iz ratnog deftera Taiba Terovića
ČOVJEK RIJETKA KOVA
Želio je uvijek da bude na pravom mjestu i u tom nastojanju, sa svojom braćom prokrstario gotovo cjelokupno bosanskohercegovačko ratište od Zenice i Ovnaka, preko Kaknja, Fojnice, Vareša, Kladnja i Teslića do Vlašića i Nabožića, gdje je pokošen četničkom osamdesetčetvorkom zastao 15. juna 1995. godine.
Kao i većina savjesnih i hrabrih sinova ove Bosne i rahmetli Adil Kovačević imao je svoje ljubavi i težnje, i iskren nijjet u srcu da, uz Allahovu pomoć, ostvari makar neke od njih. Međutim, ovogodišnjim petnaestojunskim ‘odlaskom’ na Ahiret dio toga kao što je nastavak dunjalučkog druženja sa izabranicom njegovog srca i toplina roditeljskih skuta, te povratak u slobodnu Foču i rodno Mješajiće ostaće neo-stvareni. Ostaće i sjećanje na njega i tupa bol u srcu svih onih koji su ga poznavali, jer rahmetli Adil je, zaista, bio čovjek rijetka kova.
Od prvog dana
U svakodnevnom životu povučen i miran, nenametljiv u razgovoru, a prava čigra u susretu sa onim koji su ga prije pune tri godine pokrenuli sa rodnog ognjišta i željeli da ga, uz stotine hiljada drugih Bošnjaka, zauvijek unište.
Iako još nedozreo, sa nepunih osamnaest, nije se dao, kao i njegov nešto stariji brat Galib i otac Latif. Pravljenim puškama sa komšijama i prijateljima branili su rodno selo pa Tjentište, Zelengoru, svoju nejač, i nekoliko mjeseci poslije uspješno ih izveli na sigurnije. Naravno, izlaskom na širu slobodnu teritoriju Adil i njegovi jarani nastavljaju borbu. On i njegov brat Galib u redovima Sedme muslimanske. Želio je uvijek da bude na pravom mjestu i u tom nastojanju, sa svojom braćom prokrstario gotovo cjelokupno bosanskohercegovačko ratište od Zenice i Ovnaka, preko Kaknja, Fojnice, Vareša, Kladnja i Teslića do Vlašića i Nabožića. I bio jedan od najboljih. Vječiti diverzant nije se izgleda, mogao lahko umoriti, a mnogobrojne pohvale i priznanja koje je dobijao od svojih saboraca bili su mu najdraži stimulans da još srčanije predvodi svoju grupu. Izgarao je pune tri ratne godine i molio dragog Allaha dž.š. da pravednost pobijedi.
Sa šehadetom na usnama
Po uspješnom okončanju vlašićke operacije, sreli smo ga u logoru na Tvrdoj ravni. Djelovao je smireno i odmorno iako je prije toga četiri noći proveo u snijegu boreći se za svaku privremeno okupiranu ‘čuku‘. Nasmijan. Kratko komentariše da je bilo dobro i da je vrijedilo žrtve. Na preporuku svojih kolega da kaže nešto o uspješnom zaposjedanju Šantića u koji je sa svojim momcima ušao među prvima, i sa Zukinom grupom uz mnoštvo drugog zaplijenio i tenk T-55, Adil zbunjeno odgovara da je to Allahova milost i zasluga svih onih koji su učestvovali u ovoj velikoj pobjedi. Takav je bio i u podjezerskoj kotlini i u svim ranijim akcijama. Takvog ga pamte svi oni sa kojima je išao na četničke rovove, a njegov saborac sa Nabožića, teško ranjeni Asim Katkić-Katke, pola sahata po Adilovom preseljenju, rekao mi je mučnim glasom: “ Adil je pogođen ‘osamdesetčetvorkom‘ u desnu stranu grudi tik pred četničkom zemunicom i nekoliko metara ispred mene. U pokušaju da ga izvučem vidio sam da umire sa šehadetom na usnama, a onda je i mene zakačilo…
Teško mi je, jer….Ako neko od nas po svom nijjetu i dunjalučkim zaslugama zaslužuje deredžu šehida onda je to sigurno on…“
Takav je bio heroj-gazija rahmetli Adil Kovačević – Kovač koji je u težnji da dosegne najsvetiji cilj-potpunu slobodu svoje zemlje, Allahovim određenjem, zastao na vrhu tada već u potpunosti oslobođenog Ravnog Nabožića. I ostao tu u nemogućnosti da bude izvučen.
Rahmetli Adil Kovačević i njemu slični ispunili su svoj dug i svojim djelom zadužili one koji ostaju da nastave tamo gdje su oni zastali, ali u amanet njima ostavili i svoje porodice. Smijemo li dozvoliti da gorčina obliva njihova srca?!
Taib Terović,Sršljenci-Ilijaš, 21. juni 1995. godine
(Taib Terović, ‘Sedma’, Zenica 2006. str., 359-361.)
fotografija:Taib Terović
izvor:fb Taib Terović – U prikrajku duše
oprema teksta:focanskidani
focanskidani 