Ćiro od Sarajeva do Foče (od 1939. do 1978.)
Pruga Ustiprača – Goražde – Foča je jedna od zadnjih urađenih pruga uskog kolosjeka u predratnoj Jugoslaviji. Ova pruga je otvorena 17. septembra 1939. godine u jeku rata u Poljskoj, pa je taj datum skoro i zaboravljen.
Sarajevo
Bistrik
Pale
Koran
Stambolčić
Sjetlina
Podgrab
Prača
Renovica
Banj- Stijena
Mesići – Rogatica
Brčigovo
Dub
Ustiprača
Kopači
Hubjeri
Goražde
Vitkovići
Mravinjac
Osanica
Mrđelići
Ustikolina
Foča
Od Sarajeva, bolje rečeno Bistrika, do Pala pruga je išla kroz kanjon Miljacke.
Negdje između, na trasi s brojnim tunelima, nalazio se stanica/kolodvor Dovlići.
Za kolodvore/stanice Pale i Koran pamtim da su bili na nekoj visoravni,
u vrlo lijepom predjelu, a naročito pamtim prekrasan pogled na planinu Romaniju.
Iza Korana pruga je opet išla vrlo teškim terenom…
Slijede Stambolčić i Sjetlina, potom stanica/kolodvor Podgrab, a zatim malo ravniji teren – uz rijeku Praču i do stanice/kolodvora Prača i Renovica.
Iza Renovice pruga je vodila kroz kanjon rijeke Prače,
koja se ulijeva u Drinu kod Ustiprače. U tom kanjonu nalazila se jedna od najčudnijih stanica/kolodvora – Banj Stijena.
Gdje je bila Banja, ali Stijena je bila ravno iznad naših glava,
jer je cijela stanica/kolodvor bila doslovice usječena u kanjon…
Stanica Sudići ;zatim stanica/kolodvor Mesići-Rogatica
Brčigovo, zatim Dub i Ustiprača.
Pruga prema Foči vodila je uzvodno uz Drinu.
Slijede Kopači, Hubjeri … Goražde,
Vitkoviće (nekada industrijska zona sa puno teretnih vagona)
i Ustikolina… i
Foča…,
i dalje ka Miljevini,
Brod na Drini (uprava željeznice),
Avdagića Luka…
Miljevina…
eh nekad bilo sad se samo spominje…
Nakon stogodišnjeg staža na prostorima BiH, i legendarni Ćiro je 1. augusta 1978. godine stigao na svoje posljednje odredište, na stanicu Čengić Vila u Sarajevu.
Bosanskohercegovačke uskotračne pruge tokom svog boravka u BiH izgradila je austrougarska vlast, a spajale su različite krajeve BiH sa gradovima susjednih zemalja. Motorni vozovi postepeno su isključivani iz saobraćaja krajem 1960-ih, a posljednje vožnje su imali 1978. godine kada se u BiH ukida uskotračna pruga.
Ćiro je godinama unosio radost u usputna naselja. Prevozio je đake, studente i radnike koji su putovali na posao u Sarajevo. Donosio je prve trešnje, orahe, paprike. Prevozio poštu. Bio je svjedok i brojnih ispraćaja u vojsku.Ćiro nikada nikoga ostavio nije.
Iz reda vožnje putovanje motornim vozom od Foče do Ustiprače trajalo je sat i sedamnaest minuta, a prema njemu je dužina pruge bila 49 kilometara, što znači da mu je bila brzina oko 40 km/h, što svakako nije malo. Pojava ovih vozova sa kojim sam često putovao za Sarajevo, bilo je ravno putovanju danas avionom. To je pravo poređenje. Komfor, brzina, nema dima, nema buke, nema škripe to je ono što je bila njegova glavna osobina. Koliko me sjećanje služi uvijek je bio pun. Rezervisala su se mjesta tako da nije moglo biti stajanja. Inače prije motornjaka obavezno smo presjedali u Ustiprači. To je presjedanje skoro uvijek bilo dramatično, posebno nakon završetka praznika i školskih raspusta. Obično je to nekako presjedanje bilo noću. Ustiprača je bila puna putnika koji su čekali voz iz Višegrada i Užica za Sarajevo. Kako je stanica Ustiprača u krivini, to su ovi vozovi iznenada ulazili u stanicu, kada je dolazio do opšte pometnje među ovom masom svijeta. Pravilo je bilo – bez pravila, tj. kako se ko snađe. Ovi vozovi su u stanicu Ustiprača dolazili puni, a skoro cijeli voz koji je došao iz Foče i Goražda trebao je da se ukrca za Sarajevo. Ulazili smo kroz prozore, što nije bila rijetkost. Mnogi nisu mogli ni da uđu već su morali da sačekaju drugi voz. Sjedenja nije bilo. I tako do Bistrika i Sarajeva kroz tunele i dimove mašine. Kako su vozovi bili puni, obično su dvije lokomotive vozile ove putničke kompozicije. Konduktera tada nije ni bilo, jer jednostavno čovjek nije mogao ni da prođe kroz voz. Jedna zanimljivost u ovim kompozicijama zimi, bio je zadnji vagon, koji je bio specijalne konstrukcije i koliko se sjećam koristio se za proizvodnju pare za zagrijavanje putničkih vagona i imao je dimnjak. Vjerovatno zbog velikog uspona od Ustiprača do Stambolčića bilo je veliko opterećenje mašina, pa utrošak pare za zagrijavanje vagona nije dolazio u obzir. Od Ustiprače do Sarajeva jedina veća stanica po broju putnika bila je Mesići – Rogatica, koja se nalazila blizu Rogatice. Bilo je zanimljivo gledati iz voza, koji je se kretao preko nadvožnjaka na Bistriku masu svijeta koja ide od stanice Bistrik prema gradu. Čovjek da ne povjeruje da je toliki svijet mogao da stane u malenog, dobrog i poslušnog “ćiru”.
priredio:Kenan Sarač
DOBRI STARI ĆIRO (VOZ) – foto i video
https://focanskidani.wordpress.com/2016/08/16/dobri-stari-ciro-voz-foto-i-video/
focanskidani 