Objavljeno u broju 68 DANA, 29. JANUAR / SIJECANJ 1998.
KO NIJE BIO U KPD-U IZA RESETAKA, ne bi u prvi mah ni pomislio da je zatvor, vec neka fabrika. Kompleks objekata nekad je, za vrijeme Austro-Ugarske i stare Jugoslavije, bio kasarna. Nalazi se na desnoj obali Drine, pri samom izlazu iz grada. Nadomak zatvora, ne vise od oko 50 metara, nalazi se cuveni zeljezni most, na kome su cetnici i u Drugom svjetskom ratu pobili i zaklali oko 3.500 Muslimana. Sve objekte opasuje kameni zid visine nekih pet-sest metara sa dodatnom ogradom od bodljikave zice visoke oko jedan metar. Na svakom uglu nalazile su se masivne strazare – karaule. I pored takvog obezbjedenja bilo je ranije uspjelih bjekstava. Nama su dodatno oko zida postavili minsko polje od rasprskavajucih protivpjesadijskih mina. Strazari su imali pse, sarplanince. U krugu je bila fabrika namjestaja, a bila je tu i “Drina” sa poljoprivrednom ekonomijom.
Negdje oko 19. aprila, stab SDS-a je za upravnika zatvora postavio Milorada Micu Krnojelca, nastavnika matematike u OS “Veselin Maslesa”, a za zamjenika su naknadno odredili Prodanovica, navodno pravnika. Nacelnik bezbjednosti (cuvarska sluzba) bio je Mitar Rasevic, koji je tu funkciju i ranije obavljao. Starjesine-strazari radili su po cetnom brigadnom sistemu. Svi koji su ranije obavljali ovu duznost bili su profesionalci. Pojacanja su dobili u nocnim smjenama, gdje su angazovani cuvari iz grada ili oni koji su stanovali u blizini KPD-a. Sjecam se dobro nekih strazara koji su se isticali surovoscu: Busi je koristio nocne smjene da skace po zatvorenicima koji bi bili privedeni u samicu Upravne zgrade, vezani za bukagije i takvi batinjani. On, sirovina, vagao je oko 130 kg, i sa zadovoljstvom je skakao po ljudima. Nisu se puno razlikovali ni drugi strazari: Vladicic, Vukovic, Obrenovic, neki Zoran kome ne znam prezime, Pljevaljcic Vlatko, Ivanovic Keli…
Dopunu straze davali su vojnici. Sjecam se Kremica, Markovica, Jegdica, Mladenovica, Prodanovica… U uzem dijelu uprave radili su: Todorovic – interna bezbjednost, Jokanovic Mican – za privredu, Jokanovic Gojko, medicinski tehnicar kojeg su zvali Saharin i Krvopija. Ljekar Dragicevic, inace ginekolog, dolazio je svako 15 do 20 dana. Negdje u augustu pojavio se i stomatolog Vukadin. Samo je vadio zube. Kontrole “kucnog reda” odvijale su se razlicito od starjesine do starjesine. Dorucak je bio izmedu osam i devet i 30 ujutro, rucak od 13 do 14 sati i 30 minuta, a vecera od 17 do 18 i 30. Ishrana je bila redovna.
Dorucak se sastojao, na pocetku, od caja i kriske hljeba tezine pet do sest grama, da bi se negdje u julu malo poboljsao. Za rucak je bila jedna kutlaca kupusa bez kupusa ili graha bez graha, odnosno krompira bez krompira. Radost je predstavljala krajka hljeba, jer je nesto veca od kriske. Vecerom smo dobijali caj i krisku hljeba koja je nekad bila velicine zalogaja. Matovic je cesto bio dezurni kuhar i pravio je i bez masnoce ukusnije jelo, dok je za Mojovica kruzila sala da ce njemu biti najzalije i najteze ako izademo iz zatvora: uzivao je da napravi rucak da ga nisu mogli jesti ni macke ni psi. Kvalitet i kolicina hrane imala je za posljedicu da pojedini zatvorenici nisu imali stolicu po trideset i pet dana.
Farsa od razmjene
Sedamnaestog jula prije podne Gojko je obisao dio spavaona. Pitao je ko je bolestan i upisao Dzevada Loju koji je nekoliko puta pao u nesvijest prilikom podjele jela, te Enu Hrnjcica, Hasana Glusca i Sanina Krdzaliju. Oko tri sata pozvase nas da se spremimo sa nasim stvarima. Bilo nas je desetorica iz Foce i sestorica iz Gorazda. Kad smo se sakupili pred glavnom kapijom gdje se vrsio detaljan pretres, cak i skidanje cipela, vidjeli smo da medu nama ima i mladih i zdravijih ljudi. Poslije ceremonije pretresa provedeni smo kroz dvoja vrata.
Cekao nas je kamion FAP sa ceradom. Nedaleko od njega bio je parkiran kombi pun zena i djece. Strpali su nas u kamion. Bili smo zbunjeni. Uspjeli smo da doznamo da idemo u razmjenu za srpsko stanovnistvo koje je zarobljeno u Gorazdu. Tako su nam rekli nekolicina obucenih u maskirne uniforme koji su bili dio pratnje i koji su tvrdili da su iz Cajnica. Nama je odmah bilo malo lakse, pusili smo vise nego sto smo navikli. Cigarete nam je dao jedan od Cajnicana. Krenuli smo. Sjedimo na nekim improvizovanim klupama. Iza nas ide kombi sa vojvodom, vozacem i trojicom vojnika, svi dobro naoruzani. Upozorili su nas sta ce se dogoditi ako pokusamo bjezati. Dok smo isli uz Bakic (brdo i prevoj za Zavait) vidjeli smo milicionersko auto. Poznao sam milicionera u naocalima, bio je iz Bunova, neki Dostic.
Los put i brza voznja, da se na vrijeme stigne na razmjenu, koja je, kako smo kasnije saznali, zakazana za sedam sati navece, ucinio je da se osjecamo kao lopte, tako smo skakali sa klupa da smo morali ustajati i drzati se za arnjeve. Kosti su nas boljele. Put je vodio kroz sumu, prema Celebicima. Kroz Korlat se prosirivao i pripremao za asfaltiranje. Taj je put star oko 30 godina i uglavnom se koristio za eksploataciju suma. Trasu puta od Celebicke rijeke do Suplje stijene uradili su nabrzinu uz pomoc SDS-a, te firmi “Gradenje” i “Maglic”. Ovaj je pravac objezbjedivao spajanje Foce sa Pljevljima i imao je vise stratesko nego ekonomsko opravdanje. Put se koristio najvise za transport naoruzanja i municije. Putem Radio Foce, u nekoliko navrata je gradanstvo bilo obavijesteno da je otvoren, te da je uspostavljena autobuska linija Foca – Pljevlja. Koliko smo kasnije doznali, linija zbog nekih dogadanja u Pljevljima nije ni radila. Nase “vode puta” imali su dosta problema na granici Crne Gore i BiH: jedva su se ubijedili da prodemo, a onda su nas predali novoj ekipi iz Cajnica. Cekali su nas dvotonci sa ceradom, i tako smo nastavili preko nekih brda i sela, kroz sumu.
“Ne daju Muslimani”
Stigosmo u Cajnice. Nema svjetla, tek u rijetko kojoj kuci. Produzili smo dalje. Jedan od pratilaca, naoruzan, zajedno je s nama na karoseriji. Sjedi i cuva nas. Rece da idemo u Miljevo. Tako i bi. Smjestise nas u osnovnu skolu. Klupa ima dovoljno. Dobili smo i povece sendvice sa mesom. Odmah su nas domacini upozorili sta smijemo, a sta ne smijemo raditi. Novi kucni red. Sutradan ujutru dobar dorucak, a jos bolji rucak. Pozvase nas negdje oko deset sati. Napolju je vedro, nigdje oblaka. Mi vec navikli na kisne dane. Izadosmo svi iz jednog razreda, a zene sa djecom iz drugog. Iznenadismo se: ljudi sa kamerama i mikrofonima. Poznao sam jednog. Bio je iz Gorazda. Svi su, kako nam rekose, zaposleni na novosadskoj i crnogorskoj televiziji. Propaganda. Djeca placu, posjedala po travi, a neka su u krilima zena. Jadna slika. Cekamo termin razmjene. Stalno dolaze iz cajnickog MUP-a i izvjestavaju nas “dokle su kontakti stigli sa muslimanskom stranom”. Dode i sesnaest sati. Svaki minut, a kamoli sat neizvjesnosti ubija nam dusu. Na kraju, “veza” saopstava da od razmjene nema nista: “Muslimani ne daju zene i djecu iz Gorazda.” Kasnije su proturili drugu pricu, da muskarce – vojnike ne daju, jer su ih ubili. Prebacise nas u Luke, opet u skolu. Sad smo na spratu i sad smo svi u jednom “razredu”.
Donijeli su nam obilnu veceru, sa dosta hljeba. Vojni kuhar bio je Rasevic, nastavnik u Cajnicu. Dogovorili smo se na koji nacin da organizujemo spavanje. Bilo je nekih deka, prostrli smo ih po podu i tu su legle zene sa djecom. Mi muskarci sastavili smo klupe. Bilo je oko 22 sata i 30 minuta kad je pocela frka. Dolaze Vojvoda, neki strani novinar i prevodilac. Za njima pratnja: Kornjacin brat, kondukter, sad direktor “Centrotransa”. Bilo je mucno… Nema svjetla, jedna svijeca. Jedan od dezurnih sara po nama lampom. Prevodilac ocito nema dovoljno prakse. Novinarka hoce da prenoci sa nama. Nisu joj dali. Sutradan je ponovo dosla. Dzevad joj je na francuskom rekao, u dubokoj diskreciji, gdje smo i koliko nas ima. Doruckovala je sa nama.
Noc ranije, negdje oko 18 sati, imao sam posjetu. Radovan Pejovic zvani Regan, koji je radio u “Stakorini”, dosao je da me vidi. Iznenadio se mojim i Dzevadovim izgledom. Rekao je da nema uticaja u SDS-u Cajnica, te nam nista ne moze pomoci. Sutradan me posjetio njegov brat i donio nekoliko pakli cigareta. Oko jedanaest sati obavijestili su nas da se ponovo vracamo u Focu, tamo gdje smo i bili….
Razgovarao sam sa jednom zenom koja je bila medicinski tehnicar u Trosnju. Ispricala mi je kako su jednog jutra, oko sest sati, sa sest autobusa dosli focanski cetnici i “Beli orlovi” i spalili nekoliko sela na prostoru Trosnja. Isli su od kuce do kuce i vrsili masakre. Neki su pokusali pobjeci u sumu, no nije im uspjelo. Tada je pobijeno oko 75 Muslimana. Najvise iz porodice Barlova. “Vidis ovo dijete”, rekla mi je i pokazala dijete staro tri, najvise cetiri godine. “Ubili su mu oba roditelja.”
U Focu smo se vratili oko 17 casova. Kombi je otisao u “Partizan”, a mi u KPD. U “Partizanu” je bilo oko osamdesetero staraca, zena i djece. Bila je i cuvarska sluzba. Znao sam da je medu cuvarima Pavlovic Bogdan, a da je glavni za “Partizan” Mitar Sipcic.
Kako se rat sirio, Muslimana je u zatvorima bilo sve vise. Broj zatvorenika rastao je iz dana u dan. U KPD-u nas je bilo oko 600. Do ovog broja dosli smo prebrojavanjima u menzi. Koliko je zatvorenih u samicama znali smo po broju serpica u kojima je noseno i sluzeno jelo. Muskarci su hapseni listom: bilo je dovoljno da imaju muslimansko ime. Privodeni su ljudi iz bolnica i kuca, koji su imali operacije na srcu, oni koji su prezivjeli po dva infarkta, ljudi sa otvorenim kavernama i u dubokoj starosti, oni koji su pukim slucajem prezivjeli gelere i metke, sa obje noge u gipsu, cak i oni kojima ni stake nisu mogle pomoci da se pokrenu. Bilo je i zatvorenika koji su bili neuracunljivi i toliko bolesni da su sjekli sopstveno tijelo da bi ga pojeli.
SPISAK UBIJENIH
Spisak ubijenih kao i spisak ubica ili ucesnika i saucesnika u ubistvima sacinili su nezavisni intelektualci iz Sandzaka na osnovu kazivanja izbjeglih i protjeranih Bosnjaka iz Bosne, iz grada Foce i sela sa uzeg i sireg podrucja Foce. Prikupljeni su podaci o 258 ubijenih u periodu od aprila do oktobra 1992: 85 su zene, najcesce u dubokoj starosti ili u poodmaklim godinama; 65 ubijenih su stariji od 60 godina, a ubijana su i djeca.
JELEC
Od svih sela, u Jelecu je najvise evidentirano ubijenih: 82. Medu njima je 30 zena, jedno dijete i 12 osoba starijih od 60 godina. Iz 17 porodica ubijeno je 68 clanova: iz pet porodica po dva clana; iz cetiri po tri clana; iz cetiri po cetiri clana; iz dvije po pet clanova; iz porodice Zametica osam clanova i iz porodice Srna 12 clanova od kojih je osam zaklano.
Babalija Sead: Star oko 30 godina. Ubio ga je, polovinom maja, Elez Pero, cetnicki vojvoda iz sela Brojanici, iz vatrenog oruzja.
Bajguric Enver: Star izmedu 40 i 45 godina. Ubijen u gradu na samom pocetku rata. Izvori misle da ga je ubila srbijanska vojska, odnosno – kako su govorili – garda.
Bajrovic Esma: Ubijena pocetkom maja.
Basic Ahmed: Iz Ustikoline. Ubio ga je cetnik Miladin Pejovic, zvani Krs, konobar iz Josanice.
Barlov Aldin: Zaklao ga nastavnik Risto Trifkovic. Kao saucesnici se pominju Ljubo Cicmil i Dragan Cosovic.
Barlov Nasuf: Ubijen pocetkom maja. U njegovo ubistvo, kao i u ubistva Barlov Sade i Barlov Zule koja su se dogodila u isto vrijeme umijesani su Risto Trifkovic, Ljubo Cicmil i Dragan Cosovic.
Besirovic Fadil: Ubijen pocetkom maja.
Besirovic Fudo: Star 19 godina. Ubijen iz vatrenog oruzja.
Besirovic Murat: Ubijen pocetkom maja iz vatrenog oruzja.
Besirovic Nasuf: Star izmedu 40 i 45 godina. Ubijen iz vatrenog oruzja.
Bibovic Almasa: Ubijena pocetkom maja.
Corbo Zada: Po nekim izvorima, ubio je, a po nekim je ucestvovao u njenom ubistvu Milenko Vukovic, poznat po nadimku Zeko, cetnicki vojvoda iz sela Rataji. Naknadno su se pojavile i informacije da je ubijena u zbjegu, drugog oktobra u okolini sela Izbisno.
Dolan Fatima i Dolan Serif: Ubijeni pocetkom maja.
Drinjakovic Murat, penzionisani imam. Star preko 80 godina. Zaklao ga, kao i Zehru Drinjakovic i Murata Drinjakovica, nastavnik iz Miljevine Risto Trifkovic.
Dzinic Jusuf i Dzinic Mulija: Ubijeni pocetkom maja iz vatrenog oruzja.
Dzubur Habiba, Dzubur Kaduna, Dzubur Murat, Dzubur Osman i Dzubur Ramo: Po svim izvorima, ubili su ih cetnici iz Jeleca, uglavnom njihove bivse komsije.
Hadzic Edhem, Hadzic Fata, Hadzic Senida i Hadzic Vahid: Svi ubijeni pocetkom maja.
Mito Serifa: Stara oko 40 godina. Ubijena u zbjegu prema Tjentistu.
Musanovic Ismet: Ubijen u maju.
Niksic Ferid, Niksic Munira i Niksic Semsa: Ubijeni u maju.
Omeragic Murat i Omeragic Ramiz: Ubijeni u maju.
Paco Omer: Iz nekog sela sa Tjentista. Star ispod 50 godina. Ubijen u zbjegu prema Tjentistu.
Salaka Almasa: Stara oko 80 godina. Ubijena u maju. Kao izvrsioca izvori navode nastavnika Dragu Krunica kao i za Salaka Avdu.
Salaka Hamid: Star izmedu 60 i 65 godina. Ubio ga je nastavnik Milos Krunic kao i Salaka Zahida, starog izmedu 70 i 75 godina.
Sejdinovic Dzemail: Ubijen u maju, kada i vecina zrtava u Jelecu.
Srna Abid: Star 40 godina. Zaklan, kao i Srna Asim i Srna Elvedin.
Srna Enver i njegova supruga Jelena, Srpkinja, ubijeni iz vatrenog oruzja.
Srna Hadzid i Srna Hadzira: Ubijeni iz vatrenog oruzja.
Srna Hakija: Star oko 30 godina. Zaklan.
Srna Mustafa, star oko 50 godina; Srna Nedzad, star oko 20 godina; Srna Omer, star oko 60 godina i Srna Zulfo, star oko 60 godina: Svi zaklani.
Suljevic Abdulah, zvani Kigen, star oko 30 godina, i Suljevic Nazif: Ubijeni u maju.
Suljuvic Resad: Ubijen u Sukovcu, sredinom aprila.
Suljevic Zejna: Stara oko 90 godina. Ubio je, sredinom aprila, Risto Trifkovic, nastavnik iz Miljevine, kao i Suljevic Zejnila, starog oko 90 godina.
Sahbaz Habiba, Sahbaz Hakija i Sahbaz Haska: Ubijeni u maju.
Sarac Avdo: Penzionisani milicioner. Ubijen pocetkom maja.
Sljivo Edhem, Sljivo Ejub i Sljivo Zada: Ubijeni u maju. Vise izvora je potvrdilo da je clanove porodice Sljivo ubio Pero Elez.
Subasic Hasan: Ubijen tokom ljeta u Kozjoj Luci.
Sundo Fatima, stara izmedu 85 i 90 godina, i Sundo Mejra, stara oko 70 godina: Ubijene pocetkom maja.
Tuzlak Tifa: Ubijena u maju.
Tuzlak Camil: Penzionisani imam. Star izmedu 85 i 90 godina. Ubio ga cetnik Zivko Miletic. U ubistvu su ucestvovali i Pero Elez, Milos Krunic i Milenko Vukovic.
Tuzlak Ferida i Tuzlak Salko, star oko 20 godina: Ubijeni u maju.
Zametica Almasa, Zametica Ekrem, Zametica Fatka, Zametica Hida, Zametica Osman, Zametica Seca, Zametica Velija i Zametica Zula: Svi ubijeni u istom danu, krajem aprila 1992.
SPISAK ZLOCINACA
Spiskom su obuhvaceni izvrsioci i saucesnici zlocina, kao i ucesnici akcija u kojima su ubijani civili koji su porijeklom iz Foce, ili iz sela oko Foce, ili su zivjeli u njima, a koje je, upravo zahvaljujuci toj cinjenici, identifikovala rodbina ili komsije zrtava.
Milutinovic Rajko: Cetnik. Pljackao i palio muslimanske kuce u Jelecu i veoma svirepo ubijao odrasle muslimanske muskarce, civile.
Mojevic Simo: Direktor Osnovne skole u Ustikolini. U ratu, cetnicki vojvoda. Najveci broj ubistava u selima Odzak, Vina, Pilipovici, Mrdelici i selima prema Jabuci izvrsena su po njegovom naredenju. Po njegovom naredenju ubijen je Andelija Salko.
Milinkovic Ljubo: Zvani Cigo. Operisao po selima na Tjentistu u ubistvima Muslimana, pljackanju i unistavanju njihove imovine na tom podrucju. Sa Savom Tadicem, Milenkom Urosevicem i Dusanom Zivanovicem, zvanim Dule ucestvovao u ubistvu Hajrudina Lugusica, cuvara Titove vile na Tjentistu. Ucestvovao i u pljackanju hotelskih naselja na Tjentistu.
Muminovic Branko: Milicioner. Izvrsio je prvo ubistvo u Foci, ubivsi, bez ikakvog razloga i povoda, kolegu Abida Ramovica.
Nikolic Dragan: Vise izvora je potvrdilo da je ubio Jusu Aganovica, snajdera iz Aladza mahale u Foci, starog oko 80 godina, kao i njegovu suprugu Raziju.
Ninkovic Ljubo: Bivsi republicki funkcioner. Rukovodilac Kriznog staba SDS-a u Miljevini. Po njegovom naredenju izvrsen je masakr civila u selu Jelec i Govze.
Ninkovic Drago: Izvori su potvrdili da je sa Draganom Malisom i jos dvojicom Ninkovica – Sinisom i Zoranom ucestvovao u ubijanju muslimanskih civila, uglavnom starijih ljudi i zena, pljackanju i paljenju njihovih kuca u selu Hum, Kosman i drugim okolnim selima.
Ostojic Risto: Ucesnik zlocina u Jelecu gdje je stradao velik broj civila.
Ostojic Mile: Ucestvovao u akcijama u selima na Tjentistu u kojima je ubijeno vise civila. Izvori nisu znali imena njegovih zrtava ali su tvrdili da je ubijao muslimansko stanovnistvo, pljackao i palio njihove kuce na tom podrucju.
Ostojic Zora: Ucestvovala u akcijama u selima na Tjentistu u kojima su ubijani civili. Vise izvora je potvrdilo da je bila “do zuba naoruzana” i da je pljackala i palila muslimanske kuce u selima na Tjentistu.
Paprica Brane: Ubijao Muslimane u selu Kosman i drugim okolnim selima. Po izvorima, izvjesno je da je pljackao i palio, a vjeruju da je i ubijao.
Paprica Dorde: Operisao po selima u dolini Sutjeske. Izvori su tvrdili da je ubijao muslimansko stanovnistvo, pljackao i palio njihove kuce.
Paprica Jela: Operisala po selima na Tjentistu i u dolini Sutjeske. Vise izvora je potvrdilo da je sa Janom Popovic i Ratkom Zivanovicem pljackala i palila kuce, a ima indicija i da su ubijale nemocne muskarce i zene u selu Popov Most.
Paprica Malisa: Operisao po selima u dolini Sutjeske. Nema podataka o njegovim zrtvama ali je vise izvora potvrdilo da je zlostavljao i pljackao stanovnistvo. Vjeruju i da je ubijao u selima u dolini Sutjeske.
Paprica Mile: Operisao po selima u dolini Sutjeske. Nema podataka o njegovim zrtvama ali je vise izvora potvrdilo da je zlostavljao i pljackao stanovnistvo. Vjeruju i da je ubijao.
Paprica Milosava: Operisala po selima u dolini Sutjeske. Nema podataka o njenim zrtvama ali je vise izvora potvrdilo da je zlostavljala i pljackala stanovnistvo. Vjeruju i da je ubijala.
Paprica Radoje: Operisao po selima u dolini Sutjeske. Nema podataka o njegovim zrtvama ali je vise izvora potvrdilo da je zlostavljao stanovnistvo, palio i pljackao njihove kuce u selu Kosman i Balici. Vjeruju i da je ubijao. Tvrdili su da je zapalio dzamiju u selu Sadici.
Paprica Slavka: Operisala po selima u dolini Sutjeske. Pljackala, palila i ubijala.
Paprica Zoran: Ucestvovao u pljackanju i paljenju muslimanskih sela u dolini Sutjeske. Nema podataka o njegovim zrtvama ali je vise izvora potvrdilo da je zlostavljao i pljackao stanovnistvo. Vjeruju i da je ubijao.
Pavlovic Milenko: Ucestvovao u pljackanju i paljenju muslimanskih sela u dolini Sutjeske. Nema podataka o njegovim zrtvama ali je vise izvora potvrdilo da je zlostavljao i pljackao stanovnistvo. Vjeruju i da je ubijao.
Pavlovic Zdravko: Ucestvovao u pljackanju i paljenju muslimanskih sela u dolini Sutjeske. Nema podataka o njegovim zrtvama ali je vise izvora potvrdilo da je zlostavljao i pljackao stanovnistvo. Vjeruju i da je ubijao.
Pejovic Miladin: Zvani Krs. Konobar iz Ustikoline. Ubio je komsiju Ahmeda Basica. Sa Arsenom Blagojevicem i Vinkom Subarom pripadao je grupi Slavise Milicevica, vodnika JNA, koja je masakrirala Muslimane, palila kuce i pljackala njihovu imovinu u Ustikolini, a narocito, po naredenju Petra Mihajlovica, u Pauncima i Pilipovicima. U Pauncima je ucestvovao u ubistvu porodice Frasto.
Perisic Cedo: Iz Godjevna. Izvori su s pouzdanoscu tvrdili da je ubio troje iz porodice Klinac.
HAPSENJA U CRNOJ GORI
Tokom maja 1992. godine kidnapovano je 59 Muslimana i 33 Srbina – izbjeglica iz BiH u Crnoj Gori. To je potvrdio i Damjan Turkovic, zamjenik nacelnika policije u Herceg Novom, krajem maja na lokalnom radiju. Hvaleci se uspjesno sprovedenom akcijom Turkovic je rekao: “… Za sada smo priveli 41-og Muslimana, a imamo ovlascenje da po naredbi Republike Srpske, sva lica koja borave na podrucju Centra bezbjednosti Herceg Novi, starosti od 18 do 60 godina, privedemo i predamo u sabirni centar u Bosni i Hercegovini. Takvih lica priveli smo oko 92 ukupno, za zadnja tri – cetiri dana.” Sudeci po razlicitom nacinu hapsenja i daljeg postupanja od strane crnogorskih vlasti postojala su dva razloga zbog kojih je sprovedena ova policijska akcija. Srbi su hapseni i deportovani u Republiku Srpsku zbog mobilizacije, a Muslimani da bi se povecao broj talaca i zarobljenika za razmjenu.
izvor:DANI, broj 68, 29. JANUAR / SIJEĆANJ 1998.
priredio:Kenan Sarač
fotografije:internet/screenshot
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani
focanskidani 