RAKIJSKO I STRUJNO KOLO – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 17.dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

RAKIJSKO I STRUJNO KOLO     (17.)

Električar Mujo je iza ponoći iz „Složne braće“ krenuo u koloniju. Trebalo mu je dvadesetak minuta da se onako pijan šljunkovitom cestom dogega do prvih radničkih baraka. Nekako je prošao pored
„Maglićeve“ prodavnice u kojoj su radili Emira i Boriša, a ispod nje je bio, baš isto šljunkovit, stadion nogometnog kluba „Radnik“. Tu je Mujo zastao i podigao glavu. Između prodavnice i stadiona bile su dvije bandere, a na njima, pri vrhu, neki dan pričvrstio je dvije veće staklene tegle sa okruglim sijalicama u njima, od kiše i snijega teglu su odozgo štitili limeni tanjiri. Svu tu elektroskalameriju isti Mujo je pritegao šarafima za banderu, a struju je doveo direktno s keramičkih izolatora sa prodavnice, ne otvarajući kutiju sa glavnim osiguračima. Iako pijan, sjetio se kako je to uradio: sam sebi pa skoro da zavidi.
Morao je na kundure obući željezne, polukružne, kose penjalice sa zubima, kako bi njima obujmio banderu i onda koračao uvis; oko nje opasao široki kožni kaiš, da se mogao unazad i nasloniti, dok mu je na opasaču, u velikoj platnenoj torbi visio alat. Dok se polahko verao, ispod su se okupljala djeca, krenula u školu, ali su stala da vide hoće li se Mujo popet na vrh bandere. Mujo je kačio sad jednu nogu, pa drugu i pomjerao kožni opasač uvis. Sa svom svojom težinom, nešto više od devedeset kilograma, a skoro dva metra visine, pritiskao je čelične zube u banderu te se nije mogao okliznuti. To su djeca i čekala, sve dok nije naišao milicioner Šok, pa ih rastjerao. Kada je pričvrstio staklenu teglu na drugoj banderi, otvorio je kutiju sa osiguračima, a onda je nešto puklo i sijevnulo, a iz kutije svjetlucave iskrice zasule Mujovu glavu. Instinktivno je zažmirio, alat spustio u torbu koja mu je visila o pojasu, a onda rukama prekrio oči. Nakon pola minute, spustio je ruke i otvorio oči. Vidio je mrak. Opet je zažmirio i naslonio glavu na banderu.
– Mujo! Čuješ li me? – sa zemlje ga je zvao električar Muharem, koji je s njim radio u Pilani. Naišao je slučajno i sve je vidio.
Mujo poznade glas, saže glavu, uzvrati:
– Čujem te, Muhareme, ne vidim. Ne vidim ništa.
– Hajde, sada, spuštaj jednu nogu, pa drugu, onda napipaj kaiš, a ja te dolje čekam.
Tako je i bilo. Mujo se spuštao nekako, dok željezne penjalice nisu zakačile zemlju, a Muharem ga je raskopčavao. Mujo na oči stavio ruke, smetala mu svjetlost. Ili se bojao istine.

Muharem ga, s rukama na očima, doveo do Doma zdravlja u koloniji, predao dežurnoj sestri, a penjalice, opasač i alat odnio alatničaru u Pilanu, da razduži Muja.
Muju je u Domu zdravlja medicinska sestra Stanojka sipala kapi u oči, svakih pola sata, a on je sve bolje vidio. Predveče ga Stanojka ispratila kući, rekavši mu da mu je od strujne varnice vid bio zamućen i da se čudi da mu se u potpunosti vratio. A mogle su mu oči sagorjeti, kako je to bilo nekom mladom električaru Londži prošle godine, baš u ovo doba. Otada Londžu roditelji mu, u selu iza Mješaja, vodaju za ruke i gledaju za njega. Samo njih dvoje ga ne ostavljaju, ko svog sina. Uz koga će biti, ako neće uz svoga slijepog sina. Tamo gdje je nesreća, rođaci i prijatelji su od nje daleko, kao da će na njih preći.
Proletjelo je kroz Mujovu glavu, dok je pijano zurio u svijetleću teglu, koja je obasjavala prostor između prodavnice i stadiona, a i put prema koloniji. Tek sada ga uhvati strah. Skoliše ga misli. Šta bi bilo da je oslijepio? Ko bi ga vodao? Morao bi se vratiti majci u selo Sudići, kod Milijena, u općini Čajniče, a i ona je ostarjela. Otac mu je umro pred kraj koševine. A šta bi bilo s njegovom ženom Magbulom, sa sinom i kćerkom, Ćirom i Sadom? Morali bi i oni sa mnom u Sudiće, a tamo nema škole. Ko bi ih slao u Međurječje, pa onda u Čajniče? I otkuda pare? Ćiro i Sada živjeli bi na zemlji, kao što su živjeli on i Magbula.
Iz Komiteta su došli i rekli da mora s ženom i djecom sići u grad i raditi u fabrici. A šta će biti sa njegovom očevinom, šta s kućom i sa stotinu duluma zemlje? pitao je. Pa, neka tu, uz majku, bude tvoj mlađi brat, odgovorili su mu. A s Magbulinom očevinom? Nek to čuvaju njen otac Ibrahim i majka Hadžira, dok mogu. A kad iznemognu, neka nađu nekog, ko je bez kuće, da živi s njima, da se brine o zemlji, stoci i kući. Ovo je naređenje da se ide, rekli su mu iz Komiteta, početak je industrijalizacije, kada se iz sela ide raditi u fabrike, to nam je nova budućnost. Tako je i bilo. Mujo i Magbula sve napustili. Velike očeve kuće, stotinu duluma zemlje, krave i ovce, i došli da žive u montažnoj, dugoj baraci. Šta sam ja ovdje zaboga dobio? pitao se u pijanstvu Mujo. Život fukare koja skroz ovisi o Pilani, od muke do muke, od pijanstva do pijanstva. U Sudićima nije ni znao za rakiju, sve su imali. Sa Magbulom se upoznao u džamiji.
Najraniji na kosidbi, prvi na svakom namazu, kod hodže, oca Magbulina. Kiptio je svakim danom od zadovoljstva. Ovdje od moje elektrike, jedva imamo za hranu. Pola plaće ostade u „Složnoj braći“. Sekretar Generalni nam kaže da moramo biti zajedno i u radu i u rakiji, a tako ćemo sačuvati bratstvo i jedinstvo. Ono nam je važnije od vjere i od očiju, kaže nam Generalni.

Gegajući se, sjeti se da mu je sin Ćiro dobio jedinicu iz matematike, kod učiteljce Mensure i to ga razljuti. Ako će slabo učiti, neka odmah ide u Sudiće i neka radi zemlju, ja ga ne dam za električara, nije on za struje, oslijepiće kao onaj mladi Londža, da ga ja i Magbula vodamo, govorio je poluglasno. Još da živi u baraci, koja prokišnjava. Sve ovo vrzmalo mu se po glavi, činilo ga još pjanijim, neka ga huja tresla, kao da će ga raščerupati. Tako hujali dođe u koloniju, među one montirane prizemne kuće od lesonitke. Gegajući se, Mujo vidje svjetlost u svome stanu: njegovi nisu htjeli zaspati dok on ne dođe. Uđe u prvu verandu, a tu nije skinuo teške radničke čizme, već pravo u hodnik, pa lijevo, gdje mu je žena Magbula širom otvarala vrata. Iza nje stajali su sin Ćiro i kćerka Sada. Čim uđe, Mujo pijano zaobiđe ženu mu Magbulu, krenu prema Ćiru, pa na njega zagalami:
– Šta je sa jedinicom iz matematike?- nagnu se onako krupan iznad njega. Nećeš školu, hoćeš da budeš električar. E nećeš dok sam ja živ!
– Šta ti je, Mujo! – stade ispred njega Magbula:
– Kad je god sirena za plaću, ti piješ. U Sudićima rakije nisi
ni okusio. Otkad to muslimani piju? Ovo ne smijem spomenuti babu Ibrahimu.
Mujo se trznu, uspravi se, kao da se u trenu otrijeznio:
– Što pijem? Ovdje je to moderno, a u našem selu niko nije pio.
Ovi pisari upisali su me kao „Neopredijeljenog“. Moramo čuvati bratstvo i jedinstvo, kažu mi u Partiji. Kad klanjaš u sobi, zamrači prozore, nemoj da te neko vidi iz Kuljićeve familije… Mi čuvamo bratstvo i jedinstvo, pa pijemo: ne smijemo se ni po čem razlikovati. Magbula će njemu:
– Bajrami nam prolaze, a oni drže do svojega. Lijepo se obuku, idu jedni drugima.
Ovo Muja naljuti, zakoluta očima, bi da je udari, ali ne diže ruku, nego odgega prema ulaznim vratima. Širom ih otvori:
– Znam, a šta ja mogu? Moramo čuvati bratstvo i jedinstvo
kao oči svoje, a ja oči umalo ne izgubih. Da vidim mrak. Da ostanem u mraku! Čuvajmo bratstvo i jedinstvo kao … svoj mrak!

Začepi usta rukom, da ga jezik ne pretekne, povilenio od misli, da mu se ne otme u rakiji, i zagalami:
– Napolje! Prvo ti, električaru!
Njih troje se zbuniše, dolazio je pijan svakog desetog, kad je sirena za plaću, ali da ih istjera…
– Napolje!- zaviče još jače da su komšije iz susjednog stana otvarale vrata i provirivale, a ponoć je davno prošla. Nije im bilo druge, izađoše u hodnik, a on za njima zaključa vrata. Ćiro i Sada za majkom na verandu, gdje posjedaše na drvenu uzdužnu klupu sa gornje, ulazne strane. Komšije polahko zatvoriše vrata, prave se da nisu vidjeli. Podnimljeni, djeca uz majku zbijena, čekali su da ga prođe huja, da im otključa. Minute se vukle: on im nije otključavao. Sada ustade i dođe do vrata, prisloni uho uz ključaonicu, a onda uz smiješak, vrati se u verandu:
– Hrče.
Sve troje se nađoše u čudu: šta raditi? Ne mogu na verandi, na klupi spavati, iako je ljeto, pa nije hladno. Ćiro se nečeg dosjeti, otrča s druge strane uzdužne kuće, dođe do prozora od klozeta, čiji mu je donji bio do brade, pritisnu ga prstima i dlanovima, i on se otvori. Kad se zaigra napolju, a kuća bila zaključana, ulazio bi kroz ovaj prozor, nije čekao majku, ako bi otišla u prodavnicu, prema „Složnoj braći“.
U trku se vrati majci i sestri, govoreći im da je otvorio prozor od čučavca, a da one idu za njim. Tako i bilo: Ćiro je ušao kroz prozor, pa kroz dugi klozet ušao u glavnu sobu, gdje je Mujo hrkao na sećiji.
Uzeo je štokrlju, kroz prozor je dobacio Sadi, koja ju je spustila na zemlju. Prvo je Magbula sa štokrlje koraknula kroz prozorsko okno, Ćiro joj pomogao da se spusti, a onda i Sada. Njih dvije uđoše u glavnu sobu, a Ćiro se vrati po stolicu. Čim je Magbula vidjela Muja, onako prljavog, u radnom odijelu, sa čizmama na nogama, rekla je Sadi da joj s Ćirom donese u teknetu vode, pa da ga zajedno skinu i operu. Dok su njih dvoje punili vodom tekne, Magbula je Muju skinula čizme i znojave čarape, otključala vrata, i spustila ih ispod klupe na verandi. Zajedno su ga prevrtali i skidali radno odijelo, pa znojavu majicu, da je ostao samo u gaćama. Takvog su ga ispirali krpama, koje bi umakali u vodu u teknetu: sav znoj i prljavštinu su sprali, Mujo se nije ni na tren probudio. Iz spavaće sobe, Magbula je donijela jorgan i prekrila ga polahko, a ispod glave stavila mu jastuk s čistom presvlakom. Ostalo je još: odnijeti tekne s vodom do čučavca i, jedno drugom polijevajući, ljudski se okupati.
Otišli su u spavaću sobu. Ćiro i Sada su odmah zaspali. Magbula je klekla na serdžadu, doklanjavala namaze i do samog sabaha dovila Gospodaru.
Čim je svanulo, vekerica ih je sve razbudila. U cijeloj koloniji zvonile su vekerice. Kao da je uzbuna. Kao za čudo, i Mujo se probudo.
Prije nego što je krenuo u školu, Ćiro je sve što je bilo te noći zapisao u svesku. A i ono što se događalo u koloniji, a on sve vidio. Od ove noći život kolonije pulsirao je u njegovim venama. Da mu šta ne promakne, sve da završi u njegovoj svesci.

Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

KLANFA ZA FAĆIJA – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 16. dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

KLANFA ZA FAĆIJA     (16.)
Ima još nešto u prodavnici. Klanfa i Faći, lendohani koji nisu nigdje radili, osim za nadnicu ili su neku robu preprodavali, pa bi došli na dva-tri sata prije radnog vremena, pili pivu na nekakav spisak, koji je Emira vodila na kraju sveske samo za njih dvojicu, a niko nije znao izmiruju li oni svoje dugove. Kada bi svi otišli, uhvatili bi se metle i pomeli betonski pod prodavnice, a onda bi im Boriša donio plasično tekne puno vode i goleme krpe, pa bi sve prebrisali, čak i rafove, pa odnijeli smeće ispod banka. Nije teško pogoditi da je u ovome bila tajna otplate njihovih dugovanja za ispijene pive. Ni mušterijama, koji bi se ponekad ubijali od dosade, dok bi čekali, s njima, nikad nije bio dosadno. Bili su to stariji momci, nigdje nisi radili, osim ove poslove u prodavnici, ili bi ih neko pozvao da mu ižagaju i nacijepaju drva, ili kopaju zemlju. Živjeli su s majkama na selu, odmah tu iznad kolonije. Očevi poginuli na onome željeznom mostu, koga je srušila njemačka avijacija, ili, možda, partizansko topništvo, kako, opet drugi pričaju.
Neimaština bi ih tjerala da pokadšto i ukradu, bilo je vremena da nisu imali dinara. Jednom je Klanfa na svojim civarama, a da niko nije znao odakle mu, čak ni Šok koji je držao svu koloniji pod kontrolom, prevozio namirnice nekom Puljku, koji je radio u vojnoj pošti i imao puno para, a radio i privatno kao automehaničar. Puljko je jednom nakupovao brdo namirnica. Duša mu prkositi svojim imetkom svima u koloniji, koji su s nadom dočekivali sirenu, od koje on nije zavisio.
Osiono je naredio Klanfi da mu sve preveze kući, gdje će ga čekati njegova familija, a on je za to vrijeme išao za nekim privatlukom. Bilo kako bilo, Klanfa mu je sve prevozio u civarama, pet-šest puta, osim one posljednje ture koju je dovezao svojoj kući, na selo. Navečer je Puljko, prema spisku i cijenama na pak-papiru, sve to isprovjeravao i otkrio šta mu fali. Odmah je potražio Šoka, a ovaj, pravo na selo kod
Klanfe i njegove majke, koju je sin obradovao vrećom brašna od 50 kilograma, dvije velike kante ulja i trećom u kojoj je bila marmelada. Čim je Šok došao, Klanfa ga je pozvao da iziđu, da razgovor ne čuje njegova majka. Čim izađoše, Šok ga upita:
– Ti one zadnje civare, umjesto Puljku, sebi doćero?
– Naravna stvar, gospodine Šok.
– Pa, kad je naravna stvar, ti ćeš to Puljku vratiti.
– Nemoj da iznosim iz kuće, druže Šok, ajmo kod Emire, neka to ona na me upiše u teku, a ja ću to doćerati Puljku iz prodavnice.
– Klanfa, znaš šta te čeka?
– Neću slagati, druže Šok. Evo iz ovih stopa odoh kod Emire.
Tako je i bilo, Emira je sve upisala u svesku, a Klanfa je u civarama dovezao Puljku njegovo. Kada se vratio, Šok ga pred svima upita:
– Pa, što to uradi Puljku i još kažeš „naravna stvar“?
– On ima puno, ja nimalo, to je „naravna stvar“ – odgovori mu Klanfa. Još mu kaza:
– Ako oš, ajmo u magacin, pa bubaj pendrekom, samo da nisam šta vlastima dužan.
– A, Emiri i Boriši?
– Njima ću okrečiti zidove, ne bi li obijelio onu giljotinju, ali memla se ne more zakrečiti. Malo – malo, ona progleda.
Dok su oni pred svijetom u prodavnici razgovarali, uđe Klanfin jaran Faći, koji je od nekog „svog“ dobivao farmerke „super-rifle“ iz Italije i preprodavao ih, od toga živio, i on i majka mu, a čistio s Klanfom prodavnicu, da može biti na „spisku“, kada zatreba namirnica, da odnese majci. Bio je mršav, a jako visok, pa je stršio među svijetom. Nosio je uske talijanske farmerke koje su se od koljena širile na trapez. Sva omladina, pa i stariji momci, zavidjeli su mu na ovim farmerkama, a on povjerljivo obećavao da će ih nabaviti i za njih, kada dobije robu.
Jednom je u trafiku, preko puta kapije, kad je trafičar Simo izišao, a nije zaključao vrata, ušao i ispod pulta uzeo pet šteka cigareta „Filter 57“. Sakrio ih ispod majice i izišao. Međutim, kod kapije ga je očima
„izordinirao“ Šok. Sve je vidio. Iz „Složne braće“ izišao je i Simo. I on je vidio Faćija kad je izlazio iz trafike.
Čim je Faći krenuo polahko, nezainteresirano, prema koloniji, Šok je izvukao pendrek i potrčao za njim:
– Stani, Faći!
Kad je Faći ugledao Šoka, a još pendrek u njegovoj ruci, potrčao je koliko ga noge nose, kao da je na prvomajskim noćnim trkama. Šok je potegao koliko je mogao, ali ga nije mogao stići. Dok su trčali, svi u koloniji su se sklanjali Faćiju ne bi li pobjegao, a stajali na put Šoku, da ga uspore. Znali su šta Faćija čeka. Kada su pretrčali uzduž svu koloniju, Faći je krenuo uzbrdo, prema šumi, a Šok, videći da ga ne može sustići, opet zagalami:
– Stani, Faći! Naređujem ti da staneš!
Faći malo zasta, okrenu se, i odgovori:
– Stani ti! Tebe niko ne goni.
Šok se okrenuo, zbunio ga ovaj odgovor. Pomisli: vidi, da sam ja na njegovu mjestu, ne bih ni ja stao. Baš je tako, sve dok ga gonim, on neće stati. Takva misao spopade Šoka. Okrenu se i pođe nazad, zbunjen, ali se okrenu da još jednom vidi Faćija. Kadli, on ide za njim. Iz džepa je izvadio „hohnerovu“ usnu harmoniku, koju je dobio sa robom iz Italije, i svirao za njim, izazivački, neku melodiju koju su po cijeli dan svi slušali na radiju. Šok je zastao, prijeteći:
– Kad te uvatim, malo ko ko ti, dok si živ nosićeš mi pendrek
na leđima. Kanio sam te pušćati, a sad je vako. Bićeš podno mojih nogu, da znaš. A tu harmoniku ću ti zgurati u usta. I da znaš, prežaću te ko garov, dok te ne poravnam.
Već sutradan, Faći je upratio da nema Šoka ni kod kapije, niti u
„Složnoj braći“, pa je došao do trafike, polahko otvorio vrata, a kad ga vidje, Simo se prepade:
– Nemoj, Faći! Nisam te ja reko Šoku!
Faći se naslonio na stolicu:
– Ja ću doći sa Šokom, a ti mu kaži da ti iz radnje ništa ne fali.
Eto, pamti, to mu reci.
– Hoću.
Faći uđe u prodavnicu, tamo – Šok. Faći, nije mogao pobjeći, svijet je ulazio i izlazio. Šok, onako težak, svom silinom natrča na njega, obori ga na zemlju i prevrnu na stomak, a onda ga pendrekom poče kaišati po leđima. Svi u prodavnici zavrištaše. Klanfa i još dva čovjeka jedva mu skidoše Šoka s leđa. Podigoše Faćija na noge. On je jedva stajao, a novu talijansku majicu bojila je krv na leđima.
– Dobio si ono što sam ti obećo – kaza Šok, teško dišući- ostala je još harmonika.
– Ubi me tom močugom – promuca Faći.
– Jes me to ganulo, da znaš. Da sam bogdo više. Krao si iz Simove trafike.
– Tražio sam ga u trafici, ali ga nije bilo.
– Što nako razguli iz trafike?
– Kako neću, kad si digo pendrek.
– Haharu se ne vjeruje. Hajmo kod Sima da ga pitamo.
I svi do jednog iziđoše. Faćija je pridržavao Klanfa. U prodavnici ostaše samo Emira i Boriša. Odmah iza okuke, iznad kapije, bila je Simova trafika. Kad kroz prozor ugleda ovoliki svijet, još i Šoka sa Faćijem, koga vodi Klanfa, kako idu prema trafici, prepade se, ali izađe pred njih: da vidi šta je to bilo. Čim mu priđoše, Šok ga pred svima upita:
– Kada ovaj Faći izađe iz tvoje trafike, a ti iz „Složne braće“, je li ti išta falilo u radnji!
– Nije ništa, druže Šok.
– Jesi li siguran!?
– Siguran, druže Šok.
Kada ovo ponovi, svi počeše grliti Faćija, a on samo što nije pao na Klanfu. Šok je u sebi mrmljao. Onda će:
– Tamo gdje Faći uđe, a da ništa ne fali, ne more biti. Slušaj Faći, sotono, saću te pratiti u stopu. Saznaću ko ti dotura talijansku robu, da i to znaš. Ti si, Faći, komšiji Smaju, prošlog ljeta, pokro sve osušene kruške iz sušione i prodao nekim trgovcima. Kad te Smajo nama prijavio, ti si u našoj stanici kazo da sušiona ima mali prozor kroz koji su Smajove čele iz košnica dolijetale i iznijele mu baš sve kruške. Reko si da čele imaju jaka krila pa su mu nosile kruške, jenu po jenu. Onaj te moj komandir, kakav je milosan, oslobodio reziluka. Kaže da si pred njega spusto glavu, ko da si onaj sveti božiji rob, što ima veliki nišan iznad ceste na Alboriji, pa ga svi peru, svi koji tuda
naniđu, peru ga vodom i održavaju. I on s tobom fino: pa hajde ti kući. E, nećeš Faći, da i to znaš, znam te ja dobro i ovi moj pendrek. Ti misliš da smo mi milicajci magarci, ali ću ti to izbiti iz glave, van ne budem živ. Meni kažeš da ja stanem, mene niko ne goni. Magarac si ti,
a ne ja. Ne znam ni što sam stao. Ja se vrćem, a ti fakin za mnom. I pratio me na harmunici iz tih tvojih gubica…Ama, uvatiću ja tebe na djelu, da znaš. Ni Simo ti pomoći neće. Doće Lijać sa svojim po tebe, pa neka te vode đe treba.
Samo što završi, Šok ode, ne osvrćući se. Klanfa će sebi promuklo:
– Održa ti meni predavanje, ali tvoja neće biti zanja. Doće Cica na kolica. Šok: ti, ili ja.
Svi se vratiše u prodavnicu. Klanfa će Boriši:
– Odosmo do Zdravstvene stanice, da mu očiste ovu zgrušanu krv, pa nas eto, da čistimo prodavnicu.
Dođoše do Zdravstvene stanice, bio je kraj radnog vremena, pa nije bilo gužve. Doktor ih obojicu primi. Kad uđoše, doktor upita:
– Ko treba kod mene?
Klanfa mu pokaza na Faćija.
– Hajde, sjedi na stolicu.
Čim Faći sjede, spusti glavu, doktor ga upita:
– Šta je, Faći? – I doktor je znao koliko je Faći bio čuven u koloniji, pa ga još priupita:
– Šta te boli? Faći podiže glavu:
– Pitaš me šta me boli. I ja tako mogu biti doktor, i pođe kao da ustane. Klanfa mu pritrča, spusti na stolicu, onda ga, zajedno sa stolicom okrenu, zadižući Faćiju majicu da su mu se vidjela leđa. Doktor vrisnu, koliko su bile duboke i mavene brazde – u njima zgrušana krv. Sva leđa natekla. Samo kaza:
– Prvo ćemo rane očistiti, a onda leđa previti, pa ćeš biti doktor – nasmija se doktor, pomirljivo.
Faći ga nije slušao. Drugo mu je bilo na umu. Samo kaza:
– Klanfa, ja ću Šoka odležati. Znam, šta ću. Haj ti metlaj prodavnicu, eto mene. Trebaće mi Gile…

Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

JEDAN PIŠEM, DVA PAMTIM – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 15. dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

JEDAN PIŠEM, DVA PAMTIM    (15)

Do stadiona Nogometnog kluba „Radnik“ je prodavnica mješovite robe u koju bi se od desetog do petnaestog u mjesecu šljegla cijela kolonija, svi stanovnici okolnih sela. Dva reda onih što su došli da se namire pružala bi se čak deset metara ispred velikih, dvokrilnih drvenih vrata. Između ova dva reda, sve do banka, iza koga su radili Emira i Boriša, bio je prazan prostor, taman toliki kako bi oni koji bi završili s kupovinom mogli izlaziti sa svojom namirnicama. Tu ih je čekala familija, na se su tovarili, ili u rukama nosili sve što bi iznijeli iz prodavnice. Namirivalo se ono osnovno za cijeli mjesec.Vreću s brašnom nosio je domaćin, žena drugu, manju, s krompirom, dok bi djeca za ručke nosila kante sa uljem, šećer i so, u manjim suknenim vrećama ili kesama, a i ono najmanje: tjesteninu, grah, deterdžente, kabaš, salamu, paštete, germu, sireve u kartonima, sve i svašta. Što nisu mogli ponijeti, ostavljali bi uza zid, pa bi se vraćali. Oni koji su imali civare, velike vreće bi tovarili, a na njih slagali druge; ono sitno, djeca bi nosila. Desetog, i u dane iza njega, vladala je velika gužva, a kasnije, svakim danom, nestajalo je gužvi, moglo je da se ne čeka.
Doduše, ispred, preko puta radnog stola, do zida, bila je duga klupa za one koje bi zaboljele noge od čekanja. Uza sve to, znalo se još i ovo: svaki dvadeseti u mjesecu bio je rezervisan za one koji bi kupovali na veresiju, „na teku“, kako se to govorilo, ili na knjižice uzajamne pomoći. Ko se nije znao potpisati, a takvih je bilo, doveo bi djecu, koja su išla u školu, a ona bi se za njega potpisivala. Najvažnije je da je zaposlen u „Magliću“, a svi su bili, osim onih koji su živjeli iznad i oko kolonije, na selu: od zemlje i stoke. I samo rijetki su radili u vojnoj pošti.
Prodavnica je bila velika kuća nasprat, prekrivena koritastim crijepom od azbesta. Na spratu su bila četiri stana za „Maglićeve“ radnike, koji su bili uređeniji, a dobivali ih stručni majstori-zanatlije, dovođeni po preporuci sa strane, ili inžinjeri, koji su bili bez stana, a dolazili iz razvijenih gradova.
U prizemlju je bila „Maglićeva“ prodavnica mješovite robe u kojoj se, osim osnovnih namirnica, baš sve moglo kupiti, od sjemenskog luka do čokoladica, „rumpločica“ za djecu, da ne spominjem lopate i krampe i raznorazne plastične cjediljke, pipe za vodu, burad i sve vrste cigara: niška „Drina“, “Opatija“, „Drava“, „Lovćen“, „Ibar“, „Filter 57“, a po direktivi osnovne partijske ćelije, Emira i Boriša morali su
ukinuti cigarete: „Karađorđe“, „Sveti Sava“, „Šumadija“, „Dvorske“, jer su zbog nacionalnih imena i društvenoslojnih atributa proglašeni nepodobnim. I to su neki stari, okorjeli pušači s žaljenjem dočekali, da im se ukinu njihove decenijske cigarete, jer njima njihovi nazivi nisu ništa značili. A opet, ne ide da mijenjaju cigarete pod stare dane, pa su prelazili na duhan.
U prodavnicu se ulazilo na velika dvokrilna vrata od masivne bukovine, u pilani ih je napravio stolar Safet, a onako poteška su dovezli na traktoru. Otvarala su se velikim ključem, a sa unutarnje strane skidala se drvena bukova rampa, koja se spuštala odozgo i po sredini spajala krila vrata, a radnici, Emira i Boriša, ulazili su i izlazili na stražnja, željezna mala vrata, tolika da se čovjek može provući.
Čim bi Emira i Boriša ušli, skidali bi rampu s teških bukovih vrata, onda i njih otključavali. Morali su otvoriti oba krila, jer je kroz dva velika prozora, sa željeznim rešetkama, ulazilo malo svjetlosti, a da nije one sijalice, koja je sa plafona visila na tankoj žici, i cijeli bogovetni dan ovaj prostor osvjetljavala, svi bi bili u mraku. Zidovi su bili debeli, skoro „džamijski“, govorio bi neko sa strane, pa je ovdje i po najvećoj žegi bila hladovina. Iako su zidovi redovno krečeni, samo prvih dana bili bi bijeli, a nakon tri mjeseca bi požutjeli, pa podbučili od vlage, a znalo se od čega. U stanu kod nekog stanara samca na spratu je izbila poplava, pukla mu cijev u zidu, taj je bio na putu, pa su plafon i debeli zidovi svunoć upijali vodu, onda se ona razlila po betonskom podu, ponegdje bi kroz ćoškove curila, a ponajviše ispod dvokrilnih vrata. Otada, prodavnica je bila puna vlage i memle, da je nikakva provjetravanja i loženje vatre u velikoj limenoj buradi nije moglo isušiti. I nije samo jednom bila poplava u stanovima na spratu. Zato su ovdje, kad bi ušli, svi gledali da sve odjednom kupe, i u toku mjeseca još koji put, onako nabrzinu. A jedino su u ovome prostoru, gotovo kao za osudu, radno morali dežurati Emira i Boriša.
Radni široki sto, bank od bukovine, protezao se poprečno od onih malih, željeznih vrata, na koja su ulazili Emira i Boriša, do drugog zida, na čijem kraju su bila ulazna vrata. Cijeli bank bio je prekriven sa više slojeva pak-papira; to je bio malo deblji, tamnobijeli papir za pakovanje, na koji su stavljani artikli koje bi tražil kupci, a Emira bi za svaki artikl upisivala novčane iznose, jedan ispod drugog na istom papiru, pa tek onda bi kupci, kod svojih nogu, spuštali svoje suknene
vreće, ili kese. Emira bi suhom olovkom sabirala upisane iznose, glasno sabirajući. Za sve to vrijeme svi su šutjeli da joj ne prekinu misli, jer bi ona naglas izgovarala: koliko piše, a koliko pamti. Kad bi došla do krajnjeg zbira, ako bi to bilo puno i ako baš hoće mušterija, opet bi sabirala, valjalo je to sve iščekati. Ono što je ostalo na banku, Emira je pakovala onim istim pak-papirom, na kome je bio cijeli račun ispisan suhom olovkom, da se sve može kući na miru provjeriti. Eto, sve je bilo kako treba, papir je bio i za računjanje i za pakovanje.
Iza Emira i Boriše, samo od kraja mjeseca do desetog, radilo je jedno, jer je tada navraćao poneko, najviše zbog cigara; artikli su stajali na, uza zid pričvršćenim, daskama – rafovima, sve jedan ispod drugog, različite širine, paralelno s bankom, do vanjskog zida. Iza Emirinih leđa, do rafova, bili su sanduci sa otvorima ukoso, u kojima su brašno i šećer, koje je Emira zahvatala širokom drvenom kašikom; sve to na jednu tacnu kantara stavljao Boriša, a onda i givikte za težinu na drugu, prema potrebama kupaca, a ako treba, a uvijek je kao trebalo, Emira bi odvađala ili dodavala. Do malih željeznih vrata su sepeti u kojima je voće i povrće, a sve se to vagalo. Ispred banka, za težine iznad deset kilograma, na betonskom podu, je velika stočna vaga, koja je vagala težine do dvije stotine kilograma. Mnogi su, dok su čekali, izlazili iz reda i vagali se, niko se ne bi bunio protiv vage, no jedino Trišo, najdeblji čovjek u koloniji. Njega ova stočna vaga nije mogla izvagati: imao je više od dvjesto kilograma, pa je govorio kako je neispravna, čak dovodio majstora da je popravi. Boriša nije htio da čuje za njega.
Ovakvo namirivanje zahtijevalo je mnogo vremena i rada, Emirinog i Borišinog. Emira je od svih tražila da naprave spisak namirnica i da joj ga dadu kada dođu na red, to bi olakšavalo posao njoj i Boriši, a manje bi čekali. Ali, narod ko narod, neki bi donijeli, drugi bi pred Emirom, po svojoj pameti čeprkali šta im sve treba, pa bi se sjetili i onog što im treba i što ne treba.
Onda bi došao taj dvadeseti u mjesecu, pa bi se krenulo s veresijom, namirivanjem „na teku“, kako su to kolonaši radije nazivali. I opet red i samo red. Emira bi ispod banka izvadila omanji sanduk, i poklopac mu zaključavala katancem. Izvadila bi deblju svesku s „kockicama“, tvrdih korica, pa kako bi koji došao na red, provjeravala bi urednost u plaćanju veresije. Onima neredovnim, smanjivala bi, ograničavala
veresiju, upozorivši ih da dugovanja moraju izmiriti, ili će to uraditi njihov blagajnik u „Magliću“, kad dođu po platu. Opet sve ispočetka: spisak – ako su ga imali. Emira i Boriša bi prema njemu stavljali artikle na pak-papir, ako nisu kabasti, na njemu sve sračunali, pa njime zamotavali, i sve to davali mušterijama.

Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

OSKAR – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 14. dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

OSKAR   (14.)

Oskar bi uvijek došao pred školu kad bi naherena podvorkinja Draga krupnim zvonom najavljivala veliki odmor. Od rođenja, stopalo desne noge bilo joj je uvrnuto unutra, pa joj je ta noga bila kraća. Dok ide, sva bi se iskrivljivala udesno, pridržavajući se desnom rukom o onu kraću nogu. Ritmično hodanje: od uspravljanja do naginjanja. Bila je uspravna dok bi stajala, naslonjena na onu zdravu nogu, pa bi u većim zamasima zvonom mahala.
Na posao bi Draga dolazila u muškim, širokim pantalonama od debelog sukna. Pletenu košulju bi prekrivala toplim prslukom. Kosa joj je iskopnila u džibri. Njeni iz sela Điđeva pričaju da je nekom Lovedarici pomagala da peče rakiju, a nakon završenog posla nagnula se nad rakijskim kazanom i na glavu pala u vrelu džibru. Opekotine su joj se spustile niz lice, pa joj je postalo smežurano, utegnuto, kao da joj fali kože, da je teško otvarala skupljena usta. Svi su joj riječi čitali sa usana. Imala je i pljosnat nos, kao da je on tu utisnut. Iz ove maske za lice iskakale su živahne, crne oči. Njima bi kotrljala po učenicima, da joj šta ne promakne. O svakom većem nestašluku učenika išla bi knjiga iz razreda u razred, koju bi naglas čitao učitelj, pa bi sva škola znala. I to se dugo prepričavalo. Iako nije bila krivac, Draga se kao podvornik takvom osjećala
Sva djeca bi se za veliki odmor sjatila oko Oskara. Vrištala bi dok bi Osko stajao u raskopčanom talijanskom šinjelu, sa šajkačom na glavi. Uvijek isti. Prespavao u nekom jarku, rasčupane kose, izgužvane košulje, s malo dugmadi, da se vidjela od znoja požutjela potkošulja. Italijanski šinjel je prošaran ostrvima od mokre zemlje. A pantalone? Jedna nogavica tek preko koljena, a druga se vukla po zemlji.
Jedan dječak, malo drčniji, šaptao je nešto Oskaru, a onda bi mu vrisnuo u uho. Oskar se, oparen, uspravlja, čineći se da je zaglušio, gura prste u uho, ne bi li ga otčepio, a djeca se smijala. Po Oskaru je dječiji smijeh prosipao dragost, što se vidjelo u njegovim žmiravim očima.
Kad je Osko, od buke u ušima, došao sebi, upita:
– Znate li kako je poginuo Sava Kovačević?
– Kako? – upitaše ga djeca u horu.
– Probio se do njemačkog bunkera, oteo mitraljez i digao uvis, a Nijemci ga razbucali mecima.
– A što Sava nije pucao iz mitraljeza na Nijemce, već ga digao uvis? – upita neki dosjetljivi dječak.
– E, to pitajte Savu. E da mu bijaše vaše pameti – njima će Oskar.
Svi su se smijali.
– Jeste vi dobro pri pameti: pazite da vas ne otmu Rusi – opet će Osko.
Jedan dječak je iz podruma donio odbačeno staro zvono, ko bi se tog sjetio?, te prišao Oskaru iza leđa i zakačio mu ga za kaput, a onda se sakrio iza druge djece. Na svaki Oskarov pokret, „kaput“ je zvonio, a djeca vikala:
– Osko, gdje su ti ovce?
– Zaklo ih vuk.
– A, taj što zvoni?
– Ovaj je zvonar. Još on ostao. Neće vuk kosti, a ni kožu!
Šta će takav zvonar vuku?
Smijeh. Utom na ulaznim vratima škole pojavi se podvorkinja Draga, pa svom snagom zazvoni za kraj velikog odmora, a onaj drski dječak s kaputa mu skide zvono, pa i on zazvoni. Draga se zbuni, dok su djeca popadala od smijeha. U tom trenutku iz škole izleti drugi podvornik, Hasan, visok i mršav, sa crnim brkovima. On dotrča do onog dječaka koji je zvonio onim zvonom iz podruma. Uhvati ga za uho:
– Pripremi prste za prut a koljena za kukuruz. Odmah kod Direktora!
Oskar stade pred njega:
– Ja sam, drug podvornik, kriv. U ime tebe podvornika, i Partije, vodi mene direktoru. Ja ću kod učitelja Sima na koljenima klečati na kukuruzu i biti u „magarećoj klupi“.
Hasan se nasmija, šta bi drugo! pusti dječaka, a ovaj koliko ga noge nose otrča za ostalima. Hasan zvono odnese u podrum. Djeca su pored podvorkinje Drage trčala kroz hodnike, u prizemlju i na spratu, ne bi stali do učionica.
Pojavi se Hasan opet na vratima. Zagalami:
– Oskar, idi! Nemoj da zovem Šoka!
– Ni tebi nije lako – Oskar će njemu.

Učenik Ćiro cijeli čas je razmišljao o Oskaru. Drugi čas je u jednu svesku sve zapisao šta je vidio na velikom odmoru. A treći, već mu se zaturala misao da sve zapiše šta je vidio. I što je bilo, i što će biti.
Onako, da ima uzase.
Oskar osta sam. Gorak bez djece. Svijet mu se rušio.
Hodao je kroz koloniju, ukrug, zagledajući u prizemne kuće od lesonitke, oko njega. Nije čuo pogrdne zazive s prozora, a niti se obazirao na djecu što su se igrala žmire oko one prizemne, duge barake od lesonitke, a krila se iza nje u bašči. Ali do njega je došao plač dječice, dok su ih majke ružile. I svađa, vrijeđanje roditelja iz male barake na kraju kolonije, pored koje je prolazio. A na prozoru nekakve neugledne šupetine: žena nakostriješene kose, priča sama sa sobom.
Podigao je glavu prema nebu:
– Sirotinjo, i Bogu si teška! A ne kući u kojoj si!
– Sastavi ga, Osko! – začu kreštav glas žene nakostriješene kose s prozora šupetine, istruhle od kiše i iskrivljene od vjetra. Ovaj glas vrati ga u stvarnost:
– Ni tebi nije lako.
Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

HALIMA SARAČ : NEPRAVDA, PA TO TI JE…

NEPRAVDA, PA TO TI JE…

Živimo u 21.vijeku, ali i dalje smo društveno neodgovorni i dalje postoje rasne, vjerske i nacionalne razlike, pa čak i socijalne. Nazivamo se demokratskim društvom, a teorija i praksa nam se kose.
Ljudi nemaju prava slobode, nemaju prava govora, što znači da nemaju osnovna ljudska prava. Mi smo kao društvena cjelina zakazali, okrećemo glavu od ljudi koji od nas traže pomoć i kojima mi trebamo. U svijetu se godinama vode ratovi radi iznad navedenih razloga. Da li je bitno što je neko druge boje kože, druge vjeroispovijesti, a da ne govorimo o nacionalnosti koja u našoj zemlji i na Balkanu buja više nego ikada. Zašto je bitno da li je neko Bošnjak, Srbin ili Hrvat? Zašto nekoga gledati drugim očima ako nisu isti kao mi? Zašto trovati djecu nepotrebnim stvarima umjesto da ih učimo pravilnim životnim vrijednostima? U kojoj smo mi poziciji kao društvo, gdje čovjek, policajac koji treba da bude pravedan i da radi po zakonu, ubija nekoga bez imalo milosti samo radi druge boje kože? Djeca širom svijeta umiru od gladi, a mi novac ulažemo u bespotrebne stvari, sav novac se ulaže u gradnju građevina i takmičenja koja je zgrada veća, kako neko može uživati a da zna da neko nema pitke vode da utoli svoju žeđ? Takmičimo se da budemo bolji ljudi, da širimo dobro i da kroz naš primjer podstaknemo druge na činjenje dobra. Da li je uredu da pojedinim državama, političarima odgovaraju ratovi koji se godinama vode u azijskim zemljama i gdje još ne i da niko ne reaguje, ni narod, ni zakon ni država? Sve priče se vode u prazno, a niko ne poduzima ono što je potrebno. Koliko se nepravde na svijetu mora nanijeti nemoćnim ljudima koji se istoj ne mogu suprotstaviti? Nemoćni se biraju upravo zbog njihove nemogućnosti suprotstavljanja takozvanoj “višoj sili”. Koliko se nepravde mora desiti da bismo shvatili da sve što činimo drugima, činimo i sebi? Stoga, ne činimo ružna djela, osvrnimo se na njih, jer ljudi koji ih čine, rijetko kad se osvrću. Naši dobri stari ljudi bi često rekli, kako posiješ, tako požanješ.
Možda moj glas jeste mali, ali nikad neću odbiti da govorim. Nikad neću okrenuti glavu od nepravde. Ne treba zaboraviti da se vrlo lahko možemo naći u sličnim situacijama, a bili smo u već jednoj gdje je i najmanja pomoć drugih bila od velike važnosti, pa kako to da pouku nismo izvukli iz toga?
Halima Sarač

fotografije:internet/facebook/focanskidani
oprema teksta:focanskidani