Dženana Karup-Druško : Jedini način borbe je znanje

Ovime je zaista prešao crvenu liniju, pretjerao i natjerao me da se vratim ponovo u novinarstvo - 002

 

Dodik me natjerao da se vratim ponovo u novinarstvo”
izvor: N1

Novinarka Dženana Karup-Druško nedavno je u kolumni reagovala na izjave Milorada Dodika u Bratuncu da su “Bošnjaci starosjedioci Podrinja okupatori”. U razgovoru za N1, Karup-Druško je kazala da je bila ljuti i uvrijeđena nakon ove izjave Dodika.

Ovime je zaista prešao crvenu liniju, pretjerao i natjerao me da se vratim ponovo u novinarstvo - 003

“Ne da me naljutio, to me uvrijedilo. Dodik godinama priča razne priče na koje bi trebalo reagirati. Ovime je zaista prešao crvenu liniju, pretjerao i natjerao me da se vratim ponovo u novinarstvo i da se uključim u novinarstvo i javni život”, kazala je Karup-Druško u Novom danu na N1.

“Sve više, prvo nesvjesno, a sada i svjesno, da više ne smijemo govorit o onome što se desilo, da ljudi više ne smiju kazati da su bili pripadnici Armije BiH. To su opasne stvari, ja na to više ne želim niti ću pristati. Ako imate protiv sebe cijele sisteme, politiku koju provode Srbija i RS, mediji, političari i imate narative koji se nameću, borba je činjenicama i istinom. Da nema presuda međunarodnih sudova, bili bismo u situaciji da nam govore da su svi bili isti, da je bio građanski rat”, poručila je novinarka Dženana Karup-Druško.

Ovime je zaista prešao crvenu liniju, pretjerao i natjerao me da se vratim ponovo u novinarstvo - 004

Kako je navela, jedini način borbe je znanje. Govoreći o ruskom utjecaju, Karup-Druško je kazala da je on puno jači u BiH nego u Crnoj Gori i Makedoniji upravo zahvaljujući Miloradu Dodiku.

O HNS-ovom Prijedlogu izbornog zakona, Karup-Druško je navela da su to “taktike u kojima se na vrlo perfidne načine nastavljaju realizacije politika stvaranja velike Srbije i velike Hrvatske”.

“Mogu to agrumentirati kroz više primjera, u slučaju Izbornog zakona ili Obavještajne sužbe. Priča o Izbornom zakonu je puno, puno ozbiljnija. Misli li Dragan Čović da među partnerima ima toliko glupe ljude da neće reagovati? Izborni zakon je raspakivanje Dejtonskog sporazuma, otvaranje Pandorine kutije. Imate situaciju da se traži sve ono što zadire u Ustav BiH. Čović u ovom trenutku u koaliciji sa Dodikom ima većinu u Domu naroda. Imamo Radončića koji prekida koaliciju, ali ne povlači ljude. Najvažniji zakon koji se donosi, koji direktno udara na Bošnjake, Radončić ne dolazi na sjednicu”, kazala je Karup-Druško.

Navela je da Čović izmjenama Izbornog zakona otvara Pandorinu kutiju.

“Njegov drugi zahtjev direktno negira presudu suda u Strazburu, direktno blokira BiH na putu ka EU. Imate jučer izjave iz Bundestaga koji otvoreno i decidno kažu da BiH ne može ići u Evropu bez implementacije presude Sejdić-Finci”.

Ovime je zaista prešao crvenu liniju, pretjerao i natjerao me da se vratim ponovo u novinarstvo - 005

Navela je da Čović i Dodik više ne kriju svoju koaliciju.

“Vuk Drašković je jednom rekao da je u Bosni i Hercegovini igra pasijansa. U ovom trenutku Dodik igra sa Čovićem uz podršku Radončića. Čujem u kuloarima da će Dodik i Čović nakon izbora izbaciti SDA iz vlasti, izbaciti Izetbegovića. Naredni izbori mogu za njih biti najvažniji od Dejtona. Ne govorim za koga treba glasati jer se više ne radi o životnim pitanjima već o spašavanju države”.

Kako je navela, ukoliko Radončić bude partner Dodiku, otvara se novi spektar stvari.

“Čović je Izbornim zakonom nacrtao i zakucao treći entitet. Ako se Izborni zakon usvoji, to je fizička podjela BiH na tri”.

Navela je da su izjave predsjednice Hrvatske o BiH opasne i zlonamjerne.

izvor: N1

fotografije:screenshot

HISTORIJA FOČE : CRTICE IZ XV STOLJEĆA (foto)

Hamzabeg izdaje Dubrovčanima osudu 1472.

Hamzabeg izdaje osudu Dubrovčanima _ 001Hamzabeg izdaje osudu Dubrovčanima _ 002

Sinanbeg izdaje Dubrovčanima slobodni list 1475.

 

Sinan beg izdaje Dubrovčanima slobodni list _ 001Sinan beg izdaje Dubrovčanima slobodni list _ 002

 

Ferman iz 1483.

Ferman 1483

Eseb-Alijina izjava iz 1478.

Esebalija 1478 _ 001

Ćiro Truhelka, Tursko-slovjenski spomenici dubrovačke arhive. Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo, 1911.

 

istaknuta fotografija: Hamzabegov mesdžid u Foči

 

priredio:Kenan Sarač

************************

(1) Hoča, kao trgovište (mercatum) prvi put se spominje 1366. godine (Kovačević-Kojić, 1978, str. 42). S obzirom na to da se u ovom dokumentu spominje Foča kao znatnije trgovačko mjesto, može se zaključiti da njegova historija seže u mnogo dalju prošlost.
(2) U defteru iz 1519. godine srednjovjekovni naziv Hoče prvi put je zamijenjen imenom Foča (Redžić, 1983, str. 324).

************************

Foča, augusta 1493. godine : Prvi sat koji je stigao i proradio u Bosni

Prvi sat koji je stigao i proradio u Bosni

Najstarija vijest o satu u Bosni uopće vezana je upravo za Foču. Takav sat (horologium) imao je hercegovački sandžakbeg Sulejmanbeg u Foči već u septembru god. 1493, a poslaše mu ga na dar Dubrovčani. I Sulejmanbegov nasljednik u Foči Ahmedbeg Vranešević dobio je nešto kasnije, god. 1498, takav dar od Dubrovčana, sat bez utega (horologium sine contra – pensis) , a istodobno i Ahmedbegov bezimeni posinak dobio je drugi sat s utezima , vrijedan šest dukata.
/Ćiro Truhelka, Tursko-slovjenski spomenici dubrovačke arhive. Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo, 1911., str. 215./

U augustu 1493. godine Dubrovačka republika (Republika sv. Vlaha) je dala jedan sat kao dar hercegovačkom krajišniku Sulejman-begu, koji je rezidirao u Foči. Ovaj sat predstavlja vjerovatno prvi sat koji je stigao i proradio u Bosni (Kreševljaković, 1957, str. 17).

_ _ _ _ _

Sahat kula u Foči _ 002Sahat kula u Foči _ 003

SAHAT KULA U FOČI
U neposrednoj blizini džamije i drugih zadužbina Mehmed-paše Kukavice u Foči nalazi se i Sahat-kula. S obzirom na to da ne postoje pisani tragovi o izgradnji ovog objekta, može se pretpostaviti da je izgrađen nakon 1758. godine, jer se ne spominje u vakufnami Mehmed-paše Kukavice iz te godine. Sahat-kula je izgrađena poslije tog vremena, ali sigurno prije 1761. godine, kada je Mehmed-paša bio prognan iz Bosne i smaknut (Bejtić, 1957, str. 48).
Oko 1884. godine sat na ovoj Sahat-kuli je bio pokvaren, te je iste godine doveden majstor da ga popravi (Kreševljaković, 1957, str. 31). Devedesetih godina 19. stoljeća nabavljen je novi sat, a stari je prenesen u Zemaljski muzej. Tada je preneseno i zvono na kojem je bila urezana godina 1637.
U toku II svjetskog rata, 1943. godine, Sahat-kula je dosta stradala, pa ju je u ljeto 1954. godine popravio GNO Foča (Kreševljaković, 1957, str. 31).
Sanacija Sahat-kule je izvršena i 1988. godine, a novi satni mehanizam na električni pogon postavljen je 1991. godine, povodom obilježavanja 440 godina postojanja Aladža-džamije (Muftić, 1997, str. 90).

priredio:Kenan Sarač

fotografije: flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik

Sahat kula u Foči _ 004

Sahat kula u Foči _ 005

Sahat kula u Foči _ 006

Sahat kula u Foči _ 007

Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo, 1911.

Sahat kula u Foči _ 008

 

priredio:Kenan Sarač

************************

(1) Hoča, kao trgovište (mercatum) prvi put se spominje 1366. godine (Kovačević-Kojić, 1978, str. 42). S obzirom na to da se u ovom dokumentu spominje Foča kao znatnije trgovačko mjesto, može se zaključiti da njegova historija seže u mnogo dalju prošlost.
(2) U defteru iz 1519. godine srednjovjekovni naziv Hoče prvi put je zamijenjen imenom Foča (Redžić, 1983, str. 324).

************************

 

 

I TO ĆE PROĆI!

 

 

 

I TO ĆE PROĆI!

Ovo je Fočak
On je prognanik
On je podstanar
On je stranac u svojoj državi

On ganja svoja prava
Administracija ga zafrkava
Vazda mu fali jedan papir
Donacije nikad ne dobiva

Svi se šprdaju sa njim
On im to ne uzima za zlo

On ima dvije kutije
Jednu za kad mu je najteže
Jednu za kad je najrahatniji
U obadvije je cedulja

Na ceduljama isto piše
I TO ĆE PROĆI!

Kenan Sarač

I to će proći

Traveler Digital Camera

basca 1 _5449

kuca 1 _5426

medjurjecka 18 _5474

 

_ _ _ _ _

STRANAC U RODNOM GRADU
https://focanskidani.wordpress.com/2017/04/18/stranac-u-rodnom-gradu/

Najlakše je hojrat i fakin biti sine
https://focanskidani.wordpress.com/2017/03/04/najlakse-je-hojrat-i-fakin-biti-sine/

…i ne tako obična pjesma o FOČI
https://focanskidani.wordpress.com/2015/12/19/i-ne-tako-obicna-pjesma-o-foci/

Ti si moje čuđenje
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/12/ti-si-moje-cudenje/

Putniku Namjerniku : KAD U FOČU DOĐEŠ
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/05/putniku-namjerniku-kad-u-focu-dodes/

Zeznuta sam ti ja
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/25/zeznuta-sam-ti-ja/

Jesmo li sretniji??? – Jesmo li pametniji???
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/25/jesmo-li-sretniji-jesmo-li-pametniji/

Ružo moja s Ćehotinsko – Drinskih perivoja ,baš, baš te srce voljet’ mora…
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/17/ruzo-moja-s-cehotinsko-drinskih-perivoja-bas-bas-te-srce-voljet-mora/

Ove noći – dok čekam kad će zora doći
https://focanskidani.wordpress.com/2017/06/10/ove-noci-dok-cekam-kad-ce-zora-doci/

Život na cjedilu! – ponovo o povratnicima, najvećoj brigi društva (VIDEO)

 

Povratnici ovo, povratnici ono…puke fraze i floskule…Dokle?Dokad?

Medjurjecje _ 23_04_2014__103306

Video: Ustikolina i Prača riješit će probleme kolektivnih centara u ovoj godini!
Uživajte biće sunčano, a Drina topla!

 

_ _ _ _ _

Foča: Kako dobiti donaciju za obnovu kuće u centru grada u Foči?
https://focanskidani.wordpress.com/2015/12/09/foca-kako-dobiti-donaciju-za-obnovu-kuce-u-centru-grada-u-foci/

_ _ _ _ _

FOČA – povratnici najveća briga društva : GDJE ZAVRŠAVAJU DONACIJE? (GLAS NARODA)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/17/foca-povratnici-najveca-briga-drustva-gdje-zavrsavaju-donacije-glas-naroda/

FOČA – povratnici najveća briga društva : Donacije tek za vikendaše (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/16/foca-povratnici-najveca-briga-drustva-donacije-tek-za-vikendase-foto/

Foča : Povratnici dobijaju pomoć za obnovu kuća (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/06/foca-povratnici-dobijaju-pomoc-za-obnovu-kuca-foto/

Foča: Kako dobiti donaciju za obnovu kuće u centru grada u Foči?
https://focanskidani.wordpress.com/2015/12/09/foca-kako-dobiti-donaciju-za-obnovu-kuce-u-centru-grada-u-foci/

KO I KOGA LAŽE? I ZAŠTO?
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/29/ko-i-koga-laze-i-zasto/

O FOČACIMA ODLUČUJU ONI KOJI NISU IZ FOČE (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/06/18/o-focacima-odlucuju-oni-koji-nisu-iz-foce-foto/

FOČA:NEBRIGA ZA POVRATAK I NEISTINE I OBMANE O POVRATKU PROGNANIH
https://focanskidani.wordpress.com/2015/11/17/focanebriga-za-povratak-i-neistine-i-obmane-o-povratku-prognanih/

KO I KOGA LAŽE? I ZAŠTO?
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/29/ko-i-koga-laze-i-zasto/

OTVORENO PISMO SVIM MINISTRIMA I SVIM VLADAMA – VLADARIMA u BiH
https://focanskidani.wordpress.com/2015/11/04/otvoreno-pismo-svim-ministrima-i-svim-vladama-vladarima-u-bih/

Povodom javnog poziva izbjeglicama i raseljenim osobama:Ko je i kada je raspisao tender da se (s)ruše kuće Bošnjaka?
https://focanskidani.wordpress.com/2015/12/31/povodom-javnog-poziva-izbjeglicama-i-raseljenim-osobamako-je-i-kada-je-raspisao-tender-da-se-sruse-kuce-bosnjaka/

FOČANSKI FOL 13 : ТРИНАЕСТ – У ФОЧИ
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/19/focanski-fol-13-тринаест-у-фочи/

mrakača u FOČI:KLJUČ U RUKE???KOME???ČEMU???KOGA???ZAŠTO???da l’ smo svi ovce!?
https://focanskidani.wordpress.com/2015/10/14/mrakaca-u-focikljuc-u-rukekomecemukogazastoda-l-smo-svi-ovce/

O FOČI, ALADŽI I POVRATNICIMA
https://focanskidani.wordpress.com/2015/11/12/o-foci-aladzi-i-povratnicima/

FOČA: DOK ZA POVRATNIČKU POPULACIJU NEMA STANOVA – IMA ZA DEPORTOVANE DRŽAVLJANE BiH
https://focanskidani.wordpress.com/2015/11/09/foca-dok-za-povratnicku-populaciju-nema-stanova-ima-za-deportovane-drzavljane-bih/

FOČA : Donacije tek za vikendaše
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/16/foca-donacije-tek-za-vikendase/

Glasovi koji se ne čuju : “I ovdje spavaju duše naših predaka!”

 

ODGOVORI – “čudna jada i Dodika gada” na njegovu : Spreman sam potvrditi izjavu o bošnjačkoj okupaciji Podrinja…
 
U mene mi je i prapračukun dedo rođen i ukopan u Podrinju, a ja sam okupator…U rodnom gradu…Sramota i od “čudna jada i Dodika gada”. Ni izvjesni Međed ne bi sebi dopustio takav gaf. Ovakvim i sličnim pričama su nas naše komšije ubjedili kako smo mi okupatori i došlje, pa su se ovi ranih ‘90. -ih potrudili da nas pobiju i protjeraju…
Izvjesnom “Gadu” i ostalim “Međedima” poručujem : “I ovdje spavaju duše naših predaka”…
POGLEDAJTE GALERIJU FOTGRAFIJA “I ovdje spavaju duše naših predaka!”

 

I ovdje spavaju duše naših predaka _ 011I ovdje spavaju duše naših predaka _ 012I ovdje spavaju duše naših predaka _ 013I ovdje spavaju duše naših predaka _ 014I ovdje spavaju duše naših predaka _ 015I ovdje spavaju duše naših predaka _ 016I ovdje spavaju duše naših predaka _ 017I ovdje spavaju duše naših predaka _ 018I ovdje spavaju duše naših predaka _ 019I ovdje spavaju duše naših predaka _ 020I ovdje spavaju duše naših predaka _ 021I ovdje spavaju duše naših predaka _ 022I ovdje spavaju duše naših predaka _ 023I ovdje spavaju duše naših predaka _ 025I ovdje spavaju duše naših predaka _ 027I ovdje spavaju duše naših predaka _ 026I ovdje spavaju duše naših predakaI ovdje spavaju duše naših predakaa _ 024

 

za one koji ne znaju na fotografijima su detalji iz FOČE, grada koji leži na r'jekama dv'jema. Drini i Ćehotini…

 

priredio:Kenan Sarač

Foča : Na lokalitetu Hajdučko vrelo u rejonu Koluna ukradeno sedam i po kubika bukovog drveta

 

Nakon što je nedavno evidentirano da je na Vučevu ukradeno 266 kubika šume, obznanjeno je i da je na lokalitetu Hajdučko vrelo u rejonu Koluna ukradeno sedam i po metara kubnih bukovog drveta.

Na lokalitetu Hajdučko vrelo u rejonu Koluna ukradeno sedam i po kubika bukovog drveta

Na lokalitetu Hajdučko vrelo u rejonu Koluna nepoznata lica bespravno su posjekla sedam i po metara kubnih bukovog drveta, vlasništvo Šumskog gazdinstva „Maglić“, saopšteno je iz Policijske uprave Foča.

Okružni javni tužilac je naložio da se preduzmu mjere i radnje na rasvjetljavanju krivičnog djela krađe.

Uviđajem je ustanovljena ukradena količina bukve, koju su šumokradice odvezle u nepoznatom pravcu.

 

FOČA : Na Vučevu ukradeno 266 kubika šume u vrijednosti preko 60 hiljada maraka
https://focanskidani.wordpress.com/2017/06/27/foca-na-vucevu-ukradeno-266-kubika-sume-u-vrijednosti-preko-60-hiljada-maraka/

NAKON PRONALASKA JOŠ JEDNE MASOVNE GROBNICE KOD FOČE : Kuća mrtvih bez imena – Centar za obdukciju i identifikaciju Goražde

 

Još jedna masovna grobnica, koja je krila posmrtne ostatke pet žrtava posljednjeg rata, otkrivena je nedaleko Foče, u mjestu Miljevina, u Tunelima.

Ekshumirani posmrtni ostaci, prevezeni su u Centar za obdukciju i identifikaciju Goražde.
Ekshumacija na tom lokalitetu bit će nastavljena i u narednim danima, a pretraživanje će se izvoditi i ručno, i mašinski.

Kuća mrtvih bez imena – Centar za obdukciju i identifikaciju Goražde
Tu se odvija najteži dio posla – identifikacija žrtava, tu počinje i završava svaka nada.
Ni dvadeset pet godine nakon genocida u Foči, proces traženja osoba nestalih u posljednjem ratu u Fočanskom kraju, nije završen.
Mnoga djeca,sestre,majke,rodbina dvadeset i više godina traže kosti sinova, kćeri, muževa, braće, rođaka po masovnim grobnicama, po njivama, livadama, šumama…
Nažalost mnogi su već otišli u mezare, a da istinu o svojim nestalim nisu saznali.

hiljadu grobnica u fočanskom kraju 1992. - 1995. _ 012

hiljadu grobnica u fočanskom kraju 1992. - 1995. _ 011

hiljadu grobnica u fočanskom kraju 1992. - 1995. _ 010

 

priredio:Kenan Sarač

_ _ _ _ _

NAKON PRONALASKA JOŠ JEDNE MASOVNE GROBNICE KOD FOČE : Kuća mrtvih bez imena – Centar za obdukciju i identifikaciju Goražde
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/18/nakon-pronalaska-jos-jedne-masovne-grobnice-kod-foce-kuca-mrtvih-bez-imena-centar-za-obdukciju-i-identifikaciju-gorazde/

Miljevina kod Foče : OTKRIVENA JOŠ JEDNA MASOVNA GROBNICA
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/17/miljevina-kod-foce-otkrivena-jos-jedna-masovna-grobnica/

Lokalitet Tuneli Miljevina kod Foče : Nastavljena ekshumacija, nađeni nekompletni skeleti
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/19/lokalitet-tuneli-miljevina-kod-foce-nastavljena-ekshumacija-nadeni-nekompletni-skeleti/

Prema presudi Njemačkog suda život Bošnjaka iz Foče u prosjeku vrijedi 4 mjeseca, 12 dana, 20 sata i 34 minute zatvora

Prema presudi Njemačkog suda život Bošnjaka iz Foče u prosjeku vrijedi 4 mjeseca, 12 dana, 20 sata i 34 minute zatvora _ 003

MALO SE ZNA DA JE NJEMAČKI SUD JOŠ 1997. GODINE PRESUDIO DA JE U FOČI POČINJEN GENOCID

Prema presudi Njemačkog suda život Bošnjaka iz Foče u prosjeku vrijedi 4 mjeseca, 12 dana, 20 sata i 34 minute zatvora _ 001
Novislav Đajić pripadnik TG Foča tzv vojske republike srpske uhapšen je u Njemačkoj i suđen u Minhenu za masakre u Foči.
Vrhovni sud Bavarske nije neupitno utvrdio da je Novislav Đajić imao namjeru počiniti genocid. Ipak, Đajić je proglašen krivim za 14 slučajeva ubistava i jedan pokušaj ubistva te je osuđen na pet godina zatvora.
Đajiću je izrečena sramno niska kazna, jer je za po ubijenom Bošnjaku Foče, kažnjen sa 4 mjeseca, 12 dana, 20 sata i 34 minute.
Iako oslobođen krivnje od genocida, Bavarska sudska komora je zaključila da se u Foči 1992. dogodio genocid.

Prema presudi Njemačkog suda život Bošnjaka iz Foče u prosjeku vrijedi 4 mjeseca, 12 dana, 20 sata i 34 minute zatvora _ 002

 

 

NOVISLAV ĐAJIĆ – KRVNIK I ZLOČINAC IZ FOČE (foto i video)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/08/06/novislav-dajic-krvnik-i-zlocinac-iz-foce-foto-i-video/

Odgovor Miloradu Dodiku muslimanke iz Foče : Ne možemo okupirati nešto što je naše

Foča - sastavci _ 013

Provjeri Milorade Dodiku u gruntu koliko je zemlje u Podrinju muslimaske, prije nego što nas optužiš da smo okupatori i da neke “islamske fondacije” stoje iza nas. Iza mene ne stoji niko. Ja sam Muslimanka. Rođena u Foči. Odrasla na Drini. Kako Muslimani na Drini mogu okupirati svoju zemlju? Kako ja mogu okupirati nešto što je moje? I ni ti, niti iko drugi ne može da mi uskrati moje pravo na to, da mi oduzme moje uspomene, iako ste uzeli puno toga i formirali Republiku Srpsku. Ali, ta Republika je izrasla na krvi. Na zločinima. U Foči. Višegradu. Zvorniku. Srebrenici… Možeš Milorade Dodiku negirati do kraja svoga života sve ono što je Haški tribunal presudio, i angažirati za to bezbroj lobista po svijetu, sve uz pomoć Srbije i Rusije – ostaje to zapisano u istoriji, ti stravični zločini koji će zauvijek biti mrlja na srpskom narodu
Čitajući, kao i svako jutro portale naišla sam na tekst o obilježavanju sjećanja na srpske žrtve u Podrinju. Na skupu je bio i Milorad Dodik koji je, između ostalog, rekao: “Poznati su projekti raznih fondacija, prije svega islamskih, koje su tražili i usmjeravali svoje pare kako bi se ovdje uz Drinu vratili nakon otadžbinskog rata muslimani i da bi ponovo okupirali Drinu na taj način.”

Zaboljelo me je. Jako. Muslimanka sam. S Drine. Iz Foče.

Foča 2017 _ 001

Godinama čitam razne gluposti koje Milorad Dodik izgovara i na koje skoro više niko i ne reagira. Godinama Milorad Dodik “puca” riječima okolo, ne vodeći računa da li će nekoga i pogodoti. Njegove izjave su za njegovu publiku. Za njegove birače. Znam ja sve to. Ali u sebi nosim ranu koja krvari već više od 20 godina, koja nikad neće ni zarasti, a koju je on dodatno povrijedio. I ovo mu ne mogu prešutjeti.

Odrastala sam u Foči uz priče mog oca o četničkim pokoljima koji su počinjeni na Drini. O nepravdama koje su nanesene Muslimanima. Kako se on u vojsci izjašnjavao kao Hrvat, jer Muslimani nisu imali to pravo. Te priče su pričane tiho, u kućama, jer u Jugoslaviji se nije smjelo o tome javno govoriti. Pojedinci, ali samo pojedinci, nakon rata su osuđeni, njegovalo se bratstvo i jedinstveno, a sve ostalo je bilo zaboravljeno. Nisam to tada shvatala. I moj otac mi je bio dosadan s tim pričama. Kad bi naišao neko od naših komšija, a on govorio imenom i prezimenom: vidi onog četnika i nastavljao objašnjavati šta je uradio a da nikad nije odgovarao, skoro da ga nisam ni slušala.

Tamo gdje Ćehotina dodiruje Drinu

Sistem je bio jači od riječi oca. Ja sam izrasla u deklariranu Jugoslovenku i otišla na studije u Sarajevo, a moj brat je postao oficir u Gardijskoj brigadi JNA u Beogradu, kao jedan od najboljih pitomaca sarajevske vojne škole, mada nije bilo u bošnjačkoj tradiciji da šalju djecu u vojnu školu, pogotovu ne iz gradskih porodica, on je sam to izabrao. Iako sam živjela u Sarajevu, moj dom je bio u Foči gdje su živjeli moji roditelji, gdje su bile moje uspomene, djetinjstvo, odrastanje na sastavcima, na Drini i Ćehotini. I sad se sjećam tih povrataka kući, maminog radosnog osmjeha dok sprema jela koja najviše volim, oca koji glumi ozbiljnost dok mu iskri u očima što me vidi. I Drine. Jednom je neko napisao da ljudima koji su odrasli na Drini kroz vene ne teče krv nego Drina. I to je tačno. To je veza za vječnost koju nikad niko ne može prekinuti, i bez obzira gdje da živim ja sam djevojka s Drine, Fočanka. U Foči je moja djedovina i pradjedovina.

 

Naša kuća je bila pored Drine. Bože dragi kako tada nisam znala da cjenim to što imam, ali tako je to valjda u ljudskoj prirodi. I sad kad mi je teško, kad imam nekih problema, zatvorim oči, sjetim se starog mosta kod KPD-oma, koji je bio pored naše kuće, i te kamene kule u sredini. Kad bih sišla na tu kulu gledala sam direktno u sastavke, Ćehotinu koja se ulijeva u Drinu i koja tako teče… Nema te psihoterapije koja se može mjeriti s tim…

Ti

Sjećam se priča da će se raspasti Jugoslavija, formiranja nacionalnih partija, kako je moj brat napustio JNA prije nego što je Gardijska brigada otišla na Vukovar ispraćena iz Beograda ovacijama građana, koji su na tenkove koji su išli u Vukovar da ubijaju bacali ruže. Ali te godine, sami početak devedesetih, godine nakon Olimpijade u Sarajevu su sigurno najljepše godine. Imali smo svoje rokere, nadrealiste, književnike, brojna mjesta na kojima smo se okupljali, i baš me i nije zanimala politika. Čak i kada se počelo pucati u Sarajevu nisam vjerovala da će se Jugoslavija raspasti, ni da će biti rat, iako su ljudi u Hrvatskoj već ginuli. Moj posljednji odlazak kući, bio je neposredno pred početak rata. Sjećam se da smo naveče u dnevniku gledali izvještaje iz nekog hrvatskog grada. Prikazivali su kuću koju je pogodila granata. U dnevnom boravku uništen zeleni plišani namještaj, trosjed, dvosjed i fotelja, bijela zavjesa se vijori na prozoru bez stakla… Moja mama je tada komentirala: “Jadni ljudi, šta im se desilo…” Samo nekoliko dana kasnije ona će napustiti svoju kuću u koju se nikad više neće vratiti.

Sa zebnjom sam u Sarajevu čekala informacije. Moji roditelji i brat su otišli iz Foče kad su grad napale srpske snage. Išli su od Ustikoline prema Goraždu i nekoliko dana uopće nisam znala šta je s njima. Nikada neću zaboraviti kad mi se otac javio iz Sarajeva i rekao da su svi došli. Tada sam prvi put shvatila šta znači u isto vrijeme se smijati i plakati. Živi su. Javili su nam vrlo brzo da nam je kuća zapaljena među prvima, ali nije nas bilo briga. Bili smo svi živi i zajedno.

Uslijedili su dani opsade Sarajeva. Rat u cjeloj zemlji. Ubijeni, prognani, logori… Iz Goražda, gdje je bila većina naše familije i prijatelja, stizale su informacije o poginulima. Onda su počele dolaziti informacije o silovanjima u Foči. Stravične priče u koje ljudski um ne može vjerovati. Imena mojih školskih drugarica koje su silovane u školi u koju smo išle. Koje su silovali ljudi koje sam poznavala. Pero Elez, Dragan Zelenović, Ćosa… U Partizanu gdje sam čekala prvu Novu godinu s rajom. O ubistvima u KPD-omu pored koga sam odrasla, klanju na drinskom mostu, pored te kule na kojoj sam nekad sjedila i gledala Drinu… Moj otac je govorio: “Opet teče krvava Drina”.

Potpisan je Dejtonski sporazum. Rat je stao. U tim godinama poslije rata svi smo živjeli s uvjerenjem da ćemo se moći vratiti, da ćemo imati bar sličan život kao prije. Ali, nikad više. Prva posjeta Foči organizirana je 1996. Išla sam s mamom, ocu nismo dale da ide jer je imao slabo srce. Jaka sam žena i rijetko puštam emocijama da izađu, da ih drugi vide… Ali, onog trenutka kad sam prvi put nakon toliko godina vidjela Drinu suze su same krenule. To je nešto jako, prejako, nešto što mogu razumijeti samo oni koji su kao i ja odrasli na Drini.

Na ruševinama od kuće izraslo drvo. Okolo korov, sve zaraslo. Pred kućom Srbin kome je opština dodijelila našu zemlju. Postavio neku ogradu. Kuća nam je bila na cesti, nikad nije bilo ograde oko nje, ispred kuće mamino cvijeće i trešnja… Trešnju je posjekao, smetala mu. Ni danas nikad ne mogu do kraja odslušati pjesmu “Još i danas zamiriše trešnja… Što to ima u ljudima tužno da ulaze u tuđe živote…”, a da se ne sjetim naše trešnje kad procvjeta u proljeće… Dok sam stajala taj dan pred svojom kućom srce mi se cjepalo. Jecajući sam kopala rukama po ruševinama da nađem bilo šta, ma i najmanju sitnicu koju ću ponijeti sa sobom, uspomenu na moj dom, uspomenu da sam nekad imala dom. Ništa nisam našla.

foca 1101

Godine su prolazile, režim u Republici Srpskoj nikad nije dozvoljavao povratak u kome bi Bošnjaci bili ravnopravni u Republici Srpskoj koju su Srbi nakon strašnih zločina koje su počinili, dobili u Dejtonu. Komšije su prodavale kuće oko nas, Loji, Hadžiahmetovići, Kumre… Dan kad je moja mama prodala kuću, koju su nam obnovili nakon rata, bio mi je jedan od najtežih u životu. Nikad više neću proći kroz Donje polje. Moje srce ne bi moglo izdržati da gleda u kuću koja više nije naša. Previše je uspomena, previše boli.

Ni nakon toliko godina u Sarajevu, ne osjećam se kao Sarajka, iako mi je ovaj grad sve dao i beskrajno ga volim. Volim i svoj stan u kome sam svaki djelić uredila s ljubavlju za svoju porodicu, ali nikad se u njemu ne osjećam kao što sam se osjećala u svojoj kući u Foči. Kad sam se udala za mog muža, Sarajliju, pitala sam ga gdje je njihova zemlja. Gledao me zbunjeno i pitao kakva zemlja, jer je on cijeli život živio u stanu. Pa, mislila sam da svako ima zemlju, dedovinu, pradedovinu. Kuću više nemam, ali imam svoju zemlju, svoju šumu, pašnjake, i sve to kad gledam znam da je moje. Zemlja koju su i moji preci čuvali. Taj osjećaj pripadnosti kad stojiš na svojoj zemlji ne može se mjeriti ni sa čim, čak i ako je ta zemlja u nečemu što se danas zove Republika Srpska, ona je u gruntu moja, i bit će to zemlja moga djeteta, kao što je bila moga oca, moga deda, pradeda, Karupska od kad se pamti.

foca 1102

Provjeri Milorade Dodiku u gruntu koliko je zemlje u Podrinju bošnjačke, prije nego što nas optužiš da smo okupatori i da neke “islamske fondacije” stoje iza nas. Iza mene ne stoji niko. Ja sam Muslimanka. Rođena u Foči. Odrasla na Drini. Kako Muslimani na Drini mogu okupirati svoju zemlju? Kako ja mogu okupirati nešto što je moje? I ni ti, niti iko drugi ne može da mi uskrati moje pravo na to, da mi oduzme moje uspomene, iako ste uzeli puno toga i formirali Republiku Srpsku. Ali, ta Republika je izrasla na krvi. Na zločinima. U Foči. Višegradu. Zvorniku. Srebrenici… Možeš Milorade Dodiku negirati do kraja života sve ono što je Haški tribunal presudio, i angažirati za to bezbroj lobista po svijetu, sve uz pomoć Srbije i Rusije – ostaje to zapisano u istoriji, ti stravični zločini koji će zauvijek biti mrlja na srpskom narodu. Svojom gramzivošću i bahatošću davno si uništio sve ljudsko u sebi. I samo ti i tebi slični mogu se ponositi naslijeđem u kome je kompletan vojni, politički i policijski vrh osuđen za najteže zločine koje čovječanstvo poznaje. Niko civiliziran, moralan i etičan ne bi mogao braniti nešto takvo.

Godinama se bavim istraživanjem i dokumentiranjem zločina. I uvijek pišem držeći se činjenica. Nikad nikome ne bih poželjela da o zločinima zna koliko ja znam, ali davno sam shvatila da se protiv ljudi kao što si ti Milorade Dodiku, možeš boriti jedino znanjem. I zato znam. Sve haške presude vezane za Foču, Srebrenicu, Zvornik, Višegrad, kao uostalom i druge. Sve činjenice koje je ovaj međunarodni sud presudio. Sve zločine koji su počinjeni. I pomažem da se to nikad ne zaboravi. Ali ne mrzim. I to je moja pobjeda. I nad tobom Milorade Dodiku i nad svima onima koji negiraju zločine nad Bošnjacima Podrinja i prava muslimana na Drini. I bez obzira šta pokušavaš spočitati muslimanima Podrinja, činjenica je da smo mi većinski vlasnici zemlje u Podrinju i da tu našu zemlju ti i tebi slični pokušavate okupirati i oteti od nas. Ali, zemlja se nasljeđuje. Silom se ne dobija. Ni zločinima. I zato muslimani nikad neće i ne mogu Podrinje okupirati, samo će se vratiti na svoje.

Dženana Karup Druško
AVANGARDA.BA, 17.07.2017

fotografije: flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik

Miljevina kod Foče : OTKRIVENA JOŠ JEDNA MASOVNA GROBNICA

 

Tuneli Miljevina - masovna grobnica
Tuneli Miljevina – masovna grobnica

Na području Foče, u mjestu Miljevina-tuneli, otkrivena je masovna grobnica.

Miljevina
Miljevina

Glasnogovornica Instituta za nestale osobe BiH Lejla Čengić kazala je Feni da su iz ove grobnice do sada ekshumirani posmrtni ostaci pet žrtava. Pretpostavlja se da je riječ o civilima bošnjačke nacionalnosti ubijenim u toku proteklog rata na ovom području.

Miljevina
Miljevina

Ekshumacija na tom lokalitetu bit će nastavljena i u narednim danima, a pretraživanje će se vršiti i ručno i mašinski.

Masovna grobnica _ ilustracija
Masovna grobnica _ ilustracija

 

Ekshumacijom, po naredbi Suda BiH, rukovodi Tužilaštvo BiH.

Miljevina-tuneli - masovna-grobnica
Miljevina-tuneli – masovna-grobnica
Miljevina-tuneli - masovna-grobnica
Miljevina-tuneli – masovna-grobnica
Miljevina-tuneli - masovna-grobnica - ekshumacija
Miljevina-tuneli – masovna-grobnica – ekshumacija

 

izvor:FENA

Tuneli Miljevina - masovna grobnica _ 013

fotografije: flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik

_ _ _ _ _

NAKON PRONALASKA JOŠ JEDNE MASOVNE GROBNICE KOD FOČE : Kuća mrtvih bez imena – Centar za obdukciju i identifikaciju Goražde
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/18/nakon-pronalaska-jos-jedne-masovne-grobnice-kod-foce-kuca-mrtvih-bez-imena-centar-za-obdukciju-i-identifikaciju-gorazde/

Miljevina kod Foče : OTKRIVENA JOŠ JEDNA MASOVNA GROBNICA
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/17/miljevina-kod-foce-otkrivena-jos-jedna-masovna-grobnica/

Lokalitet Tuneli Miljevina kod Foče : Nastavljena ekshumacija, nađeni nekompletni skeleti
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/19/lokalitet-tuneli-miljevina-kod-foce-nastavljena-ekshumacija-nadeni-nekompletni-skeleti/

FOČA – povratnici najveća briga društva : GDJE ZAVRŠAVAJU DONACIJE? (GLAS NARODA)

FOČA – povratnici najveća briga društva : GDJE ZAVRŠAVAJU DONACIJE? (GLAS NARODA)

GDJE ZAVRŠAVAJU DONACIJE- (GLAS NARODA)

– Sve smo pripremili sami salili temelj ali od donacije nista godinama cekamo ????
Jasminka Omerovic

– Većina gradjana pita kako dobiti donaciju za obnovu kuća ja pitam zar sve porušene i devastirane objekte ne treba obnoviti i jeli ikako moguće dobiti donaciju ako nisi pristalica neke od vodećih stranaka.
Amir Hrbinic

– Tako je Amire ali ko je stao u kraj kriminalu?
Muzafer Keco

Ovo je moja kuća. - Nisveta Skejovic

– Ovo je moja kuća. Odnosno kuća moje majke. Od 1998 god se borim sa papirologijom, ne ide. Nikada moja majka i mnogi naši ljudi neće dobiti donaciju. Da je sreće do sada su se mogle obnoviti sve kuće, ali nije i neće je biti sa ovakvom vlasti. Neka se stide svi, ama baš svi koji se šepure po Foči i lažu ljudima da se bore za održiv povratak. Ove kuće nisu zapalili vlasnici, oni su jedva žive glave izvukli. E pa sada! Na nama je da ih smjenimo i da se malo izborimo za našu djedovinu i babovinu…
Nisveta Skejovic

– Nemoze cestit narod zapasti dok preko stranki i opstinski vlasti ide. Tesko ce je ko napraviti.jer oni svoje prioritete imaju a ostali gradjani povratnici tesko da sta dobiju. Direktna donacija stranih organizacija za povratak jedini je spas. A od ovih, sto ide preko njih tesko ce nekog sunce ogrijati.
Resad Krso

–  Ovo sam iskusio na svojoj koži kad sam trebo da potpišem moj presjednik mjesne zajednice Kratine me ukine i nikad više.Put u moje selo Bujakovinu nikad ni metra nisu napravili.Sav novac koji su izganjali po kantonu Sarajevo na račun Bujakovine i mog rahmetli rođaka generala Envera Šehovića potrošen ja neznam gdje,a izmišljali neke spomen ploče,neke hair česme a od toga baš ništa.Haram him svima bilo.Ja sam 6.kilometara od svog sela gdje imam put na imanje oformio nekakv smještaj da ima gdje doći da obrađujem svoju babovinu.
Ismet Sehovic

– Pokradoše ih sad ove nove vlasti što su na fukciji, a imaju i od koga kad smo budale.
Azem Šabanović

  • U Foči je, kada smo mi, Bošnjaci, u pitanju, jednoumlje na svakom koraku. Misliš li svojom glavom, ne valjaš.
    Izet Kundo
  • Kome o našim nevoljama išta reći kada ovdje, u Foči, pomoć dobijaju samo poslušnici zvanične politike iz Sarajeva, pita se Lutvo Šukalo.

 

GDJE ZAVRŠAVAJU DONACIJE- (GLAS NARODA) 1

_ _ _ _ _

Foča: Kako dobiti donaciju za obnovu kuće u centru grada u Foči?
https://focanskidani.wordpress.com/2015/12/09/foca-kako-dobiti-donaciju-za-obnovu-kuce-u-centru-grada-u-foci/

_ _ _ _ _

FOČA – povratnici najveća briga društva : Donacije tek za vikendaše (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/16/foca-povratnici-najveca-briga-drustva-donacije-tek-za-vikendase-foto/

Foča : Povratnici dobijaju pomoć za obnovu kuća (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/06/foca-povratnici-dobijaju-pomoc-za-obnovu-kuca-foto/

Foča: Kako dobiti donaciju za obnovu kuće u centru grada u Foči?
https://focanskidani.wordpress.com/2015/12/09/foca-kako-dobiti-donaciju-za-obnovu-kuce-u-centru-grada-u-foci/

KO I KOGA LAŽE? I ZAŠTO?
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/29/ko-i-koga-laze-i-zasto/

O FOČACIMA ODLUČUJU ONI KOJI NISU IZ FOČE (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/06/18/o-focacima-odlucuju-oni-koji-nisu-iz-foce-foto/

FOČA:NEBRIGA ZA POVRATAK I NEISTINE I OBMANE O POVRATKU PROGNANIH
https://focanskidani.wordpress.com/2015/11/17/focanebriga-za-povratak-i-neistine-i-obmane-o-povratku-prognanih/

KO I KOGA LAŽE? I ZAŠTO?
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/29/ko-i-koga-laze-i-zasto/

OTVORENO PISMO SVIM MINISTRIMA I SVIM VLADAMA – VLADARIMA u BiH
https://focanskidani.wordpress.com/2015/11/04/otvoreno-pismo-svim-ministrima-i-svim-vladama-vladarima-u-bih/

Povodom javnog poziva izbjeglicama i raseljenim osobama:Ko je i kada je raspisao tender da se (s)ruše kuće Bošnjaka?
https://focanskidani.wordpress.com/2015/12/31/povodom-javnog-poziva-izbjeglicama-i-raseljenim-osobamako-je-i-kada-je-raspisao-tender-da-se-sruse-kuce-bosnjaka/

FOČANSKI FOL 13 : ТРИНАЕСТ – У ФОЧИ
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/19/focanski-fol-13-тринаест-у-фочи/

mrakača u FOČI:KLJUČ U RUKE???KOME???ČEMU???KOGA???ZAŠTO???da l’ smo svi ovce!?
https://focanskidani.wordpress.com/2015/10/14/mrakaca-u-focikljuc-u-rukekomecemukogazastoda-l-smo-svi-ovce/

O FOČI, ALADŽI I POVRATNICIMA
https://focanskidani.wordpress.com/2015/11/12/o-foci-aladzi-i-povratnicima/

FOČA: DOK ZA POVRATNIČKU POPULACIJU NEMA STANOVA – IMA ZA DEPORTOVANE DRŽAVLJANE BiH
https://focanskidani.wordpress.com/2015/11/09/foca-dok-za-povratnicku-populaciju-nema-stanova-ima-za-deportovane-drzavljane-bih/

FOČA : Donacije tek za vikendaše
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/16/foca-donacije-tek-za-vikendase/

 

 

POVRATAK U FOČU : BiH APLICIRA ZA EU, A NIJE ISPUNILA NIJEDAN USLOV…

FOČA – povratnici najveća briga društva 4
Usred centra Foče nalazi se mali stambeni objekat. Spolja gladac. Kućica kao u bajci o patuljcima, od 27 kvadrata, oko nje trava. Unutra, jadac. Ni mokrog čvora ni kupatila. Ima nešto još interesantnije i za Ibru još pogubnije.
Svojoj kućici ne može ni prići, jer su opštinari prodali okolnu zemlju ne vodeći računa o pravu na prolaz, koji je Ibri zagarantovan po svim rezolucijama i konvencijama svijeta.
U Foči je, kada smo mi, Bošnjaci, u pitanju, jednoumlje na svakom koraku. Misliš li svojom glavom, ne valjaš. Dakle, i ja ne valjam i vlast me ne zove na svoje skupove.- govori Izet Kundo.
Prije sedmicu predstavnici pomenutog federalnog ministarstva i Opštine Foča potpisali su sa sedam Bošnjaka ugovore o donaciji građevinskog materijala za sanaciju njihovih stambenih objekata i obnovu jedne kuće po sistemu ključ u ruke. U zvaničnoj informaciji iz Opštine stoji da je vrijednost donacije 120.000 KM, a sredstva obezbjeđuje pomenuto ministarstvo.
FOČA – povratnici najveća briga društva
FOČA – povratnici najveća briga društva : Donacije tek za vikendaše (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/16/foca-povratnici-najveca-briga-drustva-donacije-tek-za-vikendase-foto/

_ _ _ _ _

FOČA – povratnici najveća briga društva 5

_ _ _ _ _

Foča: Kako dobiti donaciju za obnovu kuće u centru grada u Foči?
https://focanskidani.wordpress.com/2015/12/09/foca-kako-dobiti-donaciju-za-obnovu-kuce-u-centru-grada-u-foci/

_ _ _ _ _

FOČA – povratnici najveća briga društva : Donacije tek za vikendaše (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/16/foca-povratnici-najveca-briga-drustva-donacije-tek-za-vikendase-foto/

Foča : Povratnici dobijaju pomoć za obnovu kuća (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/06/foca-povratnici-dobijaju-pomoc-za-obnovu-kuca-foto/

Foča: Kako dobiti donaciju za obnovu kuće u centru grada u Foči?
https://focanskidani.wordpress.com/2015/12/09/foca-kako-dobiti-donaciju-za-obnovu-kuce-u-centru-grada-u-foci/

KO I KOGA LAŽE? I ZAŠTO?
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/29/ko-i-koga-laze-i-zasto/

O FOČACIMA ODLUČUJU ONI KOJI NISU IZ FOČE (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/06/18/o-focacima-odlucuju-oni-koji-nisu-iz-foce-foto/

FOČA:NEBRIGA ZA POVRATAK I NEISTINE I OBMANE O POVRATKU PROGNANIH
https://focanskidani.wordpress.com/2015/11/17/focanebriga-za-povratak-i-neistine-i-obmane-o-povratku-prognanih/

KO I KOGA LAŽE? I ZAŠTO?
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/29/ko-i-koga-laze-i-zasto/

OTVORENO PISMO SVIM MINISTRIMA I SVIM VLADAMA – VLADARIMA u BiH
https://focanskidani.wordpress.com/2015/11/04/otvoreno-pismo-svim-ministrima-i-svim-vladama-vladarima-u-bih/

Povodom javnog poziva izbjeglicama i raseljenim osobama:Ko je i kada je raspisao tender da se (s)ruše kuće Bošnjaka?
https://focanskidani.wordpress.com/2015/12/31/povodom-javnog-poziva-izbjeglicama-i-raseljenim-osobamako-je-i-kada-je-raspisao-tender-da-se-sruse-kuce-bosnjaka/

FOČANSKI FOL 13 : ТРИНАЕСТ – У ФОЧИ
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/19/focanski-fol-13-тринаест-у-фочи/

mrakača u FOČI:KLJUČ U RUKE???KOME???ČEMU???KOGA???ZAŠTO???da l’ smo svi ovce!?
https://focanskidani.wordpress.com/2015/10/14/mrakaca-u-focikljuc-u-rukekomecemukogazastoda-l-smo-svi-ovce/

O FOČI, ALADŽI I POVRATNICIMA
https://focanskidani.wordpress.com/2015/11/12/o-foci-aladzi-i-povratnicima/

FOČA: DOK ZA POVRATNIČKU POPULACIJU NEMA STANOVA – IMA ZA DEPORTOVANE DRŽAVLJANE BiH
https://focanskidani.wordpress.com/2015/11/09/foca-dok-za-povratnicku-populaciju-nema-stanova-ima-za-deportovane-drzavljane-bih/

FOČA : Donacije tek za vikendaše
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/16/foca-donacije-tek-za-vikendase/

FOČA – povratnici najveća briga društva : Donacije tek za vikendaše (foto)

 

Medjurjecje _ 23_04_2014__103433

Ibro Germović ističe da se ponekad čudi samome sebi da je ikako u pameti: Svi govore kako su povratnici najveća briga društva, a njegov slučaj pokazuje suprotno.
Kome o našim nevoljama išta reći kada ovdje, u Foči, pomoć dobijaju samo poslušnici zvanične politike iz Sarajeva, pita se Lutvo Šukalo.
Da li je u pravu Fočak Ibro Germović kada kaže da on živi ni na nebu ni na zemlji?

Medjurjecje _ 23_04_2014__103306

“U pravu je. Čovjek stvarno nema gdje da živi. Što je najapsurdnije, ne može ni prići svojoj neuslovnoj kućici. Ali, kome to reći kada ovdje, u Foči, pomoć dobivaju samo poslušnici zvanične politike iz Sarajeva”, tvrdi nam Lutvo Šukalo, koordinator lokalne vlasti u Foči i tamošnjih povratnika.
No, kakav je njegov “rejting” kod te politike, odnosno koliko on koordinira, najbolje govori ovaj primjer:

Tužba Opštini
Kada je nedavno u Foču dolazio federalni ministar za izbjeglice i raseljena lica dr. Edin Ramić da bi se susreo s povratnicima, Šukalo uopće nije pozvan na taj sastanak!
Da li mu je lakše ako zna da nije pozvan ni Izet Kundo, aktuelni “alfa i omega” fočanske povratničke priče?!

Focca _Medjurjecje 5 _ 13032014 _0105

Dakle, prije sedmicu predstavnici pomenutog federalnog ministarstva i Opštine Foča potpisali su sa sedam Bošnjaka ugovore o donaciji građevinskog materijala za sanaciju njihovih stambenih objekata i obnovu jedne kuće po sistemu ključ u ruke. U zvaničnoj informaciji iz Opštine stoji da je vrijednost donacije 120.000 KM, a sredstva obezbjeđuje pomenuto ministarstvo.

Ibro Germović nije na spisku nedavno doniranih niti se uopće nalazi na njemu. Konkurisao je na javni poziv Ministarstva, ali nije prošao. Uzalud se žalio!

“Ispada da je moj stambeni slučaj riješen”, govori Germović, u šta smo se i sami nedavno uvjerili.

FMROI  015

Koga god smo od donatora zvali, svi su nam rekli da je Germović već jednom dobio sredstva i za njih je on završena priča.

Nikoga se, očito je, ne tiče to što je istina nešto drugo. A šta?

zlocinci -pomracenje uma u foci  005

Usred centra Foče nalazi se mali stambeni objekat. Spolja gladac. Kućica kao u bajci o patuljcima, od 27 kvadrata, oko nje trava. Unutra, jadac. Ni mokrog čvora ni kupatila. Ima nešto još interesantnije i za Ibru još pogubnije.

Svojoj kućici ne može ni prići, jer su opštinari prodali okolnu zemlju ne vodeći računa o pravu na prolaz, koji je Ibri zagarantovan po svim rezolucijama i konvencijama svijeta.

Dugo bi sada trebalo objašnjavati kako je do toga došlo, ali kako za komplikovane priče niko nema ni vremena ni strpljenja, bitno je to da Ibro nema riješen stambeni problem.
WC i banja su mu bili napravljeni u sedam kvadrata kuće, koje je on samoinicijativno dogradio na predratni objekat. No, kako u našoj državi sve mora biti po zakonu, tih sedam kvadrata su mu opštinari srušili i on tako ostade i bez WC-a i bez banje.

Kome god se potom obratio za pomoć, svi ukucaju Ibrino ime u kompjuteru i odmahnu rukom: Pa, ti si dobio donaciju!

zzalite se upravi vodovoda  _ 175

Germović kaže da je on zbog svega šta mu se dogodilo podnio krivičnu prijavu protiv nadležne opštinske službe. Nikakav odgovor nije stigao iz trebinjskog tužilaštva.

“Rekli su mi da tužim Opštinu, što sam i uradio. A znate i sami kako se ovdje završava svaki sudski postupak u kojem je Bošnjak oštećena strana”, govori Germović, koji bi bio sretan kada bi dobio makar građevinski materijal, pa da na porodičnom zemljištu u Miljevini, nedaleko od Foče, sebi osigura dom.

No, i tome su se usprotivili činovnici, našli to da Ibro prije rata na Miljevini nije živio i presudili: Ne može!

I Oslobođenju je isto objašnjeno u nekoliko NVO kada smo se raspitivali za mogućnost da ovaj Fočak dobije donaciju.

“Neko nije dobio ništa, a ispalo bi da je Germović dobio dva puta”, rekli su nam u međunarodnoj organizaciji koja implementira projekte povratka u istočnu Bosnu.

“Činovnike ne zanimaju činjenice. Briga njih kakva je moja kućica niti to što joj ne mogu prići. Njima je važno samo ono šta piše na papiru”, kaže Ibro, dodatno ogorčen time što su i najnovije donacije federalnog Ministarstva za izbjeglice namijenjene, tvrdi, prije svega onima kojima kuće služe samo preko vikenda.

Germovićevu nevolju dobro razumije Izet Kundo, koji, kako rekosmo, takođe, nije ni znao za dodjelu posljednje donacije federalnog Ministarstva.

FMROI  014

Na drugoj strani

“Nisam konsultovan, a u Udruženju imamo sve podatke. Niko me ni ne upita da li ti ljudi stvarno žive u Foči, ima li neko preči od njih. Ispada da to nije ni važno. U Foči je, kada smo mi, Bošnjaci, u pitanju, jednoumlje na svakom koraku. Misliš li svojom glavom, ne valjaš. Dakle, i ja ne valjam i vlast me ne zove na svoje skupove. Čujem da hoće i da me smijene, sakupljaju čak neke potpise. U jednom su u pravu, vlast i ja nismo na istoj strani. Eto, za nju je Ibro riješen slučaj, a za mene nije. Pokušao sam putem nekih organizacija i sam da pomognem ovom čovjeku i, taman kada su se našli oni koji bi mu dozidali to što nema, kupatilo, mokri čvor, opštinari nisu dozvolili nikakvu gradnju. Kao, nije po projektu! A jeste sve ono što se posljednjih godina izgradilo u neposrednoj blizini te kućice”, ciničan je Kundo.

Medjurjecje _ 23_04_2014__103433

Lutvo Šukalo tvrdi da mnogi od onih sa rang-liste federalnog Ministarstva nisu istinski povratnici.

“Među njima je najviše onih s kućama u Sarajevu, koji u Foču dolaze s vremena na vrijeme. Užasno je to, ali sva politika o Fočacima Bošnjacima se vodi u Sarajevu. Nas u lokalnoj zajednici niko ni za šta ne pita”, ističe Šukalo, kojem je, kaže, neprijatno zato što zna da Germović i njega smatra jednim od krivaca što je bez krova nad glavom.

“A i ja sam nemoćan”, tvrdi Šukalo, bivši predsjedavajući SO Foča.
Kakvu moć mogu imati drugi Bošnjaci u Foči? Kundi je još jedina nada OSCE.

“Iz njihove kancelarije su obećali podržati Ibru”, kaže Kundo.

Medjurjecje _ 23_04_2014__103227

Ibro Germović ističe da se ponekada čudi samome sebi kako je ostao u pameti. U Miljevini on ima dva plastenika i nekoliko ovaca i stvarno želi živjeti u tom kraju.

Ko će mu pomoći? Povratnici, i sami između sebe podijeljeni po stranačkim i ko zna kojim drugim šavovima, sigurno neće.

EDINA KAMENICA
OSLOBOĐENJE,nedjelja,16. juli 2017.

fotografije:flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik

_ _ _ _ _

Foča: Kako dobiti donaciju za obnovu kuće u centru grada u Foči?
https://focanskidani.wordpress.com/2015/12/09/foca-kako-dobiti-donaciju-za-obnovu-kuce-u-centru-grada-u-foci/

_ _ _ _ _

FOČA – povratnici najveća briga društva : Donacije tek za vikendaše (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/16/foca-povratnici-najveca-briga-drustva-donacije-tek-za-vikendase-foto/

Foča : Povratnici dobijaju pomoć za obnovu kuća (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/06/foca-povratnici-dobijaju-pomoc-za-obnovu-kuca-foto/

Foča: Kako dobiti donaciju za obnovu kuće u centru grada u Foči?
https://focanskidani.wordpress.com/2015/12/09/foca-kako-dobiti-donaciju-za-obnovu-kuce-u-centru-grada-u-foci/

KO I KOGA LAŽE? I ZAŠTO?
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/29/ko-i-koga-laze-i-zasto/

O FOČACIMA ODLUČUJU ONI KOJI NISU IZ FOČE (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/06/18/o-focacima-odlucuju-oni-koji-nisu-iz-foce-foto/

FOČA:NEBRIGA ZA POVRATAK I NEISTINE I OBMANE O POVRATKU PROGNANIH
https://focanskidani.wordpress.com/2015/11/17/focanebriga-za-povratak-i-neistine-i-obmane-o-povratku-prognanih/

KO I KOGA LAŽE? I ZAŠTO?
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/29/ko-i-koga-laze-i-zasto/

OTVORENO PISMO SVIM MINISTRIMA I SVIM VLADAMA – VLADARIMA u BiH
https://focanskidani.wordpress.com/2015/11/04/otvoreno-pismo-svim-ministrima-i-svim-vladama-vladarima-u-bih/

Povodom javnog poziva izbjeglicama i raseljenim osobama:Ko je i kada je raspisao tender da se (s)ruše kuće Bošnjaka?
https://focanskidani.wordpress.com/2015/12/31/povodom-javnog-poziva-izbjeglicama-i-raseljenim-osobamako-je-i-kada-je-raspisao-tender-da-se-sruse-kuce-bosnjaka/

FOČANSKI FOL 13 : ТРИНАЕСТ – У ФОЧИ
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/19/focanski-fol-13-тринаест-у-фочи/

mrakača u FOČI:KLJUČ U RUKE???KOME???ČEMU???KOGA???ZAŠTO???da l’ smo svi ovce!?
https://focanskidani.wordpress.com/2015/10/14/mrakaca-u-focikljuc-u-rukekomecemukogazastoda-l-smo-svi-ovce/

O FOČI, ALADŽI I POVRATNICIMA
https://focanskidani.wordpress.com/2015/11/12/o-foci-aladzi-i-povratnicima/

FOČA: DOK ZA POVRATNIČKU POPULACIJU NEMA STANOVA – IMA ZA DEPORTOVANE DRŽAVLJANE BiH
https://focanskidani.wordpress.com/2015/11/09/foca-dok-za-povratnicku-populaciju-nema-stanova-ima-za-deportovane-drzavljane-bih/

FOČA : Donacije tek za vikendaše
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/16/foca-donacije-tek-za-vikendase/

 

Dudovi ili murve ili šandude (o bijelim i crnim murvama)

Zaboravljeno voće _ 003

Riječ šânduda (u Bosni uobičajeno šâmdud) arapsko-turskog porijekla: “(Sam dudu – šamski dud; vrsta duda porijeklom iz Šama; Šâm – Sirija, Damask.

Zaboravljeno voće _ 008

Dudovi ili murve ili šandude je biljna izumiruća vrsta o kojoj, nažalost, svjedoče samo rijetki. Ne znam tačno gdje sam pročitao o nekadašnjim plantažama dudova, raširenim u istočnoj Bosni, više prema njenom sjevernom dijelu, ali znam da sam o dudovima u Foči pročitao u Povijest i umjetnost Foče na Drini od ing. Alija Bejtića.

Još god. 1878. bilo je pedesetak kuća u Foči, koje su gajile svilenu bubu, a svaka takva kuća imala je u avliji dud, koji je svilcu davao hranu, i smatrala se vrednijom i imućnijom. Kad se ko u Foči htio ženiti, pričaju i danas stariji ljudi, prvo su pitali s djevojčine strane, ima li momak pred kućom dud, što ima značiti, je li kuća radina i imućna. (Ing. Alija Bejtić: Povijest i umjetnost Foče na Drini,Naše starine III – 1956 i Naše starine IV – 1957)

Zaboravljeno voće _ 007

Dud ili murva je pomalo zaboravljeno, ali ukusno voće, koje raste pojedinačno posađeno ili samoniklo. U našim krajevima nalazimo crnu, crvenu i bijelu sortu, dok ih u svijetu postoji oko sto. Od svih je sorti najaromatičniji crni dud.

Ovaj plod raste na istoimenom listopadnom stablu iz porodice Morus, čije je lišće poznato kao hrana dudovog svilca. Vergilije je za dud napisao da je najpametnija biljka, jer zadnja propupa čekajući toplo vrijeme. Nekoć je u dolini Neretve drvo duda bilo jako cijenjeno za izradu bačvi. Dud se uzgaja i radi pribavljanja svile od dudovog svilca.

Zaboravljeno voće _ 005

Sastav i ljekovitost duda
Plodovi duda sadrže slobodne organske kiseline (limunska i jabučna), vitamine C, B, K, A, i E, željezo, kalij, mangan i magnezij, pektine i druge korisne tvari. Posjeduju veliku količinu antioksidansa antocijanina. Stručnjaci tvrde da dud zaslužuje biti uvršten u superhranu, jer sprječava starenje organizma i pomaže kod mnogih bolesti. U liječenju se koriste plodovi, listovi i kora.

Zaboravljeno voće _ 001

Crni dud
Ljekovita svojstva crnog duda zaista su brojna. Crni dud se u narodnoj medicini koristi protiv upale mokraćnih kanala, bolesti usne šupljine i grla, epilepsije, depresije, nesanice, vrtoglavice te kod ugriza buba i zmija. Svježi nedozreli dudovi primjenjuju se protiv proljeva, a zreli kao blag laksativ. Njihov sok dobar je i za lakše iskašljavanje, znojenje i mokrenje te za ispiranje kod upala grla i usta. List crnog duda poznati je pučki lijek za snižavanje i regulaciju šećera u krvi pa se često primjenjuje u čajnim mješavinama za dijabetes.

Zaboravljeno voće _ 009

Bijeli dud
Bijeli dud ima veliku primjenu u kozmetici. Nalazi se u sastavu mnogih kozmetičkih preparata za izbjeljivanje kože, uklanjanje mrlja i pjega, jer sadrži inhibitore koji smanjuju sintezu melanina. Također se upotrebljava u sastavu preparata protiv starenja kože, za tretman kože oko očiju, za toniziranje i čišćenje lica.

U liječenju se koristi slično kao i crni dud.Zabilježeno je i da djeluje kod artritisa, očnih bolesti, slabosti organizma i za opuštanje nervnog sustava. Po Jonathanu Hartwellu, autoru knjige “Biljke protiv raka”, sok bijelog duda može pomoći kod tumora grla. Ako ste u prilici, jedite obje vrste duda, jer ćete od njih izvući brojne blagodati.

Zaboravljeno voće _ 004

Kora duda
Još od vremena Dioskorida gorka kora korijena duda koristi se kao lijek protiv crijevnih parazita, naročito trakavice. Kora liječi bolesti crijeva, želuca, dispepsiju te pomaže kod trovanja hranom, alkoholom i gljivama. Prah dobiven od kore duda upotrebljava se izvana u obliku melema za brže zarastanje rana, a uvarak od kore pije se protiv povišenog krvnog tlaka.

Zaboravljeno voće _ 002

Ljekovita svojstva duda:
– pomlađuje organizam
– tjera parazite
– reguliše nivo šećera u krvi
– smanjuje rizik od degenerativnih bolesti
– jača bubrege
– čisti jetru
– pomaže kod zatvora
– poboljšava krvnu sliku
– ublažava simptome gripe i prehlade
– pomaže kod trovanja hranom, alkoholom, gljivama
– sprječava nastanak sijedih vlasi
– ubrzava zarastanje rana
– koristi se protiv visokog tlaka

Zaboravljeno voće _ 006

Drvo je do 20 metara visoko sa okruglastom, bogatom krošnjom. Kora je duboko ispucala. List je širokojajast, nazubljenog oboda. Složeni plod je cvat srasla u jedno plodište, dudinju (nalik kupini), slatkog ukusa, bez izražene arome i kiselosti te široke palete boja – od bijele, ružičaste, crvene, crvenocrne, crnoljubičaste do crne u zavisnosti od vrste.

Sadi se duž puteva, po parkovima, ivicama parcela, oko vinograda, po dvorištima.  Doživi do 250 godina starosti.

 

priredio:Kenan Sarač

Obilježena godišnjica bitke na Proskoku

Proskok 2017 _ 003

 

Prema posljednjim dostupnim podacima oko 15.000 pripadnika tzv. vojske republike srpske na čelu sa haškim optuženikom Ratkom Mladićem, 10. jula 1993. godine krenulo je preko Bjelašnice i Igmana da zatvori obruč oko Sarajeva, čime bi glavni grad Bosne i Hercegovine bio stavljen u potpunu blokadu.

Armija Republike Bosne i Hercegovine, koja se trebala suprotstaviti Mladiću brojala je tek oko 2.000 vojnika, daleko slabije naoružanih.

Koridor preko ove planine bio je jedini izlaz i ulaz u Sarajevo. Blokiranjem koridora Sarajevo bi postala enklava, u koju više ne bi moglo dolaziti naoružanje, hrana i lijekovi.

Kotu Proskok, u blizini sela Dejčići branila je 182. Viteška fočanska brigada. Operacija tzv. vojske rs trajala je danima. U žestokim borbama koje su vođene tri sedmice poginulo je blizu 100 pripadnika Armije RBiH, a njih 500 je lakše i teže ranjeno. Nakon povlačenja, Proskok su zauzeli pripadnici tzv. vojske rs.

Pripadnici ove brigade Armije R BiH počeli su se povlačiti nakon 20 dana, jer zbog velikog broja poginulih i ranjenih nisu više mogli ostati na toj lokaciji. Nakon povlačenja, Proskok je zauzela tzv. vojske rs. Koridor koji je Sarajevo povezivao sa slobodnom teritorijom oko godinu i po bio je širok svega dva do tri kilometra, ali ga srpski vojnici nisu uspjeli u potpunosti blokirati.

Proskok 2017 _ 005

Obilježena godišnjica bitke na Proskoku _ 007

Obilježena godišnjica bitke na Proskoku _ 009

182

24. GODINE OD BITKE NA PROSKOKU _ 006

24. GODINE OD BITKE NA PROSKOKU _ 003

24. GODINE OD BITKE NA PROSKOKU _ 004

24. GODINE OD BITKE NA PROSKOKU _ 005

24. GODINE OD BITKE NA PROSKOKU _ 002

24. GODINE OD BITKE NA PROSKOKU _ 001

Obilježena godišnjica bitke na Proskoku _ 001

Obilježena godišnjica bitke na Proskoku _ 008

Obilježena godišnjica bitke na Proskoku _ 004Obilježena godišnjica bitke na Proskoku _ 006

Obilježena godišnjica bitke na Proskoku _ 011Obilježena godišnjica bitke na Proskoku _ 012Obilježena godišnjica bitke na Proskoku _ 013

Obilježena godišnjica bitke na Proskoku _ 003

Obilježena godišnjica bitke na Proskoku _ 002

Oni su dali svoje živote da bi vama bolje bilo _ 002

 

 

 

 

vidi i ove naslove:

Bitka na Proskoku kod Sarajeva
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/08/bitka-na-proskoku-kod-sarajeva/

ZABORAVLJENI OD SVIH
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/13/zaboravljeni-od-svih/

JULI 1993.: Fočaci su branili Sarajevo i BiH…
https://focanskidani.wordpress.com/2016/07/23/juli-1993-focaci-su-branili-sarajevo-i-bih/

JULI 1993:U ovim danima Fočaci su branili Sarajevo i BiH…
https://focanskidani.wordpress.com/2016/07/20/juli-1993u-ovim-danima-focaci-su-branili-sarajevo-i-bih/

Proskok, 05.08.2016./Odbrana BiH – Igman 2016
https://focanskidani.wordpress.com/2016/08/05/proskok-05-08-2016-odbrana-bih-igman-2016/

GODIŠNJICE : HEROJI OSLOBODILAČKOG RATA
https://focanskidani.wordpress.com/2016/07/16/godisnjice-heroji-oslobodilackog-rata/

BITKA ZA BORCE (BITKA ZA IGMAN) : Zašto je na manifestacijama sve manje boraca ?
https://focanskidani.wordpress.com/2016/06/01/bitka-za-borce-bitka-za-igman-zasto-je-na-manifestacijama-sve-manje-boraca/

GREBAK : UZ 20. JUBILARNI LJETNI POHOD
https://focanskidani.wordpress.com/2016/05/31/grebak-uz-20-jubilarni-ljetni-pohod-2016/

24. GODINE OD BITKE NA PROSKOKU
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/12/24-godine-od-bitke-na-proskoku/

VIDEO:
Proskok 20.07.1993.

priredio:Kenan Sarač

 

 

FOČA 1992. : BRANJE ŠLJIVA, JELEČ, TUZLAKOVA ŠTALA….

Kada u Foču dođeš Putniče Namjerniče _ 020
da se ne zaboravi

Do sada su za zločine u Foči pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Hagu osuđeni Dragoljub Kunarac (28 godina zatvora), Radomir Kovač (20 godina), Zoran Vuković (12 godina), Milorad Krnojelac (15 godina), Dragan Zelenović (15 godina).
Sud Bosne i Hercegovine je osudio Gojka Jankovića (34 godine), Savu Todovića (12,5), Mitra Raševića (sedam godina), Radovana Stankovića (20 godina), Jaska Gazdića (17 godina)…
Ipak, veliki broj zločina nad Bošnjacima na području opštine Foča su još uvijek nekažnjeni.
Spomenućemo samo neke od velikih nekažnjenih zločina.
Između 35 i 60 logoraša, 17. septembra 1992. godine izvedeno je iz KP doma Foča “na navodno branje šljiva”, od kada im se gubi svaki trag.
Stražar Milorad Vuković zatražio je od njih da se dobrovoljno popišu za branje šljiva. Odvedeni su Sulejman Čelik, Avdo Hodžić, Suad Borovina, Rasim Kajgana, Džemal Vahida, Refik Veiz, Murat Crneta i drugi. U egzekuciji ovih logoraša učestvovalo je 20-tak srpskih vojnika, međutim, još uvijek Tužilaštvo nema njihova imena.
Nikada Tužilaštvo nije sprovelo istragu protiv Vojislava Maksimovića, Petka Čančara, Velibora Ostojića (umro u Užicu 24.jula 2009.godine) i Ljube Ninkovića, koji su bili glavni ideolozi i naredbodavci zločina nad fočanskim Bošnjacima.
Od svih sela u okolini Foče, u Jeleču je najviše evidentirano ubijenih Bošnjaka: 82.
Među njima je 30 žena, dva dijeteta i 12 osoba starijih od 60 godina. Iz 17 porodica ubijeno je 68 članova: iz pet porodica po dva člana; iz četiri po tri člana; iz četiri po četiri člana; iz dvije po pet članova; iz porodice Zametica osam članova i iz porodice Srnja 12 članova, od kojih je osam zaklano. Ovi još uvijek nekažnjeni zločini, počeli su početkom maja 1992. godine i trajali do oktobra, te krvave godine.

Tuzlakova štala kod Jeleča
Tuzlakova štala kod Jeleča

Fočanski zločinci na čelu sa Perom Elezom, 05.avgusta 1992.godine, došli su po logoraše u logor „Barutni magacin“ kod Kalinovika, rekavši im da idu na razmjenu u Foču. Mlađima su vezali ruke žicom. Njih 24 su utovarili u kamion i makadamskim putem odvezli do livade pored Tuzlakove štale u selu Ratine u opštini Foča. Postrojili su ih u kolonu i iz automatskih pušaka pucali na logoraše sa strane. Preživio je jedino Fejzija Hadžić, bivši direktor Komunalnog preduzeća u Kalinoviku.
Fejziju je metak pogodio u lijevu nogu, pao je, kao i ostali, i pravio se da je mrtav. Ostali su bili mrtvi. Srpski vojnici su ga sa tijelima ubijenih prenijeli u obližnju Tuzlakovu štalu, koju su zapalili.
Dok požar još nije zahvatio cijeli objekat, iako ranjen u nogu i vezanih ruku, kad je čuo da vozila odlaze, uspio je Fejzija da se neopaženo izvuče i pobjegne.
Grobnica u Tuzlakovoj štali u selu Ratine ekshumirana je 1999. godine, kada su pronađene dvije vreće pepela. Ubijena su 23 Bošnjaka logoraša.
Džemili Suljić su fočanski srpski zločinci u Tuzlakovoj štali ubili dva sina Damira i Mirsada, a muža Ševku u tunelima kod Miljevine.

Motel Miljevina
Motel Miljevina

Iako je zločinac Pero Elez poginuo ispred hotela u Miljevini, krajem jeseni 1992.godine, veći dio zločinaca iz njegove jedinice koji su izvršili zločin u Tuzlakovoj štali, još je na slobodi.
Istina i suočavanje s prošlošću su jedina medicina koja može da izliječi bol koja stanuje na dušama žrtava. Ni danas, kada se još otkopavaju masovne grobnice Bošnjaka, kod Srba u gornjem Podrinju nema vidljivog kajanja. Itekako su bili svjesni zla koje rade.
Ubijanja Bošnjaka u ovom dijelu Bosne provođena su danima, ubistva su se dešavala pred očima stanovništva, srpskih žena, staraca i djece…
Nažalost, Srbi u gornjem Podrinju još poriču jezivu prošlost ovog područja. Rijeka Drina je najveća masovna grobnica Bošnjaka, ali Drina je i velika grobnica istine i pravde. U njenim dubinama će zauvijek ostati skrivene hiljade tajni.
Zadovoljenje pravde nema bez adekvatnog kažanjavanja počinioca zločina. A, dokazi oči izbiše.

Avdo Huseinovic
izvor:fb Avdo Huseinovic

fotografije:flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik

 

izlog knjige: LANET OLSUN – – ZLOČIN NAD BOŠNJACIMA ISTOČNE BOSNE

Knjiga obrađuje zločin koji se desio u prvim mjesecima agresije nad Bošnjacima u 12 općina istočne Bosne: Bijeljina, Zvornik, Bratunac, Vlasenica, Han-Pijesak, Sokolac, Višegrad, Rudo, Čajniče, Rogatica, Foča, Kalinovik. Recenzenti knjige su Sejo Omeragić, novinar i publicista, dugogodišnji urednik magazina Ljiljan, i autor nekoliko knjiga o ratnim dešavanjima u BiH; te Kemal Baković, novinar, dugogodišnji urednik magazina Saff. Urednik knjige je mr. sci. Fatmir Alispahić, a predgovor je napisao mr. sci. Admir Mulaosmanović. Knjiga je nastala na bazi tekstova koji su objavljivani u magazinu Saff u posljednje četiri godine, a podjeljena je u dva poglavlja. U prvom poglavlju obrađena su dešavanja na početku agresije u pomenutim općinama, i to u svakoj općini posebno. Drugo poglavlje obrađuje pet tema: Žrtve i zločinci, Logori, Silovanja, Grobnice, Suđenja.

U prvom poglavlju idući od općine do općine autor u najkraćim, ali upečatljivim crtama, kroz primjere, odnosno svjedočenja, ali i brojke, pokazuje šta se to dešavalo u tim općinama u prvim mjesecima agresije. Kako su se četnici pripremali za okupaciju i genocid, ko su organizatori i izvršioci tog zločina, te kako su zločin sproveli u djelo kroz ubijanja, zatočavanja, silovanja, mučenja, maltretiranja, deportacije. Sve je potkrepljeno svjedočenjima preživjelih Bošnjaka iz tih krajeva, te podacima koje su prikupila razna udruženja, grupe i pojedinci koji dolaze iz tih općina. Naravno, autor koristi i druge izvore, ali osnovni je bio živa riječ preživjelih Bošnjaka.

U drugom dijelu knjige koristeći podatke IDC-a, Udruženja ”Žena žrtva rata”, Saveza logoraša BiH, Instituta za nestale osobe, Suda BiH itd., autor iznosi precizne podatke o broju stradalih Bošnjaka (ali i drugih) u istočnoj Bosni, zatim podatke o broju silovanih Bošnjakinja, o logorima i logorašima, o masovnim grobnicama do sada otkrivenim, o suđenju zločincima koji su počinili zločine u istočnoj Bosni u prvim mjesecima agresije. Autor u uvodu u knjigu kaže da nije imao ambicija da sve kaže o zločinu koji se desio Bošnjacima istočne Bosne, jer je to praktično i nemoguće uraditi kroz novinske članke, ali priznaje da je njegova ambicija bila da na jednom mjestu u kratkoj formi kaže kakvo se zlo dogodilo Bošnjacima istočne Bosne, te ko je to zlo počinio. Zbog toga, iako se izlaže opasnosti, u knjizi navodi 1.018 imena ljudi koji se dovode u vezu sa zločinom, na direktan ili indirektan način. I to je glavna vrijednost ove knjige. Jer, nije desetine hiljada ljudi ubilo 10-ak ljudi kojima je suđenjo ili im se sudi. I, nije odgovornost samo na civilnim i vojnim nalogodavcima, već i na ubicama, silovateljima, stražarima u logoru, onima koji su izvodili iz kuća ljude, i odvodili ih u nepoznato, u logore, u smrt, u muhadžirluk. Odgovornost je na policajcima, na službenicima u raznim resorima u općinama koji su zločine često pokrivali kroz papire, u direktorima i radnicima preduzeća koja su ukopavala ubijene u masovne grobnice. Odgovornost je na uposlenim u civilnoj zaštiti, na uposlenim u crvenom krstu, na upravama preduzeća iz kojih su protjerani Bošnjaci. Odgovornost je na upravi i radnicima preduzeća koja su bila zadužena da ruše bošnjačke kuće i vjerske objekte. Odgovornost je i na komšijama koji su palili i pljačkali imovinu komšija Bošnjaka, ili nisu spriječili da do toga dođe.

LANET OLSUN - Anes Džunuzović

ANES DŽUNUZOVIĆ: LANET OLSUN – ZLOČIN NAD BOŠNJACIMA ISTOČNE BOSNE

izdavač : Udruženje ”Mladi muslimani”, Sarajevo 2009.godina

tvrdi uvez, format 24cm, 400 strana

 

Ti si moje čuđenje

Ti

Ti

Ti si moje čuđenje
Ti si moje buđenje
Ti si moje ruđenje
Ti si moje nuđenje

Ti si moja uspavanka
Ti si moja rosa sa uranka
Ti si moja sultanka
Ti si moja ruralka

Ti si moj dan
Ti si moj san
Ti si moj džan

Ti si moja niska bisera
Ti si moja zloća
Ti si moja čamotinja

Kenan Sarač

pored cehotine 1 _5476

 

_ _ _ _ _

I TO ĆE PROĆI!
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/21/i-to-ce-proci/

STRANAC U RODNOM GRADU
https://focanskidani.wordpress.com/2017/04/18/stranac-u-rodnom-gradu/

Najlakše je hojrat i fakin biti sine
https://focanskidani.wordpress.com/2017/03/04/najlakse-je-hojrat-i-fakin-biti-sine/

…i ne tako obična pjesma o FOČI
https://focanskidani.wordpress.com/2015/12/19/i-ne-tako-obicna-pjesma-o-foci/

Ti si moje čuđenje
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/12/ti-si-moje-cudenje/

Putniku Namjerniku : KAD U FOČU DOĐEŠ
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/05/putniku-namjerniku-kad-u-focu-dodes/

Zeznuta sam ti ja
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/25/zeznuta-sam-ti-ja/

Jesmo li sretniji??? – Jesmo li pametniji???
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/25/jesmo-li-sretniji-jesmo-li-pametniji/

Ružo moja s Ćehotinsko – Drinskih perivoja ,baš, baš te srce voljet’ mora…
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/17/ruzo-moja-s-cehotinsko-drinskih-perivoja-bas-bas-te-srce-voljet-mora/

Ove noći – dok čekam kad će zora doći
https://focanskidani.wordpress.com/2017/06/10/ove-noci-dok-cekam-kad-ce-zora-doci/

24. GODINE OD BITKE NA PROSKOKU

 

U subotu, 15. jula 2017 sa početkom u 11 časova obilježavanje 24. godišnjice Bitke na Proskoku.

Pripadnici Vojske Republike Srpske na čelu s Ratkom Mladićem su 10. jula 1993. godine krenuli u ofanzivu preko Igmana i Bjelašnice, a cilj je bio zatvoriti obruč oko Sarajeva.

Ova operacija, kojom je komandovao Ratko Mladić, sada haški optuženik, trajala je do 31. jula. Nakon 20 dana pripadnici Armije RBiH počeli su se povlačiti zbog ogromnih gubitaka.

Kotu Proskok, u blizini sela Dejčići, branila je 182. viteška (fočanska) lahka brigada. U žestokim borbama koje su vođene tri sedmice poginulo je blizu 100 pripadnika Armije RBiH, a njih 500 je lakše i teže ranjeno. Nakon povlačenja, Proskok su zauzeli pripadnici Vojske RS.

24. GODINE OD BITKE NA PROSKOKU

Bitka na Proskoku kod Sarajeva
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/08/bitka-na-proskoku-kod-sarajeva/

Fotografija korisnika/ce Kenan Sarač.
182. viteška lahka brigada
Proskok 2017
Proskok 2017
Proskok 2017
Proskok 2017

vidi i ove naslove:

ZABORAVLJENI OD SVIH
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/13/zaboravljeni-od-svih/

JULI 1993.: Fočaci su branili Sarajevo i BiH…
https://focanskidani.wordpress.com/2016/07/23/juli-1993-focaci-su-branili-sarajevo-i-bih/

JULI 1993:U ovim danima Fočaci su branili Sarajevo i BiH…
https://focanskidani.wordpress.com/2016/07/20/juli-1993u-ovim-danima-focaci-su-branili-sarajevo-i-bih/

Proskok, 05.08.2016./Odbrana BiH – Igman 2016
https://focanskidani.wordpress.com/2016/08/05/proskok-05-08-2016-odbrana-bih-igman-2016/

GODIŠNJICE : HEROJI OSLOBODILAČKOG RATA
https://focanskidani.wordpress.com/2016/07/16/godisnjice-heroji-oslobodilackog-rata/

BITKA ZA BORCE (BITKA ZA IGMAN) : Zašto je na manifestacijama sve manje boraca ?
https://focanskidani.wordpress.com/2016/06/01/bitka-za-borce-bitka-za-igman-zasto-je-na-manifestacijama-sve-manje-boraca/

GREBAK : UZ 20. JUBILARNI LJETNI POHOD
https://focanskidani.wordpress.com/2016/05/31/grebak-uz-20-jubilarni-ljetni-pohod-2016/

VIDEO:
Proskok 20.07.1993.

priredio:Kenan Sarač

izlog knjige : Sjećanje na ožiljke iz devedesetih

Promocija knjige “Sjećanje na ožiljke iz devedesetih” autora Enesa Dželilovića, u srijedu 12.07.2017. u 19.00 časova u Multimedijalnoj sali kina “Igman” na Ilidži.

Sjećanje na ožiljke iz devedesetih

Knjiga govori o sjećanjima i preživjeloj golgoti u logorima, a rezultat je prkosa i ustrajne borbe samog autora.
U knjizi se spominju zločini i zločinci koji nisu nikad procesuirani.To je lična ispovjest o stradanju i borbi za život i opstanak.Oživljene su kroz knjigu slike iz prošlosti koje su duboko urezena u sjećanje autora.

knjiga "Sjećanje na ožiljke iz devedesetih"
knjiga “Sjećanje na ožiljke iz devedesetih”

_ _ _ _ _

Fotografija korisnika/ce Hifzija Čavčić.
sa promocije knjige “Sjećanje na ožiljke iz devedesetih”

_ _ _ _ _

Fotografija korisnika/ce Hifzija Čavčić.
sa promocije knjige “Sjećanje na ožiljke iz devedesetih”

Udruženje logoraša Općine Ilidža održalo je promociju knjige “Sjećanje na ožiljke iz devedesetih” autora Enesa Dželilovića. Promotor brigadir Emir Redžović.

Promocija je održana u Multimedijalnoj sali kina “Igman”.

Bitka na Proskoku kod Sarajeva

Bitka na Proskoku kod Sarajeva 7

DA SE ZNA I PAMTI ZAUVIJEK
U periodu od 10. do 31. jula 1993. u širem rejonu Proskoka živote je dalo 46 boraca 1. fočanske viteške brigade (82. brdske viteške brigade), a njih 256 je ranjeno…Najnoviji podaci govore o blizu 100 poginulih pripadnika Armije i oko 500 ranjenih.
_ _ _ _ _ _ _
…2000 (dvije hiljade) Fočaka je pod puškom u AR BiH poginulo na ratištima širom BiH…
JULI 1993.: Fočaci su branili Sarajevo i BiH…

_ _ _
Istinski heroji i gazije s Drine
”…JER FOČACI,ja to stalno ponavljam, drugi mi mogu naravno zamjeriti,
ali neka mi kažu protuargumente…FOČACI SU S PUŠKOM U RUCI DALI
NAJVIŠE,NAJVIŠE ŠEHIDA BRANEĆI OVU DRŽAVU BiH NA RAZLIČITIM TAČKAMA BiH.
FOČAKA JE POD PUŠKOM U RUCI POSTIGLO ŠEHADET NI MANJE NI VIŠE NEGO DVIJE HILJADE (2000).(Nezim Halilović Muderris)

U julu,godine 1993. ginuše i krvariše po Igmanu i Bjelašnici gazije 1. Fočanske viteške brigade.Vodili su teške i naporne borbe sa četnicima za odbranu Bjelašnice,Igmana, i prilaza Sarajevu.U periodu od 10. do 31. jula 1993. u širem rejonu Proskoka živote je dalo 46 boraca ove brigade, a njih 256 je ranjeno…
“ONDA KADA JE SARAJEVO BILO PRED PADOM I KADA SU SE POVLAČILE BRIGADE ZA BRIGADOM SA IGMANA ODNOSNO SA BJELAŠNICE NA PROSKOKU SAMO ZA JEDAN DAN JE DVADESET SEDAM FOČAKA POSTIGLO ŠEHADET.” (Nezim Halilović Muderris)

Bitka na Proskoku kod Sarajeva 5

Prema posljednjim dostupnim podacima oko 12.500 pripadnika Vojske Republike Srpske na čelu sa haškim optuženikom Ratkom Mladićem, 10. jula 1993. godine krenulo je preko Bjelašnice i Igmana da zatvori obruč oko Sarajeva, čime bi glavni grad Bosne i Hercegovine bio stavljen u potpuno okruženje agresora.

Armija Republike Bosne i Hercegovine, koja se trebala suprotstaviti Mladiću brojala je tek oko 2.000 vojnika, daleko slabije naoružanih.

Koridor preko ove planine bio je jedini izlaz i ulaz u Sarajevo. Blokiranjem koridora Sarajevo bi postala enklava, u koju više ne bi moglo dolaziti naoružanje, hrana i lijekovi.

Kotu Proskok, u blizini sela Dejčići branila je 182. Viteška fočanska brigada. Operacija Vojske RS trajala je do 31. jula. Govorilo se da je u žestokim borbama tada poginulo 46 pripadnika Armije RBiH, a ranjeno oko 200. Najnoviji podaci govore o blizu 100 poginulih pripadnika Armije i oko 500 ranjenih.

Pripadnici ove brigade Armije R BiH počeli su se povlačiti nakon 20 dana, jer zbog velikog broja poginulih i ranjenih nisu više mogli ostati na toj lokaciji. Nakon povlačenja, Proskok je zauzela Vojska RS. Koridor koji je Sarajevo povezivao sa slobodnom teritorijom oko godinu i po bio je širok svega dva do tri kilometra, ali ga srpski vojnici nisu uspjeli u potpunosti blokirati.

 

VIDEO:
Proskok 20.07.1993.

vidi i ove naslove:
JULI 1993.: Fočaci su branili Sarajevo i BiH…
https://focanskidani.wordpress.com/2016/07/23/juli-1993-focaci-su-branili-sarajevo-i-bih/

JULI 1993.: Fočaci su branili Sarajevo i BiH…
https://focanskidani.wordpress.com/2016/07/23/juli-1993-focaci-su-branili-sarajevo-i-bih/

GODIŠNJICE : HEROJI OSLOBODILAČKOG RATA
https://focanskidani.wordpress.com/2016/07/16/godisnjice-heroji-oslobodilackog-rata/

JULI 1993:U ovim danima Fočaci su branili Sarajevo i BiH…
https://focanskidani.wordpress.com/2016/07/20/juli-1993u-ovim-danima-focaci-su-branili-sarajevo-i-bih/

BITKA ZA BORCE (BITKA ZA IGMAN) : Zašto je na manifestacijama sve manje boraca ?
https://focanskidani.wordpress.com/2016/06/01/bitka-za-borce-bitka-za-igman-zasto-je-na-manifestacijama-sve-manje-boraca/

GREBAK : UZ 20. JUBILARNI LJETNI POHOD
https://focanskidani.wordpress.com/2016/05/31/grebak-uz-20-jubilarni-ljetni-pohod-2016/

ZABORAVLJENI OD SVIH
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/13/zaboravljeni-od-svih/

fotografija:flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik

priredio:Kenan Sarač

izlog knjige : „Izvještaji iz bosanskog rata“ (Dnevničke zabilješke) – prof. dr. Šemso Tucaković

Na 922 strane autor Tucaković je od prvog „ratnog“ dana, za koji on smatra, 01. oktobar 1991. godine do posljednjeg 23. decembra 1995. godine bilježio svoje osobne opservacije, iskaze istinitih doživljaja ratnika i civilnih stradalnika, ishode komunikoloških analiza međunarodnih odluka te neprijateljska propagandna djelovanja važna za okolnosti i tok ratovanja u BiH.

„Važno je da se istina ne zaboravi, a neće samo ako se bude na ovako vjerodostojan način o njoj pisalo i govorilo. Zbog toga ne smijemo zaboraviti ove heroje koji su tokom agresije istinski s puškom u ruci ratovali, ali i usput pisali sve s ciljem da budućim generacijama prenesu istinu sa svih bosanskohercegovačkih ratišta u formi kapitalnog djela nastalog za njihova života“, naglasio je ministar Fišo.

Izvještaji iz bosanskog rata (Dnevničke zabilješke) prof. dr. Šemso Tucaković _ 003

Šemso Tucaković je doktor komunikoloških nauka, višegodišnji novinar „Oslobođenja“, ratni izvještač, organizator otpora agresoru, aktivni sudionik u bitkama boraca Armije Republike Bosne i Hercegovine u kojoj je obavljao razne visoke starješinske dužnosti i neposredni svjedok progona, patnji i umiranja uglavnom pripadnika bošnjačkog naroda.

Izvještaji iz bosanskog rata (Dnevničke zabilješke) prof. dr. Šemso Tucaković _ 002

Profesor Dizdarević je istakao da “autor govori uvjerljivim i dokumentiranim opisom viđenog i osobno doživljenog, kao i o osobenostima surovih ratnih zbivanja i ponašanja ljudi u njima”.

„Sa fotografskim aparatom, olovkom i novinarskim notesom i puškom na ramenu, bilježi i snima sve što se zbiva u njemu i oko njega u brojnim, bremenitim i pogibeljnim ratnim okolnostima i situacijama u kojima se nalazio“, precizno je objasnio Dizdarević te naglasio da je publikovanje ovog djela od izuzetne uže stručne i šire društvene važnosti.

 

Izvještaji iz bosanskog rata (Dnevničke zabilješke) prof. dr. Šemso Tucaković _ 005Izvještaji iz bosanskog rata (Dnevničke zabilješke) prof. dr. Šemso Tucaković _ 006

Izvještaji iz bosanskog rata (Dnevničke zabilješke) prof. dr. Šemso Tucaković _ 021Izvještaji iz bosanskog rata (Dnevničke zabilješke) prof. dr. Šemso Tucaković _ 022Izvještaji iz bosanskog rata (Dnevničke zabilješke) prof. dr. Šemso Tucaković _ 023Izvještaji iz bosanskog rata (Dnevničke zabilješke) prof. dr. Šemso Tucaković _ 024Izvještaji iz bosanskog rata (Dnevničke zabilješke) prof. dr. Šemso Tucaković _ 025Izvještaji iz bosanskog rata (Dnevničke zabilješke) prof. dr. Šemso Tucaković _ 026Izvještaji iz bosanskog rata (Dnevničke zabilješke) prof. dr. Šemso Tucaković _ 027Izvještaji iz bosanskog rata (Dnevničke zabilješke) prof. dr. Šemso Tucaković _ 028Izvještaji iz bosanskog rata (Dnevničke zabilješke) prof. dr. Šemso Tucaković _ 029Izvještaji iz bosanskog rata (Dnevničke zabilješke) prof. dr. Šemso Tucaković _ 030

IMG_3007IMG_3010

iz knjige Izvještaji iz bosanskog rata:(dnevničke zabilješke)/Šemso Tucaković,- Fojnica:Štamparija “Fojnica”, 2017. – 922 str., ilustr.;25 cm

Foča : Povratnici dobijaju pomoć za obnovu kuća (foto)

Građevinski materijal za sanaciju kuće u fočanskom selu Bujakovina dobiće i povratnik Selim Begović, koji na rješavanje stambenog pitanja čeka već petnaestak godina.

– Kao izbjeglica sam  se svih ovih godina snalazio svakako, a trenutno živim na Ilidži. Konačno mi je drago da sam dobio ovu donaciju da više kuću napravim, imam dobro imanje i volio bih da se to sve napravi , završi, da se vratim da živim normalno-kazao je Begović.

Predstavnik Ministarstva za raseljena lica i izbjeglice FBiH Sead Mulalić pojasnio je da će šest korisnika dobiti građevinski materijal, dok će jednom korisniku biti obnovljena kuća po sistemu ”ključ u ruke”.

– Kompletan građevinski materijal biće isporučen svim korisnicima u roku od dvadesetak dana, dobavljač je odabran, tako da svi mogu vrlo brzo da počnu sa radovima. Izvođač radova za obnovu  kuće po sistemu ključ u ruke biće vrlo brzo uveden u posao tako da će se i to u ovom ljetnjem periodu završiti-pojasnio je Mulalić.

Predstavnici Ministarstva za raseljena lica i izbjeglice FBiH i opštine Foča potpisali su 06.07.2017.  u Foči sa sedam korisnika bošnjačke nacionalnosti ugovore o donaciji građevinskog materijala za sanaciju stambenih objekata i  obnovu jedne kuće po sistemu ključ u ruke. Vrijednost donacije je 120 000 maraka, a sredstva obezbjeđuje federalno resorno ministarstvo.

Federalno ministarstvo i opština Foča primjer su kvalitetne međuentitetske saradnje kada su u pitanju zajednički infrastrukturni projekti, kao i različiti programi podrške održivog povratka na području ove lokalne zajednice, rekao je zamjenik načelnika opštine Foča , Zoran Elez:

-Više zajedničkih projekata i aktivnosti smo realizovali i čine se veliki napori da bi se riješili problem povratnika na području Foče kao i brojni drugi problemi naših sugrađana-rekao je Elez.

Partneri su nedavno potpisali i sporazum o zajedničkom finansiranju uređenja lokalnih i nekategorisanih puteva na području ove lokalne zajednice, čija je vrijednost 300 000 maraka.

Sporazumom je predviđeno da se u ovoj godini rekonstruišu putevi u trinaest fočanskih gradskih i prigradskih mjesnih zajednica u skladu sa Programom uređenja lokalnih puteva.

Polovinu sredstava u iznosu od 150 000 maraka obezbijediće federalno ministarstvo, dok će drugu polovinu izdvojiti lokalna uprava iz budžeta.

Građevinski materijal za sanaciju kuće u fočanskom selu Bujakovina dobiće i povratnik Selim Begović _ 001Građevinski materijal za sanaciju kuće u fočanskom selu Bujakovina dobiće i povratnik Selim Begović _ 002Građevinski materijal za sanaciju kuće u fočanskom selu Bujakovina dobiće i povratnik Selim Begović _ 003

Odnijela ih Drina _ 028

poreza na nepokretnost u BH entitetu republika srpska _ 005poreza na nepokretnost u BH entitetu republika srpska _ 003Jeribasma _ 002Jeribasma _ 001Jeribasma _ 003žžž50129Učiteljska škola „Ivo Lola Ribar“ u Foči _ 4679Foča - novembar 2011fali ti jedan papir - CIPS  004fali ti jedan papir  005zu  zu                  1988Foca_13_03_2014_  007rusenje-1-800x600Medjurjecje _ 23_04_2014__103341zlocinci -pomracenje uma u foci  005zzalite se upravi vodovoda  _ 175zzalite se upravi vodovoda  _ 176zzalite se upravi vodovoda  _ 174zzalite se upravi vodovoda  _ 172zzalite se upravi vodovoda  _ 172Medjurjecje _ 23_04_2014__103306stranac u rodnom gradu _  746

stranac u rodnom gradu

STRANAC U RODNOM GRADU
izbjeglica si mogao biti i ti
(svim izbjeglicama,raseljenim,protjranim…)

Ovo nije tako ubjedljivo stihovana stranica sudbinske knjige 
u kojoj se improvizuje kraj
Ovo je žalosna životna drama da čitalac prosto zanijemi…
i…i…i…stanje to dokučit’ ne more…i…i…i…ne mora…

Koliko samo nostalgičnih i bolnih uspomena fotografije nose…
…kad čovjek shvati da je ničiji…da je u zavičaju otpisan…
…izbrisan…u vlastitoj domovini…bez ikakvog prava…

DA JE STRANAC U SVOJOJ DOMOVINI…
Da je stranac u Sarajevu,Zenici,Visokom,Brezi…
Da je stranac u svom rodnom gradu…nevoljo ljuta…

Za bolji život i komad hljeba borio se…
…postao sam stranac u SVOJOJ DOMOVINI…izgnanik,
prognanik…KOD svog doma i kuće – bez doma i bez kuće…
…napušten od političara i vlastelina raznih…
ostavljen na cjedilu i razmeđi životnih puteva…

…i…ŠTA MI OSTAJE/ ŠTA MI OSTADE…
…OSTADE MI DA FANTAZIRAM…
…da se zavaravam iluzijom nestvarne ljepote fotografija
rodnog grada iz djetinjstva moga…
da ih po džepovima nosam…
da ih grlim…da ih privijam na grudi…

Kad ne mogu u svoj dom, u svoju kuću, u svoju bašću, u svoj grad…
ZAGRLI USPOMENU…
zagrli fotografiju…dočaraj si zavičaj

Dočaraj si rodni grad,dočaraj si domovinu,
Dočaraj si iluziju – kad ne možeš zaprave –
– more ‘k'o bajagi’
uhvati vjetar,uhvati list,uhvati fotografiju…
jer ti možeš to!!!
TI SI STRANAC U RODNOM GRADU!!!

(Kenan Sarač, 2014.)

stranac u rodnom gradu  _  747Medjurjecje _ 23_04_2014__103306Focca _Medjurjecje 5 _ 13032014 _0105FMROI  011FMROI  015FMROI  014Medjurjecje _ 23_04_2014__103433Medjurjecje _ 23_04_2014__103227Focca _Medjurjecje 6 _ 13032014 _0106

 

_ _ _ _ _

Foča: Kako dobiti donaciju za obnovu kuće u centru grada u Foči?
https://focanskidani.wordpress.com/2015/12/09/foca-kako-dobiti-donaciju-za-obnovu-kuce-u-centru-grada-u-foci/

_ _ _ _ _

FOČA : Donacije tek za vikendaše
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/16/foca-donacije-tek-za-vikendase/

Foča : Povratnici dobijaju pomoć za obnovu kuća (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/06/foca-povratnici-dobijaju-pomoc-za-obnovu-kuca-foto/

Foča: Kako dobiti donaciju za obnovu kuće u centru grada u Foči?
https://focanskidani.wordpress.com/2015/12/09/foca-kako-dobiti-donaciju-za-obnovu-kuce-u-centru-grada-u-foci/

KO I KOGA LAŽE? I ZAŠTO?
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/29/ko-i-koga-laze-i-zasto/

O FOČACIMA ODLUČUJU ONI KOJI NISU IZ FOČE (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/06/18/o-focacima-odlucuju-oni-koji-nisu-iz-foce-foto/

FOČA:NEBRIGA ZA POVRATAK I NEISTINE I OBMANE O POVRATKU PROGNANIH
https://focanskidani.wordpress.com/2015/11/17/focanebriga-za-povratak-i-neistine-i-obmane-o-povratku-prognanih/

KO I KOGA LAŽE? I ZAŠTO?
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/29/ko-i-koga-laze-i-zasto/

OTVORENO PISMO SVIM MINISTRIMA I SVIM VLADAMA – VLADARIMA u BiH
https://focanskidani.wordpress.com/2015/11/04/otvoreno-pismo-svim-ministrima-i-svim-vladama-vladarima-u-bih/

Povodom javnog poziva izbjeglicama i raseljenim osobama:Ko je i kada je raspisao tender da se (s)ruše kuće Bošnjaka?
https://focanskidani.wordpress.com/2015/12/31/povodom-javnog-poziva-izbjeglicama-i-raseljenim-osobamako-je-i-kada-je-raspisao-tender-da-se-sruse-kuce-bosnjaka/

FOČANSKI FOL 13 : ТРИНАЕСТ – У ФОЧИ
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/19/focanski-fol-13-тринаест-у-фочи/

mrakača u FOČI:KLJUČ U RUKE???KOME???ČEMU???KOGA???ZAŠTO???da l’ smo svi ovce!?
https://focanskidani.wordpress.com/2015/10/14/mrakaca-u-focikljuc-u-rukekomecemukogazastoda-l-smo-svi-ovce/

O FOČI, ALADŽI I POVRATNICIMA
https://focanskidani.wordpress.com/2015/11/12/o-foci-aladzi-i-povratnicima/

FOČA: DOK ZA POVRATNIČKU POPULACIJU NEMA STANOVA – IMA ZA DEPORTOVANE DRŽAVLJANE BiH
https://focanskidani.wordpress.com/2015/11/09/foca-dok-za-povratnicku-populaciju-nema-stanova-ima-za-deportovane-drzavljane-bih/

 

 

ČESTO LUTAM U MISLIMA

 

ČESTO LUTAM U MISLIMA

Često lutam, u mislima.
Po obali, pokraj Drine.
Preko mosta porušenog
gledam negdje u daljine.

Svaki most je na svijetu.
Sve obale, sastavio.
Samo ovaj tu na Drini
naša srca, rastavio…

U mislima, dok se šetam.
Listam stare uspomene.
Moje oči zasuziše…
Tamo nema, mene više.

Djetinjstvo i mladost, što si meni dala.
Na obali tvojoj, život sam odsanjala.
Pjesmu sam ti dala. Buket nježnih nota.
Lijepa Drino moja. Rijeko mog života.

Nisveta Skejović
11. februar 2012 ·

foča - most stradanja _ 0047
Foča
foča - most stradanja _ 0048
Foča – Most Stradanja
foča - most stradanja _ 0049
Foča – Most Stradanja
foča - most stradanja _ 0050
Foča – Most Stradanja
foča - most stradanja _ 0051
Foča – Most Stradanja
foča - most stradanja _ 0052
Foča
foča - most stradanja _ 0053
Foča

Putniku Namjerniku : KAD U FOČU DOĐEŠ

KAD U FOČU DOĐEŠ

Kada u Foču dođeš Putniče Namjerniče
Na Most Stradanja svrati
Lagano njime hodi
Ružu baci – Drini vodi

Nastavi dalje, do KP Doma dođi
Niz Donje Polje prođi
Musluku s ceste mahni
Kraj (nekadašnjeg) Kafe “Bora” predahni

Preko mosta ka hotelu kreni
I u Međurječje skreni
Obazri se prema “Lepoj Breni”
i nekad znanoj “Jugobanci”

Pored škole na Sastavke bahni
Ćehotinu i Drinu rukama darni
Pored Ribarskoga skreni
I sudu se okreni

Odatle ka Partizanu kreni
Stavi natpis na vrata
Prozore otvori
Nek zidovi govore

Na Tekiji – mezarju
Posadi ružu,narcis,tulipan
I dok sjećanje te u prošlost vrati
U Carevu na namaz svrati

I Čohodar Mahalu obiđi
do Šandala kuće dođi
Obiđi i gradilište “Aladže”
Navrati i na Livade

Zaboraviti nemoj ni Velečevo
A ni Šukovac,Gornje Polje i Tabake
i sve naše Granovske sokake
Ne zaboravi stratišta naša i Fočake

Kenan Sarač

Kada u Foču dođeš Putniče Namjerniče _ 017
Kada u Foču dođeš Putniče Namjerniče
Kada u Foču dođeš Putniče Namjerniče _ 018
Kada u Foču dođeš Putniče Namjerniče
Kada u Foču dođeš Putniče Namjerniče _ 019
Kada u Foču dođeš Putniče Namjerniče
Kada u Foču dođeš Putniče Namjerniče _ 020
Kada u Foču dođeš Putniče Namjerniče
Pogled na Carevu džamiju _ 50185338
Kada u Foču dođeš Putniče Namjerniče
Pogled na Carevu džamiju iz Aladže _50185460
Kada u Foču dođeš Putniče Namjerniče
Pogled na Ćehotinu i Carevu džamiju _ 017
Kada u Foču dođeš Putniče Namjerniče
Pogled na Foču - GP, Podmusala, Careva džamija _ 017
Kada u Foču dođeš Putniče Namjerniče
Pogled sa Aladža džamije uz Ćehotinu _ 017
Kada u Foču dođeš Putniče Namjerniče

 

 

_ _ _ _ _

I TO ĆE PROĆI!
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/21/i-to-ce-proci/

STRANAC U RODNOM GRADU
https://focanskidani.wordpress.com/2017/04/18/stranac-u-rodnom-gradu/

Najlakše je hojrat i fakin biti sine
https://focanskidani.wordpress.com/2017/03/04/najlakse-je-hojrat-i-fakin-biti-sine/

…i ne tako obična pjesma o FOČI
https://focanskidani.wordpress.com/2015/12/19/i-ne-tako-obicna-pjesma-o-foci/

Ti si moje čuđenje
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/12/ti-si-moje-cudenje/

Putniku Namjerniku : KAD U FOČU DOĐEŠ
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/05/putniku-namjerniku-kad-u-focu-dodes/

Zeznuta sam ti ja
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/25/zeznuta-sam-ti-ja/

Jesmo li sretniji??? – Jesmo li pametniji???
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/25/jesmo-li-sretniji-jesmo-li-pametniji/

Ružo moja s Ćehotinsko – Drinskih perivoja ,baš, baš te srce voljet’ mora…
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/17/ruzo-moja-s-cehotinsko-drinskih-perivoja-bas-bas-te-srce-voljet-mora/

Ove noći – dok čekam kad će zora doći
https://focanskidani.wordpress.com/2017/06/10/ove-noci-dok-cekam-kad-ce-zora-doci/

VAŽNO JE BITI SVJEDOK

U GORAŽDU ODRŽAN OKRUGLI STOL NA TEMU ”VAŽNO JE BITI SVJEDOK”

VAŽNO JE BITI SVJEDOK _ 003

Udruženje logoraša “Goražde” Goražde uz podršku Grada Goražda, Saveza logoraša u Bosni i Hercegovini”, (uz potporu BH Telecoma dd Sarajevo-Direkcija Goražde), organizovalo je Okrugli stol na temu “Važno je biti svjedok”.

VAŽNO JE BITI SVJEDOK _ 009

Cilj ovoga Okruglog stola je ukazivanje na jako malo procesuiranih ratnih zločina ili izvršitelja ratnih zločina koji su se desili tokom 1992-1995. godina na prostoru BPK-a Goražde. U ovome Udruženju smatraju da kao nevladin sektor mogu doprinijeti u razvoju svijesti o značenju svjedočenja.Također smatraju da i nakon 25. godina po završetku agrsije na Bosnu i Hercegovinu veliki broj počinitelja zločina nije kažnjen niti odgovara za zločin koji je počinio. Udruženje logoraša “Goražde” Goražde fokusirano je na zločine koji su se desili na području BPK-a Goražde, a iz dosadašnje prakse upravo je razlog ne svjedočenju od strane osoba koje su vidjele, znaju ili su čule da se na nekome mjestu desio zločin.

VAŽNO JE BITI SVJEDOK _ 008

Upravo iz tog razloga je važno na ovakav i sličan način omogućiti da se zločini koji su se događali tokom ratnog razdoblja procesuiraju zbog žrtava, počinitelja, ali i zbog cjelokupnog našega društva. Sve dok jedni drugima ne pogledamo u oči i ne završimo s tim dijelom povijesti nećemo moći uspostaviti puno razumijevanje i toleranciju. Još je puno otvorenih rana i nedorečenih priča koje treba ispričati i zato je vrlo važno d au ovome postupku dokazivanja istine svi sudjelujemo na najbolji mogući način, a to je adekvatno svjedočenje o tim događajima – kazano je između ostaloga na Okruglom stolu.

VAŽNO JE BITI SVJEDOK _ 007

Muhamed Hećo ,predsjednik Udruženja logoraša Goražde, ističe lošu poziciju bivših logoraša, kašnjenje u utvrđivanju činjenica o stradanjima ljudi zatočenih u ratnim logorima, ali i važnost svjedočenja o tome.
-Iako je proteklo 25 godina gotovo da nema procesuiranja ratnih zločina sa područja Bosne i Hercegovine i posebno zločina nad žiteljima zaštićene zone – Goražda. Želimo da pokažemo koliko su važna svjedočenja za one ratne zločine koji su se desili na području BPK Goražde. Broj logoraša koji su regulisali svoj status na području Grada Goražda je 70, iako je taj broj daleko veći, iz nekih razloga oni jesu na evidenciji ali nisu izvadili uvjerenje u Savezu logoraša Bosne i Hercegovine. Teško je reći razlog zbog čega žrtve logora ne žele biti svjedoci, trebaju da kažu istinu šta im se dešavalo. Mnogi kažu prošlo je već 25 godina, što je bilo, bilo je, ne možemo ih vratiti, ali bez obzira treba reći ono što znate, jer uvijek ponavljam „zločin je skrivati zločin“- kaže Hećo.

VAŽNO JE BITI SVJEDOK _ 006

“Sve ove godine pokušavamo motivisati svjedoke da svjedoče na način da znaju da će dobiti adekvatnu podršku prije svjedočenja, tokom svjedočenja i što je jako važno, poslije svjedočenja. Svjedoci su često zaboravljeni i to je jedan od razloga što nakon više od 20 godina svjedoci nisu motivisani da svjedoče jer često navode kao argument da nisu dovoljno zaštićeni i sigurni u svojim mjestima gdje žive u cijeloj Bosni i Hercegovini. To je bio i razlog zašto je „Medica“ Zenica, Vive žene iz Tuzle, Udružene žene Banja Luka pokrenuli jedan projekat u cilju jačanja i uspostavljanja institucionalnih mreža i formiranja novih s ciljem da podržimo svjedoke da znaju kome se mogu obratiti, kada u koje vrijeme i koju pomoć i podršku će dobiti ukoliko se odluče svjedočiti. Dakle, da prihvate i shvate da postoje resursi koji im stoje na usluzi i da je svjedočiti časno i pošteno u Bosni i Hercegovini jedan od značajnih dokaza za postizanje pravde, a time sigurno i jedan od značajnih koraka u procesu pomirenja u BiH. – kazala je ovom prilikom Sabiha Husić, direktorica u nevladinoj organizaciji „Medica“ u Zenici.

VAŽNO JE BITI SVJEDOK _ 005

U radu Okruglog stola uzeli su, pored predstavnika Udruženja logoraša Goražde , direktorica udruženja “Medica” Zenica mr.sci. Sabiha Husić, UŽ “Seka” Esma Drkenda, predstavnik ministarstva za socijalnu politiku, zdravstvo, raseljena lica i izbjeglice Muhamed Hadžić, predstavnici KMUP-a Goražde, te predstavnici srodnih goraždanskih Udruženja.

VAŽNO JE BITI SVJEDOK _ 004

S.Turčalo
S.Jevđević

VAŽNO JE BITI SVJEDOK _ 002

VAŽNO JE BITI SVJEDOK _ 001

fotografije: flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik

(Č)Etničko čišćenje u Foči: Odnijela ih Drina (foto)

Tragom nestalih…Sjećanjem protiv nestanka…

Odnijela ih Drina _ 027

Odnijela ih Drina

 

Odnijela ih Drina _ 001Odnijela ih Drina _ 002Odnijela ih Drina _ 003Odnijela ih Drina _ 004???? - ????Odnijela ih Drina _ 006Odnijela ih Drina _ 007Odnijela ih Drina _ 008Odnijela ih Drina _ 009Odnijela ih Drina _ 010Odnijela ih Drina _ 011Odnijela ih Drina _ 012Odnijela ih Drina _ 014Odnijela ih Drina _ 015Odnijela ih Drina _ 016Odnijela ih Drina _ 018Odnijela ih Drina _ 023
FOČA 1992. – 2017.
DA SE NE ZABORAVI!!!
Majke Foče i djeca Foče trebaju imati ista prava kao i sve druge majke
i sva druga djeca…
Nad Fočacima je izvršen zločin i NIKO NEMA PRAVO DA NEGIRA TO…
Genocid u Foči odvijao se 4 godine…
Pratila su ga ubistva, progoni, silovanja, pljačke, paljevine i mnogi drugi zločini…
DA SE NE ZABORAVI!!!
…U periodu 1992-1995. godine izvršen je zločin masovnog i sistematskog silovanja,
djevojčica, djevojaka, žena u logoru “Partizan”, a njihovi najrođeniji su odvedeni u
KPD-om Foča, a nekima se do danas gubi svaki trag…

Odnijela ih Drina _ 017

Odnijela ih Drina _ 024

Odnijela ih Drina _ 019

 

Odnijela ih Drina _ 028

Odnijela ih Drina _ 022

Odnijela ih Drina _ 013

Odnijela ih Drina _ 026

Odnijela ih Drina _ 025

 

Prije četvrt stoljeća, hiljade ljudi sa muslimanskim imenima ubijeno je na Drini. Ljeta u dolini Drine znaju biti vruća.
Gradovi na Drini, Bijeljina, zatim Bratunac, Srebrenica, Foča i Višegrad pregaženi su u aprilu. Oslobodioci su širili teror. U Foči su djelovali „Ćosini stražari“. Uslijedilo je organizovano (č)etničko čišćenje.
Dolina Drine leži na granici sa Srbijom i Crnom Gorom. Cilj je bio protjerati i usmrtiti nesrpsko stanovništvo, da bi se ova regija pripojila Srbiji i Crnoj Gori. Nastojali su pomjeriti granicu. Prema podacima iz Bosanske knjige mrtvih u dolini Drine u ratu je ubijeno 28.135 osoba, od kojih su preko 16.000 bili civili. Većina ubijenih bile su osobe sa muslimanskim imenima – njih 15.400, od kojih su 2.672 žene. Najokrutnije (č)etničko čišćenje provedeno je već početkom rata, između aprila i augusta 1992.
Kuće Bošnjaka su pljačkali, iznoseći nakit i novac, namještaj, bijelu tehniku, hranu i sve što se moglo opljačkati i odnijeti.
U gradovima na Drini uništavane su i džamije i kulturno-historijski spomenici.

Odnijela ih Drina _ 020

 

Odnijela ih Drina _ 021

 

Odnijela ih Drina _ 029

priredio:Kenan Sarač

fotografije: flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik

Foča : U mjestu Dučeli udaljenom osamnaest kilometara od Foče, na desnoj obali Drine,ponikao novi luksuzno opremljeni turističko-rekreativni kompleks

U mjestu Dučeli udaljenom osamnaest kilometara od Foče, na desnoj obali Drine, nadomak rafting centra “Bastasi” nikao je novi lukuzno opremljeni turističko-rekreativni kompleks _

 

U mjestu Dučeli udaljenom osamnaest kilometara od Foče, na desnoj obali Drine, nadomak rafting centra “Bastasi” nikao je novi luksuzno opremljeni turističko-rekreativni kompleks “Trioluksrizort”, čiji je investitor Beograđanka Mirjana Vasić. Bogat i predivan objekat, u čiju izgradnju je uloženo 340 000 oera, posjeduje 90 spavaćih mjesta, 25 neobičnih drvenih bungalova, restoran i bazen za kupanje.

U mjestu Dučeli udaljenom osamnaest kilometara od Foče, na desnoj obali Drine, nadomak rafting centra “Bastasi” nikao je novi lukuzno opremljeni turističko-rekreativni kompleks _U mjestu Dučeli udaljenom osamnaest kilometara od Foče, na desnoj obali Drine, nadomak rafting centra “Bastasi” nikao je novi lukuzno opremljeni turističko-rekreativni kompleks _U mjestu Dučeli udaljenom osamnaest kilometara od Foče, na desnoj obali Drine, nadomak rafting centra “Bastasi” nikao je novi lukuzno opremljeni turističko-rekreativni kompleks _U mjestu Dučeli udaljenom osamnaest kilometara od Foče, na desnoj obali Drine, nadomak rafting centra “Bastasi” nikao je novi lukuzno opremljeni turističko-rekreativni kompleks _

 

U Kalinoviku je obilježena 25. godišnjica stradanja bošnjačkog stanovništva iz ove i susjednih općina – Foče, Trnova, Nevesinja i Gacka

Tragom nestalih…Sjećanjem protiv nestanka…

Kao da smo stoka, tako su se prema nama odnsoili komšije Srbi, klali nas i bacal i u potoke i jame.

Sud BiH je pravosnažnim presudama, za zločine počinjene u Kalinoviku izrekao 57 godina, a Sud u Hagu za zločine u Kalinoviku i Foči je Dragoslavu Kunarcu zvanom Žaga izrekao 28 godina zatvora.

Zločinci nisu poštedjeli ni tijela ubijenih, pa ih je većina spaljeno, pronađene su polomljene i drobljene kosti ubijenih. Porodice i dalje tragaju najmanje za 43 tijela.

i zidovi su progovorili _ 1992. - 2017. _ 011
i zidovi su progovorili _ 1992. – 2017.
i zidovi su progovorili _ 1992. - 2017.
i zidovi su progovorili _ 1992. – 2017.
Kalnovik _ i zidovi su progovorili _ (2)
Kalnovik _ i zidovi su progovorili _ (2)

Udruženje članova porodica nestalih “Istina – Kalinovik 92” i ove godine organizovalo je posjetu nekadašnjim logorima osnovanim u školi “Miladin Radojević” i u vojnom objektu Barutni magacin, te lokacijama Rogoj, Mehka brda, Tuzlakova štala i tuneli Miljevina, na kojima su nakon rata locirane masovne grobnice.

Kalnovik_(3)
osnovna škola “Miladin Radojević”

Među onima koji su prisustvovali obilježavanju godišnjice zločina u Kalinoviku bio je Elvir Čusto. U njegovom životu 25. juni je jedan od najgorih dana, jer tada su zarobljeni njegov otac, 16-godišnji brat, komšije i rođaci. Dovedeni su u školu, koju je i on pohađao, a onda prebačeni u Barutni magacin. – Odatle je izveden prvo moj otac, pa Nasuf Bičo, pa Nezir Rogo. Odvedeni su na prevoj Rogoj i tu su strijeljani kao živi štit, a brat i još 24 njih su odvedeni u štalu u Ratinama i tu su strijeljani i zapaljeni – rekao je Čusto.

Kalnovik_(1)

Kemal Pervan traga za sedam od 13 članova bliže porodice koji su nastradali na ovom području. – Ovo ubija čovjeka, šta se sve dešavalo, a da niko neće da kaže gdje se ta tijela nalaze. Najstarija mi je bila nana koja je imala 75 godina i koja je ubijena na kućnom pragu, pa danas nema niko osim mene ni da traži njene kosti, jer jedini sam ja ostao od bližih. Kalnovik_(4)Muško je sve stradalo – dodaje Pervan.

 

Predsjednik Udruženja porodica nestalih Samir Vranović naglašava kako su u Kalinoviku počinjeni najteži oblici ratnih zločina, od mučenja, silovanja, strijeljanja, ubijanja do paljenja tijela i skrivanja tragova zločina. U Kalinoviku su prema podacima Udruženja ubijene 122 osobe, od kojih je 79 do danas pronađeno i identifikovano. Vranović podsjeća da je kroz školu u Kalinoviku, Barutni magacin, zatvore na farmi Pavlovci i Stanici javne bezbjednosti Kalinovik prošlo više hiljada staraca, žena i djece sa područja općina Kalinovik, Foča, Trnovo, Gacko i Nevesinje. Kroz školu “Miladin Radojević”, koja danas nosi ime “Ljutice Bogdana”, prošlo je više od 1.300 žena, staraca i djece, u njoj je ubijeno 14 lica i silovano više od 30 žena. – Za nas porodice ubijenih i nestalih užasno je i bolno saznanje, poslije 25 godina, da taj zločin i dalje negiraju najodgovorniji ljudi koji se i dan – danas nalaze u strukturama vlasti u Općini Kalinovik. Opstrukcije još traju – naglasio je Vranović.

izvor: Anadolija

Miljevina - Tuneli - 2017
Miljevina – Tuneli

_ _ _ _ _

Mehka brda kod Kalinovika.
Mehka brda kod Kalinovika.
Tuzlakova štala kod Jeleča
Tuzlakova štala kod Jeleča
Rogoj
Rogoj

VIDEO:
Kalinovik – 25 godina od zločina nad 122 Bošnjaka (TV1 HD)

Zavjera šutnje skriva masovne grobnice

Tragom nestalih…Sjećanjem protiv nestanka…

Zavjera šutnje skriva masovne grobnice _ 002

U Bosni i Hercegovini se 22 godine od kraja rata još uvijek traga za oko osam hiljada nestalih osoba. Do maja 2016. godine je pronađeno i identifikovano oko 23 hiljade osoba. Proces traženja nestalih posljednjih nekoliko godina značajno je usporen, a najveća prepreka je doći do informacija o lokacijama masovnih grobnica.

Zavjera šutnje skriva masovne grobnice _ 003

Brojne porodice u BiH više od dvadeset godina tragaju za posmrtnim ostacima svojih najbližih, kako bi ih mogli dostojno sahraniti. Među njima je i Huso Kurspahić. Njegovu majku, dvije sestre, brata i dva sestrića, sa još više od sedamdeset ljudi, žive su spalili u Višegradu pripadnici tadašnje Vojske Republike Srpske. Huso do danas nije pronašao dijelove tijela nikog od svoje porodice. Ogorčen je što se krije gdje su tijela njegovih najbližih.

„Zar su to ljudi, zar to možeš da kažeš da imaš komšiju. Nema komšije, to su dušmani dok je svijeta, čim ne može da kaže ko je taj da nađem jednu kost za 25 godina u 21. vijeku civilizacije“, kaže on.

Ni Hajra Ćatić, predsjednica udruženja „Žene Srebrenice“, sa sjedištem u Tuzli, još nije pronašla tijelo svog sina Nine Ćatića, ratnog izvještača iz Srebrenice. Kaže da se, kako vrijeme prolazi, sve teže dolazi do informacija o masovnim ili pojedinačnim grobnicama.

„Najbolnije je da ona tijela koja su bila na površini nisu pokupljena. Oni koji znaju neće ili ne smiju da kažu gdje se nalazi koja masovna grobnica“, kaže ona i dodaje da je imala hiljadu informacija o mjestu na kojem joj je ranjen sin.

Godinama je, kako priča, čekala i na kraju otišla sama na mjesto, gdje su joj rekli da joj je sin ranjen.

„Nisu mi dali da razgrćem, bilo je lišće, a nije bilo deminirano. U povratku, negdje dalje od te lokacije, sam naišla na jednu lobanju i donijela je u Udruženje. Imala sam problema zbog toga, kao nisam smjela to uraditi. Ja sam rekla da sam to donijela na svoju odgovornost. Nisam nijednog momenta mislila da je to lobanja od mog Nine, ali znam šta znači za svaku porodicu kada pronađu makar jednu kost“, govori ona i podsjeća da u okolini Srebrenice, gdje se još uvijek traga za preko 1.500 ljudi, već dvije godine nije pronađena nijedna grobnica.

Fikret Bačić je član Savjetodavnog odbora Instituta za traženje nestalih BiH. Traži 31 tijelo uže ili šire porodice, a među njima su Fikretovo dvoje djece, žena i majka. Strijeljani su u selu Zecovi kraj Prijedora, ispred porodične kuće.

On zna da je tijela ubijenih iz njegove porodice odvezlo vozilo ili komunalnog preduzeća iz tog grada ili vozila rudnika Ljubija. Jedan dio grupe kojoj se sudi pred Sudom BiH za ovaj zločin izvršio je, kako kaže Fikret egzodus, dok je drugi dio tovario tijela ubijenih koja su odvežena.

„Institucije i organi BiH ne koriste zakonom predviđene sankcije, jer mogu prisiliti i lica koja su učestvovala u skrivanju tijela i organizacije, kao i preduzeća da se otkriju ta tijela. Kada bi institucije primjenjivale više zakon bilo bi više otkrivenih grobnica“, kaže on.

Upravo na ovu činjenicu upozorava i Edin Ramulić također iz Prijedora, gdje udruženja porodica tragaju za još više od 700 nestalih.

„Postoji problem biološke naravi, ljudi koji su ubijali obično nisu učestvovali u skrivanju tijela. To su obično radili ljudi iz komunalnih preduzeća ili ABH vodova. Uglavnom su to bili stariji ljudi i nakon ovoliko vremena dosta njih je doživjelo biološku smrt“, kaže Ramulić.

Niko nije pitao prava pitanja: Edin Ramulić

Niko nije pitao prava pitanja: Edin Ramulić

Najveći problem je, kako dodaje, činjenica da te ljude svih ovih godina, niko nikada ništa nije pitao.

„Znači niko nije pitao ni one najslužbenije, direktore komunalnih preduzeća, transportnih preduzeća, u Prijedoru su to recimo bili ljudi iz struktura rudnika, sva ta mehanizacija je učestvovala u sakrivanju tijela. Niko nikada nije pitao te direktore, poslovođe, a pogotovo niko nije pitao radnike koji su upravljali bagerima ili kamionima. Dosta njih bi sigurno reklo, ali zašto bi oni išli i nekoga vukli za rukav ako ih niko ništa ne pita“, dodaje Ramulić.

Zavjera šutnje skriva masovne grobnice _ 004

Više je razloga za šutnju o skrivenim masovnim grobnicama u BiH, smatra sociolog Salih Fočo, a kao najvažniji navodi činjenicu da dominantne politike nisu spremne raditi na pomirenju.

„Građani se sasvim sigurno u takvom okruženju osjećaju nelagodno i ne žele govoriti i time istini pogledati u oči. Dominantne politike veličaju zločine, opravdavaju ih, stalno govore kako su oni učinjeni u ime odbrane naroda, njegovog digniteta, etničke teritorije. Zbog toga su građani potisnuti i nemaju snage da progovore. Oni koji progovore budu proglašeni izdajnicima sopstvenog naroda i trpe velike neugodnosti“, objašnjava on.

Profesor Fočo naglašava da su postojeće politike u BIH – politike rata a ne mira, te da se stalno održava visok nivo konfliktnosti.

„U toj poziciji građani koji se odvaže da budu hrabri, budu šikanirani i zbog toga proces pomirenja ide teško, praktički mi stojimo na jednoj mrtvoj tački“, naglašava on.

Zbog sve sporijeg procesa traženja nestalih u BiH, Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP) napravila je i aplikaciju uz pomoć koje se na jednostavan način može prijaviti saznanje o lokaciji masovne ili pojednične grobnice. Aplikacija, koja je dostupna i za mobilne uređaje nalazi se na stranici ICMP – a. Način na koji se koristi je vrlo jednostavan, a informacije se mogu dati i anonimno.

Zavjera šutnje skriva masovne grobnice _ 005

Na pitanje da li vjeruje da će skoro osam hiljada osoba za koliko se traga u BiH biti pronađeno, direktor ICMP a Matthow Holliday nije optimističan.

„Nažalost mislim da sve nestale osobe nikada neće biti pronađene. Međutim, mislim da većina od nestalih za kojima sada tragamo može biti pronađena. Važno je da institiucije BiH ostanu istrajne u ovom procesu i da ga dovedu do kraja, a mi ćemo im pružati podršku koju možemo“, kaže on.

Prema izvještaju ICMP-a iz 2014. godine, procjenjuje se da je u sukobima nakon raspada bivše Jugoslavije ubijeno 140 hiljada osoba. Od tog broja 100 hiljada ubijenih je u Bosni i Hercegovini, 31 hiljada je nestala, od tog broja oko 23 hiljade je pronađeno i identifikovano do maja 2016. godine.

  • 16x9 Image

    Marija Arnautović

    U novinarstvu od 1998, a od 2004. novinar-reporter i urednik vijesti u sarajevskom birou RSE i urednica i voditeljica magazina TV Liberty.

    RSE, 29. juni/lipanj, 2017.

Silovanja – smišljen genocid (VIDEO)

Foča 1992 _ 501854980

Silovanje u BiH je bio smišljen vid genocida. Poručeno je ovo danas, na Međunarodni dan eliminacije seksualnog nasilja u ratu, iz Instituta za istraživanje genocida Kanada. U BiH žrtve silovanja nemaju podršku koja im treba i koju zaslužuju i to se mora promjeniti, dodali su. Istraživali smo, mogu li se i na koji način žrtvama silovanja u BiH pružiti reparacija i prava koja zaslužuju. Abela Purivatra.

Institut za istraživanje genocida Kanada od bh. vlasti traži da odmah preduzmu mjere za zaštitu i podršku žrtava seksualnog nasilja u agresiji i genocidu u našoj zemlji. Prema procjenama UN u BiH je od 1992. do 1995. godine, silovano između 20.000 i 50.000 žena, djevojaka i djece, kao i nepoznat broj muškaraca. Tačan broj ipak nije poznat jer je još uvijek mnogo onih koji o tome uopće ne govore. Kada Hotić, potpredsjednica Udruženja majki enklava Srebrenice i Žepe, kaže da se žene u ovom društvu i danas stide reći da su silovane.

genocid u Foči _ 4698 a

“Najgnusnije što se može ženi desiti i što se ljudskom biću može desiti. Ponekad je smrt i ubistvo blaža od takvog ponižavanja. Očito je da je izuzetno veliki broj žena koje su prošle kroz takvu torturu koje se danas teško nose s tim. Ja sam upoznala neke koje hoće pričati o tome. Mnoge šute”, ističe Kada Hotić, potpredsjednica Udruženja majki enklava Srebrenice i Žepe.

Za tu šutnju, jednim je djelom odgovorno društvo. Drugim država i vlasti koje žrtvama seksualnog nasilja ne pružaju nikakvu reparaciju. Predsjednica Centra za postkonfliktna istraživanja kaže da je čak i način na koji žene u BiH mogu dokazati da su žrtve silovanja apsurdan.

“Mi imamo neujednačene zakone u Federaciji i Republici Srpskoj. Ne postoje institucije države koje će formirati ekspertne timove koji mogu da, na neki stručni način, procijene traumu i da tim žrtvama vrati prava”, smatra Velma Šarić, predsjednica Centra za postkonfliktna istraživanja.

genocid u Foči _ 501855003

Pravo na bolji zdravstveni, ekonomski i psihocosijalni status. 20 godina od završetka rata u Bosni i Hercegovini, žrtve proživljavaju još jednu traumu, ovaj put zbog problema s kojima se susreću u poslijeratnom periodu i neosjetljivosti društva i međunarodne zajednice. Velma Šarić tvrdi da je slučaj Bosne i Hercegovine uveo presedan u međunarodno pravo. Slučajevi koji su se vodili pred haškim tribunalom, po prvi put su okarakterisali silovanje i seksualno zlostavljanje kao zločin protiv čovječnosti. Od 78 osoba koje je teretio za zločine seksualnog nasilja 28 je pravosnažno osuđeno.

“Po prvi put se to desilo u predmetu Duška Tadića koji je 2000. osuđen na 20 godina pravosnažno za zločine protiv čovječnosti koji su uključivali i zločine seksualnog nasilja”, dodaje Šarić.

Foča - konc logor - žica

Najveću kaznu, od 28 godina zatvora, Haški sud je dosudio bosanskom Srbinu Dragoljubu Kunarcu, koji je 2001. bio proglašen krivim za seksualno porobljavanje stotina Bošnjakinja, među kojima je bilo i djevojčica.

“Silovanje se dešavalo zaista na svim stranama. Imete slučaj pred Haškim tribunalom, predmet za slučaj Čelebići u kome se silovanje dešavalo nad ženama srpske nacionalnosti“, smatra Šarić.

Fočanska je tuga pregolema _ 50185469

Iz Instituta za istraživanje genocida Kanada tvrde da su silovanja u BiH bila dio ratne strategije. Da su bila planska, sistematska i politički motivisana. S druge strane, predstavnici Udruženja žrtava, tvrde da država ne radi skoro ništa da se to barem danas zaustavi.

“Država je jako malo uradila uopće za stradali svijet u ratu. Država se bavi sobom, a ne građanstvom i narodom”, kaže Hotić.

Jedini način da se problem riješi je, slažu se naši sagovornici, da država formira fond za reparaciju žrtava torture u BiH.

VIDEO:
Silovanja – smišljen genocid

_ _ _ _ _

VIDEO:
Žrtve silovanja govore sve glasnije

Foča 1992. : Svjedokinja 87 (VIDEO)

 

Svjedokinja 87 (ime i identitet svjedokinje su zaštićeni od javnosti), djevojka bosanska Muslimanka, pred Sudom govori o posljedicama silovanja i zlostavljanja koje je pretrpjela tokom devet mjeseci koje je provela u zatočeništvu srpskih vojnika. Tokom čitavog tog perioda silovali su je i Dragoljub Kunarac i Radomir Kovač. Svjedočila je 4. i 5. aprila i 23. oktobra 2000. u predmetu protiv Dragoljuba Kunarca, Zorana Vukovića i Radomira Kovača.

Svjedokinja 87 _ 003

Do aprila 1992. godine Svjedokinja 87, petnaestogodišnja djevojka bosanska Muslimanka, živjela je sa ocem, majkom, sestrom i bratom u selu Trošanj, nedaleko od grada Foče u jugoistočnoj Bosni i Hercegovini, u blizini granice sa Srbijom.
“ Svjedokinja 87 pred sudom je izjavila da ni sa kim nije razgovarala o zlostavljanjima, pa ni sa svojom majkom. “Mislim da u to vrijeme nisam imala snage ni da je pogledam u oči, ne samo nju već bilo koga, da pogledam u oči”. ”
U aprilu 1992. godine kada je počeo rat u Foči, sjeća se da je čula i vidjela “pucnjavu, eksplozije, [i] da su neke od kuća zapaljene”. Podignute su barikade i sjeća se da poslije škole “ponekad nisam mogla otići kući zbog kontrolnih punktova”.

Panorama Foče _ vidi se Careva džamija _ 50185451

Ubrzo nakon toga škola je prestala sa radom, a svjedokinja se zajedno sa svojom porodicom skrivala u šumi “iz straha da će nas sve pobiti”. “Proveli smo neko vrijeme u šumi, gdje smo spavali sa još dvije porodice. I s vremena na vrijeme bi se vraćali kući, bili bi u kući neko vrijeme i onda ponovo pobjegli u šumu”.

Kada su srpske snage napale selo 3. jula 1992. Svjedokinja je sa svojom porodicom spavala pod šatorom u šumi “izbila je panika i ljudi su počeli da bježe. Niko nije znao na koju stranu da idemo, u kom pravcu. Kad je prvi čovjek pogođen, odnosno, ranjen, uhvatila nas je prava panika”.

Dok su ljudi pokušavali da pobjegnu, pojavili su se srpski vojnici u maskirnim uniformama, koji su trčali za njima i na kraju ih opkolili. Vojnici su počeli da tuku muškarce, ispitujući ih gdje su sakrili oružje. Svjedokinja kaže “oni [vojnici] su odovojili muškarce od žena i djece…Izveli su nas iz šume na jednu poljanu. Nije bilo daleko. Tu su nas postrojili, i ispitivali nas da li imamo zlata, [i] novca”.

Dok su se žene i djeca kretali poljanom, čuli su pucnje. Pretpostavljali su da su muškarci, koji su prethodno odvojeni od ostatka grupe, pobijeni. Ova pretpostavka se pokazala tačnom jer Svjedokinja nakon toga nikada više nije vidjela svog oca.

Sa te poljane ova grupa je odvedena u zgradu hotela u Mješaji (mješoviti srpsko-muslimanski dio Trošnja), mjestu poznatom pod nazivom Buk Bijela. Srpski vojnici su ih postrojili uza zid i naredili im da čekaju. “Oni [vojnici] bi povremeno dolazili i odvodili ljude na nekava isljeđivanja ”, “samo bi došli i prozvali imena i odveli ih negdje”.

Dok su tamo držani Svjedokinja 87 je takođe izvedena, ali ne na isljeđivanje. Svjedočila je da ju je tom prilikom jedan srpski vojnik, koji je nije pozvao po imenu, uzeo za ruku i odveo u jednu prostoriju. U toj prostoriji joj je naredio da skine odjeću. Kada to nije učinila, vojnik joj je skinuo odjeću i silovao je. Nakon toga ju je drugi vojnik vratio nazad u grupu.

Kada se vratila u grupu svjedočila je da “je bilo kao da nisam prisutna, svjesna uopšte, onoga što mi se dešavalo”. Nedugo zatim, dva druga muškarca su pozvali nju i njenu devetnaestogodišnju sestru da idu na takozvano isljeđivanje. Odvedene su u jednu malu prostoriju “u kojoj je bio krevet, sto, par stolica, i mislim da su tu bila četiri vojnika, iako su ljudi ulazili i izlazili sve vrijeme”. Jedan od tih muškaraca je bio Dragan Zelenović koji je kasnije pred Međunarodnim sudom priznao krivicu za mučenje i silovanje koje je počinio u Foči.

Vojnici su prvo pitali Svjedokinju 87 o drugim stanovnicima njenog sela, gdje su se skrivali i gdje su sakrili oružje, i nastavili sa pitanjima o njoj i njenom životu. “Pitali su me da li sam djevica, i rekla sam im da sam bila djevica do prije nekoliko minuta, ili nešto tako”. Onda joj je naređeno da skine odjeću, nakon čega su je silovala četiri muškarca. Nakon toga su je ukrcali na autobus u kojem su se nalazili svi ostali zatočenici osim njene majke, koja je odbila da ode bez nje i čekala ju je ispred zgrade.

Svjedokinja 87 pred sudom je izjavila da ni sa kim nije razgovarala o zlostavljanjima, pa ni sa svojom majkom. “Mislim da u to vrijeme nisam imala snage ni da je pogledam u oči, ne samo nju već bilo koga, da pogledam u oči”. Iako je bilo teško da opiše svoja osjećanja, rekla je da “sam bila strašno uplašena, na neki način sam osjećala sram, a na neki način sam se osjećala jako, jako, prljavo, ukaljano”.

SO Foča - Na dnevnom redu rebalans općinskog budžeta

Autobus je zatočenice odvezao do srednjoškolskog centra Nikola Tesla u naselju Aladža u Foči, iste škole koju je Svjedokinja pohađala u to vrijeme. Kada su stigli u školu, srpski vojnici su ih odveli u učionicu na prvom spratu “u kojoj nije bilo ni stolova ni stolica. Samo su bili postavljeni dušeci za spavanje”.

Po riječima Svjedokinje, čuvalo ih je četiri ili pet vojnika, a otprilike svake druge noći bi odvodili žene da ih siluju. “Svaki put kad bi se neki od njih pojavio, prozvali bi imena djevojaka ili žena i odveli bi ih sa sobom”, odvodili bi djevojke iz škole u stanove u gradu, ili samo iz jedne učionice u drugu. Jednom prilikom pet vojnika je prozvalo imena pet djevojaka i odveli su ih iz učionice. Među vojnicima su bili Dragan Zelenović i Zoran Vuković. Svjedokinji je bilo naređeno da ode u ćošak u kojem je sjedio Vuković. “Vuković mi je rekao da legnem na dušek. Onda me je svukao i silovao”. Nije vidjela šta se dogodilo ostalim djevojkama ali je čula da je jedan od vojnika udarao jednu od njih. Kao i prije toga, nakon što se vratila, Svjedokinja 87 svojoj majci nije ništa rekla. “Nikad me nije pitala, niti sam joj ja ikad rekla, ali mislim da je znala, sigurno je znala”.

Vojnici su po nekoliko puta prozivali svaku od djevojaka, i svaki put su odvođene i silovane. U školi su bile zatočene oko dvije sedmice. Tokom ovog vremena Svjedokinja je rekla da se nijednom nije osjećala slobodnom da pobjegne jer “uvijek je bilo vojnika, na ulazu su stajali vojnici na straži, iako u ta doba nije ostalo mnogo Muslimana, pa nije bilo bezbjedno izlaziti na ulicu”.

Nakon što je u srednjoj školi držana oko dvije sedmice, Svjedokinja 87, zajedno sa ostalim zatočenicama je odvedena u Sportsku dvoranu Partizan u Foči. “Prvo su nas tako odveli da očistimo dvoranu, a onda su nas tamo prebacili za stalno”. Druge zatočenice iz sela u okolini Foče su takođe kasnije dovedene u sportsku dvoranu. “Spavali smo na strunjačama. Uslovi za život su bili jako teški. Nije bilo ama baš nikakvih – ali nikakvih higijenskih uslova. Hrana je bila vrlo loša, higijena nikakva”.

Kao i u prethodnom zatočeničkom objektu, srpski vojnici “su dolazili unutra tražeći određene osobe, djevojke. Izdvajali bi ih, koliko god bi htjeli, i onda bi ih odvodili sa sobom”. To se dešavalo svake noći, a ponekad svake druge noći. Među ovim vojnicima bili su Dragoljub Kunarac i Gojko Janković [prvobitno optužen pred Međunarodnim sudom, predmet protiv njega je proslijeđen Sudu Bosne i Hercegovine gdje je osuđen na 34 godine zatvora za zločine počinjene u Foči.]

Zgrada Lepa Brena u Foči u kojoj su djevojčice i žene bosanske Muslimanke držane i seksualno zlostavljane

Djevojke bi obično automobilima prevozili do raznih kuća u Foči, od kojih je jedna bila u blizini škole i Aladža džamije, a druga u blizini autobuske stanice. Kunarac i drugi muškarci su je silovali više puta. Svjedokinja se posebno sjeća posljednjeg puta kad je odvedena u kuću u naselju Aladža. Još jednom, Dragoljub Kunarac je odveo nju i druge djevojke, uključujući i njenu sestru, svjedokinju DB, do te kuće. Svjedokinja je izjavila da je tu bilo i drugih vojnika, koji su, sudeći po njihovom akcentu, bili iz Crne Gore. “Obično bi tu bilo nekoliko vojnika. Onda bi, moram reći, oni silovali svaku od nas”. Tom prilikom, Kunarac i drugi muškarci su silovali Svjedokinju.

Slijedećeg jutra, Svjedokinja i tri druge djevojke, među kojima i njena sestra, Svjedokinja DB, su odvedene u jednu kuću u Miljevini, poznatu pod nazivom Karamanova kuća. “Nisu nam rekli ni gdje idemo, ni zašto idemo”. Kada su stigle, Svjedokinja je rekla “Izgledalo je da su bar trojica muškaraca živjela u toj kući. Ostali vojnici su dolazili u kuću i “[o]bično bi odabrali neku [od] djevojaka i odvodili ih na drugi sprat”.

U toj kući su ostale otprilike dva mjeseca, i tokom tog vremena su ih redovno silovali srpski vojnici. “Mislim da su poslije određenog vremena, dovedene još dvije djevojke, ili možda tri, ali u svakom slučaju, sve su bile silovane, bilo svake noći ili svake druge noći”. Svjedokinja se sjeća da je Dragan Zelenović bio jedan od vojnika koji su dolazili, a pred Sudom je takođe izjavila da je Dragoljub Kunarac jednom prilikom dolazio u kuću. Svjedokinja je opisala kako je bio ranjen ili povrijeđen, i da je imao zavoj na jednom dijelu tijela. “[O]n me odveo u sobu na gornjem spratu i tamo me silovao”. Pitala se “kako neko ko je povrijeđen ili ranjen može uraditi tako nešto”.

Jedan vojnik kojeg su zvali Pero, i koji je izgleda bio zadužen za tu kuću djevojkama bi govorio da “su određeni ljudi imali pravo da uđu u kuću ili da su samo ljudi kojima je on odobrio mogli da uđu u kuću”. Takođe im je dao broj telefona hotela u Miljevini “za slučaj da neko dođe. Rekao nam je da u slučaju da neko bude dolazio, da ga nazovemo i javimo mu”.

Vrata Karamanove kuće nikad nisu zaključavana, “to su bila vrata koja si mogao otvoriti iznutra ali ne i spolja”. “U početku nam nisu dozvoljavali da izlazimo iz kuće, ali smo kasnije mogle da izlazimo u baštu i na terasu”. Objasnila je da tokom zatočeništva nisu napuštale kuću jer “[n]isi znao gdje da odeš i na šta će sve ovo izići, taj pokušaj da bježimo. Ništa nije bilo sigurno. Nisi znao na šta će to izići”. Svjedočila je da su takođe morale da obavljaju kućne poslove poput “kuhanja, pranja suđa, veša i čišćenja”. Upitana da li bi mogla da izbroji koliko puta je bila silovana, odgovorila je, “Mislim da je to nemoguće.”

Djevojke su bile primorane da ostanu u Karamanovoj kući do otprilike kraja septembra ili početka oktobra, kada su odvedene u Foču. Izjavila je da “[p]rvo su nas sve odveli u jedan stan u naselju zvanom Ribarsko, a sljedećeg dana su nas odveli u Klanfin stan, u zgradi Brena”.

Svjedokinja je držana u jednom stanu u zgradi koju su nazivali Brena zajedno sa četiri druge djevojke otprilike četiri mjeseca, i tokom tog perioda djevojke su često silovane, ponekad svake noći od strane srpskih vojnika. Svjedokinja je izjavila da su vojnici uvijek nosili oružje, poput “puški, pištolja i noževa”.

Vojnici, među kojima je bio i Radomir Kovač, takođe su primoravali djevojke da se skidaju. “Sjećam se da nas je tjerao da se skroz skinemo i da stojimo gole”, a vojnici su “samo sjedili i gledali nas”. Takođe se sjećala ponižavajućeg incidenta kada je ostala sama sa Kovačem. “[On] me je natjerao da se skinem, popnem se na sto i igram uz muziku. On je sjedio na krevetu s pištoljem uperenim u mene”. Svjedokinja je pred Sudom izjavila kako se osjećala: “Bilo me je strah. Osjećala sam se posramljeno”. Nije bila u stanju da kontroliše šta joj se dešavalo, i osjećala se kao da ju je Radomir Kovač posjedovao.

“ Svjedokinja je pred Sudom izjavila kako se osjećala: ‘Bilo me je strah. Osjećala sam se posramljeno’. Nije bila u stanju da kontroliše šta joj se dešavalo, i osjećala se kao da ju je Radomir Kovač posjedovao. ”
Jednom drugom prilikom, djevojke su bile primorane da se skinu dok su bile u jednom stanu u Gornjem Polju. Svjedokinja 87 je izjavila da je Radomir Kovač “natjerao da se skinem i stojim na stolu i onda je rekao da će nas tjerati da gole prođemo kroz grad i odvesti do rijeke gdje će nas ubiti”. Jednog dana im je naredio da s njim odu do rijeke, a Svjedokinja je mislila da će to biti kraj njenog života. “Samo znam da me je užasno bilo strah, i da sam samo mislila o tome kako će to uraditi, na koji način. Znam da nas je ubrzo nakon toga vratio u svoj stan”.

nema više ni moje Foče, ni mog sokaka, ni moje kuće...nema više ni -maca- na Sastavcima i topole su posjekli...samo Drina ostala

Svjedokinja je takođe opisala kako je u nekoliko navrata Radomir Kovač sa nekim drugim vojnicima odvodio djevojke iz stana. Izjavila je da same nisu mogle da napuste stan, jer su zaključavane u njemu. “Sjećam se da su nas jednom odveli u stan u Donjem Polju; kad smo stigli u stan, kojeg se stvarno ne sjećam; i nekoliko puta su nas vodili u kafiće i lokale”. Kada bi ih vojnici odvodili, djevojke su morale da se srede, “[o]bično bi nas tjerali da na glavu stavimo iste kape ili nešto sa obilježjima njihove vojske”. Onda bi ih odveli u kafić gdje bi “posjedili i vratili se nazad”.

Ove djevojke, u mjesecima tokom kojih su ih držali srpski vojnici, bile su zlostavljane i izložene raznim prijetnjama. “Sjećam se, jedan put kad mi je [vojnik] prijetio nožem, da će mi isjeći lice ”. “Nekoliko puta su nam prijetili da će nas ubiti, zaklati”. Svjedočila je da su posljedice prijetnji bile vidljive na drugim djevojkama, posebno na jednoj od njih, Svjedokinji AB, koja je u to vrijeme imala 12 godina, i “ponekad se čudno ponašala”, imala je problema sa spavanjem, a kad bi uspjela da zaspi, imala je košmare.

Upitana da li su uslovi u stanu bili bolji od onih u zatočeničkim objektima, Svjedokinja 87 je izjavila, “Situacija je bila ista, jer je silovanje nešto što povlači neku jednakost između Partizana i Karamanove kuće i tog stana. Ja tako gledam na te tri situacije. Meni su one iste. I ako hoćete da kažem na neki način situacija u Klanfinoj kući je bila bolja, pa, na neki način se to može reći, jer je razlika kad te siluje jedan i kad te siluje njih 20, ili bog zna koliko.

Svjedokinja 87 konačno je napustila taj stan polovinom februra 1993., kada su dva vojnika došla iz Crne Gore sa srpskim vojnicima i nakon pogodbe kupili nju i još jednu djevojku za 500 njemačkih maraka. Odatle su odvedene u jedan drugi stan u zgradi koju su nazivali Brena, gdje su vojnici iz Crne Gore odsjeli. “Mislim da smo tamo provele jednu noć, a onda su nas odveli u jedan drugi stan na Brodu, i mislim da smo tamo morale da čekamo te Crnogorce da nas prebace preko granice u Crnu Goru”.

Nakon čekanja u stanu u Brodu djevojke su automobilom prebačene preko granice u Nikšić u Crnoj Gori. “Mislim da su i tom prilikom kupovali oružje, jer su sakrivali oružje u kolima, ispod sjedišta, u gepeku i tako. I rekli su nam da kad stignemo na granicu Bosne i Crne Gore, da treba da kažemo da smo Srpkinje, i dali su nam imena koja treba da koristimo, i da kažemo da nemamo nikakvih isprava, da su uništene, ili nešto slično. Kad smo stigli na granicu, nije bilo nekih većih problema sa ovim. Tu smo se zadržali možda 15 minuta i onda su nas odvezli za Nikšić”.

Kada su stigle u Nikšić, djevojke su stanovale u stanu jednog od Crnogoraca i takođe redovno silovane. Nakon nekoliko dana bile su primorane da rade kao konobarice u jednom kafiću. “Nikad nam nisu platili za taj rad” ali su djevojke uspjele da “zarade manju sumu novca od bakšiša koji su ostavljali gosti”. “To smo sve vrijeme radile, sve dok nas nisu prebacili u Podgoricu”, glavni grad Crne Gore.

U Podgorici, vojnici su ih ostavili u jednom stanu sa još jednim čovjekom iz Crne Gore “on se u stanu zadržavao samo tri do četri sata tokom popodneva” jer je išao na posao. Svjedokinja 87 je izjavila da je oko tri popodne obično nikog nije bilo u stanu, a vrata obično nisu bila zaključana, tako da su mogle da izađu napolje. Izjavila je da su prvi put kad su izašle bile vrlo uplašene, “pitale smo se na koga bi mogle naići na ulici”, sljedeći put je bilo lakše. Izjavila je da je im je laknulo jer grad u to vrijeme nije bio u ratnom stanju i ljudi su se “ponašali normalno”.

Pokušale su da odu iz te kuće i jednom prilikom su uspjele da pronađu autobusko stajalište. “Pogledale smo red vožnje i koliko košta karta i odlučile da jedan dan odemo, da jednostavno odemo odatle”. Otprilike 5. aprila, ove dvije djevojke su iz Podgorice otišle u Rožaje, gradić na sjeveroistoku Crne Gore.

Svjedokinja 87 je izjavila pred Sudom da iako su njene muke završene, bol i patnja su i dalje prisutni. “Mislim da sam odlučila da za sobom ostavim mnoge od tih stvari negdje, iako u sebi i dalje imam tragova svega što mi se desilo koji će zauvijek tu ostati. Mislim da cijelog svog života, cijelog života ću se sjećati i osjećati istu bol koju sam tada osjetila i još uvijek osjećam. To nikad neće nestati.

Svjedokinja 87

Svjedokina 87 svjedočila je 4. i 5. aprila i 23. oktobra 2000. godine u predmetu protiv Dragoljuba Kunarca, Radomira Kovača i Zorana Vukovića. Sva trojica su proglašeni krivim za zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja i osuđeni na 28, odnosno 20, odnosno 12 godina zatvora. Dragoljub Kunarac i Radomir Kovač su proglašeni krivim za to što su lično silovali Svjedokinju 87. Dio Kovačeve odbrane je bio da je Svjedokinja 87 bila u ljubavnoj vezi s njim. Sudije su ovo u potpunosti odbacile i okarakterisale njihov odnos kao “zasnovan na surovom oportunizmu s Kovačeve strane, stalnim zlostavljanjima i dominacijom nad djevojkom koja je u to vrijeme imala samo petnaestak godina”.

 

VIDEO:
Glas žrtava: Svjedokinja 87 u predmetu Kovač

 

Žene žrtve rata – žive u tišini sa bolom, gotovo zaboravljene (VIDEO)

U Bosni i Hercegovini je tokom rata silovano između 20 i 50 hiljada žena. Većina njih o tome šuti. Ni poslije dvije decenije, mnogi počinioci nisu procesuirani. A mnogi su nakon odsluženja zatvorske kazne, pušteni na slobodu. Mnoge žrtve silovanja tokom rata u Bosni i Hercegovini još uvijek traže pravdu. I dvije decenije nakon rata, prepuštene su same sebi, bez političke volje da se ozbiljnije pozabavi ovim pitanjem i pronađe sistemsko rješenje.

Žene žrtve rata – žive u tišini sa bolom, gotovo zaboravljene

VIDEO:
Žene žrtve rata – žive u tišini sa bolom, gotovo zaboravljene

Foča 1992. : Svjedokinja 50 (VIDEO)

“ … pošto je završio silovanje, … rekao je da bi on možda mogao i više, … međutim, da sam otprilike vršnjakinja njegove kćerke. ”

Svjedokinja 50 _ 002

Svjedokinja 50 je bila mlada djevojka Muslimanka iz jednog sela u opštini Foča u jugoistočnom dijelu Bosne i Hercegovine kada je u aprilu 1992. izbio rat. Plašila se da će joj se nešto loše desiti. “[S]ve čega sam se bojala, kasnije sam iskusila na vlastitoj koži,” izjavila je Svjedokinja 50 tokom svog svjedočenja u sudnici.
“ Svaki od njih je silovao onu djevojku koju je htio i koliko puta je htio. ”
Svjedokinja 50 je posvjedočila da je od prvih dana aprila 1992. godine rat uticao na život u njenom selu. Samo su Srbi bili naoružani, rekla je, viđali su sve više vojnika, a njene komšije su bile u uniformama. Nisu mogli ići u grad da kupe osnovne namirnice, kao što su hrana i higijenske potrepštine, niti da odu ljekaru.

Početkom maja 1992., svjedokinja 50 i njena porodica počeli su živjeti u šumi jer su se bojali da bi mogli biti spaljeni u svome domu, što se, kako je izjavila, dešavalo u okolnim selima. Dana 3. jula 1992., selo u kojem je živjela svjedokinja 50 je napadnuto i nekoliko dana kasnije četiri vojnika u uniformama, među kojima je bio i njen komšija, zarobili su ih i odveli u motel “Buk Bijela”.

Kada su stigli tamo, svjedokinja 50, nekoliko članova njene porodice, zajedno sa grupom žena, djece i dvojicom staraca, odvedeni su u jednu prostoriju u barakama koje su se nalazile u blizini motela. Svjedokinja 50 je ispričala u sudnici kako su je pred MKSJ-om optuženi Zoran Vuković, koji je u to vrijeme bio zamjenik komandanta vojske bosanskih Srba (VRS) i jedan pripadnik paravojnih snaga u Foči, koji je bio u vojnoj uniformi i naoružan, odveli u sobu. U sudnici je ispričala kako ju je Zoran Vuković prisilio na oralni seks, pri čemu joj je govorio: “Čega se bojiš? Zar ne znaš šta je seks? Zar to nisi prije radila? Uživajmo.” Svjedokinja 50 je izjavila da je bila uplašena i da ništa nije mogla učiniti da se odbrani jer je imao pištolj i prijetio joj je.

Ubrzo nakon što je prvi put silovana, svjedokinja 50 je izjavila da je odvedena u Srednjoškolski centar u Foči, gdje je išla u školu 1992. godine. Drugog dana nakon što je tamo stigla, grupa vojnika je došla u učionicu i izabrala otprilike osam djevojaka, među kojima je bila i ona. Jedan od vojnika je odveo svjedokinju 50 u jednu prostoriju i naredio joj da legne i skine pantalone. Silovao ju je vaginalno. U svom svjedočenju, svjedokinja 50 je izjavila da se ne sjeća tačno šta joj je rekao, ali da su on i svi drugi muškarci koji su je kasnije silovali, govorili iste stvari. “Vi Muslimanke, vi bule, [pogrdan naziv], pokazaćemo mi vama.” Kada je u sudnici upitana kako se osjeća, svjedokinja 50 je rekla: “Nema riječi na ovom svijetu koje bi mogle opisati moje osjećaje. To je najgora stvar koja mi se desila.”

Svjedokinja 50 nije više bila izvođena tokom boravka u Srednjoškolskom centru u Foči, ali je vidjela kako vojnici odvode druge djevojke tako što bi pokazali: “Ti, ti ili ti.” Izjavila je da su ih izvodili kada su htjeli: svake noći neka djevojka bi završila negdje s nekim vojnikom. Svjedokinja 50 je izjavila da su po povratku djevojke plakale, neke su krvarile iz nosa, vrištale ili čupale kosu.

“ Sve me je boljelo: stomak, leđa, noge, sve je bilo bolno. Ono što me je najviše od svega zaboljelo je to što je sigurno bio 30-tak godina stariji od mene. Sigurno je bio star koliko i moj otac. ”
Nakon 11 dana, svjedokinja 50 je iz Srednjoškolskog centra u Foči odvedena u sportsku dvoranu “Partizan”, gdje je držana zajedno s nekih 60 ljudi, uglavnom žena i djece, osim dvojice staraca, i svi su bili Muslimani. Svjedokinja 50 je izjavila da su srpski vojnici dolazili u sportsku dvoranu “Partizan” isto tako da biraju djevojke, te je ispričala u sudnici koliko puta su nju izvodili i silovali. Ponekad su je, kako je rekla, srpski vojnici izvodili svakog dana po tri puta, a ponekad je nisu izvodili ni po dva dana. Ponekad bi bila odsutna kratko vrijeme, a ponekad po tri dana.

Svjedokinja 50 se krila u kupaonici dan ili dva nakon dolaska u sportsku dvoranu “Partizan” sredinom jula kada je izvedena po prvi put. Zoran Vuković, koji ju je ranije silovao u Buk Bijeloj, došao ju je tražiti i odveo je u jedan stan gdje ju je silovao. Svjedokinja 50 je izjavila da “…pošto je završio silovanje, sjeo je i zapalio cigaretu. Rekao je da bih on možda mogao i više, i mnogo toga više, međutim, da sam otprilike vršnjakinja njegove kćerke, pa za sada neće.”

Svjedokinja 50 _ 001

Sljedeći put kada je svjedokinja 50 izvedena iz sportske dvorane “Partizan” na silovanje, grupa srpskih vojnika ju je zajedno s još tri djevojke odvela u jednu kuću preko puta autobuske stanice u Foči. Kuća je bila u neredu i vojnici su im naredili da prvo počiste prije nego što su ih silovali. “Svaki od njih je silovao onu djevojku koju je htio i koliko puta je htio”. Svjedokinja 50 je izjavila da su nju silovala tri muškarca prije nego što su je vratili u sportsku dvoranu “Partizan”.

Nakon tog incidenta, prema riječima svjedokinje 50, došla je druga grupa vojnika i odvela nju i još najmanje dvije druge djevojke iz sportske dvorane “Partizan” u jednu napuštenu muslimansku kuću. Jedan vojnik ju tamo iznova silovao.

Svjedokinja 50 je ispričala u sudnici kako ju je muškarac zvani “Gica” odveo iz sportske dvorane “Partizan” u jedan stan u naselju Brod, za koji misli da je bio njegov. Drugog dana njenog boravka tamo, poznanik svjedokinje 50 ju je silovao. Svjedokinja 50 je izjavila da ga je poznavala vrlo dobro. Svakog dana su se vozili istim autobusom, on na posao, a ona u školu. Svjedokinja 50 je izjavila da je bio sigurno 30 godina stariji od nje i da je bio oženjen. Rekla je da se smijao dok ju je silovao. “Imala sam osjećaj da to radi baš zato što me je poznavao, kako bi mi nanio još više zla.”

Jednom drugom prilikom kada je odvedena iz sportske dvorane “Partizan”, svjedokinja 50 je izjavila, jedan srpski vojnik ju je odveo u svoj stan, takođe u Brodu, gdje je živio s majkom. Svjedokinju 50 je majci predstavio kao svoju djevojku Srpkinju, te je tjerao da koristi srpsko ime i da kaže da su joj majka i otac Srbi. Dali su joj da popije konjak, što ona nikad prije nije učinila jer još nije imala 17 godina, a muslimanke uglavnom nisu ni pile. Onda ju je odveo u svoju sobu i silovao je četiri sata. “Bio je tako užasan,” izjavila je svjedokinja 50. “radio je takve stvari koje ne mogu ni da objasnim. Nisam se imala gdje okupati. Nisam čak mogla oprati ni ruke…”

Dana 2. avgusta, Dragoljub Kunarac, osuđen pred MKSJ-om, koji je u to vrijeme bio komandant jedinice VRS-a, odveo je svjedokinju 50 i druge tri djevojke iz sportske dvorane “Partizan” u jednu kuću u naselju Aladža. Jedan crnogorski vojnik, kojeg je svjedokinja 50 opisala kao starog i “odvratnog,” odveo ju je u sobu gdje joj je prijetio nožem i govorio: “Vidjećete vi Muslimani. Nacrtaću ti krst na leđima. Sve ću vas pokrstiti. Sad ćete postati Srbi.” Svjedokinja 50 je rekla da joj je prijetio nožem toliko da je mislila da će izgubiti život. Silovao ju je “na zvjerski način,” tako grubo da je kasnije vidjela da krvari. “Sve me je boljelo: stomak, leđa, noge, sve je bilo bolno. Ono što me je najviše od svega zaboljelo je to što je sigurno bio 30-tak godina stariji od mene. Sigurno je bio star koliko i moj otac.”

Te noći, svjedokinja 50 je vraćena u sportsku dvoranu “Partizan”. Iako su vojnici dolazili i izvodili djevojke, Svjedokinja 50 više nije izvođena. Dana 13. avgusta 1992., svjedokinja 50 i druge zatočenice iz sportske dvorane “Partizan” napustile su Foču u autobusima koje je organizovala policija. Svjedokinja 50 je čula da je razlog zbog kojeg su ih poslali to što je postojala mogućnost da Međunarodni komitet Crvenog krsta dođe u Foču i pretpostavila je da su zbog toga morali da odatle nestanu.

Svjedokinja 50 je svjedočila u predmetu protiv Dragoljuba Kunarca, Zorana Vukovića i Radomira Kovača 29. i 30. marta 2000. Međunarodni sud je Zorana Vukovića, pripadnika jedinice vojske bosanskih Srba (VRS) i pripadnika paravojnih snaga u Foči, proglasio krivim i osudio na 12 godina zatvora za silovanje svjedokinje 50. Međunarodni sud je krivima proglasio i Dragoljuba Kunarca, komandanta jedinice VRS-a, i Radomira Kovača, zamjenika komandanta vojne policije VRS-a i vođu paravojske u Foči. Međunarodni sud je Kunarca osudio na 28 godina, a Kovača na 20 godina zatvora.

VIDEO
Glas žrtava: Svjedokinja 50 u predmetu Kunarac (bosanski, hrvatski ili srpski) – 5. augusta , 2010.
Svjedokinja 50, (ime i identitet svjedokinje su zaštićeni od javnosti), mlada djevojka žrtva silovanja iz Foče, govori o tome kako ju je pred MKSJ-om osuđeni Zoran Vuković silovao. Svjedočila je u predmetu protiv Dragoljuba Kunarca, Zorana Vukovića i Radomira Kovača 29. i 30. marta 2000. godine.

Izet Spahić : Kakav je život Bošnjaka u Foči?

Izet Spahić, predsjednik Skupštine opštine Foča bio je gost emisije Dan uživo koja se danas emituje sa Tjentišta, gdje počinje OK Fest.

evo nas u Carevoj mahali _ 50185478

Spahić se u prošlosti žalio na poziciju Bošnjaka u Skupštini, a danas – ova općina ima dva Bošnjaka, iz SDA.

“Mi smo se prije izbora u prošlom sazivu opravdano žalili, jer je grubo prekršen Zakon o lokalnoj samoupravi. Nakon izbora 2016. godine – SDA je ušla u sastavni dio parlamenta”, kazao je Spahić.

On tvrdi da je Foča dobila na imidžu i poslana je pozitivna poruka da su Bošnjaci dobro došli u svoj grad.

“Svi zajedno, i parlamentarna većina i opozicija, radimo na tome da Foču prikažemo u pozitivnom svjetlu”.

Spahić je za N1 je potvrdio da je po popisu iz 1991. godine u Foči živjelo 20.000 Bošnjaka, a danas je taj broj od 1.500 do 2.000. Preko zime, dosta manje, do 500.

“Ako počnemo da se žalimo, ne bismo imali ništa. Sada imamo ideje, projekte, unijeli smo lepršavost i dovest ćemo nove mlade VSS-ove u općinu. 15 mladih žele da dođu u Foču, želimo da im obezbijedimo radna mjesta”, kazao je Spahić.

Sa načelnikom općine, koji je iz SNSD-a, ima odličnu komunikaciju.

“Napravili smo korektnu atmosferu, dogovaramo se. Ne mislimo isto uvijek, ali ne mogu reći da mu nešto zamjerim”, kazao je Spahić. On je dodao da je zajedno sa načelnikom dogovorio jednog investitora iz Štutgarta, koji želi otvoriti proizvodni pogon u Foči.

A kakav je odnos načelnika naspram Bošnjaka?

“Ideje koje sam predlagao, on je podržao. Usvojili smo budžet, programe rada. Itekako će ih osjetiti povratnička populacija”, potvrdio je Spahić za N1.

Prijeka čaršija i Sahat kula _ 50185463

Potvrdio je da će se raditi na sanaciji lokalnih puteva, gdje je usmjerena posebna pažnja. Riječ je o nekategorisanim lokalnim/seoskim putevima, obzirom da većinu povratničke bošnjačke populacije – čine stariji ljudi. “Mlađi Fočaci su mahom u Sarajevu”, kazao je Spahić.

Izgradnjom Careve džamije i početkom radova na Aladži džamiji relaksiran je ambijent, kaže Spahić – ali tvrdi da treba težiti i drugim projektima, koji će omogućiti posao ljudima.

O OK Festu na Tjetništu kaže da je to interesantna destinacija, i da je mjesto koje treba posjetiti, a sve u svemu – lokalnu zajednicu čini sretnom.

Za kraj, malo šale. Narodni stereotip kaže da Fočaci i nisu baš “široke ruke”, a Spahić je u programu N1 ispričao i posljednji vic o Fočacima koji je čuo:“Znate li zašto u Foči nema golubova? Zato što Fočaci ne mrve”.

O samom tom stereotipu kaže da Fočaci primaju dobro viceve, jer prihvataju šalu na svoj račun, a ko god da dođe u Foču – pohvalit će se Fočacima i gostoprimstvom.

izvor: N1

http://ba.n1info.com/a172051/Vijesti/Vijesti/Izet-Spahic-u-Danu-uzivo.html

Fočanske priče : Omer Čorbo, čovjek s fesom, lulom i lijepom pričom

Pitam se šta unuci i praunuci Omera Čorba znaju o njegovu sudjelovanju na Solunskom frontu, je li ikome i koliko pričao o svoje četiri godine provedene u Nürnbergu nakon zarobljavanja u Prvome svjetskom ratu, gdje je mogao napamet naučiti mnoge ruske pjesme. Ljudi Bosne se ubiše da nikad ništa ne zapišu, da pamte samo koliko traje njihov goli život, da ignoriraju zabilježiti ono što su iskusile njihove majke i očevi…

Omer Čorbo, čovjek s fesom, lulom i lijepom pričom _ 002

Bio je mjesec juni, godina 1967., bjesnio je arapsko-izraelski rat, i sva večernja sijela u mome Kruševu bijahu u tih nekoliko ranojunskih dana vezana za strepnju hoće li se Arapi moći oduprijeti stradanju kojem su izloženi. U seoskim komentarima, uz lampe na gas i duhanski dim koji bi prekrivao lica radoznalih seljaka pojmovi “Izrael” i “Azrail” bivali bi pomiješani u jedinstvenu značenjsku supstancu, naviješćujući sveopću katastrofu za Palestince i sve Arape, a s Arapima i apokaliptičnu propast za sve muslimane na Kugli Zemaljskoj. Seljake je ohrabrivalo što je Tito stao uz Arape i muslimane, što on, govorili su, voli Nasera kao brata rođenog, jugoslavenska današnjica ima osjećaj za pravdu, dobro zna ko su žrtve a ko nasilnici, pomaže arapski svijet, pa se o Bliskom istoku smjelo raspravljati dokle god je imao ko slušati i koliko god je domaćin nekog sijela pokazivao strpljenja da se o tome naširoko raspreda. Među onima koje bi se s pažnjom saslušalo šta imaju reći nakon odslušanih radijskih vijesti, ili grčećih, šumećih, čudno ukošenih komentara Grge Zlatopera putem Radija Amerike, bio je plemeniti i pričljivi starina iz moga djetinjstva Omer Čorbo (1893.-1984.).
Omer Čorbo je baš tih junskih došao iz Ljubine u Kruševo, došao je, uoči koševine, na nekoliko dana kod svoje mlađe kćerke Šerife, supruge moga starijeg brata po ocu Ejuba. Konkretnije, boravio je na Stocu, u kući koju je Ejub, zajedno s imanjem, kupio od Ésme i Redža Lugušića. (Lugušićima je u požaru na Kadrića Ravni smrtno stradala starija kćer Remza, nisu više imali snage boraviti na Stocu, pa su od Kršā kupili imanje na Sutulijama.) Omer je bio visok, koščat, djelovao je autoritativnim i markantnim za one koji bi ga slušali, na glavi je uglavnom nosio i fes i bio jedini od seljaka koji je duhan konzumirao na lulu. To je bila prva lula koju sam vidio u svome životu. Kad odrastem i kad budem pušio, govorio sam sebi, morat ću pušiti na lulu, kakva savijanja cigareta u prozirni papir zvani tariguz, kakva baljenja i lijepljenja papira, isključivo treba pušiti na lulu, ćeif s lulom daleko je izrazitiji, a pušenje svečanije i gospodstvenije. Omer bi se znao zapričati kako je lula manje opasna po zdravlje od običnog pušenja duhana. Posmatrao sam kako unutrašnjost lule čisti nekom posebnom dugom iglom, mrvicu po mrvicu, polahko i strpljivo, jednako predano i jednako rutinski. Jedva bih čekao da počne čarobnjačka igra ukresavanja pomoću kremena i truda, kako se zvala posebna mehkodrvena sitnjasta masa, iza čega bi natrpani duhan u lulu počeo usisavati pokrenutu vatru i pušenje je moglo da počne. Tog momenta bi se otvorila i priča, ili, pak, bila bi nastavljena priča koja je neko vrijeme zastala, skrenula ustranu, vezala se za kvalitet duhana i gdje se danas može nabaviti najbolja škija. Nema dobra duhana bez dobra sunca, govorio bi dedo Omer.
Omer Čorbo je o egipatskom predsjedniku Naseru, ili o sirijskom predsjedniku Asadu, o mnogim arapskim vođama i političarima iz tog doba govorio kao da ih lično poznaje, tako su ga razumijevale moje dječije uši i oči. Arape će ubiti njihova nesloga, tako je jednom rekao. Nisu ti Arapi baš neki muslimani, da su imalo dobri muslimani, ne bi se međusobno ujedali i ne bi dali da se bezdušno gnjave Palestinci. (U tim će se godinama prepričavati vic kako jedan Izraelac goni stotinu Arapa niz Sinaj, oni vratolomno bježe niz nekakvo brdo, polomiše noge od bježanja, i neko ih iz doline upozori kako je njih stotinu, kako njih ima i više od stotinu, Izraelac je samo jedan, dok neko iz bježeće mase nije poviknuo: “Šta mi znamo koga Jehudija goni!”) Redane su na sijelima i razne teorije bjelosvjetskih zavjera protiv islama i muslimana. Neko je od seljaka jednom rekao kako će sve ovo biti “prvo rusko, onda tursko”, a Omer je rekao da nikad nikoje sve neće biti ni rusko, ni tursko, jer bio je on na Solunu, bio je u ratu u Rusiji, zna on ko je tamo i šta sve tamo ima, i Turska je danas najviše zabavljena samom sobom, ona ne smije ni kihnuti a da ne dobije odobrenje sa Zapada, za muslimanski je svijet najbolje da se smiri i međusobno poveže, da se razvija, radi, obrazuje, i onda da složno krene u borbu za otetu pravdu i slobodu. Kako sam bio beskrajno maštovito dijete, zamišljao sam velika pješčana prostranstva i na njima neke Arape i neke Izraelce, pucaju jedni u druge kako su to činili Nijemci i partizani u Drugome svjetskom ratu, jedni su ubijeni, drugi samo što nisu bili ubijeni, mnogo je krvi, zavoja, raskomadanih tijela, navijačka strast je, dakako, na strani Arapa, jer su muslimani, i jer smo svi mi muslimani, samo što se priče (uvijek mi je na to otac Agan ukazivao) ne nose nigdje osim tamo gdje pričama pripada njihovo prirodno mjesto. Od malehna su me učili šta se, kad i gdje može reći…
Omer nije samo pričao i na svoj način tumačio svjetske političke događaje jedino u tih nekoliko junskih dana šezdeset sedme, dolazio je on u Kruševo i u kasnijim godinama. Arapsko-izraelski ratovi trajali su i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Obradovao bih se svaki put kad bih ga vidio. Sjeo bih blizu njega, štošta priupitao i slušao. Plijenio je iskrenom pitomošću i dobrotom, što i nije bila baš redovna karakterna osobina gorštakā iz moga kraja. Za djecu bi uvijek imao ugodnu starinsku priču i savjet koji nije nametljiv. Nekoliko puta sam mu pridržao ručnik dok je, za đerizom, uzimao abdest. Jednom sam od Omera, u danima njegovih dolazaka na Stolac kod Šerife i Ejuba, čuo priču o kravi Vezulji i djevojčici sirotici kojoj je krava pomogla da ispréde veliku količinu vune, što je bila ultimativna naredba okrutne i zle maćehe. (Baš ta priča o kravi Vezulji, kao i mnoge druge priče, zauvijek je pogubljena u mome pamćenju, ko bi je danas uopće mogao ispričati, zadržani su jedino opći, univerzalni prototipovi sličnih junaka i junakinja u bosanskoj usmenoj tradiciji.)
Pedeset godina kasnije u odnosu na tu daleku 1967. godinu do nekih direktnijih podataka o rahmetli Omeru Čorbu došao sam zahvaljujući njegovoj unuci Fatimi Hajdarević, udatoj Smajić, kćerki starije Omerove kćerke Ifete, koja je bila udata u Zaostro, za Kasima Hajdarevića. Fatima živi u Sandefjordu, u Norveškoj. Kad smo prošloga februara, ove godine, razgovarali o njezinom dedu Omeru, pokušavao sam se sjetiti gdje sam posljednji put vidio Omera Čorba. Sjećanje me vodi na jedan put pješice s ocem iz Jeleča prema Ljubini i Kruševu. U Jeleču je živjela moja tetka, očeva starija sestra Malka. Svratili smo do Omera. Bio je u tom sunčanom augustovskom danu sam u kući. Inače je živio sa sinom Habibom i snahom Tifom, rođenom Oruč, te s njihovo četvero djece – sinovima Bajrom i Jusom te kćerima Zehrom i Halimom. Halimu sam prije desetak godina sreo u Frankfurtu, u Njemačkoj, ona se meni javila, ja je ne bih prepoznao. Ista si tetka Šerifa, baš ličiš na tetku Šerifu, rekao sam joj.
Omerova unuka Fatima sjeća se dedovih dolazaka u Zaostro za vrijeme Bajrama. Ljubinci bi se morali sabahile spremiti za bajram-namaz, osedlati i uzjahati konje, pa, preko Kruševa, ili Štavnja, uputiti se prema džamiji u Šadićima. Bilo je najmanje tri sata hoda. U povratku iz Šadića Omer bi, sa sinom Habibom, najčešće svratio do svoje kćerke Ifete i zeta Kasima, u Zaostro, i bili su to, priča Fatima, najsvečaniji trenuci u njezinu djetinjstvu. (I ja se živo sjećam odlazaka na bajram-namaz svoga oca Agana i osedlavanja konja Dorata. Prije trideset godina sam napisao tekst kako su vjerski blagdani blagoslovni počinci na dugom i neizvjesnom vjernikovu putu ka Raju.)
Od Fatime sam saznao da je njezin dedo Omer Čorbo suprugu Hajru, rođenu Dedović, izgubio u ratu, u vrijeme bombardovanja Foče 1942. godine. Samo on zna kako je izišao iz rata, muhadžirluka, i na koji je način uspio organizirati život u Ljubini s četvero djece – Habibom, Fehimom, Ifetom, Šerifom. Najmlađa kćer, peto Omerovo dijete, stradala je u ratu, negdje u muhadžirluku kod Tešnja, imala je tri, ili četiri godine. Omer se nije poslije nikako ženio. Živio je od zemlje. Nije imao nikakvu penziju. Živio je skromno od ljetine, pazio i odgajao svoju djecu. Nije nimalo slučajno da mi je baš on ispričao narodnu priču o kravi Vezulji i sirotici koju maltretira zla maćeha. Njegova unuka Zehra kaže da sve što je naučila o islamu i islamskoj tradiciji veže najprije za deda Omera pa tek onda za efendiju Murata Merdana. Omer je na Ahiret preselio aprila 1984. godine, samo dan nakon što mu se oženio stariji unuk Bajro. Znao bi, pričaju, često reći: Samo da mi se oženi Bajro, ne bih žalio umrijeti. I umro je dan poslije. Obojica Habibovih sinova, i Bajro i Juso, stradali su u godinama agresije i rata. Juso Čorbo je doživio sudbinu nestalih, ne zna se gdje je ubijen, nikad nisu pronađeni njegovi posmrtni ostaci. (A baš me za Jusa vežu nekolike lijepe godine u vrijeme osnovne škole. Kako je u Ljubini bila samo četverorazredna škola, od petoga razreda pa dalje moralo se ići na Popov Most u Osnovnu školu “Sava Kovačević”. Juso je stanovao kod svoje tetke Šerife. On je bio peti a ja treći razred osnovne. Ne znam otkud mu novac, ali volio je u našoj seoskoj prodavnici kupovati krupne napolitanke, mješavine, kako smo zvali velike kutije s raznim poredanim keksima, neštedimice je slatkiše dijelio s drugima. Na taj je način kupovao vlastiti status među djecom, pošto djeca znaju biti jako neugodna prema svakome ko dolazi sa strane. Rijetko sam poslije viđao Jusa, ali se jesam raspitivao gdje je i kako je. Čuo sam da se nije ženio.)
U ovim bi se mjesecima i godinama mogao pitati na koji bi način dobri dedo Omer vidio događaje u arapskom i, općenito, u muslimanskom svijetu, kad su svi mogući stereotipi iskasapljeni a tradicijski društvenopolitički principi iskarikaturalizirani. Ko li je ono onda na sijelu kod Ejuba i Šerife rekao kako će sve biti “prvo rusko, onda tursko”, a dedo Omer se na to nasmijao, spontano i nesvjesno pokazavši kako su bilo kakvi stereotipi u politici trajno besmisleni…

Omer Čorbo, čovjek s fesom, lulom i lijepom pričom _ 003
S ljudima kakav je bio Omer Čorbo zauvijek na Onaj svijet odu i cijeli ovodunjalučki svjetovi. Pitam se šta njegovi unuci i praunuci znaju o Omerovu sudjelovanju na Solunskom frontu, je li ikome i koliko pričao o svoje četiri godine provedene u Nürnbergu nakon zarobljavanja u Prvome svjetskom ratu, gdje je mogao napamet naučiti mnoge ruske pjesme. Ljudi Bosne se ubiše da nikad ništa ne zapišu, da pamte samo koliko traje njihov goli život, da ignoriraju zabilježiti ono što su iskusile njihove majke i očevi, odbijaju da se zdravo, kontinuirano s generacije na generaciju dostojanstveno sjećaju, jedino se kadikad vole prepustiti folklorističnim frustracijama i samožaljenjima “šta nam ovo dušmani učiniše”, i iz tog se razloga traumatična povijest Bosne ubrzano ponavlja.
Neka je rahmet dobroj i plemenitoj duši Omera Čorba, dobrog i čestitog domaćina iz Ljubine, s isturenih oboda planine Zelengore…

Hadžem Hajdarević/preporod.com

Stari tekstovi » Iz Evlijinih bisaga: Šeher Foča

 Prijeka čaršija i Sahat kula _ 50185463

Osvojio ga je Ebu'l-Feth, sultan Mehmed-han, godine 869/1465. Njegova je tvrđava, koja se nalazila u brdima, porušena. On je sada po Gazi Sulejman-hanovom katastarskom popisu (tahrir) domen (hass) hercegovačkog paše, a nalazi se na teritoriju hercegovačkog sandžaka. Njim upravlja vojvoda. To je ugledan kadiluk u rangu kadiluka od tri stotine akči, u nahijama toga kadiluka ima sedamdeset i sedam sela. Ima muftiju, predstavnika šerifa, predstavnika Portinih spahija (sipah kethuda yeri), janjičarskog serdara, povjerenika za harač (harac agasi), tržnog nadzornika (muhtesib agasi), starješina esnafa (sehir kethudasi) te razne prvake i velikaše.

Foča _ mapa iz 1888 _ 50185461

Oblik i položaj Foče
Prostire se duž obale velike rijeke Drine, od istoka prema zapadu. S jugoistočne, južne i zapadne strane, u daljini koliko može top dobaciti, nalaze se šumom bogate planine s ogromnim drvećem. Veliki šeher se nalazi u polju, na ravnom i prostranom mjestu. Sve do obale rijeke Drine nanizane su prostrane kuće, prizemne i na sprat. Zidane su od tvrdog materijala, a imaju i vinograde.
Grad ima 18 mahala. 10 je muslimanskih, a 8 bugarskih, srpskih i latinskih (katoličkih). Jedna je mahala židovska. Ima 2.160 impozantnih, krasnih i lijepih kuća, koje su u dobrom stanju, pokrivene su ćeremitom i pločama, okružene baščama, tako da svaka izaziva ljubomoru i zavist persijskih vrtova. Najimpozantniji su novosagrađeni saraji Mustafa-efendije Kadića (Kadizade), zastupnika (halif) spahija u rezidenciji sreće (Stambolu). Zatim Begov saraj i Serdarev saraj.

Foča_Most Mehmed-paše Kukavice, Gornji Ćehotinski most _ 001

Džamije
Ima svega 17 islamskih bogomolja (mihrab). Između svih ističe se džamija sultana Bajezida Velije u staroj čaršiji. To je starinska bogomolja, sagrađena od tvrdog materijala, u starom stilu. Ima drvenu kupolu pokrivenu olovom i jedan minaret. Zatim džamija Fatma-sultane. I ta je bogomolja (musala) u dobrom stanju, a pokrivena je čistim olovom. Na kraju zapadne strane varoši nalazi se jednostavno građena džamija Šejh-Piri efendije. Defterdar-pašina džamija ima jedan minaret, a pokrivena je olovom. Zatim ima Osman-agina džamija, u kojoj iznad kapije stoji ovaj natpis:
Zgrada Hadži-Osmanove džamije, koja je slična raju
Postade uzvišen hram iskrenih vjernika
Posjetilac reče datum dovršenja njegove zadužbine
Posta krasna džamija i privlačan hram
Godine 1022/1613
Ova svijetla džamija ima kupolu od daske, a sva je prekrivena olovom. Na vratima džamija kadije Osman-efendija nalazi se ovaj natpis:
Blago onom ko u nju uđe čist
Datum joj je:
Godine 1002. = 1593/1594.

Ove pomenute džamije su velike džamije na ovoj strani grada Foče. Osim njih ima 11 mahalskih mesdžida (zavije) Rijeka Ćehotina (Tihotina) razdijelila je ovaj grad Foču na dvoje. Na suprotnoj, istočnoj strani te rijeke nalaze se ove džamije: Kad drvenim mostom pređemo na suprotnu stranu, onda na vrhu mosta imamo Hasan-pašinu džamiju, koja je po cijelom svijetu poznata pod imenom Aladža džamija. To je krasna bogomolja. Ovoj džamiji nema ravne u Bosanskom ejaletu, ni u zvorničkom sandžaku, ni u gradu Taslidži (Pljevlja), a ni drugdje. Njen je graditelj Ramadan-aga, glavni zastupnik (bashalife), starog neimara (Kodža Mimar) Sinana, sina Abdulmenan-agina, glavnog neimara (mimarbashi) sultana Sulejmana. On je uložio svu svoju sposobnost dok je napravio ovu tako krasnu i divnu Aladža-džamiju, kojoj ne može biti ravne. U ovoj džamiji je sa stanovišta arhitekture izraženo toliko sposobnosti, toliko ukusa i finoće i ostvareno toliko ljupkosti da takvu impresivnost nije ostvario nijedan raniji neimar na zemaljskoj kugli. Kako je ona ljepša i sjajnija od svih džamija ovog grada, to je ukrasila grad. Neimar je na zidovima četvorougaone osnove napravio, poput plave zdjele, okruglu kupolu, ona je uzorna i zaslužuje da se vidi. Minber, mihrab, prozori i galerija mujezina su perforirani (musebbak) radovi od bijelog mramora poput perforacija (gravura) Fahrije, u svakom tom detalju izražena je neka posebna sposobnost i vještina poput dopuštene mađije. Spolja na sofi nalaze se tri visoke kupole (kubbe), na četiri mramorna stuba bijela kao kristal. Da ne bi snijeg i kiša zasipali veliki džema'at, na ovim sofama je poredano sinetrički dvadeset borovih stubova i od drveta inžinjerijski napravljena neka vrsta krovnog prepusta (sundruma), tako da onaj koji ga vidi ostaje zapanjen, jer je sav taj prepust izgraviran mrežastim gravurama poput gravura Fahrije. Sav jugoistočni zid ove sofe išaran je raznovrsnim šarama ravnim Behzatovu, Manijevu i Sahkulovu kistu. U sredini dvorišta (harem), na mjestu obraslom u zelenilo, pod visokom emajl-kupolom na sest stubova, koja je kao kupola kakvog visokog dvorca, napravio je klesar mramora šadrvan (havz) za abdest. To je tako umjetnički izrađen safijski šadrvan da zaljubljeni ljudi, gledajući kako iz slavina teče živa voda i pravi vodoskok, prestanu da čeznu i uzimaju abdest. Sa desne strane ove džamije, do samog puta, podignuta je veličanstvena kupola (kubbe) na četiri stuba. Oko nje je kovački majstor napravio takve gvozdene rešetke i prozore koji su poput radova kovača Davuda. Svaki majstor, inžinjer i svjetski putnik koji pažljivo pogleda ovu kupolu i ove gvozdene rešetke ostaje zapanjen i zadivljen. Osnivač ove zadužbine, Hasan-paša, umro je u Budimu kao Budimski defterdar. Njegovo su čisto tijelo, prema njegovom testamentu (vasiyet), sahranili ovdje u gradu Foči, u dvorištu ove džamije pod pomenutom emajl-kupolom. To je i sada svijetao mauzolej. Bog mu se smilovao! To je, zaista bio čovjek od ukusa, darežljiv i plemenit, vrijedan i gostoljubiv, pun divnih osobina kao Hatem Tai i Džafer Bermeki. Kako on nije žalio blaga, to je neimar Ramadan iz dvadeset i jedne džamije koje je on gradio mogao uzeti poneko iskustvo i vještinu (san'at) i sve ih primjeniti na ovoj džamiji. Uloživši svu svoju sposobnost, on je napravio takav Božji hram da mu nema ravna u Rumeliji (diyar-i Rum). Kako je osnivač bio darežljiv čovjek, on je raznim umjetnicima koji su iz svih krajeva dobrotvoru na poklon po jedan svoj umjetnički rad dao odgovarajuće nagrade i uzdarja. Umjetnički izrađenim lusterima, koje je također dobio na dar, ukrasio je unutrašnjost džamije, pa je i ona postala postala svijetla bogomolja, poput mlade čije čelo sija kao mjesec. Iznad visokog svoda kapije na jugoistočnoj strani džamije, na bijelom i čistom mramoru, napisan je kaligrafski u stilu Kara-Hisarije ovaj natpis:
Ovu časnu džamiju podigao je osnivač zadužbine
I dobrotvor Hasan, sin Jusufov,
i dao joj ovaj hronostih:
Primi je lijepo, o vječni (Bože)!
Godine 1047.
Pokraj ove dzamije nalazi se džamija Emira Mehmed-age. To je interesantna, simpatična i lijepa džamija, ali nema posjetilaca. Ovu džamiju narod zove Pašina dzamija(Pasa cami). Na njenoj kapiji nalazi se ovakav natpis:
Ovu časnu džamiju sagradio je i proširio
Mehmed-aga sin Abdulatifov, upravitelj vakufa
Napisano godine 961.
Džafer-efendijina džamija je svijetla starinska bogomolja kojoj nema ravne, a pokrivena je olovom. I Sulejman-begova džamija je, također, udobna i privlačna, ali ima pomalen broj posjetilaca. Osim ovih džamija, nalazi se na ovoj strani više mahalskih mesdžida. U Foči ima šest medresa, u nekima se predaje islamska tradicija (hadis). Postoji osam tekija. Od svih je najznamenitija Bajezid-babina tekija, na jugoistočnoj strani grada, među vinogradima i baštama. Ona je okrenuta prema čaršiji i bazaru i predstavlja kosmoramu (ogledalo svijeta). Ukrašena je raznovrsnim maksurama i kuhinjama. Tu ima tri javna kupatila (hamam). Jedno je kupatilo pokojne Fatma-sultanije, drugo Bajezidovo, a treće hamam Mustafa-efendije, zastupnika (halifa) spahija.
Sudnica (mekheme), koja je u blizini ovog kupatila, također je Mustafa-efendijina. U blizini Mustafa-efendijine banje nalazi se prostrana musala. Ovdje mještani obavljaju blagodarenja. Postoje dvije javne kuhinje (imaret). Jedna Bajezid-hanova, a druga Aladža-džamije.
Od njihovih specijaliteta na glasu su četrdeset vrsta riba iz rijeke Drine, bijeli kruh i med samotok, sedam vrsta sočnog grožđa, višnje i kruške jeribasme. Prema bazdaraginim podacima tu ima 26.000 dunuma vinograda na koje se plaća desetina (osur). U čaršiji ima 540 dućana. Sredinom ovoga mjesta, tamo gdje se nalazi trg varoši, teče rijeka Drina, koja se ne može preći na konju. Jugoistočno od rijeke leži glavni dio grada. Sjeverno i zapadno od rijeke nalaze se plodni voćnjaci (bag). Stanovnici prelaze i na suprotnu stranu čamcima i lađama. Svi dvorovi i uglednije kuće leže na obali Drine. Njihovi doksati i prozori gledaju na rijeku. Dužina grada obalom rijeke iznosi 4.000 koraka. Ova rijeka Drina izvire na sredini Hercegovine (dijar-i Hersek) iz planinskih visoravni Kolašina i Čemerna, iz planina Zagorja i Uloga. Rastući i skupljajući se postepeno, ona najprije nailazi na ovaj veliki grad i teče jedan sat direktno kroz bašče i ne pravi nikakve vijuge.

foca-oko-1900-g _ 003

Na istočnoj strani grada, pored Aladža-džamije, teče rijeka Ćehotina, koja se pod tabhanom (dabeghane) sjedinjuje s rijekom Drinom. Rijeka Ćehotina teče s istočne strane grada Foče. Njen izvor nalazi se na jugoistočnoj strani (kible) u planinama nahije Bihor u prizrenskom sandžaku u Albaniji, koje su udaljene jedanaest konaka. Ona dolazi iz Pive, Nikšića i opasnih Drobnjaka, prolazi ispod grada Plava, zatim Pljevaljskim poljem, protiče kroz grad Foču, dijeli ga nadvoje i tu utiče u rijeku Drinu. Drina teče dalje prema sjeveru, nailazi na kasabu Ustikolinu, a zatim se sjedinjuje sa Limom. Odatle teče prema bosansko-sarajevskom Višegradu, prolazi kasabu Bijeljinu te pod gradom Racom, utiče u Savu.

U ovom hercegovačkom sandžaku postoje dva znamenita velika grada (mahmiyya), jedan je Foča a drugi Mostar. Stanovnici Foče su u licu lijepi i divni ljudi, čistog vjerovanja, pobožni su i dobri muslimani. Muškarci nose raznobojnu čohanu odjeću. Prvaci i velikaši zamotavaju bijele čalme, a srednji stalež nosi pokratko odijelo i čakšire s kopčama, grube papuče i kalpake od raznobojne čohe i kunovine. Govore bosanski. Većinom su trgovci. Hadžija (hodočasnika) i gazija (junaka) ima takođe dosta. Žene nose feredže od crne čohe sa bijelim velom i idu pokrivene kao Rabija Adevija. Djevojke su im veoma lijepe, povučene, a djeca vrlo bistra i oštroumna, pa su napamet naučila mnoge knjige u stihovima. Mladići su im pravi sokolovi, neustrašivi i hrabri junaci. Vječno su u borbi sa Mlečanima. Njihovi učenjaci posjeduju rijetka znanja, a njihovim iskusnim ljekarima, ranarnicima i majstorima za puštanje krvi nema ravnih. Od turbeta koja se posjećuju znamenita su Bajezid-babino i Murad-babino, a obojica su pokopani u svojim tekijama.

foca_džamija_medresa_han_sahat-kula_mehmed-paše-kukavice_ 002

Fočanski most – ogledalo čuda
Na obali Sredozemnog mora, u nahiji grada Menemen, blizo grada Smirne na anadolskoj strani ima još jedan grad po imenu Kara-Foča. Ali ovo je hercegovačka Foča. Na zapadnoj strani, pola sata daleko od ovoga grada, na Karaburnu na velikoj rijeci Drini nalazi se drveni most na jedno okno, koje se diže do nebeskog vrha. To je veoma strašan, opasan i nesiguran prelaz, koji već propada jer nije tvrdo građen. Ovaj veliki most, koji treba pogledati, napravio je majstor stare škole tako da je na jake temelje, koji se nalaze na obje strane rijeke, vješto nanizao jednu na drugu velike i duge gretle tako da jedna nad drugom izmiče kao pera u krilima lastavice. Tako su grede, koje se nižu s obje strane, približene pa je onda na sredini mosta povezao jedan za drugi pet direka lađe i tako sagradio ovaj veliki most kome nema ravna ni u jednom vilajetu. Preko njega prelaze ljudi, konji, mazge i ostala stoka. Most se jako ljulja, pa se čovjek ne usuđuje ni da pogleda dolje. Čovjeku se smrači pred očima, srce mu zalupa. U ovim krajevima uopće nema kola, a i da ih ima, ne bi mogla prelaziti preko ovoga mosta. To je most rahmetli Sulejman-hana. On je za njegovo održavanje
uvakufio jedanaest sela. Zatim smo opet došli u Foču i s nekoliko prijetelja prešli preko rijeke Ćehotine, i idući obalom rijeke Drine prema sjeveru, došli smo u kasabu Ustikolinu.

SO Foča - Na dnevnom redu rebalans općinskog budžeta


Priredio: Kenan Sarač,4. septembra, 2015.

 


SO Foča: Na dnevnom redu rebalans općinskog budžeta

 

Odbornici Skupštine općine Foča razmatraće nacrt rebalansa budžeta općine za 2017. godinu na desetoj redovnoj sjednici, koja je zakazana za četvrtak, 29. juna.

Na sjednici će se razmatrati i nekoliko odluka o izmjenama regulacionih planova, od kojih se jedna odnosi na dogradnju robne kuće koju planira da uradi preduzeće Pavgord.

Odbornici će razmatrati informacije o radu pravobranilaštva, kancelarije u Foči, u mjesnim zajednicama, o stanju u oblasti boračko-inavlidske zaštite, o položaju penzionera, o nasilju u porodici, o stanju u oblasti civilne zaštite, te u oblasti lova i ribolova.

SO Foča - Na dnevnom redu rebalans općinskog budžeta

Prema nacrtu rebalansa, ukupna budžetska sredstva, u odnosu na ranije usvojeni budžet, smanjuju se za pet procenata, odnosno sa 12.110.000 na 11.540.000 KM.

Potreba za rebalansom ukazala se zbog promjena u prilivu grantovskih sredstava, koja se smanjuju za 570.000 maraka, dok planirani poreski i neporeski prihodi ostaju na istom nivou, navodi se u obrazloženju odluke.

 

Sjednica će početi u 9,00 časova uz prenos na Radio Foči.

FOČA : Na Vučevu ukradeno 266 kubika šume u vrijednosti preko 60 hiljada maraka

 

Interni kontrolor u Šumskom gazdinstvu „Maglić“ prijavio je juče fočanskoj policiji da je NN lice, ili više njih, u oktobru ili novembru 2016. godine u mjestu Vučevo, općina Foča, izvršilo bespravnu sječu oko 250 kubnih metara četinarske šume i oko 16 kubnih metara bukovog drveta, vlasništvo Šumskog gazdinstva ”Maglić”, saopćeno je iz Policijske uprave Foča.

Na Vučevu ukradeno 266 kubika šume u vrijednosti preko 60 hiljada maraka

Materijalna šteta pričinjena ovim krivičnim djelom, prema riječima internog kontrolora, iznosi  preko 60.000 KM.

Obaviješten je dežurni tužilac Okružnog javnog tužilaštva Trebinje koji je naložio da se preduzmu sve mjere i radnje u cilju dokumentovanja krivičnog djela šumska krađa, kao i pronalaska izvršioca.

Uviđaj će izvršiti policijski službenici Policijske uprave Foča.

 

“Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj” – Milorad Tomanić

milorad tomanić srpska crkva u ratu i ratovi u njoj _ 001

Ljudi u crnom

Na početku svog djela Milorad Tomanić ističe: “Čitava menažerija likova koji su se ko zna odakle pojavili i godinama tutnjali javnom scenom Srbije, a posebno gomila izgovorenih gluposti u tom periodu, naterali su me da se, baš kao i borci za Veliku Srbiju, spustim na zemlju i budem mnogo skromniji u svojim namerama. Postalo mi je jasno da je to ogroman posao koji zahteva timski rad iz kojeg bi proizašla višetomna enciklopedija srpskog zanosa, ludila i stradanja tokom 80-ih i 90-ih godina. Zato sam se opredelio za samo jedan segment, jednu kariku lanca koji je bio obmotan oko vrata srpskog naroda i koji ga je polako, ali sasvim sigurno davio. Ta karika bili su ‘ljudi u crnom’, tj. episkopi i sveštenstvo Srpske pravoslavne crkve. (Naravno, ne svi, ali svakako ogromna većina.)”. U nastavku Tomanić objašnjava kako je krenulo zlo. “… Trebalo je uložiti veliki napor da se Srbi uvere u ispravnost svega onoga što su neki pripadnici njihovog roda činili tokom ratnih 90-ih godina. Trebalo je srpski narod ubediti da je uvek vodio odbrambene i pravedne ratove koje su uvek započinjali oni drugi. Nije bilo nimalo lako navesti jednog običnog, prosečnog čovjeka da iz mirnog porodičnog života ode na ratište i počne da ubija. I da još poveruje da je sravnjivanje Vukovara sa zemljom i držanje Sarajeva u opsadi više od hiljadu dana bogougodno delo srpskih pravednika. Za sve to bila je neophodna dobro razrađena ideologija. Inače, da je nije bilo, odnos većine Srba prema svemu što se dešavalo tokom 90-ih godina verovatno bi bio sasvim drugačiji. Ili, kako to kaže sociolog Leo Kuper: ‘Bar kada dejstvuju zajedno, izvršiocima genocida potrebna je neka ideologija kako bi dali legitimitet svome ponašanju, jer bi se bez nje morali i sami i međusobno videti onakvima kakvi ustvari jesu – obični lopovi i ubice…’ Na koji način je trebalo ostvariti ‘novi srpski poredak’, ili jasnije rečeno Veliku Srbiju sastavljenu od ‘avnojevske’ Srbije, Crne Gore i njima ‘anšlusiranih’ delova drugih republika bivše SFRJ, najbolje je objasnio akademik Milorad Ekmečić u jednom od brojeva “Književnih novina” iz 1988. godine. Evo šta on o tome kaže: “… nasilje je babica stvaranja nacionalnih država, i to, uglavnom, nasilje u ratu. Svaki nacionalizam počinje skupljanjem bajki ili epskih pjesama, i to je, dakle, elitni nacionalizam. Svojim studentima pričam anegdotu s početka prošlog veka iz Praga. U Gradskoj kafani, okupili se ljudi i sede, kao mi ovde, za stolom. Onda je neko ušao i upitao šta bi se dogodilo ako bi im se na glave srušio plafon kafane. Odgovor je glasio da bi to bio kraj češkog nacionalnog pokreta.” Iz ove priče akademika Ekmečića, redosled poteza je apsolutno jasan. Prvo se intelektualna elita, dakle ljudi čije je osnovno oruđe i oružje reč, potrudi da narodu ‘provre krvca’, koristeći pri tom mitove, bajke, epske pesme, ili, drugačije rečeno, laži i poluistine koje svojom umetničkom vrednošću zadovoljavaju ljudsku potrebu za moralnim i lijepim. Nakon tog ‘zagrevanja’ počinje ono pravo, ono zbog čega su i uspaljivana srca i umovi naroda. Na scenu stupaju ljudi čije oružje više nije reč. Tada dolazi nasilje, ‘uglavnom, nasilje u ratu’. Na kraju, zahvaljujući ovoj ‘babici’, uz dosta muka, krvi i bola, trebalo bi da se izrodi i ta toliko željena nacionalna država. Bez ovih epsko-mitskih ‘psihofizičkih priprema’ kroz koje je srpski narod prošao tokom 80-ih godina, a za čije sprovođenje su bili zaduženi “elitni nacionalisti”, devedesete verovatno ne bi bile onakve kakve su bile – ispunjene zverstvima i rušenjima, stradanjima i patnjama i srpskog i drugih naroda sa prostora bivše SFRJ”.

milorad tomanić srpska crkva u ratu i ratovi u njoj _ 002

Kosovski boj

Najaktivnije zagrijavanje srpske krvi počelo je sa Kosova Polja.  “Pripremajući se za proslavu 600-godišnjice Kosovskog boja, Srpska pravoslavna crkva je odlučila da mošti kneza Lazara prebaci u manastir Gračanicu. Tokom 1988. godine, kneževe mošti su pronete kroz eparhije Zvorničko-tuzlansku, Šabačko-valjevsku, Šumadijsku i Zičku, i svugdje su bile svečano dočekane od velikog broja ljudi. Ovim povodom tadašnji vladika šabačko-valjevski Jovan Velimirović izdao je poslanicu u kojoj je pomenuo termin ‘nebeska Srbija’, kasnije često i od mnogih korišćen. ‘Od kneza Lazara i Kosova Srbi prvenstveno stvaraju NEBESKU SRBIJU, koja je do danas sigurno narasla u najveću nebesku državu. Ako samo uzmemo nevine žrtve ovog poslednjeg rata, milione i milione Srba i Srpkinja, dece i nejači, pobijenih ili mučenih u najstrašnijim mukama ili bacanih u jame i pećine od ustaških zločinaca, onda možemo pojmiti koliko je danas srpsko carstvo na nebesima”.

Prekopavanje jama i iskopavanje srpskih kostiju po Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj nastavak je zagrijavanja srpske krvi. “Dajući ogromnu pomoć Slobodanu Miloševiću da pažnju Srbijanaca skrene sa problema u svojoj kući na probleme u tuđim dvorištima, episkopi SPC su sa reči prešli na dela. Još na redovnom zasedanju Svetog arhijerejskog sabora, održanom u maju 1990. godine, zatraženo je ‘od nadležnih državnih organa da se omogući vađenje iz jama u toku rata pobijenih i njihovo dostojanstveno sahranjivanje pri hramovima i drugim za to pogodnim mjestima’. Sveti arhijerejski sabor je smatrao da je ‘krajnje vreme da se ispuni taj elementarni dug čovečnosti i prema nevino pobijenim u toku i posle Drugog svjetskog rata, nastradalim u bratoubilačkom istrebljenju. Jer, bez mira sa mrtvima i među mrtvima nema i ne može biti mira i pomirenja među živima’. Ovaj zahtev je ponovljen još dva puta, na vanrednom zasedanju Sabora u decembru 1990. i na redovnom zasedanju Sabora u maju 1991. godine. Ali, izgleda da neko nije želio da se taj posao obavi u miru i tišini, u dostojanstvenoj atmosferi, kakvu su zasluživali oni zbog kojih je to tobože i činjeno. Kao da su američki televizijski delatnici u to umešali svoje prste: sve je bilo okruženo kamerama, reflektorima, novinarima. Ljudi su na televizijskim ekranima mogli da gledaju stravične slike sa stotinama lobanja i kostiju poredanih po šatorskim krilima. Prilikom vađenja kostiju iz jame Golubinke, u nju su se spustili čak i predsjednik SDS-a za BiH Radovan Karadžić, član Predsjedništva BiH dr Nikola Koljević i slikar Milić od Mačve. U ‘Pravoslavlju’ od 1. decembra 1990. godine, u tekstu pod naslovom ‘Mučenici na videlu dana’, opisano je vađenje kostiju iz poznate jame Jagodnjače (nalazi se u Popovom polju, nedaleko od Ljubinja), duboke oko 50 metara, u koju su ustaše bacile oko 1.000 pobijenih Srba. U tekstu su, između ostalog, opisani načini na koje su žrtve ubijane (hladnim oružjem, udarcima tupim predmetima u glavu, sekirama itd.), a naveden je i spisak predmeta nađenih u jami (gumeni opanci, duvanske kutije, dugmad, naočare itd.). Povađene su kosti i žrtava iz Žitomislića, Prebilovaca, Ljubinja, Trebinja, Majevice, Banjaluke i dr.”.

“Sa redovnog zasedanja Sabora 1991. upućena je i poruka pravoslavnom srpskom narodu u kojoj se između ostalog kaže: ‘Svedoci smo da, eto, tek u naše dane hiljade nevino poklanih ljudi izlazi iz tame poniženosti, prezira i zaborava, vađeni iz zabetoniranih jama, ispod zabetoniranih savesti. Dobar je to znak. Jer, pomirenje sa mrtvima  i mrtvih međusobno neophodni je uslov za pomirenje među živima.’ Mesec dana nakon objavljivanja ove poruke pokazat će se da o pomirenju i ‘dobrim znacima’ nije bilo ni govora. U junu 1991., na Vidovdan, započeo je ‘mini rat’ u Sloveniji i nagovestio sve buduće ratove u bivšoj SFRJ. Umesto da izađu, hiljade i hiljade novih ‘nevino poklanih’ počele su da ulaze u jame ‘poniženosti, prezira i zaborava’.

“I na kraju, pomenimo još jednom izuzetnu sposobnost srpskih duhovnih i svetovnih vođa za dugoročna planiranja i projektovanja. Strpljivim, upornim i temeljitim radom tokom 80-ih godina postigli su fantastične rezultate. Oni koji su juče plakali na vijest o smrti Josipa Broza, sada su ga mrzili iz dna duše; koji su se kleli u Jugoslaviju, sada su verovali da je ona bila ‘grobnica srpstva’; kojima su bratstvo i jedinstvo bili svetinje, sada su samo čekali poziv da krenu u finalni obračun sa ‘Turcima’ i ‘ustašama’, tim večitim neprijateljima Srba. Dakle,  prva decenija rada na ostvarenju ‘novog srpskog poretka’ uspešno je završena. Psi rata bili su raspomamljeni opojnim mirisom srpskog trolatičnog cveta (UKS – SANU – SPC) i režeći, iskeženih zuba, trgali su lance kojima su bili vezani. Čovek koji je lance držao u svojim rukama bio je, naravno, Slobodan Milošević. Kao što se sve vreme i očekivalo, početak 90-ih značio je prelazak na ostvarenje druge faze plana zvanog ‘novi srpski poredak’. Psi rata napokon su pušteni sa lanca i krenuli su u čerečenje plena. Vukovar, Sarajevo i Srebrenica najpoznatije su i najveće žrtve tih deset godina napujdavanih zveri.”

milorad tomanić srpska crkva u ratu i ratovi u njoj _ 003

Sve je srpsko

“Dobar Srbin, to je kategorija koja danas razmišlja ovako: treba učiniti nešto što je korisno za srpstvo kao celinu, a ne nešto što bi u svakom trenutku bilo pravedno. ” (Brana Crnčević, 1991)

Da bi što ornije dočekali ratne devedesete i da bi ih što bolje podnijeli, Srbe je trebalo dobro psihički pripremiti. Iako se za tu vrstu poslova uvijek koriste izuzetno jednostavne metode, njih ipak mogu kvalitetno primjenjivati samo ljudi vični riječima, tj. govoru i pisanju. A takvi su ponajviše regrutovani iz “srpskog trolatičnog eveta” (UKS – SAND – SPC). Njihov osnovni zadatak bio je da Srbe ubijede u određene “istine” i da među njima uklone određene “zablude”. Zato, pogledajmo kakve je to “istine” trebalo da sazna srpski narod, i kakvih je “zabluda” napokon trebalo da se oslobodi?

Prije svega, trebalo je razjasniti pravo vlasništva nad prostorima bivše SFRJ. Po tom pitanju među srpskim vođama vladala je gotovo apsolutna sloga. Razlike su postojale tek u kojem kvadratnom kilometru gore ili dole, zavisno od zahtijevnosti pojedinaca. U svom pismu lordu Karingtonu, patrijarh Pavle je jasno dao do znanja da se velik dio hrvatskih prostora mora “naći pod zajedničkim državnim krovom sa današnjom Srbijom i svim srpskim krajinama”. U svom apelu od 5. jula 1994. srpski episkopi su poručili cijelom svijetu da ne mogu da ostanu “bez svojih: Žitomislića na Neretvi, ili Saborne crkve u Mostaru, ili crkve Sopotnice na Drini, manastira Krke ili Krupe u Dalmaciji, Ozrena ili Vozuće u Bosni, Prebilovaca u Hercegovini ili Jasenovca u Slavoniji”. To su, dakle, bile crkvene teritorijalne pretenzije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Priča o “svojini srpskog naroda” i pokušaj srpskih vođa da je oduzmu od onih koji su je do 90-ih godina “bespravno koristili” prouzrokovali su najviše krvoprolića, patnji i uništenja na prostorima bivše SFRJ. Tamo gdje se brzo odustalo od oružane svojinske rasprave, kao u Sloveniji, stradanja su bila neznatna, a gdje se ta rasprava nije ni povela, kao u Makedoniji, krvi i rušenja nije bilo. I ponovimo još jednom ono veoma važno pravilo: Isti princip nije važio za sve teritorije nad kojima se željelo dokazati srpsko vlasništvo. Ili, kako to reče Olivera Milosavljević u svom duhovitom, ali rijetkom komentaru: “Za Kosovo je jedino istorijski princip bio demokratski, za Srbe u Hrvatskoj etnički, za Srbe u BiH katastarski, za Dubrovnik su argumenti traženi u kratkoj pripadnosti Hrvatskoj, za Vojvodinu opet etnički, za Zadar, Karlovac, Vukovar… argumenti nisu ni traženi.”

Srpska „ istina“

Predstavnici Srpske pravoslavne crkve su planski prešućivali srpske zločine u Bosni i Hercegovini a bili su uporni u širenju svoje lažne verzije ratnih zbivanja u BiH. „Boraveći u jesen 1992. u SAD, vladika Atanasije Jevtić je pred američkim kongresmenima rekao da on ne negira “izvjesna zla koja su počinili Srbi u Bosni i Hercegovini, ali to su bili uglavnom slučajevi gnjevne osvete i izbezumljenosti pojedinaca. Takvih slučajeva ima i među samim Srbima, pa je na primer jedan Srbin u Gacku, u raspamećenosti, pobio automatom svoju porodicu.” Pet meseci ranije, vladika Atanasije je govorio da je “poslije borbe, koliko znamo, u Zvorniku pobijeno oko 400 Muslimana, a čuje se da je i u Foči bilo toga. Nije srpski običaj da se posle borbe ubija, pljačka, a čini se da nećemo izaći iz ovog rata čista obraza, pa makar je to trebalo i po cijenu naših većih žrtava.” Tokom boravka u SAD vladika je ubjeđivao kongresmene i da je “većina džamija (u Hercegovini – prim. aut.) ostala netaknuta, samo ponegdje su mecima oštećene fasade. Muslimani u Trebinju i okolini žive sasvim mirno sa Srbima.”Ove riječi vladike Atanasija, kao i mnoge druge koje je izgovorio tokom 80-ih i 90-ih godina, uskoro su se pokazale kao neistinite. U januaru 1993. iz Trebinja je prognano, pobijeno i opljačkano oko 1800 tamošnjih Muslimana, a džamije su porušene.

Još jedna “istina”, koju smo takođe saznali od vladike Atanasija Jevtića, glasila je: Srbi nisu agresori. “To je Jugoslovenska vojska bila agresor, ja to mogu da kažem. Napada Dubrovnik, onda se kukavički povuče, a nama ostavi sramotu i tragediju. Isto je uradio Perišić (Momčilo, general) sa Mostarom. Gruvao, tukao, i sad će on da govori da Srbi bombarduju Sarajevo.”  Nažalost, ovakva tumačenja vladike Atanasija nisu mogla da zadovolje međunarodnu javnost, a posebno ne one koji su bili bombardovani i granatirani. Oficiri JNA koji su rušili Vukovar, gađali Dubrovnik, Mostar, Zadar itd. bili su Srbi. Pripadnici dobrovoljačkih jedinica koje su dejstvovale zajedno sa JNA takođe su bili Srbi. Cijevi tenkova i topova JNA nikada se na ratištu nisu okretale protiv srpskih jedinica, nego su im bile pomoć i podrška. Nijedan grad u Srbiji i Crnoj Gori od njih nije stradao, ali su zato u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini stradali mnogi.  (U “Srpskoj reči”, broj od 10. maja ‘93. godine, data je izjava Dragana Rogojevića, člana Glavnog odbora SPO iz Loznice: “Dame i gospodo, rekao bih nešto u vezi tačke 2 dnevnog reda. Radi se o situaciji u opštini Zvornik. Nekad jedno od najbogatijih mesta u Bosni i Hercegovini, gde je pre ovog rata živelo 70% muslimanskog življa, bilo je izloženo napadima vojske JNA, Šešeljeve, Arkanove i ostalih vojski. Epilog je stravičan. Izmasakrirano je i pobijeno, sada ćete se zaista zgranuti, između 4.500-7.000 Muslimana! Ljudi su bacani u jame, buldožerima zakopavani, porušene su džamije, preživelo muslimansko stanovništvo je opljačkano i proterano!” Takođe, iz svedočenja jedne Srpkinje iz Zvornika saznajemo da se dva dana pred zvorničku operaciju, koju su 8. aprila ‘92. izvršili JNA i srpski dobrovoljci, ništa nije naslućivalo. Međutim, otac joj je iz Srbije poslao poruku da se nešto sprema i da se skloni, pa je otišla kod svoje sestre u obližnji Čelopek. – “Vreme”, 15. novembar ‘93. godine). Uostalom, evo kako je vladika Atanasije, u istom intervjuu na NTV Studio B, govorio o opkoljavanju i napadima na srpska sela u Bosni: “Da ne govorim o bježanju naroda iz Bosne. Meni će iz Vareša doći 20 žena sa djecom na rukama, jer su opkoljena srpska sela od Paraginih HOS-ovaca. Traže hitno iseljavanje, inače će da ih likvidiraju. Šta radi vojska?” (Pitao se vladika Atanasije. Kao što smo vidjeli, prilikom opkoljavanja onog hrvatskog sela u Hrvatskoj vladika nije pitao šta radi vojska. Selo je trebalo osvojiti (vladika bi vjerovatno rekao “osloboditi”), jer “strateški je bilo nemoguće ostaviti ga”. Dakle, u prvom slučaju, kada su srpski borci htjeli da uđu u hrvatsko selo, vojska nije trebalo da interveniše, jer je vladika to opravdavao “strateškim” razlozima. U drugom slučaju, kada su hrvatski borci hteli da uđu u srpsko selo, vojska je trebalo da interveniše, jer vladika nije nalazio nikakva opravdanja za namjere HOS-ovaca, aponajmanje “strateška” opravdanja.

Rat u „ Pravoslavlju“

“Mozgovna pomoć” stizala je Slobodanu Miloševiću i iz crkvenih redova. Poput patrijarha Pavla, koji je 1991. ustvrdio da za hrvatske Srbe “trećeg nema”, nego ili oružje u ruke ili put pod noge, tako je i glavni i odgovorni urednik “Pravoslavlja” Dragan Terzić tvrdio da bosanski Srbi “ne žele da žive u džamahiriji sličnoj Libiji i da bi oni pod vlašću mudžahedina imali isti status koji imaju hrišćani u islamskim zemljama, tj. bili bi robovi, što su već iskusili tokom petovjekovne islamske okupacije”.132 U “Pravoslavlju” od 15. marta 1992, dakle tri nedjelje pred početak rata u Bosni, teolog Božidar Mijač je objasnio čitaocima patrijaršijskog lista da određivanje pravog značenja pojmova “rat” i “mir” nije tako jednostavno. “Stvar je mnogo komplikovanija. Nije sve što miruje dobar mir, i nije sve što ratuje zao rat. Može mir, kao takav, da bude zlo, a može rat, kao takav, da bude dobro – zavisno od sadržaja kojim su jedan i drugi fenomen ispunjeni.” “Ako je mir, ili težnja za njim, ispunjen nepravdom”, onda je on “kloaka i establišment dušegubstva i bogogubstva, ali i činilac mnogih socijalnih nedaća i osunovraćenosti.” (Upravo na takav mir pozivali su episkopi SPC Srbe u njihovim međusobnim sukobima tokom 90-ih godina.) Poslije ovakvih tumačenja, srpski narod je mogao mnogo spremnije da dočeka sva iskušenja koja su uskoro usledila.

Ćutanje i prećutkivanje

U ovom poslu ćutanja i prikrivanja književnicima su se pridružili i episkopi Srpske pravoslavne crkve. U saopštenju sa vanrednog zasjedanja Svetog arhijerejskog sabora, održanog u decembru  1992. godine, oni su odbacili optužbe na račun Srba u BiH da “drže u logorima 40.000 žena Muslimanki za svoje iživljavanje i silovanje”.  “U ime pravde Božje, na osnovu svjedočenja naše sabraće arhijereja iz Bosne i Hercegovine i drugih pouzdanih svjedočenja, izjavljujemo sa punom moralnom odgovornošću da takvih logora u Republici Srpskoj Bosne i Hercegovine, kao ni u Srpskim Krajinama, niti je bilo niti ima.” Ali zato, “što se tiče žrtava nasilja na srpskoj strani, posjedujemo mnogobrojna provjerena svjedočenja o pojedinačnim i grupnim silovanjima i nasiljima nad ženama, čak i devojčicama. Najstrašniji su, za moralnu odgovornost i ljudsku savjest samih žrtava i svih nas, mnogi slučajevi žena Srpkinja koje su pod takvim nasiljem ostale u drugom stanju.” Takođe, sve zločine u Bosni koje su činili pripadnici srpskih oružanih jedinica episkopi su objašnjavali gnevnom osvetom, izbezumljenošću i raspamećenošću pojedinaca (vladika Atanasije Jevtić) i ostrvljenošću pojedinaca’;’ (patrijarh Pavle). Međutim, u ruskom listu “Izvestija” od 25. novembra 1992. godine objavljen je tekst o jednom Rusu plaćeniku koji je u trenažnom kampu u Erdutu prošao obuku pod vođstvom Željka Ražnatovića Arkana, a uz podršku srpske policije. “Filozofija brutalnosti je utuvljivana u glave boraca – ‘Srpski patriota je nemilosrdan prema neprijateljima, on nema pravo da poštedi njihovu djecu, žene, ili starce’ – zgražavao se naš (ruski) bandit”, kaže Evgenij Vostrukov u svom tekstu “Umreti u Jugoslaviji”.

Prećutkivano je i da je u Banjaluci, gradu na čijem području nije bilo ratnih dejstava, srušeno svih 16 džamija i pet turbeta (mauzoleja), kao i Sahat kula, prvi javni sat u Bosni i Hercegovini. Ovakva dešavanja nagovještena su i prije početka rata u Bosni. Krajem februara 1992. godine bačen je eksploziv i oštećeni su najvrednija banjalučka džamija Ferhadija i obližnje Ferhad-pašino turbe. Ovo je, međutim, bila samo uvertira. Pravo rušenje je počelo 9. aprila 1993. godine paljevinom džamije u Podpećinama. A onda su na red došle i dve najpoznatije džamije, Ferhadija i Arnaudija, od kojih je Ferhadija bila prava lepotica i nalazila se pod zaštitom UNESCO-a. Banjalučani su je smatrali najlepšom džamijom u BiH, ponajviše zbog njenog vitkog minareta. Obje su srušene miniranjem u zoru 7. maja 1993. godine. Posljednje džamije spaljene su 6. i 8. septembra 1993. i tako je za manje od pola godine svih 16 banjalučkih džamija bilo zbrisano sa lica zemlje.”

U novembru 1994, u takvoj “čistoj i bezminaretnoj” Banjaluci okupili su se srpski arhijereji i održali vanredno zasjedanje Svetog arhijerejskog sabora. U poruci koja je objavljena nakon zasjedanja, episkopi su nas podsjetili da je Banja luka “mučenički grad stradanja Sveštenomučenika Platona” anđela Crkve Božije banjalučke, čiji je Saborni hram prije 50 godina takođe stradao, kao i mnogi drugi u ovim krajevima sa hiljadama pravoslavnih vjernika”. Pedeset godina kasnije na banjalučkim prostorima nisu stradavali pravoslavne crkve ni srpsko pravoslavno stanovništvo. Ali zato, džamije i muslimansko stanovništvo jesu. Oni su, međutim, kao i u drugim zvaničnim dokumentima Srpske pravoslavne crkve, i u ovoj poruci bili bezimeni. Episkopi su smatrali da je sasvim dovoljna jedna uopštena, toliko puta ponovljena fraza kojom se osuđuje “razaranje svetinja i bogomolja, pravoslavnih, rimokatoličkih i muslimanskih”.

milorad tomanić srpska crkva u ratu i ratovi u njoj _ 004

“Tri A” i tri „ K“

Ogradivši se od rukovodstva u Srbiji, vrh SPC je postao izuzetno blizak sa rukovodstvom bosanskih Srba na Palama. Sve nade Srpske pravoslavne crkve, posebno “tri A” (mitropolita Amfilohija, vladike Atanasija i vladike Artemija), bile su položene u “tri K” (Karadžića, Krajišnika i Koljevića) i, naravno, Biljanu Plavšić, “novu Kosovku djevojku”, kako je nazva mitropolit Amfilohije. Dragomir Ubiparović, sveštenik iz Sarajeva, u jednom od brojeva časopisa “Hrišćanska misao”, opisao je kakav je bio odnos Crkve u ratnim godinama prema čelnicima Srba iz Bosne: “Crkvene prostorije i svečanosti su poslužile za promociju čelnih ličnosti SDS-a i njihovu preporuku narodu. U toj bezmjernoj podršci se najbolje iskazala naša sklonost ka pretjerivanjima. Išlo se dotle daleko, da su se i sami prvaci stranke zbunjivali ukazanom pažnjom i previše laskavim ocjenama o njima samima – o tobože Bogom predodređenim im mesijanskim ulogama. Kako i ne bi kad su im se sveštena lica obraćala sa nečuvenim slavopojima u kojima ih tu pred narodom podsjećaju: ‘da ih je sami Bog poslao da spasu rod srpski'… Takvo neodmjereno služenje Crkve politici i pomoć Crkve da ta politika zadobije povjerenje naroda, ta previše vidljiva simbioza i taj zajednički rad na istom polju, apsolutno podrazumjeva, nakon svih događaja, i zajedničku podjelu uspjeha i neuspjeha! Stoga je za očekivati da Crkva od novih vlasti bude i obilato nagrađena. Ali ako se povede pitanje odgovornosti za ratne posljedice (razaranja i žrtve) pored političkih i vojnih subjekata, za očekivati je da bude spomenuta i Crkva.”

“Laskave ocjene” i “nečuveni slavopoji” sveštenih lica i velikodostojnika SPC na račun prekodrinskih Srba i njihovih rukovodstava ostavljali su traga na mnogim srpskim dušama, posebno onim mladim, još nedozrelim. Pod uticajem pojedinih svojih profesora na Bogoslovskom fakultetu, kao što su mitropolit Amfilohije, vladika Atanasije Jevtić, vladika Atanasije Rakita i drugi, studenti su slavopoje pretvorili u obožavanje, a kritike na račun drugih naroda i njihovih prvaka u rasnu netrpeljivost.To se dobro videlo i iz časopisa studenata Bogoslovskog fakulteta “Logos”. U tekstu “Herojska borba Srba”, urednik Predrag Milošević između ostalog je pisao: “Stratezi novog svjetskog poretka u Vašingtonu i Njujorku i njihovi lakeji izdajnici Evrope iz Evropske unije su dali mig austrougarskirn slugama, Hrvatima, da krenu u stvaranje ustaške države do Zemuna. Međutim, srpski krajišnici su pomrsili račune ustašama i njihovim mentorima te u istrajnoj i junačkoj borbi stvorili srpsku državu Republiku Srpsku Krajinu koja zaokružuje vjekovne srpske prostore. Hrvatska je umjesto NDH do Zemuna dobila komičan izgled banane. Vašingtonski potpaljivači ratova su svoje nade da zagospodare ovim prostorima i opljačkaju bogatstva pokušali da realizuju preko bosanskih muslimana-poturčenjaka, pa su im obećali islamsku džamahiriju i na srpskim teritorijama, na tlu drevne Evrope. Aprila 1992. EZ i SAD su priznali ‘suverenu’ državu BiH, a islamski fanatik Alija Izetbegović je naredio opšti oružani napad na srpski narod. Povampirile su se ustaške horde i handžar-divizija. Kako Hrvati i Muslimani nikad nisu mogli izaći na kraj sa srpskim borcima oni su se sadistički iživljavali nad srpskim civilima, upadali bi u sela, klali, silovali, derali i palili žive ljude, nikoga nisu štedjeli, ni žene, ni starce, ni djecu, pa čak ni bebe. U svojim logorima imaju razvijene čitave sisteme mučenja, tako da žrtva izdrži dnevno i po 10 sati mučenja da ne umre. U Sarajevu su decu bacali izgladnjelim lavovima u zoološkom vrtu. Sadizam i zversta su osobine tih podljudskih vrsta koji hoće svoje ‘suverene države’, a jedino su sposobni da se obračunavaju sa djecom i starima preko 70 godina, koje uhvate i svežu. Srbi su naprotiv stvorili Republiku Srpsku koja je snažna i vitalna država.”(Ovo je objavljeno samo nekoliko mjeseci pre totalnog raspada Republike Srpske Krajine i gubitka velikog dijela teritorije Republike Srpske.)

Radujući se iskreno što “u borbama uvijek pogine deset puta više muslimana nego Srba”, mladi autor teksta hvali generala Mladića, cijeli oficirski kadar vojske RS i srpske vojnike. “Danas u doba sentimentalizma i humanizma koji truju masovno ljudske duše i ljude pretvaraju u mlitave čovečuljke, još ima ljudi sa gvozdenom voljom, bistrim umom i usredsređenim pogledom od kojih drhti zlo i haos. To su borci Republike Srpske i Republike Srpske Krajine za koje možemo slobodno reći da su plemići, vitezovi i heroji. Njih ništa ne može pokolebati i omesti, ni brojnije snage neprijatelja, ni besomučna arlaukanja beogradskih pacifista. I ranije smo imali te srpske izrode i izdajnike zvane pacifisti koji su pljuvali po srpskim vojnicima i pravednom ratu. Danas su se zaista nakotili i postali još bezobrazniji i ciničniji.” “Oni neće da priznaju da mir nastupa pobjedom jednih i porazom drugih. Oni hoće da mir nastupi srpskom kapitulacijom i pristajanjem na ropstvo. Mir na Balkanu bi odavno bio da Alijini i Franjini mentori neprestano ne huškaju ustaše i poturčenjake na Srbe. Ovako, mir će nastupiti potpunom pobjedom Srba i stvaranjem jedinstvene slobodne srpske nacionalne i pravoslavne države”, zaključio je student Bogoslovskog fakulteta.”

Dakle, i ovako su razmišljali budući sveštenici, možda i episkopi, oni koji bi trebalo da podučavaju djecu vjeronauci po školama Srbije i da prenose drugima Hristovu nauku. Ali, i da im usput objasne da postoje i “podljudske vrste”, da se neki “kote”, poput srpskih pacifista, a posebno da ih nagovore na odbacivanje razuma i logičnog razmišljanja. Jer, svakome razumnom bilo je jasno šta će se desiti u RSK i RS, tj. da će tok događaja biti suprotan onome u šta je student Bogoslovskog fakulteta pokušao da ubjedi svoje čitaoce. Puna krivica za stavove iznijete u citiranom tekstu ne ide samo na dušu ovog mladog čoveka. Sve se to moglo čuti i od episkopa Srpske pravoslavne crkve, ali u nešto rafiniranijoj formi.

Biljana – kosovka djevojka

Mitropolit Amfilohije, komentarišući odluku rukovodstva RS da odbaci Vens-Ovenov plan (1993. godine), je rekao: “U ovom trenutku, našu dušu, kao što je naš jezik čuvao i sačuvao Vuk Karadžić, jedan njegov prezimenjak sa Plavšićkom, novom kosovkom djevojkom, sa Krajišnikom-čuvaju nas i našu dušu, jer su ove noći krenuli svetolazarskim putem. Opredijelili su se, kao i car Lazar… za carstvo nebesko.” Povodom ove izjave mitropolita Amfilohija, posebno onog dijela o Biljani Plavšić, Ilija Radulović, nekadašnji potpredsjednik SPO-a, oštro je reagovao: “I u nedjelju 25. 4. ove godine u Peći, mitropolit crnogorsko-primorski rekao je da je Biljana Plavšić nova kosovka djevojka, a da je odluka srpske Skupštine u Bijeljini otkrila dušu naroda. Biljana Plavšić je najveći ubica u istoriji srpskog naroda, jer niko nije ubio šest miliona Srba. Ona je javno u jednoj televizijskoj emisiji ubila šest miliona Srba i nonšalantno ponudila ovu žrtvu za očuvanje njene vlasti i vlasti Radovana Karadžića, i ostalih bezbožnika,oholnika i upropastitelja srpskog naroda u Bosni i Srbiji. Doživljavam je kao cara ljudskog zla – dakle, kao Gorgonu ili kao Ledi Magbet, a jedan od prvih arhijereja naše Srpske pravoslavne crkve je doživljava kao novu kosovku djevojku. Između ova dva doživljaja postoji udaljenost od svjetlosne godine. Prvi put ću da izgovorim da Rista Radovića doživljavam kao najvećeg mogućeg svog neprijatelja a ne protivnika. Crnja mu je misao i crnja mu je duša od njegove mantije i zato ga doživljavam kao Mefista u mantiji. Satana se oblači u mnoge haljine, ali nisam znao da mu je omiljena boja erna i da se najčešće javlja u crnim mantijama.” (Srpska reč, 10. maj 1993)

Hiljadu i jedna sarajevska noć

Sarajevo je 28. januara 1995. godine izbrojalo 1000 dana opsade. Prema nepotpunim podacima do tada je poginulo više od 10.000 ljudi, ranjeno je oko 50.000, a samo u 1994. godini bez oba roditelja ostalo je 500 dece.”” Vođa ovog “veličanstvenog” poduhvata bio je pjesnik i predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić. Jednom prilikom on je objasnio zašto su Pale izabrane za “prestonicu” RS, a ne Banja Luka: “Pale ne postoje. Pale su malo mjesto i trenutno sjedište državnih organa… Razlog što se tamo zadržavamo je što moramo biti na prvoj liniji. Moramo biti na isturenom komandnom mjestu i moram vam reći da je vrlo važno to što držimo i što smo držali Sarajevo. Da ne držimo Sarajevo, ne bi bilo države… Zmija se ne drži nikada za rep, nego za vrat i mi smo to morali postići.” I dok je Karadžić držao Sarajevo za vrat kao zmiju i blago ga davio, patrijarh je i dalje slao pisma svjetskim zvaničnicima, skrećući im pažnju na muke srpskog naroda, pa i onog koji živi u Sarajevu. U pismu koje je 1992. godine uputio Butrosu Galiju, generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija, ali i drugim međunarodnim ličnostima i institucijama, patrijarh Pavle poručuje da je od predstavnika pravoslavnih Srba iz Sarajeva primio dramatičan apel sa molbom za spas “preostalog srpskog naroda zatočenog u dijelu Sarajeva koji kontrolišu muslimanske snage”. Evo kako je patrijarh Pavle u svom apelu opisao položaj Srba u Sarajevu: “Naočigled čitavog svijeta odbrojavaju se posljednji dani agonije desetine hiljada ljudi, Srba pravoslavne vjere, koji su se zatekli u muslimanskom dijelu Sarajeva. Kao zatočeni taoci onemogućeni su da miču iz svojih stanova i kuća i da dođu do minimuma prehrambenih proizvoda od međunarodne pomoći… Već na aerodromu ta pomoć biva oteta u iznosu od dvije trećine, a ostala jedna trećina ne dopire do pravoslavaca. Rijetki i hrabri očajnici svih kategorija, pa i profesori fakulteta probijaju se do crkve, i plaču za koricu hljeba. Crkva je nemoćna, jer je i sveštenstvo u istoj situaciji, pa, ako kad i uspijemo da dopremo do njih, gorko nam poručuju: ‘Mi smo na samrti, pustite nas da umremo!’ Muslimanske vlasti ne odgovaraju ni na kakav prijedlog o pregovorima za pravljenje koridora kojim bi narod prelazio iz jednog dijela grada u drugi. O masovnoj zvjerskoj likvidaciji ovako izluđenog i izgladnjelog naroda već ste dovoljno upoznati. Rijetki pojedinci koji su zadnjih dana uspjeli da izbjegnu iz grada već su poremećeni pameću od gladi, straha i svakodnevnog uznemiravanja. Ne postoji institucija političkog rješenja na zadovoljstvo svih strana u sukobu ukoliko će jednoj strani biti dozvoljeno da pomori desetine hiljada nedužnih civila. Neće nas pred Bogom i tim jadnim ljudima ništa oprati, ni na ovom ni na onom svijetu, ako ne podignemo cijeli svijet na noge da svim sredstvima prekratimo njihovo stradanje i agoniju.”

Posle citiranja ovog apela koji su mu uputili predstavnici srpskog pravoslavnog naroda u Sarajevu, patrijarh dodaje da je nešto ranije dobio apele i jedne grupe Hrvata i Muslimana koji su takođe opisali svoje patnje izazvane ratom u BiH. U želji da se situacija za sve njih popravi, on moli Butrosa Galija da upotrebi “sav svoj ugled i uticaj i sva moralno opravdana sredstva političkog delanja i diplomatskog pritiska na sve činioce u Bosni i Hercegovini u čijim je rukama usredsređena politička vlast i vojna sila”. Takođe, patrijarh moli da se “pod nadzorom međunarodnih mirovnih snaga i međunarodnog Crvenog krsta, obezbjedi dostavljanje lijekova, hrane i ostale humanitarne pomoći cjelokupnom ugroženom i namučenom stanovništvu Sarajeva, ne samo srpskom nego, u istoj meri i na isti način, i hrvatskom i muslimanskom”; da se spriječe “ubistva i zločini koje vrše pojedine vojne jedinice, bez obzira na to koje su i čije su”; da se obezbijede “koridori za prelaženje iz dijela grada u drugi i za izlaženje iz grada”, itd.

Kao što se vidi, patrijarh Pavle nije bio za cjelovito rješenje sarajevskog problema, nego za polurješenje. Preciznije rečeno, on nije želio da Karadžić “zmiju” prestane da davi, nego da joj se samo obezbijedi ishrana i lijekovi da bi ostala živa, a da je Radovan i dalje drži za vrat, dok je ne izdresira i dok ona ne počne da radi ono što bi htjeli i on i episkopi SPC. Jer, zašto su stanovnici jednog evropskog grada kakav je Sarajevo, bez obzira na to koje su vjere i nacije, na kraju XX vijeka morali da jedu hranu iz humanitarne pomoći i da kroz koridore prelaze iz jednog dijela grada u drugi, u “spasonosnom” rješenju za koje je patrijarh “molio i preklinjao” svjetske uticajne ljude? Zar nije bilo bolje da žive slobodno kao građani u svim gradovima Evrope, tj. onako kako su živjeli nekada i kako danas žive? Nije valjda da se Njegova svetost nije setio jednog takvog rješenja, baš kao što se prethodne godine (1991.) nije sjetio da “trećeg ima” za Srbe u Hrvatskoj? Zašto patrijarh Pavle nije zamolio Butrosa Galija da preduzme sva legitimna sredstva kako bi se prekinule patnje Sarajlija, a ne samo ”sredstva političkog delanja i diplomatskog pritiska?”. Postojao je i onaj vid pritiska o kojem je patrijarh govorio u pismu lordu Karingtonu objašnjavajući mu da svoju braću ”iste vere i krvi” koja žive u Hrvatskoj ”srpska država i srpski narod moraju zaštititi svim legitimnim sredstvima, uključujući i oružanu samoodbranu”. Ipak, Njegova svetost nije pozvao svjetske moćnike da upotrebe oružje u cilju zaštite građana Sarajeva, kao što je pozvao srpske moćnike da oružjem zaštite Srbe u Hrvatskoj. Zna se, naravno, i zašto. Da bi grad prodisao, da bi bio oslobođen, da bi se skinula omča oko vrata, silu je trebalo upotrebiti protiv onih koji su sa okolnih uzvisina posmatrali plijen. Protiv onih koju su ”zmiju držali za vrat”.

Poznato je da su velikodostojnici Srpske pravoslavne crkve, poput nekakvih supervizora, bili prisutni na skoro svim zasjedanjima Skupštine Republike Srpske. Episkopi SPC, ali i političari i generali iz rukovodstva bosanskih Srba, isticali su izuzetno dobru međusobnu saradnju. Krajem aprila 1993.godine, mitropolit dabrobosanski Nikolaj Mrda dao je intervju u kojem je izjavio da general Mladić prihvata sve njegove prijedloge. Predsednik Republike Srpske dr Radovan Karadžić, početkom 1994. ocijenio je odnose između Crkve i države kao izvanredne. “Naše sveštenstvo je prisutno u svim našim razmišljanjima i odlukama, a glas Crkve se sluša kao glas najvišeg autoriteta”, rekao je Radovan Karadžić.” Znači, umjesto pisma Butrosu Galiju, koje je moralo da putuje čak do Njujorka, patrijarh i ostali srpski episkopi mogli su u svojstvu “najvišeg autoriteta čiji se glas sluša” da zatraže od rukovodstva RS uklanjanje teškog naoružanja kojim je više od hiljadu dana Sarajevo držano u opsadi. Na taj način, izbjegli bi se dodatni gubici u ljudskim životima i materijalnim dobrima, a uradi lo bi se ono što je svako iole razuman znao da će na kraju morati da se uradi.

Čuvari srpskog obraza i duše

Umjesto da zamole rukovodstvo bosanskih Srha da ukloni tenkove, topove i drugo teško naoružanje oko Sarajeva, episkopi SPC su od njih tražili upravo suprotno. Na zasjedanju Skupštine Republike Srpske na kome se u julu 1994. godine odlučivalo o prihvatanju mirovnog plana Kontakt grupe o BiH, episkop Atanasije Jevtić prenio je poslanicima poruku SPC da se ne može ponovo pristati na “desetkovanje srpskog naroda” i da ne treba prihvatiti ponuđeni plan. Mitropolit Amfilohije je tom prilikom uputio telegram podrške u kojem je stajalo: “Obnovivši u sebi vjeru u pravdu Božiju, obnovili ste Svetu Lazarevsku vjernost narodu, uspravili dostojanstvo srpskog naroda. Vaša odluka razobličiće svu lažljivost demokratije takozvanog “Novog Svjetskog Poretka”, ali i otkriti ko stvarno skriva svoje vlastoljublje iza brige o narodu i pozivanja na narod. Neka vam Bog bude na pomoći.” Srpski episkopi su izgleda vjerovali (pokazalo se pogrešno) da će Srbi iz Srbije i Crne Gore na njihov mig pojuriti u pomoć Srbima u Bosni. “Sa punom odgovornošću pred Bogom i svojim narodom i ljudskom istorijom pozivamo sav srpski narod da stane u odbranu vjekovnih prava i sloboda, svojih vitalnih interesa nužnih za fizički i duhovni opstanak i opstanak na svojoj očevini i djedovini”, kaže se u Apelu upućenom sa episkopske konferencije SPC od 5. jula 1994. godine. Srbi se, međutim, nisu odazvali na ovaj pastirski poziv. Pošto je bilo ljeto, ogromnoj većini bilo je važnije razmišljanje o tome kako provesti godišnji odmor sa ono malo novca što se ima. Zbog toga je mitropolit Amfilohije, u svom žestokom saopštenju od 8. avgusta 1994. godine, kritikovao Srbe što su “već brigu na veselje udarili”, i što su se hvalili “turistima po primorju i banjama, koje odjekuju od našeg lakoumlja i bezumnih naših zabava”. Za razliku od ovih i ovakvih Srba, kaže dalje mitropolit Amfilohije, “narod i Skupština Republike Srpske danas čuvaju i obraz i dušu srpskoga naroda pravoslavnog, ne praznim riječima i nečasnim kompromisima, nego sopstvenom krvlju i sopstvenim životima, koje zalažu pred čitavim svijetom za odbranu svega čestitoga i svetog u ovom narodu, za odbranu svekolikog Pravoslavlja. U Bosni i Hercegovini danas se bije bitka za slobodu zlatnu i obraz časni čitavog Pravoslavlja, za pravdu i dušu čitavog svijeta, za svetinju bogolikog ljudskog dostojanstva. (…) Neka našoj braći u Bosni i Hercegovini Bog poda svaku pomoć u dobru i snagu da odole pritiscima svijeta, koji je naš Gospod Isus Hristos već pobijedio. Nek takvu pomoć i snagu poda i braći našoj u Republici Srpskoj Krajini, a nama nek daruje snagu i mudrost da dušu zauvijek ne izgubimo.” Dakle, po mišljenju srpskih pravoslavnih duhovnih pastira, patnje ljudi u Sarajevu i po drugim mjestima BiH bile su opravdane i trebalo ih je produžavati sve do postignuća onoga što su oni smatrali ciljevima srpskog naroda, države i Crkve.

Sve srpske crkve

Zašto episkopi SPC nisu mogli da pristanu na plan Kontakt grupe? Zašto je po njihovom mišljenju i dalje trebalo ratovati i žrtvovati živote i svog i drugih naroda? Odgovor se nalazio u istom onom apelu koji je 5. jula 1994. srpskom narodu i svjetskoj javnosti poslala episkopska konferencija Srpske patrijaršije. U tom apelu se između ostalog kaže: “… kao narod i Crkva, duboko ukorijenjeni u mučeničkoj zemlji Bosni i Hercegovini, mi danas ne možemo pristati, niti možemo nametnute nam u Ženevi odluke o procentima i mapama prihvatiti, te da ostanemo bez svojih: Žitomislića na Neretvi ili Saborne crkve u Mostaru ili crkve Sopotnice na Drini, Manastira Krke ili Krupe u Dalmaciji, Ozrena ili Vozuće u Bosni, Prebilovaca u Hercegovini ili Jasenovca u Slavoniji.” Šta li su to episkopi mislili tvrdeći da ne mogu da ostanu bez svojih crkava i manastira? Da li se ostaje bez nekog hrama samo zato što se on nalazi u drugoj državi koja se ne zove Srbija; Republika Srpska ili Republika Srpska Krajina? Da li je SPC danas ostala bez crkava i manastira koji nisu porušeni, a koji se nalaze u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ili su to još uvijek njene crkve i njeni manastiri? I, naravno, kako riješiti taj problem ako i Hrvati ne mogu da ostanu bez svojih crkava i manastira, a Muslimani bez svojih džamija na prostorima koji pripadaju srpskoj državi? Za svaki slučaj, dvije godine kasnije, na svom redovnom zasjedanju održanom u maju 1996, Sveti arhijerejski sabor je donio sljedeću odluku: “Bez obzira na raspad versajske, odnosno Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, jurisdikcija Srpske pravoslavne crkve i dalje se prostire na sve pravoslavne na toj teritoriji.” Znači, bila je dovoljna samo jedna rečenica da bi SPC i dalje imala sve svoje crkve i manastire u bivšoj Jugoslaviji. Nije li onda logično pitanje: zašto ta rečenica nije izgovorena i ispisana mnogo ranije. Na taj način bili bi spaseni životi velikog broja ljudi koji su stradali radi postizanja ciljeva postavljenih od strane Srpske pravoslavne crkve.

Ali, nisu crkve i manastiri bili jedino o čemu su brinuli srpski episkopi, jer kao što smo vidjeli, i pored onako dramatičnih izjava, SPC nije ostala bez njih. Po planu Kontakt grupe trebalo je da se ostane bez nečega drugog o čemu nije bilo umjesno da govore duhovni pastiri. Zato je na naslovnoj strani “Pravoslavlja”, u broju od 1. februara 1995. godine, dato objašnjenje ministarstva informacija Republike Srpske u kojem se navodi da bi po planu Kontakt grupe Muslimansko-hrvatskoj Federaciji trebalo da pripadne 100 odsto ruda olova i cinka, 62 odsto boksita, 68 odsto rude gvožđa, 100 odsto ležišta žive itd. Zatim, 78 odsto hidroenergetskih potencijala, a pripalo bi joj i 13 gradova koji su se u tom trenutku nalazili u RS. Tu su i ozrenska i kupreška visoravan, koje su Srbima bile bitne zbog dominantnog vojno-strateškog položaja, čistih voda i stoletnih šuma. Možda i zbog ovih materijalnih vrednosti, a ne samo duhovnih, episkopi su i svetu i svom narodu odrešito dali do znanja: “Svesno i odgovorno izjavljujemo da ćemo rađe pristati i da ne živimo, nego da svoj narod, koji vjekovima duhovno vodimo krstonosnim putem Hristovim, izdamo i od njegove današnje i sutrašnje sudbine ruke peremo.  Najžešći među episkopima vladika Atanasije Jevtić u onom svom legendarnom intervjuu na NTV Studio-B, rekao je i ovo: “Čast onima koji su poginuli. Daj Bože da sam poginuo. Išao sam do prve linije fronta, i sutra ću ići. Daj Bože da me pogodi, bilo šta. Ne što sam sadista i mazohista, nego što ne mogu da podnesem stradanja ovog naroda.” Dvije godine kasnije, u avgustu 1994, vladika Atanasije je na svoj herojski način dao komentar povodom plana Kontakt grupe: “Suverenitet Republike Srpske se mora ostvariti, a dok se to ne desi moramo trpjeti. Neka nas i bombarduju, ali ne možemo potpisati presudu i nećemo prihvatiti karte Kontakt grupe koje predstavljaju novo sakaćenje srpskog naroda.”

Siroti vladika Atanasije Jevtić

Što je rat u Bosni više odmicao, postajalo je sve jasnije da se ciljevi ne ostvaruju nimalo časnim i humanim sredstvima. I pored toga što su državni mediji Srbije prikrivali zločine i progone nad muslimanskim stanovništvom u Bosni i Hercegovini, u čemu su imali iskrenu i zdušnu pomoć Srpske pravoslavne crkve, istina je na kraju morala izaći na videlo. Dešavanja u BiH početkom 1993. godine, rušenje džamija, pljačke, izgoni i pokolj Muslimana, bili su povod za sukobe između vladike Atanasija Jevtića i onih sa kojima su se on i još neki značajni ljudi iz SPC tokom 80-ih upustili “u jeftinu dnevnopolitičku avanturu”, kako je to rekao mitropolit Jovan. Dobrica Ćosić, tadašnji predsjednik SR Jugoslavije, koji je još 1991. godine sam predložio “planska preseljenja i razmjenu stanovništva”, objasnivši da je to “najteže, najbolnije, ali je i to bolje od života u mržnji i međusobnom ubijanju”, valjda nezadovoljan načinom na koji su neki shvatili ovu njegovu ideju, posebno onaj dio o bolnosti, tražio je od vladike Atanasija Jevtića da mu razjasni šta to Srbi rade tamo u Hercegovini (konkretno Trebinju). Zahtjev za objašnjenjem o hercegovačkim dešavanjima vladici nije podnio lično predsednik Ćosićevog ministar Momčilo Grubač. Na samo sebi svojstven način, izbjegavši da precizno i detaljno odgovori na pitanje o zločinima nad muslimanima u Trebinju, vladika je ministru Grubaču rekao: “Vas ne poznajem. Gospodina predsjednika dobro poznajem, kao i on mene. Gospodin predsjednik je u jednoj svojoj izjavi, ne tako davno, rekao da mi iz Crkve ne treba da se bavimo politikom. Zašto gospodin predsjednik sada mene pita u ovoj ne jedinoj sramoti nanijetoj srpskom narodu odozgo, sa Dedinja, Pala i Trebinja? Ko pita sirotog vladiku hercegovačkog za bilo šta o srpskom narodu u Hercegovini?”

Odgovor predsjednika Jugoslavije nije trebalo dugo čekati. U svom pismu od 16. februara 1993. godine Dobrica Ćosić se ovako obratio svome kolegi po peru: “Sirotom vladici zahumsko-hercegovačkom gospodinu Atanasiju Jevtiću, Učiniti nedostojno djelo, može biti lakomislenost, trenutna slabost i grijeh; hvalisati se takvim činom kako Vi, Siroti Vladiko, u “NIN”-u hvališete svojom hrabrošću za nesavjesnost i dostojnost jednog vladike, odista je i sramota. A sramotu srpskom narodu ne nanosi samo njegova politička vlast sa Dedinja, Pala i Trebinja, kako kažete, nego i crkvena vlast iz vladičanskih dvorova i domova, kako ne govorite. Znamo takvu vlast obojica. Žalim samo što se Vi u monaškoj bogougodnosti ne upita te: niste li i Vi među takvim griješnicima i nesrećnicima? Ja bezbožnik, moliću se Tvorcu da se u Vašem srcu mržnja potisne ljubavlju i oholost smernošću.”

Šampanjac se točio kada su protjerivani muslimani

 Sljedeća “žrtva” vladike Atanasija Jevtića bio je opet jedan od njegovih nekadašnjih istomišljenika i kolega po peru – Vuk Drašković. Vladika je prebacio Draškoviću što je podržao Vens-Ovenov plan (1993. godina) za rješenje bosanskog problema… U svom pismu vladika Atanasije je kolegi književniku zamjerio i što uopšte ne navraća u Hercegovinu. Vuk Drašković mu je odgovorio da su ga neki Hercegovci poslije objavljivanja romana “Nož” i dve “Molitve” proglasili “ludakom”, “čovjekom noža” i “razbijačem bratstva i jedinstva”. Hercegovački Srbi su svom zemljaku i sunarodniku zabranili i da kao predsjednik SPO-a govori u Bileći i Trebinju i poručili mu: “Ne dolazi, ne zavađaj nas sa braćom Muslimanima!”.  Vuk Drašković je na to odgovorio na sljedeći način.  “Onda su ti isti ‘razumni’ i ‘umjereni’ Srbi, odlučili da zavire u jame, da zakorače u crkve i crkvišta. Tada sam se uplašio. Ne zbog toga što na svetkovine kraj jama (oni su to pretvorili u svetkovine, u vašare ) nisu pozivali mene i što su poručivali i tada da nipošto ne dođem, već zbog toga što sam znao ko su i kuda će ih, tako naglo posrbljene i tako naglo osokoljene njihova naglost da odvede. Nije, u tom ‘preobražaju’, bilo ničeg spontanog i sazrelog. Jednostavno, stizale su ‘ozgo’ i komande o nacionalnom interesu i sva propratna uputstva i oružja. O Svetom Savi su najgrlatije zagangali oni koji ništa o njemu nisu znali, i u odbranu ugroženog pravoslavija digli se duhovno nepripremljeni ljudi, koji nisu umjeli čestito ni da se prekrste i od kojih većina nikada ni rukama nije dotakla Jevanđclje. Tako se, jedino tako, i moglo desiti sve ono što se desilo i sve ovo što se još dešava. Šampanjac se, čujem, točio i pjevalo se i kolalo do zore, kad su muslimani protjerani iz Trebinja i kad su lagumirane tamošnje džamije.”

Takvo nešto, naravno, nije se desilo samo u Trebinju. Ideju Dobrice Ćosića o “planskom preseljenju” mnogi su u Bosni prihvatili i sa zadovoljstvom je sprovodili. Muslimani iz Gackog, Draškovićevog rodnog mjesta, doživeli su sudbinu Trebinjaca. I to je bio jedan od razloga, po riječima Vuka Draškovića, zbog kojih nije odlazio u Hercegovinu. “Kako da navratim u Gacko, kad ne znam gdje su mi komšije? Ne prihvatam da su raseljeni i da to tako treba. Sa njima je raseljeno i moje djetinjstvo, moji školski dani, moja prva kafenisanja kod Naze, toliki dragi događaji i uspomene.”

Vuk Drašković  navodno nije prihvatao činjenicu da su mu raseljene komšije i “da to tako treba”. Ipak, nikada nije javno reagovao na priče Dobrice Ćosića o “planskim preseljenjima i razmjenama stanovništva”. Nikada nije svoga kolegu po peru upitao kako je on to zamislio da Srbe koji ostanu van granica “federacije srpskih zemalja” doseli u tu novu srpsku državu. Da bi se Srbin uselio trebalo mu je napraviti mjesto, a to se moglo samo odlaskom nekog nesrbina.  Dirljive riječi o “prvim kafenisanjima kod Naze” Vuk Drašković je ispisao sredinom 1993. godine. Krajem 80-ih, međutim, Drašković se zalagao za temeljno preuređenje zemlje i rušenje svih “suvišnih i neistorijskih pregrada”.’ Postavljao je pitanje i sebi i drugima: “Gdje su, dođe li do deoba i razlaza, zapadne granice Srbije?” I odgovarao: “One su tamo gdje su srpske jame i grobovi” Hrvatima je poručio da se ne zanose iluzijama da će u slučaju podjele Jugoslavije opstati postojeće avnojevske granice prema Srbiji, a novu srpsku državu protegao je od Kninske do Negotinske krajine. Naravno, teško je povjerovati da je Vuk Drašković, dok je iscrtavao granice buduće srpske države, mislio da se one na balkanskim prostorima mogu ostvariti bez nasilja, krvi, pokolja. Ipak, za Vuka Draškovića se može reći da je uvijek bolje pričao nego što je radio.

U želji da skine odgovornost sa svog supruga, Danica Drašković je u jednom televizijskom nastupu optužila pripadnike Srpske garde, paravojne formacije koju su organizovali upravo Vuk Drašković i Srpski pokret obnove, za masakr počinjen nad Muslimanima u Gackom, rodnom mjestu njenog supruga. Kasnije, na vanrednoj sednici Glavnog odbora SPO, sazvanoj zbog svega onog što je izrekla tokom svog televizijskog nastupa, Danica Drašković je proširila spisak mjesta u Hercegovini u kojima je vršeno nasilje nad muslimanima, pridodavši Gackom i Nevesinje, Trebinje i Foču. Tvrdila je da bi njen suprug spriječio stradanje muslimana u svom rodnom mjestu da je bio tamo kada se zločin desio. Posebno je istakla da ti zločini nisu bili izazvani, jer na tim prostorima nije bilo ustaških noževa, sukoba, niti je bilo ko vršio pokolje nad Srbima. Rekla je i da je čula neke pripadnike Srpske garde dok su pričali “o tome kako su silovali 13-godišnju Muslimanku njih 20, pa je onda stavili na tenk i vozili i smijali se kako je od nje ostao samo skelet”.

Mitropolit Nikolaj Mrđa

Da li zbog svoje vidovitosti ili pravovremeno dobijenih informacija, vladika dalmatinski Nikolaj je napustio Šibenik malo prije nego što je u septembru 1991. godine JNA počela da granatira i bombarduje ovaj grad. Vladika dalmatinski Nikolaj Mrđa, koga mnogi u Dalmaciji smatraju “ideologom balvan revolucije”, uskoro je od Duha svetoga dobio nova zaduženja. Na redovnom zasjedanju Svetog arhijerejskog sabora održanom u maju 1992. godine izabran je za mitropolita dabrobosanskog i tako postao najviši arhijerej SPC za Bosnu i Hercegovinu. Od tada, mitropolit Nikolaj se pojavio na mnogim zajedničkim fotografijama sa Radovanom Karadžićem i generalom Mladićem, a na mnogim sjednicama Skupštine Republike Srpske sjedio je u prvim redovima, poput nekakvog simbola svega onoga što je tamošnje rukovodstvo radilo tokom ratnih godina.

Izjave o izvanrednoj saradnji Srpske pravoslavne crkve i rukovodstva bosanskih Srba, pa čak i o velikoj poslušnosti ovih drugih (“glas Crkve se sluša kao glas najvišeg autoriteta” Radovan Karadžić) apsolutno su razumljive uzmemo li u obzir kakva je ličnost bio mitropolit Nikolaj. To se najbolje vidi iz riječi njegovog brata u Hristu, mitropolita Amfilohija, izgovorenih povodom otvaranja Duhovne akademije u Srbinju (nekadašnjoj Foči): “Moram da vam priznam da je bio toliko uporan, toliko istrajan, da tu niko živi nije mogao odoljeti njegovoj istrajnosti i upornosti. Svi smo se dvoumili i to ispovijedam, ne isključujući sebe, da li će biti moguće, da li mi smijemo da uđemo u takav jedan rizik u ovim vremenima. On je bio uporan, i uporan, i uporan, i neka mu je hvala na toj njegovoj blagoslovenoj upornosti. Uostalom, i vi da nijeste uporni ne biste vi danas stvorili najdivniju srpsku zemlju, Republiku Srpsku, koja je svjetionik i Pijemont danas cjelokupnog srpstva. Blagodareći upravo toj i takvoj upornosti, a nije čudo što vam je Vladika ovakav kad ste i vi takvi koji ste se zajedno s njim ovdje potrudili.”

Kada, koga, zašto i kako treba da ubije pravoslavni Srbin

Kada treba ubijati – Odgovor na ovo pitanje je najlakši, jer nam ga je dao sam Atanasije Veliki, i glasi u ratu. Ubistva počinjena u ratu nisu uzimana za grijeh ni sveštenim licima kojima je po kanonima pravoslavlja takvo nešto izričito zabranjeno. I ne samo to, mnogi od sveštenika ratnika proglašeni su i za svece. Pojedinci, kojima ubijanje ni od ranije nije bilo strano’, zbog učešća u ratu i borbe za “nacionalne interese” često su od kriminalaca postajali nacionalni heroji. Željko Ražnatović Arkan je najbolji primer za to. Vladika Atanasije Jevtić je za Arkana jednom prilikom rekao: “Znam ko je Arkan bio: ali on je  sada junak i to treba da bude.”

Koga treba ubijati – Odgovor je jednostavan i može se izraziti u samo jednoj riječi – NESRBE (tj. sve one koji nisu Srbi, ali prvenstveno Hrvate, Muslimane i Šiptare). Zbog takvog ponašanja srpskih episkopa neki su komentarisali da redosljed riječi u nazivu “Srpska pravoslavna crkva” u potpunosti odslikava red vrijednosti koji vlada u SPC, tj. da je na prvom mjestu Srpstvo, potom pravoslavlje, a tek na kraju, ukoliko za njega ostane nešto mjesta, hrišćanstvo.

Zašto treba ubijati – Za spas sopstvenog života i imovine, pravoslavni kanoni ne preporučuju ubijanje, čak ga i kažnjavaju, ali u borbi protiv “polumjeseca, islamskog agresivnog” (Atanasije Jevtić), “za krst časni i slobodu zlatnu”, za “Veliku Srbiju” i za “spas krsta sa tri prsta” nesumnjivo je trebalo ubijati. INTERESI SRPSKE CRKVE, SRPSKE DRŽAVE I SRPSKOG NARODA (onakvi kakvim ih tumači SPC) bili su jedini razlozi zbog kojih je pravoslavni Srbin mogao “zakonito” da ubija i da pri tome ne strepi od Sudnjega dana.

Kako treba da ubije pravoslavni SrbinPrecizan odgovor na ovo pitanje daje patrijarh Pavle: “Ni prema neprijatelju NE SMIJEMO POSTUPATI NEČOVJEČNO. Ako on bude uhvaćen, bezdušno ga MUČITI i MASAKRIRATI, to ni po koju cijenu. Pogotovu nedužne žene, starce i djecu. Ondje gdje se tako” ne postupa, tu nema ni čovjeka ni junaka. Tu je na djelu zločinac koji junak nikada nije bio niti će biti. A zločinci i zločinstvo nikada ne mogu donijeti dobro nikome, ni sebi, ni svome narodu, nego samo beskonačnu sramotu i nesreću.”

Da li je rat koji su Srbi vodili protiv skoro svih u bivšoj SFRJ, a potom protiv skoro svih u svijetu, zaista bio “odbramben i oslobodilački”? Da li se srpski vojnik borio “viteški i časno”? Da li je “bezdušno mučio i masakrirao” one koje bi uhvatio, ili se ponašao “humanije. I konačno, jesu li ljudi “bogate prošlosti”, koje su pojedini episkopi SPC proglašavali junacima, krstili njihove paravojne formacije i koristili ih kao svoje lično obezbeđenje, mogli donijeti Srbima i Srbiji ikakvog dobra?  Odgovr se sam nameće.

milorad tomanić srpska crkva u ratu i ratovi u njoj _ 005

izvor:“Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj” – Milorad Tomanić
http://www.safaric-safaric.si/knjige/2001%20Tomanic%20SPC%20u%20ratu%20i%20rat%20u%20njoj.pdf

 

Šehidi il’ gazije!

Šehidi il' gazije! _ 001

 

Šehidi il’ gazije!

Gorde su tvoje planine,
Dušmanima prkose,
R'jeke su tvoje džennetske,
Krvlju sehida obojene.

Vatan si naš, jedini dom,
U tebi mi smo svoji na svom!
Borićemo se za tebe,
Pa bili šehidi il’ gazije!

Ti rađaš sebi sinove,
Postojane bedeme,
Daćemo svoje živote:
Za Rabba, Resula i tebe!

Dolima tvojim stražare
B'jele čalme nišanske,
Časne su Bosno šamije,
Što bolne ti suze skrivaše!

(ilahija)

 

 

Šehidi il' gazije! _ 003

Šehidi il' gazije! _ 002

Sjećanje mudžahida

Večeras ponosno, sjećaju se mudžahidi,
Braće što su za Bosnu pali k’o šehidi.
Muhammeda k’o emira, jednog od devletlija,
Allah nek mu podari tadž od Džennetlija.

Pesnice svi u zrak, slaveći Allaha,
Učeći tekbire, ostajući bez daha.

Osmana hrabroga, u liku šejh Hamze,
Allah nek mu podari sve deredže Džennetske.
Mirze mudžahida i njegovih tekbira,
Allah nek ga poživi u društvu hajirlija.

Pesnice svi u zrak, slaveći Allaha,
Učeći tekbire, ostajući bez daha.

 

Rifeta čvrstog k’o uhudska planina,
Džennet nek mu Rabb dadne da u njemu uživa.
Ramiza veselog, skromnog k’o Hurejre,
U Džennetu neka ga vječno dvore hurije.

Pesnice svi u zrak, slaveći Allaha,
Učeći tekbire, ostajući bez daha.

 

I mi smo svi uz njih, i mi smo mudžahidi.
Kufur žemo slomiti, padajuć k’o šehidi.
Allah nek se smiluje, i njima i nama,
Ostaćemo k’o kamen na bedemu Islama.

Pesnice svi u zrak, slaveći Allaha,
Učeći tekbire, ostajući bez daha.

(ILAHIJA)

 

Šehidi
Šehidi, hej miljenici, gdje ste vi?
Kraj česme hej, stoji peškir vezeni.
I bardak hej,od kojeg smo stvoreni
šehidi, hej miljenici, gdje ste vi ?

Šehidi,hej evlijade, gdje ste vi?
U prahu, hejtrag tabana bosenih.
Ko klanja hej, na sofama zelenim?
Šehidi, hej evlijade, gdje ste vi?

Šehidi hej, mirišljivi, gdje ste vi?
Kraj sela hej, dvorci vaši po Bosni.
U bašci hej, pokošeni cvjetovi.
Šehidi hej, mirišljivi, gdje ste vi?

Šehidi ptice bijele, gdje ste vi?
K'o laste hej, selice ste veseli.
Skup zvijezda hej, u tespihu treptavih.
Šehidi ptice bijele, gdje ste vi?

Šehidi miljenici gdje se vi…
(ILAHIJA)

 

 

Plaćanje poreza na nepokretnost u BH entitetu republika srpska

poreza na nepokretnost u BH entitetu republika srpska _ 003

Rokovi za plaćanje poreza su pomjereni: za prvu polovinu godine do 30. juna, za drugu do 30. septembra.

Pmoćnica direktora Poreske uprave RS Persa Pajić, za naš radio program kaže da je za neplaćanje poreza ne nepokretnost određena kamata od 0.03 % dnevno.

Online registracija i uvid o poreskim obavezama i stanju.

AUDIO:
play
00:0010:54
PODCAST
bosnian_170625_705711.mp3

 

 

poreza na nepokretnost u BH entitetu republika srpska _ 005

VIDEO:
Plaćanje poreza na nepokretnost u BH entitetu republika srpska
https://www.facebook.com/kenan.sarac.39589/videos/459623144392608/

 

poreza na nepokretnost u BH entitetu republika srpska _ 004

poreza na nepokretnost u BH entitetu republika srpska _ 002

Erduan Katana/SBS TV & Radio

fotografije:flickr ekranportal13

BAJRAMBAREĆOLA FOČO! BAJRAMBAREĆOLA FOČACI!

Careva džamija u Foči - 570
Ni Bajrami nisu više što su nekad bili, a ni iftari više nisu što su nekad bili.                             B A J R A M B A R E Ć O L A    F O Č O! B A J R A M B A R E Ć O L A    F O Č A C I!

Bas čudno, da se ne obavijesti narod , ni najbliži nisu znali , ne zbog samog iftara, niti zbog samog Bajrama, već da bi nas bilo više, puno više…ZAŠTO??? Ovakve informacije se sakrivaju. Zbog čega? Neka mi neko objasni!

Careva džamija _ 50185163

U Foči je klanjan Bajram namaz. U Carevoj džamiji. Bilo je pet safova…Sramota da veća ne može biti u samo dva dana. Zašto javno nije obznanjeno da će biti iftar na otvorenom na platou džamije Mehmed paše Kukavice i to da će se Bajram namaz klanjati u Carevoj džamiji?

Sad će mnogi se zapitati: zašto ranije niko nije reagovao, zašto smo uvijek pasivni i inertni?

Careva džamija u Foči - 571Jesmo li sami sebi krivi? I da li smo ovo zaslužili? Svako sebi neka da odgovor.

Careva džamija - 50184969

priredio:Kenan Sarač

fotografije: flickr ekranportal13

Bajram, Bajram, gle naše radosti

Bajram, Bajram, gle naše radosti

Bajram, Bajram, gle naše radosti

Mjesec gasne, zora je svanula.
Lijepi Bajram, suncem najavila.
Spustio se na krilima ptica
do bosanskih brda i ravnica.

Do bosanskih mahala i kuća
ječi ezan, još prije svanuća.
Puno srce, puna nam i duša
kad se ezan sa munare sluša.

Majka budna, babo poranio
abdestio’ i lijepo opremio.
Ustaj sine, spavanja se prođi
i sa babom u đžamiju pođi.

Bajram namaz, u đžematu klanjat.
Islam vjeru, u svom srcu čuvat.
Sa Bismilom, majka nas isprati.
Ponosno ću kod svog babe stati.

Brat do brata, donose Tekbire.
U molitvi, sve se duše mire.
Brat do brata, Tekbiri se čuju
lijepi Bajram, danas bajramuju.

Mirisniji od svakoga cvijeta.
Procvjetao’ u bašći Đeneta.
Otvor'te se od srca kapije
za sve ljude, rođake i komšije.

Sjetimo se i onih što nije!
Proučimo’ dovu za Šehide.
Što su pošli lijepu Bosnu branit.
Što ne mogu, s nama u saf stati.

Lijepi Bajram, satkan od dobrote
od milosti, oprosta, ljepote.
Sva je srca, srećom ispunio.
Svakom što se Bogu priklonio.

Mjesec gasne, zora je svanula.
Jedna suza, iz oka je kanula.
Bajram’ Bajram, dan je pun radosti.
Zajedništva i Božije milosti…

Nisveta Skejović

Ramazanska !

Ramazanska ! - 2

Ramazanska !

Lijepo li je postit ovih dana ,
lijepi dani našeg Ramazana ,
Srce puno najljepšeg mjeseca
hvala bogu poste mi i djeca.

Lijepi iftar i somuni vrući
pa čekamo kada će top pući ,
pa kasnije lijepa teravija
hvala Bogu puna nas džamija ,

svaki dan se kao biser niže
a Bajram nam dolazi sve bliže ,
duša puna a u srcu sreća
Allahova milost je najveća****

Tija Delić Ovčina

Pamtimo žene silovane u ratu

Jedno od mesta masovnih silovanja bio je grad Foča, te je Haški tribunal doneo presudu 2001. godine trojici muškaraca, u kojoj je prvi put u istoriji međunarodnog humanitarnog prava rekao da je seksualno ropstvo zločin protiv čovečnosti. Najbrojnije žrtve bile su bosanske Muslimanke, dok je medju počiniocima bilo najviše bosanskih Srba.

Jedno od mesta masovnih silovanja bio je grad Foča _ 002

Aktivisti i aktivistkinje organizacije “Žene u crnom” danas su na Medjunarodni dan borbe protiv seksualnog nasilja u sukobima, mirovnom akcijom i ćutanjem na Trgu Republike u Beogradu obeležili 25 godina od silovanja žena u ratu u Bosni i Hercegovini.

Tokom akcije oko 30 aktivista i aktivistkinja obučenih u crnom držalo je male transparente “Pamtimo žene silovane u ratu” i “19. jun Dan borbe protv seksualnog nasilja”, a ispred Spomenika knezu Mihailu postavili su dva velika transparenta “U ratu u Bosni i Hercegovini silovano je 20.000 žena! Pamtimo” i “Zločini nad ženama u ratu u BiH (1992 1995).

Jedno od mesta masovnih silovanja bio je grad Foča _ 003

Aktivista “Žena u crnom” Miloš Urošević rekao je novinarima da društvo u Srbiji nije tolerantno prema ženama koje su žrtve “masovnih sistematskih silovanja” i da je cilj akcije da podseti na te dogadjaje.

“Znamo da su u ratu u Bosni i Hercegovini srpske oružane formacije odigrale ključnu ulogu u silovanju. U ovom društvu postoji izuzetna netolerancija za te žrtve”, rekao je Urošević i dodao da je Srbija jedina zemlja u regionu koja u svom Zakonu o civilnim žrtvama rata ne prepoznaje žrtve ratnih silovanja kao invalide rata.

Podsetio je da “Žene u crnom” već drugu godinu obeležavaju 19. jun Medjunarodni dan borbe protiv seksualnog nasilja u sukobima, koji su ustanovile Ujedinjene nacije.

Zahvaljujući ženama koje su, kako je naveo, progovorile o preživljenom ratnom silovanju i saradjivale s feminističkim pravnicima, Rimski statut koji od 1998. godine reguliše rad Medjunarodnog krivičnog suda od 1998. godine prepoznao je kao teško kršenje ljudskih prava žena oblike ratnog nasilja nad ženama silovanje, seksualno ropstvo, prostituciju, prisilnu trudnoću, prisilnu sterilizaciju i sve druge oblike seksualnog nasilja.

Jedno od mesta masovnih silovanja bio je grad Foča _ 005

Urošević je ukazao i na presude Haškog tribunala u kojima je navedeno da je silovanje ratni zločin protiv čovečnosti.

“Prvi put u svetu su žene u Bosni i Hercegovini 2006. godine dobile status civilnih žrtava rata i na osnovu toga primaju mesečnu nadoknadu kao preživele ratnog silovanja. Slični propisi su usvojeni u Hrvatskoj i na Kosovu”, rekao je Urošević.

Predstavnici “Žena u crnom” izveli su i performans tokom kojeg su na dugačkom belom papiru ispisivali nazive mesta u kojima su silovane žene, a potom su se okupljeni popeli na stepenice Spomenika knezu Mihailu gde su ćutali držeći papir.

Skup je obezbedjivala policija i protekao je bez incidenata.

Jedno od mesta masovnih silovanja bio je grad Foča _ 004

Tokom rata u Bosni i Hercegovini silovano je oko dvadeset hiljada žena, saopštila je ranije organizacija “Žene u crnom”.

“Najbrojnije žrtve bile su bosanske Muslimanke, dok je medju počiniocima bilo najviše bosanskih Srba. Jedno od mesta masovnih silovanja bio je grad Foča, te je Haški tribunal doneo presudu 2001. godine trojici muškaraca, u kojoj je prvi put u istoriji međunarodnog humanitarnog prava rekao da je seksualno ropstvo zločin protiv čovečnosti”, navodi se u saopštenju.

Ujedinjene nacije su počev od 2000. godine donele nekolio rezolucija (1325, 1820, 1888, 1889, 1910) koje se odnose na silovanje žena u ratu, uvele su funkciju specijalne izvestiteljke za seksualno nasilje u sukobima, ali uprkos svemu tome, silovanje u sukobima koji bukte širom sveta se i dalje nastavlja.

izvor:beta

FOČA U ŽELJAMA (Remza Lagarija)

FOČA U ŽELJAMA

Poželješe suzne oči,
zaviriti u zavičaj,
udisati zrak s planina,
doputovati lijepoj Foči.

Zaželješe prazne ruke,
da dodirnu i zagrle,
prag i vrata, i sve svoje.

Zaželješe oči moje,
vodom s Drine umiti se.
Zaželjelo srce moje,
tu, baš tu, na obalama njenim,
još jednom, roditi se.

Kad bih barem lahko mogla,
protrčati kroz Bastahe,
i iznova sagraditi,
pradjedovsku kuću našu,
pomirisati žute dunje na ormaru,
i zapjevati onu staru:
“Fočo moja behara ti tvoga…”.

FOČA U ŽELJAMA  -- Remza Lagarija

_ _ _ _ _

POGLEDAJ U SNOVE - Remza Lagarija

Bilješka o autoru

Remza Lagarija je rođena 1959. godine u mjestu Bastasi, općina Foča, u Bosni i Hercegovini. Srednju ekonomsku školu završila je 1978. godine u Brčkom, u Bosni i Hercegovini. Studirala je sociologiju i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu od 1984. do 1988. god.
Diplomirala je na Kambel Koledžu (“Cambell College”) Administraciju (Administrative Professional), 2007. godine u Edmontonu, Alberta, u Kanadi. Remza piše poeziju i prozu na bosanskom jeziku još od najranijih školskih dana. Dolaskom u Kanadu 2000. godine počinje pisati poeziju i prozu i na engleskom jeziku. Pjesme su joj objavljene na slijedećim portalima: “Avlija”, “Exyuvoice.com”, “Fočanski dani”, “Novi Konjic”, “Udruženje KNS”…itd. kao i u Kanadskim novinama “Alberta Street News”. Pjesme takođe objavljuje na bosanskom i na engleskom jeziku na svom blogu: http://www.abosnia12.blogspot.com od 2013.godine.
“POGLEDAJ U SNOVE” je prva zbirka poezije Remze Lagarija pisane na bosanskom jeziku.

 

Projekat cestovnog povezivanja asfaltiranjem puta Ustikolina – Grebak – Trnovo

Mazlina – Grebak u dužini 5.400 metara

Sredstvima od 600.000 KM Vlada Kantona Sarajevo će sufinansirati projekat cestovnog povezivanja sa Bosansko-podrinjskim kantonom Goražde, kroz nastavak izgradnje puta Foča – Ustikolina – Grebak – Trnovo.

Projekat cestovnog povezivanja asfaltiranjem puta Ustikolina – Grebak – Trnovo, konkretno dionice Mazlina – Grebak u dužini 5.400 metara, pokrenut je u namjeri da se doprinese zajedničkom cilju, koji podrazumijeva rješavanje i stvaranje infrastrukturnih uslova povezivanja Bosansko-podrinjskog kantona Goražde, u ovom slučaju konkretno mjesta Ustikolina i mjesne zajednice Jabuka, sa Kantonom Sarajevo.

Ovo cestovno povezivanje je od interesa za Kanton Sarajevo, Bosansko-podrinjski kanton Goražde, ali i Bosnu i Hercegovinu te je značaj ovog projekta višestruk.

Njegovom realizacijom će se stvoriti povoljniji uslovi za razvoj ovog dijela Bosne i Hercegovine, dodatno podstaći dalji razvoj Bosansko-podrinjskog kantona Goražde, posebno njegovih nerazvijenih općina, omogućiti dodatni stimulans za ulaganja i razvoj privrede u regiji istočna Bosna te povećati mogućnost kvalitetnijeg i većeg korištenja resursa.

Brojna okolna sela će biti cestovno povezana, što će značajno pomoći unapređenju poljoprivredne proizvodnje njihovih stanovnika, ali i razvoju turizma jer ovom području gravitiraju i mnogobrojne kulturno-historijske znamenitosti.

Implementacija ovakvih infrastrukturnih projekata utječe na dodatno jačanje veza između Kantona Sarajevo i Bosansko-podrinjskog kantona, a time i na davanje podrške održivom povratku u istočnu Bosnu, u skladu sa Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

izvor:goraždepress

O FOČACIMA ODLUČUJU ONI KOJI NISU IZ FOČE (foto)

Ne može nama biti dobro sve dok se o Fočacima odlučuje u Sarajevu _ 002

Hajde, neka se napravi analiza, kome su sve dati malinjaci u Foči, a gdje žive njihovi vlasnici?! Kome su u Foči obnovljene kuće, a gdje žive njihovi vlasnici?!

Nije teško shvatiti zašto je Fočak Emil Mezbur nedavno napisao pismo federalnom ministru za izbjeglice Edinu Ramiću. Jer, Emil sa svojom suprugom i djecom tipična je porodica bošnjačkih povratnika: roditelji nemaju stalno zaposlenje, djeca se školuju, jedan sin je jedino bošnjačko dijete a srednjoškolac, žive u zgradi socijalnog stanovanja.