasan-aga Pećki, Murat klapet Ostrožački i drugi.
_ _ _ _ _

Šta su htjeli Bošnjaci: oni su htjeli da sami upravljuju svojom zemljom bez stranaca; da prisile sultana da promjeni svoju odluku o ustupanju teritorija s desne strane Drine Srbima; da prisile sultana da natjera Srbe da ponište sve kupoprodajne ugovore koje su pod prisilom napravili sa muslimanima u smederevskom sandžaku; da sami biraju svoga gospodara, a da to sultan samo potvrđuje i da sva pitanja koja se tiču Bosne oni sami rješavaju; a pogotovo vojna pitanja jer njima ne odgovara opća regrutacija koju sultan uvodi, jer su svi Bošnjaci do 70 godina vojnici kada to zatreba, te da se Porta zadovolji godišnjim tributom od 4000 kesa zlatnih dukata.

O tome svjedoci i carski izaslanik u Bosni, koji u vapaju moli sultana da odobri ono što Bošnjaci traže, jer to oni zaslužuju, a onda zaključuje: “Aman sultane, za ime Boga, grehota je razbiti ovo jedinstvo.” Isti izaslanik koji je prošao kroz sve zemlje Balkana do Bosne tvrdi sultanu, da ako ne udovolji Bošnjacima i izgubi Bosnu izgubiće i cijelu Rumeliju. Sultan Mahmud II, poznat kao “Petar Veliki” Osmanskog carstva, alii kao “Adli” (Pravedni), bio je vrlo odlučan da obračun provede do kraja.

To znači da je autonomija proglašena samo desetak dana nakon što je skoro sva sarajevska čarsija stradala u katastrofalnom požaru od onog 31. augusta 1831. godine.Politički program bosanskih ajana nije bio jasan i do kraja formuliran, ali se može rećida su uz već spomenuto dobijanje reformi koje su, po njima, suprotne islamskojtradiciji, posebno insistirali da se ne dira u njihova posjednička prava, te da se ubuduće na položaj bosanskog vezira postavljaju isključivo domaći ljudi. To bi faktički značilo da bi Bosna, pod političkim vodstvom ajana, dobila autonoman položaj u Osmanskom carstvu, sličan onom kakav je Srbija dobila Hatišerifom iz 1830. godine.

Druga bitka u Hercegovini se vodila oko Trebinja, gdje je Husein‐kapetan kao svoga komandanta odredio Ahmed‐bega Resulbegovića, koji je do konca oktobra 1831. uspio protjerati svoje rođake Husein‐bega i Hasan‐bega Resulbegovića, pristaše Ali‐paše Rizvanbegovića, iz Trebinja i okolice.

Husein‐kapetanGradaščević je odlučio da se tokom zime vojnički obračuna sa Ali-pašom Rizvanbegovićem i njegovim pristašama u Hercegovini. Zato je naredio livanjskome kapetanu Ibrahim‐begu Firdusu, koga je u međuvremenu privukao na svoju stranu, da obavi tajposao. Ibrahim‐beg Firdus je prvo napao na ljubuškoga kapetanaSulejman‐bega i nanio mu veliki poraz na Utvici, čime je čitava Hercegovina,osim tvrđave Stolac, gdje se zabarikadirao Ali‐paša Rizvanbegović, prešla nastranu Husein‐kapetana.

Gradaščevićevom vojskom koja je opsjedala Stolac zapovijedao je Hadži‐beg, polubrat Ali‐paše Rizvanbegovića. Međutim, noću 9/10. marta 1832. godine Ali‐paša Rizvanbegović, doznavši preko svojih špijuna da je napadačka snaga bosanske vojske znatno umanjena zbog zime i pomanjkanja životnih sredstava, izvela je kontranapad iz tvrđave i razbila opsadu stolačke tvrđave. U ovoj je bitki poginuo Hadži‐beg Rizvanbegović.

Tada je već prema stolačkoj tvrđavi napredovao sarajevski muteselim Mujaga Zlatar, ali se morao vratiti na temelju naredbe Husein‐kapetana zbog potrebe koncentriranja vojske i suprotstavljanja velikom veziru, koji je bio pripremio veliku vojnu ofanzivu i sa brojnom vojskom 16. marta 1832. započeo ratne operacije. Husein‐kapetan je 3. februara 1832. pisao svim bosanskim kapetanima tražeći da mu šalju vojnike jer se sprema krenuti protiv sultana, istodobno se žaleći na slab odziv posebno predbacujući Hasan‐agi Pećkom zbog tromosti i mlitavosti.

Uprkos tome on je sakupio i u susret veziru poslao oko 10000 vojnika, koji su odmah napali na Vučitrn nastojeći prepriječiti centralnim vezirovim snagama ulazak u Bosnu. Vezir je krenuo na Bosnu iz dva pravca: prvi pravac je vodio od Vučitrna preko Novog Pazara ka Višegradu i Sarajevu, a drugi iz Skadra preko Podgorice, Plava i Gusinja prema Pljevljima i Foči i dalje prema Sarajevu. Kao što se vidi glavni operativni pravci su bili usmjereni prema Sarajevu, a ne Travniku, gdje je zvanično bilo Husein‐kapetanovo sjedište. Koliko se zna, Husein‐kapetan nije izravno vodio vojsku koja se uputila na bosanske granice, nego je poslao svoje iskusne komandante (Hasan‐beg Sijerčić, Mehmed‐beg Krupa Beširević i Alajbeg Todorović).

Kada je vezir uspio preći i preko Drine, Husein‐kapetan je naredio Ali‐paši Fidahiću da sa 6000 vojnika krene prema Rogatici i onemogući prodor vezirove vojske prema Sarajevu, a i Hasan‐beg Sijerčić se sa Sjemeča (lijeva obala Drine kod Višegrada) uputio prema Palama.

Tako je glavnina bosanske vojske bila koncentrirana na Glasinačkoj visoravni. Tu se koncem maja 1832. odigrala velika bitka. Dvije vojske, koje su predvodili Husein‐kapetan Gradaščević i Kara Mahmud Hamdi‐paša, bosanski valija imenovan od strane sultana, ukopale su se kod mjesta zvanog Vitez. U prvom okršaju Husein‐kapetan se povukao, a potom je došlo do bitke kod Šarenog hana (moguće da je to današnji Han Bulog ili Pale). Vojska Husein‐kapetana povukla se prema Sarajevu, gdje je na zasjedanju ajanskoga vijeća odlučeno da se nastavi sa borbom. Posljednja bitka se odigrala 4. juna 1832. na Stupu (na putu od Sarajeva prema Ilidži).

Husein‐kapetan je već bio odnio pobjedu nad sultanovom vojskom, ali su se s bočne strane pojavili Ali‐paša Rizvanbegović i Smail‐aga Čengić, koji su iz Hercegovine došli do Trnova, a zatim kod mjesta Crna Rijeka probili bočnu odbranu Husein‐kapetanove vojske i pojavili se u glavnom okršaju kod Stupa. To je dovelo do poraza Husein‐kapetanove vojske, koja se odatle povukla u sami grad. Husein‐kapetan se utaborio na Bakijama, a nakon procjene da se više ne može oružano suprotstavljati osmanskoj vojsci, raspustio je vojsku i uputio se prema Gradačcu.

Bio je to njegov definitivni vojnički poraz.
_ _ _ _ _

Sama Rizvanbegovićeva izdaja Husein-kapetana i ostalih bosanskih ajana,kao svojih klasnih drugova, govori o njegovoj potpuno pogrešnoj procjenipolitičkih prilika i tendencija u Carstvu. Čudno je da je on, kao iskusan čovjek i narodni prvak, mogao povjerovati da će se u vrijeme kada je biloočito da se ajanluk u cijelom Carstvu brutalno dokida, on kao takav jedanmoći održati u Hercegovini, samo zato što je u datom trenutku učinio jedan,koliko nelojalan toliko i ponizan čin.

Svojim ratnim pohodom po Bosni i Hercegovini, koji je trajao godinudana, Latas je praktično dokrajčio i uništio one političke snage koje sustoljećima predstavljale politički narod u historiji Bosne i Bošnjaka. Sapovijesne distance gledano, te su se snage, iako sa svojih ekonomsko–socijalnihpozicija, ustvari borile za svojevrsnu autonomiju Bosne u Osmanskom carstvu.

Ideje o autonomiji zasnivale su se na unutrašnjem socijalno–ekonomskomi političkom uređenju koje se u Bosni postepeno razvilo još tokomXVI st. i koje je u odnosu na ostale dijelove Carstva imalo jasno izračenesvoje osobenosti. Drugi osnov zahtjeva za autonomijom bio je položaj Bosne kao “najisturenije pokrajine Carstva prema kršćanskoj Evropi”, što je posebno došlo do izražaja od kraja XVII st., odnosno Karlovačkog mira 1699. godine. Ta je činjenica Bosni u biti davala poseban “međunarodni položaj”. Uprkos tome, s obzirom na sve unutrašnje i spoljne okolnosti Osmanskog carstva, ideje o autonomiji Bosne nisu se u prvoj polovini XIX st. mogle ostvariti. Zato je poraz bosanskih ajana kao bosanskog političkog naroda, bio neizbježan. Oni nisu pokušali naći drugi most i drugu vezu, osim islama, saostalim slojevima bošnjačkog stanovništva, koje je uostalom kuga 1813–1817. veoma prorijedila.

Savremenici bilježe da je Husein-kapetan Gradaščević, kao “Zmaj odBosne”, kako se najčešće sam nazivao i potpisivao, bio “čovik pametan ibogat”. Franjevački hroničar fra Jako Baltić piše da se “Vezir Husein” prema”krstjanim činjaše pravedan”. Veliki borac, ratnik i patriota, Husein-kapetanse ipak slabo snalazio u diplomatiji, mada bi se moglo reći da mu je politikabila strast i usud. Svom je pokretu nastojao, i u velikoj mjeri uspio, datijedan općebosanski karakter. Sa izuzetkom nekoliko hercegovačkih ajana,uz njega je ipak pristala sva Bosna, uključujući tu i Sandžak.

Austrija “iz svoje sebičnosti nije htjela znati za Bošnjake”. Pored toga, knjaz Miloš Obrenović, u strahu za svoju plaćenu i stečenu autonomiju, držao se prema Husein-kapetanu veoma dvolično.
_ _ _ _ _

priredio:Kenan Sarač
fotografija: flickr ekranportal13

Stari tekstovi : Aladža džamija u Foči

Aladža džamija u Foči – Miron vitez Zarzycki ,Ewald Arndt i Đorđe Stratimirović
Matična publikacija: Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 2(1891), str. 103-115
Impresum: Sarajevo : Zemaljska štamparija, 1891

Die Aladža-Moschee in Foča / von M.v. Zarzycki, E. Arndt und G.v. Stratimirović.
Publisher: Wien : C. Gerold, 1894
Description: 11 str., [1] višestruko presavijeni list s tablom : ilustr. ; 29 cm.

aladza-dzamija-u-foci-glasnik-1891-001aladza-dzamija-u-foci-glasnik-1891-002aladza-dzamija-u-foci-glasnik-1891-003aladza-dzamija-u-foci-glasnik-1891-004aladza-dzamija-u-foci-glasnik-1891-005aladza-dzamija-u-foci-glasnik-1891-007aladza-dzamija-u-foci-glasnik-1891-008aladza-dzamija-u-foci-glasnik-1891-009aladza-dzamija-u-foci-glasnik-1891-010aladza-dzamija-u-foci-glasnik-1891-011aladza-dzamija-u-foci-glasnik-1891-012aladza-dzamija-u-foci-glasnik-1891-013aladza-dzamija-u-foci-glasnik-1891-014aladza-dzamija-u-foci-glasnik-1981-slika-004

aladza-dzamija-u-foci-glasnik-1981-slika-003

aladza-dzamija-u-foci-glasnik-1981-slika-002

aladza-dzamija-u-foci-glasnik-1981-slika-001

Miron vitez Zarzycki ,Ewald Arndt i Đorđe Stratimirović, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 2(1891), str. 103-115.

priredio:Kenan Sarač

 

Stari tekstovi : Varošica Ustikolina

Varošica Ustikolina – priopćio Miron vitez Zarzycki
Matična publikacija: Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 2(1891), str. 209-213
Impresum: Sarajevo : Zemaljska štamparija, 1891

varosica-ustikolina-glasnik-1891-001varosica-ustikolina-glasnik-1891-002varosica-ustikolina-glasnik-1891-003varosica-ustikolina-glasnik-1891-004varosica-ustikolina-glasnik-1891-005

dzamija-u-ustikolini-glasnik-1891

Miron vitez Zarzycki, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 2(1891), str. 209-213.

priredio:Kenan Sarač

HAMDIJA KREŠEVLJAKOVIĆ : KULE I ODŽACI U BOSNI I HERCEGOVINI (dio)

kule-i-odzaci-u-bih

FOČA na Drini. Iznad Šehove džamije bio je odžak s kulom na dva sprata begova Vejzalaibegovića.Kula je bila zidana od pritesanog kamena.Vejzalajbegovići su iza 1878 otselili u Tursku. Njihov je odžak pretvoren u han a prizemlje kule u staju. U Foči su ponekad sjedili alajbezi hercegovačke live. Oko 1787 tu je rezidirao alajbeg iz porodice Sirčića ili Sijerčića, premda je njihov odžak bio iznad Goražda.

ŠADIĆI su selo u općini Ćurevo, kotar Foča, s odžakom begova Šadimlija. Kula ima prizemlje
i dva kata. Od rata je nenastanjena. Vlasnik joj je Mustajbeg Hasanbegović.

ŽEŠČE. Tako se zove selo nedaleko Ustikoline (Foča) s ruševinama jedne kule, o kojoj nemam pobližih podataka. Predaja kaže da je to bila kula Turhan Emin-bega, osnivača džamije u Ustikolini.

SLATINA kod Foče. Ovdje je uzgor jedna kula, čini se, dosta stara. Prvotni su joj vlasnici bili
Hadžimustafići , a kad su ovi izumrli, prije kojih stotinu godina, kula je mirazom došla u posjed Njuhovića, jer je kći zadnjeg Hadžimustafića bila udata za jednog Njuhovića.
Slatina se zvao jedan timar u nahiji Sokol. Godine 1711 bio je na spahiji Husejinu, a vrijednost prihoda iznosila je 3.000 akči.

RATAJI su selo u općini Miljevina. Od ceste Kalinovnik — Foča udaljeno je blizu sahat hoda,Tu je bila kula na više bojeva, a vlasnici su joj bili bezi Čengići — Ratajci. Ako je vjerovati tradiciji, kulu su sagradili braća Ahmed paša i Osman paša, a bili su na životu krajem XVII i početkom XVIII stoljeća. Odžak begova Čengića u ovome kraju spominje 1664 putopisac Evlija Čelebija. (Slike u »Nadi« IV/1899 str. 68, 69 i 73).

odzak

ODŽAK. Tako se zove zaselak kod Ustikoline (kotar Foča). Ime je dobio po odžaku što ga je
ovdje podigao Kadri-alajbeg Čengić, koji je vr­šio službu hercegovačkog alajbega krajem XVII stoljeća. Uz odžak sagradio je kulu (9 X 9,5m, v = 20 m.) Ustikolinom zvao se jedan zijamet od 20.000 akči u nahiji Bistrici, a spahija mu je bio god. 1711 neki Mustafa. U prošlom ratu izgorio je odžak, a od kule stoje uspravno zidovi od pritesanog
kamena. Do prošlog rata stanovali su tu bezi Čengići. (Slika u »Nadi« IV/1898, str. 76).

 

BORIJE su selo kod Kalinovika s ruševinama kule begova Čengića iz XVII stoljeća. Sigurno je
da je imala četiri kata. Još 1898 nije imala krova. (Slika u »Nadi« IV 1898, str. 72). Čengići s Borija imali su pridjevak Trešnje.

HOTOVLJE leži kojih 10 km desno od ceste Kalinovik-Ulog. Tu je bila kula zasad nepoznatog vlasnika, a od koje se vidi još hrpa kamenja. Na ove ostatke upozorio me je Avdo Užičanin, direktor Niže Gimnazije u Kalinoviku.

JELAŠCA leže istočno od Kalinovika. I tu je bila kula begova Čengića, a zapaljena je 1914. Danas se vide još dva zida i u njima prozori na svod.Kula je imala tri kata. Po predaji u njoj je rođen Smailaga Čengić. Ove mi je podatke pribavio Avdo Užičanin, direktor Gimnazije u Kalinoviku.

MJEHOVINE. Tu su ruševine kule begova Čengića a kasnije Filipovića. Kula je imala četiri
kata. Propala je u Prvom svjetskom ratu. Od Kalinovnika udaljena je oko podrug kilometar u pravcu prema Ulogu. (Slika u »Nadi« IV 1898, str. 65).
U Bosni i Hercegovini ima preko četrdeset sela i zaselaka imenom Kula i dvanaest Kultna, trideset i jedno naselje zove se Odžak, četiri Odžaci i jedno Odžačina. Ima i nekoliko naselja, gdje se, uz Kulu i Odžak, očuvalo i ime bivšeg gospodara, na pr. Solakova Kula, Fazlagića Kula, Filipovića Odžak, Bandin Odžak itd. Naziv Kulina zvuči kao nazivi Gradina, Hanina i sl. i, prema tome, kaže nam da je kula u tome mjestu poodavno propala (V. Ravna
Kula).

HAMDIJA KREŠEVLJAKOVIĆ : KULE I ODŽACI U BOSNI I HERCEGOVINI (dio)

Naše starine II – 1954, Zavod za zaštitu spomenika, Sarajevo

priredio:Kenan Sarač
fotografije preuzete iz godišnjaka Zavoda za zaštitu spomenika Sarajevo, Naše starine II – 1954.

GODIŠNJICE : RESTAURACIJA KARAVAN-SARAJA MEHMED-PAŠE KUKAVICE U FOČI – novembra 1953.

restauracija-karavan-saraja-mehmed-pase-kukavice-u-foci-003

Dok danas u Foči propadaju Nacionalni spomenici, iako su pod zaštitom države, donosimo vam tekst:
RESTAURACIJA KARAVAN-SARAJA MEHMED-PAŠE KUKAVICE U FOČI
(ing. arh. JAHIEL FINCI,ing. arh. IVAN TAUBMAN)
iz novembra 1953. godine, objavljen u godišnjaku Zavoda za zaštitu spomenika Sarajevo, Naše starine II – 1954.

restauracija-karavan-saraja-mehmed-pase-kukavice-u-foci-001
Između niza interesantnih arhitektonskih objekata iz perioda turske vladavine u Bosni i Hercegovini preostao je i izvjestan broj hotela-preno󰀭ćišta, t.zv. hanova, karavan-saraja i musafirhana. Računa se da je u početku austrougarske okupacije 1878 bilo još preko 40 takvih objekata a prije toga ih je moralo biti mnogo više jer je samo Sarajevo već 1660 godine imalo 23 hana i karavan-saraja. Han ili karavan-saraj je zgrada u kojoj je putnik nalazio mogućnost noćivanja i smještaja svoje zaprege i robe kao i obavljanja trgovine. Po prof. Kreševljakoviću postojala su tri tipa hanova i karavana saraja, i to: hanovi na putevima, u kojima se putnik zadržao jednu do dvije noći, a koji su bili sagrađeni uz najvažnije komunikacije, trgovački hanovi, koji su izgrađivani u važnijim mjestima i trgovačkim centrima, u kojima se putnik zadržavao dulje vrijeme i u kojima se obavljala trgovina, te, konačno, sezonski hanovi koji su bili sagrađeni u poznatim banjama i uz mineralna vrela, a koji su radili samo za vrijeme ljetnih mjeseci. Zasebnu vrstu pretstavljaju musafirhane, tj. objekti u kojima su siromašni putnici dobivali besplatno konačište. Hanovi i karavan-saraj i, iako su imali istu namjenu, razlikovali su se po svojoj veličini i dispoziciji. Dok je karavan-saraj obično bio veći objekat sa centralnim dvorištem i sa više magaza i konjušnica (ahara). kao na pr. poznati Morića han u Sarajevu, dotle su hanovi bili manje zgrade, zatvorene pravougaone osnove, bez centralnog dvorišta i sa manjim brojem magaza i konjušnica.
Obje ove vrste hotelskih objekata donesene su a Bosnu i Hercegovinu sa Istoka i vremenom su nazivi »han« i »karavan-saraj« postali identični, tako da ne pretstavljaju više oznaku za veličinu i vrstu zgrade. Tako atrijalni objekat u Sarajevu nosi naziv »han,« a manja zgrada u Foči »karavan-saraj.«

restauracija-karavan-saraja-mehmed-pase-kukavice-u-foci-004
Većina hanova i karavan-saraja imali su prizemlje i sprat, i po svojoj dispoziciji i sadržaju su već prije 400 i 500 godina imali manje-više iste karakteristike kao i današnji hoteli. U prvom redu, hanovi i karavan-saraj i su, uglavnom, pružali putnicima one iste usluge koje i savremeno ugostiteljstvo treba da pruži. Druga karakteristika hanova i karavan-saraja je bila striktna podjela prostorija po namjeni. U prizemlju je gospodarski dio, ahari, magaze za robu, nekad i prodavaonica i često puta i kafana koja je služila i kao mjesto za trgovačka ugovaranja. Na katu su bile spavaće sobe koje su se nizale na dvije ili na sve četiri strane hola ili hodnika, zatim kupaone, nužnici i »abdesthana« .—. prostorija za umivanje. Jedan od malog broja sačuvanih hotelskih objekata iz vremena turske vladavine je i Kukavičin karavan-saraj u Foči, koji je prije 1758 godine sagradio Mehmed-paša Kukavica, turski feudalac, porijeklom iz sela Popa u Sutjesci, iz čijih sredstava je sagrađena i jedna sahat-kula i džamija. Ovaj karavan-saraj, koji nosi i naziv »Veliki han« tipičan je primjer grupe hanova bez dvorišta, pravougaone osnove i vrlo jednostavne dispozicije. U prizemlju se nalazi jedna velika konjušnica, a sa lijeve i desne strane od ulaza po jedna magaza za robu koju su putnici ili prodavali ili kupovali. Uz glavni ulaz u konjušnici nalazi se jednorameno stepenište koje vodi u centralni hol na prvom spratu, oko koga su poredane spavaće sobe. Na jednoj, užoj, strani hola bila je smještena prostorija za umivanje i nužnici. Centralni hol nema stropa, što je gotovo redovita pojava kod svih hanova, nego se vidi krovna konstrukcija koja je vrlo interesantna. Strop nad holom nije izrađen iz dva razloga. Prvo, da bi se preko otvora u krovu, t.zv. badža, dobilo što bolje dnevno svjetlo, a zatim, da bi se odveo dim iz sobnih peći iz kojih dimnjak nije vodio na krov nego u sam hol. Uokliko sobe nisu bile snabdjevene pećima nego se zagrijavanje vršilo upotrebom drvenog ugljena u željeznim pladnjevima, t.zv. »mangalama«, hol je služio i kao mjesto za razgorjevanje ovog ugljena. Badže u krovu su tako smišljeno postavljene da postoji stalna ventilacija koja odvodi dim, a da pri tome nema neprijatne promaje. U sobama, koje su bile vrlo niske nije bilo gotovo nikakvog namještaja. Niski dr-veni ležaj i pokoja prostirka pretsavljali su sav mobilijar. Sve ostalo što bi putniku za noćenje bilo potrebno (dušeci, pokrivači i t.sl.) nosio je putnik po ondašnjem običaju sa sobom.

restauracija-karavan-saraja-mehmed-pase-kukavice-u-foci-010

Prizemlje Kukavičinog karavan-saraja izgrađeno je u kamenu, a prvi sprat u bondruk konstrukciji sa ispunom od ćerpiča vel. 15/15/30 cm. Prizemni zidovi, koji su debeli od 60 do 75 cm, ujedno su i konstruktivni te nose cijelu gornju konstrukciju. Ova međuspratna konstrukcija bila je izrađena iz hrastovih greda priljubljenih, jedna uz drugu iznad kojih se nalazio debeli sloj ilovače, nasip jastučnice i drveni pod. Dio stropa iznad konjušnice je radi većeg raspona bio poduhvaćen jakom drvenom podvlakom i poduprt sa četiri drvena stuba. Radi sprečavanja slijeganja i truljenja ovi stupovi stoje na kamenim papučama. Sva vrata na karavan-saraju bila su iz drveta sa okovom iz kovanog željeza, izuzev vrata magaza koja su bila iz željeznih ploča. Prozori prizemlja su bili zaštićeni željeznim rešetkama, t.zv. »demirima« koje su obezbjeđivale prostorije od provale. Kameni zid je na drugoj strani smanjivao mogućnost oštećenja robe od požara. U cilju da se Kukavičin karavan-saraj u Foči sačuva od daljnjeg propadanja, pošto već nekoliko godina služi samo kao skadište, a imajući u vidu da se ovakva vrsta objekta najbolje održava ako se iskorištava koliko je moguće u one svrhe za koje je građena, pristupilo se restauraciji i djelomičnoj adaptaciji zgrade. Ovom akcijom se neće samo spasti jedan arhitektonski spomenik kulture od daljnjeg propadanja nego će ispuniti jednu značajnu prazninu u ugostiteljstvu grada Foče, koje će u najskorije vrijeme dobiti jedan reprezentativniji hotel, a kome nedostaje jedan hotel sa manjim konforom za lokalne potrebe cijelog sreskog područja. Nastojanje projektanata i želja Zavoda za zaštitu spomenika kulture BiH bilo je da se arhitektura postojećeg objekta sačuva, da se dispozicija bitno ne mijenja, da se ne sprovode veći konstruktivni zahvati, a da se pri svemu tome objekat ipak privede savremenoj namjeni. U tom smislu izrađen je i projekat koji je svim zahtjevima udovoljio. Umjesto nekadašnjih ahara u prizemlju projektom se predviđa uređenje restorana, t.zv. »ašćinice«, sa trpezarijom, kuhinjom, šankom ostavom i uspremom. Ovo se postiglo postavljanjem samo jednog novog pregradnog zida i dviju staklenih pregradnih stijena. Ranije magaze su bez naročite promjene pretvorene u sanitarne prostorije odn. ostave namirnice. Ostale gospodarske prostorije predviđene su u jednoj niskoj dogradnji iz kamena, koja je tretirana kao »avlija« a koja je u Foči i inače stalan pratilac svih stambenih zgrada. Na taj način karavan saraj dobiva i po svojoj funkciji i po svojoj arhikteturi jedan dio koji mu pripada i koji ga dopunjuje. Sobe na prvom spratu su zadržane uglavnom u istim dimenzijama u kakvim su
zatečene, te otud dolazi do toga da se u njima nalazi 3 do 5 postelja.

This slideshow requires JavaScript.

Time se nešto gubi na komforu, ali se sam karakter hana, koji je prvobitno imao samo skupne spavaone, zadržava. Jedna od ranijih soba se koristi kao portirska loža a druga kao sanitarna baterija. Instalacija vodovoda i kanalizacije se sprovodi samo kroz debele zidove tako da sobe neće imati tekuću vodu. Zaseban problem predstavljalo je vođenje novih dimnjaka pošto je projektom adaptacije predviđeno da se svaka soba zagrijava zemljanim pećima. Da se ne bi mijenjao spoljni izgled zgrade izgradnjom dimnjaka a da bi se ipak spriječilo odvođenje dima kroz otvoreni strop hola, izgradnja dimnjaka predviđena je neposredno do pod sam krov, gdje će se dim izvesti naročitim niskim badžama” koje će biti specijalno obezbjeđene od požara. U samim prostorijama se dimovod sastoji od salonitnih cijevi obzidanih opekom.Ulazna vrata u pojedine prostorije izradiće se na isti način kakva su i ranija bila, i to od borovog drveta sa okovom od kovanog željeza. Prozori soba na prvom spratu će biti izrađeni kao bosanski »pendžeri« sa vertikalno pomičnim krilima. Prizemni prozori će se ponovo zaštiti »demirima«. Stropovi u sobama će se iz higijenskih razloga malterisati, a u trpazeriji će biti izrađeni iz pro󰀭filisane daske. Svi podovi na spratu izradiće se iz hrastovih dasaka, dok će pod restorana biti oblo-žen t zv. »tublom«, jednom vrstom domaće opeke. Entreijerski će karavan󰀭saraj biti tretiran u stilu namještaja bosanskih stambenih kuća — sa niskim sećijama, ležaj ima, niskim stolicama i tronošcima, glinenim pećima sa lončićima, policama i rafovima.

Sarajevo, novembra 1953. g.

Naše starine II – 1954, Zavod za zaštitu spomenika, Sarajevo

priredio:Kenan Sarač
fotografije preuzete iz godišnjaka Zavoda za zaštitu spomenika Sarajevo, Naše starine II – 1954.

HISTORIJA FOČE iz pera Andreja Andrejevića

Andrej Andrejević, stručnjak iz Beograda, profesor historije umjetnosti, napisao je knjigu u kojoj su sačuvani svi podaci i snimci Aladža džamije, uključujući i detaljne crteže svakog od detalja. Ovo je jedan od objekata za koji rekonstrukcija, ni na koji način, nije dovedena u pitanje. Radi se o objektu izuzetne vrijednosti prema svim međunarodnim poveljama, objektu koji je potpuno dokumentiran i koji je u fragmentima pronađen.

aladza-dzamija-prije-1908-032

Iz knjige Aladža džamija u Foči – Andreja Andrejevića (1972.) prenosimo dio koji govori o gradu Foči.

foca-_-oko-1896

Mjesto u kome je podignuta Aladža džamija – Foča – nastalo je u srednjem vijeku na nevelikom trouganom prostoru koji formira ušće Ćehotine u Drinu.

foca-_-056

Prvi pisani podatak o Foči javlja  se u dokumentima Dubrovačkog arhiva  tek 1368. godine. Od tada pa sve do 1436. godine ovo mjesto na Drini pominje se kao krajnje odredište u koje su dubrovački trgovci dopremali svoju robu. Kasnije za vrijeme  Stefana Vukčića – Kosače, u Foči se sve više razvijala dubrovačka kolonija , a sama varošica je prerasla u najjače i najveće trgovačko središte hercegove zemlje. Preko nje su prolazili svi veliki dubrovački karavani upućivani na srpske srednjovjekovne trgove u dolinama Lima, Ibra, Vardara i Morave; tada šezdesetak njenih preduzimljivih mještana sklapa poslovne veze sa Dubrovčanima i, preko njih, sa nekoliko trgovaca iz Mantove i Vićence. Ispomažući se zajmovima dobijanim u bogatom Dubrovniku, Fočaci razvijaju sopstvenu trgovinu i zanatstvo: iz grada pod Srđem uvoze so, ulje, staklo, oružje, nakit i tkanine, a u njega izvoze traženo olovo, skupocjenu boju crvac, krzna, kože, vunu, vosak, med, drvo, kao i neke druge stvari kojima je raspolagala oblast Gornje Drine.

1900-foca-1900-003

Svoj puni procvat Foča je, međutim, doživjela u turskom periodu. Odredivši je za važno središte svoje provincijske uprave, turska vlast je time uslovila i njen nagli privredni pa i kulturni razvoj. Već od sredine 1465. godine Fočom i njenom novostvorenom nahijom upravljao je turski vojvoda Smail. U njegovo vrijeme turski katastarski službenici izvršili su na ovom terenu prvi popis ljudstva i zemljišta, koje je tada pretvoreno u carsko dobro – has. Uskoro zatim, prilikom podjele krajišta Isa-bega Ishakovića na dva sandžaka, 1470. godine, Foča je postala glavni grad cijelog Hercegovačkog sandžaka. Od tada pa sve do 1575. godine, kada je zamjenjuju Pljevlja, ona će ostati sjedište namjesnika ove turske provincije, kao i centar zasebnog kadiluka i vilajeta. Već 1472. godine dijak Radoje i pisarHamza pišu u Foči, po nalogu hercegovačkog sandžakbega Hamze, dva za Dubrovčane povoljna dokumenta, a 1475. vojvoda Sinanbeg “gospodar zemlje Hercegove” izdaje im, takođe na narodnom jeziku, “vjerovani list” da mogu neometano putovati i poslovati. Drugi popis, koji su turske vlasti preuzele 1477. godine, pokazuje da je Foča tada već imala četiri velike mahale sa ukupno 277 kuća, da su tu državni, rentni i drugi prihodi iznosili nešto manje od 45.000 akči, i da se sama Porta zalagala da se muslimanskom stanovništvu, putem zamjene, osugura pogodnije zemljište za podizanje kuća i dućana u varoši.

1920-foca-1920-008

Krajem XV i u prvoj polovini XVI vijeka Foča je često bila centar iz koga je Porta preko svojih namjesnika preduzimala zamašne političke, diplomatske pa i ratne akcije. Hercegovački sandžakbeg je iz Foče povremeno vodio i pregovore sa susjednim državama, a ponajčešće sa Dubrovačkom Republikom i Mlecima. O takvim aktivnostima govori veliki broj čauša, glasnika, poslanika i emisara koji su zbog tih i drugih poslova silazili u Dubrovnik ili preko njega putovali dalje. No, nastojeći da očuva integritet svoje teritorije i Dubrovnik je kod hercegovačkog sandžakbega u Foči uvijek imao po jednog ili dva pokliasara, koji su budno pazali na sve što bi moglo ugroziti bezbjednost Republike. Trudeći se da tokom rata Turske i Svete lige (1538. – 40.) ugode moćnom susjedu, oni su sandžakbegu prenosili obavještenja o pokretima hrišćanske vojske i flote. Isto tako, da bi ga u određenim momentima odobrovoljili, Dubrovčani su preko njih sandžakbegu i njegovim saradnicima slali skupocjene poklone u vidu staklenih predmeta, finih tkanina, preciznih časovnika, bisera, korala ili svježeg voća.

1900-foca-1900-004

Stekavši gotovo neograničenu vlast u svojoj oblasti svaki hercegovački namjesnik je težio da svoju fočansku rezidenciju ustroji što više po uzoru na sultanovu u Carigradu. Njegovom dvorskom krugu pripadali su, osim vlastite porodice i rođaka, i provincijski funkcioneri kao i njegovi najbliži saradnici, koji su kao dvorski dostojanstvenici nosili jedanaest različitih zvanja. Najznačajniji od njih učestvovali su u zasjedanjima sandžakbegovog divana. Na njemu, kao i u sandžakbegovom saraju, vladao je utvrđeni ceremonijal koji je veoma podsjećao na običaje ustaljene na sultanovom dvoru. Slično tome, upravitelji sandžaka nastojali su da i samo mjesto službovanja urede, prošire i ukrase monumentalnim građevinama vjerskog i opšte-društvenog karaktera. Svojim ličnim autoritetom oni su se često zauzimali da za podizanje fočanskih zadužbina dobave najvještije graditelje u sandžaku ili dovedu majstore koji su ponekad angažovani i izvan granica Carstva.

oko-1900

Privredni preobražaj Foče imao je da njenom stanovništvu kao i narodu cijelog sandžaka pokaže sve prednosti nove, turske vladavine. I, zaista, uspon turske moćitokom XVI vijeka, a posebno u doba Sulejmana Veličanstvenog, neobično povoljno se odrazio u daljem razvoju ovog mjesta. Fočansko zanatstvo je tada dobilo nov polet i od dvadesetak vrsta zanata, koji se pominju u jednom tadašnjem sidžilu, na osobito visokoj cijeni bili su proizvodi zanatlija koji su se bavili obradom metala i preradom kože i krzna. S druge strane, smještena na jednoj od najvažnijih saobraćajnih arterija toga doba, kojom se kretalo od Dubrovnika do Carigrada i obratno, Foča je imala sve uslove da uveliko prevaziđe najbolje tradicije svoje srednjovjekovne trgovine. Otuda je njen trgovački obim u ovo vrijeme impresionirao evropske putnike: godine 1534. Mlečanin B. Ramberti bilježi da Foča ima “mnogo dućana i trgovaca”, 1547. francuski putopisac Žan Šeno primjećuje to isto i naglašava da se iz nje “ništa ne izvozi za Italiju bez dozvole i pasoša”, a 1548. godine njegov zemljak Žak Gaso ističe Foču kao “bogato mjesto sa vrlo jakom trgovinom”.

foca-1910-11

Kao posljedica važne uloge koju je Foča imala u novoj državi i zamašnog privrednog napretka, javio se u njoj i srazmjerno brzi razvoj nove, islamske kulture. U dokumentima je tako ostalo zabilježeno da su fočanski sandžaci i njihovi ljudi još prije sredine XVI vijeka slali u Dubrovnik svoje glumce i svirače ili, pak, da su u Foču pozivali dubrovačku vladu na specijalne svečanosti. Veoma zanimljiv podatak o ovim vezama sačuvao nam je apostolski vizitator I.F. Sorman, zapisavši da su u dubrovačkoj stolnoj crkvi Turci prisustvovali nekoj vrsti koncerata na orguljama, sa izvođenjem madrigala i drugih kompozicija, koje je za njih organizovala dubrovačka vlada. Evlija Čelebi opet svjedoči da su funkcioneri iz susjednih sandžaka imali običaj da silaze u Dubrovnik da bi vidjeli u to doba poznatu galeriju slika u Kneževom dvoru. Sve to, kao i činjenica da se preko Dubrovnika i Foče upućivao prema Carigradu značajan broj evropskih putnika, među kojima je povremeno bilo i umjetnika, moralo je uticati i na ostalo fočansko stanovništvo. Otuda je shvatljivo da je u ovom mjestu, naporedo sa izvjesnim brojem aktivnih prepisivača orijentalnih rukopisa, stasao i onaj carigradski pisac – “Intizami iz Foče hercegovačke” – za koga je najnovijim ispitivanjem utvrđeno da je bio nastavljač poznatog Sejida Lokmana u pisanju bogato ilustrovane Sur-name Murata III (1582.). U to vrijeme javio se u Foči snažan zamah građevinarstva. Tu je sredinom XVI vijeka po nalogu Sulejmana Veličanstvenoga čuveni jednolučni most na Drini, koga će kasniji putopisci nazivati “ogledalom čuda”, sama varoš je već tada imala dobro izgrađeni poslovni centar oko koga su se prostirale mnogoljudne stambene četvrti sa blizu hiljsdu kuća, a njih su nadvišavale markantne građevine šest džamija, tri hamama, jedne prostrane sudnice i nekoliko skromnijih hanova. No, najplodnija građevinska epoha zahvatiće ovo središte Hercegovačkog sandžaka tek u drugoj polovini XVI vijejka. Nju će otvoriti Hasab Nazir podizanjem svoje reprezentativne zadužbine – Aladža džamije.

foca-panorama-foce-1898-2

Aladža džamija u Foči – Andrej Andrejević 1972., Beograd, [Institut za istoriju umetnosti Filozofskog fakulteta], 103 stranice, ilustrovana.

fotografije: flickr ekranportal13/focanskidani/fb PutnikNamjernik

priredio:Kenan Sarač

HISTORIJA FOČE : POČECI TURIZMA

splavarenje-i-kajaci-na-drini-2

 

Drina protiče kroz slikovite klisure i vrlo zanimljive predjele, stoga je plovljenje njome pravo zadovoljstvo, kakvo se rijetko gdje može naći. Baš i zbog mnogih smetnji za plovidbu, ona pruža takvu osobitu draž, da onaj, koji je jedanput prošao njome, zaželi da to ponovo učini. Zbog njenog jakog i brzog toka i velikih padova njome se može ploviti samo nizvodno i to samo plovnim sredstvima koja vrlo plitko gaze, jer joj je korito na mnogim mjestima vrlo plitko, a ima i mnogo stijenja pod vodom. Jedino korisno plovno sredstvo na Drini su splavovi. Od prije nekoliko godina oni su iskorišćeni i za turizam, jer se inače ne mogu vidjeti prirodne ljepote ove divlje rijeke i njenih klisura. Sem toga putovanje splavom je i veoma lijepa razonoda. I usred žarkih ljetnih dana na Drini je prijatna svježina, naročito u klisurama. Vazduh je kristalno čist i pun mirisa borovine. S vremena na vrijeme zapljusnu vas, kad veći kad manji talasi od bukova, stoga su turisti preko dana u kupaćem odijelu. Gdje je voda mirnija i dovoljno duboka, možete skočiti sa splava i zaplivati. Splavovi plove samo danju; čim se smrkne, prilazi se kraju, na pogodnom mjestu. Možda se nigdje tako dobro ne spava kao na splavu. Tišina, praćena ritmom riječnog žubora ili daleka ravnomjerna buka od nekog udaljenog buka uljuljkuje vas i uspavljuje.-

kajaci-u-klisuri-drine

U najnovije vrijeme kao sport na vodi pojavljuju se platneni čamci za sklapanje, kajaci. Vožnja splavom mogla bi se uporediti sa vožnjom na automobilu, gdje putnik turista može slobodno da razgleda okolinu i uživa u prirodnim ljepotama, jer se o samome kretanju brine vozar (šofer), kao na splavu splavari. Vožnja pak kajakom više liči na vožnju motociklom ili točkom, gdje je sam turista vozar, te mora da pazi kuda ide, pa je manje u mogućnosti da razgleda okolinu; isto tako kajakaš. Ovo je, dakle, više sport, no turizam, upravo: turistički sport.

splav-na-drini-007

S vremena na vrijeme splavom se spuštao niz Drinu i poneki radoznao putnik ili naučnik. Na splavovima, razumije se, sem ponekad primitivno sagrađene kolibice, nema nikakve udobnosti.

splav-na-drini-010

Prvi turisti stranci, neki Englezi i Nijemci, spuštali su se na splavovima oko 1923. god. Kad se kajak-sport stao razvijati, počeli su, 1931. g., na Drinu dolaziti i kajakaši, pojedinci i u grupama od 3 – 10 čamaca, a bilo je putnika i na splavovima. Počeli su dolaziti u većem broju i Česi i Austrijanci. Do 1934. g. Ponekad su strancima činili pratnju i naši kajakaši. Te godine počeo je g. Jov. Blagojević iz Zvornika organizovati izlete splavom i kajacima (kajaci su pošli niz Taru od Levertare i u Višegradu se pridružili splavu). Na Drini su sreli i jednu grupuod 6 Čehoslovaka na kajacima. Taj je put i filmski snimljen od Prosvetnog filma. 1936. g. Bilo je i Rumuna na splavovima i Francuza na kajacima. Nekoliko čuvenih sportista iz Njemačke i Austrije gotovo svake godine provedu na Drini, Tari i Limu po nekoliko dana. Tako je g. E. Švajcer iz Ludvigsburga u Njemačkoj dolazio više puta, a pretprošle godine doveo na Drinu i do sada najveću grupu od 25 kajaka. I taj je izlet filmovan, za društvo Putnik.

splav-na-drini-vrlo-staro-009

  1. god. od 17. jula do 2. avgusta priredilo je Društvo Fruška Gora jednu ekspediciju splavom niz Drinu u cilju proučavanja i opisivanja Drine i vršenja pokušaja da se na splavu udesi što je bolje mogućna udubnost. Provedeno je na vodi 11 dana i 10 noći.

…………

splav-na-drini-vrlo-staro-011

Spuštajući se splavom, ili kajakom, niz Drinu, vide se sve njene izvanredne lokalne, takoreći unutrašnje ljepote.

_ _ _ _ _

drina-geografsko-turisticka-monografija-dragutin-j-deroko-1939-003-0

iz knjige : Drina: geografsko-turistička monografija  Dragutin J. Deroko.

Objavljeno 1939. godine.

_ _ _ _ _

fotografije: flickr ekranportal13/focanskidani/fb PutnikNamjernik

priredio:Kenan Sarač

SEDAMNAEST FOČANSKIH DŽAMIJA (FOTO)

U Foči je bilo sedamnaest džamija i sve su podignute za vrijeme Osmanske uprave. Džamije su građene u periodu od druge polovine 15. do sredine 18. stoljeća.
Najstariji je Hamza-begov mesdžid, izgrađen u periodu 1470/74, najmlađa je džamija Mehmed-paše Kukavice, sagrađena 1751/2, najpoznatija Aladža (Šarena) džamija iz 1550., a jedna je i sultanova, carska – Careva džamija iz 1500/1. godine.
Njih dvanaest je preživjelo Drugi svjetski rat, a sve su uništene u periodu agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992. – 1995. godine, kada je nad islamskim sakralnim spomenicima u Foči izvršen kulturocid, a nad Bošnjacima (muslimanima) genocid.

focanske-dzamije-111

Prva obnovljena i otvorena džamija je Atik Ali-pašina ili Musluk džamija 2007. godine. Obnovljena je i Careva džamija (2016., otvorenje 2017.). U toku je obnova i najpoznatije, Aladža džamije.

foca-_-1909-_-2
Sedamnaest džamija u Foči:
1. Hamza-begov mesdžid
2. Džaferbegova ili Džafer Čelebijina džamija
3. Mustafa-pašina džamija
4. Careva džamija ili džamija sultana Bajazida Valije
5. Kadi Osman-efendijina ili Šehova džamija
6. Hasan Nazirova ili Aladža džamija
7. Ali Čohodareva džamija
8. Džamija Defterdara Memišahbega ili Nazorova džamija
9. Sultanije Fatime džamija
10. Atik Ali-pašina ili Musluk džamija
11. Dev Sulejmanbegova džamija
12. Hadži Mustafin mesdžid ili Pilavska džamija
13. Šejh Pirijin mesdžid
14. Hadži Seferov mesdžid
15. Mumin-begov mesdžid
16. Hadži Osman-begova džamija
17. Džamija Mehmed-paše Kukavice

hamzabegov-mesdzid-ortakolo-mahala-centar-trg-000

Hamzabegov mesdžid
Hamzabegov mesdžid u Ortakolu najstarija je fočanska džamija, a sagradio ju je prvi hercegovački sendžakbeg Hamzabeg između god.1470. i 1474. Kako još god. 1477. bijahu svega tri muslimana mještanina u Foči, to je ta džamija napravljena samo za potrebe vojske, koja je tu logorovala, i sigurno njeni graditelji nisu ni pretendirali na neku monumentalnost. Ta je džamijapotpuno propala od bombardiranja god. 1943., i njenih prvih dimenzija više ne znamo, ali se po konturama zemlje, koja prekriva temelje, jasno vidi da je to bila omanja građevina, a inače se zna, da je pripadala tipu džamija s drvenom munarom i da nije imala nekih osobitih značajki,niti rezbarija.

dzaferbegova-dzamija-medurjecka-dzamija-foca

Džaferbegova džamija
Džaferbegova ili kako se još navodi u starijim dokumentima, Džafer-čelebijina džamija bila je također u centru i nešto sjevernije od Hamzabegova mesdžida, a obzirom da je stajala baš u blizini i ispod Hamzabegova mesdžida vjerovatno je to druga džamija po starini u Foči. Inače nikakvih drugih historijskihpodataka nemamo ni o njoj, niti o njenom osnivaču sve do god. 1600. iz koje se sačuvao najstariji dokumenat, u kojem se ta džamija spominje.I ona je stradala 1943.god. 1947. srušili su je partizani. Ni njenih dimenzija nemamo. Poznato je da je bila građena od kamena i da je imala kamenu munaru.

careva-dzamija-sultana-bajazida-ii-valije-dzamija-95

Careva džamija
Careva džamija na brežuljku Kavala iznad Pazarišta, zvana još punijim imenom džamija sultana Bajezida Valije, adaptirana je iz srednjovjekovne crkve god. 906. (1500.—1501.),kako se vidi iz natpisa više vrata, što ga je u faksimilu i prijevodu objavio M. Mujezinović, a dobila je ime spomenutog sultana, što je prepravljena za njegova vremena i njegovim (državnim?)troškom. Masivna je to i prostrana građevina s kamenom munarom, koja ima ulaz, mimo gotovo svedruge džamije, iz samoga trijema. Unutrašnji prostor džamije ima veličinu, kako sam ranije naveo,10,65X19,0 m. Od unutrašnjeg uređaja pažnju privlači mahfil (koru slična galerija) u stražnjem dijelu i na čitavoj širini prostora, kojeg nosi šest drvenih i osmerobridnih stupova s kamenim bazama, a drvenim kapitelima. Ti bogato dekoriranii u sistemu stalaktita izrezbareni drveni kapiteli su upravo majstorski izrađeni i kolorirani u tri boje. Po svojoj izrazitoj eleganciji i preciznosti izrade pretstavljaju osobitu umjetničku vrijednost, pogotovo kad se zna, da na našem prostoru gotovo i nema orijentalnih kapitela iz drvenog materijala. Sam mihrab i kameni minber, začudo, ne sadrže naročitog dekorativnog bogatstva i predstavljaju dosta jednolično rješenje.
Današnja konstrukcija te džamije s četvero-strešnim krovom nije ona iz god. 1500.—1501. To se jasno vidi po prozorima s orijentalnim lukovima, po dva i u desnom i u lijevom postranom zidu, koji su danas potpuno zazidani, a konture im se jasno razabiru kroz žbuku. A da je ta džamija bila prije drugačija, nego li je danas, potvrđuje nam i putopis Evlije Čelebije, u kojem se ističe za tu džamiju da je stara bogomolja, u klasičnom stilu i s daščanim kubetom.Iz toga podatka dade se zaključiti, da je tada unutrašnji prostor džamije, umjesto današnjeg ravnog drvenog stropa, prekrivala drvena kupola.Potpuno identičnu konstrukciju stropa s takvom drvenom kupolom imaju još i danas džamije Gazanferija u Banjoj Luci (iz kraja 16. vijeka) i Handanija u Pruscu (iz god. 1617.).Posljednji put džamija je temeljitije popravljena god. 1926. Iz te godine potječe i zidna ornamentika u koloru u unutrašnjosti džamije, koja je rađena po uzorima orijentalne dekorativne umjetnosti.

Kadi Osman-efendijina ili Šehova džamija
Kadi Osman-efendijina ili Šehova džamija ispod Pazarišta i kraj same nekadašnje Donje čaršije u blizini gornjeg mosta preko Ćehotine zanimljiv je arhitektonski spomenik s više razloga. Prije svega, samim tlocrtnim oblikom, makar je on uobičajeni četverokut, odvaja se od ustaljenog tipa naših džamija, jer se tu unutrašnji prostor razvija u smjeru poprečne osi za razliku od ostalih džamija, koje su ili kvadratične ili pak pokazuju tlocrtno izduženje u smjeru uzdužne osi. Taj unutrašnji prostor ima površinu od 11,5X7,55 m. Daljnje građevne karakteristike te džamije jesu, kako vele sami Fočaci, dva mihraba, ljeskova vrata i s lijevu stranu munara. Naime, osim mihraba u unutrašnjosti džamije, koji je rađen vrlo solidno i dekoriran u gornjem dijelu u sistemu suptilnih stalaktita, kakvi se rijetko gdje kod nas sretaju, još jedan s istim takvim dekorom nalazi se i u prednjoj stijeni, u desnom trijemu džamije, a ugrađen je sigurno za obavljanje zajedničke molitve kad je džamija zatvorena. Upravo je radi toga prostor ispred toga vanjskog mihraba znatno proširen tako, što je prolaz, zajedno s ulazom, pomaknut više ulijevo od središnje uzdužne osi džamije, a u toj istoj liniji nalazi se i unutrašnji mihrab. Sam ulaz u džamiju naglašen je vijencem čistih i otmjenih linija, a zatvarala su ga dva drvena krila iz jednog komada drveta — vele od ljeskovine — koja su potpuno propala u prošlome ratu.Zanimljivo je, da se u toj masivnoj građevini pojavljuju dva materijala koja pokazuju posve drugačije karakteristike u pogledu i čvrstoće i estetskog doimanja. Same džamijske stijene, osnovni konstruktivni elementi, izvedeni su od ćerpiča,a svi ostali istaknutiji elementi, i unutrašnji namještaj i munara, od probranog i neobično precizno dotjeranog kamena. Ćerpićne stijene, koje se već urušavaju, stoje u očitoj kontradikciji s onim sjajnim i bogato dekoriranim kamenim elementima, i stoga je vrlo vjerovatno, da današnji objekt potječe iz dva doba, iz prvog masivna građevina, sva iz kamenog materijala, a iz drugog adaptacija,koja je unijela lakše pribavljiv materijal ćerpič.Od prvobitnih dijelova toga objekta, koji su se do danas očuvali, osobito vrijedan elemenat predstavlja tanka i visoka munara, koja je, mimo običaj, uklopljena uz lijevu pobočnu stijenu džamije.Njene plohe resi cio niz neobično precizno izrađenih ornamenata u samoj masi objekta. Devet ploha donjeg, temeljnog dijela munare ukrašene su u donjem dijelu s četiri rozete, od kojih dvije prikazuju priložene slike, a u gornjem dijelu, gdje munara prelazi u dvanaesterokut, daljnjim ornamentima — šiljastim lukovima. Ograda šerefeta ili galerije na munari je osobito bogato ornamentirana perforacijama, a daljnji ornamenti, opet nove varijacije, rese i plohe munare ispod šerefeta.Gotovo podjednak dekor i izradu sretamo i u unutrašnjosti džamije, na mihrabu, kojeg rese stalak-titi i dvije daljnje kamene rozete s dvije strane,te mali, gotovo minijaturni minber — sav od kamena; ograda na minberu sva je perforirana u vidu kružića i heksagona, a niski baldahin nad tim minberom s vrlo dopadljivim šiljastim lukovima pridaje još veću ljepotu tome objektu. U tom bogatom inventaru kamenog dekora podjednako privlače oko i prozori u lijevoj i prednjoj stijeni, završeni u obliku orijentalnog luka. Ploha u slatko vodnom laporu, što je omeđuje luk, perforirana je u niz isprepletenih kolobara — čisti alžirski motiv.Ti su kolobari opet vješto raspoređeni tako, da četiri stoje u uglovima četverokuta, čije se stranice odnose jedna naprama drugoj tačno po zlatnom rezu (4 : 7), a peti opet ima središte u samom središtu četverokuta, povezujući sve četiri vanjske kolobare u jednu cjelinu. Cio taj geometrijski motiv je vrlo pregledan i rađen s velikom preciznošću, koja je bila tu potrebna kako pri samom ucrtavanju, tako i isklesavanju tih kolobara.Sav taj dekor, zajedno s džamijom, nastao je krajem šesnaestog stoljeća, dakle upravo u doba turskih neimara, koji su doveli do vrhunca tursku arhitekturu. Iz natpisa na kamenoj ploči više ulaza vidi se, da je objekt građen god. 1002. odnosno1593./4. U natpisu se ne navodi osnivačevo ime,ali je džamija općenito poznata i u dokumentima i u narodu kao Kadi Osman-efendijina. Danas je spomenik poznatiji pod imenom Šehove džamije, a odakle to drugo ime, zasad se ne možeutvrditi.

Džamija Mehmed-paše Kukavice
Džamija Mehmed-paše Kukavice,situirana u Gornjoj čaršiji i na samome brijegu iznad Ortakola, masivna je građevina s unutrašnjim prostorom kvadratične osnove (osnovica kvadrata 9,05 m), a kalotnom kamenom kupolom,s visokim predvorjem, koje je danas u drvenoj konstrukciji, te sa zidanom i dosta visokom munarom, koja dominira čitavim gradom. Taj je objekt nastao u doba opadanja turske građevne umjetnosti i u našim stranama i na čitavu ostalom prostoru turske carevine. Građen je god. 1752. pa je, prema tome, najmlađa džamija u Foči. Pa i pored toga na tome se objektu zapažaju oblici i radovi bolje vrijednosti, iako se oni uopće ne mogu porediti s građevinama šesnaestog vijeka, kad je graditeljska vještina u Turskoj bila na najvećoj visini. Težnja i osnivača i graditelja te džamije da dadnu objekt bogatijeg rješenja jasno je izražena već u samoj kupoli, koja je već sama po sebi izraz izvjesne monumentalnosti, a koja je ovdje, mora se priznati, dobro projektirana i uspješno izvedena. Savezno s takvom kupolom te isto tako s dobro oblikovanom kamenom munarom, držim da je i pročelje, trijem džamije bio od istog materijala,s tri kupolice i kamenim stupovima, koji su nosili te elemente, pa je u nepoznato doba propao i zamijenjen današnjim drvenim.Osnivač te džamije Hadži Mehmed-paša Kukavica, koji se u kronogramu džamije iznad ulaza navodi pod imenom Hadži Mehmedbeg i u časti čauš baše sultana Mahmuda,rodom je iz same Foče, a daljnjim porijeklom, prema predaji, od pravoslavne porodice Pavlovića u selu Popima u općini Ćurevo. Bio je u dva maha bosanski vezir (1752.—1756. i 1757.—1760.), a poslije je pao u nemilost te prognan na Kretu i tamo pogubljen god. 1761. Pored te džamije u Foči u još sedam drugih mjesta u Bosni pogradio je i uvakufio preko osamdeset objekata, pa se s pravom smatra jednim od najvećih legatora u Bosni.

Sultan Fatimin mesdžid
Sultan Fatimin mesdžid bio je na samoj obali Drine, zapadno od Ortakola i Carevedžamije. Bila je to, bar u posljednje vrijeme, omanja građevina od ćerpiča i drvenog materijala i s drvenom munarom. Potpuno je propala god. 1943.Evlija Čelebija hvali tu džamiju kao lijepu i urednu i ističe, da je pokrivena olovom. Nije sigurno, misli li putopisac pod tim pokrov same džamije, ili pak gornjeg dijela munare, ali u svakome slučaju iz toga proizlazi, da je prvotna džamija bila masivna građevina, vjerovatno i s kamenom munarom. Jedan temeljit opravak, a čini mise i prepravak te džamije vršen je i god. 1873.,kad je dotadašnja zgrada bila prilično oronula. Za taj opravak dala je fočanska beledija (općina)2300 groša, narod je pak dao 2122 groša, a daljnjih 1014 groša i 20 para, koji su u tu svrhu utrošeni, nađeni su, zanimljivo, na samom gradilištu prilikom obaranja desnog zida džamije u crnoj kesi i jednom bijelom loncu.
Koje je upravo godine nastala ta džamija, to se ne zna, ali se može s velikom vjerovatnošću približno uzeti da je sagrađena u prvoj polovini šesnaestog vijeka, a svakako poslije Careve džamije(1500.—1501.). Prvi poznati dokumenat, u kojem se spominje Sultan Fatimina mahala u Foči, potječe iz god. 1600.

iz-historije-foce-dzamija-sultanije-fatime-mekteb-je-iznad-desno-33
Zbrku u to pitanje unosi to, što jedo god. 1600. bilo pet sultanija istoga imena: dvije su unuke Bajezida II. (jedna umrla 1532.—3., a druga 1552.—3.), jedna kći Selima I., jedna unuka Sulejmana II. (umrla 1580.—81.). Sudeći po vremenu postanka daljnjih okolnih džamija najvjerovatnije je, da je osnivačica džamije u Foči bila jedna od Bajezidovih unuka iz prve polovine 16. vijeka. Narodna predaja u Foči veli, da je ta sultanija bila udata za nekoga Čengića. A ona je doista umrla u Foči nepoznate godine i pokopana u groblju s desne strane Careve džamije, samo joj nadgrobni spomenik s natpisom, kako ću kasnije pokazati, potječe iz mnogo mlađeg doba.

Hadži Mustafin mesdžid
Hadži Mustafin mesdžid, poznat još pod imenom Pilavske džamije po porodici Pilava, koja je u okolnoj mahali bila najbrojnija, a situiran s lijevu stranu današnjeg kolnog puta što vodi uz samu obalu Drine prema Brodu, vrlo je jednostavna drvena građevina, građena isključivo od ćerpiča. Karakteristična joj je konstrukcija drvene munare utoliko, što se izdiže iz same mase objekta: nema zasebnog temelja, nego joj je podnožje upeto u samu stropnu i krovnu konstrukciju džamije. Džamijske stijene izvedene su u uobičajenoj debljini od 75 cm, a sam unutrašnji prostor, nešto produžen u uzdužnoj osi, ima površinu od 7,65X9,65 m. Već se po tome vidi, da je to objekt čednijih dimenzija. Trijem, širok svega 3,90 m, nema zasebne konstrukcije, nego ga natkriva zajednički džamijski četverostrešni ćeremitni krov, koji se u tome dijelu oslanja na deset koncentrično poredanih drvenih stupova kvadratičnog presjeka veličine 20X20 cm. Svi ti konstruktivni elementi gotovo su već dotrajali, a i sam objekt je zapušten i sklon padu.Ne znamo ništa ni o njezinu osnivaču Hadži Mustafi, niti kad je tačno objekt nastao. Sigurno je pak samo to, da je džamija nastala najkasnije do kraja šesnaestog stoljeća. Prvi poznati spomen okolne mahale, koja je dobila ime po toj džamiji,potječe iz god. 1600. u navedenom vakufskom
obračunu.

hadzi-osmanova-dzamija-cecova-dzamija

Hadži Osmanbegova džamija
Hadži Osmanbegova džamija, zvana još i Čečova po porodici Čeča u okolnoj mahali, treća je džamija na samoj obali Drine u pravcu prema jugu. Objekt je potpuno kvadratičan (unutrašnji prostor 9,45X9,45 m), stijene su mu i dosta niska munara, koje je podnožje raščlanjeno u deveterokut, od kamenog materijala jednostavnije obrade, a sama krovna konstrukcija i trijem, širok 4,60 m, od drveta. S dosta ukusa izveden je u unutrašnjosti minber, također sav od kamenog materijala, samo danas već razlupan. Drveni mahfil, smješten u desnom uglu, nose drveni stupovi s bazama od kamena priproste profilacije i obrade. Od dekorativne pak opreme mihraba oko privlače jedino dvije krasne svrtkaste rozete u kamenu, što rese dvije gornje strane niše.U turskom natpisu na kamenoj ploči iznad ulaza, u kojem je navedeno ime osnivača, izražen jeu ebdžed-sistemu i datum gradnje džamije, a to je, prema mom dešifriranju, god. 1022. kojoj odgovara naša 1613. Za osnivača džamije Hadži Osmanbega, o kojem nema nikakvih drugih dokumentarnih podataka, narodna predaja veli, da je sahranjen kod svoje džamije i da je sam pribavljao na bijeloj mazgi materijal za džamiju. Okolna Hadži Osmanbegova mahala zvala se prije i No- va mahala. Kadić u vezi s tim navodi, da je Hadži Osmanbeg doselio u Foču iz Novoga (Herceg Novi) i da je mahala po tome mjestu dobila ime.
U to je teško vjerovati.

dzamija-defterdara-memisahbega-nazorova-dzamija-na-gornjem-polju-u-foci

Džamija Defterdara Memišahbega
Džamija Defterdara Memišahbega,poznata još pod imenom Nazorova, pokazuje u oblicima i tehničkoj izvedbi bolji primjer bosanskih džamija kamenog tipa. Unutrašnji prostor ima dosta veliku površinu, iznosi 11,15X10,95 m,a same stijene s po dva prozora sa svake strane imaju debljinu od 75 cm. Kamena pak munara u svom podnožnom dijelu izlazi iz stijene džamije u obliku devetorokuta i također pokazuje dobre i proporcije i izvedbu. Predvorje, koje u širini od 6,00 m natkriva zajednički džamijski četvero strešni krov, i koje je, kao obično, uzdignuto od tla, uokviruje kolonada od dvanaest visokih drvenih stupova kvadratičnog presjeka (20X20 cm), koja pročelju daje lagan ugođaj. Viša zanatska sprema i veća materijalna sredstva, koja su ulagana u taj objekt,opažaju se posebno na koru (mahfilu) u desnom stražnjem dijelu unutrašnjosti, koji počiva na sistemu vrlo ukusno obrađenih kamenih stupova s bazama od istoga materijala, te, još više, na minberu, koji je također izveden od kamena i upriličnoj mjeri detaljiziran nizom klesarskih ornamenata u samome kamenu. Taj posljednji elemenat, minber, potpuno je propao u posljednjem ratu pa je zamijenjen drvenim posve jednostavne izrade. Od ostalih građevnih elemenata na tome objektu posebnu pažnju pobuđuju dvije nepomične drvene rešetke, koje zatvaraju dva prozora u trijemu. Kako se vidi iz priloženog tehničkog snimka,rešetka ili, kako se zove u narodu, m u š e b a k,sastavljena je iz velikog broja komada tvrđeg drveta, profiliranih po unaprijed smišljenom planu cijelog polja. Ploha, koja je sastavljena iz tih komadića daje vrlo pregledan ornamenat. Ne zna se,iz kojeg doba upravo potječu te rezbarije, ali su u svakome slučaju dokaz, da je u Foči bilo majstora rezbara koji su znali vrlo vješto i rezbariti i komponirati.Džamija natpisa nema, pa se tako ne zna ni godina gradnje objekta, ali je sigurno nastao negdje u drugoj polovini šesnaestog stoljeća, a prije god.1569., jer se te godine već javlja u osnivačevoj zakladnici za medresu, što ćemo je kasnije detaljnije prikazati. O samome osnivaču Defterdaru Memišahbegu možemo reći, na osnovu već same oznake zanimanja uz ime, da je bio viši službenik na dvoru cara ili kojeg pokrajinskog sandžakbega.Prema usmenom saopćenju Hazima Šabanovića,koje se bazira na arhivalnoj građi, bio je jedno vrijeme defterdar u Temišvaru. Kadić pak ima podatak, da je 1563./64. bio bosanski alajbeg,zapovjednik spahija,a iz njegove zakladnice za medresu iz god. 1569. vidimo također iz titulacije,da je bio još feudalac višeg reda, zaim. Sami pak drugi njegov nadimak Nazor, pod kojim imenom je i danas poznata njegova džamija i okolna mahala, upućuju, da je vršio službu, kao i njegov prethodnik Hasan Nazir, nadzornika carskih ha-sova. Umro je god. 1585. u Foči i pokopan s desne strane svoje džamije, gdje mu se nadgrobni spomenik s natpisom do danas sačuvao.

sejh-pirijina-dzamija-tabacka-dzamija

Šejh Pirijin mesdžid
Šejh Pirijin mesdžid krajnja je fočanska džamija prema jugu. U svemu ima oblik drvene Hadži Mustafine džamije, samo je mnogo manja, a munara joj još slabije izrade, zdepastijeg oblika. Unutrašnji prostor ima kvadratičan oblik s osnovicom od svega 6,20 m. Konstrukcija je već dotrajala, i objekt je pri padu.O prošlosti te džamije zna se samo to, da se prvi put u pristupačnim izvorima javlja god. 1600.,i da je, prema tome, starija od toga datuma. Ni o osnivaču nema nikakvih drugih podataka osim to, što nam sam pridjevak uz ime Pirija, koje je karakteristično baš za 16. stoljeće, kazuje, da jepripadao nekom derviškom redu i da je bio pročelnik neke tekije u Foči, vjerovatno one pod borom iznad grada.

Ali-Čohodareva džamija
Ali-Čohodareva džamija nalazi se u kotlini rijeke Ćehotine, na lijevoj obali i gotovo sasvim izvan grada. I to je džamija drvenog tipa,a na njoj nema ni u unutrašnjosti ni napolju ni jednog jedinog građevnog elementa, koji bi težio za bilo kakvim dekorom. Sve je jednostavno, gotovo primitivno, građeno samo da se stvori najnužniji prostor za bogoslužje. Džamija je napuštena u prošlome ratu, danas pak već nema ni vrata ni prozora, a tako ni samoga poda, i već je pri samom padu. Unutrašnjost joj ima površinu 9,00X 8,60 m.Ne zna se vrijeme postanka toga objekta, ali sudeći po broju džamija u Foči, što ga navodi Evlija Čelebija, vjerovatno je starija od god. 1664.,
kad je taj putopisac bio u Foči. Osnivač te džamije, kako nam samo ime kazuje, bio je čohodar (nadglednik odjeće), viši službenik na dvoru sultana ili kojeg pokrajinskog namjesnika (sandžaka).

Aladža džamija
Aladža džamija, koja počiva na ravnu terenu s druge, desne strane rijeke Ćehotine, i koju je osnovao Hasan Nazir god. 1550.,
po tehničkoj izradi, dekorativnoj opremi i kompoziciji konstruktivnih elemenata izdvaja se iz svih fočanskih džamija i čini biser orijentalne građevne i dekorativne umjetnosti ne samo u Foči, nego,sigurno, i u Bosni i Hercegovini. Džamija predstavlja čistu centralnu građevinu i pokazuje čisti tip sakralne arhitekture, a glavni su joj konstruktivni elementi: snažne stijene debljine 112 cm koje zatvaraju unutrašnji prostor, velika kupola, koja počiva na tim stjenama i prekriva unutrašnji prostor, potom visoko predvorje ili trijem s kupo-licama i još visočija tanka munara. Kupole su izvedene od opeke, a svi ostali dijelovi od probranog i pomno obrađenog kamena, u kojem se gotovo i ne zamjećuju reške, pa se čini da je cio objekt od iste, kompaktne mase. Glavni unutrašnji prostor ima u tlocrtu približno kvadratičan oblik veličine 11,30X11,23 m, a periferno ga popunjavaju četiri daljnja elementa, jedini namještaj džamije: u prednjem zidu i uzdužnoj osi mihrab ili niša za svećenika, u desnom prednjem uglu propovijedaonica, minber, te druga u lijevom prednjem uglu, t. zv. ćurs, kojeg od posljednjeg rata više nema, i u stražnjem desnom ugluna stupovima mahfil, galerija, s koje vode spiralne stube na munaru — također sve od tesanogi izrezbarenog kamena. Četiri glavne i jedine stijene, u kojim se nalazi bogato naglašen ulaz uunutrašnjost i niz prozora u dva pojasa, u visini koja je upravo jednaka osnovici centralnog prostora, prelaze preko sistema od osam usjelaka ili pandativa u oktogoni vijenac. Na taj vijenac, koji tu sužuje prostor, nastavlja se oktogoni tambur, koji siže uvis 2,5 m i u kojem je također raspoređen niz manjih prozora, a nad njim je kao završno tijelo kupola, polukugla s poluprečnikom od 5,5 m. Tako unutrašnji prostor džamije ima ukupnu visinu od 19,85 m, koja je jednaka skoro dvostrukoj osnovici. Ulazni, čeoni dio objekta arhitektonski je naglašen predvorjem duž čitave vanjske širine, a taj prostor uokviruju tri kupolice, koje se jednim, stražnjim dijelom oslanjaju na glavnu stijenu, a drugim preko sistema neobično elegantnih lukova na četiri simetrično raspoređena kamena stupa, između kojih se, u središnjem dijelu, nalazi prolaz prema portalu, koji se opet posebno ističe profiliranim kamenim vijencima visine čitavih 5,40 m. Stupovi, koji nose trijem, imaju čisti valjkasti oblik na čitavoj visini između baze i kapitela. Ta dva posljednja elementa, baze i kapiteli, pokazuju već poznate profilacije, ali su vrlo vješto odmjereni i čine pravi likovni ures ionako bogato riješenog pročelja. Baza je visoka 0,68 m, sam valjak 2,73 m, a kapitel, riješen u sistemu stalaktita, ravno 1,00 m, pa tako cio stup, do uporišta lukova ima ukupnu visinu 4,41 m. Sama pak munara već i u svom temeljnom dijelu — ćupu — koji ima oblik devetorokuta, pokazuje bogatije rješenje. U visini glavnih džamijskih stijena prelazi u pravilan dvanaesterokut i nosi kružnu, konzolno istaknutu galeriju ili šerefe,do kojeg iz unutrašnjosti vodi spiralno kameno stubište od 120 stepenica. Ukupna visina munare iznosi ravno 36,00 m, unutarnji prečnik pak zavojitog stubišta ima 1,30 m, a same stijene munare28 cm.Dobro poznata Gazi Husrevbegova džamija u Sarajevu je veleban objekt za svoju okolinu i, neosporno, vrlo vrijedan spomenik turske arhitekture, ali kad bi je stavili na tezulju likovnog kritičara s Aladžom, ova bi druga sigurno prevagnula. Velika vrijednost Aladže, koja se zapaža već i izdaljine u njenoj općoj kompoziciji, leži u prvome redu upravo u njenom čisto kompozicionalnom rješenju, u sjajno odabranim i do krajnosti izbalansiranim proporcijama osnovnih geometrijskih ti- jela iz kojih je složena: kocka (unutrašnji prostor u glavnim stijenama), polukugla na kocki i dvanaestero bridna stojeća prizma ili, tačnije, valjak (munara) koji visoko gore para nebo i svojom suptilnošću silno akcentuira cio monument. Ma da je objekt izveden cio iz kamena,dakle materijala, koji izražava težinu, tu, umjesto mase i statičnosti, dominira upravo dinamika i visoka elegancija i cjeline i onog najmanjeg dijela.Objekt podsjeća gotovo na model, izveden iz stanica kamena ili tijesta, s kojim se čovjek može takoreći poigrati. Potpuno dosljedno genijalnoj zamisli, koja je dala kompoziciju objekta, podjednak tretman sretamo i u samim detaljima monumenta, svagdje tačno odmjerene proporcije. Plastični dekor, koji prekriva kapitele, portal, mahfil, mihrab i minber u isto je vrijeme i bogat i dostojanstven, on se nigdje ne nameće, nego skladno raščlanjuje plohu, na kojoj se nalazi. Na čitavu objektu, ni iznutra ni izvana ne zapaža se nijedan jedini elemenat koji bi stršio i disharmonirao s idejom vodiljom. Sve je tačno proračunato, tačno odmjereno i podjednako, sigurnom rukom izve
deno.
Druga specifičnost i velika vrijednost džamije Aladže leži u njenoj bujnoj višebojnoj plošnoj ornamentici, koja prekriva vanjsku plohu glavne stijene u trijemu, zatim minber i unutrašnje plohe glavnih stijena. Taj dekor, koji je jednim dijelom nastao istodobno kad i sam objekt i koji je, dapače, dao ime džamiji (tur. aladža = šaren-a-o)te u kasnijim vremenima nekoliko puta prepravljan,danas je uslijed vlage i drugih nepogoda prilično okrnjen, ali je ipak ostalo još uvijek dovoljno materijala, po kojemu moramo zaključiti, da je tu u prvo vrijeme radila kaligrafska i slikarska ruka prvoga reda. Sistemi vegetabilnih ornamenata perzijskih uzora i geometrijskih alžirskog i egipatskog porijekla tako su tu komponirani i tako sigurno izvedeni i oslikani, da to upravo zapanjuje. Elegancija kontura i skladna paleta boja najstarijih dijelova svugdje izbijaju u prvi plan i ukazuju na visoki uspon orijentalne dekorativne umjetnosti,koja je našla tlo i u samoj Foči.
I kad ne bismo imali nikakvih podataka, mogli bi smo sa puno sigurnosti ustvrditi, da je graditelj Aladže pripadao najistaknutijim turskim arhitektima. A Evlija Čelebija sačuvao nam je podatak, da je taj objekt gradio arhitekt Ramadan-aga i da je on bio suradnik najslavnijeg turskog graditelja svih vremena Kodža Sinana, a veći samo to drugo ime dovoljno je bilo jamstvo za siguran uspjeh i u gradnji Aladže.Umijeće Aladže ostavilo je u narodu toliko utjecaja, da postoji više priča o Hasanu Naziru i načinu gradnje džamije.
O samome osnivaču Aladže, Hasanu Naziru, imamo nekoliko vrijednihpodataka. Narodna predaja zna, da je porijeklom iz sela Vakufa kod Čelebića, gdje su doskoro postojala i dva komada zemlje koja su bila zavještana za Aladžu. Tu predaju, držim, ne treba odbaciti. Po prvi put Hasana sretamo u pisanim dokumentima god. 1535.—6., i to u jednom rukopisnom djelu, što ga je odredio u vakuf sam Hasan,a koje se danas nalazi u Gazi Husrevbegovoj biblioteci (inv. br. 343) u Sarajevu. Na poleđini toga rukopisa Hasan je, vjerovatno i svojom rukom,stavio ovu bilješku na arapskom jeziku: »Uvakufih ovaj drugi svezak komentara Kur'ana od Šejha, pravnika Ebul Lejsa — Allah ga obasuo milošću! — s namjerom da ga čitaju moja dobra djeca (potomstvo) i svi drugi učeni ljudi, koji se bave čitanjem, a koji obitavaju u bogom čuvanoj Foči. A ja sam najsićušniji (božji) rob Hasan, sin Jusufov, el Fočevi (Fočak). Allah nam je svjedok i staratelj onog, što napisasmo. Ovo bi napisano početkom muharema 942. godine« (2.—11. VII.1535.).
To nam kazuje, prije svega, da je Hasan,koji je, bez sumnje, identičan s osnivačem Aladže, bar živio (ako se već nije i rodio) u Foči i da je tu imao tada odrasle sinove, a potom da je bio i obrazovan čovjek. Kasnije se doista spominje i s titulom čelebije, koja se davala obrazovanim ljudima onoga doba. Naslov nazir ili, kako se piše u ondašnjim dokumentima na našem jeziku,a i danas izgovara u Foči, nazor, gdje riječi čudnom koincidencijom imaju sličan oblik i u našem i u arapskom jeziku i potpuno isto značenjeu smislu nadzornika, kontrolora, dobio je Hasan nešto kasnije, vjerovatno već god. 1536.nakon objave turskog rudarskog zakona. Na osnovi jednog njegovog hudžeta iz god. 1548., kojim naređuje eminima carskih hasova u rudnicima,da državne dohotke pobiru strogo po zakonu i da ne napadaju raju,
izvodio se zaključak, da je Hasan Nazir bio vrhovni kontrolor rudarstva u Bosni.To mišljenje treba ispraviti i dopuniti utoliko, što on nije bio šef samo rudnika, nego općenito carskih hasova, i to samo u hercegovačkom sandžaku.Njemu potčinjeni službenici bijahu emini —povjerenici pojedinih hasova. U oktobru god. 1542. javlja Dubrovčanima pismom iz Foče, u kojem se navodi pod punijim imenom Hasan Balija,nazor, da su on i neki Mehmedbeg, i njegov idubrovački emin, »vele« vremena bili na Porti, a sad su, na povratku, zatekli »svu svoju općinu i sve mesto Hoču u zdravlju« i nekoliko »na domu prepočinuli«. Saznao je, da nijesu pravedno radili ljudi, koje je on bio »tamo« ispred sebe i emina ostavio »s vrh’ carina«, pa šalje rečenog emina u Dubrovnik i moli, da mu potajno pokažu tefter od »frustira«, da vidi, što su ti ljudi zgriješili.
Iz toga se pisma jasno vidi, da se njegova ingerencija protezala i (na trgovačke carine grada Dubrovnika ili, što je vjerovatnije, skele u Novome.Hasan Nazir umro je do tri godine iza gradnje Aladže, krajem zilhidže 960., tj. između 27. XI. i5. XII. 1553. godine i pokopan iza stražnjeg zida Aladže. U natpisu na džamiji u već spomenutoj bilješci navodi se kao sin Jusufov, a na nadgrobnom spomeniku naznačeno mu je ime oca Sinan, no to ne treba unositi nikakvu zabunu, jer su Turci često davali ljudima imenom Jusuf i drugo ime Sinanudin ili, prosto, Sinan.

hadzi-seferov-mesdzid-dzamija-u-naselju-ljubovic

Hadži Seferov mesdžid
Hadži Seferov mesdžid u istoimenoj mahali ili, kako se još taj kraj već od srednjega vijeka zove, u Ljuboviću, poviše Aladže i sasvim u strani, bio je manji objekt od ćerpiča i drvenog materijala te s drvenom munarom. Potpuno je propala u prošlome ratu, tako da joj se danas skoro ni za trag ne zna, a spadala je u starije fočanske džamije. Nastala je u šesnaestom stoljeću, a svakako prije god. 1588., kad se u jednom rukopisu, kojeg ću kasnije kod škola opisati, javlja imam Hadži Seferova mesdžida Husamhalifa. Drugih historijskih podataka nema ni o džamiji, niti o njenom osnivaču.

Mustafa-pašina džamija
Mustafa-pašina džamija, zvana još kraćim imenom Pašina džamija, stajala jetakođer na desnoj obali Ćehotine, nešto niže Aladže i gotovo sučelice današnjem donjem drvenom mostu preko Ćehotine. Bila je to kamena građevina i s kamenom munarom. Propala je god.1947.—1948. U tlocrtu je imala oblik čistog kvadrata s vanjskom stranicom od 12,15 m. Stijene su imale debljinu od 88 cm, trijem na četiri drvena stupa bio je širok 5,10 m, a sama munara imala je postolje, t. zv. ćup pravokutne osnove sa stranicama 2 : 2,90 m. Sudeći po izvjesnim ostacima,koji su se bili očuvali do god. 1949., osobito po doprozornicama, bio je to objekt bolje tehničke izvedbe. Onakav, kakav je bio u posljednje vrijeme, nastao je do četiri godine poslije Aladže džamije. Natpis, koji je stajao na kamenoj ploči više ulaza i kojeg je također objavio Mujezinović,
čita se u prijevodu ovo: »Ovu časnu džamiju podigao je i proširio Mehmedaga, sin Abdullatifov, Mustafa-pašina vakufa mutevelija (upravitelj),koji je ovlašten (osnivačevom zakladnicom) da iz viška (prihoda) može graditi što bude želio. Ovo je napisano u godini devet stotina šezdeset i prvoj«(1554.). Smisao je jasan: Prije te džamije postojala je tu druga, također Mustafa-pašina, a za tu džamiju postojao je i poseban Mustafa pašin vakuf, i sadašnji mutevelija toga vakufa, rečeni Mehmedaga, obnavlja i proširuje (»bena we wessea«) taj stari objekt. Nameće se sad pitanje,kad je nastao taj stariji objekt i ko je bio njegov osnivač Mustafa paša. Držim, da je taj Mustafa paša identičan s ranijim hercegovačkim sandžak- begom Mustafabegom, koji je sjedio u Foči 1483.—1486. i 1489.—1493., a za kojeg opet Truhelka ističe da je porijeklom Bošnjak i da bi mogao biti identičan sa Mustafabegom Milojevićem iz dubrovačkih akata.
Da je upravo taj Mustafabeg, koji je poslije dobio naslov paše,osnivač gornje džamije i da ju je gradio upravo između god. 1485. i 1496., zaključujem iz dva podatka iz dubrovačkog arhiva iz kojih se jasno vidi,da se Mustafabeg rečenih godina bavio nekom većom gradnjom u Foči. 14. juna 1485. poslaše mu Dubrovčani za plaću 20 staklenih ploča, a 27. februara 1496., dakle u vrijeme, kad je na stolici hercegovačkog sandžaka sjedio već Ahmedbeg Vranešević, Dubrovčani su zaključili, da pošalju Mustafabegu na dar opet 140 mletačkih stakala.
Roba, koju mu slahu Dubrovčani, bijaše u ono doba rijedak gost u našim krajevima i upotrebljavala se samo za istaknute objekte. Proizlazi, da je ta roba bila namijenjena upravo za džamiju i da je tu džamiju Mustafabeg, kasniji Mustafapaša,gradio između god, 1485. i 1496. Po tome ta prva Mustafapašina džamija ide u red najstarijih fočanskih džamija, dapače je druga po kronološkom redu, kojoj znamo vrijeme postanka.

Dev Sulejmanbegova džamija
Dev Sulejmanbegova džamija, situirana s desnu stranu glavne ulice, što vodi iz središta grada kroz Donje Polje, pripada tipu naših kamenih džamija sa stjenama od ćerpiča, a munarom od kamena. Njeni oblici i samo izvađanje dosta su jednostavni, ali ipak ne primitivni.Karakterizira je osjetno niska munara četvero-ugaonog presjeka u postolju (2,0X2.5 m). Unutarnji pak prostor ima dimenzije 8,55X2,5 m, a same stijene 75 cm. Ulaz u džamiju naglašen je pseudo lukom u gornjem dijelu, a u tome je luku kamena ploča s natpisom na arapskom u dva neobično vješto spjevana dvostiha, u kojim je data u ebdžed-sistemu i godina gradnje objekta. Kad se sabere brojčana vrijednost arapskih slova u drugoj polovini posljednjeg dvostiha, dobiva se hidžretska god. 1043. t. j. 1633./4. kao datum gradnje džamije. Ni u tome natpisu nema osnivačeva imena. Fočaci pak vele, da je Dev Sulejmanbeg bio stranac, a u gradu i danas ima njegovih potomaka, koji nose prezime Deo vić. Hazim Šabanović saopćio mi je jedan podatak iz Carigradskog arhiva iz kojeg se vidi, da je Dev Sulejman beg jedno vrijeme bio budimski vezir.

Atik Ali – pašina džamija
Atik Ali – pašina, zvana još i Musluk džamija, spada među bolje fočanske džamije i, svakako, među vrlo vrijedne spomenike orijentalne sakralne arhitekture u Bosni uopće. Već sama tehnika izvedbe i otmjeni klasični dekor kazuje, da je objekt građen u doba punog uspona turske građevne tradicije. Dapače po oblicima nekih elemenata i samoj ornamentici, koji pokazuju potpuno istovjetnost s takvim radovima u poznatoj Aladži, može se zaključiti, da je graditelj Atik Ali pašine džamije pripadao poznatom epigonu turskih neimara, u kojem je središnja os bio Kodža Sinan. Zanimljivo je, da je taj objekt, u čiju su unutrašnju opremu utrošena velika materijalna sredstva, izveden pod običnim četvero strešnim krovom, a ne pod kupolom, što bi se posve prirodno očekivalo po bogatoj izradi pojedinih elemenata. Već sama oprema portala kazuje nam, da se nalazimo pod objektom više vrijednosti. Taj se dojam zasniva na lučnom, precizno izvedenom nadvoju, u kojem se pojedini kamenovi vežu potpuno po istom principu kao i na portalu Aladže, a isto tako i na istaknutom i visokom kamenom vijencu,koji uokviruje portal, a u gornjem dijelu nosi još figuralne ornamente u vidu krune. Prostrano pak predvorje, pokaldrmljeno klesanim kamenim pločama, svejedno što je pod običnim četverostrešnim krovom, isto tako daje ugođaj velikih dimenzija,a taj dojam pribavlja, bez sumnje, sistem od osam snažnih i visokih drvenih stupova mnogougaonog presjeka. Dojam, što smo ga stekli već pred ulazom, još se jače ističe u samoj unutrašnjosti džamije. U tome ovećem prostoru, kojeg dimenzije iznose 10,65X9,80 m, glavni su elementi, koji dominiraju svojom izradom, mahfil ili kor i minber,oboje iz tesanih i profiliranih komada kamena i oboje gotovo potpuno istog oblikovnog i dekorativnog rješenja kao u Aladži. Godine 1942. talijanske okupacione jedinice pretvoriše tu džamiju u vojničku kapelu i tom prilikom potpuno razlupaše minber, i njegovi dijelovi nalaze se danas u hrpi kraj džamije. Ljepotu unutrašnjeg prostora džamije dalje pojačavaju i lukovi iznad prozora, zatvoreni perforiranom pločom s ornamentikom sistema ispresjecanih šesterokuta i kolobara. Željezne pak rešetke na prozorima, koje isto tako u svojoj općoj kompoziciji odražavaju izvjestan dekor, rađene su u sistemu jabuka, u koje se uklapaju šipke s četiri strane, praveći tako kvadratična polja; pravljene su po starim orijentalnim uzorima i sigurno potječu iz doba osnutka same džamije. U skladus takvom opremom unutrašnjih elemenata izvedena je i sama munara, koja u donjem dijelu ima
oblik devetorokuta, a šerefe joj krasi ograda od perforiranih kamenih ploča. Arapski natpis u kamenoj ploči nad ulazom kazuje, da je objekt osnovao Atik Ali paša, a sadrži i datum gradnje, samo izražen putem brojčane vrijednosti arapskih slova. Rješenjem tih vrijednosti posljednje četiri riječi u natpisu dobiva se, po mom preračunu, hidžretska god. 952., a njoj odgovara naša 1546. Treba, međutim, napomenuti,da taj natpis potječe iz novijeg vremena (napisan je na limenoj ploči) i da se zasad ne može utvrditi odgovara li tačnosti.O Atik (»starom«) Ali paši zna se u Foči toliko,da je bio vojskovođa i živio u Carigradu i da je od nekog vladike otkupio njegovo imanje u selu Vladikovu između Foče i Ustikoline te ga zavještao za uzdržavanje te džamije. Ta se predaja može potvrditi utoliko, što doista i u Carigradu ima jedna džamija, koja nosi Atik Ali pašino ime. Moguće je, da je taj čovjek bio baš iz ovoga kraja, ako ne i iz same Foče, pa se odužio zavičaju džamijom,kao i mnogi drugi njegovi zemljaci.Taj se objekt zove i Musluk džamijom po musluk-česmi u neposrednoj blizini, o kojoj će bitikasnije govora.

iz-stare-sehare-focanskidani-15

mumin-begova-dzamija-u-istoimenoj-mahali-u-donjem-polju

Muminbegov mesdžid
Muminbegov mesdžid, posljednja džamija prema sjeveru u Donjem Polju, ima uobičajeni tip naših drvenih džamija, građenih od ćerpiča i drvenog materijala. Kao i u drugim fočan-skim drvenim džamijama, i tu drvena munara izrasta iz same mase objekta, vežući se svojim podužnim dijelom za konstrukciju stupa i četverostrešnog krova. Unutrašnji prostor je dosta maleni zauzima površinu od 7,0X8,0 m. Vrijednost su joj nekad pribavljali drvene rešetke na prozorima,sastavljene iz profiliranih komada drveta, od kojih se po četiri sučeljuju u jednoj tački, tvoreći tako prazna polja zvjezdolikog oblika. Još neke dijelove tih rešetaka zatekao sam god. 1949. i po njima napravio priloženi tehnički snimak, a kad sam se opet navratio god. 1953., ni tih posljednjih ostataka nisam više zatekao.I ta je džamija sagrađena u šesnaestom stoljeću. Okolna mahala javlja se pod istim imenomu poznatim izvorima prvi put god. 1600.

SEDAMNAEST FOČANSKIH DŽAMIJA

iz-stare-sehare-focanskidani-47

(ING. ARH. ALIJA BEJTIĆ – POVIJEST I UMJETNOST FOČE NA DRINI)

Naše starine III – 1956./Naše starine IV – 1957.

Alija Bejtić
Rođen je 1. maja 1920. godine u Kukavicama kod Rogatice. Osnovu školu završio je u Rogatici, a srednju – Gazi Husrevbegovu medresu – 1943. u Sarajevu. Školovanje završava 1955. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkog fakulteta u Zagrebu odbranivši diplomski rad pod naslovom “Povijest i umjetnost Foče na Drini”.
Bio je tvrdoglavo uporan i marljiv istraživač, dobar pisac i neka vrsta gradskog prosvjetitelja. Nakon što je 1977. otišao s mjesta direktora Zavoda, radio je kao naučni savjetnik Orijentalnog instituta. Bio je, na žalost, kratkoga vijeka: umro je jula 1981., s navršenom šezdeset i jednom…

priredio:Kenan Sarač
fotografija: flickr ekranportal13/fb PitnikNamjernik

_ _ _ _ _

vidi još:

FOČA – HISTORIJA : Šta nam kazuje fotografija nastala oko 1918. godine
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/02/foca-historija-sta-nam-kazuje-fotografija-nastala-oko-1918-godine/

SEDAMNAEST FOČANSKIH DŽAMIJA (FOTO)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/06/sedamnaest-focanskih-dzamija-foto/

Historija Foče : MEĐURJEČKA DŽAMIJA
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/07/historija-foce-medurjecka-dzamija/

Mustafa-pašina džamija u Foči
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/06/mustafa-pasina-dzamija-u-foci/

Iz historije Foče : Džamija sultanije Fatime (sa fotografije)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/06/iz-historije-foce-dzamija-sultanije-fatime-sa-fotografije/

Džamija Hasana Nazira – Aladža džamija u Foči
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/06/dzamija-hasana-nazira-aladza-dzamija-u-foci/

Foča:Šehova džamija (Kadi Osman-efendijina džamija)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/03/22/focasehova-dzamija-kadi-osman-efendijina-dzamija/

IZ HISTORIJE FOČE:TRI DŽAMIJE O KOJIMA SE NE PRIČA I NE PIŠE
https://focanskidani.wordpress.com/2016/01/12/iz-historije-focetri-dzamije-o-kojima-se-ne-prica-i-ne-pise/

Careva džamija u Foči – džamija Sultan Bajazid II Valije
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/08/careva-dzamija-u-foci-dzamija-sultan-bajazid-ii-valije/?preview_id=19862&preview_nonce=8513ba369c

Foča:Slovo o Aladži
https://focanskidani.wordpress.com/2015/12/06/focaslovo-o-aladzi/

VAKUF MEHMED-PAŠE KUKAVICE U FOČI
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/19/vakuf-mehmed-pase-kukavice-u-foci/

Aladža džamija u Foči – ubijanje i uzdizanje monumenta islamske arhitekture
https://focanskidani.wordpress.com/2015/10/29/aladza-dzamija-u-foci-ubijanje-i-uzdizanje-monumenta-islamske-arhitekture/

Faruk Muftić:VAKUF ATIK ALI-PAŠINE DŽAMIJE U FOČI
https://focanskidani.wordpress.com/2015/12/28/faruk-mufticvakuf-atik-ali-pasine-dzamije-u-foci/

FOČA:Nemaran odnos prema džamiji i medresi Mehmed–paše Kukavice
https://focanskidani.wordpress.com/2015/11/10/focanemaran-odnos-prema-dzamiji-i-medresi-mehmed-pase-kukavice/

FOČA:Careva džamija (Sultan Bajezida Valije II džamija) dobija minaret – FOTO
https://focanskidani.wordpress.com/2016/02/24/focacareva-dzamija-sultan-bajezida-valije-ii-dzamija-dobija-minaret-foto/

FOČA:Historijsko područje – Čaršija u Foči proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2015/12/29/focahistorijsko-podrucje-carsija-u-foci-proglasava-se-nacionalnim-spomenikom-bosne-i-hercegovine/

FOČA – HISTORIJA : Pretraga po razglednici iz 1925. godine
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/06/foca-historija-pretraga-po-razglednici-iz-1925-godine/

IZ HISTORIJE FOČE : FOČANSKE DŽAMIJE (FOTO)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/06/iz-historije-foce-focanske-dzamije-foto/

FOČA:NAPAD NA CAREVU DŽAMIJU U NOĆI SA 01.01.2016. NA 02.01.2016.
https://focanskidani.wordpress.com/2016/01/02/focanapad-na-carevu-dzamiju-u-noci-sa-01-01-2016-na-02-01-2016/

HISTORIJA FOČE : KATOLIČKA CRKVA U FOČI
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/23/historija-foce-katolicka-crkva-u-foci/

 

Ko je zaista bio Ivo Andrić?

bosnjofob-i-islamofob-andric-u-drustvu-nacista-u-sluzbi-cetnicke-srbije

Andrićeva ambasadorska iskustva u Berlinu 
Pomalo je neobično da je Hitlerova Njemačka prihvatila Andrića za jugoslovenskog ambasadora s obzirom na to da je Andrić bio pristalica atentata na nadvojvodu Franju Ferdinanda, pobornik ujedinjenja južnoslovenskih naroda i uvjereni protivnik germanizacije. Ipak, Viktor von Hiren, šef njemačke ambasade u Beogradu, je slao telegrame na više berlinskih adresa u kojima zagovara da se Andrićevo imenovanje prihvati. Andrića opisuje riječima: „On tečno govori njemački, ima oko 45 godina, neoženjen je, Hrvat je iz Bosne, pisac po zanimanju i uvijek je bio smatran jednim od politički najsposobnijih rukovodilaca u diplomatskoj službi Jugoslavije. Za vrijeme svog dugog djelovanja u Ministarstvu spoljnih poslova Andrić je uvijek održavao vrlo prisne odnose s ambasadom Njemačke i u svim pregovorima pokazivao je duboko razumjevanje zahtjeva i interesa njemačke politike. Svrha njegovog upućivanja u Berlin je da se pokaže koliko se velika važnost pridaje mjestu predstavnika u Berlinu i kako postoji snažna želja da se naglasi kontinuitet sadašnje politike prema Njemačkoj. Andrić je dobio odlikovanje Groskreuz nakon posjete gospodina Nojrata Beogradu.
Andrić je obučen u tamnoplavi frak izvezen zlatnim šarama, ogrnut pelerinom, s trorogim šeširom ukrašenim bijelim nojevim perjem na glavi, 19. aprila u prisustvu ministra spoljnih poslova Joakima fon Ribentropa predao diplomatsku notu njemačkom kancelaru Adolfu Hitleru. Nakon ceremonije održan je i prijem na kojem je Hitler bio domaćin. Kancelar je s Andrićem kurtoazno razgovarao o unapređenju njemačko-jugoslovenskih veza u nauci i kulturi. Dan nakon predaje diplomatske note Andrić je sjedeo u počasnoj loži na velikoj paradi priređenoj u čast Hitlerovog rođendana.
Andrić je izbačen iz masonske lože Preporod u koju je primljen 1925. zbog ljubavnog odnosa s Persidom Keršenijević, suprugom književnika Gustava Krkleca, kojem je Andrić bio vjenčani kum!?
Nema sumnje da je Andrić volio žene i da su žene voljele njega, ali i o pravoj naravi odnosa s, recimo, Eugenijom Gojmerac, Zdenkom Marković ili Isidorom Sekulić, znamo vrlo malo. I o ljubavnoj aferi s Krklečevom ženom saznalo se tek iz masonskih izvora. Andrić se oženio kasno, u 66. godini, s kostimografkinjom Milicom Babić. Ali, poznavao ju je od ranije. Kad je Andrić bio ambasador u Rajhu i Milica je boravila u Berlinu jer je njen suprug Nenad Jovanović tada bio šef jugoslovenskog Presbiroa. Družili su se i Andrić je često zalazio u njihov dom. Možda je već tada planula ljubav. Drugi važan segment su žene u Andrićevom opusu. Stvorio je niz magistralnih ženskih likova, od krhke Mare milosnice, preko fatalne Anike, emancipovane Lotike (Na Drini ćuprija), škrtice Rajke (Gospođica) do spiritualne, nestvarne, neuhvatljive, idealne Jelene, ‘žene koje nema’”.
U časopisu ‘XX vijek’ objavljena je serija od dvanaest spoljnopolitičkih komentara potpisanih pseudonimom Patrius. U člancima se, recimo, pozdravlja Anšlus, veliča njemačka politika u Evropi, opravdava spoljna politika Milana Stojadinovića i pozdravlja njegova poseta Hitlerovoj Njemačkoj. Neki istraživači Andrićevih djela (Kalezić, Popović) su zastupali tezu da se iza serije tih članaka kao autor krije upravo Ivo Andrić.Andrić je 1939. po nalogu Milana Stojadinovića, a povodom posjete grofa Ćana, italijanskog ministra spoljnih poslova, napisao i kontroverzni Referat o albanskom pitanju (objavio ga je i komentarisao Bogdan Krizman u „Časopisu za suvremenu povijest” 1977. godine). Znamo pouzdano da je Andrić autor tog teksta.

bosnjofob-i-islamofob-andric-u-drustvu-nacista-u-sluzbi-cetnicke-srbije-2
Andrić je bio politički oportunista. Vešto je skrivao svoje pravo lice; razvio je posebnu taktiku maskiranja i vešta prilagođavanja novonastalim prilikama. Služio je revnosno i kontroverznim političarima, poput Cincara Markovića ili Stojadinovića. U Jugoslovensku radikalnu zajednicu upisao se vjerovatno iz straha za posao i karijeru. Ipak, ni relacije sa Stojadinovićem ni članstvo u JRZ nisu bile prepreka da se poslije rata stavi u službu komunističkih vlasti. Zapravo, nije teško otkriti korijene Andrićevog političkog kameleonstva. On je vrlo brzo, već 1919, doživio slom svojih mladobosanskih ideala, razočarao se u novostvorenu državu („prvu Jugoslaviju”) i kasnije je želio samo udoban život.
Andrić je u osjetljivom periodu uoči Drugog svjetskog rata čak pristupio Jugoslovenskoj radikalnoj zajednici kontroverznog Milana Stojadinovića.
Beogradska čaršija zvala je Andrića ‘fra Ivo’, a poslije rata ‘drug fra Ivo’.
Andrić je bio i ponavljač sedmog razreda sarajevske Gimnazije, mason, diplomata, predsjednik tajne đačke protivaustrijske organizacije Hrvatska napredna omladina, ali i član Stojadinovićeve Jugoslovenske radikalne zajednice, ambasador Jugoslavije kod Adolfa Hitlera, ali i predsjednik Saveza književnika Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata i član Komunističke partije.

priredio:Kenan Sarač

STARI TEKSTOVI » ADIL ZULFIKARPAŠIĆ: PUT U FOČU 1942.

Protiv zaborava i tabua

Komunistička okupatorska Srboslavija na čelu sa Titom je bila umivena i proširena Moljevičeva velika Srbija, ovaj genocid bez kazne je potvrda činjenice da su Partizani bili obrijani četnici. To je najbolje opisao otac Bošnjačkog nacionalnog preporoda Rahmetli Zulfikarpašić svojim ličnim izkustvom kao pripadnik obrijanih Titinih četnika,….- Tu na mostu je izvršeno klanje muškaraca – objašnjava nam Božovic – kapetan Sergije Mihajlović i komandant mjesta prota Vasilije Jovičić naredili su, da se svi muškarci muslimani pohapse. Poslije su svi oni koji su bili veći od konjičkog karabina poklani. Ali ljudi su ubijani svuda: i po kućama, dvorištu, ulicama. Kasnije je red došao na žene i na djecu. Drina je izbacivala leševe. Da se to sprijeci, razrezivali bi im trbuhe, onda bi tjela potonula.

– Pa ko je to učinio? – pitao sam. – Većinom mještani i srbijanski četnici, ali ovih zadnjih je bilo vrlo malo. Četnici su unišli bez borbe i otpora u Foču i napustili je bez borbe i otpora. Kad je došla naša brigada i kalinovički odred, srbijanski četnici i desetak mještana su pobjegli, ostali su ostali i ništa im se nije dogodilo.

Clipboard02

U Foči nije bilo posebnih kafana i gostionica, svugdje smo bili izmješani kao prijatelji. Postojala su doduše muslimanska i srpska kulturna društva, ali na njihove priredbe mi smo išli i oni su dolazili na naše. Škole su bile zajedničke, igrališta su bila zajednička. Nekoliko godina pred Drugi svjetski rat osnovano je četničko udruženje. Članovi su dobili puške, ponekad paradirali u srbijanskim uniformama, a ponekad i prijetili

Pošto sam imao jugoslavensku oficirsku uniformu, kožni kaput, pištolj, MP, jašio konja, to su prema meni Srbi seljaci bili povjerljivi u uvjerenju, da sam Srbin.

– Kakovi ste, brate, vi Srbi, – pitali su me Srbi seljaci, kad ne DATE da istrijebimo Turke?

– Nije srpstvo valjda u strijeljanju muslimana. – Pokušao sam da im objasnim, kako žive drugi narodi i da je sramota što se kod nas radi. – Samo da vi odete. Dacemo mi njima, – kazala mi je jedna žena.

– Mi ne možemo voditi protusrpsku politiku, u našoj vojsci nalazi se preko 95% Srba, rekao mi je Tito kad sam tražio njegovu intervenciju za ovaj slučaj.

– Ali to nije protusrpska politika. To je protukoljacka politika i ja sam uvjeren, da to nije na svim mjestima tako. – Ti izgledas slabo, ti treba da se ispavaš i odmoriš, rekao mi je Tito opraštajuci se.

Clipboard12

_ _ _ _ _

adil-zulfikarpasic-put-u-focu-1957-3

STARI TEKSTOVI » ADIL ZULFIKARPAŠIĆ: PUT U FOČU (1957)

Jeziva i istinita ispovjest rahmetli Adila Zulfikarpasica, visokopozicioniranog komadanta partizanskoga pokreta.

Ovaj potresni tekst potvrdjuje tezu da je sam Tito pustio cetnicima da “skinu kokardu i stave zvijezdu”!

Komunisticki pokret je u stvari bio pokret Draze Mihailovica i srpske politike.

Kada je rahmetli Adil vidio “za sta se borio” emigrirao je u Svicarsku.

Potresno svjedocenje zlocina cetnika-partizana samo u reonu Foce.

Srce mi je zakucalo od uzbudenja, kad sam cuo da još danas putujem u Focu, u Vrhovni štab. Tamo sam pozvan od Tita. Foca je moj rodni kraj. Tu je moja majka i tu su moje cetiri sestre. Tu je živio i moj brat; prije nekoliko dana sam cuo, da su ga zaklali cetnici. Kako je do toga došlo, nisam sebi mogao predstaviti. Moj je brat sa srpskim komšijama živio vrlo dobro. Politicki se nije isticao. Iz naše kuce niko nije bio u ustašama, pa niti u hrvatskoj vojsci. Ja sam od prvoga dana u partizanima. To je poznato citavoj Foci. Na Drini je izvršeno necuveno klanje. To se proculo po citavoj zemlji. Da li je haranje i prolijevanje ljudske krvi bilo uistinu onolikih razmjera, kako se pricalo ili je svijet pretjerivao, o tome sam se trebao uvjeriti svojim ocima.

Sa mnom su jahali na putu za Focu Rade Hamovic, zapovjednik odreda, Pero Kosoric, zapovjednik bataljona i još nekoliko pratioca. Na putu izmedu Dobropolja i Poljica docekala su nas zgarišta i nijema pustoš muslimanskih sela. Još prije mjesec dana, kada je naš odred ovuda zadnji puta prolazio, stanovnici su nas nudili suhim vocem i iznosili nam hljeb sa pekmezom, djeca se oko nas gonjala i molila nas da im damo koju olovku.

adil-zulfikarpasic-put-u-focu

Jedan mališan velikih kestenjavih ociju vukao me za kajiš.

– Hej, druže komesare!

– Odakle ti znaš da sam ja komesar?

– Pa cuo sam od ovih ljudi. Nego, ako zanocite ovdje, hoceš ti kod nas spavati?

– Drugi put. Danas moramo dalje da gonimo Talijane, ali ja cu tebi drugi put doci.

Gdje su ta djeca sada? Gdje su njihove majke i ocevi? Gladni psi vijali su oko sela. Putem nam je dolazio u susret neki seljak. Vidjelo se po nošnji, da je Srbin.

– Šta je bilo sa ovim svijetom, cica?

– Kojim svijetom? – pravio se stari nevješt.

– Iz Poljica i Draca, iz ovih kuca, pokazao sam mu rukom na zgarišta.

– A sa Turcima? – kao dosjetio se on. – Satrli ih, brate, i sjeme im satrli. Puni su ih potoci, to ce u proljece, ako ih zvijeri dotle ne pojedu da smrdi. Još cemo kakvu bolest navuci. Kazo sam ja vojvodi Klaricu: ‘Iskopajte jame, pa zatrpajte; nacerajte, neka sami sebi jame kopaju!’ – A on meni kaže: “Nemamo vremena, coce, jer partizani mogu svaki cas da bahnu. Dolaze od Jeleca.” Vi ste ih, eto, vala omeli. Mogu nam celjad od smrada oboljeti.

Po njegovom mišljenju na tome je jedino pocivala težina problema. Ništa nisam odgovorio.

– Strašno su zavadeni naši narodi, rekao je Pero. Imacemo muke da ih izmirimo.

Srbi su bili u 1941. godini unutar partizanstva u ogromnoj vecini. Mržnja prema ustašama prenijela se na sve katolike i muslimane. Partija, a ni mi s njom nismo ucinili mnogo da se to izmijeni. Podsjetio sam Pera na njegov govor Kijevskom bataljonu, u kojem je obrazlagao, zašto je bivši komandant u stvari musliman Akif Bešlic, premješten. On je navodno kao musliman bio nepodesan. Na njegovo mjesto došao je popovski sin, major bivše jugoslovenske vojske Vojislav Ðokic . Okolnost, da je popovski sin, Pero je narocito naglasio u svome govoru. Nije cudo, da i zbog toga Srbi misle da biti musliman znaci nešto manje nego biti Srbin.

– To je bio samo manevar, jer ja sam doznao da se bataljon buni, da im musliman komanduje.

– Onda im je trebalo ukazati na zabludu, a ne povladivati im.

Na Miljevini smo naišli na strašnu sliku. Kod jednog potoka, preko kojega smo morali projahati, stajala je hrpa poklanih žena, staraca i djece. Preko njih je bio pao snijeg. Ispod bijelih nanosa virile su noge, glave, ruke ili ramena.

Leševi su bili iznakaženi, otekli. Snijeg koji se topio bio je crvenkast i siv od krvi i truleži. Po tragovima se vidjelo, da grabljivice razvlace leševe. Na više mjesta ležale su odrtine ljudskih tjelesa, s kojih su ptice jele ljudsko meso. Vonjalo je u zraku, jer je vec nekoliko dana sijalo sunce. Nekoliko kuca u dolini bilo je spaljeno.

Jašuci dalje cestom prema Foci, svugdje smo nailazili na spaljena sela. Dancici i Susjesno su bili do temelja spaljeni. Stanovnici koji nisu na vrijeme izbjegli, pobijeni su i poklani. Citavim putem do Foce nismo sreli ni jednog muslimana ni muslimanke. Što je sa njima? Prije je u focanskom srezu bilo 67% muslimana. Držao sam u pocetku, da je ogromna vecina izbjegla, a da su se drugi sakrili i ne pojavljuju se, dok ne ispitaju stav partizana prema njima. Ali gdje su se mogli po ovoj zimi sakriti, mucilo me je pitanje. Kako se jadni narod pati i dokle ce sve to trajati? Izlazile su mi na oci razne strahote, koje sam u ovome ratu vidio.

foca-9-maja-1942-godine-crtez-ismeta-mujezinovica

Prenuo sam se kada je Rade uzviknuo: – Foca!

Iza okuke, ispod duhanske tvornice, ugledao sam svoje rodno mjesto. Kako sam se nekad radovao, kada sam se za školskih raspusta vracao kuci. Uvijek mi se cinilo, da se AUTO krece suviše lagano. A sada sam htio da malo stanem. U mojoj duši je bila tuga i strah. Cinilo mi se da ovo mršavo bosansko kljuse juri i da me nosi mimo moje volje u neki strašni bezdan. Pokušao sam se savladati. S one strane Drine sablasno se prostirala nekad lijepa i šarena Foca. Mjesto crvenih krovova, bijelih kuca i šarenih bašci iz snijega su virila crna zgarišta. Na mostu nas je docekala patrola. Iz bivše maltarnice izišao je jedan partizan. Poznao sam ga, bio je to Vojin Božovic, Crnogorac. On je dugo radio u Foci i bili smo dobri znanci. Rukovali smo se bez rijeci. Preko mosta smo pošli pješice. Još uvijek je most bio krvav. Ispod mosta niz zidine kula, visile su poput stalaktita (u carstvu Necastivoga) ogromne ledenice krvi. Pod tim strašnim crvenim baldahinom Drina je ljuljuškala mrtva tijela kao da ih uspavljuje. Uz obalu ležali su naduti leševi žena, djece i ljudi u gradanskim i seljackim odijelima. Neki mrtvaci su bili goli.

– Tu na mostu je izvršeno klanje muškaraca – objašnjava nam Božovic – kapetan Sergije Mihajlovic i komandant mjesta prota Vasilije Jovicic naredili su, da se svi muškarci muslimani pohapse. Poslije su svi oni koji su bili veci od konjickog karabina poklani. Ali ljudi su ubijani svuda: i po kucama, dvorištu, ulicama. Kasnije je red došao na žene i na djecu. Drina je izbacivala leševe. Da se to sprijeci, razrezivali bi im trbuhe, onda bi tjelesa potonula.

– Pa ko je to ucinio? – pitao sam. – Vecinom mještani i srbijanski cetnici, ali ovih zadnjih je bilo vrlo malo. Cetnici su unišli bez borbe i otpora u Focu i napustili je bez borbe i otpora. Kad je došla naša brigada i kalinovicki odred, srbijanski cetnici i desetak mještana su pobjegli, ostali su ostali i nista im se nije dogodilo. Eto za šest mjeseci našlo se medu muslimanima dvanaest ljudi, koji su prihvatili poziv da saraduju sa ustaškim vlastima, a za osam sati su skoro svi Srbi postali cetnici i poceli da kolju sve odreda, ne birajuci i ne praveci razliku ko je kriv a ko nije. I nije se našlo ni dvanaest od šesnaest hiljada Srba da uzme u zaštitu bar jednog muslimana ili njegovu obitelj i imovinu od osam hiljada poklanih muslimana u focanskom srezu.

To je ljaga koju niko nece moci izbrisati sa lica mojih srpskih sugradana. To je zlocin kome nema premca.

foca-1941-1945-5

Ja sam roden u ovome gradu, odrastao sam zajedno sa Srbima. Izmedu muslimana i Srba vladali su korektni susjedski odnosi. U Foci nije bilo posebnih kafana i gostionica, svugdje smo bili izmješani kao prijatelji. Postojala su doduše muslimanska i srpska kulturna društva, ali na njihove priredbe mi smo išli i oni su dolazili na naše. Škole su bile zajednicke, igrališta su bila zajednicka. Nekoliko godina pred Drugi svjetski rat osnovano je cetnicko udruženje. Clanovi su dobili puške, ponekad paradirali u srbijanskim uniformama, a ponekad i prijetili. Za sedam mjeseci vlasti Države Hrvatske od tridesetosam hiljada muslimana iz focanskog sreza ustaški režim nije uspio mobilizirati više od dvanaest ljudi u ustaše. To zbog toga, što se operiralo sa protusrpskim parolama. I to su bili uglavnom odbaceni elementi i lumpenproletarijat koji nikako nije mogao predstavljati muslimane. Za sedam mjeseci na teritoriji Foce izvršeno je 20-30 hapšenja; možda su svi ti bili strijeljani. Njih su sproveli u Sarajevo. To je izazvalo ogorcenje u redovima muslimana. Znam, da su mnogi ugledni ljudi intervenirali da ih se oslobodi. Ni jedan ugledni gradanin Foce nije nicim odobrio ustaške postupke. U Foci niko nije bio strijeljan, niko opljackan, nikom se nije izvršila premetacina.Od mosta uz Donje Polje slika nije bila ljepša. Kuce koje nisu bile spaljene bile su polupanih prozora i vrata, izgledale su kao napuštene. Ali ljudi su se kretali. Susretao sam partizanske patrole i gradane. Teško sam ih raspoznavao, svi su bili promijenjeni. Kod Grujicica kafane stajala je velika povorka muslimanskih žena i djece i po neki covjek. Držali su u rukama lonce. Ocito nešto se dijelilo. Htio sam da govorim sa nekim. Sjahao sam s konja i oprostio se od mojih saputnika.

– Ja cu doci malo kasnije.

Teško sam prepoznavao lica. Ona su me gledala tupo i bezizražajno. Bez oduševljenja i mržnje. Vidjelo se da su preživjeli strašan užas.

– Šta cekate? – pitao sam. – Dijele nam kašu od suhog voca!

Iz redova se izdvojila Ferida Mulabdic, studentkinja medicine, naša simpatizerka. Jedva sam je prepoznao. Njeno puno lice utonulo je. Sjaj ociju ugasio. Kao da je ostarila. Pozvao sam je da pode sa mnom. – Cekaj da primim kašu, majka mi je gladna, a ni ja nisam dugo jela. – Podi samo, kod mojih kurira ima nešto za mene, pa cu ti dati. Molim te ispricaj mi, kako je sve to bilo. – Šta da ti pricam, vidiš i sam: Covjek ne zna odakle da pocne. Pored nas su nekoliko starih muslimana vukli mrtvace. Konja nisu imali, nego su neki vukli a neki gurali.

– Vidiš, ovako vec deset dana, otkako su došli partizani, ljudi skupljaju po ulicama i kucama i sahranjuju ih. Došli smo na Cehotinski most. – Sve se to dogodilo iznenada. Talijani su se jednog dana uznemirili. Priprema se napad partizana, govorilo se. U zoru je domobranska ceta sa ono malo ustaša napustila Focu i povukla se prema Brodu, jer su im Talijani rekli, da nece braniti, nego ce biti predana cetnicima. Talijani su otišli jedno poslije ponoci prema Cajnicu za Pljevlje, a cetnici su isto jutro došli. Ujutru svi mještani Srbi bili su sa kokardama i pod puškama. Desetak ih se proglasilo za vojvode, stotine za komandante i komandire. Komandant mjesta je focanski prota Jovicic. Svi muslimani morali su predati kljuceve radnji i duplikate kucnih kljuceva. Ali nitko nije otkljucavao, vrata su se obijala. Vece nakon toga pocelo je klanje. Po moga oca i brata došao je Dejan Kocovic sa nekoliko seljaka i Dejanova sestra. Dok su ih vezali, nas je ona pocela tuci da kažemo, gdje imamo zlato. Bože, to nije vjerovati, da prva naša komšinica, s kojom smo bili citavo vrijeme tako dobro, je u stanju tako nešto uraditi.

– Dobro, a što je sa Vladom Hadživukovicem, Vasilijem Sunarom, Slavkom Mazicem i ostalim uglednim Srbima, koje smo mi muslimani držali prijateljima i zašticivali ih od ustaša.

Vlado i Vasilije bili su u glavnom odboru komande mjesta i pravili PLAN strijeljanja. Slavko je sa Bobom Jejicem bio za preuzimanje radnji. Eto dali smo sve. U Foci neceš naci nijednu muslimansku kucu, koja ima rezerve odijelo ili više da se presvuce ili kilu brašna da ispece kruh. Naše pokucstvo je razvuceno. Ali najstrašnije su bile noci. Po danu su samo odvodili na strijeljanje. Ali po noci su išli po kucama i onda je pocinjalo silovanje i tucnjava. Samo si cuo pomaganje i vidio vatru. U bivšem srezu i sudu napravili su bili zatvor. Tamo su mucili prije klanja. Ali i na trgovima i na ulicama moglo se vidjeti najstrašnijih stvari. Jednog dana priredili su lov. Pravi lov na ljude. Uzeli su pse i nekoliko stotina vojnika i otišli u brda da love one koji su bili izbjegli smrti. Tragovi po snijegu i psi otkrivali su ljude. Tu vece culi smo pucnjavu, nisu ih dovodili u grad, ubijali su ih na licu mjesta.

– Mi smo imali u gradu jednu grupu simpatizera, koja je štampala letke i dijelila naš materijal. Što je bilo sa njom? – Enesa Cengica i oca mu zaklali su prvu noc, neke su poslije pobili, a neke povješali. Uglavnom izuzev Fajka Kurspahica, koji je negdje bio sakriven svi su pobijeni. Srpski dio te grupe je ovdje, sad radi u propagandnom odjelu kod partizana.

– A kako su se oni držali?

– Pasivno, neki od njih imao je cetnicku kokardu.

– Jesu li uspjeli ti koljaci pobjeci ili smo neke pohvatali?

– Pobjegli su samo desetak, ostali su svi ovdje, ali oni su kao partizani primljeni i imaju svoj odred. Komandant je Strajo Kocovic, samozvani cetnicki vojvoda, koji je bio jedan od najgorih koljaca. Ništa nije ucinjeno da se kazne. Zbog toga sam se obradovala, kad sam te vidjela.

– Otidi molim te do moje majke i sestara, reci da sam ovdje i da cu doci cim svršim u Vrhovnom štabu.

Cinilo mi se kao da jašem ulicama nekog tudeg grada, izmedu tudih ljudi, nakon strašnog pohoda Džingis Kana ili Avara. Nisam mogao da shvatim što se dogodilo u mom rodnom mjestu.

Vrhovni štab smjestio se je u hotelu ‘Gorstl’. Rekli su mi, da me je Tito vec ocekivao, da odem, on je u sobi. U predsoblju me je zaustavio pratilac, rekavši mi da ima netko kod Tita. Nakon nekog vremena izišao je Strajo Kocovic, bradat, obucen je bio u oficirsku uniformu sa cizmama. Preko ramena visili su mu redenici. Na šubari je imao petokraku. Nije me pozdravio samo je cudno pogledao u moj M.P. i bombe na kajišu. Tito ga je ispratio na vrata.

– Šta ovaj radi kod Tebe? pitao sam Tita. – To je komandant focanskog partizanskog odreda, ostavio je cetnike i prešao nama. Vrijedan mladic, preko njega cemo privuci još mnogo ljudi. Šaljem ga danas sa Borom Tosovicem u Celebice da mobiliziraju još jedan odred. Tebe trebam hitno, – rekao mi je. – Dobro je, da si vec došao. Sjutra rano ceš sa Feridom Cengicem i clanom Vrhovnog štaba Lolom Ribarom ici na pregovore u Curevo. Tamo su neka muslimanska sela odbila da predaju oružje. Oni su nam poslali parlamentarce, da nam jave da oni nas nece dirati, ali da im oružje treba za borbu protiv cetnika. Medutim, mi smo cetnike otjerali, vršimo veliku mobilizaciju, trebamo oružje, a najzad ne možemo trpiti na našoj teritoriji nikakve naoružane jedinice izuzev naših. Putem ce ti ostalo objasniti Lola.

Drugi muslimani su ovdje prema nama pasivni. Ti si iz ugledne muslimanske obitelji, ti moraš pokušati pokrenuti muslimanske mase da se opredijele za nas. Cuo sam, tebi su cetnici zapalili kucu i ubili brata, to ce upravo biti još zgodnije da ti kao takav propovijedaš slogu sa Srbima i da im ostali muslimani pruže ruku pomirnicu.

Razmotriceš sve mogucnosti sa Feridom i podnijeti mi plan cim se vratiš iz Cureva. Idi da se odmoriš, jer u toku sjutrašnjeg dana se morate vratiti nazad. Otišao sam svojima.Teško sam poznao sestre, toliko su se promijenile, izgledale su tako prestravljene. Majka je isto bila oslabila. Sav namještaj su nam opljackali. Moju majku su silili da kaže gdje ima zlato. – Sinoc sam ga dala komandantu. – Kako se zove? Ona je rekla neko ime i opisala kako izgleda. Opet su dolazili, ali ona je uvijek rekla isto. Sergije Mihajlovic je bio naredio, da se taj komandant, što prije nade, jer je htio da dobije svoj dio od pljacke poznate muslimanske porodice. Tu noc nisam oka sklopio, slušao sam strašne price o cetnickoj strahovladi. Moja obitelj se krila poslije po tudim kucama. Naše komšije Milan Hadžic i Savo Nikovic nisu im dozvolili da se sakriju kod njih nego su ih nagovarali, da mirno cekaju kod kuce. Krili su se po muslimanskim siromašnim kucama, gdje cetnici nisu imali velikog interesa da zalaze. Nisu mi znali reci, ko je ubio brata. Naden je mrtav na Drini opljackan, revolverski hitac više desne obrve dokoncao mu je život. Pokopan je tek nakon odlaska cetnika.

Omer-beg Cengic, koji je iskljucen iz kadetske škole radi srbstva, uhvacen je i zaklan na pragu kuce. Nisu mu pomogla odlikovanja ni njegova zagrijanost za srbstvo, jer je bio musliman.

Salih-efendija Hasic je bio predsjednik opcine, Veliko-Srbin i jenesovac, zaklan je zajedno sa bratom.

Ujutro mi je kurir doveo konja. Jahali smo prema Brodu. Sedam kilometa uz Drinu bilo je sedam kilometara pored mrtvaca i zgarišta. Odatle prema Curevu ista slika. Nakon dva sata jahanja kurir nam je rekao da smo se priblizili Curevu. Nakon još deset minuta jahanja, sa brijega su nas upozorili da stanemo. Poceli smo se dovikivati. Naprijed nismo smjeli sa oružjem. Pošto smo im rekli, da smo došli na pregovore, dozvolili su da ja, Ferid Cengic i Lola Ribar bez pratioca i oružja udemo u selo. Mi smo za svaki slucaj sakrili bombe i u džepove uzeli otkocene pištolje. Docekao nas je jedan mladic i poveo u štab. Preko leda imao je staru lovacku pušku. U jednoj maloj seoskoj kuci sa jednom prostorijom docekalo nas je nekoliko muslimana. Bili su u prostim seljackim odijelima, kao da su se tek sa njiva vratili. Kada smo ušli, oni su ustali na noge.

Dobro došli!

Selam Alejkum, rekao sam. Oni su me samo malo oštrije pogledali, nisu mi ništa odgovorili.

Ovo vam je sin Huseinbega, a ja sam Cengic sa Vihovica, rece Ferid.

Ma culi smo za vas da ste u partizanima, – rece jedan. – Pa lijepo, sa kakvim nam dobrom dolazite?

Rekao sam im naše mišljenje. Ustao je jedan visok, koštunjav seljak, srednjih godina da nam odgovori.

Braco – poceo je nesigumim ali odlucnim glasom.

Citav kotar je poklan. Necete naci nijednog muslimanskog sela, koje nije zapaljeno, ljudi pobijeni, žene osramocene, djeca poklana. A bez ikakva razloga. U Donjem Curevu su citavo selo sa ljudima zapalili. Citav kraj je smrdio od ljudskog mesa nekoliko dana. I mi, da nas cetnici ne pokolju, sabrali smo oružje i odlucili izginuti ko ljudi, a ne dati se zaklati kao janjci. Mi se protiv vas partizana necemo biti. Nitko od nas nece napustiti selo ni sa oružjem ni bez oružja. A ni u kakvu politiku mi se ne miješamo. Mi branimo živote naše djece i žena. Zar da mi damo oružje vama?! Nekoliko kilometara odavde su cetnici. Oni to i cekaju i poklace nas kao ovce.

– Mi cemo dati jednu cetu, da cuva vaše selo, – rekao je Lola Ribar.

– Da se ne bi mucili, ostavite vi nama naše oružje i nas na miru. Mi cemo se sami braniti kako možemo.

– Šta ce se dogoditi, ako se vi morate povuci sa ovoga terena? Rat je, vi niste jucer ovdje bili, a možda necete ni sutra? – upitao je jedan starac.

Ribar je poceo da govori da mi necemo trpiti, da na našem terenu itko ima vojne formacije osim nas.

– Mladicu, ovo je naš teren stotine godina, ovdje su naši domovi. Mi cemo na ovoj zemlji ostati. Ne dirajte nas i necemo vas dirati. Zaludu trošimo vrijeme.

Oprostili smo se i pošli.

Na kosi je stajala jedna žena sa puškom i osmatrala. Nas je poveo isti mladic do kraja sela.

– Imaš li koji metak, beže? pitao me je da ne cuju drugi. – Nemam metaka, ali dacu ti dvije bombe, – rekao sam mu glasno i izvadio mu ih. Zatražio sam i od Lole i od Ferida po jednu i dali smo mu.

– A je li i ovo musliman? – pitao je za Ribara. – Ja sam Srbin, – rekao je Lola.

– Svaka ti cast, mladicu. Ama reci ti meni, zašto nas kolju ovdašnji Srbi.

– To su srpske ustaše, – rekao je Lola.

– Vala ustaše vako nisu radili!

Jašuci ispod Cureva kroz srpsko selo, iskupili su se seljaci da nas pitaju.

– Jeste li bili u ustaškom gnijezdu? Šta kažu Turci? Imaju li oružja i municije? Jesu li se ukopali? Ima li ih mnogo? – pitali su nas.

– Oni nisu ustaše, nego pošteni ljudi, – rekao je Ribar – Imaju i topove i mitraljeze, ne pitaj! Ribar se složio s mojim mišljenjem, da se ostavi oružje Curevcima, ali sam vidio da niti on ni Ferid nece to kod Vrhovnog štaba energicno podržati.

Tito je na referat pozvao Ribara, dok sam ja morao sa Feridom i nekoliko mještana komunista, muslimana, da razmotrim pitanje angažiranja muslimanskih masa.

– Mi nismo bili dovoljno energicni, rekao mi je Ribar, kad se vratio od Tita.

Ujutro se vratio focanski odred Straja Kocovica, pojacan dvjema cetama prateceg bataljona Vrhovnog štaba, koje su imale bacace, teške mitraljeze i jedan mali brdski TOP.

– Ti ceš opet sa mnom danas u Curevo, ide sa nama i Rade Hamovic, koji ce rukovoditi napadom, ako ne prihvate ultimatum.

– Ja ne mogu, neka pode Ferid. – Tito je tako odredio! Otišao sam Titu i rekao da ja sa Strajom, koji je klao po Foci ne mogu ici, pogotovo u akciju za razoružanje ljudi, koji brane svoje živote od razbojnika.

Mjesto mene je otišao Ferid Cengic.

Curevci su predali oružje uz casnu rijec i obecanje, da ce im se oružje vratiti, ako se partizani budu povlacili sa terena. Dotle ce selo cuvati od eventualnih napada cetnika desetina partizana, koju je selo dužno hraniti. Osim oružja je moralo dati 150 goveda i 300 ovaca.

Na referatu o angažiranju muslimana predložio sam Vrhovnom Štabu slijedece:

lzdati javni proglas u kome ce se osuditi cetnicko klanje nad nevinim muslimanskim življem u Foci.

Organizirati posebnu komisiju koja ce opljackane stvari i namirnice oduzeti i vratiti vlasnicima.

Ukinuti narodni odbor, u kome su samo Srbi, i to neki cetnici, i samo jedan musliman, Ferid Cengic, koji uopce nije iz Foce. Imenovati novi narodni odbor koji ce biti sastavljen po broju stanovnika Foce od muslimana i nekompromitiranih Srba.

Ukinuti sadašnji sud, koji mjesto da sudi cetnicke koljace i da dade satisfakciju muslimanima, osudio 12 muslimana na smrt. Medu njima narodnog opozicionara beogradskom režimu prije rata, predsjednika opcine u Ustikolini Suljbega Cengica, za koga mi je Moša Pijade rekao, da je bio ispravan i da smo ga trebali pozvati na suradnju.

Imenovati narodni sud, koji ce suditi sve koljace i organizatore klanja, koji se nalaze na partizanskoj teritoriji. Takav pravedni stav prema muslimanima stvorice povjerenje muslimanskih masa prema partizanskom pokretu i oni ce se opredijeliti za nas. Po mom mišljenju za to je bio zgodan momenat. Ustaše su se bile kompromitirale kao pomagaci i sluge okupatora. Cetnici su svojim zlocinima izazvali mržnju svih ljudi, a pogotovo muslimana, na kojima su pocinili tako strašan zlocin. Ako mi ovo propustimo, Pavelic ce iskoristiti priliku da se prikaže kao jedini branilac hrvatskih života u istocnoj Bosni, a mi cemo se kompromitirati, da smo sankcionirali jedan od najgnusnijih zlocina u povijesti Bosne. I možda zauvijek izgubiti domace mase na ovom podrucju.

Sa mnom je bio i Ferid Cengic, koji se nije usudio na pitanje Tita potvrditi da po svim stvarima dijeli moje mišljenje.

Na tome savjetovanju Vrhovnog Štaba bili su prisutni: Tito, Marko (Aleksandar Rankovic), Moša Pijade, Lola Ribar, Milutinovic-Milutin i Milovan Ðilas. Jedini, koji je izgleda akceptirao moje izlaganje bio je Milutinovic, koji je rekao, da bi u vezi sa tim trebalo održati kratak sastanak CK i Vrhovnog Štaba. Tito je smatrao, da je stvar sasvim jasna, da mi po tom pitanju nemamo mnogo diskutirati. Aleksandar Rankovic mi je odgovorio slijedece:

– Treba smatrati našom velikom politickom pobjedom, da je osnovna cetnicka masa prilikom nastupanja naših jedinica prešla nama. Mi ne možemo iz obzira prema njima da pohapsimo i sudimo njihove komandante, ma da su oni bez sumnje pocinili zlocin prema muslimanima. Drugo, muslimani se još kolebaju i ne može biti govora o njihovom masovnom prelazu na našu stranu, a pojedinacni prelazi mogu nam škoditi, jer ce izazvati lošu reakciju Srba. Nama muslimani u Foci sada nisu potrebni kao borci nego kao pomagaci. Mi imamo šnajdersku, šuštersku i druge radione; muslimani nece da nam rade; tvoj zadatak je da se privuku k nama. Naravno naše simpatizere i clanove partije mi cemo prikriti i slati na drugi teren, gdje kao takvi mogu djelovati.

– Ja prilaz cetnickih masa ne uzimam kao definitivan, oni ce nas prvom prilikom napustiti.

Ali mišljenje Markovo bilo je mišljenje Vrhovnog štaba i ja tu nisam mogao uciniti ništa.

– Ja mogu od srca da se angažiram samo na ovom planu, koji sam podnio, – rekao sam Marku.

Cekao sam dva dana odluku Vrhovnog štaba. Niko me nije zvao. Izgleda, bio sam nepodesan za politicki rad u mome rodnome mjestu. U to vrijeme iskoristio sam priliku, da se upoznam sa dogadajima, koji su prohujali preko ovih krajeva.

Pravio sam zabilješke o razgovorima sa ljudima muslimanima i katolicima, koji su klani i Srbima cetnicima koji su klali. Pogledao sam sva zgarišta i mjesta gdje su cetnici vršili klanja i obišao cetnicki zatvor, u kome su zidovi bili poprskani krvlju i mozgom. Pogledao okolna srpska i muslimanska sela. Pošto sam imao jugoslavensku oficirsku uniformu, kožni kaput, pištolj, MP, jašio konja, to su prema meni Srbi seljaci bili povjerljivi u uvjerenju, da sam Srbin.

– Kakovi ste, brate, vi Srbi, – pitali su me Srbi seljaci, kad ne DATE da istrijebimo Turke?

– Nije srpstvo valjda u strijeljanju muslimana. – Pokušao sam da im objasnim, kako žive drugi narodi i da je sramota što se kod nas radi. – Samo da vi odete. Dacemo mi njima, – kazala mi je jedna žena.

Muslimani su bili prestrašeni. Nisu se nama tužili, niti se na nas nešto obracali. Jedanput šetajuci uz Drinu sreo sam jednu muslimanku, koja mi je prišla.

– Ja sam majka Ibra Muftica, on je sa tobom išao u školu i družio se s tobom.

– Da, da, sjecam se. Šta je s Ibrom?

– Zaklali su ga, i oca mu i sestru i mladeg mi sina Abdurahmana. Mene su htjeli i jedan kaže: – Ostavite nju neka živi i neka prica kakva sudbina je zatekla Turke.

– A tko je to ucinio?

– Popadic Ranko i Zecevic. Danas sam ih srela obadvojicu – Popadic je vaš -, komandir.

Otrcao sam u komandu mjesta, Colakovic Rodoljub i Risto Tosovic su bili tamo. Ispricao sam im uzbuden sve to i tražio, da se ovi koljaci uhapse.

Colakovic i Tosovic nisu nimalo bili zacudeni niti uzbudeni ovom pricom. Colakovic mi je rekao:

– Kada bi mi hapsili koljace medu ovdašnjim Srbima, onda bi pohapsili pola našeg Narodnog odbora i vecinu vojnika.

– Pa to je strašno, drugovi, da mi ništa ne radimo, nego ih još primamo u naše redove.

– Mi ne možemo voditi protusrpsku politiku, u našoj vojsci nalazi se preko 95% Srba, rekao mi je Tito kad sam tražio njegovu intervenciju za ovaj slucaj.

– Ali to nije protusrpska politika. To je protukoljacka politika i ja sam uvjeren, da to nije na svim mjestima tako. – Ti izgledas slabo, ti treba da se ispavaš i odmoriš, rekao mi je Tito opraštajuci se.

Tada sam shvatio, da sam nemocan. Plivati uz bujicu meni samome bilo je nemoguce. To nisu bili dani mojih sumnja, to su bili momenti, kada sam bio na rubu definitivnoga prekida i tada mi je sinula u glavu misao da napustim redove partizana. Ali ja sam znao, ako tu namjeru pokažem, biti cu nemilosrdno srijeljan. Da pobjegnem? Tada se nije moglo birati. Oko mene bili su samo ustaše, cetnici i Nijemci.

Možda sam trebao svoj stav zatajiti. Ne protiviti se stavu Vrhovnog štaba i tek sa cvrste pozicije jednog komandnog položaja nastojati uciniti, što se može. Ali ja sam tada smatrao za svoju dužnosti, da upozorim na pogreške pokreta i komande.

adil-zulfikarpasic-put-u-focu-1957-4

(“Godišnjak”, 1957.)

priredio: Kenan Sarač

_ _ _ _ _

vidi još:

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. – 1945. : Smrt do smrti…Priča Nataše Zimonjić-Čengić
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/04/genocid-nad-muslimanima-foce-1941-1945-smrt-do-smrtiprica-natase-zimonjic-cengic/

FOČA 1941.-1945.:Protiv zaborava i tabua…(FOTO)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/04/20/foca-1941-1945-protiv-zaborava-i-tabua-foto/

STARI TEKSTOVI » ADIL ZULFIKARPAŠIĆ: PUT U FOČU 1942.
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/29/stari-tekstovi-adil-zulfikarpasic-put-u-focu-1942/

HISTORIJA FOČE : 75 GODINA OD PRVOG OSLOBOĐENJA
https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/20/historija-foce-75-godina-od-prvog-oslobodenja/
FOČA, 20. januara,1942.
https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/20/foca-20-januara1942/
FOČANSKA OMLADINSKA ČETA
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/06/focanska-omladinska-ceta/
FOČANSKI PROPISI
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/10/focanski-propisi/
IZ HISTORIJE FOČE : Partizanska olimpijada u Foči
https://focanskidani.wordpress.com/2016/06/09/iz-historije-foce-partizanska-olimpijada-u-foci/

O GENOCIDU NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. – 1945. iz pera Ševka Kadrića
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/05/o-genocidu-nad-muslimanima-foce-1941-1945-iz-pera-sevka-kadrica/

75 godina od GENOCIDA u Foči : Stravične priče iz 1942.godine
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/23/75-godina-od-genocida-u-foci-stravicne-price-iz-1942-godine/

Foča kroz historiju i knjige (foto)

Safvet-beg Bašagić – Kratka uputa u prošlost BiH
Kako već prije Hrvoje bješe predložio Edreni, sultan Mehmed I. imenuje bosanskim begom god. 1418. Ishak bega, koji izabra sjedište u Foči.
Na Lućin dan 1736. mjesto kiše pao je snijeg ko crvena zemlja u našim krajevima, da su veoma nabujale rijeke. Drina je Foči, Goraždu i ostalim gradovima uz njezin tok nanijela
veliku štetu.

https://archive.org/details/kratkauputaupro00bagoog

kratka-uputa-u-proslost-bosne-i-hercegovine

Zemljopis i poviestnica Bosne, od Slavoljuba Bošnjaka, [1851.]

https://archive.org/details/zemljopisipovies00uzag

zemljopis-i-poviestnica-bosne-od-slavoljuba-bosnjaka-1851

Husref Redžić – Srednjovjekovni gradovi u Bosni i Hercegovini

husref-redzic-srednjovjekovni-gradovi-u-bosni-i-hercegovini-1

husref-redzic-srednjovjekovni-gradovi-u-bosni-i-hercegovini-2

Kajmaković:Drina u Doba Kosača (Naše Starine XIV – XV 1981.)
Kosman/Kozman

kajmakovic-drina-u-doba-kosaca-nase-starine-xiv-xv-1981-1

kajmakovic-drina-u-doba-kosaca-nase-starine-xiv-xv-1981-2

kajmakovic-drina-u-doba-kosaca-nase-starine-xiv-xv-1981-3

kajmakovic-drina-u-doba-kosaca-nase-starine-xiv-xv-1981-4

kajmakovic-drina-u-doba-kosaca-nase-starine-xiv-xv-1981-5

Kroz Herceg Bosnu 1896 (Heinrich Renner)

foca-kroz-herceg-bosnu-1896-heinrich-renner-19

foca-kroz-herceg-bosnu-1896-heinrich-renner-10

foca-kroz-herceg-bosnu-1896-heinrich-renner-11

foca-kroz-herceg-bosnu-1896-heinrich-renner-12

foca-kroz-herceg-bosnu-1896-heinrich-renner-13

foca-kroz-herceg-bosnu-1896-heinrich-renner-14

foca-kroz-herceg-bosnu-1896-heinrich-renner-15

foca-kroz-herceg-bosnu-1896-heinrich-renner-16

foca-kroz-herceg-bosnu-1896-heinrich-renner-17

foca-kroz-herceg-bosnu-1896-heinrich-renner-18

foca-kroz-herceg-bosnu-1896-heinrich-renner-20

foca-kroz-herceg-bosnu-1896-heinrich-renner-21

foca-kroz-herceg-bosnu-1896-heinrich-renner-22

foca-kroz-herceg-bosnu-1896-heinrich-renner-23

foca-kroz-herceg-bosnu-1896-heinrich-renner-25

foca-kroz-herceg-bosnu-1896-heinrich-renner-26

foca-kroz-herceg-bosnu-1896-heinrich-renner-28

Korištene knjige:

  • Safvet-beg Bašagić – Kratka uputa u prošlost BiH,
  • Zemljopis i poviestnica Bosne, od Slavoljuba Bošnjaka, [1851.],
  • Husref Redžić – Srednjovjekovni gradovi u Bosni i Hercegovini,
  • Kajmaković:Drina u Doba Kosača (Naše Starine XIV – XV 1981.). i
  • Kroz Herceg Bosnu 1896 (Heinrich Renner).

priredio:Kenan Sarač

fotografije:flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik

Ljetopis matice srpske 1825 godine: U Bosni žive samo Bošnjaci

sanjak-of-bosnia

1825.g. prvi broj Ljetopisa matice srpske vidi JEDINO I ISKLJUČIVO u Bosni, Bošnjake “koji ispovjedaju ili islam, ili su rimokatolici ili pravoslavni”

“Bošnjaci žive izmeđ Drine, Verbasa,
Save, Dalmacie i Hema, čislom (brojem) 450.000;
ispovjedaju ili Islam;ili su Rimokatolici, ili pravoslavni.”

ljetopis-matice-srppske-1825

Matica srpska je najstarija književna, kulturna i naučna institucija srpskog naroda. Potreba nacionalne homogenizacije, prosvećivanja, kao i izdavanja srpskih knjiga, bili su osnovni razlozi za formiranje ovakvog Društva. Neposredni povod za osnivanje Matice srpske predstavljala je potreba za preuzimanjem Serbske letopisi (kasnijeg Letopisa Matice srpske), tada jedinog srpskog glasila, kome je prijetilo gašenje.

_ _ _

1844. Ilija Garašanin, Načertanije : “ Na istočnog veroispovedanija Bošnjake veći upliv imati neće biti za Srbiju težak zadatak Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački fratri.”

narcetanije-1

Ako Bošnjaci ne bi ovo primili, to bi otuda kao sigurno sledovalo raskomadanje Srba na provincijalna mala knjaževstva pod osobitim vladajućim familijama koje bi se nepremjeno tuđem i stranom uplivu predale; jer bi one među sobom sarevnovale i jedna drugoj zavidile. Ove familije nikad se ne bi dale više do toga dovesti da interes svoje koristi kakvoj drugoj familiji na žertvu prinesu, pa baš ni onda kad bi od takvog požrtvovanja napredak sviju ovi naroda zavisio.
(Načertanije – Ilija Garašanin)

_ _ _

pismo

ljetopis-matice-srpske-novi-sad-1925

priredio:Kenan Sarač

fotografije:flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik

Čudan zeman nastade – Abdulvehab Ilhamija

●pjesma radi koje je Ilhamija izgubio glavu●

●Čudan zeman nastade,
sve zlikovac postade,
din-dušmanin ustade;
šta se hoće, zaboga?!
Već takata nestade,
zlo nam svako postade,
dobrih ljudi nestade;
šta se hoće, zaboga?!
Ne gledaju u Ćitab
ne uzimaju hič dževab,
nit misle na hesab;
šta se hoće, zaboga?!
Ovo trpit-teška muka,
a jos više turska bruka,
munafika stoji huka;
šta se hoće, zaboga?!
Turčin nema amela,
krivda pravdu zamela,
pa se pravda umela;
šta se hoće, zaboga?!
Nasta čudna ulema,
jer ne čine amela,
od njih jadna proloma!
šta se hoće, zaboga?!
Ulemskoga sada hala,
zalud njima đekad fala,
vrat slomiše pored mala;
šta se hoće, zaboga?!
Nije kadar biti imam,
a kaže se potamam,
jordam čini ko šeh-islam;
šta se hoće, zaboga?!
Svi veziri pravo sude,
pa i paši dobro bude,
al murtati krivo gude;
teška muka, zaboga!
I kad paša ima ljudi,
ko je dobar vrlo hudi,
kad je više zlijeh ljudi;
niko ne zna do Boga!●
●Abdulvehab Ilhamija●

most-na-kozetini-ustikolina

_ _ _ _ _

●Ja upitah svog Jasina● – ●Abdulvehab Ilhamija●

●Ja upitah svog Jasina, jer ne vide mu'minun
On mi veli Ne čudi se, uče oni gafilun
Jer ne traže sveca, Boga, jer ne budu ašikun,
On mi veli Ne čudi se, fe hum ja ‘mehun (oni su u zabludi)
Jer ne vide sjajnog zlata, jer ne budu gaibun,
On mi veli Ne čudi se, fe hum la jub sirun (oni ne vide)
Jer ne čuju ko ji zove, jer ne budu muti'un,
On mi veli Ne čudi se, fe hum la jahše'un (oni nisu bogobojazni)
Jer ne čute što se zovu, jer ne budu ‘arifun
On mi veli Ne čudi se, fe inne hum la ja'lemun (zaista oni ne znaju)
Što se vlasi ne poturče, jer ne budu muslimun
On mi veli Ne čudi se, ile-l-ezkani mukmehun (previše su oholi)
Dun'ja fani, ti si baki, jer ne najdu ‘akilun,
On mi veli Ne čudi se, lehum džundun muhdarun (oni imaju vojsku, tj. štuju idole)
Jer ašiki izbudale, jer ne budu sakinun,
On mi veli Ne čudi se ila Rabbihim jensilun (hrle svome Bogu)
Jera zija bude perda, jer ne budu mubsirun,
On mi veli Ne čudi se, ile-l-eraiki muttekiun (udobno sjede u foteljama)
Jer gafile ne izbude, jer ne budu hašiun,
On mi veli Ne čudi se, kanu anha mu'ridun (oni okreću od njih glavu)
Jer evlija ne odleti, jer ne bude gaibun
On mi veli Ne čudi se, inna ilejkum murselun (Zaista smo mi vama poslani)
Jer Ilhamija vrlo plače, jer ne bude kun fe jekun, (Budi i to biva)
On mi veli Ne čudi se, ve ilejhi turdže'un. (Njemu ćete se vratiti)●

052

_ _ _ _ _

čaki

●Ilhamija AbdulVehhab Žepčevija●

●O životu Abdulvehhab Ilhamije (Abdulvehhab Ibn Abdulvehhab Žepčevi Ilhami), jednog od najplodnijih muslimanskih pjesnika na razmeđu XVIII i XIX vijeka, više nam govori njegovo djelo nego oskudni biografski podatci. Pa i ono samo pruža neke elementarne podatke, a mnogo toga ostaje u sferi pretpostavke.
Rođen je u Zepču 1187/1873, kako sam navodi u svom proznom djelu na turskom jeziku Tuhfetu-l-musalin ve zubdetu-l-hašiin (Dar i poslastica onima koji se klanjaju Bogu). Tu doslovno kaže: “…viladetim bin juz seksan jedi” (datum mog rođenja je 1187). Navodi i svoje puno ime: Abdulvehhab bin Abdulvehhab, što znači da mu se i otac zvao Abdulvehhab. Tarih na njegovom nišanu ispisan je sa: Sejjid el-hadž Vehhab, a na prepisu njegova divana stoji: Šejh el-hadž es-sejjid Abdulvehhab Ilhami-baba Bosnevi. Nazivi sejjid i baba pridodati su mu kao počasni, a označavali su učena i štovana čovjeka.
U djetinjstvu je ostao bez roditelja, što opet doznajemo iz njegovog stiha:
Majke nemam a pedera (oca) ne pamtim. Podaci o Ilhamijinom školovanju su dosta šturi. Profesor Kasim Dobrača je otkrio gore pomenuti priručnik, a Muhamed Ždralović idžazetnamu (diplomu) iz kojih je vidljivo da se školovao u Žepču, Tešnju i Fojnici. Na početku tog djela navodi da mu je profesor bio El-hadž Kerimi (Hadžićerimović ili Hadžićerimić). O njemu, međutim, nemamo nikakvih podataka.
U Žepču su u XVIII stoljeću, uz Ferhadiju džamiju, djelovali mekteb i medresa, radili su sve do pred drugi svjetski rat. Na medresi je bio profesor Hadži Abdullah ef. Karahodža, koji je 1740/41. spjevao na narodnom jeziku pjesmu Bošnjakuša. Znamo još da je umro 1766. U poslovima ga je zamijenio sin mu Hadži Ahmed ef. Karahodža, koji je i njegovu pjesmu proširio sa još 17 strofa.
I otac i sin bili su veoma štovani u svom kraju, a njihova pjesma popularna. Kako je Ahmed ef. Karahodža bio jedini poznati teolog u vrijeme kad je Ilhamija dorastao za školovanje, sasvim je moguće da mu je on bio profesor.
Na Tešanjskoj medresi profesor mu je bio Abdullah Čankari el-Ensari. Kod njega je Ilhamija slušao fikh, hadis i tefsir, što se vidi iz diplome koju mu je potpisao ovaj profesor.

Ilhamijino djelo govori nam mnogo i o vremenu u kome je nastalo. A to je razmeđe XVIII i XIX stoljeća, vrijeme kada je Osmansko Carstvo u dubokoj krizi. U Evropi se zbivaju značajne političke, kulturne i prosvjetne promjene, a Turska pokušava da se približi tim novinama uvođenjem reformi, administrativnih i vojnih. Te reforme se negativno odražavaju na Bosnu, koja je u ovom vremenu veoma značajna granična zona Carstva prema Zapadu. Bosna toga vremena ekonomski je veoma islabljena čestim ratovima, a i epidemijama sa značajnim žrtvama. U političkom smislu stanje je takođe loše. Plemstvo i janičari opiru se reformama jer njima gube privilegije. Otpori centralnoj vlasti su veoma izraženi čak i direktnim pobunama. U situaciji kad je uprava iz Istanbula oslabljena, i kad joj se vlastodršci opiru, nastaje stanje anarhije, bezvlašća, nezakonitosti, korupcije, svih zala koja dolaze u ovakvim kriznim vremenima.

Pa i u takvim vremenima javljaju se hrabri i pametni koji svojom riječju pokušavaju da izmijene stanje. Jedan od takvih je i hazreti Ilhamija. On svojom pjesničkom riječju, naročito na narodnom jeziku, razotkriva svu bijedu svoga vremena, iznosi nepravde i zahtijeva borbu protiv nasilja. Veoma je zanimljivo da osoba koja pripada ulemi vrlo oštro kritikuje vjerske velikodostojnike kojima spočitava fanatizam i konzervativizam. Jednom riječju, ustaje protiv neznanja i nasilja kod duhovnih i svjetovnih predstavnika vlasti.●
●U Travniku je, pred kraj Ilhamijinog života, namjesnik bio Dželaludin-paša. U početku je pjesniku ovaj paša izgledao pravedan i dobar, pa ga je u jednoj pjesmi i opjevao. Ubrzo je, međutim, nestalo iluzija o pravičnosti ovog namjesnika i Ilhamija oštro i otvoreno ustaje protiv njegovog načina vladanja. Poltroni, koje svaka vlast ima uz svoje skute, dojavljivali su paši šta Ilhamija govori, pa je ovaj namjesnik pozvao pjesnika u svoj konak. Ilhamija se iz Žepča u Travnik uputio pješice i posteći, a predosjećajući loš završetak na odlasku se oprostio od ukućana i prijatelja.

Ostaje u sferi pretpostavke šta se zbivalo u Travniku: da li je Dželal-paša lično primio Ilhamiju, da li je razlog ovog poziva, i kasnijeg stradanja, bila njegova oštra osuda vladajućeg sistema, ne zna se. Legenda, koja, naravno, ostavlja i daje mogućnost za korekciju, kaže da je Ilhamiji bilo ponuđeno da se odrekne svojih pjesama a kad to nije htio, da je udavljen u travničkoj tvrđavi. Ova legenda, dalje, navodi kao neposredan razlog ovako nesretnog pjesnikovog kraja njegovu pjesmu na narodnom jeziku.●
●●●Čudan zeman nastade,
sve zlikovac postade,●●●

Šadići

priredio:Kenan Sarač

fotografije:flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik

PUTOPIS – EVLIJA ČELEBI : O FOČI I OKOLINI (foto)

foca-sjediste-sandzaka-i-doba-prosperiteta-1

O FOČI
“Putovao sam i u mnoge gradove dohodio, ali ovakvo mjesto nisam još vidio”.
Evlija Čelebija

foca-sjediste-sandzaka-i-doba-prosperiteta

 

-Govoreci o Foči,kaze:”Stanovnici (Foče) su u licu lijepi i divni ljudi,cistog vjerovanja,pobozni su i dobri muslimani.muskarci nose raznobojnu cohanu odjecu.Prvaci i velikasi zamotavaju bijele calme,a srednji stalez nosi pokratko odijelo i caksire s kopcama,grube papuce i kalpake od raznobojne cohe i kunovine.Govore bosanski.Vecinom su trgovci.Hadzija (hodocasanika) i gazija (junaka) ima takodje dosta.”(Evlija Celebi,Putopis,preveo Hazim Šabanovic,”Sarajevo-Publishing”,1996,stranica 409.)

foca-1

foca-2

foca-3

foca-4

foca-5

foca-6

foca-7

ali-cohodareva-dzamija-nalazila-se-u-kotlini-rijeke-cehotine-na-lijevoj-obali-i-gotovo-sasvim-izvan-grada
Ali-Čohodareva džamija nalazila se u kotlini rijeke Ćehotine, na lijevoj obali i gotovo sasvim izvan grada.

foca-gornja-carsija-sa-ducanima

O JELEČU

jelec-1

jelec-2

jelec-3

jelec-kasaba-grad

O USTIKOLINI

kasaba-ustikolina

ustikolina-1939

foca-carsija
Foča – Pazarište (pijaca)

Foča  na strani 450.jpg

foca-i-ustikolina-na-strani-77

foca-i-ustikolina-na-strani-98

foca-i-ustikolina-na-strani-261

_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _

evlija-celebi-putopisi-naslov-originala

evlija-celebi-putopisi

evlija-celebi-putopisi-svjetlost-sarajevo-1967

Evlija Čelebi,svjetski poznati,Turski putopisac,u svome cuvenom djelu “Putopis” ,nastalom polovinom 17.stoljeca,daje opsirne opise brojnih gradova na Balkanu,ukljucujuci tu i Bosanske.Smatra se da su prvi izdavaci njegovog djela vrsili odredjena korigovanja stila i jezika originalnog teksta,po zapazanju prevodilaca,na mnogim mjestima je Evlijin pomalo arhaican nacin izrazavanja izmijenjen i modernizovan prema ukusu izdavaca,ima takodjer i mnogo “stamparskih” gresaka.Tu se nalaze oblici rijeci i izrazi koji ne postoje i sl.

Evlija Čelebi bio je poznat i pod imenom Evlija Efendi,ali njegovo pravo ime je bilo Evlija ibn Derviš Mehmed Zilli.Čelebi,odnosno Efendi,su konvencionalni staleski nazivi,koji su se u to vrijeme davali obrazovanim ljudima,a oba naziva znace – gospodin.Rodjen je 10.muharema 1020 godine (25.marta 1611.),bio je Hafiz – znao je cijeli Kur`an napamet,a skolovao se na dvoru Sultana Murada IV.Godine 1640. polazi na svoje prvo putovanje izvan Carigrada i do kraja svog zivota odaje se gotovo stalno putovanjima sirom Turske Imperije i postaje neka vrsta svjetskog putnika,vodeci cijelo to vrijeme svoj dnevnik i biljezeci marljivo sve zanimljivo sto bi zapazio.Putovao je ili sam,ili u pratnji znamenitih drzavnika,a najvise kao pouzdanik i pratilac svoga rodjaka Melek Ahmed-Paše,kome treba zahvaliti za najveci dio Evlijinih putovanja po Balkanu.Prvo takvo putovanje poduzima 1660 godine,a krajem avgusta iste godine prvi put dolazi u Bosnu.Njegova putovanja po Evropi trajala su sljedecih deset godina,do 1670.godine,a potom se vraca u Carigrad,1671. godine ide u Meku na Hadz,a 1672 godine odlazi u Egipat,koji je prosao uzduz i poprijeko.Godine 1673 isao u Sudan i Abisiniju.Posljednje putovanje koje je zabiljezio poduzeo je u julu 1676.godine.

Svojim putopisom,pod nazivom “SEYAHATNAMESI” – “PUTOPIS”,stekao je svjetsku slavu.Nije iskljuceno da je originalno naziv svome djelu Evlija dao “TARIH-I SEJJAH” – “HISTORIJA PUTNIKA”,kako stoji u beckom rukopisu i kako proizilazi iz naslova pomenute skracene redakcije toga putopisa.Integralni putopis je sadrzan u deset vrlo opseznih tomova.

_ _ _ _ _

priredio:Kenan Sarač
fotografije:flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik

IZ HISTORIJE FOČE : Kunovski zapis

 

Jedan zanimljiv zapis, pisan bosančicom.

Kunovski zapis

Oružnicki stražmeštar u Vikocu, g. Kasum Poljakovic, priposlao je zemaljskom muzeju slijedecu prijavu: „U jesen 1905. gradili su seljaci sela Jecmišta, opcine Vikoc, kotara Foce nanovo mlin u šumi „Homarine“ te su, kopajuci takozvanu magazu za mlinsko kolo, 2 metra duboko u zemlji i kamenju našli jednu borovu kladu, kojoj je bjelovina bila vec u zemlji struhla a samo luc još ostala. „Seljaci su ovu luc na dva komada presjekli i u njoj našli priloženo pismo. Ono je bilo u priloženu mušemu zamotano i poslanim drvenim klinom utvrdeno. „Pošto ovo pismo možda važi kao starina, šalje se zemaljskom muzeju na raspolaganje. U blizini od pola sata osim jelove i smrceve šume nema nikakovih znakova.“ Spomenik, što ga je nastojanjem gosp. Poljakovica dobio zemaljski muzej, pokazao se je kod pomnijeg ispitivanja jednim od najzanimivijih do sele u Bosni nadenih starih zapisa. Kako se razabralo, bijaše to zapis, napisan na tri komada papira široka 8 cm, a svaki dug oko 44 cm te na sastavcima sašivena koncem u prugu, koja je bila oko 130 cm duga. Da sastavci bolje drže, bili su još slijepljeni obicnim voskom. Ta pruga, pošto je bila od vrha do dna ispisana, savita je po duljini u traku, usku 4 cm, pa onda je bila smotana u gusto navijenu trubu. Pri namatanju zdrobili su se nutarnji zavoji trube te su se vec od prve tako smrskali, da je nemoguce procitati zadnje retke. Smotak ovio se komadicem platnene krpe i oblijepio voskom, da mu vlaga ne može nauditi a onda se taj smotak valjda usadio u rupu, probušenu u stablo jednoga bora te zacepio posebnim cepom, da ne ispane. Jamacno je prošlo dugo vremena, dok se je stablika oborila te ju zatrpala zemlja slojem, debelim dva metra. Kada je smotak stigao u muzej, pokazalo se odma, da je papir tako okorio i isprhnuo, da se nije smjelo u nj dirati a da se ne raspane sasvim u sitne komadice a možda i u mrve. Valjalo ga je zato umekšati, a to je postignuto na vlazi. Smotak sam položio na zdjelu punu nakvašena pijeska, ali tako, da se sama voda nikako ne dotice njega i pokrio ga staklenim pokrovcem. Tako je ostao neko vrijeme pod dojmom vlage, a kada se osvjedocih, da je struktura papira postala nešto elasticnijom, stao sam pomno i pažljivo odmatati smotak. Posao je posvema uspio a samo one partije, koje su od prve bile oštecene, ostale su oštecene. Nutarnji zavoji naime tako su zdrobljeni da nije, kako rekoh, bilo moguce procitati zadnjih redaka, a vanjski zavoji prilijepili su se uz vosak, kojim je smotak bio zaliven te su se i oni raspali u nekoliko sitnih smrvljenih komada, tako da osim nesuvislih slova nije moguce procitati prvih deset redaka. Prije nego li se smotak zamotao u krpu obrezala mu se još desna strana — možda za to, da bude iz vana ugledniji, ali se time i rukopis nešto okrnjio, jer je papir na desnom rubu izrezan vijugastim pravcem. Ali, prem je time i po koje slovo odrezano, nije to ipak smetalo u toliko, a da se ne bi mogao procitati tekst. Zapis, kome se kako rekoh prvih deset redaka ne da procitati, pocimlje nabrajanjem cijeloga niza muslomanskih imena, jamacno zemljovlasnika, kojima bi on imao biti u prilog, a svrha zapisu je bila, kako se iz daljnjega teksta razabire, ta, da štiti „kunovski meteh“ od davla, studena grada i suhoga vjetra, dakle da cuva usjeve od nepogode vremena. Kunovo je danas još opcina kotara focanskog a sastoji se osim sela Kunova još od slijedecih sela: Crnobojevica, Gradojevica, Pribišaca, Robovica, Rujica, Sadica, Šahbaza i Vjetrnik-planine. Današnji žitelji iskljucivo su muslomani, a da je to tako bilo i u doba, kada je zapis sahranjen u borovom dubu, svjedoce nam muslomanska imena u pocetku njegovom. Da je u Bosni bila vjera u koristovanje zapisa veoma rasprostranjena, imao sam prilike više puta isticati a posebna vrsta tih zapisa imala je da štiti usjeve. Ti poljski zapisi obicno su bili pisani oštrom halatkom na komadicu olovne ploce, koja bi se smotala u trubu i zakopala u doticnu njivu. Takav jedan zapis priopcio sam vec u ovom Glasniku god. 1889., sv. IV., str. 100. u 101., a od onda dospjelo je i drugih u muzej, kojima je bila ista zadaca i koje cu prilikom opisati. Ovaj se zapis od potonjih razlikuje time, što je pisan na papiru, a pošto se može pretpostavljati vjerovanje, da ce samo tako dugo imati krijepost, dok mu se slova mogu citati, zaviše ga s tolikom pomnjom u platno i vosak te ga usadiše u lucev panj. Pošto je selo, na koje se odnosi, muslomansko, valjalo bi pretpostaviti, da ce zapis biti pisan turskim pismom a izdan od kakog hoce, ali to nije, nego je pisan bosancicom a pisao ga je, sudeci po jednome dijelu njegovom, koji nam iznosi latinski tekst, jamacno katolicki svecenik. Taj latinski tekst možda je najzanimiviji, jer nalazimo u njem rijetki slucaj, gdje se u Bosni upotrebljava bosancica za pisanje latinskih tekstova. Ne upuštajuci se u potanki tumac teksta, iznosim ovaj sam u prepisu i transkripciji koliko je bilo moguce oboje ustanoviti a prepuštam strukovnjaku da ustanovi, koje su partije iz evandela, iz povjesti apostola, iz apokalipse, psalma ili iz apokrifnog pisma Isusova, poslana toparhu edeškome Abgaru. Slova su u zapisa dosta jasna, osim malih nepravilnosti pismo je posve korektno pisano, dakle od vješta pera, a duga, uska kolumna zarubljena je sa oba kraja vertikalnom linijom. Sudeci po nekim osebinama u transkripcije latinskoga dijela, možemo zakljuciti, da je pisac svoju latinštinu naucio u Italiji, jer piše „unicenite“ i u Ugarskoj jer cesto transkribira „s“ sa š, a st sa š. Bio je to dakle fratar, koji je prošao škole, obicne u prošlim vijekovima za naobrazbu bosanskog svecenstva: najprije u Slavoniji ili Ugarskoj a onda u Italiji. Zapis glasi: Transskripcija. Pajazitov, Mustafiv i Hamzin i Dautov i Kasumov i Hasanov i Perhatov i Mezitov Mehemedov i Ceprcin i Pajazitov, Huseinov, Ramadanov, Alin Jagupov, Ala-uzov Hasanov iCat…..cica i Muratov i Perhatov, Kasumov, Junuzov, Velin, Jahin. Molitva ot treska i ot groma i ot besa i ot grada.
(autori: DR.T.) – GLASNIK ZEMALJSKOG MUZEJA,01.07.1906

_ _ _ _ _

Kunovski zapis   2

Kunovski zapis   3

Dio pripadnika Crkve bosanske, i to u zemljama hercega Stjepana, Pavlovića i Kovačevića, dakle u Hercegovini i istočnoj Bosni, slijedio je svoju raniju vjeru i izvjesno vrijeme nakon turskog zauzeća Bosne.

Zanimljiva je pojedinost da se još oko 1560-1565. godine, a moguće nešto i kasnije, našao u bosanskoj sredini neki učeni bosanski krstjanin, koji je na molbu novoobraćenih muslimana, nastanjenih u selima koja su ranije sačinjavala metoh (manastirsko imanje) u Kunovu kod Foče, napisao za te dojučerašnje vjernike Bosanske crkve tzv. Kunovski zapis. To je magijski zapis sa citatima iz Novog zavjeta koji su pripadnici Crkve bosanske veoma poštovali, ali i sa dosta apokrifnih elemenata, koji je imao svrhu da zaštiti Kunovski metoh od prirodnih nepogoda (udaraca groma, gràda, studeni, zlih vjetrova i sl.). lz sadržaja zapisa vidi se da su vjernici Crkve bosanske smatrali da je đavo taj koji prouzrokuje sve ljudske nedaće, pa se prijeti đavlima – koji nose imena iz paganske i lokalne tradicije – da se okane da nanose štetu usjevima u selima Kunova.

Naziranje da je đavo uzročnik zla odražava dualistični koncept. I prema bogumilskoj Tajnoj knjizi Satana je stvorio grom, kišu, gràd i oblake i nad njih poslao svoje sluge – anđele. Također sinodik cara Borila od 1211. godine u tački 44. izriče anatemu i protiv onih koji „Sotonu označavaju kao davaoca kiše i grada“. I katari su pripisivali đavolu odgovornost za oluje, gràd, poplave, vatre. Zato i Kunovski zapis, utječući se za spas metoha, ne upućuje molitve Bogu, već se prijeti đavIima. Među đavlima koji se nabrajaju spomenut je i Kozodorac, a u samom Kunovu ima pećina zvana Kozlodolac u kojoj se nalaze ostaci nekih zidnih slikarija. To bi moglo biti pećinsko kultno mjesto, kakvih se, izgleda, još nalazi ponegdje u Bosni; poznato je da su i francuski katari u pećinama, također sa slikarijama, održavali svoje kultne sastanke.

Kunovski zapis pisan je bosančicom, dijelom i na latinskom jeziku (riječ je o priči o Abgaru, koja je i inače bila popularna u bogumila, pa je u južnoslavenskim zemljama prešla u pravoslavnu i u katoličku književnu tradiciju). Zapis je bio smješten u stablo jednog bora koji je imao dominantan položaj nad imanjima kunovsklh težaka. Pronađen je, zatrpan dublje u zemlju, godine 1905.

U Kunovu su se još nakon turskog zauzeća Bosne nalazile „krstjanske zemlje“, što indicira da je tu bio jedan od patarenskih centara. U turskom defteru od 1477/1478. spomenut je u Kunovu gost Cvjetko. Okolnost da je stoljeće nakon turskog osvojenja sastavljen na autentičan način jedan komplikovan bogumilski tekst, svjedoči da se Crkva bosanska duže održala u Bosni i nakon 1463, iako su joj zadati strahoviti udarci još potkraj bosanske državne samostalnosti.

Kunovski zapis je dragocjeno svjedočanstvo bogumilsko-muslimanske simbioze. U zapisu je poimence navedeno 29 muslimanskih imena kunovskih domaćina, čija je imanja zapis trebao zaštititi. Kunovski težaci, imenom Hasan, Pajazit, Durmiš, Mustapa, Daut, Perhat, Jagub, Jaho, Kasom i dr., očito vjerujući u djelotvornost zapisa koje su pravili kao bogumili, obratili su se nekom svom bivšem duhovnom pastiru da im napravi taj zapis. Bio je to učen duhovni pastir. On je vjerojatno tekst napisao po već ustaljenim formulama, ali je znao toliko latinski, da je u tekst dodao formulu (na latinskom): „u čast Boga i za oslobođenje domovine“ eksklamirajući tako želju za oslobođenjem Bosne od turske vlasti.

Kunovski zapis spada u red široko praktikovanih tzv. dvostrukih zapisa. O njima govori turski anonimus u spisu iz 1585. godine. Opisujući bosanske obraćenike na Islam, koje naziva poturi, anonimus, među ostalim, tvrdi da nose dvostruke zapise, jedne od popa, a druge od hodže.

Ovaj zapis predstavlja jedan segment koji podsjeća na rastrojstvo u kome se našla Crkva bosanska. Progon posljednje dvojice bosanskih kraljeva predstavljao je početak kraja, a onda je turskim osvojenjem došlo do egzodusa bogumila iz Bosne, pa do pribjegavanja kršćanskom pravovjerju (katolicizacijom, odnosno primanjem pravoslavlja). Međutim, najveći dio vjernika Crkve bosanske, uključujući gro onih koji su u jesen 1459. nasilno pokatoličeni, prešli su na islam. Samo izuzetno, u pojedinim porodicama, pojedinci su ostali kroz generaciju-dvije postojani u staroj religiji.
(Muhamed Hadžijahić Poglavlje iz knjige: ISLAM I MUSLIMANI U BOSNI I HERCEGOVINI, Izdavač: El-Kalem, Sarajevo, 1991. god.)

Kunovski zapis   4

_ _ _ _ _

Islam i muslimani u Bosni i Hercegovini

 

Postojanje dvojakih zapisa, od „hodže i od popa“ o kojima autor rukopisa iz 1585. godine podrugljivo govori, potvrđeno je i takozvanim Kunovskim zapisom koji je otkriven 1905. godineu selu Ječmište, iznad sela Kunova (općina Foča). Kunovski zapis nalazio se u unutrašnjosti borove klade dva metra duboko u zemlji. Svrha zapisa napisanog bosančicom s latinskimdijelovima bila je zaštita dvadeset i devet muslimanskih porodica koje se u zapisu poimeničnonavode:
„…o(t) (tres)ka i ot di(ja)vo(la) (i) ot zlogo gra(da) i gro(ma) (i) suhogo vet(ra) (i)da(žda) (stude)nag(o)….

56
Muslimani Kunova, su, po mišljenju dr. Muhameda Hadžijahića,zatražili od nekog svećenika, vjerovatno Crkve bosanske, da im sastavi zapis koji bi trebaočuvati njih i njihovo selo od prirodnih nepogoda. Premda svi muslimani, u zapisu se prirodnenepogode tjeraju sa:
„…arhangelom Mihailom, sa vasemi silami nebeskiemi, i Gavrilom, i sa sedem rieči koe reče Hristos na krstu vise(ći) Bogu: ‘Oče, prosti onim koi me muče za ljubav
tvoju. I ja prostim za ljubav tvoju!
‘“
57
Korištenje crkvene terminologije u svrhu zaštite muslimanai njihovog mjesta jasno upućuje na dokaz da je islam u Bosni i Hercegovini, premda vrlo rano imasovno prihvaćen, ipak postepeno potiskivao nasljeđene navike i običaje, prvenstvenostanovnika sela gdje je prosvjećivanje bilo najslabijeg intenziteta. Interesantno je da je Kunovskizapis nastao
58
približno u isto vrijeme, u šezdesetim godinama XVI vijeka, kada i anonimnirukopis iz 1585. godine čija se historijska vrijednost time još više potvrđuje.
(mr. Elvir Duranović ŠIRENJE ISLAMA U BOSNI I HERCEGOVINI prihvatanje osmanske vlasti ili islamske vjere)

_ _ _ _ _

Fatih Hadžić TASLIDŽA - PLJEVLJA

„Kunovski zapis“ je nastao između 1560 i 1565. godine, u kraju koji je graničio sa nahijom Kukanj. Ovaj zapis je pisan bosančicom, a dijelom i na latinskom jeziku što ukazuje da su ovi krajevi pripadali „kristijanskoj zemlji.“ U ovom zapisu pominju se poimenično 29 muslimanska imena kunovskih seljaka. Neka od pomenutih imena su Hasan, Bajazit, Mustafa, Daut, Ferhat, Jakub i dr.Iz sadržine
ovog dokumenta se vidi da su na ovom prostoru živjeli bogumili,koji su potom primili vjeru islam.
(Fatih Hadžić TASLIDŽA – PLJEVLJA)

Bosanicom pisani turski tekstovi

_ _ _ _ _

priredio:Kenan Sarač
fotografije: flick ekranportal13/fb PutnikNamjernik
_ _ _ _ _

Otrgnuto od zaborava : Priča o Nailu Čosoviću iz Kovača kod Tutina

nekad bilo : stari bošnjo od 120 ljeta…

Nail Čosović iz Kovača kod Tutina

Bismillah, El-hamdu lillah, vessalatu vesselamu ala Resulillah
“Čuvajte stečeno znanje tako što ćete ga zapisati”. (Ibn-Abdel -Berr, Džamiul-bejanil-ilmi)

Svi oni koji se potrude i pročitaju ovu priču , imaće priliku da upoznaju plemenite, vrijedne, kreativne i pobožne mještane brdskog sela Kovači,pokraj Tutina, na jugu Srbije; te određeni broj značajnih i korisnih pouka i poruka, a posebno Naila Čosovića, 120-to godišnjaka.

stari bošnjo od 120 ljeta...
“Pitate me kako se živi. Nije loše, samo nema koga da obrađuje zemlju. Ipak kada se sjetim kako je bilo za posljednjeg rata kada se za žito išlo čak u Rumunjsku, a vreću žita mogao si mijenjati za jednu kravu. Sada su ipak druga vrmena. A mladež se uzjogunila neće da sije žito, već sve ide za lakšim kruhom.”
priredio:Kenan Sarač

Otrgnuto od zaborava : Priča o Mehi Hadžiću iz Oraš Planja kod Tešnja

Priča o Mehi Hadžiću iz Oraš Planja kod Tešnja

Bismillah, El-hamdu lillah, vessalatu vesselamu ala Resulillah

“Čuvajte stečeno znanje tako što ćete ga zapisati”. (Ibn-Abdel -Berr, Džamiul-bejanil-ilmi)

Autor: Ibrahim ef. Mahalbašić, diplomirani pravnik

Svi oni koji se potrude i pročitaju ovu priču , imaće priliku da upoznaju Oraš Planje, njene dobre, plemenite, vrijedne, kreativne i pobožne mještane, Planjce i Planjke te određeni broj značajnih i korisnih pouka i poruka, a posebno Mehu Hadžića, najstarijeg Jugoslovena.

Izvori za pisanje ove priče o Mehi Hadžiću su pisani radovi i srodna literatura, moja saznanja i pamćenja, usmene predaje i priče starijih ljudi i intervjui sa nekim članovima porodice u kojoj je Meho provodio svoje staračke dane, a to su hadži Mustafa Ćorić i njegova hanuma hadži Rabiha Ćorić.
U Oraš Planjama kod Tešnja rođen je i živio Meho Hadžić, zvani Mehaga. Potiče iz jedne veoma poznate i ugledne porodice Hadžića. Poznat je po tome što je doživio duboku starost i prema usmenim predajama i pričama starijih ljudi preselio je na Ahiret u 134.godini života. U mladim danima bio je oženjen i imao jedno muško dijete, koje se utopilo u rijeci Usori prilikom kupanja u 12.godini života. Isto tako žena mu je mlada umrla i poslije nje se nije više ženio, ostao je sam bez porodice. Dakle, živio je usamljeno i skromno. Više godina živio je u najmu. Imao je jednu bližu rodicu Rukiju, koja je ostala mlada udovica sa troje maloljetne djece, a to su Šerifa, Nazifa i Mustafa i udala se za Mehmeda Ćorića, odnosno upustila ga sebi u kuću. Rukija je bila dobrostojeća žena i imala lijep imetak. Mehmed i Rukija su bile jako fine i komunikativne osobe, živjele u skladnom braku, lijepo se slagale i islamski odgajale svoju djecu, kako iz prvog, tako i iz drugog braka. Njihovi sinovi Mustafa i Huso su dobri vjernici i obojica su obavili petu islamsku dužnost, Hadž. Rukija je, u sporazumu sa mužem Mehmedom, prihvatila svog usamljenog rođaka Mehu Hadžića, doveli ga sebi u kuću i o njemu se brinuli, a on je prema svojim mogućnostima i zdravstvenim prilikama radio neke poslove u kući, štali i na njivi. Tako su Mehmed i Rukija pokazali jedan humani gest i poštovanje prema jednoj usmljenoj i starijoj osobi, zbog čega, bez sumnje, zaslužuju priznanje dobrih ljudi, komšija, a posebno nagradu od Allah dž.š. Muhamed a.s. je rekao:”Ko želi da mu se proširi nafaka i produži život neka održava dobre odnose sa svojom rodbinom”.(Buharija i Muslim)
Ja se sjećam da sam sa Mehom kopao kukuruz na njivi i sa njim, kao dječak, išao u mlin na Usoru. Meho je bio jako fin, simpatičan i miran čovjek. Veoma je rijetko razgovarao sa drugim osobama. Bio je niskog rasta, malo teže se kretao jer mu je jedna noga bila kraća. Imao je dugu bijelu bradu, što se i na slici može lijepo vidjeti.
Kada je išao u mlin na Usoru, meljaju je nosio na leđima u mijehu, koji je obično pravljen od teleće kože. Uz put se često odmarao. Mijeh sa meljajom bi naslanjao na vrljike pokraj puta, kako bi meljaju mogao lakše podići i nastaviti putovanje prema mlinu. Da je Meho bio povjerljiva i ozbiljna osoba vidi se i po tome što je moja mama Fazila, odnosno Raha, mene kao dječaka slala sa njim u mlin na Usori, jer je u njega imala povjerenje.
Među izvore koje sam koristio prilikom pisanje ove priče su i printani i elektronski mediji do kojih sam uspio doći. Jednom prilikom, gledajući večernji dnevnik na sarajevskoj televiziji (ne sjećam se datuma), koji je vodio novinar Mirko Šagolj, najavljena je ekskluzivna reportaža o najstarijem čovjeku u Jugoslaviji. Prvo je kamera s vana pokazala jednu lijepu seosku kuću na kojoj se naglo otvorio prozor i na njemu se pojavila jedna simpatična starija osoba sa bijelom bradom i karakterističnoj muslimansko-bošnjačkoj nošnji. To je bio Meho Hadžić. Tom prilikom je prezentirana njegova kratka biografija i nekoliko veoma interesantnih detalja iz njegovog dugog života. Visokotiražni list ARENA u broju 934 od 15.11.1978.godine objavila je članak o Mehi Hadžiću u kome se navodi da je Meho najstariji stanovnik Jugoslavije, živi u Oraš Planjama kod Tešnja, ima 130 godina. Dakle, putem ARENE i Mehe Hadžića, kao i drugih medija za Oraš Planje se saznalo širom Jugoslavije, a preko “Princesa” kisele vode i njegove reklame i u svijetu.
Jednom prilikom u Sarajevu u ćevabdžinici sjedio sam sa dvojicom mladića, stupili smo u razgovor i jedan od njih me je pitao odakle sam? Ja sam mu odgovorio “Iz okoline Tešnja”, a on me je priupitao iz kojeg sam konkretno mjesta. Ja sam mu kazao iz Oraš Planja, a on je dodao “odakle je Meho Hadžić, najstariji Jugosloven”. ”Upravo tako” odgovorio sam mu. Onda smo nastavili razgovor o Mehi i Oraš Planjama. Kada sam vidio da su mladići dobro informisani i da u pozitivnom kontekstu govore o Oraš Planjama i Mehi Hadžiću, ja sam se zaista prijatno i ugodno osjećao, na čemu sam im se lijepo zahvalio.
U Areninoj akciji “Tražimo najstarijeg Jugoslovena” novinari (rahmetli Hasan Brkić iz Tešnja, dopisnik ARENE) su se zaputili i došli u selo Oraš Planje udaljeno od Tešnja desetak kilometara gdje živi Meho Hadžić, vjerovatno najstariji stanovnik Jugoslavije. Ima 130 godina. Kada smo stigli, kažu novinari, do mehine kuće osjetili smo kako vjetar donosi miris sušenih šljiva i vesele dječije glasove. Meho se u kući obukao, uzeo štap i pošao nama u susret. Sjeo je pred kuću na klupu i počeo pričati kako se sjeća kada je u ovom selu bilo samo šest kuća, a u Tesliću jedna. Imao sam više od 30 godina kada su me pozvali na gradnju pruge Usora-Pribinić. Na dionici pruge koja je išla prema Tesliću 1884.godine ispriječio se neki mlin i trebalo ga je srušiti. Tražio sam da to ne čine: “Ama ljudi, nećete nam valjda srušiti i tu kuću, koja kruh znači”, rekao sam. Ostat ćemo gladni. Gdje ćemo žito mljeti?! Meho Hadžić je rođen 1848.godine u selu Oraš Planje. Imao je petero braće: Mahmuta, Muju, Ahmu, Fehru i Redžu te sestru Fatimu. Svi su odavno pomrli. Iza brata Ahmeta ostaje sin Ramo koji sada ima 68.godina. Otac Mehin zvao se Arif, a majka Cura. Već ih je zaboravio. Supruga Ajka umrla mu je prije 70 godina. Bilo joj je pedeset godina. Snjom je imao sina Muharema. Na žalost, on se utopio u rijeci Usori sa 12 godina.
Meho Hadžić je inače više od stotinu godina bio najamni radnik. Radio je na poljoprivrednim imanjima, sjekao drva, a naviše je vremena proveo čuvajući koze. Osman Ćorić kaže da je Meho čuva ovce kod njegovog oca Mehe, koji je umro 1937.godine. Meho nije služio vojsku. Imao je prirodnu manu, kraću lijevu nogu. Zbog toga i danas nosi štap Meho nikad nije pušio, a niti pio alkohol. Hranio se isključivo kozijim mlijekom, sirom, kajmakom i pio kiselu vodu Slatinu, a kada je bio s kozama na pašnjacima, često je sisao njihovo mlijeko, umjesto vode, koju je vrlo rijetko pio. Prije 30 godina dobio je treće zube. Zanimljivo, svi su mu zdravi. Zubima je mogao podići meljaju ili jare od 30 kilograma. Prije četrdeset godina ostao je bez ikoga svoga. Primili su ga Mehmed i Rukija Ćorić. Sagradili su mu manju kuću i uveli svjetlo. Hrane ga, odijevaju, kupuju mu drva za ogrijev. Kad padne snijeg, Mehmed i Rukija ustaju noću i po dva puta i lože mu vatru. Brinu se o njegovom zdravlju. Gledajući Mehu djeluje veselo kao da bi opet pošao na zelene proplanke i potrčao za kozama.
Prof.dr. Šefik ef. Kurdić, veliki alim i poznavalac hadisa-tradicije Božijeg poslanika Muhameda a.s. je pisao da je on kao maturant Gazi Husrevbegove medrese u Sarajevu i tadašnji član redakcije đačkog lista “Zemzem” posjetio najstarijeg tadašnjeg Jugoslovena Mehu Hadžića u Oraš Planjama kod Tešnja i sa njim napravio intervju. Tom prilikom mu je Meho govorio da ima 137 godina, jer pamti da je čuvao ovce u Tesliću koji je imao samo dvije kuće, a sada je to grad sa nekoliko hiljada stanovnika.
Podaci iz pojedinih izvora o broju godina Mehe Hadžića nisu identični, neznatno se razlikuju, ali je činjenica da se svi u jednom slažu, a to je da je Meho doživio duboku starost i da je u svoje vrijeme bio najstariji Jugosloven.
Svako naselje, selo i grad imaju neke svoje specifičnosti, obilježja i kvalitete po kojima su prepoznatljiva, pa tako i Oraš Planje koje su poznate po ljudima koji su doživjeli duboku starost: Meho Hadžić i Hasan Ćorić, mineralnim vodama Princes i Slatina, velelepnoj potkupolnoj Plavoj džamiji sa dva vitka i reprezentativna minareta, od kojih su jedan finansirale isključivo žene, priređivanju velikog zajedničkog iftara, održanog 06.09.2010.godine, kojem je prisustvovao i njegova eminencija Reisu-l-ulema prof.dr. Mustafa ef. Cerić, redovnom održavanju izuzetno kvalitetnih i veoma posjećenih tribina, te veličanstvenom otvorenju Plave džamije 09.09.2012.godine koje su uveličali i svojim prisustvom počastili i velikoj masi od preko 20.000 prisutnih se obratili dvojica reisu-l-ulema, jedan kojem je istekao mandat prof.dr. Mustafa ef. Cerić i novoizabrani mr. Husein ef. Kavazović. U toku svog govora Reis Cerić se prisjetio i velikog iftara održanog u Oraš Planjama, zahvaljujući Allahu dž.š. na Njegovim mnogobrojnim nimetima-blagodatima, gostoprimljivim Planjcima, a posebno se zahvalio hanumama Planjkama koje su pripremile divne, raznovrsne i ukusne tradiocionalne jemeke, za zajednički i nezaboravni iftar, koji mu je ostao u naljepšoj uspomeni i sjećanju, uz dovu Allahu dž.š. da vas sve skupa nagradi za vaš hizmet i uloženi trud oko pripreme i održavanja zajedničkog iftara i svečanog otvorenja ove prelijepe Plave džamije.

život 130-godišnjaka
Vrijedni i čestiti domaćini Ahmet i Zulejha Bećirović su svojim trudom i vlastitim sredstvima, iz svoje zemlje doveli čistu, bistru i kvalitetnu vodu sa udaljenosti od kilometar i pol, do svoje kuće, u blizini Plave džamije i ostavili česmu pokraj samog puta za putnike namjernike, komšije i sve druge osobe da piju, sipaju, nose i koriste ovu vodu za svoje potrebe. To je hajr voda zbog koje će domaćini, bez sumnje, biti nagrađeni od Allah dž.š.
Čovjek se može definirati kao pametno, razumno i inteligentno biće. U nauci se tretira kao Homosapiens (lat.)-umni čovjek. Čovjek je uvijek bio zahvalna tema za pisanje o čemu svjedoče mnoga napisana djela u svjetskoj literaturi. Allah dž.š. je Stvoritelj svega što postoji. Svakome je određena sudbina, kada i gdje će biti rođen, ko će mu biti roditelji, koliko će dugo živjeti, kada će umrijeti i mi na te ne možemo uticati. Sve se događa s Božijom voljom i određenjem. U literaturi se navodi kako je neko rekao da je “historija učiteljica života”, koju treba proučavati, komparirati i razumijevati da bi se shvatilo sadašnje i buduće vrijeme i život u njemu. Historija i Allahove objave nam svjedoče da su ljudi u ranijim epohama mnogo duže živjeli nego mi danas. O tome nam govore Kur’anski ajeti i hadisi, izreke Božijeg poslanika Muhameda a.s. Hadis koga prenose Ibni Abbas i Ebu Hurejre, Poslanik kaže da je u Levhu-l-mahfuzu zapisano da će Adem a.s. živjeti hiljadu godina. (Kazivanja o vjerovjesnicima, strana 63.). Još ćemo samo jedan primjer navesti osob koje je veoma dugo živjela, o čemu i Kur’an govori, a riječ je o Nuh pejgamberu. U Knjizi “Kazivanja o vjerovjesnicima” od Hafiz ibn Kesira na 103.strani stoji:”Iz Kur’ana se razumije da je Nuh a.s. u svom narodu, od primanja poslanstva do potopa, boravio hiljadu manje pedeset godina i da je ih je zadesio potop, zato što su Allahu druge ravnim smatrali” (El-Ankebut-Pauk, 14.ajet, 397.strana. Neka ulema tvrdi da je Nuh a.s. postao poslanik kada je imao 480 godina i da je nakon potopa živio još 350 godina i kada se to zbroji sa cifrom iz Kur’ana od 950 godina u tom slučaju znači da je on živio 1.780 godina.
I na kraju, iskreno i od srca se zahvaljujem svima koji su mi tokom pisanja ove priče o Mehi Hadžiću pomogli i dali određene podatke i informacije, a posebno hadži Mustafi Ćoriću i njegovoj hanumi hadži Rabihi Ćorić, koja je sačuvala Arenu sa ostalim dokumentima u kojoj se nalazi članak o Mehi Hadžiću i posudila mi je dok sam pisao priču.
Jelah, 28.05.2015.godine

STARI TEKSTOVI :Neislamska vjerovanja i običaji u praksi balkanskih muslimana i odnos uleme prema njima

011.jpg

U Glasniku IVZ iz 1940. godine, broj 5, u tekstu autora i poznatog vaiza Alije Aganovića stoji: ” Šestog maja u skoro svim krajevima naš muslimanski svijet proslavlja Đurđevdan, 28. juna Vidovdan, 2. avgusta Ilindan, a da ne spominjemo i Spasovdan, Mitrovdan, Duhove i Gospojine. To su sve čisto kršćanski praznici, i mi kao muslimani nemamo nikakve veza s njima.”

082

Mustafa Busuladžić, 1945. godine u jednom svom tekstu kaže: ”Neuki svijet je priređujući veselje na nemuslimanske svetkovine kao što su Đurđevdan i Aliđun i podržavajući bilo kakve običaje u te dane skoro prisvojio za sebe, pa nije ni čudo što stranci koji prolaze kroz naše krajeve dobivaju dojam da su to najprije muslimanski, a tek onda kršćanski praznici.”

FOČA - Atik Ali pasina dzamija

Islamski autor, Jahja Zade u jednom svom osvrtu kaže: ” Mnogi od naše zapuštene omladine i nazovi inteligencije još se diči i ponosi (nažalost), što može da učestvuje u praznovjerju đurđevskog uranka …”

Careva džamija (Sultan Bajezida Valije II džamija) u Foči

Jedan čitalac je 1938. godine  uputio Ulema medžlisu upit o dozvoljenost obilježavanje neislamskih praznika od strane muslimana (posebno ističući Aliđun i njemu slične svetkovine). Iz Ulema medžlisa mu je stigao odgovor da nije dozvoljeno obilježavati takve svetkovine, uz pojašnjenje: ”Po islamu je širk moliti i obožavati drugo biće osim Allaha. Pa ako neko širk čini Allahu, on nije i ne može biti musliman.” (Glasnik, 1938, br.2, str. 71)

054

Uvaženi islamski autoritet Mehmed ef. Handžić je smatrao da su glavni razlozi što se ovi običaji, vjerovanja i svetkovine još uvijek održavaju među muslimanskim masama – neznanje i vjerska neprosvjećenost. On kaže: ”Na primjer, svetkovanje Jurjeva, Aliđuna i sličnih dana. To se naročito održalo među neukim seljaštvom, a naročito u onim mjestima gdje nije bilo vrijednih i agilnih učitelja vjere.” (Izabrana djela, knjiga V)

Handžić priznaje kako: ”…ne zna da li su se ti običaji uvukli među muslimane usljed zajedničkog suživota, ili su, može biti, ostali još iz davne prošlosti.”

079

O ovim nepotrebnim svetkovanjima pisalo je jako puno muslimaskim autora i uleme, a mi ćemo za kraj ovih navoda citirati uglednog autora Kasima Hadžića koji je 1941. u tekstu ”Nemuslimanski blagdani i muslimani” konstatovao: ”Sa dizanjem kulturno-prosvjetnog nivoa našeg svijeta toga će postepeno nestajati, ali danas kada je među muslimanima, ponegdje preko 80% nepismenih, to se još uvijek podržava.”

094

”Allahu moj, tražim od Tebe da me zaštitiš od svjesnog širka, i tražim oprost od širka kojeg nisam svjestan!” …

Ovu hadisku predaju zabilježio je Dija u djelu ”El-Muhtar”, a prenosilac od Poslanika, a.s., je Ebu Bekr, Allah bio zadovoljan sa njim.

Jedne prilike je Allahov Poslanik, s.a.v.s., govorio ashabima o širku, rekavši da se boji za svoj ummet skrivenog širka koji je skriveniji od hoda mrava. Tada ga je hazreti Ebu Bekr upitao: ”A kako se zaštiti od tog širka, o Allahov Poslaniče?” Resulullah, s.a.v.s., im je tada oporučio učenje navedene dove koja na arapskom jeziku glasi: ”Allahumme innii e'uuzu bike en ušrike bike ve ene  e'alemu ve estagfiruke lima la e'alemu.” – ”Allahu moj, tražim od Tebe da me zaštitiš od svjesnog širka, i tražim oprost od širka kojeg nisam svjestan!”

102

na fotografijama:Fočanske džamije
fotografije:flickr ekranportal13/fb Putnik Namjernik/focanskidani
priredio:Kenan Sarač

Mustafa Busuladžić : Sadakatu-l-fitr ili zekatu-l-fitr

 

Sadakatu-l-fitr ili zekatu-l-fitr ili, kako se kod nas skraćeno kaže vitre, uz zekat na imovinu, predstavlja idealan socijalni program na zemlji. Prakticiranjem tih propisa uveliko se neutralizira razlika između bogatih i siromašnih i veoma efikasno jačaju bratske veze među muslimanima. Zahvaljujući toj instituciji, kao i instituciji zekata, osiguran je život miliona beskućnika u svijetu, a brojnoj djeci omogućeno je normalnije življenje i sretnije školovanje.

Otuda u islamskom društvu nema mjesta ekstremnom kapitalizmu. On nije moguć upravo zahvaljujući sadakatu-lfitru, kako napominje šehid Mustafa Busuladžić, zekatu i zabrani kamate. Busuladžić divno primjećuje: Da se ocijeni uloga i životna sposobnost ovog sistema, potrebno je prelistati islamsku povijesnicu. Dok su se zekat (i zekatu-l-fitr, kao njegova manifestacija – op. autora) i zapovijed o zabrani kamate izvodili u praksi, islamske zemlje cvatu, muslimani nose trijumf pobjede i slave, a islam, gdje se širi, otjelovljuje carstvo zadovoljstva, ljubavi i socijalne pravde. I ne samo to! Socijalne revolucije, komunistički i nihilistički pokreti islamskoj historiji savršeno su nepoznati. Građanski ratovi i bune u muslimanskim zemljama bile su političke prirode, a nikada posljedice socijalne bijede i siromaštva.

(Mustafa Busuladžić, Muslimani u Evropi, str. 42.)

Mustafa Busuladžić   Muslimani u Evropi

  • * * * * *

Misli o sudbini naroda i zajednica u povijesti

Svi veliki povijesni prelomi povlače za sobom jače društvene potrese i preo­braze koji kroz dalja stoljeća određuju životni put naroda. U sudbonosnim događajima, kakvi su primjerice danas, koji su uskovitlali suvremeno ljudstvo najbolje se odrazuje životna sposobnost i zrelost, odnosno slabost i trulost razli­čitih skupina ljudskog društva kao i svih jedinki koje povezane jedinstvom etničkih ili vjerskih veza tvore dotične zajednice. U hrvanju za vlastitu afirmaciju i samoodržanje, dakle u trenutku kada se rješava pitanje sudbine ljudi, pruža se izvrsna mogućnost da se najsnažnije odraze vrednote skupne duše naroda, kada ona u najvećoj mjeri razvija svoje i duhovne i fizičke snage.

Od dana kada je počelo naglo islamiziranje zemalja jugoistočne Europe mus­limani su Bosne i Hercegovine u svom političkom razvitku imali bezbroj teških časova, kada su im događaji, pretežno vanjske naravi, stvarali skoro bezizlazne situacije koje su prijetile vjerskim i fizičkim uništenjem muslimanskog elementa. U takvim trenucima muslimani su zahvaljujući političkoj mudrosti svojih preda uvijek zrelo i hladno pristupali prosuđivanju težine stvorene situacije i iznalaska mogućnosti i sredstva kojima su na vrijeme otklanjali nastalu opasnost, o čemu nam politička povijest muslimana u balkanskim zemljama pruža dovoljan broj primjera. I u vremenu kada smo se nalazili u sklopu jedne muslimanske (turske) države muslimani nisu sačinjavali apsolutnu brojčanu većinu, nego su po svim balkanskim zemljama živjeli izmiješani s pripadnicima drugih vjera na pragu europskog kršćanstva.

Dakle, i u prošlosti njihovo držanje nije počivalo toliko na brojčanoj snazi koliko na unutarnjim vrednotama duše muslimanskih stanovnika Bosne i Balkana uopće, čija su iskonska čeznuća duša u vjerskim i društvenim ustanovama islama našla svoj odgovarajući i naravni izraz. Kao što su sve granične bilo vjerske ili narodnosne skupine ljudskog društva borbenije od onih koje su usko povezane uz svoju maticu, tako su i muslimani stanovnici Bosne po svojoj posebnoj žilavosti i otpornosti i vjerskoj gorljivosti unišli u europsku i svjetsku povijest. Upravo kao što poljski katolicizam svoju vjersku borbenost i žilavost duguje činjenici što se već stotinama godina nalazi ukliješten između agresivnog ruskog pravoslavlja i borbenog germanskog protestantizma, tako je i islam u Bosni, kao u svoje doba u Španjolskoj, zapleten u dugotrajne borbe za samoodržanjem, izoštrio svoju borbenost i nagomilao toliko otporne snage da je stotinama godina odolijevao vanjskim udarcima.

Iz takvog borbenog i dinamičkog islama izvirale su otpornost, žilavost, vjer­ski žar, duh samoodricanja i pripravnost žrtvovati se za ideal, dakle sve one životne vrednote koje su omogućile opstanak islamskih skupina na balkanskom prostoru unatoč okolnosti koje prate politički i državni razvitak islamskih za­jednica na Balkanu, naročito iza Prvog svjetskog rata. Za upoznavanje pitanja samoodržanja muslimana na Balkanu u budućnosti od najvećeg je značenja istaknuti činjenicu da je pravilno shvaćeni i u životu primijenjeni islam uvijek u prošlosti držao muslimanske stanovnike Bosne, Albanije i Rumelije na okupu, tako da su u časovima ugroženosti, koja je dolazila s vana, uvijek nastupali skupno i jedinstveno, u čemu treba gledati ponajglavniji razlog njihova održanja. Ukoliko je vanjski ili unutarnji pritisak usmjeren na račun životnog ili vjerskog opstanka muslimana bivao jači, jednodušni otpor muslimanskih sta­novnika se je nalazio u stalnom porastu. Kao primjer navodimo razloge poza­dine slučaja Fate Omanović, nakon čega je uslijedila kolektivna reakcija muslimana koja je imala krupnih posljedica u našem novijem vjerskom i političkom životu.

Također je za naša razmatranja od velike zanimljivosti sudbina španjolskog islama, koji je također bio granična religija na međašnjoj crti Pirineja, gdje su se sukobljavale ne samo dvije različite kulture nego i dva protivna vjerska svijeta. On se na Pirinejskom poluotoku održao punih osam stoljeća, nakon čega je podlegao u hrvanju sa stoljetnim protivnikom. Ali se različite skupine ljudskog društva mogu i vjerski i kulturno i biološki održati sve do stanovitih granica. Naime u trenutku kada razorne pojave kao što su ćudoredna pokvarenost, seksualna raspojasanost, mlitavost, raskoš, slabljenje vjerskih i čovječanskih os­jećaja i gramzivost za zemaljskim dobrima, dakle sve one osobine koje nužno proističu iz materijalističkih pogleda na svijet, prevagnu nad vrednotama karaktera (značenja) i duše, narodi propadaju. Tako i muslimani u Španjolskoj i drugdje nisu propali odjedanput ni uslijed izgubljenih vojničkih ratova.

Propadanju ili, drugim riječima, fizičkom uništenju islamskih skupina u Španjolskoj, Siciliji i Balearima prethodila je duga povijest raspadanja zajedničke duše naroda, koju tvori ne samo razum nego i vjerski osjećaji, ćudoredne vrline, vjerski ideali, ljubav prema dobru, vjerska gorljivost, smisao požrtvovanja za bližnjega, društvena stega i spremnost odreći se života ako to zatraže vrhovni probici vjere i općih zajedničkih dobara. Kao i uvijek u povijesti tako i u našem slučaju sudbina i opstanak naroda bili su uvjetovani ne samo razumom nego i osobinama karaktera i narodne duše. Poznato je da su biološki iščezli mnogi narodi za koje povijest znade, primjerice Aditi i Semuditi (o kojima Kur’an govori), kao i Kelti i Hundi, dok su se drugi uslijed kulturne ih ćudoredne inferiornosti (potčinjenosti) stopili s kulturno jačim i rasno zdravijim narodima (stapanje sjevernoafričkih Berbera s kulturno nadmoćnijim Arapima i postanak današnjih Rumuna, koji čine mješavinu praslavenskih stanovnika s kulturno jačim ratnicima rimskih legija koji su operirali u donjem toku Dunava).

Nijedan narod nije propao zbog jedne izgubljene bitke i uslijed isključivo vanjskih uzroka, nego je raspadanje počelo iznutra, u njegovu unutarnjem biću, dok su vojnički porazi ubrzali to raspadanje. Sudbonosni završetak imperijalnog Rima, kulturne Helade, starog Egipta, Šparte i Babilona, muslimanske državne tvorbe u Španjolskoj i Turskog carstva uslijedio je gotovo iz istih razloga, uslijed ćudorednog pada društva, unutarnje nesloge i rastrganosti, pokvarenosti i nes­posobnosti državnih upravljača koji su počinjali nedjela svake vrste. Sve su se navedene tvorbe raspale poput istrošenog organizma zbog svoje unutarnje po­kvarenosti, dok su vanjski neuspjesi samo odavali unutarnju bolest i pokva­renost društva.

U posljednjem razdoblju svoje povijesti muslimanska Španjolska razbijena na mnogobrojne državice stvorene razmiricama nesposobnih kneževa koji su se gložili oko vlasti propadala je iz dana u dan. Dok se u Španjolskoj odigravala prava nesreća pripremijena od nesposobnih vladara koji su se međusobno optu­živali i svadali oko pitanja tko je pravi politički predstavnik naroda, žiteljstvo pocijepano na mnogobrojne stranke nije se moglo oduprijeti neprijatelju koji je prodirao. Španjolski politički predstavnici lišeni političkog i moralnog autoriteta izgledali su kao truli panjevi držeći se dograbljenih stolica, dok je na tisuće muslimanskih glava dnevno padalo, a zemlja se pretvarala u zgarište. Oni su krvlju plaćali međusobne razmirice i svoje ranije naklonosti prema nemusliman­skim kraljevima Aragona i Kastilje, koje su u međusobnoj zavađi dozivale u pomoć u borbi protiv svojih političkih protivnika, inače muslimana.

Samo zahvaljujući rijetkim pojedincima koji su svojim osobnim junaštvom i primjerom podizali poljuljani moral naroda, Španjolska je još koju godinu pro­dužila svoj život. Kada se posljednja tvrđava muslimanskog gospodarstva na Pirinejskom poluotoku – Granada odlučila na predaju, tadašnji glasoviti vitez Ebu Musa el-Gassan se stvorenoj odluci najodlučnije usprotivio govoreći: »Što se tiče mene, ja više želim braneći svoj grad naći grob pod ruševinama Granade nego imati najraskošnije dvorce koje bih mogao zadobiti ako bih se ponizio neprijatelju vjere i pristao na izdaju.« Opsjednuta Granada je pružala i dalje otpor, da na koncu u gradu pretegnu slabići koji odlučiše predati Granadu u protivničke ruke. Izdajnici briznuše u plač, a Ebu Musa, svjestan posljedica izdaje, izreče značajne riječi:

»Prvaci! Prepustite plač jaukanje ženama djeci! Mi smo muškarci sa srcima koja su stvorena ne da liju suze nego da prolijevaju krv. Opažam da je duša naroda zatajila, tako da nam je onemogućila spašavanje Granade. Ali zato za plemenite duše ima druga zamjena  slavna časna smrt. Naše žene treba da odgajaju naše sinove sloboštinama, kako bi se spasili osvajačkih okova i nasilja. Ako nitko od nas ne uspije da se domogne groba koji će pohraniti njegove kosti, neće mu nedostajati nebo, koje će mu zemne ostatke pokriti. Ne dao Bog da dočekam vrijeme kada će se govoriti da su plemići Granade bili kukavice bojeći se smrti pri odbrani Granade.«

Musa el-Gassan je životom iskupio svoje riječi. Pao je na putu obrane vjere, porodice i kućnog praga. Njegova smrt kao da je bila simbol rasapa islama u Španjolskoj. Nakon predaje Granade i propasti Španjolske dotadanje lukavo savezništvo muslimanskih saveznika, naime aragsonskih i kastiljskih kraljeva, potpuno je razgolićeno, kada su ovi počeli praktično izvoditi davno skovani plan potpunog fizičkog istrebljenja muslimana s Pirinejskog poluotoka. Navede­ni ulomak o sudbini islama u Španjolskoj jasno opominje da jedino moralna snaga iz koje izvire i duh otpornosti određuje životni put ljudskih pokoljenja.

Bogumilski pokret u Bosni, koji je bio nositelj nezavisne državnosti, izložen stoljetnim nasrtajima protivnika sa Zapada i Bizanta uspio se othrvati jedino trajnim otporom i žilavošću bosanskih bogumila koja se temeljila na moralnoj čvrstini i životnoj jednostavnosti. Svima nam je dobro poznata potresna borba senusijskog pokreta, koji se svojom otpornošću na zadivljenje čitavog svijeta trideset godina uspješno odupirao zvjerstvima talijanskih kolonizatora u Tripo­lisu. U nejednakoj borbi koja podsjeća na borbu Davida s Golijatom pristaše senusijskog pokreta su svi bez razlike na spol i doba bili prigrabili za pušku kojom su branili svoje živote i ugrožena prava. U Tripolisu je svak ostao na svom mjestu, i nakon potpunog talijanskog osvajanja zemlje nijedan senusija nije ispustio pušku iz svoje ruke niti ju htio predati nakon opetovanih poziva talijanskih vlasti. Krvavo iskustvo ga je naučilo da je puška jedini jezik koji napadač razumije. Da su se senusije kukavički predali i na prvi poziv vlasti odbacili oružje, da su lakoumno nasjedali licemjernim obećanjima okupatora i da na talijanska presezanja nisu reagirali jedinstveno, islam bi u Tripolisu još prije dvadeset godina zadesila sudbina islama u Španjolskoj.

Kad god jedan narod izgubi smisao za vjerske, kulturne i druge više ideale i više bude cijenio život nego smrt, kad zanemari ćudoredne vrednote i omlitavi, njegova otporna snaga znatno slabi unatoč njegove civilizacije, koja je usmjerena na vanjsko usavršavanje života. Ovu nam činjenicu također potvrđuje povijest uspona i slabljenja pojedinih naroda. Dovoljno je istaknuti primjer unutar razje­dinjene Francuske, koja je do tada bila ključ europske dinamike, jednim jačim udarcem svana slomljena i tako izbačena iz kruga jačeg političkog aktivizma na europskom kontinentu. Mi sličnu preobrazbu osobina koje tvore dušu jedne društvene skupine zapažamo i u životu bosanskohercegovačkih muslimana. Naš društveni razvitak kroz posljednjih pedeset godina, od kada se jače pribli­žavamo europskom Zapadu, očito pokazuje naš uspon u prosvjetnom pogledu i u poprimanju zapadnih civilizatorskih tekovina. Nu istodobno bilježi kržljanje našeg ćudoredno-duhovnog života, propadanja vjerske svijesti, popuštanje stege u porodičnom životu, mlitavost i slabljenje otporne snage. To proizilazi iz toga što smo pored prosvjete, koja nam je neosporna, poprimili i one upravo najslabije tekovine (materijalizam, kamatu s bankarstvom, modu, europski način porodičnog života, nenaravnu emancipaciju žene, alkoholizam, hazardne igre, seksualnu raspojasanost, blud, samoživost, odvratnost prema predajama, rav­nodušnost prema vjeri i ćudorednim vrlinama) koje su samu Europu sunovratile u propast. Suvremeni matrijalizam, koji plavi Europu počevši još tamo od de­vetnaestog stoljeća, zahvatio je i nas. To se najsudbonosnije odrazilo u životu znatnog dijela naših inteligenata (istina mahom poluobrazovanih), pa i onih koji su svršili naše više vjerske zavode, kod kojih je ljubav prema vjeri zamijenio vjerski indiferentizam (ravnodušnost). Iza Prvog svjetskog rata pa do danas znatan broj naših mahom površno obrazovanih žena pošao je stopama Fatime Omanović, ali moderne Fatime Omanović ni izdaleka ne uznemiruju našu sav­jest niti izazivaju onu reakciju kod muslimana kao što je to bilo prije četrdeset i pet godina, kada je krug naših intelektualaca bio uži. Vjerski i moralni život naših gradova koji stoje pod jačim utjecajem europskog materijalizma u pos­ljednje vrijeme dobiva sasvim novi, više nemuslimanski izgled. Namjerno na­vodimo Mostar, Banju Luku, Derventu i Brčko, koji su potpuno izmijenili lice svog vjersko-duhovnog života.

Mi smo u uglađivanjima čisto vanjskih oblika života znatno dostigli Europu, ali nas je zato čisto vanjski izgled zapadne civilizacije isuviše omlitavio, što se najbolje odrazilo na našoj otpornoj i fizičkoj snazi, koju smo trebali u daleko većoj mjeri pokazati pri obrani naših ugroženih prava u posljednje tri godine.

Stanovništvo naših gradova kao i vjerska i svjetovna inteligencija su strašno zatajili. S druge pak strane mi smo se mogli uvjeriti da se naš vitalitet i otporna snaga najviše očitovala u našim selima i izvangradskim naseljima koja nisu u velikoj mjeri bila zaražena civilizacijom suvremenih gradova. Naše seljaštvo, koje je u svojoj jezgri muslimansko i zdravo, predvođeno u većini slučajeva sitnim vjerskim službenicima, imamima i mualimima, pokazalo je svoju vjersku svijest i sposobnost za život. Zato rad muslimanskih vjerskih i svjetovnih in­teligenata treba da bude usmjeren u pravcu prosvjetnog podizanja, buđenju vjerske svijesti i očuvanju životnih snaga muslimanskog seljaštva, koje predstav­lja našu snagu danas i sutra.

Uopće muslimanske zajednice na Balkanu (Bugarskoj, Rumunjskoj, Grčkoj, Albaniji, Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj) stoje pred dosta složenim problemima čije rješenje pripada budućnosti. Ali po našem mišljenju, naše potpuno saživ­ljavanje s Europom, pogotovo s europskim načinom duhovnog, porodičnog i društvenog života kakav se javlja danas, za nas bi bilo pogibeljno ako se hoćemo održati kao muslimani, ako želimo sačuvati svoju duhovnu samobitnost (vjeru, vjersko-porodični život, tradicije, islamsku kulturu). Graničnim vjerskim skupi­nama, kao što smo mi koji živimo na razmeđi Istoka i Zapada, otrgnutim od jačih skupina više konvenira stanoviti konzervatizam i opreznost u primanju tuđih ideja nego, slijepo imitirajući Europu, kidati s prošlošću, s očinskim zdravim predanjima i s mentalnim osobinama naše muslimanske i rasne duše. Zabacivanjem ćudorednih vrednota, slabom primjenom vjerskih propisa i poprima­njem našem islamskom mentalitetu stranih ideja, čime podupiremo pojavu vjer­ske ravnodušnosti kod nas, postajemo duhovno inferiorniji. Duhovna pak in­feriornost nam prijeti opasnošću našeg idejnog stapanja s nemuslimanskom Europom, koja bi nas tada i fizički lahko istrijebila. Sudbina nestalih musliman­skih skupina u Španjolskoj i Mađarskoj treba da nas više pokrene na razmišljanje o našoj sutrašnjici.

Ali trenutno je za nas važniji jedan drugi problem, pitanje našeg fizičkog opstanka, koji nam je nametnulo razračunavanje velikih naroda u svijetu, naro­čito u Europi. Užasi savremenog totalitarnog rata pogodili su i muslimane na balkanskom prostoru i zaprijetili im biološkim istrebljenjem. Ocjenjivanju našeg položaja treba pristupiti bez plačljive sentimentalnosti, sasvim hladno, zrelo i realno. Duhovno pribiranje, idejno povezivanje, jačanje muslimanske fronte sa­moobrane, volja da se održimo na prostoru koji je naš, lijepi komšijski odnosi sa svim inovjernim sugrađanima i pribavljanje puške, to su jedini putevi našeg spasa. U postavljenim zahtjevima zbijena je suvremena muslimanska problema­tika. Sve ostalo je nebitno.

Trebamo biti svijesni da se naša sudbina ne rješava negdje u vanjskom svijetu, nego u nama samima. Dobro je rekao jedan dubokoumni pisac da svaki čovjek u svojoj duši nosi zvijezde vlastite sudbine. Ne samo pojedinac nego i svaki narod kovač je svoje sreće. Kada riješimo zapreke u nama samima, kada izgra­dimo razum, srce i volju i budemo voljeli smrt u općem probitku koliko i