FOČA – MJESTO SJEĆANJA

FOČA – MJESTO SJEĆANJA

priredio:Kenan Sarač/focanskidani

Foča zauzima posebno mjesto sjećanja na žrtve ratnih zločina.
Foča je sinonim za sistematska silovanja bošnjakinja – muslimanki.
Dvije i po decenije su prošle. Kratak je to vremenski period. Ali i cijela vječnost za one koji još uvijek nisu pronašli posmrtne ostatke svojih najmilijih.
Na području Foče izvršeni su stravični zločini masovnog ubijanja civilnog stanovništva, klanja i spaljivanja. Zatim masovna silovanja žena i djevojčica. Neke od djevojčica su imale tek jedanaest godina.
Silovane su i starice. Odvođenje stanovništva u koncentracione logore. Torture, premlačivanja, zlostavljanja…

Deportacije, progoni, pljačkanje, uništavanje imovine, rušenje i paljenje kuća i drugih privatnih objekata, uništavanje vjerskih objekata…
Posljedica toga su brojne masovne grobnice, potpuno spaljene i do temelja porušene kuće, uništeni vjerski objekti i iseljeno stanovništvo.

U ovom gradu je tokom rata ubijeno oko tri hiljade Bošnjaka, na stotine žena silovano a zatvorenici u logorima bili su izloženi mučenjima i torturama.

Istraživačko dokumentacijski centar objavio je da je 2805 osoba nestalo ili je smaknuto tijekom tog razdoblja.Od tog broja je za 1,899 ljudi potvrđeno da su ubijeni, a ostali se još uvijek vode kao nestali, iako je njihova sudbina izvjesna.

… NESTALI – UBIJENI …

Prema evidenciji Instituta za nestale osobe BiH na području Foče prijavljeno je 1566 nestalih odoba.
Do sada je ekshumirano i identificirano 960 nestalih osoba. Od toga je metodom prepoznavanja identificirano 590 žrtava, dok je na temelju DNK analize identificirano 370 nestalih osoba.
Prema dostupnim podacima trenutno se traga za 627 osoba sa područja Foče.
Spaljivanja žrtava, masovna ubijanja, pa zatim bacanje žrtava u masovne grobnice, te nakon toga njihovo premještanje, i to po nekoliko puta, a u nekim slučajevima i potpuno uništavanje posmrtnih ostataka – govori nam o tome o namjeri da se potpuno uništi ili iskorijeni jedan narod.
Šta reči do nažalost bolne i teške istine : da se sve nestale osobe neće nikada pronaći, jer to je praktičnio i nemoguće.

PRESUDE ZA ZLOČIN U FOČI
Suđeno je brojnim fočanskim ratnim zločincima pred Međunarodnim krivičnim sudom za Jugoslaviju (MKSJ), kao i pred domaćim sudovima u BiH.
Presude MKSJ koje terete ratne zločince iz Foče su : Dragoljub Kunarac, Milorad Krnojelac, Radomir Kovač, Zoran Vuković i Dragan Zelenović.
Janko Janjić i Dragan Gagović su ubijeni prilikom hapšenja, tako da nisu dočekali suđenje pred MKSJ.
Pred domaćim sudovima su donešene presude za slijedeće fočanske ratne zločince : Gojko Janković, Jasko Gazdić, Krsto Dostić, Mitar Rašević, Savo Todović, Neđo Samardžić, Novica Tripković, Radovan Stanković, Veselin Čančar, Žarko Vuković, Dragan Janjić, Milan Todović, Milomir Davidović…

 

VIDEO:

TRAŽIMO 627 NESTALIH – UBIJENIH (FOČA 1992. – 1995.)

Prošlo je 27 godina, a za nas nisu prošle.
Za nas je i sada ‘92. godina i sada su nam prijetnja oni Srbi koji ne daju da obilježimo mjesta na kojima su nas ubijali. Mi još uvijek tražimo kosti naših najdražih. Oni ne žele da govore o tome. Ali, mi smo tu da pričamo…
Grad Foča još uvijek nije u stanju suočiti se sa zločinima iz 1992.godine. Ko je i od koga je oslobodio Foču? U čije ime je ubijeno 3.000 civila? Ko je i u čije ime silovao djevojčice od 11 i 12 godina? Ko je i u čije ime silovao preko 600 djevojčica,djevojaka,žena,nena? Gdje su ubijeni-nestali Fočaci za kojima se još uvijek traga? Gdje je 627 nestalih? Gdje smo to danas? Kakva je budućnost koja se temelji na lažima i zločinima iz prošlosti?

Foča – most stradanja
govori Nisveta Skejovic, poetesa

vrijeme teče

EH, DRINO MOJA!
SVE ŠTO SAM ŽELJELA, SVE ŠTO MI JE TREBALO, U TALASU TVOME BOLNO JE NESTALO…

Igman 1992. – Fočanska je tuga pregolema

Protjerani Bošnjaci sa teritorije Općine Foča 1992. (snimljeno na Igmanu 1992.)
– isječak iz video zapisa ISTINE I LAŽI O SILOSU – 1. dio –

 

ŽRTVE GENOCIDA U FOČI 1992. – 1995. pdf – priredio:Kenan Sarač
https://www.academia.edu/39789602/%C5%BDRTVE_GENOCIDA_U_FO%C4%8CI_1992._-_1995._-_priredio_Kenan_Sara%C4%8D

ŽRTVE GENOCIDA U FOČI 1992. – 1995. pdf – priredio:Kenan Sarač

priredio:Kenan Sarač/focanskidani
fotografije:focanskidani/flickr ekranportal13
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

IN MEMORIAM : ČOHODAR MAHALA KOJE VIŠE NEMA (foto)

Foča, 26 godina nakon genocida : JOŠ JEDNOM O NESTALIM – UBIJENIM FOČACIMA

U Foči svaka mahala, svaki sokak, svaka kuća nosi svoju bol…
Ovo je samo djelić uspomena na žrtve genocida 1992. – 1995. iz Čohodar mahale u Foči. Žrtve su ubili dojučerašnji jarani – komšije četnički zločinci, koji još nisu procesuirani…
Tu su se takođe užasna ubistva i silovanja odigrala. Tužnih drama u Čohodar mahali je dosta. Pored ubistava cijelih familija tu su još neke užasne sudbine mojih dragih fočanskih komšija.
O čohodarmahalskim žrtvama i tužnim čohodormahalskim pričama mogla bi se knjiga napisati.

FOČANSKA JE TUGA PREGOLEMA 1992. – 1995.

priredio:Kenan Sarač
fotografije:flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani
GENOCID U FOČI 1992.-1995. : ČETIRI TUŽNE PRIČE IZ MOJE MAHALE (napisao:Ševko Kadrić)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/14/genocid-u-foci-1992-1995-cetiri-tuzne-price-iz-moje-mahale-napisaosevko-kadric/

ZLOČINI U FOČI 1992.: UBISTVA CIVILA U ČOHODAR MAHALI
https://focanskidani.wordpress.com/2015/10/30/zlocini-u-foci-1992-ubistva-civila-u-cohodar-mahali/

Rijeka Drina bila je najveća grobnica Muslimana iz Foče

Objavljeno: 18.1.2013.
ZAŠTIĆENI SVJEDOK:
‘Rijeka Drina bila je najveća grobnica Muslimana iz Foče’

Opisujući odvođenje 45 pritvorenih Muslimana 17. rujna 1992., svjedok je rekao da su “oni svi bili ubijeni”

Na današnjem nastavku suđenja Ratku Mladiću pred Haaškim tribunalom zaštićeni svjedok RM-046, koji je u Kazneno-popravnom domu u Foči bio zatočen od travnja 1992. do srpnja 1993., svjedočio je da su Srbi držali Muslimane u neljudskim uvjetima.
“Velik broj ljudi je odveden i nitko ih više nije vidio žive”, a drugi su u pritvoru umrli od zlostavljanja i bolesti, javlja agencija Beta. Prema optužnici, protiv tadašnjeg zapovjednika Vojske Republike Srpske Ratka Mladića (69) Foča je jedna od sedam općina u kojoj je progon Muslimana i Hrvata, koji su provele snage pod njegovim zapovjedništvom, poprimio razmjere genocida.

Opisujući odvođenje 45 pritvorenih Muslimana 17. rujna 1992., svjedok je rekao da su “oni svi bili ubijeni” iako su, prema dokumentu srpskih vlasti, predočenom u sudnici, bili “oslobođeni zato što je utvrđeno da nisu počinili ratne zločine nad srpskim narodom”.
– Mnogi od njih su ekshumirani, a karakteristično je da nisu bili bacani u istu masovnu grobnicu nego u više njih – rekao je RM-046 ističući da je “Drina bila najveća grobnica“.
Prema onome što je svjedok govorio, novinar Bete zaključuje da je riječ o liječniku koji je nakon rata sudjelovao u ekshumacijama pet grobnica u kojima su pronađeni posmrtni ostaci zatočenika iz KPD-a Foča. Svjedok je procijenio da su muslimanski zatočenici bili odvođeni i ubijani “iz odmazde” za gubitke koje je VRS trpjela na ratištima, a u to ga je uvjerio i “doktor Dragović” koji je liječio pritvorenike, upozorivši ga da će za svakog srpskog vojnika poginulog tijekom napada na Goražde biti ubijeno “tri do pet Muslimana” iz KPD-a Foča.
– I zaista se to dogodilo – rekao je RM-046.
Svojom odlukom Mladić danas nije nazočio većem dijelu rasprave kako bi se susreo sa srpskim ministrom pravosuđa Nikolom Selakovićem koji je u sudskom pritvoru u Scheveningenu posjetio Srbe optužene i nepravomoćno osuđene za ratne zločine, ali vratio se tek krajem rasprave. Zanimljivo je da Vojislav Šešelj nije želio susret s ministrom jer ne želi “kontaktirati ni s kime iz beogradskog režima”.

***
izvor:vecernji.hr
‘Rijeka Drina bila je najveća grobnica Muslimana iz Foče’
https://www.vecernji.hr/vijesti/rijeka-drina-bila-je-najveca-grobnica-muslimana-iz-foce-499538

priredio:Kenan Sarač
fotografije:internet/screenshot
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

FOČA 1992. – 2018. : PUTEM ISTINE DO PRAVDE!

Prošlo je više od 26 godina od aprila 1992. kada je pala Foča i kada su počeli monstruozni zločini srpskih snaga nad nesrpskim stanovništvom
FOČA : PUTEM ISTINE DO PRAVDE!
Tokom rata u Bosni i Hercegovini, od 1992. pa do 1996. godine, Foča je postala sinonim za masovna i sistematska silovanja žena.
U tom seksualnom ropstvu zlostavljane su žene svih doba, od devojčica koje su imale samo 11 godina do nečijih nena.

Foča je u gradu i okolini imala razvijenu mrežu logora u kojima su mučeni i ubijani Bošnjaci i silovane Bošnjakinje na području Foče: Buk Bijela, Srednjoškolski centar Foča, Srednja škola u Kalinoviku (34 km zapadno od Foče), Karamanova kuća (u Miljevini), „Lepa Brena“ (soliter u Foči), „Partizan“ (predratna sportska dvorana), , kuća u Trnovačama (2,5 km južno od Foče), kuća u ulici Osmana Đikića br.16 (vojnički štab u koji su žene dovođene za silovanje)….

Neka od svjedočanstava zlodjela počinjenih u Foči:

Predmet „Foča“ (IT-96-23), Arhiv ICTY.
Predmet Kunarac (IT-96-23) – Izmijenjena optuznica
http://www.icty.org/x/cases/kunarac/ind/bcs/kun-ai991201b.htm
1.Tužilac protiv Dragoljuba Kunarca i drugih., predmet br. IT-96-23, Drugostepena presuda, 12. juni 2002., par. 106-124.; Tužilac protiv Dragoljuba Kunarca i drugih.,predmet br. IT-96-23-T,Prvostepena presuda, 22. februar 2001., par. 515-543.

Lepa Mlađenović „FOČA 1992: SEKSUALNO ROPSTVO ŽENA“ /“Kako su optuženi i odbrana pokušali u Hagu da opravdaju zločine silovanja: Naučni dokazi o erektivnoj nesposobnosti”, Danas, 2003, Beograd.

zapisi sa suđenja: http://www.un.org/icty

Svjedokinja FWS-190 je imala 16 godina kada su je prvi dan hapšenja silovali, rekla je da se više ne sjeća šta se poslije prvog dogodilo, jer je poslije bio drugi pa treći. Svjedokinja FWS-191 je bila silovana više od dvadeset puta u periodu od avgusta do septembra 1992. U uvodnom tekstu optužnice piše da su žene bile sve vrijeme zaključane, sa malo starog hljeba, bez kupatila, bez vode, i da su određene žene ponekad dovođene u stanove silovatelja, i tamo bile mučene. U decembru 1992. tri žene su bile prodate crnogorskim vojnicima za 200 do 500 DM. (Svaka riječ iz navedenog i prethodnog pasusa može se pronaći na web stranici u zapisima sa suđenja: http://www.un.org/icty)

Lepa Mlađenović, isto

Edina Bećirević „Na Drini genocid“, Buybook, Sarajevo 2009./ prema Peter Karsten „Law, soldiers and combat“, Greenwood Press, Westport, 1978.

Intervju Biljane Plavšić, „Svet“, Novi Sad, 06.9.1993.

FOČA 1992:GRAD KONCENTRACIONIH LOGORA (DOKUMENTI/SVJEDOČENJA)
https://focanskidani.wordpress.com/2015/12/01/foca-1992grad-koncentracionih-logora-dokumentisvjedocenja/
(priredio:Kenan Sarač)

 

_ _ _ _ _

Foča u ratu
Dana 7. aprila 1992. počelo je političko i vojno preuzimanje općine Foča, prvim vojnim akcijama u gradu tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Zauzimanje Foče završeno je 17. aprila 1992. Okolna sela su bila pod opsadom do sredine jula 1992.
Prije samog napada, bošnjački civili su izbačeni sa posla, plate su im uskraćene, a potom im je uskraćena mogućnost slobodnog kretanja.
Svi tragovi postojanja i kulturno naslijeđe Bošnjaka su izbrisani iz područja zahvaćenih napadom srpskih snaga. Skoro ni jedan Bošnjak nije ostao u Foči. Sve džamije su srušene.
U januaru 1994. godine, srpske vlasti su “okrunile” etničko čišćenje Foče preimenujući Foču u “Srbinje” (grad Srba).

Zločini u Foči
U zločinima u Foči je prema podacima prikupljenim do 2006. godine sa strane Istraživačko dokumentacionog centra iz Sarajeva nestalo 2,704 građana nesrpske nacionalnosti, mahom Bošnjaka. Od tog broja je za 1899 ljudi potvrđeno da su ubijeni, a 853 se još uvijek vode kao nestali.

Logori u Foči
• Kazneno-popravni dom u Foči, jedan od najvećih zatvora u SFRJ, bio je glavni pritvorski objekat za muškarce.
• Sportska dvorana “Partizan” služila je kao centar za pritvor žena, djece i staraca od 13. jula 1992. ili ranije, pa najmanje do 13. avgusta 1992. U to vrijeme je u “Partizanu” bilo najmanje 72 zatočenica.
• Karamanova kuća je bio logor za silovanje žena, koji je u avgustu 1992. godine, formirao Miljevinski bataljon, Brigade za taktičke operacije iz Foče VRS-a. Vojnici su spomenutu zgradu nazvali “javnom kućom”. U logoru su bile zatvorene žene i djevojčice od kojih su neke imale 12 godina.
• Buk Bijela, gimnazija u Foči i Osnovna škola u Kalinoviku su objekti koji su korišćeni za zatočenje i silovanje žena od sredine maja 1992. godine.

Fočanska trojka
Presudom Fočanskoj trojci (Kunarac, Kovač, Vuković), Haški tribunal je 2001. godine, prvi put u historiji međunarodnog humanitarnog prava seksualno ropstvo u ratu kvalifikovao kao zločin protiv čovječnosti.

Foča pred sudom
Optuženi sa strane Haškog suda:
Dragoljub Kunarac, Radomir Kovač, Zoran Vuković, Dragan Zelenović, Gojko Janković, Janko Janjić, Radovan Stanković, Dragan Gagović, Milorad Krnojelac, Mitar Rašević, Savo Todović

Osuđeni sa strane Haškog suda:
Dragoljub Kunarac (28 godina zatvora), Radomir Kovač (20 godina), Zoran Vuković (12 godina), Milorad Krnojelac (12 godina), Dragan Zelenović (priznao krivicu, 15 godina)

Optuženi sa strane suda BiH:
Radovan Stanković, Neđo Samardžić, Gojko Janković, Radmilo Vuković

Osuđeni sa strane suda BiH:
Radovan Stanković (20 godina), Neđo Samardžić (24 godine), Gojko Janković (34 godine) Foča je tokom rata u Bosni i Hercegovini (1992-1996) postala sinonim za masovna, sistematska silovanja žena i djevojčica, kao i za vojno seksualno ropstvo i prodaju i kupovinu žena.

(priredio:Kenan Sarač)
_ _ _ _ _

Genocid u Foči počeo je 7.aprila 1992. godine
… Bošnjacima je bilo dozvoljeno da odu samo nakon što bi od fočanske policije dobili potvrde i potpisali dokument kojim svu svoju imovinu prepisuju Srpskoj Republici Bosni i Hercegovini…
Jugoslovenska narodna armija je 7. aprila 1992., potpomognuta lokalnim srpskim snagama, napala grad Foču, nakon čega su Bošnjaci sistematski hapšeni, ubijani i odvođeni u koncentracione logore i druga mjesta zatočenja. Nakon okupacije grada, srpski vojnici su nastavili brutalna hapšenja, ubijanja i uništavanja bošnjačkih vjerskih i kulturnih objekata u svim okolnim selima.
Muškarci i žene su razdvajani i deportovani u logore: bivši gradski zatvor u Foči (KPD Foča), jedan od najvećih zatvora u bivšoj Jugoslaviji, postao je glavni koncentracioni logor za muškarce Bošnjake, među kojima su bili i invalidi, maloljetnici, mentalno zaostali i teško bolesni ljudi. Bošnjaci u ovom logoru bili su žrtve najbrutalnijih tortura, odvođeni su na prisilni rad i korišteni kao živi štit u minskim poljima. Do 5. oktobra 1994. kroz ovaj logor je prošlo 1.360 Bošnjaka.
Žene, djevojke i maloljetne djevojčice su odvođene u posebne zatočeničke logore, gdje su sistematski i grupno silovane: gradski stadion, bivša kasarna JNA na Livadama, gradski Srednjoškolski centar, nekadašnja hidroelektrana „Buk Bijela“, hotel „Zelengora“, motel „Bukovica“, gradska sportska sala „Partizan“, bivši gradski zatvor za žene na Velečevu, te mnoge privatne kuće i stanovi. Žene su mjesecima držane u seksualnom ropstvu gdje su bile žrtve prislilnih trudnoća. Zločinci su ženama govorili da treba da rađaju srpsku djecu. Tokom dugih perioda zatočenja, žene su korištene i kao bijelo roblje i prodavane vojnicima iz Srbije i Crne Gore za novac. Na primjeru ovog grada po prvi put na evropskom tlu seksualno zlostavljanje i porobljavanje okvalifikovano je kao zaseban zločin u međunarodnom krivičnom pravu.
Svi objekti koji su označavali muslimansku kulturu i tradiciju su sistematski uništeni: 12 gradskih džamija, među kojima i Aladža džamija iz XV stoljeća, koja je bila pod zaštitom UNESCO-a, su spaljene i uništene do temelja. Poslije razaranja ruševine su u potpunosti uklonjene da se ne ostavi nijedan trag da su te građevine ikad postojale.
Na području općine Foča oko 3.000 Bošnjaka je ubijeno, a ostalo cjelokupno bošnjačko stanovništvo je prisilno protjerano, a njihovi stambeni i drugi objekti opljačkani i uništeni.
(priredio:Kenan Sarač)

_ _ _ _ _

Ukupno je EKSHUMIRANO 1014 Fočaka, i to iz 55 masovnih – 515 žrtava; iz 92 zajedničke grobnice – 46 žrtava; i iz 407 pojedinačnih grobnica – 407 žrtava. Od 1014 žrtava njih 887 je IDENTIFICIRANO i to : 610 muškaraca (68,77 %), i 277 žena (31,23 %). Još uvijek je NEIDENTIFICIRANO 127 žrtava. Evidentirano je još uvijek 625 NESTALIH iz Foče od kojih je 434 (69,44 %) muškaraca i 191 (30,56 %) žena. Dakle, ukupno je bilo NESTALIH ŽENA iz Foče 277 + 191=468 (30,9 %) od 1.512 nestalih žrtava iz Foče.

izvor: Institut za nestale osobe Bosne i Hercegovine
(priredio:Kenan Sarač)

Avdija Altoka – Guto – ubijen 1992. u Foči

 

priredio:Kenan Sarač
fotografije:internet/screenshot
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

_ _ _ _ _

 

FOČA 1992. – 1995. : TUŽNA FOČANSKA STATISTIKA
https://focanskidani.wordpress.com/2018/06/20/foca-1992-1995-tuzna-focanska-statistika/

[DOSSIER FOČA] Da nikada ne zaboravimo : Piši, pričaj, opominji…
https://focanskidani.wordpress.com/2018/06/09/dossier-foca-da-nikada-ne-zaboravimo-pisi-pricaj-opominji/

[FOČA 1992.] ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI : Mučenja i batinanja u KP Domu Foča
https://focanskidani.wordpress.com/2018/06/04/foca-1992-zlocin-protiv-covjecnosti-mucenja-i-batinanja-u-kp-domu-foca/

FOČA, 19.6.2018. : Pogledaj se u ogledalo
https://focanskidani.wordpress.com/2018/06/19/foca-19-6-2018-pogledaj-se-u-ogledalo/

 

 

[FOČA 1992.] ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI : Mučenja i batinanja u KP Domu Foča

5.33  Ne zna se koliko je mučenih i pretučenih zatočenika umrlo u tim incidentima. Neki od onih koji su preživjeli batinanje ubijeni su iz vatrenog oružja ili su u samicama podlegli povredama. Batinanja i mučenja prouzrokovala su smrt zatočenika čija se imena nalaze u Prilogu C ove optužnice, kao i nepoznatog broja drugih neidentifikovanih zatočenika.
Broj Ime
1. Alija Altoka
2. Salem Bičo
3. Abdurahman Čankušić
4. Refik Čankušić
5. Enko Čedić
6. Juso Džamalija
7. Kemal Dželilović
8. Ramo Džendušić
9. Adil Granov
10. Nail Hodžić
11. Mate Ivančić
12. Esad Kiselica
13. Halim Konjo
14. Adil Krajčin
15. Mustafa Kuloglija
16. Fuad Mandžo
17. Krunoslav Marinović
18. Omer Mujezinović
19. Nurko Nišić
20. Hamid Ramović
21. Husein Rikalo
22. Mithat Rikalo
23. Zaim Rikalo
24. Ševal Šoro
25. Kemal Tulek
26. Enes Uzunović
27. Džemal Vahida
28. Munib Veiz
29. Zulfo Veiz

5.29 U najmanje dva navrata u periodu od maja do jula 1992., stražari u KP domu i vojni policajci mučili su i tukli zatočenike Vahida Džemala, bivšeg policajca, Enesa Uzunovića, člana SDA, A.S. i E.C. Prilikom mučenja i batinanja A.S. su slomljena tri rebra, a Džemalu Vahidi je slomljena vilica i izgubio je nekoliko zuba. E.C. su slomljena tri prsta na ruci i tijelo mu je bilo puno modrica. Nakon batinanja, žrtve su nekoliko dana držane u samici a zatim vraćane u ćelije s teškim povedama. Enez Uzunović i Džemal Vahida su kasnije ubijeni, kako je opisano u stavu 5.32; A.S. i E.C. se vode kao nestali.
5.27 U junu ili julu 1992., stražari KP doma su najmanje dvaput surovo pretukli Nurku Nisića, bivšeg referenta u opštinskoj upravi i člana SDA, Zulfu Veiza i Salema Biču, bivše policajce, i Hrvata Krunoslava Marinovića, novinara, koje su u modricama, krvave i teško povrijeđene, vratili u ćelije.
5.24 U periodu od aprila do augusta 1992., nepoznati stražari u KP domu nekoliko puta su surovo pretukli Hasima Glušca. Zbog tih batinanja i surovih životnih uslova ozbiljno su mu oštećena pluća.
5.25 Nepoznatog datuma u maju ili junu 1992., stražari KP doma su prilikom ispitivanja surovo pretukli Ibrahima Sandala i vratili ga u ćeliju s teškim povredama.
5.10 Nepoznatog datuma u julu 1992., dok se zatočenik P. (“Pace”) postrojavao ispred kantine, pretukao ga je stražar Predrag Stefanović.

Tekst preuzet iz Druge izmijenjene optužnice u predmetu Krnojelac (IT-97-25) od 2. marta 2000. kojeg u nastavku donosimo u cijelosti.

– vidi link : Predmet Krnojelac (IT-97-25) – Druga izmijenjena optuznica
http://www.icty.org/x/cases/krnojelac/ind/bcs/krn-2ai000303b.htm

MEĐUNARODNI KRIVIČNI SUD ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU

PREDMET BR. IT-97-25-I

 

TUŽILAC MEĐUNARODNOG SUDA
PROTIV
MILORADA KRNOJELCA
zvanog “Mićo”
DRUGA IZMIJENJENA OPTUŽNICA

Tužilac Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, u skladu s ovlaštenjem iz člana 18 Statuta Međunarodnog suda, optužuje:

MILORADA KRNOJELCA

za ZLOČINE PROTIV ČOVJEČNOSTI, TEŠKE POVREDE ŽENEVSKIH KONVENCIJA (DALJE U TEKSTU: TEŠKE POVREDE) i KRŠENJA RATNIH ZAKONA I OBIČAJA kako slijedi:

 

OSNOVNI PODACI

1.1 Grad i opština Foča nalaze se jugoistočno od Sarajeva, u Bosni i Hercegovini, blizu granice sa Srbijom i Crnom Gorom. Prema popisu iz 1991. godine, od 40.513 stanovnika, u Foči je bilo 51.6% Muslimana, 45.3% Srba i 3.1% ostalih nacionalnosti. Dana 7. aprila 1992. srpske vojne jedinice u kojima su se nalazili i bosanski Srbi, kao i građani srpskog porijekla iz drugih dijelova bivše Jugoslavije, započele su okupaciju grada Foče, koji je u potpunosti zauzet 16. ili 17. aprila 1992. Okolna sela bila su pod opsadom do sredine jula 1992.

2. Čim su srpske snage zauzele dijelove grada Foče, vojna policija, u pratnji vojnika mještana i vojnika iz drugih krajeva, počela je hapsiti Muslimane i ostale stanovnike koji nisu bili Srbi. Srpske vlasti nastavile su da sakupljaju i hapse Muslimane, mještane okolnih sela u opštini, do sredine jula 1992. Srpske vlasti odvajale su muškarce od žena i protivpravno pritvarale hiljade Muslimana i ostalih ne-Srba, uključujući intelektualce, ljekare i novinare. Kazneno-popravni dom (KP dom) u Foči, jedan od najvećih zatvora u bivšoj Jugoslaviji, postao je glavni zatočenički objekat za muškarce. Počev od ili otprilike 14. aprila 1992., srpske civilne i vojne vlasti počele su koristiti zatvor za pritvaranje Muslimana i ostalih ne-Srba, uglavnom muškaraca, kao i nekolicine Srba koji su pokušali da izbjegnu vojnu obavezu. Zatočeni Srbi držani su odvojeno od nesrpskih zatočenika. Zbog neprekidnih hapšenja, zatvor je tokom prvih mjeseci bio pretrpan, a maksimalan broj zatočenika bio je preko 760. Do kraja 1992., prosječan broj zatočenika iznosio je oko 600. Većina zatočenika razmijenjena je ili puštena tokom 1992. i 1993., ali je KP dom i dalje korišten kao zatočenički objekat do 5. oktobra 1994.

1.3 Većina, ako ne i svi zatočenici, bili su civili koji nisu optuženi ni za kakvo krivično djelo, uglavnom muškarci, Muslimani, stari od 16 do 80 godina, uključujući i mentalno zaostale, hendikepirane i teško bolesne osobe.

1.4 Zatvorski kompleks bio je okružen tri metra visokim zidom, na kojem se nalazila bodljikava žica, i osmatračnicama na kojima su bili postavljeni mitraljezi. Unutrašnji krug bio je miniran. Vojnici i zatvorski stražari posmatrali su zatočenike sa osmatračnica i redovno patrolirali kompleksom. Zatočenici su bili smješteni u četverospratnici koja se sastojala od zatvoreničkih ćelija i samica, veličine 3 x 3 metra. Unutar zatvorskog kompleksa nalazila se i upravna zgrada, radionice i tvornica namještaja.
OPTUŽENI

2.1 MILORAD KRNOJELAC, zvani Mićo, sin Bogdana, rođen 25. jula 1940. u selu Birotići kraj Foče, stalno nastanjen u Foči. Prije rata bio je nastavnik. U JNA (Jugoslovenska narodna armija) je imao čin kapetana I klase. Od aprila 1992. do augusta 1993., MILORAD KRNOJELAC bio je upravnik KP doma.

NADREĐENOST

3.1 Od aprila 1992. do augusta 1993., MILORAD KRNOJELAC bio je upravnik KP doma i nalazio se u nadređenom položaju u odnosu na sve u logoru. Kao upravnik KP doma, MILORAD KRNOJELAC bio je odgovoran za funkcionisanje KP doma kao zatočeničkog logora. MILORAD KRNOJELAC imao je ovlaštenja i dužnosti primjerene njegovom nadređenom položaju. On je dnevno izdavao naređenja i nadzirao osoblje zatvora. On je održavao vezu sa vojnim i političkim vlastima izvan zatvora. MILORAD KRNOJELAC je prisustvovao dovođenju zatočenika, pojavljivao se prilikom batinanja i lično kontaktirao sa nekim zatočenicima.
OPŠTI NAVODI OPTUŽNICE

4.1 Sve vrijeme na koje se odnosi ova optužnica, u Republici Bosni i Hercegovini, na teritoriji bivše Jugoslavije, trajalo je stanje međunarodnog oružanog sukoba i djelimične okupacije.

4.2 Sva djela ili propusti navedeni kao teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949. i kažnjivi prema članu 2 Statuta Međunarodnog suda dogodili su se za vrijeme tog oružanog sukoba i djelimične okupacije.

4.3 Sve vrijeme na koje se odnosi ova optužnica, zatočenici u KP domu koji se pominju u optužbama, bili su lica zaštićena Ženevskim konvencijama iz 1949.

4.4 Sve vrijeme na koje se odnosi ova optužnica, optuženi je bio dužan da se pridržava ratnih zakona i običaja.

4.5 Sva djela i propusti navedeni u ovoj optužnici dogodili su se u razdoblju od aprila 1992. do augusta 1993., osim ako nije drugačije navedeno.

4.6 U svakoj tački optužnice kojom se tereti za mučenje, neko službeno lice ili lice koje je imalo to svojstvo izvršilo je ili podstaklo da se izvrši djelo ili je djelo počinjeno uz njegovu saglasnost ili pristanak, i to iz jednog od sljedećih razloga: da se dobije informacija ili priznanje od žrtve ili trećeg lica; da se žrtva kazni za djelo koje je počinila ili za koje je osumnjičena žrtva ili treće lice; da se zastraši ili prisili žrtva ili treće lice; i/ili iz bilo kojeg razloga zasnovanog na diskriminaciji bilo koje vrste.

4.7 U svakoj tački optužnice kojom se tereti za zločine protiv čovječnosti, djela i propusti bili su dio rasprostranjenog, masovnog ili sistematskog napada na civilno stanovništvo, konkretno muslimansko i hrvatsko stanovništvo u opštini Foča.

4.8 Svjedoci i žrtve u ovoj optužnici identifikovani su šifrovanim imenima ili pseudonimima, kao FWS-137, ili inicijalima kao E.G.

4.9 Od aprila 1992. do augusta 1993., MILORAD KRNOJELAC snosi individualnu odgovornost za krivična djela kojima ga tereti ova optužnica shodno članu 7(1) Statuta Međunarodnog suda. Individualna krivična odgovornost obuhvata izvršavanje, planiranje, podsticanje, naređivanje ili pomaganje i podržavanje planiranja, pripreme ili izvršavanja nekog od dolje navedenih djela ili propusta.

4.10 MILORAD KRNOJELAC takođe, ili alternativno, snosi krivičnu odgovornost nadređenog za djela svojih potčinjenih, shodno članu 7(3) Statuta Međunarodnog suda. Komandna krivična odgovornost jeste odgovornost nadređenog lica za djela njegovih podređenih ako je to nadređeno lice znalo ili je imalo razloga da zna da će njegovi podređeni počiniti ta djela ili da su ih već počinili, a nadređeni nije poduzeo potrebne i razumne mjere da spriječi dalje vršenje takvih djela ili da kazni podređene.
OPTUŽBE

TAČKA 1
(Progoni)

5.1 Dok je, od aprila 1992. do augusta 1993., bio upravnik KP doma u Foči, MILORAD KRNOJELAC je, zajedno sa stražarima KP doma pod njegovim zapovjedništvom i sa zajedničkom namjerom kao stražari i vojnici navedeni na drugim mjestima u ovoj optužnici, proganjao Muslimane i druge muškarce, civile koji nisu bili srpskog porijekla, zatočene u KP domu na rasnoj, političkoj i vjerskoj osnovi.

U okviru tih progona, MILORAD KRNOJELAC učestvovao je ili pomagao i podržavao izvršavanje zajedničkog plana koji je obuhvatao sljedeće:

• dugotrajno i rutinsko zatvaranje i zatočavanje Muslimana i drugih muškaraca, civila koji nisu bili Srbi iz opštine Foča i okolice u KP domu;
• višekratno mučenje i batinanje Muslimana i drugih muškaraca, civila koji nisu bili Srbi, zatočenih u KP domu;
• brojna ubistva Muslimana i drugih muškaraca, civila koji nisu bili Srbi, zatočenih u KP domu;
• čest i dugotrajan prisilni rad Muslimana i drugih muškaraca, civila koji nisu bili Srbi, zatočenih u KP domu; i
• uvođenje i održavanje nehumanih uslova u zatočeničkom objektu KP

doma u kojima su morali živjeti Muslimani i drugi muškarci, civili koji nisu bili Srbi, zatočeni u KP domu.

MILORAD KRNOJELAC učestvovao je u dugotrajnom i rutinskom zatočavanju nesrpskih civila pod nehumanim uslovima time što je obezbjeđivao zatočeničke objekte, time što se nalazio na mjestu upravnika logora i time što je uveo životne uslove za koje je bilo karakteristično nehumano postupanje, pretrpanost objekata, izgladnjivanje, prisilni rad i stalno fizičko i psihičko maltretiranje.

Sporazumno sa ostalim rukovodećim osobljem zatvora, MILORAD KRNOJELAC je uveo sistem mučenja i batinanja gdje su stražari zatočenike izvodili iz ćelija i odvodili ih u prostorije za ispitivanje, te obezbjeđivao prostorije gdje su se odvijala ta dnevna ispitivanja i batinanja. U dogovoru sa političkim ili vojnim liderima i ostalim rukovodećim osobljem zatvora, MILORAD KRNOJELAC je pripremao spiskove zatočenika za dodatna batinanja tokom noćnih ispitivanja i uspostavio dnevnu rutinu tih batinanja. U dogovoru sa ostalim rukovodećim osobljem zatvora, MILORAD KRNOJELAC je naređivao stražarima da tuku zatočenike, čak i za sitna kršenja zatvorskih pravila; zajedno sa potčinjenima podvrgavao je druge zatvorenike kolektivnoj kazni; u dogovoru s ostalim rukovodećim osobljem zatvora učestvovao je u batinanju zatočenika tako što je naredio kažnjavanje na taj način. MILORAD KRNOJELAC učestvovao je u batinjanju zatočenika time što je dozvoljavao pripadnicima srpske vojske da uđu u zatvor i da napadaju zatočenike kad god su to htjeli i time što je svoje stražare upućivao da vojnike vode do ćelija i biraju zatočenike koje će tući; podsticao je i odobravao zlostavljanja od strane stražara.

MILORAD KRNOJELAC učestvovao je u batinanjima i ubistvima nesrpskih zatočenika, civila, time što je izdavao naređenja i nadgledao postupke svojih stražara i omogućavao vojnim licima pristup zatočenicima u te svrhe.

U dogovoru sa ostalim rukovodećim osobljem zatvora, MILORAD KRNOJELAC formirao je i isprva nadzirao grupu radnika koju je činilo oko 70 zatočenika – kvalifikovanih radnika. Većina ovih zatočenika držana je u pritvoru od ljeta 1992. do 5. oktobra 1994. prvenstveno u svrhu prisilnog rada.

Osim toga, MILORAD KRNOJELAC pomagao je da se deportuje ili protjera većina Muslimana i ostalih muškaraca nesrpskog porijekla iz opštine Foča, izdvajajući zatočenike iz KP doma za deportaciju u Crnu Goru.

5.3 Svojim učešćem u djelima ili propustima opisanim u stavu 5.2, MILORAD KRNOJELACpočinio je:

Tačka 1: ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjiv prema članu 5 (h) (progoni na političkoj, rasnoj i/ili vjerskoj osnovi) Statuta Međunarodnog suda.

TAČKE 2-7
(Mučenja i batinanja)

Batinanja po dolasku u zatvorsko dvorište

U periodu od aprila do decembra 1992, u prisustvu redovnog zatvorskog osoblja, zatvorski stražari ili vojnici su u zatvorskom dvorištu, po dolasku zatočenika u zatvor-logor u KP domu tukli zatočenike, među kojima su se nalazili FWS-71, FWS-46 i drugi zatočeni muškarci, Muslimani, čiji je identitet nepoznat (dalje u tekstu: neidentifikovani), kao što je opisano u stavovima 5.5 i 5.6.MILORAD KRNOJELAC učestvovao je u tim batinanjima time što je vojnicima omogućio pristup zatočenicima a stražare uputio da se ne miješaju. Takođe je podsticao i odobravao zlostavljanje od strane stražara.

5.5 Dana 25. maja 1992., u grupi od 21 zatočenika koji su mahom bili iz Foče i uhapšeni u Crnoj Gori, u KP dom je stigao FWS-71. Po dolasku u KP dom, vojnici su ih postrojili uza zid zatvora sa rukama iznad glave, a zatim su ih tukli i udarali nogama i kundacima.

5.6 Dana 1. juna 1992., u KP dom su prebačeni FWS-46 i 47 drugih muškaraca iz Jeleča koji su bili zarobljeni u Kalinoviku i privremeno zatočeni u Bileći. Po dolasku u KP dom, stražari su ih pretukli.

Batinanja oko kantine

5.7 Između maja i decembra 1992., stražari u KP domu i srpski vojnici izvan KP doma zlostavljali su zatočenike na odlasku ili povratku iz kantine i za vrijeme obroka, kao što je opisano u stavovima 5.8 do 5.13. MILORAD KRNOJELAC učestvovao je u tim batinanjima tako što je vojnicima omogućio pristup zatočenicima a stražare uputio da se ne miješaju. Takođe je podsticao i odobravao zlostavljanje od strane stražara.

5.8 Nepoznatog datuma u augustu 1992., sedmorica ili osmorica nepoznatih vojnih policajaca iz Trebinja ušli su u zatvor i prišli grupi neidentifikovanih zatočenika koji su se vraćali iz kantine. Vojni policajci su teško pretukli ove zatočenike, u prisustvu nekolicine stražara čiji identitet nije poznat. U početku, stražari su ovo promatrali bez uplitanja. Komandir straže intervenisao je tek kada su ljudi iz Trebinja uperili oružje na zatočenike u namjeri da ih ubiju.

5.9 Nepoznatog datuma u junu 1992., zatočenik E.G., invalid u ruku i nogu koji uz to ima i epilepsiju, žalio se na male obroke. Trojica neidentifikovanih stražara su ga zbog toga pretukla rukama i nogama.

5.10 Nepoznatog datuma u julu 1992., dok se zatočenik P. (“Pace”) postrojavao ispred kantine, pretukao ga je stražar Predrag Stefanović.

5.11 U više navrata između aprila i decembra 1992., nepoznati vojnici izvan KP doma prilazili su zatočeniku FWS-137, koji je odlazio ili se vraćao iz kantine zajedno sa grupom neidentifikovanih zatočenika, i zlostavljali njega i druge zatočenike, dok su stražari, čiji identitet nije poznat, ovo posmatrali bez uplitanja.

5.12 Nepoznatog datuma krajem oktobra ili početkom novembra 1992., nepoznati vojnici iz Nevesinja su, u prisustvu neidentifikovanih stražara, zlostavljali zatočenike FWS-214 i FWS-113 kad su izašli iz kantine.

5.13 Dana 30. oktobra 1992., za vrijeme ručka, trojica ili četvorica nepoznatih vojnika koji su dolazili izvan KP doma zlostavljala su FWS-215 i druge zatočenike koji su stajali ispred kantine a čiji identitet nije poznat. Vojnici su zatočenike desetak minuta udarali kundacima i nogama, u prisustvu neidentifikovanih stražara koji su ovo gledali bez uplitanja.

Nasumična batinanja

5.14 Za vrijeme zatočeništva, stražari ili vojnici koji su dolazili izvan KP doma su, nasumice i iznenada, iz nepoznatih razloga tukli zatočenike. Pripadnici mjesnih vojnih i paravojnih jedinica dolazili bi u zatvor obično uveče ili po noći. Zatvorski stražari vodili su vojnike do raznih ćelija da odaberu zatočenike koje će tući. Ova batinanja opisana su u stavovima 5.15 i 5.16 i u Prilogu A ove optužnice. MILORAD KRNOJELAC učestvovao je u tim batinanjima time što je dozvoljavao pripadnicima srpske vojske da ulaze u zatvor i zlostavljaju zatočenike kad god požele, i time što je upućivao stražare da vojnike odvode do raznih ćelija i biraju zatočenike za batinanja.

5.15 Dana 10. juna 1992., jedan srpski vojnik koji je došao izvan KP doma surovo je pretukao zatočenika Z.B. Nakon batinanja, proveo je oko mjesec dana zatvoren u samici. Z.B. je od ovog batinanja izgubio sluh.

5.16 Dana 11. jula 1992., dvojica stražara prozvali su iz ćelije zatočenika FWS-71, odveli ga do samica u zatočeničkoj zgradi i tukli ga dvadesetak minuta raznim predmetima dok se FWS-71 nije onesvijestio. Kada je FWS-71 došao k svijesti u svojoj ćeliji, imao je modrice po cijelom tijelu.

Mučenja i batinanja kao kazna

5.17 MILORAD KRNOJELAC, u dogovoru sa drugim rukovodećim osobljem zatvora, naređivao je stražarima da tuku zatočenike čak i za sitna kršenja zatvorskih pravila, kako je opisano u stavovima 5.18 do 5.21.

5.18 Zatočenik FWS-54 bio je zadužen za raspodjelu hrane zatočenicima. Kad mu je povjeravan ovaj zadatak, upozoren je da nijednom zatočeniku ne smije dati više hrane. Dana 8. augusta 1992., FWS-54 je jednom zatočeniku dao još jednu krišku hljeba. Za kaznu, jedan stražar je svjedoka izudarao nogama i pendrekom i zatvorio ga u samicu. FWS-54 je pušten nakon četiri dana.

5.19 Nepoznatog datuma u ljeto 1992., stražar Dragomir Obrenović (zvani Dragan i Obren) za kaznu je pretukao zatočenike A.M., F.M., H.T., i S. zato što su jedan drugom slali poruke.

5.20 Nepoznatog datuma u aprilu ili maju 1993., oko 06:00 sati ujutru, stražari Dragomir Obrenović (zvani Dragan i Obren) i Zoran Matović prozvali su zatočenike FWS-71, FWS-76, I.I. i D.C. iz njihovih soba i odveli ih u samice u zatočeničkom objektu. Ti stražari su u hodniku premlatili zatočenike za kaznu što su prethodnog dana krali hljeb iz kantine.

5.21 U junu, julu ili augustu 1993., nakon pokušaja bjekstva zatočenika E.Z., koji je radio u mašinskoj radionici u KP domu, MILORAD KRNOJELAC i njegovi podređeni podvrgli su ostale zatočenike kolektivnom kažnjavanju. U dogovoru sa ostalim rukovodećim osobljem logora, MILORAD KRNOJELAC je u tome učestvovao time što je naredio kažnjavanje. Od početka zatočeništva, zatočenicima je zaprijećeno smrću ako neko pokuša da pobjegne. U znak kolektivne kazne nakon bjekstva E.Z., svim zatočenicima u KP domu prepolovljeni su obroci u trajanju od najmanje deset dana. FWS-73, FWS-110, FWS-144, FWS-210 i još desetak drugih zatočenika koji su radili zajedno sa odbjeglim, kao i dežurni zatočenik u sobi odbjeglog, odvedeni su u upravnu zgradu gdje ih je u prisustvu MILORADA KRNOJELCA surovo pretuklo desetak pripadnika zatvorskog osoblja. FWS-73 su oko pet minuta tukli i udarali nogama uglavnom u predjelu donjeg dijela stomaka. FWS-110 su tako jako udarali nogama da je izgubio svijest. Kao dodatna kazna, FWS-73, FWS-110, FWS-144, FWS-210 i neki drugi neidentifikovani zatočenici zatvoreni su u samicu, u različitom trajanju, do 15 dana.

Mučenje i batinanja za vrijeme ispitivanja

5.22 Policajci mjesne i vojne policije, u dogovoru sa zatvorskim vlastima, su po dolasku u KP dom ispitivali zatočenike. U dogovoru s ostalim rukovodećim osobljem zatvora, MILORAD KRNOJELAC je uveo praksu po kojoj su stražari izvodili zatočenike iz ćelija i dovodili ih u sobe za ispitivanje. To ispitivanje, koje se vršilo po danu, održavalo se u kancelarijama koje je takođe obezbjeđivao MILORAD KRNOJELAC. Ispitivanje se svodilo na to da li je zatočenik član SDA (Stranke demokratske akcije), da li posjeduje oružje i da li se borio protiv srpskih snaga. Za vrijeme ili poslije ispitivanja, stražari i policija često bi tukli zatočenike kako je opisano u stavovima 5.23 do 5.25. MILORAD KRNOJELAC je pomagao i na drugi način podržavao ova batinanjima time što je mjesnoj i vojnoj policiji omogućavao pristup zatočenicima i time što je podsticao i odobravao postupke svojih stražara.

5.23 Dana 24. maja 1992., vojna policija uhapsila je FWS-03 i H.D., članove SDA, i njihovog komšiju H.S. i odvela ih u KP dom. U KP domu ih je istog dana ispitivalo pet ili šest vojnih policajaca. Policajci su svu trojicu tukli za vrijeme ispitivanja kako bi ih prisilili na priznanje. Tukli su ih tako surovo da se H.S. dvaput onesvijestio.

5.24 U periodu od aprila do augusta 1992., nepoznati stražari u KP domu nekoliko puta su surovo pretukli Hasima Glušca. Zbog tih batinanja i surovih životnih uslova ozbiljno su mu oštećena pluća.

5.25 Nepoznatog datuma u maju ili junu 1992., stražari KP doma su prilikom ispitivanja surovo pretukli Ibrahima Sandala i vratili ga u ćeliju s teškim povredama.

5.26 Od aprila do jula 1992., MILORAD KRNOJELAC, u dogovoru sa političkim vođama ili vojnim komandantima i drugim rukovodećim osobljem zatvora, pripremao je liste zatočenika koje treba dodatno tući tokom noćnih ispitivanja i uveo je dnevnu rutinu za ova batinanja. Odabrani zatočenici bili su uglavnom viđeniji stanovnici Foče, za koje se sumnjalo da prilikom redovnog ispitivanja po danu nisu rekli istinu, koji su optuženi da posjeduju oružje ili koji su bili članovi SDA. Skoro svako veče tokom tog perioda, takvi spiskovi dostavljani su stražarima, koji su zatočenike zatim odvodili u upravnu zgradu na dodatno ispitivanje i batinanje. Komandir straže je obično prisustvovao odabiranju zatočenika. Ponekad bi sa popisa čitao imena odabranih zatočenika. Zatim su zatočenici odvođeni u upravnu zgradu gdje bi ih tukli zatvorski stražari ili vojnici kojima je MILORAD KRNOJELAC dozvolio da uđu u zatvor i tuku zatočenike. Stražari i vojnici su zatočenike zlostavljali svim vrstama oružja uključujući palice, kundake, noževe i alatke. Neki od zatočenika vratili su se u svoje sobe teško povrijeđeni. Neki od zatočenika nekoliko puta su izdvajani za batinanje. Veliki broj izdvojenih zatočenika sa batinanja se nikada nije vratio i još se vode kao nestali. Ovi incidenti detaljnije su opisani u stavovima 5.27 do 5.29 i u Prilogu B ove optužnice.

5.27 U junu ili julu 1992., stražari KP doma su najmanje dvaput surovo pretukli Nurku Nisića, bivšeg referenta u opštinskoj upravi i člana SDA, Zulfu Veiza i Salema Biču, bivše policajce, i Hrvata Krunoslava Marinovića, novinara, koje su u modricama, krvave i teško povrijeđene, vratili u ćelije.

5.28 U junu 1992., stražari KP doma mučili su i tukli zatočenika S.M. jer su ga zamijenili sa drugim zatočenikom čije ime se nalazilo na popisu zatočenika koji su odabrani za ispitivanje i mučenje. Počinioci su S.M. tukli i posjekli nožem. Prijetili su da će mu iskopati oko. Dok su ga tukli, pojavio se MILORAD KRNOJELAC koji je, uočivši grešku, naredio stražarima da prestanu tući S.M. Žrtva je vraćena u ćeliju, teško povrijeđena i oblivena krvlju.

5.29 U najmanje dva navrata u periodu od maja do jula 1992., stražari u KP domu i vojni policajci mučili su i tukli zatočenike Vahida Džemala, bivšeg policajca, Enesa Uzunovića, člana SDA, A.S. i E.C. Prilikom mučenja i batinanja A.S. su slomljena tri rebra, a Džemalu Vahidi je slomljena vilica i izgubio je nekoliko zuba. E.C. su slomljena tri prsta na ruci i tijelo mu je bilo puno modrica. Nakon batinanja, žrtve su nekoliko dana držane u samici a zatim vraćane u ćelije s teškim povedama. Enez Uzunović i Džemal Vahida su kasnije ubijeni, kako je opisano u stavu 5.32; A.S. i E.C. se vode kao nestali.

5.30 Svojim učešćem u djelima ili propustima opisanim u stavovima 5.17 do 5.29, optuženi MILORAD KRNOJELAC počinio je:

Tačka 2:
ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjiv prema članu 5(f) (mučenje) Statuta Međunarodnog suda;

Tačka 3:
TEŠKU POVREDU, kažnjivu prema članu 2(b) (mučenje) Statuta Međunarodnog suda;

Tačka 4:
KRŠENJE RATNIH ZAKONA I OBIČAJA, kažnjivo prema članu 3 Statuta Međunarodnog suda i utvrđeno članom 3(1)(a) (mučenje) Ženevskih konvencija.

5.31 Svojim učešćem u djelima ili propustima opisanim u stavovima 5.4 do 5.29, optuženi MILORAD KRNOJELAC počinio je:

Tačka 5:
ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjiv prema članu 5(i) (nečovječna djela) Statuta Međunarodnog suda;

Tačka 6:
TEŠKU POVREDU, kažnjivu prema članu 2(c) (namjerno nanošenje teške povrede tijelu ili zdravlju) Statuta Međunarodnog suda;

Tačka 7:
KRŠENJE RATNIH ZAKONA I OBIČAJA, kažnjivo prema članu 3 Statuta Međunarodnog suda i utvrđeno članom 3(1)(a) (surovo postupanje) Ženevskih konvencija.

 

TAČKE 8-10
(Hotimično lišavanje života i ubistvo)

5.32 Između juna i augusta 1992., MILORAD KRNOJELAC i stražari u KP domu koji su se nalazili pod njegovom kontrolom povećali su broj ispitivanja i batinanja. U tom razdoblju, stražari bi odabrali grupu zatočenika prema spiskovima koje bi dobili od zatvorskih vlasti i odvodili ih, jednog po jednog, u jednu prostoriju u upravnoj zgradi. U toj prostoriji bi stražari i vojnici, uključujući i pripadnike vojne policije, često lancima vezivali zatočenika raširenih ruku i nogu prije nego što bi ga počeli tući. Stražari i vojnici, uključujući i pripadnike vojne policije, bi svakog zatočenika udarali nogama, gumenim palicama, drškama od sjekire i pesnicama. Za vrijeme batinanja, stražari i vojnici, uključujući i pripadnike vojne policije, pitali bi zatočenika gdje je sakrio oružje ili šta zna o drugim licima. Ponekad bi stražari zatočenike nakon batinanja bacili na deku, zamotali ih i odvukli iz upravne zgrade. MILORAD KRNOJELAC učestvovao je u tim batinanjima i ubistvima time što je naređivao i nadzirao postupke stražara i omogućavao vojnom osoblju pristup zatočenicima u tu svrhu.

5.33 Ne zna se koliko je mučenih i pretučenih zatočenika umrlo u tim incidentima. Neki od onih koji su preživjeli batinanje ubijeni su iz vatrenog oružja ili su u samicama podlegli povredama. Batinanja i mučenja prouzrokovala su smrt zatočenika čija se imena nalaze u Prilogu C ove optužnice, kao i nepoznatog broja drugih neidentifikovanih zatočenika.

5.34 Svojim učešćem u djelima ili propustima opisanim u stavovima 5.32 i 5.33, optuženi MILORAD KRNOJELAC počinio je:

Tačka 8:
ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjiv prema članu 5(a) (ubistvo) Statuta Međunarodnog suda;

Tačka 9:
TEŠKU POVREDU, kažnjivu prema članu 2(a) (hotimično lišavanje života) Statuta Međunarodnog suda;

Tačka 10:
KRŠENJE RATNIH ZAKONA I OBIČAJA, kažnjivo prema članu 3 Statuta Međunarodnog suda i utvrđeno članom 3(1)(a) (ubistvo) Ženevskih konvencija.

TAČKE 11-15
(Protupravno zatočavanje, zatvaranje i nehumani uslovi u KP domu)

5.35 Počev od ili oko 14. aprila 1992. pa do 5. oktobra 1994., srpske civilne i vojne vlasti koristile su KP dom za zatvaranje Muslimana i ostalih ne-Srba, uglavnom muškaraca, uključujući i mentalno zaostale, hendikepirane i teško bolesne osobe. Iako je grad Foča konačno zauzet 16. ili 17. aprila 1992., a cijela opština Foča potpala pod kontrolu Srba bar od polovine jula 1992., KP dom je služio kao zatočenički objekat za civile Muslimane i ostale ne-Srbe do 5. oktobra 1994. Među pritvorenim licima nalazili su se intelektualci, ljekari, novinari i članovi SDA. Od aprila 1992. do augusta 1993., MILORAD KRNOJELAC je, svojim postupcima kao upravnik zatvora-logora, učestvovao u sprovođenju ovog protupravnog zatočavanja.

5.36 Uslovi u KP domu bili su surovi. Dok je od aprila 1992. do augusta 1993. MILORAD KRNOJELAC bio upravnik zatvora, životne uslove u logoru karakterisalo je nečovječno postupanje, prenatrpanost, izgladnjivanje, prisilni rad, kao i neprekidno fizičko i psihičko zlostavljanje.

5.37 Tokom zatočeništva, zatočenici su bili zaključani u ćelijama, osim kad bi ih postrojili i odvodili da jedu u kantinu ili na radnu obavezu. Poslije aprila 1992., ćelije su bile prenatrpane, bez dovoljno prostora za spavanje ili za održavanje lične higijene. Obroci za zatočenike bili su dovoljni tek za preživljavanje. Nisu imali odjeću za presvlačenje. U zimskom periodu nisu imali grijanje. Nisu dobijali odgovarajuću ljekarsku njegu. Zbog životnih uslova u KP domu mnogim zatočenicima uništeno je zdravlje. Zbog nedostatka odgovarajuće ljekarske njege, 40-godišnji zatočenik Enes Hadžić umro je u aprilu ili maju 1992. kada mu je pukao čir. Dodatni incidenti opisani su u Prilogu D ove optužnice.

5.38 Zatočenici su mogli čuti zvuke mučenja, batinanja i ubijanja koji su opisani u stavovima 5.4 do 5.33 ove optužnice. Posljedica toga bila je da su živjeli u stalnom strahu da su oni sljedeći na redu. Samice su korištene kao metod terora i prijetnji. Budući da su svi zatočenici živjeli u neprekidnom strahu, neki su postali suicidalni dok je druge obuzela totalna ravnodušnost prema onom što im se može dogoditi. Većina, ako ne i svi zatočenici patili su od depresije i još uvijek imaju fizičke i duhovne ožiljke od zatočeništva u KP domu. Ovi incidenti opisani su u Prilogu D ove optužnice.

5.39 Svojim učešćem u djelima ili propustima opisanim u stavovima 5.35 do 5.38, optuženi MILORAD KRNOJELAC počinio je:

Tačka 11:
ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjiv prema članu 5(e) (zatvaranje) Statuta Međunarodnog suda;

Tačka 12:
TEŠKU POVREDU, kažnjivu prema članu 2(g) (protupravno zatočavanje civila) Statuta Međunarodnog suda.

5.40 Svojim učešćem u djelima ili propustima opisanim u paragrafima 5.36 do 5.38, optuženiMILORAD KRNOJELAC počinio je:

Tačka 13:
ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjiv prema članu 5(i) (nečovječna djela) Statuta Međunarodnog suda;

Tačka 14:
TEŠKU POVREDU, kažnjivu prema članu 2(c) (namjerno nanošenje teške patnje) Statuta Međunarodnog suda;

Tačka 15:
KRŠENJE RATNIH ZAKONA I OBIČAJA, kažnjivo prema članu 3 Statuta Međunarodnog suda i utvrđeno članom 3(1)(a) (surovo postupanje) Ženevskih konvencija.

 

TAČKE 16-18
(Porobljavanje)

5.41 Od maja 1992. do oktobra 1994. zatočenici su morali obavljati prisilni rad. MILORAD KRNOJELAC je u tim zločinačkim djelima učestvovao od maja 1992. do augusta 1993. U maju 1992., MILORAD KRNOJELAC odobrio je odluke da se pojedini zatočenici šalju na prisilni rad. U julu 1992., MILORAD KRNOJELAC, u dogovoru s ostalim rukovodećim osobljem zatvora, formirao je i počeo da nadgleda grupu radnika od najmanje 70 zatočenika – kvalifikovanih radnika. Većina tih ljudi bila je zatočena od ljeta 1992. do 5. oktobra 1994. a glavna svrha njihovog zatočenja bio je prisilni rad. Dodatne pojedinosti o prisilnom radu za vrijeme uprave MILORADA KRNOJELCA date su u stavovima 5.42 do 5.45. Imena zatočenika koji su morali ići na prisilni rad navedena su u Prilogu E ove optužnice.

5.42 Sve vrijeme na koje se odnosi ova optužnica, stražari su svakodnevno prozivali pripadnike ove grupe radnika i prisiljavali ih da rade u logoru i izvan njega od 07:00 sati do najmaje 15:00 ili 16:00 sati. Zatočenicima taj rad nije plaćan. Oni nisu radili dobrovoljno. Na rad su prisiljavani čak i bolesni i povrijeđeni zatočenici. Oni koji bi odbili da rade zatvarani su u samice. Za vrijeme rada, zatočenike su čuvali ili redovni zatvorski stražari ili srpski vojnici.

5.43 U samom zatvoru, zatočenici su morali da rade u kuhinji, u fabrici namještaja i u metalskoj i mašinskoj radionici. U radionici su zatočenici popravljali vojna vozila ili ukradene automobile.

5.44 Izvan zatvora, zatočenici su morali da obavljaju poljoprivredne radove na zatvorskoj ekonomiji Brioni, da rade u mlinovima i u rudniku Miljevina, a vođeni su i na razna mjesta u Foči da rasčišćavaju ruševine. Tokom zime 1992./1993. godine, zatočenici su morali da popravljaju kuću MILORADA KRNOJELCA, da montiraju bar u kući jednog od njegovih sinova i da opreme radnju jednog od njegovih sinova. Osoblje zatvora naređivalo je zatočenicima da pomažu srpskim vojnicima u pljačkanju muslimanskih kuća i džamija.

5.45 Zatočenici su odvođeni na rad na linijama fronta – da kopaju rovove ili grade kasarne. Negdje od juna do oktobra 1992., zatočenik FWS-141 morao je da vozi vojnike i materijal na linije fronta. Zatočenici FWS-109 i G.K. odvedeni su u policijsku stanicu u Kalinoviku da traže mine. Između septembra 1992. i marta 1993., zatočenici su najmanje osam puta morali voziti ispred srpskih konvoja radi otkrivanja mina. Tokom zime 1992./1993., grupa zatočenika iz KP doma, među kojima se nalazio i svjedok FWS-110, provela je najmanje deset dana na liniji fronta kod Previle gdje su ih odveli da sijeku drva i da ih nose u rovove. FWS-110 je morao polagati telefonske linije između rovova.

5.46 Svojim učešćem u djelima ili propustima opisanim u stavovima 5.41 do 5.45, MILORAD KRNOJELAC počinio je:

Tačka 16:
ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjiv prema članu 5(c) (porobljavanje) Statuta Međunarodnog suda;

Tačka 17:
TEŠKU POVREDU, kažnjivu prema članu 2(b) (nečovječno postupanje) Statuta Međunarodnog suda;

Tačka 18:
KRŠENJE RATNIH ZAKONA I OBIČAJA, kažnjivo prema članu 3 Statuta Međunarodnog suda i utvrđeno Konvencijom o ropstvu i međunarodnim običajnim pravom (porobljavanje).

 

/potpis na originalu/
Carla Del Ponte
Tužilac

Dana 2. marta 2000.
U Hagu, Holandija

POVJERLJIVO
PRILOG C

Broj	Ime
1.	Alija Altoka
2.	Salem Bičo
3.	Abdurahman Čankušić
4.	Refik Čankušić
5.	Enko Čedić
6.	Juso Džamalija
7.	Kemal Dželilović
8.	Ramo Džendušić
9.	Adil Granov
10.	Nail Hodžić
11.	Mate Ivančić
12.	Esad Kiselica
13.	Halim Konjo
14.	Adil Krajčin
15.	Mustafa Kuloglija
16.	Fuad Mandžo
17.	Krunoslav Marinović
18.	Omer Mujezinović
19.	Nurko Nišić
20.	Hamid Ramović
21.	Husein Rikalo
22.	Mithat Rikalo
23.	Zaim Rikalo
24.	Ševal Šoro
25.	Kemal Tulek
26.	Enes Uzunović
27.	Džemal Vahida
28.	Munib Veiz
29.	Zulfo Veiz

 

priredio:Kenan Sarač
fotografije:internet/screenshot
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

Herceg Novi (Crna Gora) : 26. godišnjica od deportacije bosanskih izbjeglica

Crnogorska policija u maju i junu 1992. godine uhapsila je najmanje 66 civila, koji su u Crnu Goru izbjegli od rata u Bosni i Hercegovini, i u svojstvu talaca ih predala vojsci bosanskih Srba da im posluže za razmjenu ratnih zarobljenika. Među uhapšenima, više od 60 civila su bili bošnjačke nacionalnosti, dok ih je nekoliko osoba bilo srpske nacionalnosti.

Većina izručenih odmah su ubijeni, ostali su ubijeni u logorima, a nekolicina je preživjela mučenje i na kraju su razmijenjeni. Još uvijek se traga za posmrtnim ostacima nekih žrtva deportovanih iz Herceg Novog traga.

Nevladine organizacije Akcija za ljudska prava, Centar za građansko obrazovanje i Anima danas su u podne, ispred zgrade Centra bezbjednosti Herceg Novi, odakle je većina izbjeglica organizovano nezakonito deportovana, položili cvijeće i zajednički odali počast žrtvama.

Anadolu Agency (AA)

 

_ _ _ _ _

IN MEMORIAM : 26 godina od deportacije bosansko-hercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore 1992. godine…
https://focanskidani.wordpress.com/2018/05/25/in-memoriam-26-godina-od-deportacije-bosansko-hercegovackih-izbjeglica-iz-crne-gore-1992-godine/

ČETVRT STOLJEĆA NJIH TRAŽIMO!!! GDJE SU BOŠNJACI IZ BOSNE KOJI SU U MAJU 1992. UHAPŠENI NA CRNOGORSKOM PRIMORIJU? ZAŠTO SU RATNI ZLOČINCI NA SLOBODI?
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/23/cetvrt-stoljeca-njih-trazimo-gdje-su-bosnjaci-iz-bosne-koji-su-u-maju-1992-uhapseni-na-crnogorskom-primoriju-zasto-su-ratni-zlocinci-na-slobodi/

HAPŠENJA U CRNOJ GORI 1992.
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/18/hapsenja-u-crnoj-gori-1992/

GENOCID U FOČI : 25 godina od ”Deportacije izbjeglica” iz Crne Gore
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/11/genocid-u-foci-25-godina-od-deportacije-izbjeglica-iz-crne-gore/

FOČA 1992. : Čekao sam smrt dok mi je nož bio pod grlom
https://focanskidani.wordpress.com/2018/02/25/foca-1992-cekao-sam-smrt-dok-mi-je-noz-bio-pod-grlom/

26 godina od deportacije bosansko-hercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore 1992.godine
https://focanskidani.wordpress.com/2018/05/19/26-godina-od-deportacije-bosansko-hercegovackih-izbjeglica-iz-crne-gore-1992-godine/

IN MEMORIAM : 26 godina od deportacije bosansko-hercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore 1992. godine…

IN MEMORIAM

26 godina od deportacije bosansko-hercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore 1992. godine…

priredio:Kenan Sarač
fotografije:internet/screenshot
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

_ _ _ _ _

ČETVRT STOLJEĆA NJIH TRAŽIMO!!! GDJE SU BOŠNJACI IZ BOSNE KOJI SU U MAJU 1992. UHAPŠENI NA CRNOGORSKOM PRIMORIJU? ZAŠTO SU RATNI ZLOČINCI NA SLOBODI?
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/23/cetvrt-stoljeca-njih-trazimo-gdje-su-bosnjaci-iz-bosne-koji-su-u-maju-1992-uhapseni-na-crnogorskom-primoriju-zasto-su-ratni-zlocinci-na-slobodi/

HAPŠENJA U CRNOJ GORI 1992.
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/18/hapsenja-u-crnoj-gori-1992/

GENOCID U FOČI : 25 godina od ”Deportacije izbjeglica” iz Crne Gore
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/11/genocid-u-foci-25-godina-od-deportacije-izbjeglica-iz-crne-gore/

FOČA 1992. : Čekao sam smrt dok mi je nož bio pod grlom
https://focanskidani.wordpress.com/2018/02/25/foca-1992-cekao-sam-smrt-dok-mi-je-noz-bio-pod-grlom/

26 godina od deportacije bosansko-hercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore 1992.godine
https://focanskidani.wordpress.com/2018/05/19/26-godina-od-deportacije-bosansko-hercegovackih-izbjeglica-iz-crne-gore-1992-godine/

Evropski sud odlučuje o deportacijama Bošnjaka iz Crne Gore

Evropski sud za ljudska prava uskoro će odlučiti da li postoji pravna osnova za tužbu protiv Crne Gore u predmetu koji se odnosi na ratne deportacije 82 bošnjačke izbjeglice, koje su kasnije ubijene.

Crnoj Gori je dat rok do narednog mjeseca da odgovori na zahtjev Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu nakon što su tu zemlju tužile porodice Bošnjaka koji su deportovani 1992. godine, a kasnije i ubijeni u BiH.

Kako bi odlučio o pravnoj osnovi za postupak protiv Crne Gore, Sud je tražio od te države da odgovori na navode porodica ubijenih, koje tvrde da crnogorske vlasti nisu ozbiljno istražile zločine protiv Bošnjaka, koji su u to vrijeme imali status izbjeglica.

Tužba podnesena 2013. takođe navodi da je istraga u Crnoj Gori provođena bez entuzijazma, da nije obuhvatala sve odgovorne za taj zločin, uključujući i najviše zvaničnike, bez čijeg se “znanja, pristanka i podrške” ne bi moglo izvršiti policijsko hapšenje i izručenje izbjeglica.

“Istraga je pokrenuta kako bi se pružio razlog za obustavu građanskog postupka koji su pokrenule porodice žrtava s ciljem dobijanja odštete, a ne da bi se postigla pravda”, navodi se u tužbi.

Nevladina organizacija “Akcija za ljudska prava”, koja predstavlja porodice, u srijedu je izjavila da zahtjev iz Strasbourga znači da je prvi prag u ispitivanju osnovanosti tužbe uspješno savladan.

“Evropski sud za ljudska prava takođe je pozvao BiH da dostavi pisane komentare s obzirom da su porodice njeni državljani”, naveli su iz “Akcije za ljudska prava”.

Više od 60 Bošnjaka i nekoliko osoba srpske narodnosti bilo je protivzakonito pritvoreno i dovedeno u sjedište policije u Herceg-Novom, odakle su 25. i 27. maja 1992. godine autobusima deportovani do teritorije pod kontrolom bosanskih Srba, navodi se u tužbi Evropskom sudu. Nakon deportacija, većina je Bošnjaka ubijena, a za njihovim posmrtnim ostacima se još traga.

Devet bivših crnogorskih policajaca optuženih za deportacije oslobođeno je optužbi u novembru 2012. godine, nakon što je Viši sud u Podgorici presudio da, iako su hapšenja bila nezakonita, ona nisu predstavljala ratni zločin, a devet optuženih osoba nisu pripadale nijednoj strani u bh. ratu.

 

izvor:BIRN,23.05.2018.

 

priredio:Kenan Sarač

fotografije:internet/screenshot

design:Kenan Sarač

oprema teksta:focanskidani

 

_ _ _ _ _

26 godina od deportacije bosansko-hercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore 1992.godine
https://focanskidani.wordpress.com/2018/05/19/26-godina-od-deportacije-bosansko-hercegovackih-izbjeglica-iz-crne-gore-1992-godine/

 

ČETVRT STOLJEĆA NJIH TRAŽIMO!!! GDJE SU BOŠNJACI IZ BOSNE KOJI SU U MAJU 1992. UHAPŠENI NA CRNOGORSKOM PRIMORIJU? ZAŠTO SU RATNI ZLOČINCI NA SLOBODI?

https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/23/cetvrt-stoljeca-njih-trazimo-gdje-su-bosnjaci-iz-bosne-koji-su-u-maju-1992-uhapseni-na-crnogorskom-primoriju-zasto-su-ratni-zlocinci-na-slobodi/

 

HAPŠENJA U CRNOJ GORI 1992.

https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/18/hapsenja-u-crnoj-gori-1992/

 

GENOCID U FOČI : 25 godina od ”Deportacije izbjeglica” iz Crne Gore

https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/11/genocid-u-foci-25-godina-od-deportacije-izbjeglica-iz-crne-gore/

 

FOČA 1992. : Čekao sam smrt dok mi je nož bio pod grlom

https://focanskidani.wordpress.com/2018/02/25/foca-1992-cekao-sam-smrt-dok-mi-je-noz-bio-pod-grlom/

 

 

26 godina od deportacije bosansko-hercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore 1992.godine

U petak, 25. maja 2018. godine, u podne, na prostoru ispred glavnog ulaza u Centar bezbjednosti Herceg Novi, memorijalno okupljanje radi obilježavanja 26 godina od deportacije bosansko-hercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore 1992. godine…

HAPŠENJA U CRNOJ GORI
U maju i junu 1992. godine, najmanje 66 izbjeglih muslimana iz Bosne i Hercegovine
nezakonito je uhapšeno na teritoriji Crne Gore, a zatim isporučeno pripadnicima – njima
neprijateljske – vojske bosanskih Srba u BiH, koji su najveći broj njih likvidirali. Samo
dvanaestoro je uspjelo da preživi izručenje u koncentracione logore.
Pored muslimana iz BiH, na teritoriji Crne Gore istovremeno je uhapšeno i 33 izbjeglica srpske nacionalnosti, koji su vraćeni u Republiku Srpsku radi mobilizacije. Za razliku od izbjeglih muslimana, deportovani izbjeglice srpske nacionalnosti nijesu tretirani kao taoci, niti je poznato da je bilo ko od njih smrtno stradao od neposrednih posljedica deportacije.
Najveći broj uhapšenih izbjeglica doveden je u Centar bezbjednosti Herceg-Novi, koji je služio kao sabirni centar, odakle su organizovano 25. i 27. maja autobusima transportovani u koncentracioni logor KPD Foča, odnosno na neutvrđenu lokaciju u istočnoj BiH (Republici Srpskoj). Svi muslimani deportovani jednim autobusom 27. maja 1992. ubijeni su vjerovatno istog dana i bačeni u Drinu.
Još uvijek nijesu pronađeni posmrtni ostaci svih tih žrtava. Ostale muslimanske izbjeglice uhapšene su u Baru, Podgorici ili u području blizu granice sa BiH takođe
krajem maja 1992. godine i deportovani pojedinačno u logor u Foču ili agentima bosanskih Srba, poslije čega im se gubi svaki trag.

(Predmet „Deportacija“, IZVJEŠTAJ: Suđenja za ratne zločine u Crnoj Gori, Izvještaj je izradio tim HRA u saradnji s advokatom Bogdanom Ivaniševićem, Podgorica, maj 2013.)

Od oko stotinu bosansko-hercegovačkih izbjeglica koje je crnogorska policija, s proljeća 1992. godine, nezakonito uhapsila i deportovala borcima Radovana Karadžića gotovo svi su pobijeni. Ekrem Čemo (1953) iz Foče, jedan je od rijetkih koji je ostao živ. Živi u Njemačkoj. Izbjegava novinare. O svojoj golgoti prvi put govori za jedan medij:
“Uoči krvavog rata u Bosni i Hercegovini sklonio sam se sa suprugom Eminom i dvoje maloljetne djece u Crnu Goru, u Bar, gdje sam godinama ljetovao i imao mnogo prijatelja. Uoči mog hapšenja policajci su nekoliko puta dolazili kod Abdulaha Kamerića i Ramiza Babića, mojih zemljaka iz Foče, koji su kasnije ubijeni. Saslušavali su ih tokom noći, rano izjutra, u po bijela dana. Hapsili su ih i puštali. Nakon nekoliko dana, 21. maja 1992. godine, ujutro oko sedam sati, dok smo nas trojica pili kafu, kombi pun policije naglo se zaustavio ispred zgrade. Naoružani policajci su munjevito opkolili zgradu. Dvojica policajaca su nam oprezno prilazila. Narediše da pođemo sa njima na informativni razgovor. Strpaše nas u kombi. U njemu je pokunjeno sjedio moj poznanik iz Foče, neki Remzija, zaboravio sam mu prezime”, svjedoči specijalno za “Vijesti”, Ekrem Čemo.
Saslušavao me nepoznati čovjek. Predstavio se kao policajac iz Foče. Kasnije smo saznali da je to bio zloglasni Mišo Stevanović zvani Šumar. On je Bosance masovno hapsio po Crnoj Gori. Nakon jednog sata ponovo uđe policajac, sa nekim spiskom. Naređuje: “Neka ostanu Ekrem Čemo, Ramiz Babić, Abdulah Kamerić, Šefko Kubat i Šaćir Redžo. Ostali su slobodni”.
(FOČA 1992. : Čekao sam smrt dok mi je nož bio pod grlom, objavljeno:25. februara , 2018.; objavljeno 2005. Vijesti)

Koliko je samo bošnjaka deportovano iz Crne Gore, Srbije u KP Dom Foča? I tu im se gubi svaki trag.Među njima su i tri brata Rikalo iz Čohodar mahale.
(FOČA:Koliko još ima neidentifikovanih i neispričanih priča?, objavljeno:9.januara , 2016.)

priredio:Kenan Sarač
fotografije:internet/screenshot
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

_ _ _ _ _

ČETVRT STOLJEĆA NJIH TRAŽIMO!!! GDJE SU BOŠNJACI IZ BOSNE KOJI SU U MAJU 1992. UHAPŠENI NA CRNOGORSKOM PRIMORIJU? ZAŠTO SU RATNI ZLOČINCI NA SLOBODI?
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/23/cetvrt-stoljeca-njih-trazimo-gdje-su-bosnjaci-iz-bosne-koji-su-u-maju-1992-uhapseni-na-crnogorskom-primoriju-zasto-su-ratni-zlocinci-na-slobodi/

HAPŠENJA U CRNOJ GORI 1992.
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/18/hapsenja-u-crnoj-gori-1992/

GENOCID U FOČI : 25 godina od ”Deportacije izbjeglica” iz Crne Gore
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/11/genocid-u-foci-25-godina-od-deportacije-izbjeglica-iz-crne-gore/

FOČA 1992. : Čekao sam smrt dok mi je nož bio pod grlom
https://focanskidani.wordpress.com/2018/02/25/foca-1992-cekao-sam-smrt-dok-mi-je-noz-bio-pod-grlom/

 

 

FOČA 1992. : Počeci agresije i genocida

Uz 26. godišnjicu genocida u Foči i 26 godišnjicu agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu objavljujemo dva članka onako kako su napisani bez ikakvih prepravki. fotografije : focanskidani.

 

objavljeno: 20. avgusta 2000. na forumima

 

– spisak je nepotpun –

UBIJENI I UBOJICE

Avdagic: Prema vise izvora, ubijena su, na najsuroviji nacin, klanjem, tri clana porodice Avdagic: majka Zineta i njena dva sina Ismet i Muamer, zvani Miro. Prema istim izvorima, njih je zaklao Janjic Janko, zvani Tuta, u Scepan Polju. Janjic se, uglavnom, sa zrtvama pogadao da ih izvede iz Foce do Niksica, a onda ih na putu ubijao.

Aganovic: Juso, bivsi snajder, star oko 80 godina. Ubio ga, zajedno sa zenom Razijom, iz vatrenog oruzja, Dragan Nikolic. Po nekim izvorima, Juso je, kada su cetnici dosli u njegovu kucu i poceli da maltretiraju njega i zenu, iz lovacke puske ubio jednog “crnogorskog cetnika” ili “rezervistu iz uzickog korpusa”.

Ahmic Idriz: Ubili ga cetnici u zbjegu prema granici sa Crnom Gorom.

Ahmic Miralem: Postoji nekoliko verzija o njegovom ubistvu, ali svi izvori navode da je umro od zlostavljanja, u strasnim mukama. Vise izvora je potvrdilo da je ziv ispecen.

Andalija Salko: Ubijen iz vatrenog oruzja. Po jednom izvoru njegovo ubistvo je naredio, organizovao i u njemu ucestvovao Simo Mojevic, direktor OS u Ustikolni, a u ratu cetnicki vojvoda.

Avdibegovic Salima: Stara oko 50 do 55 godina. Zaklana je zajedno sa sinom Edinom (ili Sedinom). Po jednim izvorima, bila je udata za Murata Avdibegovica, a po Faiku Tafri, Salima je supruga Hanefije Avdibegovica. Oba izvora su navela da ju je zaklao izvjesni Taso iz Srbije.

Avdibegovic (Hanefije) Sulejman: Star ispod 30 godina. Ubijen iz vatrenog oruzja.

Beganovic Enver: Star oko 40 do 45 godina. Ubijen na pocetku rata, u gradu, prilikom masovnog napada na pojedine dijelove Foce.

Bico Hamed, zvani Salem: Star oko 40 godina. Ubijen na pocetku rata zajedno s majkom, iz vatrenog oruzja.

Bico Hasan: Ubijen u zbjegu prema Tjentistu.

Bico Veza: Stara oko 35 do 45 godina. Ubijena na pocetku rata.

Causevic Fatima: Po nekim izvorima ubijena iz vatrenog oruzja a potom posuta benzinom i zapaljena, a po drugima je ziva zapaljena.

Colakovic Ibro: Mladic, oko 20 godina. Ubijen iz vatrenog oruzja.

Cemo (Osmana) Fikret: Ubijen u KP Domu.

Dolan: Zena. Izvor nije znao ime osim da je sestra izvjesnog Zule Krkalica. Ubijena na svirep nacin.

Ekmedzic Adila: Starica. Ubio je Novica Ivanovic maljem, a poslije opljackao i zapalio njenu kucu.

Hadzimesic Halim: Ubijen u augustu, iz vatrenog oruzja.

Hajrovic: Stariji covjek, kojem izvori nisu znali ime. Ubio ga Novica Ivanovic.

Hatibovic Maida: Stara preko 50 godina. Zaklana u svome stanu kad i njen muz Nezir. Neziru je bilo oko 60 godina. Prema izvorima, zaklan zajedno sa suprugom Maidom, a prema podacima koje je u KPD-u dobio Faik Tafro, ubijen je iz vatrenog oruzja.

Hodzic Ibro: Ubio ga asovom izvjesni Skobo, rodak Vojislava Maksimovica.

Hrustan Ibrahim: Ubijen na putu za Niksic.

Hrustan Rasim: Ubijen na putu za Niksic.

Isanovic Adnan Adi: Sa jos jednim bolesnikom ubijen u focanskoj bolnici, na lijecenju, negdje izmedu 10. i 12. aprila. U njegovo ubistvo je direktno umijesana Milena Begenesic, kardiolog u Regionalnom medicinskom centru u Foci.

Islambasic Vasvija: Ubijena u maju. Strijeljana na mostu i tu, prema vise izvora, visila oko nedjelju dana.

Kaloper Huzeir: Ubijen krajem aprila ili pocetkom maja.

Karahasanovic Edhem: Hadzija. Stariji covjek. Ubijen iz vatrenog oruzja, u julu, u focanskom naselju Ljubovic, zajedno sa Karahasanovic Zahidom.

Klapuh Ferida: Zaklao ju je, zajedno sa muzem Hasanom i kcerkom Senom, Janjic Janko Tuta u Scepan Polju.

Klapuh Esma: Starica. Majka izvjesnog Klapuh Zufera. Umrla je od gladi i/ili iscrpljenosti.

Krkalic Irfan: Ubijen iz vatrenog oruzja, pocetkom maja.

Krkalic Zula: Ubijena iz vatrenog oruzja, pocetkom maja.

Kumro Asim: Ubio ga je Risto Kovac.

Lojo Murat: Zajedno sa suprugom Ramizom ubijen iz vatrenog oruzja.

Ljezamovic Halima: Ubijena pocetkom aprila iz vatrenog oruzja.

Ljezamovic Nazif: Star 35-40 godine. Ubijen pocetkom aprila iz vatrenog oruzja.

Ramovic Abid: Milicioner iz Foce. Abid je prva zrtva u Foci. Ubio ga je kolega Branko Muminovic.

Sadikovic Arifa: Ubijena iz vatrenog oruzja. Nema podataka o ubici.

Selimovic Jusuf: Ubijen u zbjegu, na Potrkusi. Njegovi rodaci Ibro i Hasan zvani Spona nestali su u KPD-u.

Sahovic Fehim: Rodom iz Jabuke. Zivio u Foci. Sva je prilika da je zaklan ili mu je naknadno odsjecena glava s kojom je Vojislav Maksimovic “igrao fudbal”. U javnosti kruze price da je, na stadionu sa centra, glavom nekog ubijenog Muslimana Maksimovic “udario pocetni udarac”. Medutim, focanske zene iz izbjeglickih kampova kod Skoplja ispricale su da su prilikom ulazenja u neku kucu, Maksimovic, Ostojic i jos neki, cija oni imena nisu znali, naisli na glavu nesretnog Fehima i da je Vojislav odsjecenu glavu sutnuo nogom u pravcu Ostojica, dobacivsi mu “brani” ili “hvataj”. Ostojic je docekao glavu, ali je okrvavio pantalone zbog cega se ljutio na Voju.

Subo Selim: Ubio ga je Risto Kovac.

Tafro Almas: Ocuh Faika Tafre. Faik je jednom, iz KPD-a, uz pomoc upravnika Mice Krnojelca i njegovog sina, posjetio Almasa. Almas je starac oko 80 godina, a usto je bio bolestan i skoro nepokretan. U kuci je ostao sam, tako da se sasvim izvjesno moze uzeti da nije medu zivima. Ne zna se da li je umro prirodnom smrcu ili mu je neko pomogao da umre, niti da je negdje sahranjen. Na Faikovo pitanje koje je uputio sinu Mice Krnojelca kada su se 30. augusta “sreli” na stanici, ovaj je odgovorio da je “i on otisao prije pet dana”.

Tafro Soko: Brat Tafre Preljuba. Ubijen u svom stanu zajedno sa zenom Sefikom i punicom Hasnom Tatarevac. Nema podataka o ubici.

Taranin Selman: Invalid. Ubijen u zbjegu prema Slatini.

Veiz Camil: Ubijen iz vatrenog oruzja, u maju. Nema podataka o ubici.

Vranjaca Fatima: Ubijena zajedno sa muzem Ramom na Brodu. Ubili su ih komsije sa Broda.

BRUSNA

Borak Suljo: Star preko 60 godina. Ubijen, a potom zapaljen. Po izvorima, ubile su ga komsije.

Pohara Suljo: Star izmedu 60 i 65 godina. Zaklan. Izvori su s velikim stepenom uvjerenja navodili da su ga ubile komsije.

CUREVO

Mjesak Ejub: Poginuo od granatiranja.

DONJE PAPRATNO

Moco Omer: Ubijen iz vatrenog oruzja.

Muratovic Meho: Ubijen iz vatrenog oruzja.

Polovina Dzemila: Djevojka, stara oko 20 godina. O njenoj sudbini, osim da je nestala, izvori nisu imali konkretnijih podataka. Misle da je ubijena.

DIDEVO

U Didevu je, iz tri porodice, ubijeno pet clanova. Od pet ubistava tri su izvrsena na surov nacin: jedno klanjem, jedno vjesanjem, a jedna zrtva je izmasakrirana.

Bostandzic (Safeta) Sabahudin: Ubijen kada i njegov otac Safet, iz vatrenog oruzja. (Napomena: Prilikom provjere podataka u vezi zrtava, ekipa je u izbjeglickom kampu u Cicinom selu kod Skoplja srela Sabahudinovu zenu i saznala da je 15. septembra rodila kcerku kojoj je ime Sabina).

Dzankovic Alija: Star oko 25 godina. Izmasakriran.

Hadzimusic Sajma: Majka Suadova. Ubice su zlostavljale majku i sina, potom su Sajmu objesili, a Suada zaklali.

GODIJENO

Cankusic Bajro: Ubili ga cetnici iz Godijena.

Cankusic (…): Izvori nisu znali ime osim da je supruga izvjesnog Mehe Cankusica. Ubili su je cetnici iz Godijena.

Coric Mustafa: Ubili su ga cetnici iz Slatine.

Klinac Devlija: Nju i suprugu Klinac Hamdije, kao i Klinac Huzeira ubio je, iz vatrenog oruzja, Cedo Perisic iz Godijena.

Klinac (…): Izvori nisu znali ime, sem da je supruga Klinac Hamdije a sestra Muje Kafedzije.

GOVZA

Salkovic Alija: Star oko 55 do 60 godina. Ubijen u zbjegu u Izbisnom.

Salkunic(…): Stariji muskarac, kojem izvori nisu znali ime niti druge podatke osim da je sa Alijom Salkunicem ubijen u zbjegu u Izbisnom.

HUM

Prema informacijama, osmog juna je sprovedena sira akcija napada na muslimanska sela Brod, Hum, Kosman, Mjesajice, Vucevo, Zakmur i dr. sela prema Tjentistu. Sve kuce su popaljene a imovina opljackana. Kao ucesnike napada na ova sela izvori su identifikovali 16 osoba: akciju je organizovao i njome, uglavnom, rukovodio Ilija Dostic. I on i ostali akteri akcije su na spisku zlocinaca.

Hakanovic Naza: Ubili su je Ljubomir Dostic i Miodrag Kalajdzic osmog juna.

Pezo Akif: Star oko 30 godina. Ubili ga Ljubomir Dostic i Miodrag Kalajdzic osmog juna.

Pezo Atif: Star oko 25 godina. Ubili ga Ljubomir Dostic i Miodrag Kalajdzic osmog juna.

Pezo Muharem: Star 60 godina. Ubili su ga Ljubomir Dostic i Miodrag Kalajdzic osmog juna.

Pezo Murat: Star 50 god. Ubili su ga Ljubomir Dostic i Miodrag Kalajdzic osmog juna.

Sabanovic (E)Mina: Ubili su je Ljubomir Dostic i Miodrag Kalajdzic osmog juna.

Sabanovic Mujo: Star izmedu 85 i 90 godina. Ubili su ga Ljubomir Dostic i Miodrag Kalajdzic osmog juna.

Sabanovic Selim: Star 75 godina. Ubili su ga Ljubomir Dostic i Miodrag Kalajdzic osmog juna.

Sahinovic Zecir: Star 60 godina. Ubili ga Ljubomir Dostic i Miodrag Kalajdzic osmog juna.

– spisak je nepotpun –

objavljeno: 20. avgusta 2000. na forumima

_ _ _ _ _

 

SAMI SEBE SJEKLI I JELI
ARHIVA DANI 68, JANUAR / SIJECANJ 1998
https://www.bhdani.ba/portal/arhiva-67-281/68/tekst168.htm

SAMI SEBE SJEKLI I JELI

Faik Tafro je sumarski inzinjer iz Foce. Dvadesetog aprila 1992. godine zatvorili su ga pripadnici Uzickog korpusa u KP Dom u Foci. U logoru je ostao do 31. augusta, kada su ga sa jos 34 druga logorasa focanske ratne vlasti odvele u Rozaj i tu oslobodile. Do kraja oktobra 1992. godine boravio je u Novom Pazaru i za to vrijeme napisao Sjecanja na Focu 1992. Istovremeno, grupa nezavisnih sandzackih intelektualaca prikupljala je podatke od bosanskih izbjeglica o zrtvama i ubicama: tako je nastao materijal koji Dani objavljuju i u ovom i u nekoliko narednih brojeva. Faik Tafro je jos uvijek izbjeglica u jednoj od bivsih jugoslavenskih republika, a njegov dnevnik, potkrijepljen izjavama i sjecanjima ljudi koji su prosli nekoliko krugova focanskog pakla, zapravo je rijetko svjedocenje prezivjelih focanskih prognanika i vrijedni dokument prvih nekoliko mjeseci rata na sirem prostoru opcine Foca. Feljton Dana izazvao je veliko interesovanje nasih citalaca, a uspjeli smo obezbijediti i ekskluzivne snimke iz Foce
Pise: Faik TAFRO
SPISAK UBIJENIH
SPISAK ZLOCINACA

HAPSENJA U CRNOJ GORI

KO NIJE BIO U KPD-U IZA RESETAKA, ne bi u prvi mah ni pomislio da je zatvor, vec neka fabrika. Kompleks objekata nekad je, za vrijeme Austro-Ugarske i stare Jugoslavije, bio kasarna. Nalazi se na desnoj obali Drine, pri samom izlazu iz grada. Nadomak zatvora, ne vise od oko 50 metara, nalazi se cuveni zeljezni most, na kome su cetnici i u Drugom svjetskom ratu pobili i zaklali oko 3.500 Muslimana. Sve objekte opasuje kameni zid visine nekih pet-sest metara sa dodatnom ogradom od bodljikave zice visoke oko jedan metar. Na svakom uglu nalazile su se masivne strazare – karaule. I pored takvog obezbjedenja bilo je ranije uspjelih bjekstava. Nama su dodatno oko zida postavili minsko polje od rasprskavajucih protivpjesadijskih mina. Strazari su imali pse, sarplanince. U krugu je bila fabrika namjestaja, a bila je tu i “Drina” sa poljoprivrednom ekonomijom.
Negdje oko 19. aprila, stab SDS-a je za upravnika zatvora postavio Milorada Micu Krnojelca, nastavnika matematike u OS “Veselin Maslesa”, a za zamjenika su naknadno odredili Prodanovica, navodno pravnika. Nacelnik bezbjednosti (cuvarska sluzba) bio je Mitar Rasevic, koji je tu funkciju i ranije obavljao. Starjesine-strazari radili su po cetnom brigadnom sistemu. Svi koji su ranije obavljali ovu duznost bili su profesionalci. Pojacanja su dobili u nocnim smjenama, gdje su angazovani cuvari iz grada ili oni koji su stanovali u blizini KPD-a. Sjecam se dobro nekih strazara koji su se isticali surovoscu: Busi je koristio nocne smjene da skace po zatvorenicima koji bi bili privedeni u samicu Upravne zgrade, vezani za bukagije i takvi batinjani. On, sirovina, vagao je oko 130 kg, i sa zadovoljstvom je skakao po ljudima. Nisu se puno razlikovali ni drugi strazari: Vladicic, Vukovic, Obrenovic, neki Zoran kome ne znam prezime, Pljevaljcic Vlatko, Ivanovic Keli…

Dopunu straze davali su vojnici. Sjecam se Kremica, Markovica, Jegdica, Mladenovica, Prodanovica… U uzem dijelu uprave radili su: Todorovic – interna bezbjednost, Jokanovic Mican – za privredu, Jokanovic Gojko, medicinski tehnicar kojeg su zvali Saharin i Krvopija. Ljekar Dragicevic, inace ginekolog, dolazio je svako 15 do 20 dana. Negdje u augustu pojavio se i stomatolog Vukadin. Samo je vadio zube. Kontrole “kucnog reda” odvijale su se razlicito od starjesine do starjesine. Dorucak je bio izmedu osam i devet i 30 ujutro, rucak od 13 do 14 sati i 30 minuta, a vecera od 17 do 18 i 30. Ishrana je bila redovna.

Dorucak se sastojao, na pocetku, od caja i kriske hljeba tezine pet do sest grama, da bi se negdje u julu malo poboljsao. Za rucak je bila jedna kutlaca kupusa bez kupusa ili graha bez graha, odnosno krompira bez krompira. Radost je predstavljala krajka hljeba, jer je nesto veca od kriske. Vecerom smo dobijali caj i krisku hljeba koja je nekad bila velicine zalogaja. Matovic je cesto bio dezurni kuhar i pravio je i bez masnoce ukusnije jelo, dok je za Mojovica kruzila sala da ce njemu biti najzalije i najteze ako izademo iz zatvora: uzivao je da napravi rucak da ga nisu mogli jesti ni macke ni psi. Kvalitet i kolicina hrane imala je za posljedicu da pojedini zatvorenici nisu imali stolicu po trideset i pet dana.

Farsa od razmjene

Sedamnaestog jula prije podne Gojko je obisao dio spavaona. Pitao je ko je bolestan i upisao Dzevada Loju koji je nekoliko puta pao u nesvijest prilikom podjele jela, te Enu Hrnjcica, Hasana Glusca i Sanina Krdzaliju. Oko tri sata pozvase nas da se spremimo sa nasim stvarima. Bilo nas je desetorica iz Foce i sestorica iz Gorazda. Kad smo se sakupili pred glavnom kapijom gdje se vrsio detaljan pretres, cak i skidanje cipela, vidjeli smo da medu nama ima i mladih i zdravijih ljudi. Poslije ceremonije pretresa provedeni smo kroz dvoja vrata.

Cekao nas je kamion FAP sa ceradom. Nedaleko od njega bio je parkiran kombi pun zena i djece. Strpali su nas u kamion. Bili smo zbunjeni. Uspjeli smo da doznamo da idemo u razmjenu za srpsko stanovnistvo koje je zarobljeno u Gorazdu. Tako su nam rekli nekolicina obucenih u maskirne uniforme koji su bili dio pratnje i koji su tvrdili da su iz Cajnica. Nama je odmah bilo malo lakse, pusili smo vise nego sto smo navikli. Cigarete nam je dao jedan od Cajnicana. Krenuli smo. Sjedimo na nekim improvizovanim klupama. Iza nas ide kombi sa vojvodom, vozacem i trojicom vojnika, svi dobro naoruzani. Upozorili su nas sta ce se dogoditi ako pokusamo bjezati. Dok smo isli uz Bakic (brdo i prevoj za Zavait) vidjeli smo milicionersko auto. Poznao sam milicionera u naocalima, bio je iz Bunova, neki Dostic.

Los put i brza voznja, da se na vrijeme stigne na razmjenu, koja je, kako smo kasnije saznali, zakazana za sedam sati navece, ucinio je da se osjecamo kao lopte, tako smo skakali sa klupa da smo morali ustajati i drzati se za arnjeve. Kosti su nas boljele. Put je vodio kroz sumu, prema Celebicima. Kroz Korlat se prosirivao i pripremao za asfaltiranje. Taj je put star oko 30 godina i uglavnom se koristio za eksploataciju suma. Trasu puta od Celebicke rijeke do Suplje stijene uradili su nabrzinu uz pomoc SDS-a, te firmi “Gradenje” i “Maglic”. Ovaj je pravac objezbjedivao spajanje Foce sa Pljevljima i imao je vise stratesko nego ekonomsko opravdanje. Put se koristio najvise za transport naoruzanja i municije. Putem Radio Foce, u nekoliko navrata je gradanstvo bilo obavijesteno da je otvoren, te da je uspostavljena autobuska linija Foca – Pljevlja. Koliko smo kasnije doznali, linija zbog nekih dogadanja u Pljevljima nije ni radila. Nase “vode puta” imali su dosta problema na granici Crne Gore i BiH: jedva su se ubijedili da prodemo, a onda su nas predali novoj ekipi iz Cajnica. Cekali su nas dvotonci sa ceradom, i tako smo nastavili preko nekih brda i sela, kroz sumu.

“Ne daju Muslimani”

Stigosmo u Cajnice. Nema svjetla, tek u rijetko kojoj kuci. Produzili smo dalje. Jedan od pratilaca, naoruzan, zajedno je s nama na karoseriji. Sjedi i cuva nas. Rece da idemo u Miljevo. Tako i bi. Smjestise nas u osnovnu skolu. Klupa ima dovoljno. Dobili smo i povece sendvice sa mesom. Odmah su nas domacini upozorili sta smijemo, a sta ne smijemo raditi. Novi kucni red. Sutradan ujutru dobar dorucak, a jos bolji rucak. Pozvase nas negdje oko deset sati. Napolju je vedro, nigdje oblaka. Mi vec navikli na kisne dane. Izadosmo svi iz jednog razreda, a zene sa djecom iz drugog. Iznenadismo se: ljudi sa kamerama i mikrofonima. Poznao sam jednog. Bio je iz Gorazda. Svi su, kako nam rekose, zaposleni na novosadskoj i crnogorskoj televiziji. Propaganda. Djeca placu, posjedala po travi, a neka su u krilima zena. Jadna slika. Cekamo termin razmjene. Stalno dolaze iz cajnickog MUP-a i izvjestavaju nas “dokle su kontakti stigli sa muslimanskom stranom”. Dode i sesnaest sati. Svaki minut, a kamoli sat neizvjesnosti ubija nam dusu. Na kraju, “veza” saopstava da od razmjene nema nista: “Muslimani ne daju zene i djecu iz Gorazda.” Kasnije su proturili drugu pricu, da muskarce – vojnike ne daju, jer su ih ubili. Prebacise nas u Luke, opet u skolu. Sad smo na spratu i sad smo svi u jednom “razredu”.

Donijeli su nam obilnu veceru, sa dosta hljeba. Vojni kuhar bio je Rasevic, nastavnik u Cajnicu. Dogovorili smo se na koji nacin da organizujemo spavanje. Bilo je nekih deka, prostrli smo ih po podu i tu su legle zene sa djecom. Mi muskarci sastavili smo klupe. Bilo je oko 22 sata i 30 minuta kad je pocela frka. Dolaze Vojvoda, neki strani novinar i prevodilac. Za njima pratnja: Kornjacin brat, kondukter, sad direktor “Centrotransa”. Bilo je mucno… Nema svjetla, jedna svijeca. Jedan od dezurnih sara po nama lampom. Prevodilac ocito nema dovoljno prakse. Novinarka hoce da prenoci sa nama. Nisu joj dali. Sutradan je ponovo dosla. Dzevad joj je na francuskom rekao, u dubokoj diskreciji, gdje smo i koliko nas ima. Doruckovala je sa nama.

Noc ranije, negdje oko 18 sati, imao sam posjetu. Radovan Pejovic zvani Regan, koji je radio u “Stakorini”, dosao je da me vidi. Iznenadio se mojim i Dzevadovim izgledom. Rekao je da nema uticaja u SDS-u Cajnica, te nam nista ne moze pomoci. Sutradan me posjetio njegov brat i donio nekoliko pakli cigareta. Oko jedanaest sati obavijestili su nas da se ponovo vracamo u Focu, tamo gdje smo i bili….

Razgovarao sam sa jednom zenom koja je bila medicinski tehnicar u Trosnju. Ispricala mi je kako su jednog jutra, oko sest sati, sa sest autobusa dosli focanski cetnici i “Beli orlovi” i spalili nekoliko sela na prostoru Trosnja. Isli su od kuce do kuce i vrsili masakre. Neki su pokusali pobjeci u sumu, no nije im uspjelo. Tada je pobijeno oko 75 Muslimana. Najvise iz porodice Barlova. “Vidis ovo dijete”, rekla mi je i pokazala dijete staro tri, najvise cetiri godine. “Ubili su mu oba roditelja.”

U Focu smo se vratili oko 17 casova. Kombi je otisao u “Partizan”, a mi u KPD. U “Partizanu” je bilo oko osamdesetero staraca, zena i djece. Bila je i cuvarska sluzba. Znao sam da je medu cuvarima Pavlovic Bogdan, a da je glavni za “Partizan” Mitar Sipcic.

Kako se rat sirio, Muslimana je u zatvorima bilo sve vise. Broj zatvorenika rastao je iz dana u dan. U KPD-u nas je bilo oko 600. Do ovog broja dosli smo prebrojavanjima u menzi. Koliko je zatvorenih u samicama znali smo po broju serpica u kojima je noseno i sluzeno jelo. Muskarci su hapseni listom: bilo je dovoljno da imaju muslimansko ime. Privodeni su ljudi iz bolnica i kuca, koji su imali operacije na srcu, oni koji su prezivjeli po dva infarkta, ljudi sa otvorenim kavernama i u dubokoj starosti, oni koji su pukim slucajem prezivjeli gelere i metke, sa obje noge u gipsu, cak i oni kojima ni stake nisu mogle pomoci da se pokrenu. Bilo je i zatvorenika koji su bili neuracunljivi i toliko bolesni da su sjekli sopstveno tijelo da bi ga pojeli.

SPISAK UBIJENIH

Spisak ubijenih kao i spisak ubica ili ucesnika i saucesnika u ubistvima sacinili su nezavisni intelektualci iz Sandzaka na osnovu kazivanja izbjeglih i protjeranih Bosnjaka iz Bosne, iz grada Foce i sela sa uzeg i sireg podrucja Foce. Prikupljeni su podaci o 258 ubijenih u periodu od aprila do oktobra 1992: 85 su zene, najcesce u dubokoj starosti ili u poodmaklim godinama; 65 ubijenih su stariji od 60 godina, a ubijana su i djeca.
JELEC

Od svih sela, u Jelecu je najvise evidentirano ubijenih: 82. Medu njima je 30 zena, jedno dijete i 12 osoba starijih od 60 godina. Iz 17 porodica ubijeno je 68 clanova: iz pet porodica po dva clana; iz cetiri po tri clana; iz cetiri po cetiri clana; iz dvije po pet clanova; iz porodice Zametica osam clanova i iz porodice Srna 12 clanova od kojih je osam zaklano.

Babalija Sead: Star oko 30 godina. Ubio ga je, polovinom maja, Elez Pero, cetnicki vojvoda iz sela Brojanici, iz vatrenog oruzja.

Bajguric Enver: Star izmedu 40 i 45 godina. Ubijen u gradu na samom pocetku rata. Izvori misle da ga je ubila srbijanska vojska, odnosno – kako su govorili – garda.

Bajrovic Esma: Ubijena pocetkom maja.

Basic Ahmed: Iz Ustikoline. Ubio ga je cetnik Miladin Pejovic, zvani Krs, konobar iz Josanice.

Barlov Aldin: Zaklao ga nastavnik Risto Trifkovic. Kao saucesnici se pominju Ljubo Cicmil i Dragan Cosovic.

Barlov Nasuf: Ubijen pocetkom maja. U njegovo ubistvo, kao i u ubistva Barlov Sade i Barlov Zule koja su se dogodila u isto vrijeme umijesani su Risto Trifkovic, Ljubo Cicmil i Dragan Cosovic.

Besirovic Fadil: Ubijen pocetkom maja.

Besirovic Fudo: Star 19 godina. Ubijen iz vatrenog oruzja.

Besirovic Murat: Ubijen pocetkom maja iz vatrenog oruzja.

Besirovic Nasuf: Star izmedu 40 i 45 godina. Ubijen iz vatrenog oruzja.

Bibovic Almasa: Ubijena pocetkom maja.

Corbo Zada: Po nekim izvorima, ubio je, a po nekim je ucestvovao u njenom ubistvu Milenko Vukovic, poznat po nadimku Zeko, cetnicki vojvoda iz sela Rataji. Naknadno su se pojavile i informacije da je ubijena u zbjegu, drugog oktobra u okolini sela Izbisno.

Dolan Fatima i Dolan Serif: Ubijeni pocetkom maja.

Drinjakovic Murat, penzionisani imam. Star preko 80 godina. Zaklao ga, kao i Zehru Drinjakovic i Murata Drinjakovica, nastavnik iz Miljevine Risto Trifkovic.

Dzinic Jusuf i Dzinic Mulija: Ubijeni pocetkom maja iz vatrenog oruzja.

Dzubur Habiba, Dzubur Kaduna, Dzubur Murat, Dzubur Osman i Dzubur Ramo: Po svim izvorima, ubili su ih cetnici iz Jeleca, uglavnom njihove bivse komsije.

Hadzic Edhem, Hadzic Fata, Hadzic Senida i Hadzic Vahid: Svi ubijeni pocetkom maja.

Mito Serifa: Stara oko 40 godina. Ubijena u zbjegu prema Tjentistu.

Musanovic Ismet: Ubijen u maju.

Niksic Ferid, Niksic Munira i Niksic Semsa: Ubijeni u maju.

Omeragic Murat i Omeragic Ramiz: Ubijeni u maju.

Paco Omer: Iz nekog sela sa Tjentista. Star ispod 50 godina. Ubijen u zbjegu prema Tjentistu.

Salaka Almasa: Stara oko 80 godina. Ubijena u maju. Kao izvrsioca izvori navode nastavnika Dragu Krunica kao i za Salaka Avdu.

Salaka Hamid: Star izmedu 60 i 65 godina. Ubio ga je nastavnik Milos Krunic kao i Salaka Zahida, starog izmedu 70 i 75 godina.

Sejdinovic Dzemail: Ubijen u maju, kada i vecina zrtava u Jelecu.

Srna Abid: Star 40 godina. Zaklan, kao i Srna Asim i Srna Elvedin.

Srna Enver i njegova supruga Jelena, Srpkinja, ubijeni iz vatrenog oruzja.

Srna Hadzid i Srna Hadzira: Ubijeni iz vatrenog oruzja.

Srna Hakija: Star oko 30 godina. Zaklan.

Srna Mustafa, star oko 50 godina; Srna Nedzad, star oko 20 godina; Srna Omer, star oko 60 godina i Srna Zulfo, star oko 60 godina: Svi zaklani.

Suljevic Abdulah, zvani Kigen, star oko 30 godina, i Suljevic Nazif: Ubijeni u maju.

Suljuvic Resad: Ubijen u Sukovcu, sredinom aprila.

Suljevic Zejna: Stara oko 90 godina. Ubio je, sredinom aprila, Risto Trifkovic, nastavnik iz Miljevine, kao i Suljevic Zejnila, starog oko 90 godina.

Sahbaz Habiba, Sahbaz Hakija i Sahbaz Haska: Ubijeni u maju.

Sarac Avdo: Penzionisani milicioner. Ubijen pocetkom maja.

Sljivo Edhem, Sljivo Ejub i Sljivo Zada: Ubijeni u maju. Vise izvora je potvrdilo da je clanove porodice Sljivo ubio Pero Elez.

Subasic Hasan: Ubijen tokom ljeta u Kozjoj Luci.

Sundo Fatima, stara izmedu 85 i 90 godina, i Sundo Mejra, stara oko 70 godina: Ubijene pocetkom maja.

Tuzlak Tifa: Ubijena u maju.

Tuzlak Camil: Penzionisani imam. Star izmedu 85 i 90 godina. Ubio ga cetnik Zivko Miletic. U ubistvu su ucestvovali i Pero Elez, Milos Krunic i Milenko Vukovic.

Tuzlak Ferida i Tuzlak Salko, star oko 20 godina: Ubijeni u maju.

Zametica Almasa, Zametica Ekrem, Zametica Fatka, Zametica Hida, Zametica Osman, Zametica Seca, Zametica Velija i Zametica Zula: Svi ubijeni u istom danu, krajem aprila 1992.

SPISAK ZLOCINACA

Spiskom su obuhvaceni izvrsioci i saucesnici zlocina, kao i ucesnici akcija u kojima su ubijani civili koji su porijeklom iz Foce, ili iz sela oko Foce, ili su zivjeli u njima, a koje je, upravo zahvaljujuci toj cinjenici, identifikovala rodbina ili komsije zrtava.
Milutinovic Rajko: Cetnik. Pljackao i palio muslimanske kuce u Jelecu i veoma svirepo ubijao odrasle muslimanske muskarce, civile.

Mojevic Simo: Direktor Osnovne skole u Ustikolini. U ratu, cetnicki vojvoda. Najveci broj ubistava u selima Odzak, Vina, Pilipovici, Mrdelici i selima prema Jabuci izvrsena su po njegovom naredenju. Po njegovom naredenju ubijen je Andelija Salko.

Milinkovic Ljubo: Zvani Cigo. Operisao po selima na Tjentistu u ubistvima Muslimana, pljackanju i unistavanju njihove imovine na tom podrucju. Sa Savom Tadicem, Milenkom Urosevicem i Dusanom Zivanovicem, zvanim Dule ucestvovao u ubistvu Hajrudina Lugusica, cuvara Titove vile na Tjentistu. Ucestvovao i u pljackanju hotelskih naselja na Tjentistu.

Muminovic Branko: Milicioner. Izvrsio je prvo ubistvo u Foci, ubivsi, bez ikakvog razloga i povoda, kolegu Abida Ramovica.

Nikolic Dragan: Vise izvora je potvrdilo da je ubio Jusu Aganovica, snajdera iz Aladza mahale u Foci, starog oko 80 godina, kao i njegovu suprugu Raziju.

Ninkovic Ljubo: Bivsi republicki funkcioner. Rukovodilac Kriznog staba SDS-a u Miljevini. Po njegovom naredenju izvrsen je masakr civila u selu Jelec i Govze.

Ninkovic Drago: Izvori su potvrdili da je sa Draganom Malisom i jos dvojicom Ninkovica – Sinisom i Zoranom ucestvovao u ubijanju muslimanskih civila, uglavnom starijih ljudi i zena, pljackanju i paljenju njihovih kuca u selu Hum, Kosman i drugim okolnim selima.

Ostojic Risto: Ucesnik zlocina u Jelecu gdje je stradao velik broj civila.

Ostojic Mile: Ucestvovao u akcijama u selima na Tjentistu u kojima je ubijeno vise civila. Izvori nisu znali imena njegovih zrtava ali su tvrdili da je ubijao muslimansko stanovnistvo, pljackao i palio njihove kuce na tom podrucju.

Ostojic Zora: Ucestvovala u akcijama u selima na Tjentistu u kojima su ubijani civili. Vise izvora je potvrdilo da je bila “do zuba naoruzana” i da je pljackala i palila muslimanske kuce u selima na Tjentistu.

Paprica Brane: Ubijao Muslimane u selu Kosman i drugim okolnim selima. Po izvorima, izvjesno je da je pljackao i palio, a vjeruju da je i ubijao.

Paprica Dorde: Operisao po selima u dolini Sutjeske. Izvori su tvrdili da je ubijao muslimansko stanovnistvo, pljackao i palio njihove kuce.

Paprica Jela: Operisala po selima na Tjentistu i u dolini Sutjeske. Vise izvora je potvrdilo da je sa Janom Popovic i Ratkom Zivanovicem pljackala i palila kuce, a ima indicija i da su ubijale nemocne muskarce i zene u selu Popov Most.

Paprica Malisa: Operisao po selima u dolini Sutjeske. Nema podataka o njegovim zrtvama ali je vise izvora potvrdilo da je zlostavljao i pljackao stanovnistvo. Vjeruju i da je ubijao u selima u dolini Sutjeske.

Paprica Mile: Operisao po selima u dolini Sutjeske. Nema podataka o njegovim zrtvama ali je vise izvora potvrdilo da je zlostavljao i pljackao stanovnistvo. Vjeruju i da je ubijao.

Paprica Milosava: Operisala po selima u dolini Sutjeske. Nema podataka o njenim zrtvama ali je vise izvora potvrdilo da je zlostavljala i pljackala stanovnistvo. Vjeruju i da je ubijala.

Paprica Radoje: Operisao po selima u dolini Sutjeske. Nema podataka o njegovim zrtvama ali je vise izvora potvrdilo da je zlostavljao stanovnistvo, palio i pljackao njihove kuce u selu Kosman i Balici. Vjeruju i da je ubijao. Tvrdili su da je zapalio dzamiju u selu Sadici.

Paprica Slavka: Operisala po selima u dolini Sutjeske. Pljackala, palila i ubijala.

Paprica Zoran: Ucestvovao u pljackanju i paljenju muslimanskih sela u dolini Sutjeske. Nema podataka o njegovim zrtvama ali je vise izvora potvrdilo da je zlostavljao i pljackao stanovnistvo. Vjeruju i da je ubijao.

Pavlovic Milenko: Ucestvovao u pljackanju i paljenju muslimanskih sela u dolini Sutjeske. Nema podataka o njegovim zrtvama ali je vise izvora potvrdilo da je zlostavljao i pljackao stanovnistvo. Vjeruju i da je ubijao.

Pavlovic Zdravko: Ucestvovao u pljackanju i paljenju muslimanskih sela u dolini Sutjeske. Nema podataka o njegovim zrtvama ali je vise izvora potvrdilo da je zlostavljao i pljackao stanovnistvo. Vjeruju i da je ubijao.

Pejovic Miladin: Zvani Krs. Konobar iz Ustikoline. Ubio je komsiju Ahmeda Basica. Sa Arsenom Blagojevicem i Vinkom Subarom pripadao je grupi Slavise Milicevica, vodnika JNA, koja je masakrirala Muslimane, palila kuce i pljackala njihovu imovinu u Ustikolini, a narocito, po naredenju Petra Mihajlovica, u Pauncima i Pilipovicima. U Pauncima je ucestvovao u ubistvu porodice Frasto.

Perisic Cedo: Iz Godjevna. Izvori su s pouzdanoscu tvrdili da je ubio troje iz porodice Klinac.

HAPSENJA U CRNOJ GORI

Tokom maja 1992. godine kidnapovano je 59 Muslimana i 33 Srbina – izbjeglica iz BiH u Crnoj Gori. To je potvrdio i Damjan Turkovic, zamjenik nacelnika policije u Herceg Novom, krajem maja na lokalnom radiju. Hvaleci se uspjesno sprovedenom akcijom Turkovic je rekao: “… Za sada smo priveli 41-og Muslimana, a imamo ovlascenje da po naredbi Republike Srpske, sva lica koja borave na podrucju Centra bezbjednosti Herceg Novi, starosti od 18 do 60 godina, privedemo i predamo u sabirni centar u Bosni i Hercegovini. Takvih lica priveli smo oko 92 ukupno, za zadnja tri – cetiri dana.” Sudeci po razlicitom nacinu hapsenja i daljeg postupanja od strane crnogorskih vlasti postojala su dva razloga zbog kojih je sprovedena ova policijska akcija. Srbi su hapseni i deportovani u Republiku Srpsku zbog mobilizacije, a Muslimani da bi se povecao broj talaca i zarobljenika za razmjenu.
Objavljeno u broju 68 DANA, 29. JANUAR / SIJECANJ 1998.

KOMENTAR

1. focanskidani

   FOČA 1992. : Počeci agresije i genocida

   

   Nijaz Andelija:

   Andelija Salko sto je navedeno je greska to je Rasim Andelija. Salko je bio babo njegov å Rasim se zvao sto je po naredbi Sima Mojevica ubijen. Ovo potvrdjuje njegov sin Nijaz Andelija koji je upoznat u ratu o ovome. Mozda treba spomenut da je ipak Simo Mojevic i Ilija Krunic pucali zajedno na Rasima Andeliju dok je bijezao da se spasi jer su bili ga vec opkolili i skoljena je pucao u njega Simo i pogodilo ga je u vrat, ledja i rame koje je bilo razneseno skoro. Ovo su Izaskun jedne stale gdje su se bili sakrili sve vidjeli Alija Karovic i Abid Zgalj koji je kasnije ubijen u Putjevicima, å Alija je umro prirodno poslije rata.

 

priredio:Kenan Sarač
fotografija:internet/screenshot
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

 

FOČA 1992. : Čekao sam smrt dok mi je nož bio pod grlom

Objavljeno 2005. godine

Ispovijest preživjelog Bosanca kojeg je crnogorska policija deportovala 1992. godine.

Od oko stotinu bosansko-hercegovačkih izbjeglica koje je crnogorska policija, s proljeća 1992. godine, nezakonito uhapsila i deportovala borcima Radovana Karadžića gotovo svi su pobijeni. Ekrem Čemo (1953) iz Foče, jedan je od rijetkih koji je ostao živ. Živi u Njemačkoj. Izbjegava novinare. O svojoj golgoti prvi put govori za jedan medij:
“Uoči krvavog rata u Bosni i Hercegovini sklonio sam se sa suprugom Eminom i dvoje maloljetne djece u Crnu Goru, u Bar, gdje sam godinama ljetovao i imao mnogo prijatelja. Uoči mog hapšenja policajci su nekoliko puta dolazili kod Abdulaha Kamerića i Ramiza Babića, mojih zemljaka iz Foče, koji su kasnije ubijeni. Saslušavali su ih tokom noći, rano izjutra, u po bijela dana. Hapsili su ih i puštali. Nakon nekoliko dana, 21. maja 1992. godine, ujutro oko sedam sati, dok smo nas trojica pili kafu, kombi pun policije naglo se zaustavio ispred zgrade. Naoružani policajci su munjevito opkolili zgradu. Dvojica policajaca su nam oprezno prilazila. Narediše da pođemo sa njima na informativni razgovor. Strpaše nas u kombi. U njemu je pokunjeno sjedio moj poznanik iz Foče, neki Remzija, zaboravio sam mu prezime”, svjedoči specijalno za “Vijesti”, Ekrem Čemo.
“Onda nas”, nastavlja Čemo, “odvedoše u stanicu policije u Baru. Kad tamo dvojica mojih Fočaka sjede svezani lisicama za stolice. Šefko Kubat i Šaćir Redžo. Dva dana su tako proveli. Nedugo zatim u prostoriju uguraše još oko četrdeset ljudi. Jedva smo disali. Nakon jednog sata dođe neki policajac, proziva Ibrahima Ćerimovića, i odvodi ga na saslušanje. Nakon petnaest minuta Ibrahim se vraća. Pitamo ga: “Što je bilo?”. Kaže: “Ne znam”.

Saslušavao me nepoznati čovjek. Predstavio se kao policajac iz Foče. Kasnije smo saznali da je to bio zloglasni Mišo Stevanović zvani Šumar. On je Bosance masovno hapsio po Crnoj Gori. Nakon jednog sata ponovo uđe policajac, sa nekim spiskom. Naređuje: “Neka ostanu Ekrem Čemo, Ramiz Babić, Abdulah Kamerić, Šefko Kubat i Šaćir Redžo. Ostali su slobodni”.
Pitao sam: “Zašto mi ostajemo?”. Strogo reče da sa nama treba da razgovara nadležni. A Šumar je mene dobro znao, jer sam bio zamjenik direktora Zavoda za zapošljavanje u Foči. Njegova žena je dugo čekala posao. On je prije rata, inače, radio u mašinskom pogonu “Šipada” i bio kolega sa Babićem, Kamerićem, Kubatom i Redžom.
S čežnjom smo gledali kroz prozor. A onda smo vidjeli Šaćirovu zenu kako ispred zgrade gotovo kleči ispred Šumara, koji bijaše sa jos jednim policajcem iz Foče. Nakon desetak minuta oslobodiše Šaćira, a nas četvoricu zatvoriše u samice, u neki smrdljivi trap sa čeličnim vratima.

Prođe petak. Prođe i subota. Tek u nedjelju posjeti me neki policajac. Kroz čelicni otvor progura bajonet. Viče: “Vi ste u Bosni klali moju braću, sad ću to da vam vratim”. Otključa vrata i uđe. Stavi mi nož pod vrat i viče:
“Balijo, majku ti tursku!” Mislio sam da će me zaklati. Onda se cinično nasmije i ode. Kasnije sam saznao da je to neki Ivanović, naše gore list iz Bosne, i da je radio kao policajac u Nikšiću. U međuvremenu dovedoše još jednu grupu iz Ulcinja: Muniba Hodžića, Nedžiba Loju, Esada Hadžića.
U nedjelju nas izvedoše i strpaše u “maricu”. Uskoro stigosmo u zgradu policije u Herceg Novom. Smjestiše nas u samice. Tu provedosmo dva dana, bez vode i hrane. Onda dovedoše jos jednu grupu od dvadesetak Bošnjaka. Negdje oko tri sata popodne, tog 25. maja 1992. godine, sve nas strpaše u neki autobus. Uguraše i 22 bosanska Srbina. Na silu ih vraćaju na ratište. Krenusmo ka Foči.
Istovremeno, dva vojna kamiona puna uhapšenih Bošnjaka iz “Sabirnog centra” iz Herceg Novog krenuše ka Zvorniku. Iste noći stigosmo u zloglasni fočanski KP Dom. Izdvojiše Srbe. Dok smo izlazili iz autobusa napraviše špalir od pet, šest policajaca, koji nas počeše udarati kundacima, nogama, rukama.
Tukli su nas i pucali u zrak. Onda nas smjestiše u samice. Tu smo ostali sedam dana. Najgora nam je bila žeđ i glad. Od trenutka hapšenja, dakle, od 21. maja, niti smo sto jeli, niti smo sto pili”, svjedoči Čemo.

Većina logoraša iz KP Doma Foča je ubijena. Scenario je bio isti, samo su se žrtve mijenjale. Ubijani su i bacani po raznim jamama i masovnim grobnicama. Najviše ljudi stradalo je u masovnoj likvidaciji, poznatoj kao “Berba šljiva”.
Tada je na desetine ljudi, tobože, odvođeno u berbu šljiva. Odlazili su, ali se nisu vraćali. Njihovi posmrtni ostaci nedavno su otkriveni u jamama pored Tjentišta.
U fočanskom KP Domu, koji je od međunarodnih organizacija dobio tretman logora, Čemo provodi “tačno 26 mjeseci i 16 krvavih dana”. Haški tribunal je zbog nehumanog postupanja, zlostavljanja i ubijanja zatvorenika upravnika tog zatvora-logora, Milorada Krnojelca, osudio na osam godina zatvora. I šef tamošnje zatvorske straže, Mitar Rašević, nalazi se u Hagu. Čeka suđenje.
Na suđenju Krnojelcu jedan od svjedoka bio je i Ekrem Cemo.
“Uopšte mi nije jasno kako sam preživio. Čista sreća. Kada bi dolazile delegacije Međunarodnog crvenog krsta, krili su nas po ekonomijama, bunkerima, pekarama”. Preživjelo nas je svega 75. Od stotinak nas uhapšenih u Crnoj Gori, preživjeli smo samo nas četvorica. Svi sada živimo u inostranstvu”, svjedoči Čemo.
U Herceg Novom im oduzeli sve
“Sve su nam oduzeli. Novčanike, novac, lančiće, satove, čak i malo bolje kaiševe oduzeli su nam policajci u Herceg Novom. Dali su nam da potpišemo i neku priznanicu o oduzetim stvarima i novcu, koje više nikada nismo vidjeli. Policija nam je opljačkala i naše automobile kojima smo došli u Crnu Goru. I tukli su nas. Svojim očima sam gledao kada su crnogorski policajci udarili i bacili niz stepeniste Šefka Kubata”, svjedoči Čemo.

Mučen i lažnim strijeljanjima
Ekrem Cemo će ovlastiti advokata Dragana Prelevića da protiv crnogorskog MUP-a, koji ga je nezakonito uhapsio i deportovao, podigne tužbu. Navodi jak razlog za to: “Nema novca koji mi može nadoknaditi sve strahote, batine, mučenja, lažna strijeljanja koje sam preživio. Ali, ovo činim i da se to više nikada ne ponovi na ovim prostorima”.
Već nekoliko porodica deportovanih i ubijenih Muslimana podnijelo je tužbe protiv crnogorske države tražeći po oko milion eura odštete. Državni tužilac Vesna Medenica izjavila je nedavno “Vijestima” da prikuplja dokaze o događajima iz maja 1992. godine.

Šeki Radončić, 2005.
izvor:Vijesti

priredio:Kenan Sarač
fotografije:internet/screenshot
oprema teksta:focanskidani

FOČA 1992. : BOLNO PODSJEĆANJE NA GENOCID

FOČA 1992. : BOLNO PODSJEĆANJE NA GENOCID

11. travnja, grupa pod vodstvom Murata Šabanovića zauzima hidroelektranu u Višegradu i prijeti dizanjem brane u zrak ako JNA ne prestane s napadima na Višegrad i ne dopusti evakuaciju stanovništva iz grada. Ratni recept, isproban na Bijeljini, ponovit će se u cijeloj istočnoj Bosni, a najpoznatiji od prvih masakara će postati onaj u Foči, koja je osvojena 17. travnja. Srpske paravojne snage, koje dolaze iz Crne Gore, pobile su gotovo tisuću više ljudi nego njihovi prethodnici iz Drugog svjetskog rata, koji su 1941. zaklali oko 2.000 Muslimana i silovali tamošnje žene.[28] Moderni četnici će u Fočanskom genocidu,[29] ubiti 2.704 ne-Srba [30] a Muslimanke, stare 15 ili više godina će biti zatvorene u logore za silovanje kako bi rađale srpsku djecu.[31][32]

[28] Partisans: War in the Balkans 1941 – 1945
[29] Prosecutor v. Radislav Krstic – Trial Chamber I – Judgment – IT-98-33 (2001) ICTY8 (2 August 2001), The ICTY, paragraph 589. citing Bavarian Appeals Court, Novislav Djajic case, 23 May 1997, 3 St 20/96, section VI, p. 24 of the English translation.
[30] IDC: Podrinje victim statistics.
[31] ICTY: The attack against the civilian population and related requirements.
[32] The Society for Threatened Peoples (GfbV): Documentation about war crimes – Tilman Zülch.

Nakon što su sela i gradovi u istočnoj Bosni bila pod kotrolom srpskih snaga, poput vojske, policije, paravojnih formacija, a ponekad i samih srpskih seljaka, primjenjivan je uvijek isti obrazac: muslimanske kuće su sustavno pretresane, pljačkane i spaljivane, a građani su uhićivani ili okupljani na jednom mjestu, a ponekad tijekom samog procesa, premlaćivani ili ubijani. Muškarci i žene su odvajani, a većina ih je pritvorena ili izmasakrirana u logorima. Žene su odvođene na razna mjesta zatočenja, gdje su živjele u nepodnošljivim higijenskim uvjetima, a tu su zlostavljane na mnoge načine, dok ih je većina sustavno silovana. Srpski vojnici ili policajci su dolazili u zatočeničke logore, odabirali jednu ili više žena, izvodili ih i silovali.
Kada se govori o ratnom zločincu i silovatelju Radomiru Kovaču koji je žene za silovanje zaključavao u svojem stanu i ostavljao ih bez hrane da skapavaju od gladi, moramo se sjetiti i njegovog rođaka koji je tim ženama dostavljao hranu preko prozora i kasnije na suđenju svjedočio o zločinima svog rođaka [124] ili se trebamo sjetiti slučaja Almire S. za čiju je slobodu njen srpski susjed platio 5,600 njemačkih maraka u doba kada je mjesečna plaća bila ispod 50 maraka [125]
[124] FINDINGS OF THE TRIAL CHAMBER, točka 752
[125] Žene žrtve silovanja pod udarom zakona

Po mjestima smrti najviše žrtava je bilo u dolini rijeke Drine gdje je bilo ubijeno ili poginulo 28 666 ljudi ili 30% od svih žrtava rata dok se na drugom mjestu nalazi Sarajevo s 14 656 žrtava.[2] Prije rata na području današnje Republike Srpske je živjelo više od 500 tisuća Nesrba, a nakon rata ih je ostalo samo 20 tisuća.[165]
[165] The Unindicted: Reaping the Rewards of “Ethnic Cleansing” in Prijedor, HRW – 1. siječnja 1997.
Današnju nacionalnu sliku na području Republike Srpske nam daruje grad Foča poznat po genocidu nad bošnjacima 1992. godine [174]. Prije rat u gradu je živjelo 22,500 Bošnjaka, a sada ih ima samo 4,000 [175].
[174] Prosecutor v. Radislav Krstic – Trial Chamber I – Judgment – IT-98-33 [2001 ICTY 8 (2 August 2001)]
[175] World Agenda: US hopes for Bosnia rest on town mayor's shoulders, Timesonline 28.05.2009.

Sveukupno po službenim podacima od 2,2 milijuna ratnih izbjeglica [172] smatra se da ih se 1,026,692 vratilo u Bosnu i Hercegovinu, a njih 467,297 ih se vratilo u entitet gdje su manjina i to njih 274,965 se vratilo u Federaciju Bosnu i Hercegovinu, 170,237 u Republiku Srpsku i 22,095 u Distrikt Brčko. [173].
[172] BiH politicians squabble over census details
[173] UNHCR statistical Summary as of 31. December 2008.

priredio:Kenan Sarač

fotografije: flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik

Je suis Foča : PATRIOTSKE LAŽE I PARALAŽE (varijacija)

Tragom nestalih…Sjećanjem protiv nestanka…

E, moja Fočo, presudi ti sama sebi za sva vremena, sa svojim jamama, grobnicama…

Hajde više da se ne igramo mačke i miša, recite gdje su i koliko ih je? koliko puta ste premještali one koje ste ubili? Te je na jednom mjestu identifikovana lobanja, trup, dijelovi garderobe, a onda na drugom kosti ruku, nogu.. I taman, onaj očajnički smiraj porodica, bar su našli, sahranili svoje najmilije, a onda pismo o novoj DNK potvrdi.

Koliko puta pobijeni građani Foče nesrpske nacionalnosti trebaju biti sahranjeni. Koliko ćete puta više da ih ubijate!!!

Pucajući u nenaoružane nevine ljude, ubijajući svoje komšije muslimane, ubivši njih 3000… što djece,što omladinaca,što djevojaka,što odraslih, što starih…takozvana republika srpska je presudila sama sebi.

Stalna priča ko je prvi počeo je zastarjela tehnolodija…Ako hoćete istinu – vi ste počeli, i čuuuj još za neke rat nije završen, pojedinci čekaju poziv pataloške nemani za neki novi rat.

Fočo, presudila si sam sebi, ne pozivaj se i ne prozivaj ni presude Haškog tribunala, ni suda BiH za ratne zločine, ni suda tvoje historije, dok su na tvojoj ikonografiji četnici…Šta nas snađe, a Sutjeska je paradigma otporu fašizmu i fašističkim hordama.

Tu si se tek dokazala, Fočo!!! Tu si se dokazali ko si i gdje si…Ništa više ne treba reći, jer ta djela govore sa hiljadu riječi. Takoreći 3000 riječi.

Srbi su sami sebi pucali u sljepoočnicu, sami su sebi prosuli mozak.

priredio : Kenan Sarač, Sarajevo,30.06.2017.

_ _ _ _ _

UBILI SU ME NEBROJENO PUTA : U Foči me brutalno ubiše 3 000 puta
Piše: Merjem Erna Mušinović

” Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo. ”

…. Ubili su me nebrojeno puta. Ubijali su me planski, sistematski i organizovano u kratkim vremenskim periodima. Pojedinačno i u grupama. S
trijeljanjem i spaljivanjem.
Klanjem i mučenjem. Bombama i metcima. Davljenjem i logorima. Granatiranjem i snajperskim hicima… Etničkim čišćenjem. Silovanjem. Urbicidom. Nasilnim pokrštavanjem. Ubijanjem kulturnih, vjerski i historijskih obilježja….
Danteovim Paklom…

Ubijaju me ponovo zaboravom i negiranjem…

Ubili su me u Sarajevu oko 18 889 puta.. 1 601 put, ubili su me još kao dijete.

U Višegradu me ubiše preko 3 000 puta. Ubiše me od godinu dana. Ensar mi je bilo ime. Ubiše me i od pet godina, Elma sam se zvala, ne znam da li me se sjećaju?

U Foči me brutalno ubiše oko 3 000 puta. Nazvaše me Srbinje. Iako sam bila pod zaštitom UNESC-a, izbrisaše mi svaki trag postojanja još iz XV stoljeća.

U Ključu me ubiše preko 700 puta. Mučiše me 1 161 put samo u Manjači. Ne bi im dosta, pa me ubiše od devet mjeseci i četiri godine. Amila mi bješe ime. I Almir se zvah samo četiri godine.

U Vlasenici me ubiše i prisilno protjeraše 14 030 puta.

U Prozoru me ubiše 254 puta, a u Vitezu 514 puta.

U Brčkom me ubiše oko 3 000 puta.
U Zvorniku za samo dva mjeseca, ubiše me 800 puta. Više nisam brojala, jer dok su me
ubijali, istovremeno prisilno su me i protjerali 15 436 puta.
U Sanskom Mostu, ubiše me 800 puta. U 30 masovnih grobnica me sahraniše. Ali ja i
mrtva pričam iz Hrastove Glavice i Sasine. A moj glas se čuje iz još 28 grobnica
masovnih.
U Prijedoru me ubiše 3 173 puta. Ubiše me 102 puta kao dijete sa ” bijelom trakom” na ruci. Deportovaše me i protjeraše 53 000 puta. 200 puta, grupno, svoj put spasa završih na Korićanskim stijenama, a u Tomašici još uvijek me traže. Ne znam koliko puta će me pronaći.

U Srebrenici ubiše me više hiljada puta. 1 000 – 1 500 puta, odjednom ( grupno ) ubiše me u Kravicama samo. U Bratuncu, školi ” Vuka Karadžića”.. Deportovaše me 30 000 puta…
Ubiše me nebrojeno puta na različite načine. Grupno i pojedinačno. Kao odraslu i kao dijete. Kao muškarca i kao ženu. Ubiše me nebrojeno puta, kosti moje razbacujući od Une do Drine, od Save do mora…. Nema mjesta u BiH gdje me nisu ubili… U svakom gradu, općini, selu, zaseoku.. Ubili su me toliko puta da me nikad neće u cjelosti pronaći…
Da, ja sam mrtva! Samo čekam svoj red za sahranu, dozivajući iz masovnih grobnica, primarnih, sekundarnih i tercijarnih… Dozivam šumom bosanskih rijeka, daškovima vjetrova
šuma i planina.. Dozivam kotlinama rijeka bosanskih…. Dozivam da me sahrane svakim pedljom zemlje Bosanske..
Ubili su me nebrojeno puta. Ja samo čekam svoj red da me nebrojeno puta i sahrane…
(* samo neki podaci o ubijanju civila u periodu 1991-1995:
” Bosanska knjiga mrtvih”, podaci Haškog tribunala, te zapisi o genocidu –
Emir Ramić, član Internacionalnog ekspertnog tima Instituta za istraživanje genocida u Kanadi)
Merjem Erna Mušinović
preuzeto sa:https://www.facebook.com/photo.php?fbid=1099892300050533&set=a.383768558329581.90815.100000893193518&type=3&theater
naslov promjenio:Kenan Sarač
fotografije:flickr ekranportal13

ČETVRT STOLJEĆA NJIH TRAŽIMO!!! GDJE SU BOŠNJACI IZ BOSNE KOJI SU U MAJU 1992. UHAPŠENI NA CRNOGORSKOM PRIMORJU? ZAŠTO SU RATNI ZLOČINCI NA SLOBODI?

ČETVRT STOLJEĆA NJIH TRAŽIMO!!! GDJE SU BOŠNJACI IZ BOSNE KOJI SU U MAJU 1992. UHAPŠENI NA CRNOGORSKOM PRIMORJU? ZAŠTO SU RATNI ZLOČINCI NA SLOBODI?

Crnogorska policija je u maju 1992. nezakonito uhapsila najmanje 66 osoba, civila, starosti od 18 do 66 godina, koji su u Crnu Goru izbjegli od rata u Bosni i Hercegovini, i predala ih vojsci bosanskih Srba da im posluže za razmjenu ratnih zarobljenika. Dana 25. maja 1992. godine, jedna grupa uhapšenih izbjeglica je autobusom iz sabirnog centra u stanici policije u Herceg Novom upućena u KPD Foča koji je već tada imao sva obilježja koncentracionog logora za nesrpsko stanovništvo, kako je utvrđeno u presudi Haškog tribunala protiv Milorada Krnojelca. Samo nekolicina je preživjela strašna mučenja kojim su tamo bili izloženi. Dva dana kasnije, 27. maja 1992. godine, druga grupa uhapšenih izbjeglica je iz CB Herceg Novi upućena autobusom na teritoriju Republike Srpske ‘gdje je trebalo da uđu u sastav grupe Muslimana za razmjenu za zarobljene srpske teritorijalce’. Svi su ubijeni na teritoriji BiH, pri čemu još uvijek nisu pronađena sva njihova tijela, niti se zna tačno mjesto njihovog stradanja…”

Na ovaj strašni zločin, koji će zauvijek ostati neizbrisiva mrlja na “čojskom i junačkom” obrazu Crne Gore, u proteklih četvrt vijeka uglavnom su podsjećale nekolicina nevladinih organizacija. Od strane zvaničnih državnih institucija čulo se samo znakovito ćutanje. Njihovo ignorisanje je bilo očekivano, s obzirom da su najodgovorniji za ovaj zločin i danas na vlasti, na čelu sa predsjednikom DPS-a Milom Đukanovićem.

Ono što ne budi optimizam jeste činjenica da je izostala reakcija crnogorskih građana , kao i većine opozicionih stranaka. Uglavnom, obilježavanja godišnjice deportacija proteknu diskretnim polaganjem cvijeća ispred CB Herceg Novi i nemoćnim vapajem. Ne oglašavaju se, čak, ni porodice žrtava, pa se nameće otužna pretpostavka – zapitanost da li je razlog tome novčana apanaža koju je ovaj zločinački režim isplatio kao kompenzaciju za živote njihovih najmilijih? Izuzetak je jedna familija, koja je ostala da živi u Boki i koja se i dalje pita zašto nijesu osuđeni odgovorni za zločin?

Mirsad KURGAŠ/bošnjaci.net

 

 

priredio:Kenan Sarač
design:Kenan Sarač
fotografije:internet/screenshot
oprema teksta:focanskidani

 

_ _ _ _ _

PODSJETNIK : DAN POBJEDE NAD FAŠIZMOM, DAN EVROPE, DAN LOGORAŠA BIH, DAN SJEĆANJA NA UBIJENU DJECU
https://focanskidani.wordpress.com/2018/05/09/podsjetnik-dan-pobjede-nad-fasizmom-dan-evrope-dan-logorasa-bih-dan-sjecanja-na-ubijenu-djecu-sarajeva/

Evropo sretan ti 9.maj – Dan logoraša
https://focanskidani.wordpress.com/2016/05/10/evropo-sretan-ti-9-maj-dan-logorasa/

FOČA:UZ 9. MAJ – DAN LOGORAŠA BiH/VJEČNO HUČI SUTJESKA/KO NAS BRE ZAVADI?
https://focanskidani.wordpress.com/2016/05/09/focauz-9-maj-dan-logorasa-bihvjecno-huci-sutjeskako-nas-bre-zavadi/

VJEČNO HUČE DRINA, TARA, SUTJESKA, BISTRICA, ĆEHOTINA…KRV PLIVA PO NJIMA…
https://focanskidani.wordpress.com/2016/07/06/vjecno-huce-drina-tara-sutjeska-bistrica-cehotina-krv-pliva-po-njima/

25 GODINA OD OSNIVANJA LOGORA U FOČI : Moramo učiniti sve da se o našim golgotama priča
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/06/25-godina-od-osnivanja-logora-u-foci-moramo-uciniti-sve-da-se-o-nasim-golgotama-prica/

Deveti je maj : Opet. Dan Evrope, Dan pobjede nad fašizmom i Dan logoraša.
https://focanskidani.wordpress.com/2018/05/09/deveti-je-maj-opet-dan-evrope-dan-pobjede-nad-fasizmom-i-dan-logorasa/

FOČANSKA JE TUGA PREGOLEMA 1992. – 2018.
https://focanskidani.wordpress.com/2018/05/08/focanska-je-tuga-pregolema-1992-2018/

25 godina od GENOCIDA u Foči : SVIM FOČACIMA KOJI SU UBIJENI I KOJI NESTADOŠE TOKOM AGRESIJE NA BiH 1992. – 1995.
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/21/25-godina-od-genocida-u-foci-svim-focacima-koji-su-ubijeni-i-koji-nestadose-tokom-agresije-na-bih-1992-1995/

FOČA (1992.-2017.) – ČETVRT STOLJEĆA GORČINE : TZV. PROTJERNICE (ODOBRENJA…itd)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/03/12/foca-1992-2017-cetvrt-stoljeca-gorcine-tzv-protjernice-odobrenja-itd/

ČETVRT STOLJEĆA NJIH TRAŽIMO!!! GDJE SU BOŠNJACI IZ BOSNE KOJI SU U MAJU 1992. UHAPŠENI NA CRNOGORSKOM PRIMORJU? ZAŠTO SU RATNI ZLOČINCI NA SLOBODI?
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/23/cetvrt-stoljeca-njih-trazimo-gdje-su-bosnjaci-iz-bosne-koji-su-u-maju-1992-uhapseni-na-crnogorskom-primorju-zasto-su-ratni-zlocinci-na-slobodi/

GENOCID U FOČI : 25 godina od ”Deportacije izbjeglica” iz Crne Gore
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/11/genocid-u-foci-25-godina-od-deportacije-izbjeglica-iz-crne-gore/

HAPŠENJA U CRNOJ GORI 1992.
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/18/hapsenja-u-crnoj-gori-1992/

Foča 1992. – 1995. : Kazneno-popravni dom (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/08/19/foca-1992-1995-kazneno-popravni-dom-foto/

FOČA:Koliko još ima neidentifikovanih i neispričanih priča?

Je suis Foča 1992. – 1995.

SVJEDOČENJA

Grad Foča još uvijek nije u stanju suočiti se sa zločinima i zločincima iz 1992.

Koliko je samo kamiona-šlepera sa bošnjačkim žrtavama egzekucije 1992. doveženo i pokopano na samim sastavcim – lokalitet bivših Rakita (sada su tu nekakvi bazeni (tzv. aqua park) i na mjestu fočanskog gradskog rugla – započetog, a nikad dovršenog tzv. hotela na samoj obali Drine odmah do tih bazena.Dvadeset godina nakon rata u Bosni i Hercegovini još je otvoreno pitanje nestalih osoba (ubijenih) u Foči.

U Institutu za nestale osobe kažu da su lakše dolazili do informacija o mjestu masovnih grobnica krajem rata u BiH nego danas, a apsurd predstavlja i činjenica da im podršku više daje Međunarodna komisija za nestale nego bh. državne institucije.

Tužna je priča o stradanju porodice Tatarovac.Medin Tatarovac je bio vrsni ekonomista u tadašnjoj Privrednoj banci Sarajevo.Komšije Srbi su ga odveli u KP Dom, gdje je bio podvrgnut torturi, a poslije i ubijen.Živio je sa majkom na Gornjem polju u Samoborskoj ulici.Majku su mu četnici zaklali i bacili sa trećeg sprata na ulicu.U istoj zgradi mu je stanovala sestra.Bila je udata za Tafra.Nažalost, četnici su ubili, zaklali Tafro Sokola i njegovu suprugu na očigled njihove tada maloljetne djece.

Kako je tužna priča o Muniru Mačku, profesoru matematike iz Međurječja.Njega su četnici mučki ubili, a njegovu kuću zapalili.Munir nikome zla nije nanio:Miran,tih,povučen čovjek.Dobar matematičar. A tako okrutno ubijen.Ni za grob mu se ne zna.Porodica još uvijek traga za posmrtnim ostacima…

 

Koliko je samo bošnjaka deportovano iz Crne Gore, Srbije u KP Dom Foča? I tu im se gubi svaki trag.Među njima su i tri brata Rikalo iz Čohodar mahale.

Koliko je samo pretučenih zatvorenika iz KP Doma Foča, a zatim zaklanih na Drinskom mostu i bačenih u Drinu?Omer Kunovac iz Ustikoline bio je gluhonijem. Stražar u KP Domu Milenko Burilo ga je tukao do smrti – “tukao ga da progovori”.Pretučeni su Nurko Nišić,Munib Veiz, Mustafa Kuloglija,braća Konjo…I ubijeni.

Okrutna i jeziva smrt Miralema Ahmića ne može niikoga ostaviti ravnodušnim. Miralem je živ spaljen od strane četnika, kojima je zapovjedao Bore Ivanović.

 

Tužne su priče o stradanjima bošnjačkog stanovištva na selima u okolini Foče, gdje su mnogi spaljeni i poklani.

Izvod iz jednog svjedočenja:”…ja sam izgubila mnogo bliže i daljnje rodbine,među njima brata i baba, kojeg još niismo pronašli…”(B.M.K.)

SVJEDOČENJE:”Odvedeni su mi brat,otac,muž,amidža i amidžin sin – do danas nisu pronađeni njihovi posmrtni ostaci.”(M.A.Đ.)

Enes Uzunović, uzorni omladinac, dobar drug, nadasve ljudina završio je u KP Domu. Nakon nekoliko tortura/premlačivanja odveden je na tzv. “branje šljiva” i tu se gubi svaki trag…

 

Poruka:Zločinci nisu kažnjeni niti će biti.Moja poruka svima je da se ne stide i da ne šute i da istinu ispričaju ma koliko bolna i teška bila.

 

fotografije:fb PutnikNamjernik/flickr ekranportal13/focanskidani

priredio:Kenan Sarač

OPASNO JE PISATI O GENOCIDU U BiH

ZAŠTO SU BOŠNJAČKI INTELEKTUALCI KUKAVICE???!!!

KULTURA ŠUTNJE I STRAHA : OPASNO JE PISATI O GENOCIDU U BiH

UBIJALI SU NAS KAO BOŠNJAKE, MRZILI NAS ZBOG ISLAMA, ZATIRALI NAM TRAG ZBOG BOSANSKOG JEZIKA…

Bješe jedan šeher. Zvao se…

‪#‎Foča , ‪#‎BiH , ‪#‎NašeMaloMisto , ‪#‎malomisto

DA SE NE ZABORAVI

Preko 3000 Fočaka je ubijeno…

GENOCID 1992. – 1995.

APEL:POMOZITE DA SAZNAM GDJE SU MU KOSTI!

Ocekujem, da ce se moj “komentar” …osjecaj.. bol..razumijeti u potpunosti. Koju rijec da upotrijebim?! 1992g. Agresori su, zarobili… uhapsili.. ubili..Moga jedinoga brata!!!! Od tada ni jedna jedina vijest!! Vise od 20g. Zivim sa bolom na srcu,.. nadajuci se da makar saznam gdje su mu kosti. da ima grob kao i sav ostali narod…. Sto je nerazumljivo.. Rat u Gorazdu nije bio ni zapoceo.,.. Odveden je u Focu………. Na srecu ili na zalost memorija me sluzi jos uvijek i moj brat je u mojim mislima dan i noc i bice dok zivim… Mozete zamisliti kako je mojoj majki!!!!!!!! Takodje, svjesna sam da nisam jedina, ali shvatite molim vas, bol sa kojim zivim i nosim u grudima godinama nepodnosljiv je…… Izrazavajuci se na ovaj nacin olaksam malo dusi… Savjest mi je cista…. Ne postoji mrznja.. vrlo bitno da bi mogla imati zivot normalan u shodu sa ostalim svijetom. Unaprijed Hvala!!!!!!

Suada Forto

*********

priredio:Kenan Sarač