Lokalitet Tuneli Miljevina kod Foče : Nastavljena ekshumacija, nađeni nekompletni skeleti

 

Ekshumacija na lokalitetu Miljevina-tuneli, na području općine Foča

Ekshumacija na lokalitetu Tuneli Miljevina kod Foče, nastavljena je i danas.

Glasnogovornica Instituta za nestale osobe (INO) BiH Lejla Čengić kazala je Feni da su danas ekshumirani dijelovi ljudskog skeleta, te da je riječ o nekompletnim posmrtnim ostacima.

“Ekhumacija na ovom lokalitetu, koja je počela 14. jula, nastavlja se i sutra. Bit će pretražen kompletan lokalitet kako bi se utvrdilo da li se u ovoj masovnoj grobnici nalazi još posmrtnih ostataka ubijenih žrtava”, kazala je Čengić, podsjećajući da su do sada iz ove masovne grobnice ekshumirani uglavnom kompletni posmrtni ostaci pet žrtava.

ekshumacije - ilustracija

Ekshumacijom, po naredbi Suda BiH, rukovodi Tužilaštvo BiH.
Posmrtni ostaci su nakon ekshumacije prevezeni u Centar za obdukciju i identifikaciju u Goraždu gdje će biti izvršena sudskomedicinska i kriminalističko-tehnička obrada i uzeti koštani uzorci kako bi se na temelju DNK analize utvrdio identitet pronađenih žrtava.

 

_ _ _ _ _

NAKON PRONALASKA JOŠ JEDNE MASOVNE GROBNICE KOD FOČE : Kuća mrtvih bez imena – Centar za obdukciju i identifikaciju Goražde
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/18/nakon-pronalaska-jos-jedne-masovne-grobnice-kod-foce-kuca-mrtvih-bez-imena-centar-za-obdukciju-i-identifikaciju-gorazde/

Miljevina kod Foče : OTKRIVENA JOŠ JEDNA MASOVNA GROBNICA
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/17/miljevina-kod-foce-otkrivena-jos-jedna-masovna-grobnica/

Lokalitet Tuneli Miljevina kod Foče : Nastavljena ekshumacija, nađeni nekompletni skeleti
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/19/lokalitet-tuneli-miljevina-kod-foce-nastavljena-ekshumacija-nadeni-nekompletni-skeleti/

 

 

NAKON PRONALASKA JOŠ JEDNE MASOVNE GROBNICE KOD FOČE : Kuća mrtvih bez imena – Centar za obdukciju i identifikaciju Goražde

 

Još jedna masovna grobnica, koja je krila posmrtne ostatke pet žrtava posljednjeg rata, otkrivena je nedaleko Foče, u mjestu Miljevina, u Tunelima.

Ekshumirani posmrtni ostaci, prevezeni su u Centar za obdukciju i identifikaciju Goražde.
Ekshumacija na tom lokalitetu bit će nastavljena i u narednim danima, a pretraživanje će se izvoditi i ručno, i mašinski.

Kuća mrtvih bez imena – Centar za obdukciju i identifikaciju Goražde
Tu se odvija najteži dio posla – identifikacija žrtava, tu počinje i završava svaka nada.
Ni dvadeset pet godine nakon genocida u Foči, proces traženja osoba nestalih u posljednjem ratu u Fočanskom kraju, nije završen.
Mnoga djeca,sestre,majke,rodbina dvadeset i više godina traže kosti sinova, kćeri, muževa, braće, rođaka po masovnim grobnicama, po njivama, livadama, šumama…
Nažalost mnogi su već otišli u mezare, a da istinu o svojim nestalim nisu saznali.

hiljadu grobnica u fočanskom kraju 1992. - 1995. _ 012

hiljadu grobnica u fočanskom kraju 1992. - 1995. _ 011

hiljadu grobnica u fočanskom kraju 1992. - 1995. _ 010

 

priredio:Kenan Sarač

_ _ _ _ _

NAKON PRONALASKA JOŠ JEDNE MASOVNE GROBNICE KOD FOČE : Kuća mrtvih bez imena – Centar za obdukciju i identifikaciju Goražde
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/18/nakon-pronalaska-jos-jedne-masovne-grobnice-kod-foce-kuca-mrtvih-bez-imena-centar-za-obdukciju-i-identifikaciju-gorazde/

Miljevina kod Foče : OTKRIVENA JOŠ JEDNA MASOVNA GROBNICA
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/17/miljevina-kod-foce-otkrivena-jos-jedna-masovna-grobnica/

Lokalitet Tuneli Miljevina kod Foče : Nastavljena ekshumacija, nađeni nekompletni skeleti
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/19/lokalitet-tuneli-miljevina-kod-foce-nastavljena-ekshumacija-nadeni-nekompletni-skeleti/

Prema presudi Njemačkog suda život Bošnjaka iz Foče u prosjeku vrijedi 4 mjeseca, 12 dana, 20 sata i 34 minute zatvora

Prema presudi Njemačkog suda život Bošnjaka iz Foče u prosjeku vrijedi 4 mjeseca, 12 dana, 20 sata i 34 minute zatvora _ 003

MALO SE ZNA DA JE NJEMAČKI SUD JOŠ 1997. GODINE PRESUDIO DA JE U FOČI POČINJEN GENOCID

Prema presudi Njemačkog suda život Bošnjaka iz Foče u prosjeku vrijedi 4 mjeseca, 12 dana, 20 sata i 34 minute zatvora _ 001
Novislav Đajić pripadnik TG Foča tzv vojske republike srpske uhapšen je u Njemačkoj i suđen u Minhenu za masakre u Foči.
Vrhovni sud Bavarske nije neupitno utvrdio da je Novislav Đajić imao namjeru počiniti genocid. Ipak, Đajić je proglašen krivim za 14 slučajeva ubistava i jedan pokušaj ubistva te je osuđen na pet godina zatvora.
Đajiću je izrečena sramno niska kazna, jer je za po ubijenom Bošnjaku Foče, kažnjen sa 4 mjeseca, 12 dana, 20 sata i 34 minute.
Iako oslobođen krivnje od genocida, Bavarska sudska komora je zaključila da se u Foči 1992. dogodio genocid.

Prema presudi Njemačkog suda život Bošnjaka iz Foče u prosjeku vrijedi 4 mjeseca, 12 dana, 20 sata i 34 minute zatvora _ 002

 

 

NOVISLAV ĐAJIĆ – KRVNIK I ZLOČINAC IZ FOČE (foto i video)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/08/06/novislav-dajic-krvnik-i-zlocinac-iz-foce-foto-i-video/

Miljevina kod Foče : OTKRIVENA JOŠ JEDNA MASOVNA GROBNICA

 

Tuneli Miljevina - masovna grobnica
Tuneli Miljevina – masovna grobnica

Na području Foče, u mjestu Miljevina-tuneli, otkrivena je masovna grobnica.

Miljevina
Miljevina

Glasnogovornica Instituta za nestale osobe BiH Lejla Čengić kazala je Feni da su iz ove grobnice do sada ekshumirani posmrtni ostaci pet žrtava. Pretpostavlja se da je riječ o civilima bošnjačke nacionalnosti ubijenim u toku proteklog rata na ovom području.

Miljevina
Miljevina

Ekshumacija na tom lokalitetu bit će nastavljena i u narednim danima, a pretraživanje će se vršiti i ručno i mašinski.

Masovna grobnica _ ilustracija
Masovna grobnica _ ilustracija

 

Ekshumacijom, po naredbi Suda BiH, rukovodi Tužilaštvo BiH.

Miljevina-tuneli - masovna-grobnica
Miljevina-tuneli – masovna-grobnica
Miljevina-tuneli - masovna-grobnica
Miljevina-tuneli – masovna-grobnica
Miljevina-tuneli - masovna-grobnica - ekshumacija
Miljevina-tuneli – masovna-grobnica – ekshumacija

 

izvor:FENA

Tuneli Miljevina - masovna grobnica _ 013

fotografije: flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik

_ _ _ _ _

NAKON PRONALASKA JOŠ JEDNE MASOVNE GROBNICE KOD FOČE : Kuća mrtvih bez imena – Centar za obdukciju i identifikaciju Goražde
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/18/nakon-pronalaska-jos-jedne-masovne-grobnice-kod-foce-kuca-mrtvih-bez-imena-centar-za-obdukciju-i-identifikaciju-gorazde/

Miljevina kod Foče : OTKRIVENA JOŠ JEDNA MASOVNA GROBNICA
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/17/miljevina-kod-foce-otkrivena-jos-jedna-masovna-grobnica/

Lokalitet Tuneli Miljevina kod Foče : Nastavljena ekshumacija, nađeni nekompletni skeleti
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/19/lokalitet-tuneli-miljevina-kod-foce-nastavljena-ekshumacija-nadeni-nekompletni-skeleti/

FOČA 1992. : BRANJE ŠLJIVA, JELEČ, TUZLAKOVA ŠTALA….

Kada u Foču dođeš Putniče Namjerniče _ 020
da se ne zaboravi

Do sada su za zločine u Foči pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Hagu osuđeni Dragoljub Kunarac (28 godina zatvora), Radomir Kovač (20 godina), Zoran Vuković (12 godina), Milorad Krnojelac (15 godina), Dragan Zelenović (15 godina).
Sud Bosne i Hercegovine je osudio Gojka Jankovića (34 godine), Savu Todovića (12,5), Mitra Raševića (sedam godina), Radovana Stankovića (20 godina), Jaska Gazdića (17 godina)…
Ipak, veliki broj zločina nad Bošnjacima na području opštine Foča su još uvijek nekažnjeni.
Spomenućemo samo neke od velikih nekažnjenih zločina.
Između 35 i 60 logoraša, 17. septembra 1992. godine izvedeno je iz KP doma Foča “na navodno branje šljiva”, od kada im se gubi svaki trag.
Stražar Milorad Vuković zatražio je od njih da se dobrovoljno popišu za branje šljiva. Odvedeni su Sulejman Čelik, Avdo Hodžić, Suad Borovina, Rasim Kajgana, Džemal Vahida, Refik Veiz, Murat Crneta i drugi. U egzekuciji ovih logoraša učestvovalo je 20-tak srpskih vojnika, međutim, još uvijek Tužilaštvo nema njihova imena.
Nikada Tužilaštvo nije sprovelo istragu protiv Vojislava Maksimovića, Petka Čančara, Velibora Ostojića (umro u Užicu 24.jula 2009.godine) i Ljube Ninkovića, koji su bili glavni ideolozi i naredbodavci zločina nad fočanskim Bošnjacima.
Od svih sela u okolini Foče, u Jeleču je najviše evidentirano ubijenih Bošnjaka: 82.
Među njima je 30 žena, dva dijeteta i 12 osoba starijih od 60 godina. Iz 17 porodica ubijeno je 68 članova: iz pet porodica po dva člana; iz četiri po tri člana; iz četiri po četiri člana; iz dvije po pet članova; iz porodice Zametica osam članova i iz porodice Srnja 12 članova, od kojih je osam zaklano. Ovi još uvijek nekažnjeni zločini, počeli su početkom maja 1992. godine i trajali do oktobra, te krvave godine.

Tuzlakova štala kod Jeleča
Tuzlakova štala kod Jeleča

Fočanski zločinci na čelu sa Perom Elezom, 05.avgusta 1992.godine, došli su po logoraše u logor „Barutni magacin“ kod Kalinovika, rekavši im da idu na razmjenu u Foču. Mlađima su vezali ruke žicom. Njih 24 su utovarili u kamion i makadamskim putem odvezli do livade pored Tuzlakove štale u selu Ratine u opštini Foča. Postrojili su ih u kolonu i iz automatskih pušaka pucali na logoraše sa strane. Preživio je jedino Fejzija Hadžić, bivši direktor Komunalnog preduzeća u Kalinoviku.
Fejziju je metak pogodio u lijevu nogu, pao je, kao i ostali, i pravio se da je mrtav. Ostali su bili mrtvi. Srpski vojnici su ga sa tijelima ubijenih prenijeli u obližnju Tuzlakovu štalu, koju su zapalili.
Dok požar još nije zahvatio cijeli objekat, iako ranjen u nogu i vezanih ruku, kad je čuo da vozila odlaze, uspio je Fejzija da se neopaženo izvuče i pobjegne.
Grobnica u Tuzlakovoj štali u selu Ratine ekshumirana je 1999. godine, kada su pronađene dvije vreće pepela. Ubijena su 23 Bošnjaka logoraša.
Džemili Suljić su fočanski srpski zločinci u Tuzlakovoj štali ubili dva sina Damira i Mirsada, a muža Ševku u tunelima kod Miljevine.

Motel Miljevina
Motel Miljevina

Iako je zločinac Pero Elez poginuo ispred hotela u Miljevini, krajem jeseni 1992.godine, veći dio zločinaca iz njegove jedinice koji su izvršili zločin u Tuzlakovoj štali, još je na slobodi.
Istina i suočavanje s prošlošću su jedina medicina koja može da izliječi bol koja stanuje na dušama žrtava. Ni danas, kada se još otkopavaju masovne grobnice Bošnjaka, kod Srba u gornjem Podrinju nema vidljivog kajanja. Itekako su bili svjesni zla koje rade.
Ubijanja Bošnjaka u ovom dijelu Bosne provođena su danima, ubistva su se dešavala pred očima stanovništva, srpskih žena, staraca i djece…
Nažalost, Srbi u gornjem Podrinju još poriču jezivu prošlost ovog područja. Rijeka Drina je najveća masovna grobnica Bošnjaka, ali Drina je i velika grobnica istine i pravde. U njenim dubinama će zauvijek ostati skrivene hiljade tajni.
Zadovoljenje pravde nema bez adekvatnog kažanjavanja počinioca zločina. A, dokazi oči izbiše.

Avdo Huseinovic
izvor:fb Avdo Huseinovic

fotografije:flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik

 

izlog knjige: LANET OLSUN – – ZLOČIN NAD BOŠNJACIMA ISTOČNE BOSNE

Knjiga obrađuje zločin koji se desio u prvim mjesecima agresije nad Bošnjacima u 12 općina istočne Bosne: Bijeljina, Zvornik, Bratunac, Vlasenica, Han-Pijesak, Sokolac, Višegrad, Rudo, Čajniče, Rogatica, Foča, Kalinovik. Recenzenti knjige su Sejo Omeragić, novinar i publicista, dugogodišnji urednik magazina Ljiljan, i autor nekoliko knjiga o ratnim dešavanjima u BiH; te Kemal Baković, novinar, dugogodišnji urednik magazina Saff. Urednik knjige je mr. sci. Fatmir Alispahić, a predgovor je napisao mr. sci. Admir Mulaosmanović. Knjiga je nastala na bazi tekstova koji su objavljivani u magazinu Saff u posljednje četiri godine, a podjeljena je u dva poglavlja. U prvom poglavlju obrađena su dešavanja na početku agresije u pomenutim općinama, i to u svakoj općini posebno. Drugo poglavlje obrađuje pet tema: Žrtve i zločinci, Logori, Silovanja, Grobnice, Suđenja.

U prvom poglavlju idući od općine do općine autor u najkraćim, ali upečatljivim crtama, kroz primjere, odnosno svjedočenja, ali i brojke, pokazuje šta se to dešavalo u tim općinama u prvim mjesecima agresije. Kako su se četnici pripremali za okupaciju i genocid, ko su organizatori i izvršioci tog zločina, te kako su zločin sproveli u djelo kroz ubijanja, zatočavanja, silovanja, mučenja, maltretiranja, deportacije. Sve je potkrepljeno svjedočenjima preživjelih Bošnjaka iz tih krajeva, te podacima koje su prikupila razna udruženja, grupe i pojedinci koji dolaze iz tih općina. Naravno, autor koristi i druge izvore, ali osnovni je bio živa riječ preživjelih Bošnjaka.

U drugom dijelu knjige koristeći podatke IDC-a, Udruženja ”Žena žrtva rata”, Saveza logoraša BiH, Instituta za nestale osobe, Suda BiH itd., autor iznosi precizne podatke o broju stradalih Bošnjaka (ali i drugih) u istočnoj Bosni, zatim podatke o broju silovanih Bošnjakinja, o logorima i logorašima, o masovnim grobnicama do sada otkrivenim, o suđenju zločincima koji su počinili zločine u istočnoj Bosni u prvim mjesecima agresije. Autor u uvodu u knjigu kaže da nije imao ambicija da sve kaže o zločinu koji se desio Bošnjacima istočne Bosne, jer je to praktično i nemoguće uraditi kroz novinske članke, ali priznaje da je njegova ambicija bila da na jednom mjestu u kratkoj formi kaže kakvo se zlo dogodilo Bošnjacima istočne Bosne, te ko je to zlo počinio. Zbog toga, iako se izlaže opasnosti, u knjizi navodi 1.018 imena ljudi koji se dovode u vezu sa zločinom, na direktan ili indirektan način. I to je glavna vrijednost ove knjige. Jer, nije desetine hiljada ljudi ubilo 10-ak ljudi kojima je suđenjo ili im se sudi. I, nije odgovornost samo na civilnim i vojnim nalogodavcima, već i na ubicama, silovateljima, stražarima u logoru, onima koji su izvodili iz kuća ljude, i odvodili ih u nepoznato, u logore, u smrt, u muhadžirluk. Odgovornost je na policajcima, na službenicima u raznim resorima u općinama koji su zločine često pokrivali kroz papire, u direktorima i radnicima preduzeća koja su ukopavala ubijene u masovne grobnice. Odgovornost je na uposlenim u civilnoj zaštiti, na uposlenim u crvenom krstu, na upravama preduzeća iz kojih su protjerani Bošnjaci. Odgovornost je na upravi i radnicima preduzeća koja su bila zadužena da ruše bošnjačke kuće i vjerske objekte. Odgovornost je i na komšijama koji su palili i pljačkali imovinu komšija Bošnjaka, ili nisu spriječili da do toga dođe.

LANET OLSUN - Anes Džunuzović

ANES DŽUNUZOVIĆ: LANET OLSUN – ZLOČIN NAD BOŠNJACIMA ISTOČNE BOSNE

izdavač : Udruženje ”Mladi muslimani”, Sarajevo 2009.godina

tvrdi uvez, format 24cm, 400 strana

 

izlog knjige : Sjećanje na ožiljke iz devedesetih

Promocija knjige “Sjećanje na ožiljke iz devedesetih” autora Enesa Dželilovića, u srijedu 12.07.2017. u 19.00 časova u Multimedijalnoj sali kina “Igman” na Ilidži.

Sjećanje na ožiljke iz devedesetih

Knjiga govori o sjećanjima i preživjeloj golgoti u logorima, a rezultat je prkosa i ustrajne borbe samog autora.
U knjizi se spominju zločini i zločinci koji nisu nikad procesuirani.To je lična ispovjest o stradanju i borbi za život i opstanak.Oživljene su kroz knjigu slike iz prošlosti koje su duboko urezena u sjećanje autora.

knjiga "Sjećanje na ožiljke iz devedesetih"
knjiga “Sjećanje na ožiljke iz devedesetih”

_ _ _ _ _

Fotografija korisnika/ce Hifzija Čavčić.
sa promocije knjige “Sjećanje na ožiljke iz devedesetih”

_ _ _ _ _

Fotografija korisnika/ce Hifzija Čavčić.
sa promocije knjige “Sjećanje na ožiljke iz devedesetih”

Udruženje logoraša Općine Ilidža održalo je promociju knjige “Sjećanje na ožiljke iz devedesetih” autora Enesa Dželilovića. Promotor brigadir Emir Redžović.

Promocija je održana u Multimedijalnoj sali kina “Igman”.

Posmrtnica ispred koje se zanijemi

Posmrtnica ispred koje se zanijemi: Zvornički mališani Sabrija(2) i Ismeta(3) će biti ukopani pored četiri sestre, majke i oca

Posmrtnica ispred koje se zanijemi
U kabure iskopane u zvorničkoj zemlji, u naselju Skočić pored Drine, 12. jula ove godine bit će spušteni najmanji tabuti.

 

U njima će biti kosti, dijelovi sićušnih skeletnih ostataka koje su vještaci uspjeli pronaći i prikupiti, brata i sestre, 2-godišnjeg Sabrije i 3-godišnje Ismete. Zvorničkih maksuma, koji su tek počeli trčkarati po podrinjskoj zemlji.

Ovi mališani su iz porodice Ribić. Samo rijetki nisu čuli za najveću pojedinačnu porodičnu tragediju, ispisanu tokom genocida od 1992. do 1995. godine u Podrinju. Ziji Ribiću, jedinom preživjelom članu ove porodice, monstrumi su ubili šest maloljetnih sestara, brata, oca i majku.

Prethodnih godina, Zijo je u kabure spuštano jedno po jedno, nadajući se da će doći dan kada će zaokružiti ovu tragičnu životnu priču. No, taj dan još nije došao, jer se u nekoj od brojnih grobnica u Zvorniku nalaze kosti još jedne njegove sestre.

 

Kada je u januaru prošle godine Zijo u kabure spustio tabute četiri njegove setrice, efendija je na dženazi jecao dok je govorio.

-Trebalo bi da tražim halal. Ali, neću ga tražiti iz dva razloga. Prvi je njihova dob. Bile su maloljetne, a svi oni koji umru maloljetni, idu u Dženet. Allah najbolje zna. Drugi je, naravno, uzrok njihove smrti, njihovo ubistvo – govorio je efendija, dodajući kako se nada “da će one nama halaliti”.

 

Zločin nad 27 stanovnika Skočića se desio 12. jula 1992. godine. Tada su monstrumi i ljudski ološ iz paravojne formacije, koji su sebe nazivali “Simini četnici”, Ziji su ubili šest maloljetnih sestara, maloljetnog brata, majku i oca. Prije likvidacije porodice Ribić i njihove rodbine i komšija, silovali su 13-godišnjakinju Zlatiju, koja je ukopana.

 

Ziju su odveli do jame, gađali ga nožem, pucali u njega i bacili na tijela ubijenih. Osmogodišnji dječak je nekim čudom preživio.

Pravda je za sada daleko. “Simini četnici” su na slobodi, a zvornička djeca u kaburima. I to nešto, reći će preživjeli, danas govori o obrazu Srbije i srbijanskog pravosuđa.

(Bportal.ba)

(Č)Etničko čišćenje u Foči: Odnijela ih Drina (foto)

Tragom nestalih…Sjećanjem protiv nestanka…

Odnijela ih Drina _ 027

Odnijela ih Drina

 

Odnijela ih Drina _ 001Odnijela ih Drina _ 002Odnijela ih Drina _ 003Odnijela ih Drina _ 004???? - ????Odnijela ih Drina _ 006Odnijela ih Drina _ 007Odnijela ih Drina _ 008Odnijela ih Drina _ 009Odnijela ih Drina _ 010Odnijela ih Drina _ 011Odnijela ih Drina _ 012Odnijela ih Drina _ 014Odnijela ih Drina _ 015Odnijela ih Drina _ 016Odnijela ih Drina _ 018Odnijela ih Drina _ 023
FOČA 1992. – 2017.
DA SE NE ZABORAVI!!!
Majke Foče i djeca Foče trebaju imati ista prava kao i sve druge majke
i sva druga djeca…
Nad Fočacima je izvršen zločin i NIKO NEMA PRAVO DA NEGIRA TO…
Genocid u Foči odvijao se 4 godine…
Pratila su ga ubistva, progoni, silovanja, pljačke, paljevine i mnogi drugi zločini…
DA SE NE ZABORAVI!!!
…U periodu 1992-1995. godine izvršen je zločin masovnog i sistematskog silovanja,
djevojčica, djevojaka, žena u logoru “Partizan”, a njihovi najrođeniji su odvedeni u
KPD-om Foča, a nekima se do danas gubi svaki trag…

Odnijela ih Drina _ 017

Odnijela ih Drina _ 024

Odnijela ih Drina _ 019

 

Odnijela ih Drina _ 028

Odnijela ih Drina _ 022

Odnijela ih Drina _ 013

Odnijela ih Drina _ 026

Odnijela ih Drina _ 025

 

Prije četvrt stoljeća, hiljade ljudi sa muslimanskim imenima ubijeno je na Drini. Ljeta u dolini Drine znaju biti vruća.
Gradovi na Drini, Bijeljina, zatim Bratunac, Srebrenica, Foča i Višegrad pregaženi su u aprilu. Oslobodioci su širili teror. U Foči su djelovali „Ćosini stražari“. Uslijedilo je organizovano (č)etničko čišćenje.
Dolina Drine leži na granici sa Srbijom i Crnom Gorom. Cilj je bio protjerati i usmrtiti nesrpsko stanovništvo, da bi se ova regija pripojila Srbiji i Crnoj Gori. Nastojali su pomjeriti granicu. Prema podacima iz Bosanske knjige mrtvih u dolini Drine u ratu je ubijeno 28.135 osoba, od kojih su preko 16.000 bili civili. Većina ubijenih bile su osobe sa muslimanskim imenima – njih 15.400, od kojih su 2.672 žene. Najokrutnije (č)etničko čišćenje provedeno je već početkom rata, između aprila i augusta 1992.
Kuće Bošnjaka su pljačkali, iznoseći nakit i novac, namještaj, bijelu tehniku, hranu i sve što se moglo opljačkati i odnijeti.
U gradovima na Drini uništavane su i džamije i kulturno-historijski spomenici.

Odnijela ih Drina _ 020

 

Odnijela ih Drina _ 021

 

Odnijela ih Drina _ 029

priredio:Kenan Sarač

fotografije: flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik

U Kalinoviku je obilježena 25. godišnjica stradanja bošnjačkog stanovništva iz ove i susjednih općina – Foče, Trnova, Nevesinja i Gacka

Tragom nestalih…Sjećanjem protiv nestanka…

Kao da smo stoka, tako su se prema nama odnsoili komšije Srbi, klali nas i bacal i u potoke i jame.

Sud BiH je pravosnažnim presudama, za zločine počinjene u Kalinoviku izrekao 57 godina, a Sud u Hagu za zločine u Kalinoviku i Foči je Dragoslavu Kunarcu zvanom Žaga izrekao 28 godina zatvora.

Zločinci nisu poštedjeli ni tijela ubijenih, pa ih je većina spaljeno, pronađene su polomljene i drobljene kosti ubijenih. Porodice i dalje tragaju najmanje za 43 tijela.

i zidovi su progovorili _ 1992. - 2017. _ 011
i zidovi su progovorili _ 1992. – 2017.
i zidovi su progovorili _ 1992. - 2017.
i zidovi su progovorili _ 1992. – 2017.
Kalnovik _ i zidovi su progovorili _ (2)
Kalnovik _ i zidovi su progovorili _ (2)

Udruženje članova porodica nestalih “Istina – Kalinovik 92” i ove godine organizovalo je posjetu nekadašnjim logorima osnovanim u školi “Miladin Radojević” i u vojnom objektu Barutni magacin, te lokacijama Rogoj, Mehka brda, Tuzlakova štala i tuneli Miljevina, na kojima su nakon rata locirane masovne grobnice.

Kalnovik_(3)
osnovna škola “Miladin Radojević”

Među onima koji su prisustvovali obilježavanju godišnjice zločina u Kalinoviku bio je Elvir Čusto. U njegovom životu 25. juni je jedan od najgorih dana, jer tada su zarobljeni njegov otac, 16-godišnji brat, komšije i rođaci. Dovedeni su u školu, koju je i on pohađao, a onda prebačeni u Barutni magacin. – Odatle je izveden prvo moj otac, pa Nasuf Bičo, pa Nezir Rogo. Odvedeni su na prevoj Rogoj i tu su strijeljani kao živi štit, a brat i još 24 njih su odvedeni u štalu u Ratinama i tu su strijeljani i zapaljeni – rekao je Čusto.

Kalnovik_(1)

Kemal Pervan traga za sedam od 13 članova bliže porodice koji su nastradali na ovom području. – Ovo ubija čovjeka, šta se sve dešavalo, a da niko neće da kaže gdje se ta tijela nalaze. Najstarija mi je bila nana koja je imala 75 godina i koja je ubijena na kućnom pragu, pa danas nema niko osim mene ni da traži njene kosti, jer jedini sam ja ostao od bližih. Kalnovik_(4)Muško je sve stradalo – dodaje Pervan.

 

Predsjednik Udruženja porodica nestalih Samir Vranović naglašava kako su u Kalinoviku počinjeni najteži oblici ratnih zločina, od mučenja, silovanja, strijeljanja, ubijanja do paljenja tijela i skrivanja tragova zločina. U Kalinoviku su prema podacima Udruženja ubijene 122 osobe, od kojih je 79 do danas pronađeno i identifikovano. Vranović podsjeća da je kroz školu u Kalinoviku, Barutni magacin, zatvore na farmi Pavlovci i Stanici javne bezbjednosti Kalinovik prošlo više hiljada staraca, žena i djece sa područja općina Kalinovik, Foča, Trnovo, Gacko i Nevesinje. Kroz školu “Miladin Radojević”, koja danas nosi ime “Ljutice Bogdana”, prošlo je više od 1.300 žena, staraca i djece, u njoj je ubijeno 14 lica i silovano više od 30 žena. – Za nas porodice ubijenih i nestalih užasno je i bolno saznanje, poslije 25 godina, da taj zločin i dalje negiraju najodgovorniji ljudi koji se i dan – danas nalaze u strukturama vlasti u Općini Kalinovik. Opstrukcije još traju – naglasio je Vranović.

izvor: Anadolija

Miljevina - Tuneli - 2017
Miljevina – Tuneli

_ _ _ _ _

Mehka brda kod Kalinovika.
Mehka brda kod Kalinovika.
Tuzlakova štala kod Jeleča
Tuzlakova štala kod Jeleča
Rogoj
Rogoj

VIDEO:
Kalinovik – 25 godina od zločina nad 122 Bošnjaka (TV1 HD)

Zavjera šutnje skriva masovne grobnice

Tragom nestalih…Sjećanjem protiv nestanka…

Zavjera šutnje skriva masovne grobnice _ 002

U Bosni i Hercegovini se 22 godine od kraja rata još uvijek traga za oko osam hiljada nestalih osoba. Do maja 2016. godine je pronađeno i identifikovano oko 23 hiljade osoba. Proces traženja nestalih posljednjih nekoliko godina značajno je usporen, a najveća prepreka je doći do informacija o lokacijama masovnih grobnica.

Zavjera šutnje skriva masovne grobnice _ 003

Brojne porodice u BiH više od dvadeset godina tragaju za posmrtnim ostacima svojih najbližih, kako bi ih mogli dostojno sahraniti. Među njima je i Huso Kurspahić. Njegovu majku, dvije sestre, brata i dva sestrića, sa još više od sedamdeset ljudi, žive su spalili u Višegradu pripadnici tadašnje Vojske Republike Srpske. Huso do danas nije pronašao dijelove tijela nikog od svoje porodice. Ogorčen je što se krije gdje su tijela njegovih najbližih.

„Zar su to ljudi, zar to možeš da kažeš da imaš komšiju. Nema komšije, to su dušmani dok je svijeta, čim ne može da kaže ko je taj da nađem jednu kost za 25 godina u 21. vijeku civilizacije“, kaže on.

Ni Hajra Ćatić, predsjednica udruženja „Žene Srebrenice“, sa sjedištem u Tuzli, još nije pronašla tijelo svog sina Nine Ćatića, ratnog izvještača iz Srebrenice. Kaže da se, kako vrijeme prolazi, sve teže dolazi do informacija o masovnim ili pojedinačnim grobnicama.

„Najbolnije je da ona tijela koja su bila na površini nisu pokupljena. Oni koji znaju neće ili ne smiju da kažu gdje se nalazi koja masovna grobnica“, kaže ona i dodaje da je imala hiljadu informacija o mjestu na kojem joj je ranjen sin.

Godinama je, kako priča, čekala i na kraju otišla sama na mjesto, gdje su joj rekli da joj je sin ranjen.

„Nisu mi dali da razgrćem, bilo je lišće, a nije bilo deminirano. U povratku, negdje dalje od te lokacije, sam naišla na jednu lobanju i donijela je u Udruženje. Imala sam problema zbog toga, kao nisam smjela to uraditi. Ja sam rekla da sam to donijela na svoju odgovornost. Nisam nijednog momenta mislila da je to lobanja od mog Nine, ali znam šta znači za svaku porodicu kada pronađu makar jednu kost“, govori ona i podsjeća da u okolini Srebrenice, gdje se još uvijek traga za preko 1.500 ljudi, već dvije godine nije pronađena nijedna grobnica.

Fikret Bačić je član Savjetodavnog odbora Instituta za traženje nestalih BiH. Traži 31 tijelo uže ili šire porodice, a među njima su Fikretovo dvoje djece, žena i majka. Strijeljani su u selu Zecovi kraj Prijedora, ispred porodične kuće.

On zna da je tijela ubijenih iz njegove porodice odvezlo vozilo ili komunalnog preduzeća iz tog grada ili vozila rudnika Ljubija. Jedan dio grupe kojoj se sudi pred Sudom BiH za ovaj zločin izvršio je, kako kaže Fikret egzodus, dok je drugi dio tovario tijela ubijenih koja su odvežena.

„Institucije i organi BiH ne koriste zakonom predviđene sankcije, jer mogu prisiliti i lica koja su učestvovala u skrivanju tijela i organizacije, kao i preduzeća da se otkriju ta tijela. Kada bi institucije primjenjivale više zakon bilo bi više otkrivenih grobnica“, kaže on.

Upravo na ovu činjenicu upozorava i Edin Ramulić također iz Prijedora, gdje udruženja porodica tragaju za još više od 700 nestalih.

„Postoji problem biološke naravi, ljudi koji su ubijali obično nisu učestvovali u skrivanju tijela. To su obično radili ljudi iz komunalnih preduzeća ili ABH vodova. Uglavnom su to bili stariji ljudi i nakon ovoliko vremena dosta njih je doživjelo biološku smrt“, kaže Ramulić.

Niko nije pitao prava pitanja: Edin Ramulić

Niko nije pitao prava pitanja: Edin Ramulić

Najveći problem je, kako dodaje, činjenica da te ljude svih ovih godina, niko nikada ništa nije pitao.

„Znači niko nije pitao ni one najslužbenije, direktore komunalnih preduzeća, transportnih preduzeća, u Prijedoru su to recimo bili ljudi iz struktura rudnika, sva ta mehanizacija je učestvovala u sakrivanju tijela. Niko nikada nije pitao te direktore, poslovođe, a pogotovo niko nije pitao radnike koji su upravljali bagerima ili kamionima. Dosta njih bi sigurno reklo, ali zašto bi oni išli i nekoga vukli za rukav ako ih niko ništa ne pita“, dodaje Ramulić.

Zavjera šutnje skriva masovne grobnice _ 004

Više je razloga za šutnju o skrivenim masovnim grobnicama u BiH, smatra sociolog Salih Fočo, a kao najvažniji navodi činjenicu da dominantne politike nisu spremne raditi na pomirenju.

„Građani se sasvim sigurno u takvom okruženju osjećaju nelagodno i ne žele govoriti i time istini pogledati u oči. Dominantne politike veličaju zločine, opravdavaju ih, stalno govore kako su oni učinjeni u ime odbrane naroda, njegovog digniteta, etničke teritorije. Zbog toga su građani potisnuti i nemaju snage da progovore. Oni koji progovore budu proglašeni izdajnicima sopstvenog naroda i trpe velike neugodnosti“, objašnjava on.

Profesor Fočo naglašava da su postojeće politike u BIH – politike rata a ne mira, te da se stalno održava visok nivo konfliktnosti.

„U toj poziciji građani koji se odvaže da budu hrabri, budu šikanirani i zbog toga proces pomirenja ide teško, praktički mi stojimo na jednoj mrtvoj tački“, naglašava on.

Zbog sve sporijeg procesa traženja nestalih u BiH, Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP) napravila je i aplikaciju uz pomoć koje se na jednostavan način može prijaviti saznanje o lokaciji masovne ili pojednične grobnice. Aplikacija, koja je dostupna i za mobilne uređaje nalazi se na stranici ICMP – a. Način na koji se koristi je vrlo jednostavan, a informacije se mogu dati i anonimno.

Zavjera šutnje skriva masovne grobnice _ 005

Na pitanje da li vjeruje da će skoro osam hiljada osoba za koliko se traga u BiH biti pronađeno, direktor ICMP a Matthow Holliday nije optimističan.

„Nažalost mislim da sve nestale osobe nikada neće biti pronađene. Međutim, mislim da većina od nestalih za kojima sada tragamo može biti pronađena. Važno je da institiucije BiH ostanu istrajne u ovom procesu i da ga dovedu do kraja, a mi ćemo im pružati podršku koju možemo“, kaže on.

Prema izvještaju ICMP-a iz 2014. godine, procjenjuje se da je u sukobima nakon raspada bivše Jugoslavije ubijeno 140 hiljada osoba. Od tog broja 100 hiljada ubijenih je u Bosni i Hercegovini, 31 hiljada je nestala, od tog broja oko 23 hiljade je pronađeno i identifikovano do maja 2016. godine.

  • 16x9 Image

    Marija Arnautović

    U novinarstvu od 1998, a od 2004. novinar-reporter i urednik vijesti u sarajevskom birou RSE i urednica i voditeljica magazina TV Liberty.

    RSE, 29. juni/lipanj, 2017.

republika srpska je stvorena sa namjerom da se protjeraju svi nesrbi (VIDEO)

 

David Pettigrew za TV1

republika srpska je stvorena sa namjerom da se protjeraju svi nesrbi. Snage bosanskih Srba su vršile nasilno protjerivanje svih nesrba sa te teritorije, i to je po svojoj prirodi genocid protiv civila, kazao je za TV1 američki profesor David Pettigrew koji je veliki dio svog rada posvetio stradanju građana BiH u proteklom ratu, posebno na temi genocida.
“Generalna politika republike srpske jeste negiranje genocida, što uključuje i glorifikaciju počinitelja ratnih zločina, a predsjednik parlamenta rs-a je dao ordenje osnivačima rs-a koji su svi ratnih zločinci.Postoje različiti nivoi na kojima se genocid negira ali posebno je problematično što naćelnik Srebrenice negira genocid, hvali Karadžiča kao heroja”, smatra Pettigrew

 

VIDEO:
Gost Dnevnika TV1 – profesor David Pettigrew

TV1, 01.07.2017.

 

Silovanja – smišljen genocid (VIDEO)

Foča 1992 _ 501854980

Silovanje u BiH je bio smišljen vid genocida. Poručeno je ovo danas, na Međunarodni dan eliminacije seksualnog nasilja u ratu, iz Instituta za istraživanje genocida Kanada. U BiH žrtve silovanja nemaju podršku koja im treba i koju zaslužuju i to se mora promjeniti, dodali su. Istraživali smo, mogu li se i na koji način žrtvama silovanja u BiH pružiti reparacija i prava koja zaslužuju. Abela Purivatra.

Institut za istraživanje genocida Kanada od bh. vlasti traži da odmah preduzmu mjere za zaštitu i podršku žrtava seksualnog nasilja u agresiji i genocidu u našoj zemlji. Prema procjenama UN u BiH je od 1992. do 1995. godine, silovano između 20.000 i 50.000 žena, djevojaka i djece, kao i nepoznat broj muškaraca. Tačan broj ipak nije poznat jer je još uvijek mnogo onih koji o tome uopće ne govore. Kada Hotić, potpredsjednica Udruženja majki enklava Srebrenice i Žepe, kaže da se žene u ovom društvu i danas stide reći da su silovane.

genocid u Foči _ 4698 a

“Najgnusnije što se može ženi desiti i što se ljudskom biću može desiti. Ponekad je smrt i ubistvo blaža od takvog ponižavanja. Očito je da je izuzetno veliki broj žena koje su prošle kroz takvu torturu koje se danas teško nose s tim. Ja sam upoznala neke koje hoće pričati o tome. Mnoge šute”, ističe Kada Hotić, potpredsjednica Udruženja majki enklava Srebrenice i Žepe.

Za tu šutnju, jednim je djelom odgovorno društvo. Drugim država i vlasti koje žrtvama seksualnog nasilja ne pružaju nikakvu reparaciju. Predsjednica Centra za postkonfliktna istraživanja kaže da je čak i način na koji žene u BiH mogu dokazati da su žrtve silovanja apsurdan.

“Mi imamo neujednačene zakone u Federaciji i Republici Srpskoj. Ne postoje institucije države koje će formirati ekspertne timove koji mogu da, na neki stručni način, procijene traumu i da tim žrtvama vrati prava”, smatra Velma Šarić, predsjednica Centra za postkonfliktna istraživanja.

genocid u Foči _ 501855003

Pravo na bolji zdravstveni, ekonomski i psihocosijalni status. 20 godina od završetka rata u Bosni i Hercegovini, žrtve proživljavaju još jednu traumu, ovaj put zbog problema s kojima se susreću u poslijeratnom periodu i neosjetljivosti društva i međunarodne zajednice. Velma Šarić tvrdi da je slučaj Bosne i Hercegovine uveo presedan u međunarodno pravo. Slučajevi koji su se vodili pred haškim tribunalom, po prvi put su okarakterisali silovanje i seksualno zlostavljanje kao zločin protiv čovječnosti. Od 78 osoba koje je teretio za zločine seksualnog nasilja 28 je pravosnažno osuđeno.

“Po prvi put se to desilo u predmetu Duška Tadića koji je 2000. osuđen na 20 godina pravosnažno za zločine protiv čovječnosti koji su uključivali i zločine seksualnog nasilja”, dodaje Šarić.

Foča - konc logor - žica

Najveću kaznu, od 28 godina zatvora, Haški sud je dosudio bosanskom Srbinu Dragoljubu Kunarcu, koji je 2001. bio proglašen krivim za seksualno porobljavanje stotina Bošnjakinja, među kojima je bilo i djevojčica.

“Silovanje se dešavalo zaista na svim stranama. Imete slučaj pred Haškim tribunalom, predmet za slučaj Čelebići u kome se silovanje dešavalo nad ženama srpske nacionalnosti“, smatra Šarić.

Fočanska je tuga pregolema _ 50185469

Iz Instituta za istraživanje genocida Kanada tvrde da su silovanja u BiH bila dio ratne strategije. Da su bila planska, sistematska i politički motivisana. S druge strane, predstavnici Udruženja žrtava, tvrde da država ne radi skoro ništa da se to barem danas zaustavi.

“Država je jako malo uradila uopće za stradali svijet u ratu. Država se bavi sobom, a ne građanstvom i narodom”, kaže Hotić.

Jedini način da se problem riješi je, slažu se naši sagovornici, da država formira fond za reparaciju žrtava torture u BiH.

VIDEO:
Silovanja – smišljen genocid

_ _ _ _ _

VIDEO:
Žrtve silovanja govore sve glasnije

Foča 1992. : Svjedokinja 87 (VIDEO)

 

Svjedokinja 87 (ime i identitet svjedokinje su zaštićeni od javnosti), djevojka bosanska Muslimanka, pred Sudom govori o posljedicama silovanja i zlostavljanja koje je pretrpjela tokom devet mjeseci koje je provela u zatočeništvu srpskih vojnika. Tokom čitavog tog perioda silovali su je i Dragoljub Kunarac i Radomir Kovač. Svjedočila je 4. i 5. aprila i 23. oktobra 2000. u predmetu protiv Dragoljuba Kunarca, Zorana Vukovića i Radomira Kovača.

Svjedokinja 87 _ 003

Do aprila 1992. godine Svjedokinja 87, petnaestogodišnja djevojka bosanska Muslimanka, živjela je sa ocem, majkom, sestrom i bratom u selu Trošanj, nedaleko od grada Foče u jugoistočnoj Bosni i Hercegovini, u blizini granice sa Srbijom.
“ Svjedokinja 87 pred sudom je izjavila da ni sa kim nije razgovarala o zlostavljanjima, pa ni sa svojom majkom. “Mislim da u to vrijeme nisam imala snage ni da je pogledam u oči, ne samo nju već bilo koga, da pogledam u oči”. ”
U aprilu 1992. godine kada je počeo rat u Foči, sjeća se da je čula i vidjela “pucnjavu, eksplozije, [i] da su neke od kuća zapaljene”. Podignute su barikade i sjeća se da poslije škole “ponekad nisam mogla otići kući zbog kontrolnih punktova”.

Panorama Foče _ vidi se Careva džamija _ 50185451

Ubrzo nakon toga škola je prestala sa radom, a svjedokinja se zajedno sa svojom porodicom skrivala u šumi “iz straha da će nas sve pobiti”. “Proveli smo neko vrijeme u šumi, gdje smo spavali sa još dvije porodice. I s vremena na vrijeme bi se vraćali kući, bili bi u kući neko vrijeme i onda ponovo pobjegli u šumu”.

Kada su srpske snage napale selo 3. jula 1992. Svjedokinja je sa svojom porodicom spavala pod šatorom u šumi “izbila je panika i ljudi su počeli da bježe. Niko nije znao na koju stranu da idemo, u kom pravcu. Kad je prvi čovjek pogođen, odnosno, ranjen, uhvatila nas je prava panika”.

Dok su ljudi pokušavali da pobjegnu, pojavili su se srpski vojnici u maskirnim uniformama, koji su trčali za njima i na kraju ih opkolili. Vojnici su počeli da tuku muškarce, ispitujući ih gdje su sakrili oružje. Svjedokinja kaže “oni [vojnici] su odovojili muškarce od žena i djece…Izveli su nas iz šume na jednu poljanu. Nije bilo daleko. Tu su nas postrojili, i ispitivali nas da li imamo zlata, [i] novca”.

Dok su se žene i djeca kretali poljanom, čuli su pucnje. Pretpostavljali su da su muškarci, koji su prethodno odvojeni od ostatka grupe, pobijeni. Ova pretpostavka se pokazala tačnom jer Svjedokinja nakon toga nikada više nije vidjela svog oca.

Sa te poljane ova grupa je odvedena u zgradu hotela u Mješaji (mješoviti srpsko-muslimanski dio Trošnja), mjestu poznatom pod nazivom Buk Bijela. Srpski vojnici su ih postrojili uza zid i naredili im da čekaju. “Oni [vojnici] bi povremeno dolazili i odvodili ljude na nekava isljeđivanja ”, “samo bi došli i prozvali imena i odveli ih negdje”.

Dok su tamo držani Svjedokinja 87 je takođe izvedena, ali ne na isljeđivanje. Svjedočila je da ju je tom prilikom jedan srpski vojnik, koji je nije pozvao po imenu, uzeo za ruku i odveo u jednu prostoriju. U toj prostoriji joj je naredio da skine odjeću. Kada to nije učinila, vojnik joj je skinuo odjeću i silovao je. Nakon toga ju je drugi vojnik vratio nazad u grupu.

Kada se vratila u grupu svjedočila je da “je bilo kao da nisam prisutna, svjesna uopšte, onoga što mi se dešavalo”. Nedugo zatim, dva druga muškarca su pozvali nju i njenu devetnaestogodišnju sestru da idu na takozvano isljeđivanje. Odvedene su u jednu malu prostoriju “u kojoj je bio krevet, sto, par stolica, i mislim da su tu bila četiri vojnika, iako su ljudi ulazili i izlazili sve vrijeme”. Jedan od tih muškaraca je bio Dragan Zelenović koji je kasnije pred Međunarodnim sudom priznao krivicu za mučenje i silovanje koje je počinio u Foči.

Vojnici su prvo pitali Svjedokinju 87 o drugim stanovnicima njenog sela, gdje su se skrivali i gdje su sakrili oružje, i nastavili sa pitanjima o njoj i njenom životu. “Pitali su me da li sam djevica, i rekla sam im da sam bila djevica do prije nekoliko minuta, ili nešto tako”. Onda joj je naređeno da skine odjeću, nakon čega su je silovala četiri muškarca. Nakon toga su je ukrcali na autobus u kojem su se nalazili svi ostali zatočenici osim njene majke, koja je odbila da ode bez nje i čekala ju je ispred zgrade.

Svjedokinja 87 pred sudom je izjavila da ni sa kim nije razgovarala o zlostavljanjima, pa ni sa svojom majkom. “Mislim da u to vrijeme nisam imala snage ni da je pogledam u oči, ne samo nju već bilo koga, da pogledam u oči”. Iako je bilo teško da opiše svoja osjećanja, rekla je da “sam bila strašno uplašena, na neki način sam osjećala sram, a na neki način sam se osjećala jako, jako, prljavo, ukaljano”.

SO Foča - Na dnevnom redu rebalans općinskog budžeta

Autobus je zatočenice odvezao do srednjoškolskog centra Nikola Tesla u naselju Aladža u Foči, iste škole koju je Svjedokinja pohađala u to vrijeme. Kada su stigli u školu, srpski vojnici su ih odveli u učionicu na prvom spratu “u kojoj nije bilo ni stolova ni stolica. Samo su bili postavljeni dušeci za spavanje”.

Po riječima Svjedokinje, čuvalo ih je četiri ili pet vojnika, a otprilike svake druge noći bi odvodili žene da ih siluju. “Svaki put kad bi se neki od njih pojavio, prozvali bi imena djevojaka ili žena i odveli bi ih sa sobom”, odvodili bi djevojke iz škole u stanove u gradu, ili samo iz jedne učionice u drugu. Jednom prilikom pet vojnika je prozvalo imena pet djevojaka i odveli su ih iz učionice. Među vojnicima su bili Dragan Zelenović i Zoran Vuković. Svjedokinji je bilo naređeno da ode u ćošak u kojem je sjedio Vuković. “Vuković mi je rekao da legnem na dušek. Onda me je svukao i silovao”. Nije vidjela šta se dogodilo ostalim djevojkama ali je čula da je jedan od vojnika udarao jednu od njih. Kao i prije toga, nakon što se vratila, Svjedokinja 87 svojoj majci nije ništa rekla. “Nikad me nije pitala, niti sam joj ja ikad rekla, ali mislim da je znala, sigurno je znala”.

Vojnici su po nekoliko puta prozivali svaku od djevojaka, i svaki put su odvođene i silovane. U školi su bile zatočene oko dvije sedmice. Tokom ovog vremena Svjedokinja je rekla da se nijednom nije osjećala slobodnom da pobjegne jer “uvijek je bilo vojnika, na ulazu su stajali vojnici na straži, iako u ta doba nije ostalo mnogo Muslimana, pa nije bilo bezbjedno izlaziti na ulicu”.

Nakon što je u srednjoj školi držana oko dvije sedmice, Svjedokinja 87, zajedno sa ostalim zatočenicama je odvedena u Sportsku dvoranu Partizan u Foči. “Prvo su nas tako odveli da očistimo dvoranu, a onda su nas tamo prebacili za stalno”. Druge zatočenice iz sela u okolini Foče su takođe kasnije dovedene u sportsku dvoranu. “Spavali smo na strunjačama. Uslovi za život su bili jako teški. Nije bilo ama baš nikakvih – ali nikakvih higijenskih uslova. Hrana je bila vrlo loša, higijena nikakva”.

Kao i u prethodnom zatočeničkom objektu, srpski vojnici “su dolazili unutra tražeći određene osobe, djevojke. Izdvajali bi ih, koliko god bi htjeli, i onda bi ih odvodili sa sobom”. To se dešavalo svake noći, a ponekad svake druge noći. Među ovim vojnicima bili su Dragoljub Kunarac i Gojko Janković [prvobitno optužen pred Međunarodnim sudom, predmet protiv njega je proslijeđen Sudu Bosne i Hercegovine gdje je osuđen na 34 godine zatvora za zločine počinjene u Foči.]

Zgrada Lepa Brena u Foči u kojoj su djevojčice i žene bosanske Muslimanke držane i seksualno zlostavljane

Djevojke bi obično automobilima prevozili do raznih kuća u Foči, od kojih je jedna bila u blizini škole i Aladža džamije, a druga u blizini autobuske stanice. Kunarac i drugi muškarci su je silovali više puta. Svjedokinja se posebno sjeća posljednjeg puta kad je odvedena u kuću u naselju Aladža. Još jednom, Dragoljub Kunarac je odveo nju i druge djevojke, uključujući i njenu sestru, svjedokinju DB, do te kuće. Svjedokinja je izjavila da je tu bilo i drugih vojnika, koji su, sudeći po njihovom akcentu, bili iz Crne Gore. “Obično bi tu bilo nekoliko vojnika. Onda bi, moram reći, oni silovali svaku od nas”. Tom prilikom, Kunarac i drugi muškarci su silovali Svjedokinju.

Slijedećeg jutra, Svjedokinja i tri druge djevojke, među kojima i njena sestra, Svjedokinja DB, su odvedene u jednu kuću u Miljevini, poznatu pod nazivom Karamanova kuća. “Nisu nam rekli ni gdje idemo, ni zašto idemo”. Kada su stigle, Svjedokinja je rekla “Izgledalo je da su bar trojica muškaraca živjela u toj kući. Ostali vojnici su dolazili u kuću i “[o]bično bi odabrali neku [od] djevojaka i odvodili ih na drugi sprat”.

U toj kući su ostale otprilike dva mjeseca, i tokom tog vremena su ih redovno silovali srpski vojnici. “Mislim da su poslije određenog vremena, dovedene još dvije djevojke, ili možda tri, ali u svakom slučaju, sve su bile silovane, bilo svake noći ili svake druge noći”. Svjedokinja se sjeća da je Dragan Zelenović bio jedan od vojnika koji su dolazili, a pred Sudom je takođe izjavila da je Dragoljub Kunarac jednom prilikom dolazio u kuću. Svjedokinja je opisala kako je bio ranjen ili povrijeđen, i da je imao zavoj na jednom dijelu tijela. “[O]n me odveo u sobu na gornjem spratu i tamo me silovao”. Pitala se “kako neko ko je povrijeđen ili ranjen može uraditi tako nešto”.

Jedan vojnik kojeg su zvali Pero, i koji je izgleda bio zadužen za tu kuću djevojkama bi govorio da “su određeni ljudi imali pravo da uđu u kuću ili da su samo ljudi kojima je on odobrio mogli da uđu u kuću”. Takođe im je dao broj telefona hotela u Miljevini “za slučaj da neko dođe. Rekao nam je da u slučaju da neko bude dolazio, da ga nazovemo i javimo mu”.

Vrata Karamanove kuće nikad nisu zaključavana, “to su bila vrata koja si mogao otvoriti iznutra ali ne i spolja”. “U početku nam nisu dozvoljavali da izlazimo iz kuće, ali smo kasnije mogle da izlazimo u baštu i na terasu”. Objasnila je da tokom zatočeništva nisu napuštale kuću jer “[n]isi znao gdje da odeš i na šta će sve ovo izići, taj pokušaj da bježimo. Ništa nije bilo sigurno. Nisi znao na šta će to izići”. Svjedočila je da su takođe morale da obavljaju kućne poslove poput “kuhanja, pranja suđa, veša i čišćenja”. Upitana da li bi mogla da izbroji koliko puta je bila silovana, odgovorila je, “Mislim da je to nemoguće.”

Djevojke su bile primorane da ostanu u Karamanovoj kući do otprilike kraja septembra ili početka oktobra, kada su odvedene u Foču. Izjavila je da “[p]rvo su nas sve odveli u jedan stan u naselju zvanom Ribarsko, a sljedećeg dana su nas odveli u Klanfin stan, u zgradi Brena”.

Svjedokinja je držana u jednom stanu u zgradi koju su nazivali Brena zajedno sa četiri druge djevojke otprilike četiri mjeseca, i tokom tog perioda djevojke su često silovane, ponekad svake noći od strane srpskih vojnika. Svjedokinja je izjavila da su vojnici uvijek nosili oružje, poput “puški, pištolja i noževa”.

Vojnici, među kojima je bio i Radomir Kovač, takođe su primoravali djevojke da se skidaju. “Sjećam se da nas je tjerao da se skroz skinemo i da stojimo gole”, a vojnici su “samo sjedili i gledali nas”. Takođe se sjećala ponižavajućeg incidenta kada je ostala sama sa Kovačem. “[On] me je natjerao da se skinem, popnem se na sto i igram uz muziku. On je sjedio na krevetu s pištoljem uperenim u mene”. Svjedokinja je pred Sudom izjavila kako se osjećala: “Bilo me je strah. Osjećala sam se posramljeno”. Nije bila u stanju da kontroliše šta joj se dešavalo, i osjećala se kao da ju je Radomir Kovač posjedovao.

“ Svjedokinja je pred Sudom izjavila kako se osjećala: ‘Bilo me je strah. Osjećala sam se posramljeno’. Nije bila u stanju da kontroliše šta joj se dešavalo, i osjećala se kao da ju je Radomir Kovač posjedovao. ”
Jednom drugom prilikom, djevojke su bile primorane da se skinu dok su bile u jednom stanu u Gornjem Polju. Svjedokinja 87 je izjavila da je Radomir Kovač “natjerao da se skinem i stojim na stolu i onda je rekao da će nas tjerati da gole prođemo kroz grad i odvesti do rijeke gdje će nas ubiti”. Jednog dana im je naredio da s njim odu do rijeke, a Svjedokinja je mislila da će to biti kraj njenog života. “Samo znam da me je užasno bilo strah, i da sam samo mislila o tome kako će to uraditi, na koji način. Znam da nas je ubrzo nakon toga vratio u svoj stan”.

nema više ni moje Foče, ni mog sokaka, ni moje kuće...nema više ni -maca- na Sastavcima i topole su posjekli...samo Drina ostala

Svjedokinja je takođe opisala kako je u nekoliko navrata Radomir Kovač sa nekim drugim vojnicima odvodio djevojke iz stana. Izjavila je da same nisu mogle da napuste stan, jer su zaključavane u njemu. “Sjećam se da su nas jednom odveli u stan u Donjem Polju; kad smo stigli u stan, kojeg se stvarno ne sjećam; i nekoliko puta su nas vodili u kafiće i lokale”. Kada bi ih vojnici odvodili, djevojke su morale da se srede, “[o]bično bi nas tjerali da na glavu stavimo iste kape ili nešto sa obilježjima njihove vojske”. Onda bi ih odveli u kafić gdje bi “posjedili i vratili se nazad”.

Ove djevojke, u mjesecima tokom kojih su ih držali srpski vojnici, bile su zlostavljane i izložene raznim prijetnjama. “Sjećam se, jedan put kad mi je [vojnik] prijetio nožem, da će mi isjeći lice ”. “Nekoliko puta su nam prijetili da će nas ubiti, zaklati”. Svjedočila je da su posljedice prijetnji bile vidljive na drugim djevojkama, posebno na jednoj od njih, Svjedokinji AB, koja je u to vrijeme imala 12 godina, i “ponekad se čudno ponašala”, imala je problema sa spavanjem, a kad bi uspjela da zaspi, imala je košmare.

Upitana da li su uslovi u stanu bili bolji od onih u zatočeničkim objektima, Svjedokinja 87 je izjavila, “Situacija je bila ista, jer je silovanje nešto što povlači neku jednakost između Partizana i Karamanove kuće i tog stana. Ja tako gledam na te tri situacije. Meni su one iste. I ako hoćete da kažem na neki način situacija u Klanfinoj kući je bila bolja, pa, na neki način se to može reći, jer je razlika kad te siluje jedan i kad te siluje njih 20, ili bog zna koliko.

Svjedokinja 87 konačno je napustila taj stan polovinom februra 1993., kada su dva vojnika došla iz Crne Gore sa srpskim vojnicima i nakon pogodbe kupili nju i još jednu djevojku za 500 njemačkih maraka. Odatle su odvedene u jedan drugi stan u zgradi koju su nazivali Brena, gdje su vojnici iz Crne Gore odsjeli. “Mislim da smo tamo provele jednu noć, a onda su nas odveli u jedan drugi stan na Brodu, i mislim da smo tamo morale da čekamo te Crnogorce da nas prebace preko granice u Crnu Goru”.

Nakon čekanja u stanu u Brodu djevojke su automobilom prebačene preko granice u Nikšić u Crnoj Gori. “Mislim da su i tom prilikom kupovali oružje, jer su sakrivali oružje u kolima, ispod sjedišta, u gepeku i tako. I rekli su nam da kad stignemo na granicu Bosne i Crne Gore, da treba da kažemo da smo Srpkinje, i dali su nam imena koja treba da koristimo, i da kažemo da nemamo nikakvih isprava, da su uništene, ili nešto slično. Kad smo stigli na granicu, nije bilo nekih većih problema sa ovim. Tu smo se zadržali možda 15 minuta i onda su nas odvezli za Nikšić”.

Kada su stigle u Nikšić, djevojke su stanovale u stanu jednog od Crnogoraca i takođe redovno silovane. Nakon nekoliko dana bile su primorane da rade kao konobarice u jednom kafiću. “Nikad nam nisu platili za taj rad” ali su djevojke uspjele da “zarade manju sumu novca od bakšiša koji su ostavljali gosti”. “To smo sve vrijeme radile, sve dok nas nisu prebacili u Podgoricu”, glavni grad Crne Gore.

U Podgorici, vojnici su ih ostavili u jednom stanu sa još jednim čovjekom iz Crne Gore “on se u stanu zadržavao samo tri do četri sata tokom popodneva” jer je išao na posao. Svjedokinja 87 je izjavila da je oko tri popodne obično nikog nije bilo u stanu, a vrata obično nisu bila zaključana, tako da su mogle da izađu napolje. Izjavila je da su prvi put kad su izašle bile vrlo uplašene, “pitale smo se na koga bi mogle naići na ulici”, sljedeći put je bilo lakše. Izjavila je da je im je laknulo jer grad u to vrijeme nije bio u ratnom stanju i ljudi su se “ponašali normalno”.

Pokušale su da odu iz te kuće i jednom prilikom su uspjele da pronađu autobusko stajalište. “Pogledale smo red vožnje i koliko košta karta i odlučile da jedan dan odemo, da jednostavno odemo odatle”. Otprilike 5. aprila, ove dvije djevojke su iz Podgorice otišle u Rožaje, gradić na sjeveroistoku Crne Gore.

Svjedokinja 87 je izjavila pred Sudom da iako su njene muke završene, bol i patnja su i dalje prisutni. “Mislim da sam odlučila da za sobom ostavim mnoge od tih stvari negdje, iako u sebi i dalje imam tragova svega što mi se desilo koji će zauvijek tu ostati. Mislim da cijelog svog života, cijelog života ću se sjećati i osjećati istu bol koju sam tada osjetila i još uvijek osjećam. To nikad neće nestati.

Svjedokinja 87

Svjedokina 87 svjedočila je 4. i 5. aprila i 23. oktobra 2000. godine u predmetu protiv Dragoljuba Kunarca, Radomira Kovača i Zorana Vukovića. Sva trojica su proglašeni krivim za zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja i osuđeni na 28, odnosno 20, odnosno 12 godina zatvora. Dragoljub Kunarac i Radomir Kovač su proglašeni krivim za to što su lično silovali Svjedokinju 87. Dio Kovačeve odbrane je bio da je Svjedokinja 87 bila u ljubavnoj vezi s njim. Sudije su ovo u potpunosti odbacile i okarakterisale njihov odnos kao “zasnovan na surovom oportunizmu s Kovačeve strane, stalnim zlostavljanjima i dominacijom nad djevojkom koja je u to vrijeme imala samo petnaestak godina”.

 

VIDEO:
Glas žrtava: Svjedokinja 87 u predmetu Kovač

 

Žene žrtve rata – žive u tišini sa bolom, gotovo zaboravljene (VIDEO)

U Bosni i Hercegovini je tokom rata silovano između 20 i 50 hiljada žena. Većina njih o tome šuti. Ni poslije dvije decenije, mnogi počinioci nisu procesuirani. A mnogi su nakon odsluženja zatvorske kazne, pušteni na slobodu. Mnoge žrtve silovanja tokom rata u Bosni i Hercegovini još uvijek traže pravdu. I dvije decenije nakon rata, prepuštene su same sebi, bez političke volje da se ozbiljnije pozabavi ovim pitanjem i pronađe sistemsko rješenje.

Žene žrtve rata – žive u tišini sa bolom, gotovo zaboravljene

VIDEO:
Žene žrtve rata – žive u tišini sa bolom, gotovo zaboravljene

Foča 1992. : Svjedokinja 50 (VIDEO)

“ … pošto je završio silovanje, … rekao je da bi on možda mogao i više, … međutim, da sam otprilike vršnjakinja njegove kćerke. ”

Svjedokinja 50 _ 002

Svjedokinja 50 je bila mlada djevojka Muslimanka iz jednog sela u opštini Foča u jugoistočnom dijelu Bosne i Hercegovine kada je u aprilu 1992. izbio rat. Plašila se da će joj se nešto loše desiti. “[S]ve čega sam se bojala, kasnije sam iskusila na vlastitoj koži,” izjavila je Svjedokinja 50 tokom svog svjedočenja u sudnici.
“ Svaki od njih je silovao onu djevojku koju je htio i koliko puta je htio. ”
Svjedokinja 50 je posvjedočila da je od prvih dana aprila 1992. godine rat uticao na život u njenom selu. Samo su Srbi bili naoružani, rekla je, viđali su sve više vojnika, a njene komšije su bile u uniformama. Nisu mogli ići u grad da kupe osnovne namirnice, kao što su hrana i higijenske potrepštine, niti da odu ljekaru.

Početkom maja 1992., svjedokinja 50 i njena porodica počeli su živjeti u šumi jer su se bojali da bi mogli biti spaljeni u svome domu, što se, kako je izjavila, dešavalo u okolnim selima. Dana 3. jula 1992., selo u kojem je živjela svjedokinja 50 je napadnuto i nekoliko dana kasnije četiri vojnika u uniformama, među kojima je bio i njen komšija, zarobili su ih i odveli u motel “Buk Bijela”.

Kada su stigli tamo, svjedokinja 50, nekoliko članova njene porodice, zajedno sa grupom žena, djece i dvojicom staraca, odvedeni su u jednu prostoriju u barakama koje su se nalazile u blizini motela. Svjedokinja 50 je ispričala u sudnici kako su je pred MKSJ-om optuženi Zoran Vuković, koji je u to vrijeme bio zamjenik komandanta vojske bosanskih Srba (VRS) i jedan pripadnik paravojnih snaga u Foči, koji je bio u vojnoj uniformi i naoružan, odveli u sobu. U sudnici je ispričala kako ju je Zoran Vuković prisilio na oralni seks, pri čemu joj je govorio: “Čega se bojiš? Zar ne znaš šta je seks? Zar to nisi prije radila? Uživajmo.” Svjedokinja 50 je izjavila da je bila uplašena i da ništa nije mogla učiniti da se odbrani jer je imao pištolj i prijetio joj je.

Ubrzo nakon što je prvi put silovana, svjedokinja 50 je izjavila da je odvedena u Srednjoškolski centar u Foči, gdje je išla u školu 1992. godine. Drugog dana nakon što je tamo stigla, grupa vojnika je došla u učionicu i izabrala otprilike osam djevojaka, među kojima je bila i ona. Jedan od vojnika je odveo svjedokinju 50 u jednu prostoriju i naredio joj da legne i skine pantalone. Silovao ju je vaginalno. U svom svjedočenju, svjedokinja 50 je izjavila da se ne sjeća tačno šta joj je rekao, ali da su on i svi drugi muškarci koji su je kasnije silovali, govorili iste stvari. “Vi Muslimanke, vi bule, [pogrdan naziv], pokazaćemo mi vama.” Kada je u sudnici upitana kako se osjeća, svjedokinja 50 je rekla: “Nema riječi na ovom svijetu koje bi mogle opisati moje osjećaje. To je najgora stvar koja mi se desila.”

Svjedokinja 50 nije više bila izvođena tokom boravka u Srednjoškolskom centru u Foči, ali je vidjela kako vojnici odvode druge djevojke tako što bi pokazali: “Ti, ti ili ti.” Izjavila je da su ih izvodili kada su htjeli: svake noći neka djevojka bi završila negdje s nekim vojnikom. Svjedokinja 50 je izjavila da su po povratku djevojke plakale, neke su krvarile iz nosa, vrištale ili čupale kosu.

“ Sve me je boljelo: stomak, leđa, noge, sve je bilo bolno. Ono što me je najviše od svega zaboljelo je to što je sigurno bio 30-tak godina stariji od mene. Sigurno je bio star koliko i moj otac. ”
Nakon 11 dana, svjedokinja 50 je iz Srednjoškolskog centra u Foči odvedena u sportsku dvoranu “Partizan”, gdje je držana zajedno s nekih 60 ljudi, uglavnom žena i djece, osim dvojice staraca, i svi su bili Muslimani. Svjedokinja 50 je izjavila da su srpski vojnici dolazili u sportsku dvoranu “Partizan” isto tako da biraju djevojke, te je ispričala u sudnici koliko puta su nju izvodili i silovali. Ponekad su je, kako je rekla, srpski vojnici izvodili svakog dana po tri puta, a ponekad je nisu izvodili ni po dva dana. Ponekad bi bila odsutna kratko vrijeme, a ponekad po tri dana.

Svjedokinja 50 se krila u kupaonici dan ili dva nakon dolaska u sportsku dvoranu “Partizan” sredinom jula kada je izvedena po prvi put. Zoran Vuković, koji ju je ranije silovao u Buk Bijeloj, došao ju je tražiti i odveo je u jedan stan gdje ju je silovao. Svjedokinja 50 je izjavila da “…pošto je završio silovanje, sjeo je i zapalio cigaretu. Rekao je da bih on možda mogao i više, i mnogo toga više, međutim, da sam otprilike vršnjakinja njegove kćerke, pa za sada neće.”

Svjedokinja 50 _ 001

Sljedeći put kada je svjedokinja 50 izvedena iz sportske dvorane “Partizan” na silovanje, grupa srpskih vojnika ju je zajedno s još tri djevojke odvela u jednu kuću preko puta autobuske stanice u Foči. Kuća je bila u neredu i vojnici su im naredili da prvo počiste prije nego što su ih silovali. “Svaki od njih je silovao onu djevojku koju je htio i koliko puta je htio”. Svjedokinja 50 je izjavila da su nju silovala tri muškarca prije nego što su je vratili u sportsku dvoranu “Partizan”.

Nakon tog incidenta, prema riječima svjedokinje 50, došla je druga grupa vojnika i odvela nju i još najmanje dvije druge djevojke iz sportske dvorane “Partizan” u jednu napuštenu muslimansku kuću. Jedan vojnik ju tamo iznova silovao.

Svjedokinja 50 je ispričala u sudnici kako ju je muškarac zvani “Gica” odveo iz sportske dvorane “Partizan” u jedan stan u naselju Brod, za koji misli da je bio njegov. Drugog dana njenog boravka tamo, poznanik svjedokinje 50 ju je silovao. Svjedokinja 50 je izjavila da ga je poznavala vrlo dobro. Svakog dana su se vozili istim autobusom, on na posao, a ona u školu. Svjedokinja 50 je izjavila da je bio sigurno 30 godina stariji od nje i da je bio oženjen. Rekla je da se smijao dok ju je silovao. “Imala sam osjećaj da to radi baš zato što me je poznavao, kako bi mi nanio još više zla.”

Jednom drugom prilikom kada je odvedena iz sportske dvorane “Partizan”, svjedokinja 50 je izjavila, jedan srpski vojnik ju je odveo u svoj stan, takođe u Brodu, gdje je živio s majkom. Svjedokinju 50 je majci predstavio kao svoju djevojku Srpkinju, te je tjerao da koristi srpsko ime i da kaže da su joj majka i otac Srbi. Dali su joj da popije konjak, što ona nikad prije nije učinila jer još nije imala 17 godina, a muslimanke uglavnom nisu ni pile. Onda ju je odveo u svoju sobu i silovao je četiri sata. “Bio je tako užasan,” izjavila je svjedokinja 50. “radio je takve stvari koje ne mogu ni da objasnim. Nisam se imala gdje okupati. Nisam čak mogla oprati ni ruke…”

Dana 2. avgusta, Dragoljub Kunarac, osuđen pred MKSJ-om, koji je u to vrijeme bio komandant jedinice VRS-a, odveo je svjedokinju 50 i druge tri djevojke iz sportske dvorane “Partizan” u jednu kuću u naselju Aladža. Jedan crnogorski vojnik, kojeg je svjedokinja 50 opisala kao starog i “odvratnog,” odveo ju je u sobu gdje joj je prijetio nožem i govorio: “Vidjećete vi Muslimani. Nacrtaću ti krst na leđima. Sve ću vas pokrstiti. Sad ćete postati Srbi.” Svjedokinja 50 je rekla da joj je prijetio nožem toliko da je mislila da će izgubiti život. Silovao ju je “na zvjerski način,” tako grubo da je kasnije vidjela da krvari. “Sve me je boljelo: stomak, leđa, noge, sve je bilo bolno. Ono što me je najviše od svega zaboljelo je to što je sigurno bio 30-tak godina stariji od mene. Sigurno je bio star koliko i moj otac.”

Te noći, svjedokinja 50 je vraćena u sportsku dvoranu “Partizan”. Iako su vojnici dolazili i izvodili djevojke, Svjedokinja 50 više nije izvođena. Dana 13. avgusta 1992., svjedokinja 50 i druge zatočenice iz sportske dvorane “Partizan” napustile su Foču u autobusima koje je organizovala policija. Svjedokinja 50 je čula da je razlog zbog kojeg su ih poslali to što je postojala mogućnost da Međunarodni komitet Crvenog krsta dođe u Foču i pretpostavila je da su zbog toga morali da odatle nestanu.

Svjedokinja 50 je svjedočila u predmetu protiv Dragoljuba Kunarca, Zorana Vukovića i Radomira Kovača 29. i 30. marta 2000. Međunarodni sud je Zorana Vukovića, pripadnika jedinice vojske bosanskih Srba (VRS) i pripadnika paravojnih snaga u Foči, proglasio krivim i osudio na 12 godina zatvora za silovanje svjedokinje 50. Međunarodni sud je krivima proglasio i Dragoljuba Kunarca, komandanta jedinice VRS-a, i Radomira Kovača, zamjenika komandanta vojne policije VRS-a i vođu paravojske u Foči. Međunarodni sud je Kunarca osudio na 28 godina, a Kovača na 20 godina zatvora.

VIDEO
Glas žrtava: Svjedokinja 50 u predmetu Kunarac (bosanski, hrvatski ili srpski) – 5. augusta , 2010.
Svjedokinja 50, (ime i identitet svjedokinje su zaštićeni od javnosti), mlada djevojka žrtva silovanja iz Foče, govori o tome kako ju je pred MKSJ-om osuđeni Zoran Vuković silovao. Svjedočila je u predmetu protiv Dragoljuba Kunarca, Zorana Vukovića i Radomira Kovača 29. i 30. marta 2000. godine.

Je suis Foča : PATRIOTSKE LAŽE I PARALAŽE (varijacija)

Tragom nestalih…Sjećanjem protiv nestanka…

E, moja Fočo, presudi ti sama sebi za sva vremena, sa svojim jamama, grobnicama _ 008

E, moja Fočo, presudi ti sama sebi za sva vremena, sa svojim jamama, grobnicama…

Hajde više da se ne igramo mačke i miša, recite gdje su i koliko ih je? koliko puta ste premještali one koje ste ubili? Te je na jednom mjestu identifikovana lobanja, trup, dijelovi garderobe, a onda na drugom kosti ruku, nogu.. I taman, onaj očajnički smiraj porodica, bar su našli, sahranili svoje najmilije, a onda pismo o novoj DNK potvrdi.

Koliko puta pobijeni građani Foče nesrpske nacionalnosti trebaju biti sahranjeni. Koliko ćete puta više da ih ubijate!!!

E, moja Fočo, presudi ti sama sebi za sva vremena, sa svojim jamama, grobnicama _ 002

E, moja Fočo, presudi ti sama sebi za sva vremena, sa svojim jamama, grobnicama _ 005

E, moja Fočo, presudi ti sama sebi za sva vremena, sa svojim jamama, grobnicama _ 006

Pucajući u nenaoružane nevine ljude, ubijajući svoje komšije muslimane, ubivši njih 3000… što djece,što omladinaca,što djevojaka,što odraslih, što starih…takozvana republika srpska je presudila sama sebi.

E, moja Fočo, presudi ti sama sebi za sva vremena, sa svojim jamama, grobnicama _ 001

Stalna priča ko je prvi počeo je zastarjela tehnolodija…Ako hoćete istinu – vi ste počeli, i čuuuj još za neke rat nije završen, pojedinci čekaju poziv pataloške nemani za neki novi rat.

Fočo, presudila si sam sebi, ne pozivaj se i ne prozivaj ni presude Haškog tribunala, ni suda BiH za ratne zločine, ni suda tvoje historije, dok su na tvojoj ikonografiji četnici…Šta nas snađe, a Sutjeska je paradigma otporu fašizmu i fašističkim hordama.

ČETVRT STOLJEĆA NJIH TRAŽIMO _ 5501855017POZIV ZA SVE ONE KOJI ZNAJU ZA MASOVNE GROBNICE U FOČI I OKOLINI -Pomozite nam da ih pronađemo! _ 501854987Munib Mujezinović iz Ustikoline preživjeli je logoraš Kazneno-popravnog doma u Foči _ 501854981

Tu si se tek dokazala, Fočo!!! Tu si se dokazali ko si i gdje si…Ništa više ne treba reći, jer ta djela govore sa hiljadu riječi. Takoreći 3000 riječi.

Srbi su sami sebi pucali u sljepoočnicu, sami su sebi prosuli mozak.

priredio : Kenan Sarač, Sarajevo,30.06.2017.

_ _ _ _ _

ograda žilet-žica

UBILI SU ME NEBROJENO PUTA : U Foči me brutalno ubiše 3 000 puta
Piše: Merjem Erna Mušinović

” Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo. ”

…. Ubili su me nebrojeno puta. Ubijali su me planski, sistematski i organizovano u kratkim vremenskim periodima. Pojedinačno i u grupama. S
trijeljanjem i spaljivanjem.
Klanjem i mučenjem. Bombama i metcima. Davljenjem i logorima. Granatiranjem i snajperskim hicima… Etničkim čišćenjem. Silovanjem. Urbicidom. Nasilnim pokrštavanjem. Ubijanjem kulturnih, vjerski i historijskih obilježja….
Danteovim Paklom…

Ubijaju me ponovo zaboravom i negiranjem…

Ubili su me u Sarajevu oko 18 889 puta.. 1 601 put, ubili su me još kao dijete.

U Višegradu me ubiše preko 3 000 puta. Ubiše me od godinu dana. Ensar mi je bilo ime. Ubiše me i od pet godina, Elma sam se zvala, ne znam da li me se sjećaju?

U Foči me brutalno ubiše oko 3 000 puta. Nazvaše me Srbinje. Iako sam bila pod zaštitom UNESC-a, izbrisaše mi svaki trag postojanja još iz XV stoljeća.

U Ključu me ubiše preko 700 puta. Mučiše me 1 161 put samo u Manjači. Ne bi im dosta, pa me ubiše od devet mjeseci i četiri godine. Amila mi bješe ime. I Almir se zvah samo četiri godine.

U Vlasenici me ubiše i prisilno protjeraše 14 030 puta.

U Prozoru me ubiše 254 puta, a u Vitezu 514 puta.

U Brčkom me ubiše oko 3 000 puta.
U Zvorniku za samo dva mjeseca, ubiše me 800 puta. Više nisam brojala, jer dok su me
ubijali, istovremeno prisilno su me i protjerali 15 436 puta.
U Sanskom Mostu, ubiše me 800 puta. U 30 masovnih grobnica me sahraniše. Ali ja i
mrtva pričam iz Hrastove Glavice i Sasine. A moj glas se čuje iz još 28 grobnica
masovnih.
U Prijedoru me ubiše 3 173 puta. Ubiše me 102 puta kao dijete sa ” bijelom trakom” na ruci. Deportovaše me i protjeraše 53 000 puta. 200 puta, grupno, svoj put spasa završih na Korićanskim stijenama, a u Tomašici još uvijek me traže. Ne znam koliko puta će me pronaći.

U Srebrenici ubiše me više hiljada puta. 1 000 – 1 500 puta, odjednom ( grupno ) ubiše me u Kravicama samo. U Bratuncu, školi ” Vuka Karadžića”.. Deportovaše me 30 000 puta…
Ubiše me nebrojeno puta na različite načine. Grupno i pojedinačno. Kao odraslu i kao dijete. Kao muškarca i kao ženu. Ubiše me nebrojeno puta, kosti moje razbacujući od Une do Drine, od Save do mora…. Nema mjesta u BiH gdje me nisu ubili… U svakom gradu, općini, selu, zaseoku.. Ubili su me toliko puta da me nikad neće u cjelosti pronaći…
Da, ja sam mrtva! Samo čekam svoj red za sahranu, dozivajući iz masovnih grobnica, primarnih, sekundarnih i tercijarnih… Dozivam šumom bosanskih rijeka, daškovima vjetrova
šuma i planina.. Dozivam kotlinama rijeka bosanskih…. Dozivam da me sahrane svakim pedljom zemlje Bosanske..
Ubili su me nebrojeno puta. Ja samo čekam svoj red da me nebrojeno puta i sahrane…
(* samo neki podaci o ubijanju civila u periodu 1991-1995:
” Bosanska knjiga mrtvih”, podaci Haškog tribunala, te zapisi o genocidu –
Emir Ramić, član Internacionalnog ekspertnog tima Instituta za istraživanje genocida u Kanadi)
Merjem Erna Mušinović
preuzeto sa:https://www.facebook.com/photo.php?fbid=1099892300050533&set=a.383768558329581.90815.100000893193518&type=3&theater
naslov promjenio:Kenan Sarač
fotografije:flickr ekranportal13

“Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj” – Milorad Tomanić

milorad tomanić srpska crkva u ratu i ratovi u njoj _ 001

Ljudi u crnom

Na početku svog djela Milorad Tomanić ističe: “Čitava menažerija likova koji su se ko zna odakle pojavili i godinama tutnjali javnom scenom Srbije, a posebno gomila izgovorenih gluposti u tom periodu, naterali su me da se, baš kao i borci za Veliku Srbiju, spustim na zemlju i budem mnogo skromniji u svojim namerama. Postalo mi je jasno da je to ogroman posao koji zahteva timski rad iz kojeg bi proizašla višetomna enciklopedija srpskog zanosa, ludila i stradanja tokom 80-ih i 90-ih godina. Zato sam se opredelio za samo jedan segment, jednu kariku lanca koji je bio obmotan oko vrata srpskog naroda i koji ga je polako, ali sasvim sigurno davio. Ta karika bili su ‘ljudi u crnom’, tj. episkopi i sveštenstvo Srpske pravoslavne crkve. (Naravno, ne svi, ali svakako ogromna većina.)”. U nastavku Tomanić objašnjava kako je krenulo zlo. “… Trebalo je uložiti veliki napor da se Srbi uvere u ispravnost svega onoga što su neki pripadnici njihovog roda činili tokom ratnih 90-ih godina. Trebalo je srpski narod ubediti da je uvek vodio odbrambene i pravedne ratove koje su uvek započinjali oni drugi. Nije bilo nimalo lako navesti jednog običnog, prosečnog čovjeka da iz mirnog porodičnog života ode na ratište i počne da ubija. I da još poveruje da je sravnjivanje Vukovara sa zemljom i držanje Sarajeva u opsadi više od hiljadu dana bogougodno delo srpskih pravednika. Za sve to bila je neophodna dobro razrađena ideologija. Inače, da je nije bilo, odnos većine Srba prema svemu što se dešavalo tokom 90-ih godina verovatno bi bio sasvim drugačiji. Ili, kako to kaže sociolog Leo Kuper: ‘Bar kada dejstvuju zajedno, izvršiocima genocida potrebna je neka ideologija kako bi dali legitimitet svome ponašanju, jer bi se bez nje morali i sami i međusobno videti onakvima kakvi ustvari jesu – obični lopovi i ubice…’ Na koji način je trebalo ostvariti ‘novi srpski poredak’, ili jasnije rečeno Veliku Srbiju sastavljenu od ‘avnojevske’ Srbije, Crne Gore i njima ‘anšlusiranih’ delova drugih republika bivše SFRJ, najbolje je objasnio akademik Milorad Ekmečić u jednom od brojeva “Književnih novina” iz 1988. godine. Evo šta on o tome kaže: “… nasilje je babica stvaranja nacionalnih država, i to, uglavnom, nasilje u ratu. Svaki nacionalizam počinje skupljanjem bajki ili epskih pjesama, i to je, dakle, elitni nacionalizam. Svojim studentima pričam anegdotu s početka prošlog veka iz Praga. U Gradskoj kafani, okupili se ljudi i sede, kao mi ovde, za stolom. Onda je neko ušao i upitao šta bi se dogodilo ako bi im se na glave srušio plafon kafane. Odgovor je glasio da bi to bio kraj češkog nacionalnog pokreta.” Iz ove priče akademika Ekmečića, redosled poteza je apsolutno jasan. Prvo se intelektualna elita, dakle ljudi čije je osnovno oruđe i oružje reč, potrudi da narodu ‘provre krvca’, koristeći pri tom mitove, bajke, epske pesme, ili, drugačije rečeno, laži i poluistine koje svojom umetničkom vrednošću zadovoljavaju ljudsku potrebu za moralnim i lijepim. Nakon tog ‘zagrevanja’ počinje ono pravo, ono zbog čega su i uspaljivana srca i umovi naroda. Na scenu stupaju ljudi čije oružje više nije reč. Tada dolazi nasilje, ‘uglavnom, nasilje u ratu’. Na kraju, zahvaljujući ovoj ‘babici’, uz dosta muka, krvi i bola, trebalo bi da se izrodi i ta toliko željena nacionalna država. Bez ovih epsko-mitskih ‘psihofizičkih priprema’ kroz koje je srpski narod prošao tokom 80-ih godina, a za čije sprovođenje su bili zaduženi “elitni nacionalisti”, devedesete verovatno ne bi bile onakve kakve su bile – ispunjene zverstvima i rušenjima, stradanjima i patnjama i srpskog i drugih naroda sa prostora bivše SFRJ”.

milorad tomanić srpska crkva u ratu i ratovi u njoj _ 002

Kosovski boj

Najaktivnije zagrijavanje srpske krvi počelo je sa Kosova Polja.  “Pripremajući se za proslavu 600-godišnjice Kosovskog boja, Srpska pravoslavna crkva je odlučila da mošti kneza Lazara prebaci u manastir Gračanicu. Tokom 1988. godine, kneževe mošti su pronete kroz eparhije Zvorničko-tuzlansku, Šabačko-valjevsku, Šumadijsku i Zičku, i svugdje su bile svečano dočekane od velikog broja ljudi. Ovim povodom tadašnji vladika šabačko-valjevski Jovan Velimirović izdao je poslanicu u kojoj je pomenuo termin ‘nebeska Srbija’, kasnije često i od mnogih korišćen. ‘Od kneza Lazara i Kosova Srbi prvenstveno stvaraju NEBESKU SRBIJU, koja je do danas sigurno narasla u najveću nebesku državu. Ako samo uzmemo nevine žrtve ovog poslednjeg rata, milione i milione Srba i Srpkinja, dece i nejači, pobijenih ili mučenih u najstrašnijim mukama ili bacanih u jame i pećine od ustaških zločinaca, onda možemo pojmiti koliko je danas srpsko carstvo na nebesima”.

Prekopavanje jama i iskopavanje srpskih kostiju po Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj nastavak je zagrijavanja srpske krvi. “Dajući ogromnu pomoć Slobodanu Miloševiću da pažnju Srbijanaca skrene sa problema u svojoj kući na probleme u tuđim dvorištima, episkopi SPC su sa reči prešli na dela. Još na redovnom zasedanju Svetog arhijerejskog sabora, održanom u maju 1990. godine, zatraženo je ‘od nadležnih državnih organa da se omogući vađenje iz jama u toku rata pobijenih i njihovo dostojanstveno sahranjivanje pri hramovima i drugim za to pogodnim mjestima’. Sveti arhijerejski sabor je smatrao da je ‘krajnje vreme da se ispuni taj elementarni dug čovečnosti i prema nevino pobijenim u toku i posle Drugog svjetskog rata, nastradalim u bratoubilačkom istrebljenju. Jer, bez mira sa mrtvima i među mrtvima nema i ne može biti mira i pomirenja među živima’. Ovaj zahtev je ponovljen još dva puta, na vanrednom zasedanju Sabora u decembru 1990. i na redovnom zasedanju Sabora u maju 1991. godine. Ali, izgleda da neko nije želio da se taj posao obavi u miru i tišini, u dostojanstvenoj atmosferi, kakvu su zasluživali oni zbog kojih je to tobože i činjeno. Kao da su američki televizijski delatnici u to umešali svoje prste: sve je bilo okruženo kamerama, reflektorima, novinarima. Ljudi su na televizijskim ekranima mogli da gledaju stravične slike sa stotinama lobanja i kostiju poredanih po šatorskim krilima. Prilikom vađenja kostiju iz jame Golubinke, u nju su se spustili čak i predsjednik SDS-a za BiH Radovan Karadžić, član Predsjedništva BiH dr Nikola Koljević i slikar Milić od Mačve. U ‘Pravoslavlju’ od 1. decembra 1990. godine, u tekstu pod naslovom ‘Mučenici na videlu dana’, opisano je vađenje kostiju iz poznate jame Jagodnjače (nalazi se u Popovom polju, nedaleko od Ljubinja), duboke oko 50 metara, u koju su ustaše bacile oko 1.000 pobijenih Srba. U tekstu su, između ostalog, opisani načini na koje su žrtve ubijane (hladnim oružjem, udarcima tupim predmetima u glavu, sekirama itd.), a naveden je i spisak predmeta nađenih u jami (gumeni opanci, duvanske kutije, dugmad, naočare itd.). Povađene su kosti i žrtava iz Žitomislića, Prebilovaca, Ljubinja, Trebinja, Majevice, Banjaluke i dr.”.

“Sa redovnog zasedanja Sabora 1991. upućena je i poruka pravoslavnom srpskom narodu u kojoj se između ostalog kaže: ‘Svedoci smo da, eto, tek u naše dane hiljade nevino poklanih ljudi izlazi iz tame poniženosti, prezira i zaborava, vađeni iz zabetoniranih jama, ispod zabetoniranih savesti. Dobar je to znak. Jer, pomirenje sa mrtvima  i mrtvih međusobno neophodni je uslov za pomirenje među živima.’ Mesec dana nakon objavljivanja ove poruke pokazat će se da o pomirenju i ‘dobrim znacima’ nije bilo ni govora. U junu 1991., na Vidovdan, započeo je ‘mini rat’ u Sloveniji i nagovestio sve buduće ratove u bivšoj SFRJ. Umesto da izađu, hiljade i hiljade novih ‘nevino poklanih’ počele su da ulaze u jame ‘poniženosti, prezira i zaborava’.

“I na kraju, pomenimo još jednom izuzetnu sposobnost srpskih duhovnih i svetovnih vođa za dugoročna planiranja i projektovanja. Strpljivim, upornim i temeljitim radom tokom 80-ih godina postigli su fantastične rezultate. Oni koji su juče plakali na vijest o smrti Josipa Broza, sada su ga mrzili iz dna duše; koji su se kleli u Jugoslaviju, sada su verovali da je ona bila ‘grobnica srpstva’; kojima su bratstvo i jedinstvo bili svetinje, sada su samo čekali poziv da krenu u finalni obračun sa ‘Turcima’ i ‘ustašama’, tim večitim neprijateljima Srba. Dakle,  prva decenija rada na ostvarenju ‘novog srpskog poretka’ uspešno je završena. Psi rata bili su raspomamljeni opojnim mirisom srpskog trolatičnog cveta (UKS – SANU – SPC) i režeći, iskeženih zuba, trgali su lance kojima su bili vezani. Čovek koji je lance držao u svojim rukama bio je, naravno, Slobodan Milošević. Kao što se sve vreme i očekivalo, početak 90-ih značio je prelazak na ostvarenje druge faze plana zvanog ‘novi srpski poredak’. Psi rata napokon su pušteni sa lanca i krenuli su u čerečenje plena. Vukovar, Sarajevo i Srebrenica najpoznatije su i najveće žrtve tih deset godina napujdavanih zveri.”

milorad tomanić srpska crkva u ratu i ratovi u njoj _ 003

Sve je srpsko

“Dobar Srbin, to je kategorija koja danas razmišlja ovako: treba učiniti nešto što je korisno za srpstvo kao celinu, a ne nešto što bi u svakom trenutku bilo pravedno. ” (Brana Crnčević, 1991)

Da bi što ornije dočekali ratne devedesete i da bi ih što bolje podnijeli, Srbe je trebalo dobro psihički pripremiti. Iako se za tu vrstu poslova uvijek koriste izuzetno jednostavne metode, njih ipak mogu kvalitetno primjenjivati samo ljudi vični riječima, tj. govoru i pisanju. A takvi su ponajviše regrutovani iz “srpskog trolatičnog eveta” (UKS – SAND – SPC). Njihov osnovni zadatak bio je da Srbe ubijede u određene “istine” i da među njima uklone određene “zablude”. Zato, pogledajmo kakve je to “istine” trebalo da sazna srpski narod, i kakvih je “zabluda” napokon trebalo da se oslobodi?

Prije svega, trebalo je razjasniti pravo vlasništva nad prostorima bivše SFRJ. Po tom pitanju među srpskim vođama vladala je gotovo apsolutna sloga. Razlike su postojale tek u kojem kvadratnom kilometru gore ili dole, zavisno od zahtijevnosti pojedinaca. U svom pismu lordu Karingtonu, patrijarh Pavle je jasno dao do znanja da se velik dio hrvatskih prostora mora “naći pod zajedničkim državnim krovom sa današnjom Srbijom i svim srpskim krajinama”. U svom apelu od 5. jula 1994. srpski episkopi su poručili cijelom svijetu da ne mogu da ostanu “bez svojih: Žitomislića na Neretvi, ili Saborne crkve u Mostaru, ili crkve Sopotnice na Drini, manastira Krke ili Krupe u Dalmaciji, Ozrena ili Vozuće u Bosni, Prebilovaca u Hercegovini ili Jasenovca u Slavoniji”. To su, dakle, bile crkvene teritorijalne pretenzije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Priča o “svojini srpskog naroda” i pokušaj srpskih vođa da je oduzmu od onih koji su je do 90-ih godina “bespravno koristili” prouzrokovali su najviše krvoprolića, patnji i uništenja na prostorima bivše SFRJ. Tamo gdje se brzo odustalo od oružane svojinske rasprave, kao u Sloveniji, stradanja su bila neznatna, a gdje se ta rasprava nije ni povela, kao u Makedoniji, krvi i rušenja nije bilo. I ponovimo još jednom ono veoma važno pravilo: Isti princip nije važio za sve teritorije nad kojima se željelo dokazati srpsko vlasništvo. Ili, kako to reče Olivera Milosavljević u svom duhovitom, ali rijetkom komentaru: “Za Kosovo je jedino istorijski princip bio demokratski, za Srbe u Hrvatskoj etnički, za Srbe u BiH katastarski, za Dubrovnik su argumenti traženi u kratkoj pripadnosti Hrvatskoj, za Vojvodinu opet etnički, za Zadar, Karlovac, Vukovar… argumenti nisu ni traženi.”

Srpska „ istina“

Predstavnici Srpske pravoslavne crkve su planski prešućivali srpske zločine u Bosni i Hercegovini a bili su uporni u širenju svoje lažne verzije ratnih zbivanja u BiH. „Boraveći u jesen 1992. u SAD, vladika Atanasije Jevtić je pred američkim kongresmenima rekao da on ne negira “izvjesna zla koja su počinili Srbi u Bosni i Hercegovini, ali to su bili uglavnom slučajevi gnjevne osvete i izbezumljenosti pojedinaca. Takvih slučajeva ima i među samim Srbima, pa je na primer jedan Srbin u Gacku, u raspamećenosti, pobio automatom svoju porodicu.” Pet meseci ranije, vladika Atanasije je govorio da je “poslije borbe, koliko znamo, u Zvorniku pobijeno oko 400 Muslimana, a čuje se da je i u Foči bilo toga. Nije srpski običaj da se posle borbe ubija, pljačka, a čini se da nećemo izaći iz ovog rata čista obraza, pa makar je to trebalo i po cijenu naših većih žrtava.” Tokom boravka u SAD vladika je ubjeđivao kongresmene i da je “većina džamija (u Hercegovini – prim. aut.) ostala netaknuta, samo ponegdje su mecima oštećene fasade. Muslimani u Trebinju i okolini žive sasvim mirno sa Srbima.”Ove riječi vladike Atanasija, kao i mnoge druge koje je izgovorio tokom 80-ih i 90-ih godina, uskoro su se pokazale kao neistinite. U januaru 1993. iz Trebinja je prognano, pobijeno i opljačkano oko 1800 tamošnjih Muslimana, a džamije su porušene.

Još jedna “istina”, koju smo takođe saznali od vladike Atanasija Jevtića, glasila je: Srbi nisu agresori. “To je Jugoslovenska vojska bila agresor, ja to mogu da kažem. Napada Dubrovnik, onda se kukavički povuče, a nama ostavi sramotu i tragediju. Isto je uradio Perišić (Momčilo, general) sa Mostarom. Gruvao, tukao, i sad će on da govori da Srbi bombarduju Sarajevo.”  Nažalost, ovakva tumačenja vladike Atanasija nisu mogla da zadovolje međunarodnu javnost, a posebno ne one koji su bili bombardovani i granatirani. Oficiri JNA koji su rušili Vukovar, gađali Dubrovnik, Mostar, Zadar itd. bili su Srbi. Pripadnici dobrovoljačkih jedinica koje su dejstvovale zajedno sa JNA takođe su bili Srbi. Cijevi tenkova i topova JNA nikada se na ratištu nisu okretale protiv srpskih jedinica, nego su im bile pomoć i podrška. Nijedan grad u Srbiji i Crnoj Gori od njih nije stradao, ali su zato u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini stradali mnogi.  (U “Srpskoj reči”, broj od 10. maja ‘93. godine, data je izjava Dragana Rogojevića, člana Glavnog odbora SPO iz Loznice: “Dame i gospodo, rekao bih nešto u vezi tačke 2 dnevnog reda. Radi se o situaciji u opštini Zvornik. Nekad jedno od najbogatijih mesta u Bosni i Hercegovini, gde je pre ovog rata živelo 70% muslimanskog življa, bilo je izloženo napadima vojske JNA, Šešeljeve, Arkanove i ostalih vojski. Epilog je stravičan. Izmasakrirano je i pobijeno, sada ćete se zaista zgranuti, između 4.500-7.000 Muslimana! Ljudi su bacani u jame, buldožerima zakopavani, porušene su džamije, preživelo muslimansko stanovništvo je opljačkano i proterano!” Takođe, iz svedočenja jedne Srpkinje iz Zvornika saznajemo da se dva dana pred zvorničku operaciju, koju su 8. aprila ‘92. izvršili JNA i srpski dobrovoljci, ništa nije naslućivalo. Međutim, otac joj je iz Srbije poslao poruku da se nešto sprema i da se skloni, pa je otišla kod svoje sestre u obližnji Čelopek. – “Vreme”, 15. novembar ‘93. godine). Uostalom, evo kako je vladika Atanasije, u istom intervjuu na NTV Studio B, govorio o opkoljavanju i napadima na srpska sela u Bosni: “Da ne govorim o bježanju naroda iz Bosne. Meni će iz Vareša doći 20 žena sa djecom na rukama, jer su opkoljena srpska sela od Paraginih HOS-ovaca. Traže hitno iseljavanje, inače će da ih likvidiraju. Šta radi vojska?” (Pitao se vladika Atanasije. Kao što smo vidjeli, prilikom opkoljavanja onog hrvatskog sela u Hrvatskoj vladika nije pitao šta radi vojska. Selo je trebalo osvojiti (vladika bi vjerovatno rekao “osloboditi”), jer “strateški je bilo nemoguće ostaviti ga”. Dakle, u prvom slučaju, kada su srpski borci htjeli da uđu u hrvatsko selo, vojska nije trebalo da interveniše, jer je vladika to opravdavao “strateškim” razlozima. U drugom slučaju, kada su hrvatski borci hteli da uđu u srpsko selo, vojska je trebalo da interveniše, jer vladika nije nalazio nikakva opravdanja za namjere HOS-ovaca, aponajmanje “strateška” opravdanja.

Rat u „ Pravoslavlju“

“Mozgovna pomoć” stizala je Slobodanu Miloševiću i iz crkvenih redova. Poput patrijarha Pavla, koji je 1991. ustvrdio da za hrvatske Srbe “trećeg nema”, nego ili oružje u ruke ili put pod noge, tako je i glavni i odgovorni urednik “Pravoslavlja” Dragan Terzić tvrdio da bosanski Srbi “ne žele da žive u džamahiriji sličnoj Libiji i da bi oni pod vlašću mudžahedina imali isti status koji imaju hrišćani u islamskim zemljama, tj. bili bi robovi, što su već iskusili tokom petovjekovne islamske okupacije”.132 U “Pravoslavlju” od 15. marta 1992, dakle tri nedjelje pred početak rata u Bosni, teolog Božidar Mijač je objasnio čitaocima patrijaršijskog lista da određivanje pravog značenja pojmova “rat” i “mir” nije tako jednostavno. “Stvar je mnogo komplikovanija. Nije sve što miruje dobar mir, i nije sve što ratuje zao rat. Može mir, kao takav, da bude zlo, a može rat, kao takav, da bude dobro – zavisno od sadržaja kojim su jedan i drugi fenomen ispunjeni.” “Ako je mir, ili težnja za njim, ispunjen nepravdom”, onda je on “kloaka i establišment dušegubstva i bogogubstva, ali i činilac mnogih socijalnih nedaća i osunovraćenosti.” (Upravo na takav mir pozivali su episkopi SPC Srbe u njihovim međusobnim sukobima tokom 90-ih godina.) Poslije ovakvih tumačenja, srpski narod je mogao mnogo spremnije da dočeka sva iskušenja koja su uskoro usledila.

Ćutanje i prećutkivanje

U ovom poslu ćutanja i prikrivanja književnicima su se pridružili i episkopi Srpske pravoslavne crkve. U saopštenju sa vanrednog zasjedanja Svetog arhijerejskog sabora, održanog u decembru  1992. godine, oni su odbacili optužbe na račun Srba u BiH da “drže u logorima 40.000 žena Muslimanki za svoje iživljavanje i silovanje”.  “U ime pravde Božje, na osnovu svjedočenja naše sabraće arhijereja iz Bosne i Hercegovine i drugih pouzdanih svjedočenja, izjavljujemo sa punom moralnom odgovornošću da takvih logora u Republici Srpskoj Bosne i Hercegovine, kao ni u Srpskim Krajinama, niti je bilo niti ima.” Ali zato, “što se tiče žrtava nasilja na srpskoj strani, posjedujemo mnogobrojna provjerena svjedočenja o pojedinačnim i grupnim silovanjima i nasiljima nad ženama, čak i devojčicama. Najstrašniji su, za moralnu odgovornost i ljudsku savjest samih žrtava i svih nas, mnogi slučajevi žena Srpkinja koje su pod takvim nasiljem ostale u drugom stanju.” Takođe, sve zločine u Bosni koje su činili pripadnici srpskih oružanih jedinica episkopi su objašnjavali gnevnom osvetom, izbezumljenošću i raspamećenošću pojedinaca (vladika Atanasije Jevtić) i ostrvljenošću pojedinaca’;’ (patrijarh Pavle). Međutim, u ruskom listu “Izvestija” od 25. novembra 1992. godine objavljen je tekst o jednom Rusu plaćeniku koji je u trenažnom kampu u Erdutu prošao obuku pod vođstvom Željka Ražnatovića Arkana, a uz podršku srpske policije. “Filozofija brutalnosti je utuvljivana u glave boraca – ‘Srpski patriota je nemilosrdan prema neprijateljima, on nema pravo da poštedi njihovu djecu, žene, ili starce’ – zgražavao se naš (ruski) bandit”, kaže Evgenij Vostrukov u svom tekstu “Umreti u Jugoslaviji”.

Prećutkivano je i da je u Banjaluci, gradu na čijem području nije bilo ratnih dejstava, srušeno svih 16 džamija i pet turbeta (mauzoleja), kao i Sahat kula, prvi javni sat u Bosni i Hercegovini. Ovakva dešavanja nagovještena su i prije početka rata u Bosni. Krajem februara 1992. godine bačen je eksploziv i oštećeni su najvrednija banjalučka džamija Ferhadija i obližnje Ferhad-pašino turbe. Ovo je, međutim, bila samo uvertira. Pravo rušenje je počelo 9. aprila 1993. godine paljevinom džamije u Podpećinama. A onda su na red došle i dve najpoznatije džamije, Ferhadija i Arnaudija, od kojih je Ferhadija bila prava lepotica i nalazila se pod zaštitom UNESCO-a. Banjalučani su je smatrali najlepšom džamijom u BiH, ponajviše zbog njenog vitkog minareta. Obje su srušene miniranjem u zoru 7. maja 1993. godine. Posljednje džamije spaljene su 6. i 8. septembra 1993. i tako je za manje od pola godine svih 16 banjalučkih džamija bilo zbrisano sa lica zemlje.”

U novembru 1994, u takvoj “čistoj i bezminaretnoj” Banjaluci okupili su se srpski arhijereji i održali vanredno zasjedanje Svetog arhijerejskog sabora. U poruci koja je objavljena nakon zasjedanja, episkopi su nas podsjetili da je Banja luka “mučenički grad stradanja Sveštenomučenika Platona” anđela Crkve Božije banjalučke, čiji je Saborni hram prije 50 godina takođe stradao, kao i mnogi drugi u ovim krajevima sa hiljadama pravoslavnih vjernika”. Pedeset godina kasnije na banjalučkim prostorima nisu stradavali pravoslavne crkve ni srpsko pravoslavno stanovništvo. Ali zato, džamije i muslimansko stanovništvo jesu. Oni su, međutim, kao i u drugim zvaničnim dokumentima Srpske pravoslavne crkve, i u ovoj poruci bili bezimeni. Episkopi su smatrali da je sasvim dovoljna jedna uopštena, toliko puta ponovljena fraza kojom se osuđuje “razaranje svetinja i bogomolja, pravoslavnih, rimokatoličkih i muslimanskih”.

milorad tomanić srpska crkva u ratu i ratovi u njoj _ 004

“Tri A” i tri „ K“

Ogradivši se od rukovodstva u Srbiji, vrh SPC je postao izuzetno blizak sa rukovodstvom bosanskih Srba na Palama. Sve nade Srpske pravoslavne crkve, posebno “tri A” (mitropolita Amfilohija, vladike Atanasija i vladike Artemija), bile su položene u “tri K” (Karadžića, Krajišnika i Koljevića) i, naravno, Biljanu Plavšić, “novu Kosovku djevojku”, kako je nazva mitropolit Amfilohije. Dragomir Ubiparović, sveštenik iz Sarajeva, u jednom od brojeva časopisa “Hrišćanska misao”, opisao je kakav je bio odnos Crkve u ratnim godinama prema čelnicima Srba iz Bosne: “Crkvene prostorije i svečanosti su poslužile za promociju čelnih ličnosti SDS-a i njihovu preporuku narodu. U toj bezmjernoj podršci se najbolje iskazala naša sklonost ka pretjerivanjima. Išlo se dotle daleko, da su se i sami prvaci stranke zbunjivali ukazanom pažnjom i previše laskavim ocjenama o njima samima – o tobože Bogom predodređenim im mesijanskim ulogama. Kako i ne bi kad su im se sveštena lica obraćala sa nečuvenim slavopojima u kojima ih tu pred narodom podsjećaju: ‘da ih je sami Bog poslao da spasu rod srpski'… Takvo neodmjereno služenje Crkve politici i pomoć Crkve da ta politika zadobije povjerenje naroda, ta previše vidljiva simbioza i taj zajednički rad na istom polju, apsolutno podrazumjeva, nakon svih događaja, i zajedničku podjelu uspjeha i neuspjeha! Stoga je za očekivati da Crkva od novih vlasti bude i obilato nagrađena. Ali ako se povede pitanje odgovornosti za ratne posljedice (razaranja i žrtve) pored političkih i vojnih subjekata, za očekivati je da bude spomenuta i Crkva.”

“Laskave ocjene” i “nečuveni slavopoji” sveštenih lica i velikodostojnika SPC na račun prekodrinskih Srba i njihovih rukovodstava ostavljali su traga na mnogim srpskim dušama, posebno onim mladim, još nedozrelim. Pod uticajem pojedinih svojih profesora na Bogoslovskom fakultetu, kao što su mitropolit Amfilohije, vladika Atanasije Jevtić, vladika Atanasije Rakita i drugi, studenti su slavopoje pretvorili u obožavanje, a kritike na račun drugih naroda i njihovih prvaka u rasnu netrpeljivost.To se dobro videlo i iz časopisa studenata Bogoslovskog fakulteta “Logos”. U tekstu “Herojska borba Srba”, urednik Predrag Milošević između ostalog je pisao: “Stratezi novog svjetskog poretka u Vašingtonu i Njujorku i njihovi lakeji izdajnici Evrope iz Evropske unije su dali mig austrougarskirn slugama, Hrvatima, da krenu u stvaranje ustaške države do Zemuna. Međutim, srpski krajišnici su pomrsili račune ustašama i njihovim mentorima te u istrajnoj i junačkoj borbi stvorili srpsku državu Republiku Srpsku Krajinu koja zaokružuje vjekovne srpske prostore. Hrvatska je umjesto NDH do Zemuna dobila komičan izgled banane. Vašingtonski potpaljivači ratova su svoje nade da zagospodare ovim prostorima i opljačkaju bogatstva pokušali da realizuju preko bosanskih muslimana-poturčenjaka, pa su im obećali islamsku džamahiriju i na srpskim teritorijama, na tlu drevne Evrope. Aprila 1992. EZ i SAD su priznali ‘suverenu’ državu BiH, a islamski fanatik Alija Izetbegović je naredio opšti oružani napad na srpski narod. Povampirile su se ustaške horde i handžar-divizija. Kako Hrvati i Muslimani nikad nisu mogli izaći na kraj sa srpskim borcima oni su se sadistički iživljavali nad srpskim civilima, upadali bi u sela, klali, silovali, derali i palili žive ljude, nikoga nisu štedjeli, ni žene, ni starce, ni djecu, pa čak ni bebe. U svojim logorima imaju razvijene čitave sisteme mučenja, tako da žrtva izdrži dnevno i po 10 sati mučenja da ne umre. U Sarajevu su decu bacali izgladnjelim lavovima u zoološkom vrtu. Sadizam i zversta su osobine tih podljudskih vrsta koji hoće svoje ‘suverene države’, a jedino su sposobni da se obračunavaju sa djecom i starima preko 70 godina, koje uhvate i svežu. Srbi su naprotiv stvorili Republiku Srpsku koja je snažna i vitalna država.”(Ovo je objavljeno samo nekoliko mjeseci pre totalnog raspada Republike Srpske Krajine i gubitka velikog dijela teritorije Republike Srpske.)

Radujući se iskreno što “u borbama uvijek pogine deset puta više muslimana nego Srba”, mladi autor teksta hvali generala Mladića, cijeli oficirski kadar vojske RS i srpske vojnike. “Danas u doba sentimentalizma i humanizma koji truju masovno ljudske duše i ljude pretvaraju u mlitave čovečuljke, još ima ljudi sa gvozdenom voljom, bistrim umom i usredsređenim pogledom od kojih drhti zlo i haos. To su borci Republike Srpske i Republike Srpske Krajine za koje možemo slobodno reći da su plemići, vitezovi i heroji. Njih ništa ne može pokolebati i omesti, ni brojnije snage neprijatelja, ni besomučna arlaukanja beogradskih pacifista. I ranije smo imali te srpske izrode i izdajnike zvane pacifisti koji su pljuvali po srpskim vojnicima i pravednom ratu. Danas su se zaista nakotili i postali još bezobrazniji i ciničniji.” “Oni neće da priznaju da mir nastupa pobjedom jednih i porazom drugih. Oni hoće da mir nastupi srpskom kapitulacijom i pristajanjem na ropstvo. Mir na Balkanu bi odavno bio da Alijini i Franjini mentori neprestano ne huškaju ustaše i poturčenjake na Srbe. Ovako, mir će nastupiti potpunom pobjedom Srba i stvaranjem jedinstvene slobodne srpske nacionalne i pravoslavne države”, zaključio je student Bogoslovskog fakulteta.”

Dakle, i ovako su razmišljali budući sveštenici, možda i episkopi, oni koji bi trebalo da podučavaju djecu vjeronauci po školama Srbije i da prenose drugima Hristovu nauku. Ali, i da im usput objasne da postoje i “podljudske vrste”, da se neki “kote”, poput srpskih pacifista, a posebno da ih nagovore na odbacivanje razuma i logičnog razmišljanja. Jer, svakome razumnom bilo je jasno šta će se desiti u RSK i RS, tj. da će tok događaja biti suprotan onome u šta je student Bogoslovskog fakulteta pokušao da ubjedi svoje čitaoce. Puna krivica za stavove iznijete u citiranom tekstu ne ide samo na dušu ovog mladog čoveka. Sve se to moglo čuti i od episkopa Srpske pravoslavne crkve, ali u nešto rafiniranijoj formi.

Biljana – kosovka djevojka

Mitropolit Amfilohije, komentarišući odluku rukovodstva RS da odbaci Vens-Ovenov plan (1993. godine), je rekao: “U ovom trenutku, našu dušu, kao što je naš jezik čuvao i sačuvao Vuk Karadžić, jedan njegov prezimenjak sa Plavšićkom, novom kosovkom djevojkom, sa Krajišnikom-čuvaju nas i našu dušu, jer su ove noći krenuli svetolazarskim putem. Opredijelili su se, kao i car Lazar… za carstvo nebesko.” Povodom ove izjave mitropolita Amfilohija, posebno onog dijela o Biljani Plavšić, Ilija Radulović, nekadašnji potpredsjednik SPO-a, oštro je reagovao: “I u nedjelju 25. 4. ove godine u Peći, mitropolit crnogorsko-primorski rekao je da je Biljana Plavšić nova kosovka djevojka, a da je odluka srpske Skupštine u Bijeljini otkrila dušu naroda. Biljana Plavšić je najveći ubica u istoriji srpskog naroda, jer niko nije ubio šest miliona Srba. Ona je javno u jednoj televizijskoj emisiji ubila šest miliona Srba i nonšalantno ponudila ovu žrtvu za očuvanje njene vlasti i vlasti Radovana Karadžića, i ostalih bezbožnika,oholnika i upropastitelja srpskog naroda u Bosni i Srbiji. Doživljavam je kao cara ljudskog zla – dakle, kao Gorgonu ili kao Ledi Magbet, a jedan od prvih arhijereja naše Srpske pravoslavne crkve je doživljava kao novu kosovku djevojku. Između ova dva doživljaja postoji udaljenost od svjetlosne godine. Prvi put ću da izgovorim da Rista Radovića doživljavam kao najvećeg mogućeg svog neprijatelja a ne protivnika. Crnja mu je misao i crnja mu je duša od njegove mantije i zato ga doživljavam kao Mefista u mantiji. Satana se oblači u mnoge haljine, ali nisam znao da mu je omiljena boja erna i da se najčešće javlja u crnim mantijama.” (Srpska reč, 10. maj 1993)

Hiljadu i jedna sarajevska noć

Sarajevo je 28. januara 1995. godine izbrojalo 1000 dana opsade. Prema nepotpunim podacima do tada je poginulo više od 10.000 ljudi, ranjeno je oko 50.000, a samo u 1994. godini bez oba roditelja ostalo je 500 dece.”” Vođa ovog “veličanstvenog” poduhvata bio je pjesnik i predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić. Jednom prilikom on je objasnio zašto su Pale izabrane za “prestonicu” RS, a ne Banja Luka: “Pale ne postoje. Pale su malo mjesto i trenutno sjedište državnih organa… Razlog što se tamo zadržavamo je što moramo biti na prvoj liniji. Moramo biti na isturenom komandnom mjestu i moram vam reći da je vrlo važno to što držimo i što smo držali Sarajevo. Da ne držimo Sarajevo, ne bi bilo države… Zmija se ne drži nikada za rep, nego za vrat i mi smo to morali postići.” I dok je Karadžić držao Sarajevo za vrat kao zmiju i blago ga davio, patrijarh je i dalje slao pisma svjetskim zvaničnicima, skrećući im pažnju na muke srpskog naroda, pa i onog koji živi u Sarajevu. U pismu koje je 1992. godine uputio Butrosu Galiju, generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija, ali i drugim međunarodnim ličnostima i institucijama, patrijarh Pavle poručuje da je od predstavnika pravoslavnih Srba iz Sarajeva primio dramatičan apel sa molbom za spas “preostalog srpskog naroda zatočenog u dijelu Sarajeva koji kontrolišu muslimanske snage”. Evo kako je patrijarh Pavle u svom apelu opisao položaj Srba u Sarajevu: “Naočigled čitavog svijeta odbrojavaju se posljednji dani agonije desetine hiljada ljudi, Srba pravoslavne vjere, koji su se zatekli u muslimanskom dijelu Sarajeva. Kao zatočeni taoci onemogućeni su da miču iz svojih stanova i kuća i da dođu do minimuma prehrambenih proizvoda od međunarodne pomoći… Već na aerodromu ta pomoć biva oteta u iznosu od dvije trećine, a ostala jedna trećina ne dopire do pravoslavaca. Rijetki i hrabri očajnici svih kategorija, pa i profesori fakulteta probijaju se do crkve, i plaču za koricu hljeba. Crkva je nemoćna, jer je i sveštenstvo u istoj situaciji, pa, ako kad i uspijemo da dopremo do njih, gorko nam poručuju: ‘Mi smo na samrti, pustite nas da umremo!’ Muslimanske vlasti ne odgovaraju ni na kakav prijedlog o pregovorima za pravljenje koridora kojim bi narod prelazio iz jednog dijela grada u drugi. O masovnoj zvjerskoj likvidaciji ovako izluđenog i izgladnjelog naroda već ste dovoljno upoznati. Rijetki pojedinci koji su zadnjih dana uspjeli da izbjegnu iz grada već su poremećeni pameću od gladi, straha i svakodnevnog uznemiravanja. Ne postoji institucija političkog rješenja na zadovoljstvo svih strana u sukobu ukoliko će jednoj strani biti dozvoljeno da pomori desetine hiljada nedužnih civila. Neće nas pred Bogom i tim jadnim ljudima ništa oprati, ni na ovom ni na onom svijetu, ako ne podignemo cijeli svijet na noge da svim sredstvima prekratimo njihovo stradanje i agoniju.”

Posle citiranja ovog apela koji su mu uputili predstavnici srpskog pravoslavnog naroda u Sarajevu, patrijarh dodaje da je nešto ranije dobio apele i jedne grupe Hrvata i Muslimana koji su takođe opisali svoje patnje izazvane ratom u BiH. U želji da se situacija za sve njih popravi, on moli Butrosa Galija da upotrebi “sav svoj ugled i uticaj i sva moralno opravdana sredstva političkog delanja i diplomatskog pritiska na sve činioce u Bosni i Hercegovini u čijim je rukama usredsređena politička vlast i vojna sila”. Takođe, patrijarh moli da se “pod nadzorom međunarodnih mirovnih snaga i međunarodnog Crvenog krsta, obezbjedi dostavljanje lijekova, hrane i ostale humanitarne pomoći cjelokupnom ugroženom i namučenom stanovništvu Sarajeva, ne samo srpskom nego, u istoj meri i na isti način, i hrvatskom i muslimanskom”; da se spriječe “ubistva i zločini koje vrše pojedine vojne jedinice, bez obzira na to koje su i čije su”; da se obezbijede “koridori za prelaženje iz dijela grada u drugi i za izlaženje iz grada”, itd.

Kao što se vidi, patrijarh Pavle nije bio za cjelovito rješenje sarajevskog problema, nego za polurješenje. Preciznije rečeno, on nije želio da Karadžić “zmiju” prestane da davi, nego da joj se samo obezbijedi ishrana i lijekovi da bi ostala živa, a da je Radovan i dalje drži za vrat, dok je ne izdresira i dok ona ne počne da radi ono što bi htjeli i on i episkopi SPC. Jer, zašto su stanovnici jednog evropskog grada kakav je Sarajevo, bez obzira na to koje su vjere i nacije, na kraju XX vijeka morali da jedu hranu iz humanitarne pomoći i da kroz koridore prelaze iz jednog dijela grada u drugi, u “spasonosnom” rješenju za koje je patrijarh “molio i preklinjao” svjetske uticajne ljude? Zar nije bilo bolje da žive slobodno kao građani u svim gradovima Evrope, tj. onako kako su živjeli nekada i kako danas žive? Nije valjda da se Njegova svetost nije setio jednog takvog rješenja, baš kao što se prethodne godine (1991.) nije sjetio da “trećeg ima” za Srbe u Hrvatskoj? Zašto patrijarh Pavle nije zamolio Butrosa Galija da preduzme sva legitimna sredstva kako bi se prekinule patnje Sarajlija, a ne samo ”sredstva političkog delanja i diplomatskog pritiska?”. Postojao je i onaj vid pritiska o kojem je patrijarh govorio u pismu lordu Karingtonu objašnjavajući mu da svoju braću ”iste vere i krvi” koja žive u Hrvatskoj ”srpska država i srpski narod moraju zaštititi svim legitimnim sredstvima, uključujući i oružanu samoodbranu”. Ipak, Njegova svetost nije pozvao svjetske moćnike da upotrebe oružje u cilju zaštite građana Sarajeva, kao što je pozvao srpske moćnike da oružjem zaštite Srbe u Hrvatskoj. Zna se, naravno, i zašto. Da bi grad prodisao, da bi bio oslobođen, da bi se skinula omča oko vrata, silu je trebalo upotrebiti protiv onih koji su sa okolnih uzvisina posmatrali plijen. Protiv onih koju su ”zmiju držali za vrat”.

Poznato je da su velikodostojnici Srpske pravoslavne crkve, poput nekakvih supervizora, bili prisutni na skoro svim zasjedanjima Skupštine Republike Srpske. Episkopi SPC, ali i političari i generali iz rukovodstva bosanskih Srba, isticali su izuzetno dobru međusobnu saradnju. Krajem aprila 1993.godine, mitropolit dabrobosanski Nikolaj Mrda dao je intervju u kojem je izjavio da general Mladić prihvata sve njegove prijedloge. Predsednik Republike Srpske dr Radovan Karadžić, početkom 1994. ocijenio je odnose između Crkve i države kao izvanredne. “Naše sveštenstvo je prisutno u svim našim razmišljanjima i odlukama, a glas Crkve se sluša kao glas najvišeg autoriteta”, rekao je Radovan Karadžić.” Znači, umjesto pisma Butrosu Galiju, koje je moralo da putuje čak do Njujorka, patrijarh i ostali srpski episkopi mogli su u svojstvu “najvišeg autoriteta čiji se glas sluša” da zatraže od rukovodstva RS uklanjanje teškog naoružanja kojim je više od hiljadu dana Sarajevo držano u opsadi. Na taj način, izbjegli bi se dodatni gubici u ljudskim životima i materijalnim dobrima, a uradi lo bi se ono što je svako iole razuman znao da će na kraju morati da se uradi.

Čuvari srpskog obraza i duše

Umjesto da zamole rukovodstvo bosanskih Srha da ukloni tenkove, topove i drugo teško naoružanje oko Sarajeva, episkopi SPC su od njih tražili upravo suprotno. Na zasjedanju Skupštine Republike Srpske na kome se u julu 1994. godine odlučivalo o prihvatanju mirovnog plana Kontakt grupe o BiH, episkop Atanasije Jevtić prenio je poslanicima poruku SPC da se ne može ponovo pristati na “desetkovanje srpskog naroda” i da ne treba prihvatiti ponuđeni plan. Mitropolit Amfilohije je tom prilikom uputio telegram podrške u kojem je stajalo: “Obnovivši u sebi vjeru u pravdu Božiju, obnovili ste Svetu Lazarevsku vjernost narodu, uspravili dostojanstvo srpskog naroda. Vaša odluka razobličiće svu lažljivost demokratije takozvanog “Novog Svjetskog Poretka”, ali i otkriti ko stvarno skriva svoje vlastoljublje iza brige o narodu i pozivanja na narod. Neka vam Bog bude na pomoći.” Srpski episkopi su izgleda vjerovali (pokazalo se pogrešno) da će Srbi iz Srbije i Crne Gore na njihov mig pojuriti u pomoć Srbima u Bosni. “Sa punom odgovornošću pred Bogom i svojim narodom i ljudskom istorijom pozivamo sav srpski narod da stane u odbranu vjekovnih prava i sloboda, svojih vitalnih interesa nužnih za fizički i duhovni opstanak i opstanak na svojoj očevini i djedovini”, kaže se u Apelu upućenom sa episkopske konferencije SPC od 5. jula 1994. godine. Srbi se, međutim, nisu odazvali na ovaj pastirski poziv. Pošto je bilo ljeto, ogromnoj većini bilo je važnije razmišljanje o tome kako provesti godišnji odmor sa ono malo novca što se ima. Zbog toga je mitropolit Amfilohije, u svom žestokom saopštenju od 8. avgusta 1994. godine, kritikovao Srbe što su “već brigu na veselje udarili”, i što su se hvalili “turistima po primorju i banjama, koje odjekuju od našeg lakoumlja i bezumnih naših zabava”. Za razliku od ovih i ovakvih Srba, kaže dalje mitropolit Amfilohije, “narod i Skupština Republike Srpske danas čuvaju i obraz i dušu srpskoga naroda pravoslavnog, ne praznim riječima i nečasnim kompromisima, nego sopstvenom krvlju i sopstvenim životima, koje zalažu pred čitavim svijetom za odbranu svega čestitoga i svetog u ovom narodu, za odbranu svekolikog Pravoslavlja. U Bosni i Hercegovini danas se bije bitka za slobodu zlatnu i obraz časni čitavog Pravoslavlja, za pravdu i dušu čitavog svijeta, za svetinju bogolikog ljudskog dostojanstva. (…) Neka našoj braći u Bosni i Hercegovini Bog poda svaku pomoć u dobru i snagu da odole pritiscima svijeta, koji je naš Gospod Isus Hristos već pobijedio. Nek takvu pomoć i snagu poda i braći našoj u Republici Srpskoj Krajini, a nama nek daruje snagu i mudrost da dušu zauvijek ne izgubimo.” Dakle, po mišljenju srpskih pravoslavnih duhovnih pastira, patnje ljudi u Sarajevu i po drugim mjestima BiH bile su opravdane i trebalo ih je produžavati sve do postignuća onoga što su oni smatrali ciljevima srpskog naroda, države i Crkve.

Sve srpske crkve

Zašto episkopi SPC nisu mogli da pristanu na plan Kontakt grupe? Zašto je po njihovom mišljenju i dalje trebalo ratovati i žrtvovati živote i svog i drugih naroda? Odgovor se nalazio u istom onom apelu koji je 5. jula 1994. srpskom narodu i svjetskoj javnosti poslala episkopska konferencija Srpske patrijaršije. U tom apelu se između ostalog kaže: “… kao narod i Crkva, duboko ukorijenjeni u mučeničkoj zemlji Bosni i Hercegovini, mi danas ne možemo pristati, niti možemo nametnute nam u Ženevi odluke o procentima i mapama prihvatiti, te da ostanemo bez svojih: Žitomislića na Neretvi ili Saborne crkve u Mostaru ili crkve Sopotnice na Drini, Manastira Krke ili Krupe u Dalmaciji, Ozrena ili Vozuće u Bosni, Prebilovaca u Hercegovini ili Jasenovca u Slavoniji.” Šta li su to episkopi mislili tvrdeći da ne mogu da ostanu bez svojih crkava i manastira? Da li se ostaje bez nekog hrama samo zato što se on nalazi u drugoj državi koja se ne zove Srbija; Republika Srpska ili Republika Srpska Krajina? Da li je SPC danas ostala bez crkava i manastira koji nisu porušeni, a koji se nalaze u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ili su to još uvijek njene crkve i njeni manastiri? I, naravno, kako riješiti taj problem ako i Hrvati ne mogu da ostanu bez svojih crkava i manastira, a Muslimani bez svojih džamija na prostorima koji pripadaju srpskoj državi? Za svaki slučaj, dvije godine kasnije, na svom redovnom zasjedanju održanom u maju 1996, Sveti arhijerejski sabor je donio sljedeću odluku: “Bez obzira na raspad versajske, odnosno Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, jurisdikcija Srpske pravoslavne crkve i dalje se prostire na sve pravoslavne na toj teritoriji.” Znači, bila je dovoljna samo jedna rečenica da bi SPC i dalje imala sve svoje crkve i manastire u bivšoj Jugoslaviji. Nije li onda logično pitanje: zašto ta rečenica nije izgovorena i ispisana mnogo ranije. Na taj način bili bi spaseni životi velikog broja ljudi koji su stradali radi postizanja ciljeva postavljenih od strane Srpske pravoslavne crkve.

Ali, nisu crkve i manastiri bili jedino o čemu su brinuli srpski episkopi, jer kao što smo vidjeli, i pored onako dramatičnih izjava, SPC nije ostala bez njih. Po planu Kontakt grupe trebalo je da se ostane bez nečega drugog o čemu nije bilo umjesno da govore duhovni pastiri. Zato je na naslovnoj strani “Pravoslavlja”, u broju od 1. februara 1995. godine, dato objašnjenje ministarstva informacija Republike Srpske u kojem se navodi da bi po planu Kontakt grupe Muslimansko-hrvatskoj Federaciji trebalo da pripadne 100 odsto ruda olova i cinka, 62 odsto boksita, 68 odsto rude gvožđa, 100 odsto ležišta žive itd. Zatim, 78 odsto hidroenergetskih potencijala, a pripalo bi joj i 13 gradova koji su se u tom trenutku nalazili u RS. Tu su i ozrenska i kupreška visoravan, koje su Srbima bile bitne zbog dominantnog vojno-strateškog položaja, čistih voda i stoletnih šuma. Možda i zbog ovih materijalnih vrednosti, a ne samo duhovnih, episkopi su i svetu i svom narodu odrešito dali do znanja: “Svesno i odgovorno izjavljujemo da ćemo rađe pristati i da ne živimo, nego da svoj narod, koji vjekovima duhovno vodimo krstonosnim putem Hristovim, izdamo i od njegove današnje i sutrašnje sudbine ruke peremo.  Najžešći među episkopima vladika Atanasije Jevtić u onom svom legendarnom intervjuu na NTV Studio-B, rekao je i ovo: “Čast onima koji su poginuli. Daj Bože da sam poginuo. Išao sam do prve linije fronta, i sutra ću ići. Daj Bože da me pogodi, bilo šta. Ne što sam sadista i mazohista, nego što ne mogu da podnesem stradanja ovog naroda.” Dvije godine kasnije, u avgustu 1994, vladika Atanasije je na svoj herojski način dao komentar povodom plana Kontakt grupe: “Suverenitet Republike Srpske se mora ostvariti, a dok se to ne desi moramo trpjeti. Neka nas i bombarduju, ali ne možemo potpisati presudu i nećemo prihvatiti karte Kontakt grupe koje predstavljaju novo sakaćenje srpskog naroda.”

Siroti vladika Atanasije Jevtić

Što je rat u Bosni više odmicao, postajalo je sve jasnije da se ciljevi ne ostvaruju nimalo časnim i humanim sredstvima. I pored toga što su državni mediji Srbije prikrivali zločine i progone nad muslimanskim stanovništvom u Bosni i Hercegovini, u čemu su imali iskrenu i zdušnu pomoć Srpske pravoslavne crkve, istina je na kraju morala izaći na videlo. Dešavanja u BiH početkom 1993. godine, rušenje džamija, pljačke, izgoni i pokolj Muslimana, bili su povod za sukobe između vladike Atanasija Jevtića i onih sa kojima su se on i još neki značajni ljudi iz SPC tokom 80-ih upustili “u jeftinu dnevnopolitičku avanturu”, kako je to rekao mitropolit Jovan. Dobrica Ćosić, tadašnji predsjednik SR Jugoslavije, koji je još 1991. godine sam predložio “planska preseljenja i razmjenu stanovništva”, objasnivši da je to “najteže, najbolnije, ali je i to bolje od života u mržnji i međusobnom ubijanju”, valjda nezadovoljan načinom na koji su neki shvatili ovu njegovu ideju, posebno onaj dio o bolnosti, tražio je od vladike Atanasija Jevtića da mu razjasni šta to Srbi rade tamo u Hercegovini (konkretno Trebinju). Zahtjev za objašnjenjem o hercegovačkim dešavanjima vladici nije podnio lično predsednik Ćosićevog ministar Momčilo Grubač. Na samo sebi svojstven način, izbjegavši da precizno i detaljno odgovori na pitanje o zločinima nad muslimanima u Trebinju, vladika je ministru Grubaču rekao: “Vas ne poznajem. Gospodina predsjednika dobro poznajem, kao i on mene. Gospodin predsjednik je u jednoj svojoj izjavi, ne tako davno, rekao da mi iz Crkve ne treba da se bavimo politikom. Zašto gospodin predsjednik sada mene pita u ovoj ne jedinoj sramoti nanijetoj srpskom narodu odozgo, sa Dedinja, Pala i Trebinja? Ko pita sirotog vladiku hercegovačkog za bilo šta o srpskom narodu u Hercegovini?”

Odgovor predsjednika Jugoslavije nije trebalo dugo čekati. U svom pismu od 16. februara 1993. godine Dobrica Ćosić se ovako obratio svome kolegi po peru: “Sirotom vladici zahumsko-hercegovačkom gospodinu Atanasiju Jevtiću, Učiniti nedostojno djelo, može biti lakomislenost, trenutna slabost i grijeh; hvalisati se takvim činom kako Vi, Siroti Vladiko, u “NIN”-u hvališete svojom hrabrošću za nesavjesnost i dostojnost jednog vladike, odista je i sramota. A sramotu srpskom narodu ne nanosi samo njegova politička vlast sa Dedinja, Pala i Trebinja, kako kažete, nego i crkvena vlast iz vladičanskih dvorova i domova, kako ne govorite. Znamo takvu vlast obojica. Žalim samo što se Vi u monaškoj bogougodnosti ne upita te: niste li i Vi među takvim griješnicima i nesrećnicima? Ja bezbožnik, moliću se Tvorcu da se u Vašem srcu mržnja potisne ljubavlju i oholost smernošću.”

Šampanjac se točio kada su protjerivani muslimani

 Sljedeća “žrtva” vladike Atanasija Jevtića bio je opet jedan od njegovih nekadašnjih istomišljenika i kolega po peru – Vuk Drašković. Vladika je prebacio Draškoviću što je podržao Vens-Ovenov plan (1993. godina) za rješenje bosanskog problema… U svom pismu vladika Atanasije je kolegi književniku zamjerio i što uopšte ne navraća u Hercegovinu. Vuk Drašković mu je odgovorio da su ga neki Hercegovci poslije objavljivanja romana “Nož” i dve “Molitve” proglasili “ludakom”, “čovjekom noža” i “razbijačem bratstva i jedinstva”. Hercegovački Srbi su svom zemljaku i sunarodniku zabranili i da kao predsjednik SPO-a govori u Bileći i Trebinju i poručili mu: “Ne dolazi, ne zavađaj nas sa braćom Muslimanima!”.  Vuk Drašković je na to odgovorio na sljedeći način.  “Onda su ti isti ‘razumni’ i ‘umjereni’ Srbi, odlučili da zavire u jame, da zakorače u crkve i crkvišta. Tada sam se uplašio. Ne zbog toga što na svetkovine kraj jama (oni su to pretvorili u svetkovine, u vašare ) nisu pozivali mene i što su poručivali i tada da nipošto ne dođem, već zbog toga što sam znao ko su i kuda će ih, tako naglo posrbljene i tako naglo osokoljene njihova naglost da odvede. Nije, u tom ‘preobražaju’, bilo ničeg spontanog i sazrelog. Jednostavno, stizale su ‘ozgo’ i komande o nacionalnom interesu i sva propratna uputstva i oružja. O Svetom Savi su najgrlatije zagangali oni koji ništa o njemu nisu znali, i u odbranu ugroženog pravoslavija digli se duhovno nepripremljeni ljudi, koji nisu umjeli čestito ni da se prekrste i od kojih većina nikada ni rukama nije dotakla Jevanđclje. Tako se, jedino tako, i moglo desiti sve ono što se desilo i sve ovo što se još dešava. Šampanjac se, čujem, točio i pjevalo se i kolalo do zore, kad su muslimani protjerani iz Trebinja i kad su lagumirane tamošnje džamije.”

Takvo nešto, naravno, nije se desilo samo u Trebinju. Ideju Dobrice Ćosića o “planskom preseljenju” mnogi su u Bosni prihvatili i sa zadovoljstvom je sprovodili. Muslimani iz Gackog, Draškovićevog rodnog mjesta, doživeli su sudbinu Trebinjaca. I to je bio jedan od razloga, po riječima Vuka Draškovića, zbog kojih nije odlazio u Hercegovinu. “Kako da navratim u Gacko, kad ne znam gdje su mi komšije? Ne prihvatam da su raseljeni i da to tako treba. Sa njima je raseljeno i moje djetinjstvo, moji školski dani, moja prva kafenisanja kod Naze, toliki dragi događaji i uspomene.”

Vuk Drašković  navodno nije prihvatao činjenicu da su mu raseljene komšije i “da to tako treba”. Ipak, nikada nije javno reagovao na priče Dobrice Ćosića o “planskim preseljenjima i razmjenama stanovništva”. Nikada nije svoga kolegu po peru upitao kako je on to zamislio da Srbe koji ostanu van granica “federacije srpskih zemalja” doseli u tu novu srpsku državu. Da bi se Srbin uselio trebalo mu je napraviti mjesto, a to se moglo samo odlaskom nekog nesrbina.  Dirljive riječi o “prvim kafenisanjima kod Naze” Vuk Drašković je ispisao sredinom 1993. godine. Krajem 80-ih, međutim, Drašković se zalagao za temeljno preuređenje zemlje i rušenje svih “suvišnih i neistorijskih pregrada”.’ Postavljao je pitanje i sebi i drugima: “Gdje su, dođe li do deoba i razlaza, zapadne granice Srbije?” I odgovarao: “One su tamo gdje su srpske jame i grobovi” Hrvatima je poručio da se ne zanose iluzijama da će u slučaju podjele Jugoslavije opstati postojeće avnojevske granice prema Srbiji, a novu srpsku državu protegao je od Kninske do Negotinske krajine. Naravno, teško je povjerovati da je Vuk Drašković, dok je iscrtavao granice buduće srpske države, mislio da se one na balkanskim prostorima mogu ostvariti bez nasilja, krvi, pokolja. Ipak, za Vuka Draškovića se može reći da je uvijek bolje pričao nego što je radio.

U želji da skine odgovornost sa svog supruga, Danica Drašković je u jednom televizijskom nastupu optužila pripadnike Srpske garde, paravojne formacije koju su organizovali upravo Vuk Drašković i Srpski pokret obnove, za masakr počinjen nad Muslimanima u Gackom, rodnom mjestu njenog supruga. Kasnije, na vanrednoj sednici Glavnog odbora SPO, sazvanoj zbog svega onog što je izrekla tokom svog televizijskog nastupa, Danica Drašković je proširila spisak mjesta u Hercegovini u kojima je vršeno nasilje nad muslimanima, pridodavši Gackom i Nevesinje, Trebinje i Foču. Tvrdila je da bi njen suprug spriječio stradanje muslimana u svom rodnom mjestu da je bio tamo kada se zločin desio. Posebno je istakla da ti zločini nisu bili izazvani, jer na tim prostorima nije bilo ustaških noževa, sukoba, niti je bilo ko vršio pokolje nad Srbima. Rekla je i da je čula neke pripadnike Srpske garde dok su pričali “o tome kako su silovali 13-godišnju Muslimanku njih 20, pa je onda stavili na tenk i vozili i smijali se kako je od nje ostao samo skelet”.

Mitropolit Nikolaj Mrđa

Da li zbog svoje vidovitosti ili pravovremeno dobijenih informacija, vladika dalmatinski Nikolaj je napustio Šibenik malo prije nego što je u septembru 1991. godine JNA počela da granatira i bombarduje ovaj grad. Vladika dalmatinski Nikolaj Mrđa, koga mnogi u Dalmaciji smatraju “ideologom balvan revolucije”, uskoro je od Duha svetoga dobio nova zaduženja. Na redovnom zasjedanju Svetog arhijerejskog sabora održanom u maju 1992. godine izabran je za mitropolita dabrobosanskog i tako postao najviši arhijerej SPC za Bosnu i Hercegovinu. Od tada, mitropolit Nikolaj se pojavio na mnogim zajedničkim fotografijama sa Radovanom Karadžićem i generalom Mladićem, a na mnogim sjednicama Skupštine Republike Srpske sjedio je u prvim redovima, poput nekakvog simbola svega onoga što je tamošnje rukovodstvo radilo tokom ratnih godina.

Izjave o izvanrednoj saradnji Srpske pravoslavne crkve i rukovodstva bosanskih Srba, pa čak i o velikoj poslušnosti ovih drugih (“glas Crkve se sluša kao glas najvišeg autoriteta” Radovan Karadžić) apsolutno su razumljive uzmemo li u obzir kakva je ličnost bio mitropolit Nikolaj. To se najbolje vidi iz riječi njegovog brata u Hristu, mitropolita Amfilohija, izgovorenih povodom otvaranja Duhovne akademije u Srbinju (nekadašnjoj Foči): “Moram da vam priznam da je bio toliko uporan, toliko istrajan, da tu niko živi nije mogao odoljeti njegovoj istrajnosti i upornosti. Svi smo se dvoumili i to ispovijedam, ne isključujući sebe, da li će biti moguće, da li mi smijemo da uđemo u takav jedan rizik u ovim vremenima. On je bio uporan, i uporan, i uporan, i neka mu je hvala na toj njegovoj blagoslovenoj upornosti. Uostalom, i vi da nijeste uporni ne biste vi danas stvorili najdivniju srpsku zemlju, Republiku Srpsku, koja je svjetionik i Pijemont danas cjelokupnog srpstva. Blagodareći upravo toj i takvoj upornosti, a nije čudo što vam je Vladika ovakav kad ste i vi takvi koji ste se zajedno s njim ovdje potrudili.”

Kada, koga, zašto i kako treba da ubije pravoslavni Srbin

Kada treba ubijati – Odgovor na ovo pitanje je najlakši, jer nam ga je dao sam Atanasije Veliki, i glasi u ratu. Ubistva počinjena u ratu nisu uzimana za grijeh ni sveštenim licima kojima je po kanonima pravoslavlja takvo nešto izričito zabranjeno. I ne samo to, mnogi od sveštenika ratnika proglašeni su i za svece. Pojedinci, kojima ubijanje ni od ranije nije bilo strano’, zbog učešća u ratu i borbe za “nacionalne interese” često su od kriminalaca postajali nacionalni heroji. Željko Ražnatović Arkan je najbolji primer za to. Vladika Atanasije Jevtić je za Arkana jednom prilikom rekao: “Znam ko je Arkan bio: ali on je  sada junak i to treba da bude.”

Koga treba ubijati – Odgovor je jednostavan i može se izraziti u samo jednoj riječi – NESRBE (tj. sve one koji nisu Srbi, ali prvenstveno Hrvate, Muslimane i Šiptare). Zbog takvog ponašanja srpskih episkopa neki su komentarisali da redosljed riječi u nazivu “Srpska pravoslavna crkva” u potpunosti odslikava red vrijednosti koji vlada u SPC, tj. da je na prvom mjestu Srpstvo, potom pravoslavlje, a tek na kraju, ukoliko za njega ostane nešto mjesta, hrišćanstvo.

Zašto treba ubijati – Za spas sopstvenog života i imovine, pravoslavni kanoni ne preporučuju ubijanje, čak ga i kažnjavaju, ali u borbi protiv “polumjeseca, islamskog agresivnog” (Atanasije Jevtić), “za krst časni i slobodu zlatnu”, za “Veliku Srbiju” i za “spas krsta sa tri prsta” nesumnjivo je trebalo ubijati. INTERESI SRPSKE CRKVE, SRPSKE DRŽAVE I SRPSKOG NARODA (onakvi kakvim ih tumači SPC) bili su jedini razlozi zbog kojih je pravoslavni Srbin mogao “zakonito” da ubija i da pri tome ne strepi od Sudnjega dana.

Kako treba da ubije pravoslavni SrbinPrecizan odgovor na ovo pitanje daje patrijarh Pavle: “Ni prema neprijatelju NE SMIJEMO POSTUPATI NEČOVJEČNO. Ako on bude uhvaćen, bezdušno ga MUČITI i MASAKRIRATI, to ni po koju cijenu. Pogotovu nedužne žene, starce i djecu. Ondje gdje se tako” ne postupa, tu nema ni čovjeka ni junaka. Tu je na djelu zločinac koji junak nikada nije bio niti će biti. A zločinci i zločinstvo nikada ne mogu donijeti dobro nikome, ni sebi, ni svome narodu, nego samo beskonačnu sramotu i nesreću.”

Da li je rat koji su Srbi vodili protiv skoro svih u bivšoj SFRJ, a potom protiv skoro svih u svijetu, zaista bio “odbramben i oslobodilački”? Da li se srpski vojnik borio “viteški i časno”? Da li je “bezdušno mučio i masakrirao” one koje bi uhvatio, ili se ponašao “humanije. I konačno, jesu li ljudi “bogate prošlosti”, koje su pojedini episkopi SPC proglašavali junacima, krstili njihove paravojne formacije i koristili ih kao svoje lično obezbeđenje, mogli donijeti Srbima i Srbiji ikakvog dobra?  Odgovr se sam nameće.

milorad tomanić srpska crkva u ratu i ratovi u njoj _ 005

izvor:“Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj” – Milorad Tomanić
http://www.safaric-safaric.si/knjige/2001%20Tomanic%20SPC%20u%20ratu%20i%20rat%20u%20njoj.pdf

 

Pamtimo žene silovane u ratu

Jedno od mesta masovnih silovanja bio je grad Foča, te je Haški tribunal doneo presudu 2001. godine trojici muškaraca, u kojoj je prvi put u istoriji međunarodnog humanitarnog prava rekao da je seksualno ropstvo zločin protiv čovečnosti. Najbrojnije žrtve bile su bosanske Muslimanke, dok je medju počiniocima bilo najviše bosanskih Srba.

Jedno od mesta masovnih silovanja bio je grad Foča _ 002

Aktivisti i aktivistkinje organizacije “Žene u crnom” danas su na Medjunarodni dan borbe protiv seksualnog nasilja u sukobima, mirovnom akcijom i ćutanjem na Trgu Republike u Beogradu obeležili 25 godina od silovanja žena u ratu u Bosni i Hercegovini.

Tokom akcije oko 30 aktivista i aktivistkinja obučenih u crnom držalo je male transparente “Pamtimo žene silovane u ratu” i “19. jun Dan borbe protv seksualnog nasilja”, a ispred Spomenika knezu Mihailu postavili su dva velika transparenta “U ratu u Bosni i Hercegovini silovano je 20.000 žena! Pamtimo” i “Zločini nad ženama u ratu u BiH (1992 1995).

Jedno od mesta masovnih silovanja bio je grad Foča _ 003

Aktivista “Žena u crnom” Miloš Urošević rekao je novinarima da društvo u Srbiji nije tolerantno prema ženama koje su žrtve “masovnih sistematskih silovanja” i da je cilj akcije da podseti na te dogadjaje.

“Znamo da su u ratu u Bosni i Hercegovini srpske oružane formacije odigrale ključnu ulogu u silovanju. U ovom društvu postoji izuzetna netolerancija za te žrtve”, rekao je Urošević i dodao da je Srbija jedina zemlja u regionu koja u svom Zakonu o civilnim žrtvama rata ne prepoznaje žrtve ratnih silovanja kao invalide rata.

Podsetio je da “Žene u crnom” već drugu godinu obeležavaju 19. jun Medjunarodni dan borbe protiv seksualnog nasilja u sukobima, koji su ustanovile Ujedinjene nacije.

Zahvaljujući ženama koje su, kako je naveo, progovorile o preživljenom ratnom silovanju i saradjivale s feminističkim pravnicima, Rimski statut koji od 1998. godine reguliše rad Medjunarodnog krivičnog suda od 1998. godine prepoznao je kao teško kršenje ljudskih prava žena oblike ratnog nasilja nad ženama silovanje, seksualno ropstvo, prostituciju, prisilnu trudnoću, prisilnu sterilizaciju i sve druge oblike seksualnog nasilja.

Jedno od mesta masovnih silovanja bio je grad Foča _ 005

Urošević je ukazao i na presude Haškog tribunala u kojima je navedeno da je silovanje ratni zločin protiv čovečnosti.

“Prvi put u svetu su žene u Bosni i Hercegovini 2006. godine dobile status civilnih žrtava rata i na osnovu toga primaju mesečnu nadoknadu kao preživele ratnog silovanja. Slični propisi su usvojeni u Hrvatskoj i na Kosovu”, rekao je Urošević.

Predstavnici “Žena u crnom” izveli su i performans tokom kojeg su na dugačkom belom papiru ispisivali nazive mesta u kojima su silovane žene, a potom su se okupljeni popeli na stepenice Spomenika knezu Mihailu gde su ćutali držeći papir.

Skup je obezbedjivala policija i protekao je bez incidenata.

Jedno od mesta masovnih silovanja bio je grad Foča _ 004

Tokom rata u Bosni i Hercegovini silovano je oko dvadeset hiljada žena, saopštila je ranije organizacija “Žene u crnom”.

“Najbrojnije žrtve bile su bosanske Muslimanke, dok je medju počiniocima bilo najviše bosanskih Srba. Jedno od mesta masovnih silovanja bio je grad Foča, te je Haški tribunal doneo presudu 2001. godine trojici muškaraca, u kojoj je prvi put u istoriji međunarodnog humanitarnog prava rekao da je seksualno ropstvo zločin protiv čovečnosti”, navodi se u saopštenju.

Ujedinjene nacije su počev od 2000. godine donele nekolio rezolucija (1325, 1820, 1888, 1889, 1910) koje se odnose na silovanje žena u ratu, uvele su funkciju specijalne izvestiteljke za seksualno nasilje u sukobima, ali uprkos svemu tome, silovanje u sukobima koji bukte širom sveta se i dalje nastavlja.

izvor:beta

FOČA 25 godina poslije : Neobilježena mjesta stradanja/Zločin bez kazne

Mazoče _ 001

Podsjetnik
FOČA : Neobilježena mjesta stradanja/Zločin bez kazne
Krvavo jutro 8. juna 1992.
Prema svjedočenju očevidaca, od ‘komšijske’ ruke ubijena su 53 bošnjačka civila iz sela: Lisovići, Mazoče i Hum u jugoistočnom dijelu fočanske općine…

Hum _ 074
_ _ _ _ _

Ratni zločinci
Ninković Drago: Izvori su potvrdili da je sa Draganom Mališom i još dvojicom NinkovićaSinišom i Zoranom učestvovao u ubijanju muslimanskih civila, uglavnom starijih ljudi i žena, pljačkanju i paljenju njihovih kuća u selu Hum, Kosman i drugim okolnim selima.(ARHIVA DANI 68, JANUAR / SIJEĆANJ 1998)

_ _ _ _ _

Pogled sa planine Pliješ

_ _ _ _ _

Selo Mazoče pripada području općine Foča. Smješteno je u podnožju planine Pliješ sa otvorenim pogledom na rijeku Drinu, planine Zelengoru, Vučevo, Maglić, Malušu i mnoge druge planine koje se nalaze istočno od Foče prema granici sa Crnom Gorom. Mazoče je okruženo selima Lisovići, Dragovine, Krmčići i Pekovići. Putna povezanost sa selom Mazoče je magistralni put Foča-Šćepan polje sa kojeg se odvajaju makadamski putevi prema ovom selu. Stanovništvo se uglavnom bavi stočarstvom i poljoprivredom,a tome pogoduju brojni izvori pitke vode. U ljetnom periodu stanovnici sela osim seoskih poslova beru gljive, šumsko voće i ljekovite bilje što im daje mogućnost za zaradu. Odlazak mladih sa sela i traganje za boljim životom, zatvaranje škole u Čelikovom polju,ratni period, ostavili su selo sa pretežno starijim stanovništvom kojeg je iz godine u godinu sve manje. Prema podacima iz januara 2015. godine u ovom selu živi samo 15 stanovnika.Na popisu stanovništva 1991. u njemu je živjelo 146 stanovnika : srba 73, muslimana 73.

_ _ _ _ _

priredio:Kenan Sarač

sotografije:flickr ekranportal13

Alen Muhić, dijete silovane Fočanke: Bilo je teško prihvatiti takvu istinu!

objavljeno:13.12.2014

Ratna dešavanja ‘90-tih godina u Bosni i Hercegovini uništila su mnoge porodice, mnoge ljudske živote. Ubijana su djeca, očevi, sinovi, kćerke, majke. Silovane su hiljade žena i djevojčica. Kao posljedica tih dešavanja danas su mnoga djeca bez roditelja, mnogi roditelji bez djece, ali i hiljade onih koja su se i rodili nakon što su njihove majke silovane tokom rata u BiH.
Nazivaju ih “nevidljiva djeca ratova” jer su svuda oko nas ali mi to ne znamo. Mnogi od njih ne znaju pravu istinu o svom porijeklu, a i oni koji znaju boje se priznanja i prezira koje bi uslijedio nakon tog priznanja.

Alen Muhić je dijete ratnih strahota, dijete silovane majke. Rođen je ratne 1993. godine u goraždanskoj Ratnoj bolnici. Alenova biološka majka je silovana i prognana iz Foče. Rodila ga je, a da ga nije ni nahranila. Nije mu dala ni ime. Pobjegla je jer je u tom trenutku to dijete za nju predstavljalo plod užasa kojeg je preživjela u Miljevini na području Foče.

Alen danas ima 21 godinu. Živi u Goraždu i radi kao medicinski tehničar u istoj bolnici u kojoj je i rođen.

O Alenu, djetetu ratnih strahota, prije 11 godina je snimljen film „Dječak iz ratnog filma”, u režiji Šemsudina Gegića. Novi film “Stupica” s Alenom kao glavnim junakom snima se u okviru serijala „Oral BiHistory” Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava UNSA i predstavljat će jedini film rađen u dokumentarno-igranoj formi.

Film je Alenova želja sa jednim zadatkom – da pronađe svoje biološke roditelje. Ovih dana je snimljena i posljednja klapa prvog dijela filma koja je snimana pred kućom Alenovog biološkog oca.

Careva džamija u Foči _ 501854928

Za Anadolu Agency (AA) Alen priča o svom djetinjstvu, borbi koju je vodio sa pričama koje su kružile mahalom ali i školom koju je pohađao.

“Ostavljen sam u bolnici 20. februara 1993. godine kada sam i rođen. Majka me ostavila u bolnici, nije me ni podojila. Prvih pet, šest mjeseci o meni se brinulo medicinsko osoblje…babice sa kojima danas radim u bolnici”, ispričao je Alen za Anadolu Agency.

Među njima se našao čovjek, bio je domar, Muharem Muhić, Alenov usvojitelj.

“On me svaki dan, nakon što bi završio posao, nosio u naručju kući kod svoje djece, ima dvije kćerke”, priča Alen svoju životnu priču. Nakon nekog vremena i usvojili su ga.

Rastao je kao član porodice Muhić sve dok mu jednoga dana, kada je imao deset godina, dječak iz škole nije rekao da je usvojen. Trčao je od škole do kuće, neka tri kilometra, ljudi i auta su ga izbjegavali. Došao je kući i pao usvojiteljima u krilo sa pitanjem: “Je li tačno da ti nisi moj otac?”.

“Znam da sam plakao, bilo je teško prihvatiti takvu istinu. Opet sam morao otići u školu i vidjeti tog dječaka koji mi je to rekao i sa kojim sam se tukao sve do osmog razreda”, rekao je Alen.

Usvojitelji su mu sve ispričali. Kazali su da mu ranije nisu govorili o tome jer su se bojali kako će to prihvatiti, da neće razumjeti. Čekali su njegovu punoljetnost.

“Možda je i bolje da sam to saznao prije vremena jer ko zna kakva bi bila moja reakcija sa 18 godina”, pojasnio je Alen.

Kako kaže, u svemu što bi radio imao je ogromnu podršku usvojitelja, tačnije roditelja kako ih on naziva. Kada je snimao scene filma i kada bi se vratio kući, majka bi ga zagrlila i kazala: “Ma ti si moj sin, ja sam tebe rodila”.

“Oni su uvijek stajali ispred mene, štitili su me dok su trajale provokacije. Gledam ih kao biološke roditelje”, kaže Alen.

Priča o Alenu Muhiću ostala bi nepoznanica da jednoga dana prije 11 godina nije došlo do slučajnog susreta njega i Šemsudina Gegića. Upoznali su se dok je Gegić snimao film u blizini vikendice Muhića.

Tada je počelo njihovo prijateljstvo ali i saradnja. Kako kaže Alen, profesor i on žive jednu životnu priču. Profesora smatra prijateljem, režiserom i idolom. Zajednički su prošli svašta, nagledali se i naslušali svakakvih kritika.

Govoreći o filmu „Dječak iz ratnog filma” Alen kaže da su ga emocije mnogo ponijele tokom snimanja.

“Osjećanja su uzburkana isto kao i moj privatni život. U isto vrijeme osjećam i ljubav i mržnju i bijes. Prvi film je bilo puno lakše snimiti nego ovaj jer u prošlom filmu čovjek nije bio svjestan nekih stvari jer nije bio dovoljno zreo, nije bio svjestan svoje životne priče”, naglasio je Alen.

Bilo je teško tokom snimanja filma, nastavio je Alen, bilo je puno provokacija poput:

“Kako ćete vi četničko kopile prikazati svijetu?”.

Pojasnio je da je nakon prvog filma bilo mnogo negativnih kritika komšija, ljudi koji žive u njegovom gradu ali i šire.

Kazao je da mu je jedan vremenski period bilo jako teško podnijeti sve.

“Bilo je uživo provokacija, ne samo preko društvenih mreža. Par osoba je meni u lice govorilo da sam četničko kopile, da sam četnik, ovakav ili onakav”, prepričao je Alen novinarki Anadolu Agency jedan dio onoga kroz šta je morao prolaziti tokom potrage za svojim identitetom.

U periodu tokom snimanja filma od 2004. do 2005. Godine imao je i sukoba i provokacija.

“Prije sam sve drugačije podnosio, dok sam bio mlađi, mislio sam da je to zbog filma, da su ljubomorni ali kako odrastaš, pogotovo u srednjoj školi nije bilo svejedno kada ti neko kaže da si četnik. Tada se dešavalo da te i emocija ponese pa ga udariš, završiš u policiji…”, govorio je Alen.

Gegić u razgovoru za AA kaže da nijedna bh. televizija nije prikazala “Dječaka iz ratnog filma”, ali su reportaže o Alenu i ekipi filma objavili CNN, Sky News, Chanel 4 …

Prisjećajući se prvog susreta sa Alenom, Gegić kaže da se to dogodilo prije 11 godina tokom snimanja jednog filma u Višegradu. Tada mu je u kadar ušetao dječak sa pitanjem: “Šta to radiš”.

“Kada sam mu rekao da snimam film, on mi je rekao da ima bolji film od mog”, kazao je Gegić.

Foča 1992 _ 501854980

Nakon toga je, 2004. godine snimljen film “Dječak iz ratnog filma”.

Kako kaže, Alen je tada, sa deset godina smatrao da je taj film oslobodio njegov identitet.

Govoreći o snimanju novog filma o Alenu, Gegić kaže da ima najteži rediteljski posao nakon 30, 40 filmova.

“Djeca rođena od silovanih majki se zovu nevidljiva djeca. Jer i dok šetamo Sarajevo, dok šetamo svijetom, nismo ni svjesni da pored nas prolaze djeca ili uz nas žive djeca koju su rodile silovane majke”, pojasnio je Gegić.

Prema istraživanjima, na hiljade takve djece je rođeno tokom rata u BiH. Neka od te djece, ukoliko su imali sreću kao Alen, su usvojena, neka su u domovima, neka lutaju svijetom dok neka nisu preživjela ali su sva sa promijenjenim identitetom i nevidljiva. Gegić ovaj film smatra kulminacijom njegovih emocija.

“Pravim film da pomognem Alenu i mi pravimo film da ukažemo na najtežu, najbolniju temu u svijetu, o nevidljivoj djeci ratova. Očekujem revoluciju nakon završetka ovog filma”, pojasnio je Gegić.

Direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti Rasim Muratović podsjetio je da je film “Dječak iz ratnog filma” emitovan 2005. godine.

“Film o Alenu je jedna univerzalna priča o dobru i zlu. Univerzalna priča o silovanoj ženi i dječaku koji sada pokušava da pronađe svoj identitet”, pojasnio je.

Kako će se završiti Alenova priča o potrazi za biološkim roditeljima saznat ćemo kada budemo imali priliku film “Stupica” gledati preko malih ekrana, piše Anadolu Agency.

Anadolu Agency (AA) 13.12.2014

fotografije:flickr ekranportal13

ZAKOPAVANJE SESTRE

ZAKOPAVANJE SESTRE

Školsku iz klupe, Aidu, prvi sam put nakon rata sreo 2001. godine
Živjela je u Nizozemskoj udata za Nijemca
Imaju već velike kćerke
Javili krajem godine da su joj identificirali
Brata u masovnoj

I ona pokopala nekoliko kostiju

Drugi puta sam je sreo 2005.
Opet joj našli brata

Pa su je zvali 2008. – u novonađenoj masovnoj
Još joj brata iskopali

Ove 2015. bila je mirna i puno starija
Našli ga opet, šapće i osvrće se

Dokle ću ovo, svakih četiri pet ljeta?
Šta ću, moj školski, ako mi dogodine nađu
Još brata?

A meni pun mezar
Darko Cvijetić, 16.05.2015.

ZAKOPAVANJE SESTRE _ 501855051

BURYING OF A SISTER

I met Aida my friend from school for the first time after the war in year 2001
She was living in the Netherlands and was married to a German
Their daughters were all grown up
Towards the end of that year they informed her they identified
Her brother's remains in a mass

So she buried a couple of bones

I met her for the second time in 2005
Again they found her brother

Then they called in 2008 – in a newly discovered mass grave
They dug her brother up some more

This year in 2015 she was calm and much older
They found him again she whispered and glanced around

How long will this go on, every four or five years?
What am I going to do my friend from school if next year they find
More of my brother?

Now that my mezar is fulI
Darko Cvijetić
(na engleski prevela Jugoslava Ilanković)

 

Foča _ 501855046

BEERDIGUNG DURCH DIE SCHWESTER
Aida, meine Schulfreundin, traf ich das erste Mal nach dem Krieg im Jahre 2001.

Sie lebte in den Niederlanden, und war mit einem Deutschen verheiratet.
Sie haben zwei schon erwachsene Töchter.
Am Jahresende bekam sie die Nachricht, dass man ihren Bruder im Massengrab identifiziert hatte.

So beerdigte sie einige Gebeine.

Das zweite Mal traf ich sie 2005.
Wieder hatten sie etwas von ihrem Bruder gefunden.

Sie riefen dann 2008 noch einmal an – aus dem frisch gefundenen Massengrab haben sie noch Gebeine von ihrem Bruder ausgegraben.

Heuer, 2015, wirkte sie ruhig und viel älter.

Wieder haben sie ihn gefunden – flüsterte sie und schaute um sich herum.

Wie lange wird das andauern, alle vier fünf Jahre immer wieder?

Was mache ich, sag mein Schulfreund, wenn sie nächstes Jahr noch mehr von meinem Bruder finden?

Denn mein Grab ist voll.
Darko Cvijetić
(na njemački Blago Vukadin)

Dokle ću ovo, svakih četiri pet ljeta _ 501855052

_ _ _ _ _

Darko Cvijetić 11.1.1968. (Ljubija Rudnik) Objavio četiri knjige poezije – NOĆNI GORBAČOV, 1990. Književna omladina Srbije, edicija Pegaz, Beograd; HIMENICA, 1996. Književna omladina Srbije, edicija Raskršća, Beograd; PASSPORT FOR SFORLAND, 2004. Udruženje književnika Srpske, Banja Luka; MASOVNE RAZGLEDNICE IZ BOSNE, 2012. Besjeda, Banja Luka. Knjigu kratkih priča – MANIFEST MLADE BOSNE, 2000. Prometej, Novi Sad. U Zagrebu studirao filozofiju s teatrologijom. Objavljivao u LITERATURA (Ljubljana), QUORUM (Zagreb), SPLIT MIND (Split), ODJEK (Sarajevo), POLJA (Novi Sad), KORACI (Kragujevac), POVELJA (Kraljevo), REČ (Beograd), KNJIŽEVNA REČ (Beograd)… U POZORIŠTU PRIJEDOR radi kao glumac i redatelj.

 

fotografije:fb PutnikNamjernik/flickr ekranportal13/focanskidani

LOGORI U BiH 1992. – 1995. : Dokumentovanje svih mjesta zatočenja koja su postojala u BiH

Mapiranje logora i zatočeničkih objekata 1992 – 1995 u Bosni i Hercegovini

http://www.tranzicijska-pravda.org/profili-logora-i-zatocenickih-objekata/
Na linku koji je pred vama imate mapu BiH na kojoj se nalaze crvene ikonice, to su ustvari mjesta u kojima su urađeni zatočenički objekti i logori. Evo npr. za Foču je već objavljeno nekoliko mjesta, a ima ih još nekoliko koji čekaju na objavu. Samo kliknite na ikonicu i izlistat će  vam se urađeni objekti i klikom na naslov objekta otvorit će se tekst.

Dokumentovanje svih mjesta zatočenja koja su postojala u BiH _ 501855034

izvor:Udruženje tranzicijska pravda, odgovornost i sjećanje u BiH sa sjedištem u Sarajevu

Foča samo jedna tuga

Foča samo jedna tuga _ 501855007

Priča “Foča samo jedna tuga” Sonje Radošević nalazi se u ovoj knjizi.
Pod naslovom «Logor», objavljena je 2007. knjiga u izdanju Bošnjaci.net iz New Yorka (uredili: Esad Krcić, Afan Pašalić, Nihad Krupić i dr. Mirsad Mujović). Uvrštene su 33 odabrane priče sa natječaja. Knjiga ima 300 strana, s tvrdim uvezom i naslovnom stranom u boji, a štampana je u Bosni i Hercegovini, u štampariji «Graforad» u Travniku.

Foča samo jedna tuga _ 501855005

Foča samo jedna tuga _ 501855004

Foča samo jedna tuga _ 501855021

ČETVRT STOLJEĆA NJIH TRAŽIMO!!! GDJE SU BOŠNJACI IZ BOSNE KOJI SU U MAJU 1992. UHAPŠENI NA CRNOGORSKOM PRIMORIJU? ZAŠTO SU RATNI ZLOČINCI NA SLOBODI?

 

Crnogorska policija je u maju 1992. nezakonito uhapsila najmanje 66 osoba, civila, starosti od 18 do 66 godina, koji su u Crnu Goru izbjegli od rata u Bosni i Hercegovini, i predala ih vojsci bosanskih Srba da im posluže za razmjenu ratnih zarobljenika. Dana 25. maja 1992. godine, jedna grupa uhapšenih izbjeglica je autobusom iz sabirnog centra u stanici policije u Herceg Novom upućena u KPD Foča koji je već tada imao sva obilježja koncentracionog logora za nesrpsko stanovništvo, kako je utvrđeno u presudi Haškog tribunala protiv Milorada Krnojelca. Samo nekolicina je preživjela strašna mučenja kojim su tamo bili izloženi. Dva dana kasnije, 27. maja 1992. godine, druga grupa uhapšenih izbjeglica je iz CB Herceg Novi upućena autobusom na teritoriju Republike Srpske ‘gdje je trebalo da uđu u sastav grupe Muslimana za razmjenu za zarobljene srpske teritorijalce’. Svi su ubijeni na teritoriji BiH, pri čemu još uvijek nisu pronađena sva njihova tijela, niti se zna tačno mjesto njihovog stradanja…”

Crnogorska policija ih je u maju 1992. nezakonito uhapsila _ 501855009

Na ovaj strašni zločin, koji će zauvijek ostati neizbrisiva mrlja na “čojskom i junačkom” obrazu Crne Gore, u proteklih četvrt vijeka uglavnom su podsjećale nekolicina nevladinih organizacija. Od strane zvaničnih državnih institucija čulo se samo znakovito ćutanje. Njihovo ignorisanje je bilo očekivano, s obzirom da su najodgovorniji za ovaj zločin i danas na vlasti, na čelu sa predsjednikom DPS-a Milom Đukanovićem.

Ono što ne budi optimizam jeste činjenica da je izostala reakcija crnogorskih građana , kao i većine opozicionih stranaka. Uglavnom, obilježavanja godišnjice deportacija proteknu diskretnim polaganjem cvijeća ispred CB Herceg Novi i nemoćnim vapajem. Ne oglašavaju se, čak, ni porodice žrtava, pa se nameće otužna pretpostavka – zapitanost da li je razlog tome novčana apanaža koju je ovaj zločinački režim isplatio kao kompenzaciju za živote njihovih najmilijih? Izuzetak je jedna familija, koja je ostala da živi u Boki i koja se i dalje pita zašto nijesu osuđeni odgovorni za zločin?

Mirsad KURGAŠ/bošnjaci.net

ČETVRT STOLJEĆA NJIH TRAŽIMO _ 5501855019

ČETVRT STOLJEĆA NJIH TRAŽIMO _ 501855015

ČETVRT STOLJEĆA NJIH TRAŽIMO _ 5501855017.png

ČETVRT STOLJEĆA NJIH TRAŽIMO _ 5501855016.png

žžž501855020

FOČA 1992. : Silovanja po kućama – silovanja po povratku s ratišta (Žarko Vuković, suđenje za ratni zločin počinjen u Foči – završen dokazni postupak Optužbe, 3.dio)

Foča - konc logor - žica

Na suđenju za zločine počinjene na području Foče, pročitani su iskazi oštećene u kojima stoji da ju je njen komšija Žarko Vuković više puta silovao.

U iskazu koji je dala Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA), A-1 je ispričala da je optuženi Vuković pokazao prstom da ide s njim, a zatim ju je odveo u podrum njegove kuće i silovao, te joj prijetio da će je ubiti ako nekome kaže šta joj je uradio.

A-1, koja je preminula krajem prošle godine, u iskazu je navela da ju je Vuković tukao za vrijeme silovanja. Dodala je da je silovana više puta te da se to dešavalo svaki put kad bi se Vuković vratio s ratišta.

U iskazu koji je dala Državnom tužilaštvu, svjedokinja je izjavila da su dva vojnika bila prisutna kada ju je Vuković silovao prvi put. U tom iskazu je rekla da je nije udarao za vrijeme silovanja.

“Nakon toga, nekoliko puta dolazio je kući i vršio silovanje. Tako da uvijek moram biti spremna kad on dođe”, navela je svjedokinja.

Tužilaštvo BiH tereti Žarka Vukovića zvanog Žara da je, kao pripadnik vojnih snaga Srpske Republike BiH, više puta silovao žensku osobu na području Foče. Prema optužnici, Vuković je silovao A-1, a isto su uradile i još dvije osobe koje su došle s njim. Vuković je, prema navodima optužnice, od maja do sredine augusta 1992. dolazio u kuću oštećene i silovao je.

pogled na Carevu džamiju iz Aladže _ 50185477

Na ovom suđenju pročitan je iskaz i zaštićene svjedokinje A-4, koja zbog zdravstvenih problema nije sposobna svjedočiti, a koja je u iskazu navela da joj je A-1 ispričala da je silovana nakon što ju je “Žarko odveo iz kuće”.

Zaštićena svjedokinja A-4 je također navela da joj je A-1 nakon rata pričala da je više puta silovana.

Nalaz i mišljenje o psihičkom stanju oštećene A-1 na ovom ročištu iznio je neuropsihijatar Omer Ćemalović, koji je utvrdio da je preživjela fizičku i psihičku torturu, što uključuje i višestruko silovanje.

Ćemalović je utvrdio da A-1 ima posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) te trajnu promjenu ličnosti, kao i da joj je životna sposobnost smanjena za 50 posto.

“Njena dokumentacija je vjerodostojna i govori u prilog pretrpljene traumatizacije”, kazao je vještak i dodao da mu je A-1 rekla da ju je seksualno zlostavljao Žarko Vuković.

Na ovom ročištu Optužba je uložila i materijalne dokaze, među kojima je i zapisnik o prepoznavanju lica na kojem je A-1 identificirala Žarka Vukovića kao osobu koja ju je silovala.

Nakon ulaganja materijalnih dokaza, završen je dokazni postupak Optužbe, a na narednom suđenju planirano je saslušanje prvog svjedoka Odbrane.

Nastavak suđenja zakazan je za 5. juni.

Albina Sorguč, 22.05.2017
izvor: BIRN BiH/detektor.ba

fotografije:fb PutnikNamjernik/flickr ekranportal13/focanskidani

_ _ _ _ _

vidi još:

FOČA 1992. : Silovanja po kućama – silovanja po povratku s ratišta (Žarko Vuković, suđenje za ratni zločin počinjen u Foči – završen dokazni postupak Optužbe, 3.dio)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/22/foca-1992-silovanja-po-kucama-silovanja-po-povratku-s-ratista-zarko-vukovic-sudenje-za-ratni-zlocin-pocinjen-u-foci-zavrsen-dokazni-postupak-optuzbe-3-dio/

FOČA 1992. : Silovanja po kućama – silovanja po povratku s ratišta (Žarko Vuković, suđenje za ratni zločin počinjen u Foči, 2.dio)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/14/foca-1992-silovanja-po-kucama-silovanja-po-povratku-s-ratista-zarko-vukovic-sudenje-za-ratni-zlocin-pocinjen-u-foci-2-dio/

FOČA 1992. : Silovanja po kućama (Žarko Vuković, suđenje za ratni zločin počinjen u Foči)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/04/19/foca-1992-silovanja-po-kucama-zarko-vukovic-sudenje-za-ratni-zlocin-pocinjen-u-foci/

 

VIKOČ kod Foče 2009. : POVRATNICI ČISTEĆI PUT NAIŠLI NA SKELET

Vikoč, _ 003

Prognanici iz fočanske mjesne zajednice Vikoč, prvi put nakon 17 godina, organizirali su akciju čišćenja zaraslog puta ka selima Luke, Gornje i Donje Papratno, Veselice, Vikoč, Račići i Trtoševo. Radost im je, međutim, pomutio pronalazak skeleta na obali Ćehotine kraj mosta u Vikoču, posmrtnih ostataka jedne od 34 žrtve napada na nenaoružano selo 8. avgusta 1992. godine. Mještani pretpostavljaju da se radi o Hasi Mehmedspahiću (1933.) ili Hasanu Durakoviću (1927.).

Vikoč, _ 004

U Vikoču je bio i član Instituta za traženje nestalih u BiH iz Goražda Zafer Raščić, koji će ekshumaciju obaviti u narednih nekoliko dana. Šezdeset Vikočana, koji su stigli iz Sarajeva, Visokog i Goražda, s elanom kakav se u nekim povratničkim mjestima mogao vidjeti samo prvih godina nakon rata, svojski su prionuli na posao i očistili šest kilometara puta. Akciju su pokrenuli u dogovoru s općinom koja je obećala da će obnoviti skoro uništeni put. – Ovom akcijom dokazujemo da se želimo vratiti na svoje. Imamo dosta zemlje i mogućnost za proizvodnju zdrave hrane, od koje je većina živjela – kaže Zaim Ćebo iz Papratnog. Akciji se pridružio i 83-godišnji Zajko Suljić, koji je preko Sandžaka izbjegao do Turske, pa se vratio u Sarajevo. Iako sanja dan kada će se ponovo probuditi uz šum Ćehotine, ne vjeruje da će to doživjeti, ali drago mu je što mladi nisu zaboravili djelić Bosne uz crnogorsku granicu.

Vikoč - Musina džamije u Vikoču – nekada _ 002

Imali telefone još u doba Austro-Ugarske

U vrijeme Austro-Ugarske u Vikoču je bila smještena glavna policijska uprava za fočanski kraj, a još u to vrijeme stanovnici su imali telefone. Do rata Vikoč je imao i školu, džamiju, zadrugu, prodavnicu i dom kulture, koji su uništeni tokom etničkog čišćenja.

Obnova mosta

Predsjednik Koordinacionog odbora za povratak u MZ Vikoč Alija Kolenda poručuje općinskim vlastima da su oni ispunili svoj dio dogovora i da sada čekaju sanaciju puta. Da bi se došlo do pojedinih sela, potrebno je obnoviti i most na Ćehotini.

arhiv/objavljeno:13.04.2009.

 

 

Vikoč, 2012. _ 001

fotografije: flickr ekranportal13/focanskidani/fb PutnikNamjernik

 

FOČA – perom Saudina Bećirevića

 

Kroz otvoreni prozor automobila koji klizi nekih 20km/h razgledam okolinu. Pokušavam pronaći neki znak koji ću prepoznati, kuću, stablo, klupu pored ceste… na žalost ne pronalazim ništa što bi me vratiolo u prošlost.

Most Stradanja 9.5.2013 _ 50185434

Dolazimo napokon do željeznog mosta u Donjem polju. Mosta na kome se u toku 1992 vršilo sistematsko klanje muslimana od strane četnika. Neka jeza mi prođe kroz tijelo, kada na drugoj strani mosta ugledah zidine KP Doma Foča. Na povratku iz Foče, dobih vijest da mi je i posljednji rođak koji je bio zatočen u KP domu Foča, konačno pronađen u masovnoj grobnici u blizini Osanice, to što nije bio punoljetan nije ga spasilo. Konačno je moja familija završila potragu za tijelima ubijenih članova uže familije, sada slijedi potraga za egzekutorima, koji bi trebali završiti iza rešetaka ili u nekom potoku, sa metkom u glavi.

???? - ????
Most Stradanja i zloglasni KP Dom Foča

STRANAC U RODNOM GRADU

Sa autom nailazimo na most, koji je srušen u NATO udarima na RS. Nakon rata zakrpljen od strane Njemačkog bataljona. Daske postavljene u širini točkova, podsjećaju na poligon za testiranje vozača za auto utrku Camel – Trophy, poskakuju ispod točkova, tako da čovjek ima osjecaj da će se survati u rijeku Drinu, koja svojom bistrinom plijeni pogled. Na sredini mosta na trenutak zastajemo, da bi još jednom bacili pogled na sastavke Drine i Ćehotine.

Ovaj grad muzej, ova Foča, _ 4699vrtic-u-donjem-polju-u-foci-008

Nakon prelaska mosta, skrećemo desno, prema Donjem polju. Cesta puna rupa, odaje prve tragove zapuštenosti grada. Pored ceste trava koja ne pamti kada je posljednji put pokošena, iz korova zjape zidina od spaljenih bošnjačkih kuća. Ispod ceste na mjestu gdje se nekada nalazio pomoćni stadion, prave se dvije manje zgrade. Malo visočije, na mjestu nekadašnjeg «Kafe Bora», gradi se tržni centar, ili samo liči na takvo zdanje. Ni traga džamiji koja je bila u blizini.

foca-1955-_-011

focanski-period-nob-foca-bih

Prolazimo pored nekadašnje osnovne škole, tačnije pored mjesta gdje je nekada bila škola, ispred koje je u parku bio spomenik narodnom heroju Šerifu Loji. Škola je srušena do temelja, teren poravnat a na njenom mjestu neki novi temelji. Na mjestu gdje je nekada bio spomenik, sada je ogromni plakat, na kome stoji slika crkve ili manastira. Što bi trebalo da znači da će prilikom moje sljedeće posjete, da me tu dočeka crkva, a osnovna škola svakako više nije nikome potrebna, jer sada je Foča univerzitetski grad.

Foča _ 33873178

genocid u Foči _ 4707
LOGOR Srednjoškolski Centar Foča

Napokon dolazimo i do srednjoškolskog centra. Poarkiramo auto na nekadašnji poligon za obuku vozača, koji je zarastao u korov, u ispucali beton zabijeno par drvenih pritki, koje su valjda zamjena za čunjeve. Preko puta se gradi “Gradska dvorana”, radi je firma iz Visokog, niko od radnika nije bio prisutan na građevini, možda je vrijeme kolektivnog godišnjeg odmora. Vraćamo se nazad i ulazimo u dvorište škole. Ograda podobro zahrđala, zid izrađen od staklenih blokova, ispred kojeg smo se okupljali za vrijeme odmora, mjesto gdje su pali mnogi prvi poljupci, kao i zapaljene prve cigarete, stoji tužan, izrešetan mecima, kamenjem… tek po neki blok je još uvijek čitav. Korov na svakom koraku, stolarija ne pamti kada je imala posljednji susret sa četkom i farbom… sjećanja prolaze kroz glavu, i na trenutak mi se učini da čujem glasove prijatelja koji sjede na ogradi ispred škole. Iz misli me prekinu glas
– Hoćeš da te slikam!?
– Neću!
– A zašto?
– Želim da pamtim ovo mjesto u nekom drugom izdanju i vremenu.
– Hajmo ući unutra.
– Ne želim.
– Zašto ne želiš?
– Biće bolje, ako ostane u glavi slika koju pamtim, jer šta god da vidim, neće biti ono što ja želim da vidim. Jednostavno neke stvari treba ostaviti takve kakve su.

Nakon kraćeg razgovora, napuštamo dvorište škole, sjedamo u auto i krećemo nazad prema gradu…

ZAJEDNIČKI IFTAR U ALADŽA DŽAMIJI    18ZAJEDNIČKI IFTAR U ALADŽA DŽAMIJI    15

Spaljene kuće u naselju Aladža, podsjećaju na ne tako davno vrijeme, kada je SDS provodio politiku genocida. Tragovi nasilja i divljanja, vidljivi su na svakom koraku. Gledam u spaljene kuće, rodbine i prijatelja. Zanimljivo ne vidim zgarišta i korov, nego jasno vidim kuće, kao i masu djece koja se spuštaju ulicom prema Ćehotini, nakon što je zvonilo zvono za veliki odmor. Pomisih u sebi, kako je čovjek čudna biljka i kako je u stanju vlastite oči prevariti i natjerati ih da vide, ono što želi a ne što oči uistinu vide. Ponovo mi razmišljanje prekide glas
– Kako to, da je u Foči živjelo toliko Muslimana, a da na onom spisku učenika primljenih u prvi razred, nema niti jednog Muslimana?
– Tako što su Muslimani u Foči u posljednjih stotinu godina, sistematski ubijani, progonjeni, imovina im uništavana.. poslije zadnjeg rata dugo, dugo godina, u Foču je bilo skoro pa nemoguće doći ako si Musliman. Tako što nismo imali nekoga ko bi nas poveo u povratak. Tako što niko od onih koji su stekli bogatstvo na račun Bosne i patnje ovog naroda, nije želio da potroši niti jedan fening od tog bogatstva i povede narod za sobom u povratak. Tako što su i najveći mozgovi ove države i ovog grada, iskopali kosti svojih predaka i premjestili ih u Sarajevo…. Tako što je učinjeno sve, da danas Muslimana ovdje ne bude.
– Pa kako to?
– Ne pitaj, previše. Teško je to i meni razumjeti, a komoli tebi.

ZAJEDNIČKI IFTAR U ALADŽA DŽAMIJI    16

Na mjestu gdje je nekada bila Aladža džamija, ograđen prostor. Ko zna koliko će vremena proći, dok se ponovo ne ukaže munara. Pokušah zamisliti munaru, i u tom momentu me obuze tuga, ne zbog srušene džamije, ne zbog spaljenih kuća, ne zbog ubijenih ljudi… Žao mi bi onih koji su je rušili, jer će ih kad li tad li stići taksirat za učinjeno, a džamija će nići ponovo tu, kao nijemi svjedok, njihove nemoći. Tuga me obuze, jer skontah da Fočaci sve ove godine nisu znali ili nisu željeli voljeti Aladža džamiju, onako kako su trebali. Nisu naučili kako da se identifikuju sa Aladža džamijom, kao što Mostarci znaju, da se identifikuju sa Starim mostom.

(1960) Foča 1960 - 70 - putovala 1970 002foca_slika_o_22809165foca-039sehova-dzamija-dzamija-kadi-osman-efendije-lijevo-gore-careva-dzamija

Ostavljamo ograđeni prostor iza sebe i lagano put nastavljamo prema autobuskoj stanici ili onome što je ostalo od iste. Ni traga od džamije koja je bila desetak metara udaljena od zgrade autobuske stanice. Prolazimo pored robne kuće prema prijekoj čaršiji. Radoznali pogledi prolaznika se prosto lijepe na registarske tablice. Pokušavam da vratim sliku, rasporeda radnji koje su se tu nalazile, a koje danas zamjenjuju parking mjesta, ali ne uspijevam. Trebalo bi mi izgleda malo više vremena, da se sjetim svih dućana, koji su spaljeni i nikada nisu obnovljeni. Sa lijeve strane, na mjestu Careve džamije, prazan prostor. U oči nam upada Sahat kula, za razliku od džamija, ona je preživjela. Rupe na putu, srušene i spaljene kuće, zarasle bašče, oronule fasade, srušene džamije… propratile su nas, sve do naselja Tabaci. Okrećemo se ispred dvorišta džamije, koje je očišćeno, od džamije nisu ostali ni temelji. Nekadašnje skladište građevinskog preduzeća “Građenje” krasi par zahrđalih, i već odavno otpisanih kamiona, zaraslih u korov. Benzinska pumpa, koja je već odavno zrela za zatvaranje, zbog dotrajalosti opreme, magičnim potezima obezbjeđuje dozvolu za rad.

sehova-dzamija-u-prvom-planu-iza-je-careva-dzamija-a-desno-dzamija-mehmed-pase-kukavice

Vraćamo se prema centru. Pored nas prolazi ohrndana «Lada» ispunjena golobradim dječacima, koji se izvlače kroz prozor i pozdravljaju nas sa tri prsta, dok iz auspuha udišu na pola sagorjele gasove. Djeca, koja su 1995 imala nekih 7 do 8 godina, izgleda da su u školi jedino naučila da mrze, sve što nema na sebi 4 ”C”. Učitelji i roditelji su im izgleda u dušu usadili mržnju, prema svemu što nije srpsko ili što izgleda ljepše i bolje od njihovog…

Prolazimo pored naselja Musala, gdje provedoh par godina života. Tu ugledah prvu fasadu čije su boje osvježene u zadnjih deset i više godina. Pred zgradom opštine, spomenik poginulim četnicima. Broj poginulih me iznenadio, očekivao sam puno manju brojku, od one koju vidjeh. Da li je cijena previsoka, to najbolje znaju familije koje su u ratu nosile marame crne? Ne bih se iznenadio, da ih vidim, kako te iste marame danas drže ispred sebe, očekujući da u njih padne kakva milostinja, od onih koji su u ratu bili na čelu vlasti a čija djeca su na vrijeme sklonjena iz Foče.

Foča _ stare slike Foče 005foca-centar-grada-parking-ispred-hotelahotel-zelengora-foca-7

Foca, hotel Zelengora
Foca, hotel Zelengora

Spuštamo se do hotela Zelengora. Odlazimo i do fabrike Trikotaža. Kapija fabrike zahrđala, krug fabrike zarastao u korov. Jedini progres je napravljen, u nazivu firme, gdje je Foča, prepravljena u Srbinje. Kako sam mogao primjetiti to je bila praksa i na drugim objektima. Danas, niti jedna prijeratna fabrika na opštini Foče, ne radi. Teško bi bilo nabrojati sve, ali jednu od njih teško je zaobići, a to je «Maglić», drvno-prerađivački gigant, koji danas ne zapošljava niti 1 radnika.

Vraćamo se ponovo u centar, iz par kafića dopire muzika. Na trgu spomenik čiča Draži. Pratim cijelo vrijeme imena ulica, i ne mogoh a da se ne nasmijem, jer su se smjenjivali čudni nazivi; Cara Lazara, Cara Dušana, Kralja Petra… Durmitorska, Cetinjska… niti jedan naziv ulice, koji bi svjedočio da se Foča nalazi u Bosni. Nazivi ulica daju pravu sliku o stanovništvu koje danas naseljava Foču, a ona nam govori da je malo onih koji su naselili Foču u zadnjih 60 godina, a da se mogu pofaliti bosanskim porijeklom.

Obilazimo još par ulica, i nakon toga kod zgrade opštine prelazimo most na rijeci Drini. Napuštamo Foču a da ne vidjesmo niti jedan novi automobil. Zaustavljamo se sa autom pored ceste, preko puta Donjeg Polja, da bi još jednom pogled bacili na dolinu, u kojoj je jedan narod zadnjih stotinu godina, krvario kao nigdje drugo, iz samo jednog razloga, a to je da se nije uklapao u projekat “velike srbije”. Preko puta se vidi munara tek obnovljene džamije Musluk. Na munari se vide ljudi koji vrše posljednje pripreme, za njeno svečano otvaranje, zakazano za par dana. Slike prošlosti u tom momentu se po prvi put javiše. Sjetih se kako sam posljednje ljeto prije rata, skoro pa sa istog mjesta, posmatrao upaljene kandilje na minaretu džamije. U vrijeme kada se u zraku mogao namirisati rat, kada bi svako malo, tihu noć prekinuo rafal iz automatske puške. Sa nekim strahom sam posmatrao džamiju, i pitao se da li su to njeni posljednji dani.

Rane divljanja četnika po Foči, definitivno nikada neće zarasti. Zidine spaljenih kuća, zapušteni parkovi i ulice, srušene džamije… rane su koje su vidljive onima koji po prvi put dolaze u Foču. Stotine silovanih žena, hiljade ubijenih, hiljade logoraša…, desetine hiljade protjeranih su rane koje nisu vidljive, to su rane koje duboko u duši nosi svaki stanovnik Foče. Rana koju ja najviše osjetim je ona koja se zove PRODAJA IMOVINE, to je nešto što ne mogu, a niti želim halaliti niti jednom Bošnjaku.

Okrećem se i sjedam u auto, te nastavljamo put prema Ustikolini, gdje nas je dočekao miris svježih kifli, koji se širio čaršijom…

Ulice pune života, kafić do kafića se redaju jedan iza drugog, da na trenutak pomislih da sam došao u Štrosmajerovu u Sarajevu a ne u Ustikolinu. Sjedamo u jedan restoran, na kome stoji oglas, da se traži radnik. Pitamo gazdu da li je oglas još uvijek otvoren, na što dobijamo potvrdan odgovor. Centar Ustikoline u ljetnjem periodu, skoro da se ne razlikuje od bilo kojeg drugog grada. Ljeti se tu okuplja sva elita, kako politička, tako i mafijaška. Svi dođu da provedu par dana, na raftingu ili splavarenju.

U jednom od kafića koji se nalaze pored ceste, raspitujemo se za smještaj, ubrzo nam pronalaze slobodno mjesto u turističkom naselju ”Ada”. Dolazimo na cilj, gdje nas dočekuje predivna atmosfera. Hladovina, mir, miris lipa, pogled na Drinu… Su samo neke od ljepota tog malog ali dosta lijepog kampa. Nadam se da će se potruditi, pa za sljedeću sezonu napraviti jedan restoran, kao i bazen. Tako da bi ugođaj bio potpun.

Sljedeće dane smo provodili, putujući od Tjentišta doGoražda. Pokušali smo se okupati u Drini, ali sam bio jedan od rijetkih koji je uspio par minuta provesti u vodi. Hladnoća naprosto ubija, ne mogu se sjetiti kako smo se prije kupali, po cijeli dan. Očito smo bili puno mlađi, tako da se i hladnoća lakše podnosila. Na putu od Ustikoline prema Goraždu, pored puta građevine, koje su u rangu građevina silikonskih zvijezda. Građevine koje su po meni tužna strana priče naše svakodnevnice. Novcima kojima su građene, moglo se kupiti ko zna koliko stanova po Foči, ko zna koliko zemlje oko Foče i Goražda. Da smo to kupovali, umjesto što smo prodavali, danas bi sigurno povratak u Foču bio realnost, a ne pusti san. Nadam se da će odgovorni za današnje stanje, ako ne na ovom svijetu, sigurno na onom drugom odgovarati za svoje postupke.

Goražde je danas grad, koji je teško prepoznati. Grad iz temelja obnovljen, stanovnici su nas dočekali sa osmjesima na licima, u svakom trenutku bili na usluzi, kada bi im postavili neko pitanje. Niko nije obraćao pažnju na registarske tablice ili naglasak kojim govorimo. Goražde je grad u kojem ćete se sigurno osjećati prijatno. Preporučujem svima restoran pored Drine, i ugođaj u debeloj orahovoj hladovini. Sa nekom tugom u duši, napustismo Goražde i predivne domaćine, koji nas ugostiše. Ponovo se uputismo prema Ustikolini, do restorana “Drina”, gdje se može naći svježa drinska riba.

U kasne sate skupa sa mladom rajom, stadoh u red za svježe kifle. Natrpah punu kesu vrelih kifli, te krenusmo lagano prema kampu ”Ada”. Temperatura koja je u toku dana dosegla skoro 40C, pored rijeke bi se u toku noću spustila, tako da bi nas svježina zraka, natjerala da se toplije obučemo. Umorne od puta po prošlosti, uspavala nas je pjesma cvrčaka i žubor Drine. Ne sjećam se da sam nešto sanjao, ali znam da sam imao najljepše buđenje. Jednostavno, Drina je svima nama koji smo se kupali u njoj u djetinjstvu, ostavila u kostima dio sebe. Ako je Drina dio nas, onda bi i mi trebali da budemo dio Drine. Mislim da je krajnje vrijeme da svako od nas učini bar jedan korak, prema Drini. Ako to ne učinimo sada, sljedeće generacije Drinu će gledati tek kao rijeku susjedne nam države, isto onako kako mi danas gledamo na Užice.

Obaveze su nas primorale da napustimo podrinje, nakon par prelijepih dana, provedenih na obalama Drine. Prvom prilikom, vraćamo se tamo. Stara narodna poslovica kaže, da krv nije voda, ja bih rekao da je u našem slučaju voda Drina za nas jednako bitna kao i krv.

Objavio: Pospanko (Saudin Bećirević) (19.08.2007. – 30.08.2007./Blog Saudina Bećirevića)

fotografije:fb PutnikNamjernik/flickr ekranportal13/focanskidani

_ _ _ _ _

Foča iz 1980 (FOTO – screenshot):

Foča iz 1980 _ 501854979

Foča iz 1980 _ 501854978

Foča iz 1980 _ 501854973

Foča iz 1980 _ 501854975

Foča iz 1980 _ 501854974

Foča iz 1980 _ 501854976

Foča iz 1980 _ 501854977

_ _ _ _ _

Foča iz 1980 (VIDEO)
Foča – kazivanje o Foči – historija – dvije su se vode zavadile (2)
https://www.facebook.com/kenan.sarac.39589/videos/g.131554163664449/192912951063630/?type=2&theater

_ _ _ _ _

Saudin Bećirević (1973. - 2009.)

Saudin Bećirević (27.08.1973. – 20.11.2009.)

Saudin Bećirević rođen je 1973. godine u Humu kod Foče. Osnovno obrazovanje završio je u rodnom kraju, a srednju školu u Sarajevu. Tu ga sa 18 godina zatječe rat, a Saudin postaje vojnik Armije RBiH, diverzant i jedan od najistaknutijih boraca. Nakon rata odlazi u Libiju na privremeni rad.

Godine 2005. Bećirević na bh. blog servisu http://www.blogger.ba pokreće blog Bore oko očiju boreokoociju.blogger.ba gdje prepisuje priče iz svojih ratnih dnevnika. Blog za kratko vrijeme postaje najčitaniji u BiH i šire, o čemu danas svjedoči blizu 750.000 jedinstvenih posjetilaca. Nedugo iza toga, 2007. godine, Saudin odlučuje ispuniti obećanje poginulom prijatelju i objaviti knjigu sa ratnim pričama. Knjiga “Bore oko očiju – dnevnik bosanskog vojnika” postiže kao i blog izniman uspjeh, te postaje najprodavanija knjiga u BiH 2007. godine. Također, pripada najprodavanijim knjigama iz BiH ikada kada je online prodaja u pitanju, te je bila najprodavanija od knjiga domaćih autora na Sajmu knjige i učila u Sarajevu 2007. godine.

Saudin Bećirević (1973. - 2009.) _ 003

Bećirević se sa 18 godina zatekao sam u napadnutom gradu i odabrao da ostane tu i brani ga do posljednjeg dana. Na svom blogu, u knjizi i drugim javnim nastupima, Bećirević je uvijek naglašavao da je bilo mnogo sudbina poput njegove, i da nije nikakav izuzetak ili heroj. Njegova uloga bila je drugačija samo utoliko što je priče zapisivao, i poslije odlučio objaviti.

Saudin Bećirević (1973. - 2009.) _ 002

Treba naglasiti da su ratne priče Saudina Bećirevića sa bloga i iz knjige zapravo najčitanije štivo o ratu u Bosni i Hercegovini uopće. Za života, Saudin je uspio pripremiti i nastavak ove priče, drugu knjigu “Na putu u nepoznato”, kako se sada i zove njegov blog. Javnost će uskoro biti obaviještena o izdavanju druge Bećirevićeve knjige.

Vijest o preranoj smrti ovog velikog čovjeka i autora, ali prije svega pravog Bosanca, pogodila je mnoge građane Bosne i Hercegovine.

Foča – kako je vidio Ševko Kadrić

Foča _ 501854949

Na ušću Ćehotine u Drinu, okružena Ćelovinom, Kmurom, Gradačkom Stijenom, te Malim i Velikim Brdima, ugnijezdila se Foča. Grad ovjenčan ljepotom prirode, raznovrsnošću života ljudi te zlom onih koje u ljude ne bi mogli ni ubrojati.

Foča _ 501854947

Gdje nastaje Drina _ 0969734874

Ko jos nije čuo za kanjon plahovite Tare i čudesnu boju rijeke Pive; ko nije čuo za Šćepan polje, mjesto odakle njih dvije čine Drinu? Ko nije čuo za Drinu, koja simbolizuje čistotu, granicu, ljubav i grobnicu? Ko ne ču za fočanske sablje i noževe, fočansku Aladžu džamiju, sahat kulu i han, kule Čengića na Odžaku i Ratajima, begovu kuću, fočanske Brione, splavarenje Tarom i Drinom..? Ko ne ču za Perućicu, jedinu prašumu u Evropi, za Maglić najviši vrh u Bosni, za prekrasne planinske oči na Zelengori, za stećke na Lučkim kolibama, Videž glavi, pješčane piramide kod Miljevine…?!

pješčane piramide kod Miljevine _ 501854953

Ima li neko da ne zna kako su Fočaci vagali jaja, kako su istjerali jevrejske trgovce, kako su natezali gredu da bi legla između dva direka. I sve to stane samo u jednu riječ – Foča! Oni koji je pošto-poto hoće vezati uz Tursko carstvo, naglašavaju kako je bila kasaba na karavanskom putu od Dubrovnika do Carigrada. A ona je, zapravo, grad koji je morao nastati onda kad su ljudi napuštali surove planine i stočarstvo, a počeli se baviti poljoprivredom, zanatstvom i trgovinom. Putopisac Evlija Čelebija zapisa da je ovo grad vinove loze, vinograda i dobra vina, što se i pravom Fočaku čini nekom greškom, jer u zadnjem vijeku vinova loza se samo mogla naći u baštama: Granova, Pilava, Sunarića, Simovića, Hadživukovića, Čengića i drugih fočanskih porodica a pod lozom znalo akšamlučiti, kahvelenisati i ašikovati.

Sahat kula u Foči _ 50185471

Bogumili su ostavili trag svog paganskog života na svim planinskim pašnjacima Zelengore, Maluše, Videža. Nekropole sa stećcima su posijane svugdje tamo gdje i danas ljudi ljeti izgone stoku, kupe mrs, kose, borave u planini.

Careva džamija u Foči _ 501854935

Careva džamija 1955. _ 50184974

Iza Turaka su ostale džamije, sahat kule, mezarje i još što-šta. Iza Austrougara šumske pruge i splavarenje kao najjeftiniji način transporta drveta a kasnije kao turistička atrakcija. Ostavili mnogo zgrada u samom gradu i sijećanje na kulturna i gospodarska vremena. Tito sa svojim vrhovnim štabom i partizanima udario temelje svoje države u februaru i martu 1942 godine.

plato porušene džamije Mehmed paše Kukavice _ 5018546450185469

Careva džamija 1992. _50184998

 

Četnicke horde u Prvom ratu a psebno u prošlom, opljačkale grad, srušile spomenike i pobile ljude, Bošnjake. Drinski most je bio prećutan simbol zločina, ničim ne obilježen. Ali poslije svih tih putnika, namejrnika ili osvajača i tuđina u Foči je ostajao specifičan i po mnogo čemu prepoznatljiv fočanski duh.

Foča - Sastavci - Ostadoše Ćehotina i Drina _ 501854936

Hej došla Drina od brijega do brijega

Pjesnici opjevaše i otpjevaše Drinu:
“Dvije su se vode zavadile
Ćehotina i studena Drina.
Ćehotina Drini govorila
pričekaj me još sutra do podne
dok ja dođem mutna i krvava,
odnijeću aladžanske dvore
i u njima prelijepu djevojku.”…

Aladža džamija u Foči _ 501854944

Aladža džamija je bila simbol i zaštitni znak Foče. Njena ljepota tajnovitost i legende, za nju vezane, odražavaju sve ono što Foča u suštini jeste: tragedija i nevjerovatna ljepota. Jedan beogradskih arhitekata Bogdan Bogdanović što na njoj doktorira, zapisa i ovo: “Mi nismo svjesni koje i koliko umjetničko i istorijsko blago leži u ovom zdanju.”

Legenda kaže da je jedan od sultana porijeklom iz Foče baš tu sreo svoju majku poslije desetine godina provedenih u turskoj vojsci. Pitao je za sina i rekla mu da je u janjičarima, turskoj vojsci. Kad je upitao da li bi ga mogla prepoznati ona rekla: – Bi po mladežu na leđima. Kad se otkrio i kad je majka prepoznala sina pustila dušu. Sultan podigao na tom mjestu džamiju. Aladžu džamiju. Ali legenda kaže da je neimar što je gradio poslije sazidanih zidova, jednostavno nestao. Vratio se tek nakon godinu dana. Kad je trebalo da ga kazne po zasluzi on rekao da prvo izmjere visinu zida, pa kad se ispostavilo da je jedan metar manja u odnosu na prošlu godinu on rekao: “E sad možemo nastaviti”.

Ima još legendi ali i onoga što se izvjeno znalo. Pred džamijom je bilo turbe gdje je sahranjen sin graditelja džamije; bila su i dva velika i svježe uređena groba. Tu su bili sahranjeni otac i djed Adila Zulfikarpašića, članovi čuvene fočanske porodice i gradski prvaci.

žžž50185333

Vjerovanje da toj ljepoti Aladže džamije niko i ništa neće i ne može nauditi osim prirode nisu se obistinila. I Aladžu i ostale fočanske džamije uništiše razjarene horde Voje Maksimovića, Velibora Ostojića i inih četničkih hajduka.

POZIV ZA SVE ONE KOJI ZNAJU ZA MASOVNE GROBNICE U FOČI I OKOLINI-Pomozite nam da ih pronađemo! _ 501854987POZIV ZA SVE ONE KOJI ZNAJU ZA MASOVNE GROBNICE U FOČI I OKOLINI -Pomozite nam da ih pronađemo! _ 501854988POZIV ZA SVE ONE KOJI ZNAJU ZA MASOVNE GROBNICE U FOČI I OKOLINI -Pomozite nam da ih pronađemo! _ 501854987Munib Mujezinović iz Ustikoline preživjeli je logoraš Kazneno-popravnog doma u Foči _ 501854981

Foča je kao po pravilu i u ovoj najezdi četnistva bila prva na udaru, podmuklo i silovito. Fočanska mladost zatečena u snu i nadi, nestala je u valovima najdraže rijeke, ubile je spobode što od rata do rata na grad udaraju.

Za hiljade poklanih u prošlom ratu, ojađena žena-pjesnik proklinjala je Drinu:

“Pusti me, ženo drinjava
gaduro da bi li gaduro,
opet ti brada narasla
da ti se crvi ne vide…”

Most Stradanja 9.5.2013 _ 50185432Most Stradanja 9.5.2013 _ 50185430
da bi druga žena za zločin počinjen samo pedeset godina kasnije, nastavila:

“Slušamo Drino kako grad gori,
srce mu kuca a duša vapi.
Jecajem gorkim on sada zbori,
a suze su mu sve tvoje kapi.
U zraku miris dima sad lebdi,
do neba se diže mog doma plamen.
Krv se u mojim žilama ledi,
u grudima ne tuče srce već kamen..”

pogled na Carevu džamiju iz Aladže _ 50185477
Foča i ako razrušena, opljačkana, popaljena i ucvijeljena čeka Fočake. Čeka oslobodioce, čeka povratnike.

Oni će doći, oni već dolaze.

Panorama Foče _ vidi se Careva džamija _ 50185451

Ševko Kadrić (8. maja 1955. – 11. oktobra 2014.)

fotografije:fb PutnikNamjernik/flickr ekranportal13/focanskidani

_ _ _ _ _

Ševko Kadrić rođen je 8. maja 1955. godine u selu Hajlovine, opština Pljevlja. Od 1959. godine živio je u Foči, a već sa 15 godina otišao je na školovanje u Sarajevo, kasnije u Zagreb, gdje je i magistrirao narodnu odbranu, a nastavio je usavršavanje i u Beogradu. Predavao je narodnu odbranu u Sarajevu u Prvoj gimnaziji, Muzičkoj akademiji i na Pedagoškoj akademiji.
Ševko Kadrić, profesor, pisac, novinar, slikar, polemičar, zaljubljenik prirode, neumorni istraživač i ljubitelj stećaka,  preminuo je iznenada 11. oktobra 2014. godine, u 59. godini.

JEDNA POUKA IZ BOŠNJAČKE PROŠLOSTI

Sjećanje na velikog umjetnika, čovjeka i fočaka - ISMET ČAUŠEVIĆ ČAKI _ 50185421

JEDNA POUKA IZ BOŠNJAČKE PROŠLOSTI:
U pokolju na goraždanskom mostu 1943.g. četnički oficir poznavajuću izvesnog Hađžimejlića i Mušanovića kao Srbe,učinio im je milost pa ih nije zaklao, već ubio iz pištolja.Izvjesni kadija Pašić iz Rogatice, koji se uvijek isticao kao Srbin,prije likvidacije je zavapio:Pa zar i mene.Jest i tebe, odgovorili su četnici.Kod Saliha Hasića iz Foče su došla trojica četnika.Misleći da su došli u prijateljsku posjetu, jer je Hasić bio Srbin i pomagao Srbima protiv ustaša,dočekao ih je kao domaćin.On se time i hvalisao, međutim četnici su mu odgovorili:” Što si bio Srbin, ti si kaljao srpsko ime, jer si Turčin.A zato što si pomagao Srbima,nećemo te mučiti” ,pa ga ubiše pištoljem.
Mustafa Sarač iz Foče je bio srpski dobrovoljac, ali je završio na isti način, kao i Hasić.
Skoro svi Bošnjaci, koji su se domogli pozicija u vrhu države umrli su nasilnom smrću.
Mehmed Spaho, Mustafa Golubić, Rifat Burđžović, Hamdija Pozderac, Đžemal Bijedić, Našid Dautović i mnogi drugi. Ko je sada na redu…………

JEDNA POUKA IZ BOŠNJAČKE PROŠLOSTI _ 501854987

Bošnjacima su na mostu sjekli glave : Zatvorenike su natjerali da glave pošutaju u Drinu, a za njima da bace i trupla

Bošnjacima su na mostu sjekli glave

Bošnjacima su na mostu sjekli glave
Zatvorenike su natjerali da glave pošutaju u Drinu, a za njima da bace i trupla, priča Mujezinović…

Munib Mujezinović iz Ustikoline preživjeli je logoraš Kazneno-popravnog doma u Foči _ 501854983
Munib Mujezinović iz Mrđelića kod Ustikoline ni nakon 17 godina ne uspijeva zaboraviti stravične zvuke iz ćelija fočanskog Kaznenopopravnog doma u kojem je proveo devet mjeseci zarobljeništva.

On je samo jedna od žrtava monstruma Milorada Krnojelca, pod čijom je palicom u KPD-u Foča zlostavljano više od 1.000 Bošnjaka, od kojih je većina ubijena, a još se traga za kostima 200 bivših zatvorenika.

Kosti nestalih

Haški osuđenik vratio se u Foču, gdje živi samo nekoliko stotina metara od mjesta zločina. Sada i preživjeli i porodice mučenih iz zloglasnog logora očekuju da Krnojelac progovori o sudbini nestalih.

Munib Mujezinović priča nam da mu je u logoru bilo najteže za hranu. Jedan hljeb za doručak su dijelila 22 logoraša, a ručka i večere nije bilo.

– Dan godina. Patiš od gladi. U septembru 1992. odveli su 35 ljudi da beru šljive i niko se nije vratio. Drugu grupu vodili su da pravi dalekovod i ni oni se nisu vratili. A mi jedva čekamo da se vrate, da donesu koju šljivu. Kada smo pošli na doručak, pitao sam Marjana Vukovića, koji je radio sa mnom na pilani, gdje su ljudi, a on mi kaže da šutim, jer su ih sve pobili – prisjeća se Mujezinović zarobljeničkih dana.

Šta se dešavalo u drugim ćelijama, Mujezinović je mogao zaključiti samo po stravičnim noćnim kricima. Njega, dodaje, srećom nisu tukli, jer je prije rata imao “fiću” kojim je svakome razvozio namirnice.

Češalj i ogledalo

– Jedno jutro vode nas na doručak i izvode na donju, a uvode na gornju kapiju. Dođe reda i na moju sobu, broj 18, u kojoj sam bio. Kada smo izašli, na mostu ih devet poredano, svima glave odsječene. Poznao sam Muniba Vejza, Salema Biču, dva Konja, jednog Granova i profesora Ekrema Dželilovića. Srce mi je pucalo kada sam to vidio. Zatvorenike iz zadnje sobe natjerali su da glave pošutaju u Drinu, a za njima da bace i trupla – priča Mujezinović.

Munib Mujezinović iz Ustikoline preživjeli je logoraš Kazneno-popravnog doma u Foči _ 501854981

On je iz KPD-a Foča prebačen u Barutni magacin u Kalinoviku, gdje je odmah pretučen. Razmijenjen je na Rogoju, polomljenih rebara i na nosilima. I danas čuva češalj i ogledalce, kao “suvenire” koji ga podsjećaju na logoraške dane u Foči.

Otkrivene 33 masovne grobnice

Član Općinske komisije za traženje nestalih Lutvo Šukalo kazao nam je da su na području Foče do danas otkrivene 33 masovne grobnice. U najvećim su bili upravo logoraši iz KPD-a Foča, čija su tijela skrivana na lokacijama udaljenim desetine kilometara.

Sve to ukazuje da se radilo o planiranom, sistematski izvršenom zločinu za koji su morali znati ljudi koji su bili na čelu KPD-a, među kojima je i Milorad Krnojelac. Očekujemo da progovori o tome gdje su tijela još oko 200 logoraša, među više od 600 nestalih za kojima još tragamo. Tragično je da su zločinci izdržali kaznu, a da se još ne zna gdje su tijela njihovih žrtava – kaže Šukalo.

A. BAJRAMOVIĆ, Avaz
29.07.2009.

_ _ _ _ _

VIDEO:
Munib Mujezinović iz Ustikoline preživjeli je logoraš Kazneno-popravnog doma u Foči. Sjećanja na rat koji je ostavio trajne posljedice na njega i njegovu porodicu pokušava odagnati izradom neobičnih predmeta.
Radio Free Europe / Radio Liberty, 14. juli/srpanj, 2009.
https://www.facebook.com/kenan.sarac.39589/videos/o.131554163664449/439861216368801/?type=2&theater&notif_t=video_processed&notif_id=1494909471863409

 

_ _ _ _ _

 

vidi još:

Bošnjacima su na mostu sjekli glave : Zatvorenike su natjerali da glave pošutaju u Drinu, a za njima da bace i trupla
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/16/bosnjacima-su-na-mostu-sjekli-glave-zatvorenike-su-natjerali-da-glave-posutaju-u-drinu-a-za-njima-da-bace-i-trupla/

U spomen na Muniba i Foču, i sve one Foče moje zemlje : Preživio devet mjeseci najtežeg zarobljeništva u KP domu u Foči
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/15/u-spomen-na-muniba-i-focu-i-sve-one-foce-moje-zemlje-prezivio-devet-mjeseci-najtezeg-zarobljenistva-u-kp-domu-u-foci/

U spomen na Muniba i Foču, i sve one Foče moje zemlje : Preživio devet mjeseci najtežeg zarobljeništva u KP domu u Foči

On je preživio devet mjeseci najtežeg zarobljeništva u KP domu u Foči. Čekao naivno prazna stomaka svoje prijatelje da im donesu šljiva, jer bi ih poslije mlaćenja odvodili na „branje šljiva”, posve nesvjestan da više nikada neće biti ni prijatelja živih, a kamoli šljiva. Vidio strahote, ponio strahote na polomljenim rebrima, pa ipak, nikad nećeš mržnje osjetiti u tom isprekidanom dahu dok priča svoju priču. Nikad zamora duha. Nikad posustajanja. Odustajanje? Ne vrijeđaj ga, molim te.

???? - ????
Most Stradanja i zloglasni KP Dom u Foči

U spomen na Muniba i Foču _ 501854963

Uvijek me prate njegove oči. I ona dva zuba, po jedan u svakoj vilici. Ruke žgoljave i tanjušne ko dvije trske, a u njima sva bol ove zemlje. Duša tolika da ga ni u jedan ram ne biste mogli uokviriti, ako ga eventualno fotografirate.

Prazne su tada njegove oči. I razočarane. On je preživio devet mjeseci najtežeg zarobljeništva u KP domu u Foči. Čekao naivno prazna stomaka svoje prijatelje da im donesu šljiva, jer bi ih poslije mlaćenja odvodili na „branje šljiva”, posve nesvjestan da više nikada neće biti ni prijatelja živih, a kamoli šljiva. Vidio strahote, ponio strahote na polomljenim rebrima, pa ipak, nikad nećeš mržnje osjetiti u tom isprekidanom dahu dok priča svoju priču. Nikad zamora duha. Nikad posustajanja. Odustajanje? Ne vrijeđaj ga, molim te.

Munib Mujezinović iz Ustikoline preživjeli je logoraš Kazneno-popravnog doma u Foči _ 501854981

Munib Mujezinović iz Ustikoline preživjeli je logoraš Kazneno-popravnog doma u Foči _ 501854983

Mene svih ovih godina prati samo onaj njegov smežurani kažiprst dignut u zrak i glas iz duše čija se širina nikad ne bi mogla uramiti, a koji kaže : „Bit će ovdje boljeg života, bit će kad ti ja kažem!“
Ne trebam ga ni pitati kad je on bio najsretniji. To znam. Svaki dan je sretan. Jer vidiš, netko čezne velike stvari, materijalna bogatstva, blistava postignuća i ulice sa svojim imenom. A njemu je najvažnije da se mjesto ispred njegove kuće po njemu zove – „Munibova stanica“ i da se tu zaustavljaju autobusi, da ga zna svaki šofer i da on putnicima svaki dan mahne s balkona poželjevši im sretan put. Mršavom rukom koja je propatila silno, poželjevši im tako sretan život. Život za borbu, a ne – odustajanje.

U spomen na Muniba i Foču _ 501854967

Most Stradanja 9.5.2013 _ 50185430

Martina Mlinarević Sopta
fotografije:fb Martina Mlinarević Sopta/flickr ekranportal13
izvor : fb Martina Mlinarević Sopta, 22. mart 2014

_ _ _ _ _

VIDEO:
Munib Mujezinović iz Ustikoline preživjeli je logoraš Kazneno-popravnog doma u Foči. Sjećanja na rat koji je ostavio trajne posljedice na njega i njegovu porodicu pokušava odagnati izradom neobičnih predmeta.
Radio Free Europe / Radio Liberty, 14. juli/srpanj, 2009.
https://www.facebook.com/kenan.sarac.39589/videos/o.131554163664449/439861216368801/?type=2&theater&notif_t=video_processed&notif_id=1494909471863409

 

_ _ _ _ _

 

vidi još:

Bošnjacima su na mostu sjekli glave : Zatvorenike su natjerali da glave pošutaju u Drinu, a za njima da bace i trupla
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/16/bosnjacima-su-na-mostu-sjekli-glave-zatvorenike-su-natjerali-da-glave-posutaju-u-drinu-a-za-njima-da-bace-i-trupla/

U spomen na Muniba i Foču, i sve one Foče moje zemlje : Preživio devet mjeseci najtežeg zarobljeništva u KP domu u Foči
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/15/u-spomen-na-muniba-i-focu-i-sve-one-foce-moje-zemlje-prezivio-devet-mjeseci-najtezeg-zarobljenistva-u-kp-domu-u-foci/

FOČA 1992. – 1995. : Fočanska je tuga pregolema (3)

Foču je, između ostalih, u svoje doba pohodio i čuveni turski putopisac Evlija Čelebi i na unutarnjem zidu džamije napisao:
Putovao sam i u mnoge gradove dohodio,
ali ovakvo mjesto još nisam vidio! (1074./1664.)

Fočanska je tuga pregolema _ 50185468
Foča je grad iz kojega su izgnani svi Bošnjaci kojih je u ovome mjestu, po popisu iz 1991., bilo 52 %. Kroza šta su sve Fočaci, evo već drugi put u posljednjih šezdeset godina, prošli, najbolje će kazati izjava jedne dvanaestogodišnje djevojčice koja je, nakon što se izvukla iz zagrljaja smrti, o svome gradu rekla: “U Foči je radio pakao!” Ostala je bez oba roditelja i od milosti drugih živjela je tokom agresije kao muhadžir u Turskoj.
U fočanskoj općini agresor je uništio sve vjerske objekte Bošnjaka. Biljana Plavšić ovako je obrazložila rušenje džamija u Foči: “Kakav bi to bio srpski grad s toliko džamija?!” (123)

genocid u Foči _ 4698 a

U Foči su hiljade Bošnjaka na zvjerski način izmasakrirane, hiljade Bošnjakinja na najgrozniji način silovane. (124)
Srpski zločinci formirali su u Foči više koncentracionih logora:
1) Miljevina. – U ovome je mjestu bilo koncentrirano više namjenskih koncentracionih logora, uglavnom za djevojčice, djevojke i mlade žene, u kojima su se srpski zločinci iživljavali nad njima. O tim logorima postoje brojni iskazi živih svjedoka.
U Miljevini su stradale čitave obitelji, cijela sela. Rašid (56) i njegova žena Hurija (53) iz Lubure kod Miljevine svjedoče:
„Moj kum Milorad Kovačević prvi je u naše selo doveo četnike. Išao je od kuće do kuće i palio ih. Mustafi Krilašu u šporet je ispalio rafal, Muji Behi gazdinstvo zapalio, a mom bratu Behinu bombu bacio u kuću. Bili smo kao rod rođeni, a šta nam uradi! (. . . )“
„Na početku agresije na BiH četnički vojvoda Pero Elez zvao je radnike da dolaze na posao u Miljevinu i Foču, pri tome im obečavajući sigurnost. Za njih 36 bio je to posljednji odlazak na radno mjesto. Na taj način krvnici su ubili Mehu Čemu i njegovu dvojicu sinova, izmasakrirali Hasu Spahiju i bacili ga u Drinu, a ova rijeka odnijela je nekoliko Aljukića. Prevarene Bošnjake vješali su i klali na mostu u Foči. Uz Peru Eleza, najodgovorniji za zločine u ovom dijelu Podrinja bili su: Vojin i Rajko Govedarica, šumar Filip, čijeg se prezimena više i ne sjećam te Risto Puhalo, Neda Zeljaja, Rajko Višnjevac…” (125)
a) Karamanova kuća. – O svome stradanju u njoj svoj iskaz .nam je dala N. N., četrnaestogodišnja djevojčica, koja je sa još pet svojih drngarica tu provela sedam mjeseci, nakon čega je razmijenjena. Nju je, naime, na najbrutalniji način seksualno zlostavljao ratni zločinac Pero Elez sve do svoje pogibije, a zatim su nastavili drngi. (126)
b) Nekoliko drugih kuća. – Spomenuta djevojčica pričala nam je o zvjerstvima koja su srpski zločinci počinilii u tim kućama. Neke su zatočenice ubijene, a neke prodate kao bijelo roblje u Srbiju i Crnu Goru. I danas je Miljevina jedan veliki logor i mučilište Bošnjakinja. (127)
2) Policijska stanica u Miljevini.
3) “Partizan“. – U ovom tzv. ženskom zatvoru u Foči srpski zločinci su zatočene Bošnjakinje najprije pljačkali,a potom mlade izvodili i silovali. (128) Dragan Gagović je zatočenice ovog logora izvodio da pregovaraju sa predstavnicima Armije BiH na Grepku o oslobađanju pojedinih zarobljenih četnika, a djecu im zadrzavao kao zalog u konclogorn kako one ne bi pobjegle na slobodnu teritoriju. (129)
Djevojčica Amira Budnjo, iz Miljevine, bila je u ovom konclogorn zatočena sa majkom, ocem i dva brata. Ona priča: „U Partizanu su neprijatelji skidali zlato sa žena, a svaku prepreku su rješavali otkidanjem prstiju, ušiju. Gledala sam kako su jednoj ženi otkinuli prst samo zbog prstenja. (… )“
„Preko puta našeg prozora, tu, pored rijeke, učitelj Risto je dovodio svoje učenike i ubijao ih je. Ja sam ih čula kako mole: -Nemojte, druže učitelju.- Plakali su, ali on se nije obazirao. Sve ih je pobio.”
Amira priča da ih je u “Partizanu” bilo 300 i da su ih četnici odvodili na klanje, a djevojke na silovanje. Priča da su Arkanovi prišli njezinom dajdži i pitali ga zna Ii plivati. Rekao je da ne zna, a onda su mu kazali: “Sada ćeš naučiti” i odveli su ga. (130)
4) Bivši Kazneno-popravni dom (KPD) u Donjem Polju.
– Od prvog dana srpske agresije na ovaj grad KPD je bio prepun Bošnjaka. Tu su svakodnevno vršene likvidacije; radio je prijeki sud; svaki je logoraš po nekoliko puta prolazio kroz istražni postupak; niko nije bio pošteđen – ni ranjenici, ni bolesnici, ni medicinski radnici. Nad radom ovog koncentracionog logora bdio je Velibor Ostojić, bivši ministar informiranja u Vladi RBiH. U ovaj logor vraćeni su i zatočeni i svi oni Fočaci koji su pobjegli u Crnu Gorn i tu bili stekli status izbjeglica. (131)
Hapšenje i privođenje fočanskih Bošnjaka u KPD započelo je 17. aprila 1992. godine. Tada je dovedeno preko stotinu najuglednijih Bošnjaka pokupljenih iz kuća po spisku. Potom su kupljeni mještani po selima. Do kraja aprila bile su popunjene obje zgrade.
U ovom kazamatu bilo je zatočeno preko 10.000 Bošnjaka, a ubijeno više od 1.000. Kada su se tek punile zatvorske prostorije, zatočenicima su davali nešto hrane, a kasnije sve manje i manje. Polovicom juna 1992. počinju noćna saslušanja zatočenika, nakon kojih se većina više nikad nije vratila. Iza njih su ostajali samo stravični krici u havetinjskim noćima. Tako je za samo jednu noć odvedeno 36 Bošnjaka i niko za njih više ništa nije čuo. Strahuje se da su svi likvidirani. Bilo je i samoubistava, jer pojedini zatočenici nisu više mogli trpjeti muke. U avgustu 1992. u nepoznatom pravcu odvedeno je 40 zatočenih Bošnjaka i više se ništa o njima nije saznalo. To se desilo i u septembru iste godine. (132)
Dio ubijenih zatočenika srpski su zločinci bacali u Drinu, a dio zakopavali u masovne grobnice, od kojih se najveća nalazi iznad lokaliteta nakšibendijske Tekije koju su također uništili zlikovci. (133)
Tajib Reko iz Foče u ovom je logoru proveo 30 mjeseci. U jednoj sobi bilo je i do 70 ljudi. Najveća zla činile su im komšije. Rane koje su im raznim predmetima nanosili ušivali su sami običnom iglom. Njegova priča kazivanje je nad kojim zastaje dah i muti se misao. (134)
5) Magacin trgovačkog preduzeća “Perućica” u mahali Aladža. – Ovdje je bilo zatočeno nekoliko stotina fočanskih Bošnjaka. “Muslimani su prvo odvodeni u Aladžu, gdje je samo u jednom danu zatočeno više od tristo Fočaka… ” „Aladža je za to bila najprikladnije mjesto“, izjavili su preživjeli logoraši. (135)
6) Kasarna u Velečevu.
7) Kasarna u selu Pilipovići. – Ovdje su srpski zlocmci zatočenike ubijali pred streljačkim vodom.
8) Školski centar u mahali Aladža. – Svaku noć zločinci su odavde odvodili Bošnjake na drinske mostove i klali ih. (136)
9) Šareni mejtef. – Bio je ženski logor gdje su srpski zločinci orgijali nad maloljetnicama i njihovim majkama. (137) . .
“Od 20.000 muslimana u Foči ostalo je samo 52, i oni su ovdje u zatvoru”, hvalio se srpski gradonačelnik Foče, ratni zločinac Petko Čančar, izjavljujući kako neće jesti ribu iz Drine šest mjeseci zbog plutanja muslimanskih leševa u njoj. (138)
10 ) Buk Bijela. -Konclogor za žene. (139)
1 1) Više kuća i privatnih stanova u Foči. – Haška optužnica traga za sedmericom fočanskih mons:ruma koji su civilno bošnjačko stanovništvo, posebno mlađe žene, djevojke i maloljetnice zarobljavali i seksualno zlostavljali i kao bijelo roblje prodavali sličnima sebi. (140)

_ _ _ _ _
fusnote
(123) Dr. Smail Tihić, “Kulturocid u Bosni i Hercegovini 1992.-,/995: g. Aladža džamija u Foči” Takvim, Rijaset IZ, Sarajevo 1997., str. 107.-114.; Aladža džamija u Foči” Dokume ti o genocidu nad Bošnjacima 1992.-1994., KDM “Preporod” Zenica, “Centar za istraživanje ratnih zločina genocida nad Muslimanima “, Zenica 1994., str. 40.
(124) “Istočna Bosna – kontinuitet zločina”, “Foča”, Dokumenti o genocidu…, ibid., Str. 13.-15.
(125) BiH dodir, Direkcija R BiH za raseljena lica i izbjeglice, Sarajevo, septembar 1993., br. 1., str. 15.
(126) Izjava N. N. koju čuvamo u našoj dokumentaciji.
(127) Ibid.
(128) Oslobođenje, N. e. i., 27. avgusta 1993., str. 26.
(129) “Na Kovačima sahranjen Halid Konjo, ubijen u Foči 1992. godine”, Ljiljan, 19. novembra 1997., str. 3.
(130) Aida Redžepagić, “Strah je ugasio Amirin glas”, Azra, Sarajevo, II/1997.,br. 36., str. 6.
(131) Oslobođenje, N. e. i., 27. avgusta 1993., str. 26. Također vidi naš rad “Muslimani u koncentracionim logorima” u: Preporod, Sarajevo, br. 11/5 22.; Preporod, Zenica, 1. decembra 1992., str. 7.
(132) Da je strah za njihovu sudbinu bio opravdan, potvrđen je otkrivanjem masovne grobnice 12 žrtava na Previli kod Ustikoline. Zatočenici su pod izgovorom “berbe šljiva” izvedeni iz KPD Foča. Lokaciju je otkrio četnički vojvoda Simo Mojević, nekadašnji direktor Osnovne škole u Ustikolini. On je otkrio da se među pobijenim u toj masovnoj grobnici nalaze Halid Konjo, ugledni ugostitelj iz Foče, Murat Crneta, direktor “Lesonita” u Foči, Samir Mujezinović, Sulejman Čelik i dr. Svih 12 žrtava pobio je četnik, predratni autoprijevoznik, Novak Blagojević iz Foče. Na tom prostoru se nalazi još masovnih grobnica pobijenih Bošnjaka. Prema izjavi spomenutog četničkog vojvode, jedna masovna grobnica se nalazi na lokalitetu Previle, a veliki broj zatvorenika, od 352 nestalih, ubijen je na Šljunkari u Pauncima kod Foče. Ubijeni su bacani u bazene pored Drine, iz kojih je vađen šljunak, a potom su zatrpavani. (Vidi: “Na Kovačima sahranjen Halid Konjo, ubijen u Foči 1992. godine”, Ljiljan, 19. novembra 1997., str. 3.)
(133) Faik Tafro, “Pokolj na drinskom mostu”, Dani, Sarajevo, 16. februara 1998., str. 78.-81. Svjedočenje Faika Tafre, šumarskog inžinjera iz Foče, koji je u ovom konclogoru proveo od 20. aprila do 3I. avgusta 1992. godine. Dragocjenost njegovog svjedočenja su precizni podaci o mnogim ubijenim Bošnjacima i njihovim egzekutorima.
(134) “U sobi 70 ljudi”, Večernje novine, Sarajevo, 17. oktobra 1994.
(135) Oslobođenje, N. e. i., 6.-13. avgusta 1993., str. 28; Muhidin Džanko, “Foča – šeher kojeg više nema”, Preporod, ratno izdanje, Zenica, 1. decembra 1992., str. 7.
(136) Vakat, Skopje, 17. februara 1993., str. 3. Spisak ubijenih Fočaka objavila je revija Sandžak, Novi Pazar, popis u nastavcima počevši od broJa 26.-27., 1.-3I. Avgusta 1993., str. 34.
(137) Preporod, Zenica, 1. decembra 1992., str. 7.
(138) Ljiljan, br. 47., 8. decembra 1993., str. 24.
(139) “Zlostavljanje bez prestanka”, Oslobođenje, 2. marta 1998., str. 7.
(140) Ibid., str. 7.

iz knjige “Prilozi izučavanju genocida nad bošnjacima (1992 – 1995)” – Muharem Omerdić
El Kalem 1999., 505 str., graf. prikazi

Most Stradanja 9.5.2013 _ 50185430genocid u Foči _ 4701iz-stare-sehare-focanskidani-8

II) FOČA (6)
Srbi su se u Foču počeli doseljavati tek iza 1918. godine. Danas u Foči nema niti jednog Bosnjaka ili bilo kakvog traga po kojem bi se moglo zaključiti da su tu pet stoljeća živjeli. U kampanji izgona Bošnjaka s ovih prostora Srbi su nad njima počinili genocid i druge zločine. Ni jedna džamija nije ostala. Tome su pored ostalih kumovali srpski rukovodioci. Tako je npr. Petko Čančar, lokalni vođa srpske demokratske stranke i ministar pravde u vladi republike srpske, objasnio rušenje džamija: “Srbi su kao raja, stotinama godina zidali džamije, a pošto im rad nikada nije plačen, riješili su da ih ruše.” (7)
1. Aladža (Hasan Nazirova džamija) u Foči (1550/51.) do temelja je srušena. Strahovitom eksplozijom srbi su razorili ovo remek-djelo islamske arhitekture. Svojom ljepotom Aladža je prkosila svim nedaćama pune 443 godine. Talijani su je u Drugom svjetskom ratu bili pretvorili u konjušnicu, ali se niko nije usudio srušiti je dok ne dođoše srbi. Tri su mjeseca bagerima odvlačili materijal na kome je bila ispisana najljepša umjetnost svijeta i sve to sasipali u korito Drine, da bi nakon toga mjesto gdje je nekad bila ova ljepotica betonirali, uklonivši šadrvan, turbe i sva mezarja s raskošnim nišanima. Aladža je bila jedna od najljepših džamija turske arhitekture na Balkanu, te, kao takva, pod zaštitom UNESCO-a. U povodu rušenja ovog arhitektonskog biljura UNESCO se nije oglasio.
Foču je, između ostalih, u svoje doba pohodio i čuveni turski putopisac Evlija Čelebi i na unutarnjem zidu džamije napisao:
Putovao sam i u mnoge gradove dohodio,
ali ovakvo mjesto još nisam vidio! (1074./1664.)
2. Carevu džamiju (Sultan-Bajazidovu) u Foči (1500/1.) srpski su zločinci zapalili 23. aprila 1992. godine, nakon što su je prethodno opljačkali i oskrnavili vješajući na njenu munaru srpsku zastavu.
3. Atik Ali-pašina (Musluk) džamija u Foči (1546. razorena je takoder u aprilu 1992. godine.
4. Dev Sulejman-begovu džamiju u Foči (1633/34.) srpski su zločinci sravnili sa zemljom u aprilu 1992. godine.
5. Defterdar Memišah-begova džamija u Foči, sagrađena krajem 16. stoljeća, razorena je od srba u aprilu 1992. godine.
6. Kadi Osman-efendijina (Šehova) džamija u Foči (1593/ 94.) uništena je koncem aprila 1992. godine.
7. Mustafa-pašina džamija u Foči iz 16. stoljeća također Je razorena.
8. Stradala je i džamija Mehmed-paše Kukavice u Foči (1751.).
9. Džamija u Slatini razorena je artiljerijskim projektilima sa srpskih agresorskih položaja.
10. Emin Turhan-begova džamija u Ustikolini (1448/49.), najstarija džamija u BiH, razorena je granatama, a potom zapaljena.
11. Džamiju u džematu Jeleč iz 15. stoljeća (obnovljenu 1920.) srbi su minirali, a starog imama Ćamil-ef. Tuzlak pred džamijom rafalima izrešetali. Potom su sve kuće u selu nakon pljačke zapalili. Ovdje je ubijeno 400 Bošnjaka, dok su mnoge djevojke i mlade žene silovane.
12. Džamija u Jabuci izvan je upotrebe zbog teških oštećenja koja joj je nanijela srpska artiljerija. Uz džamiju dograđeni mekteb također je izvan upotrebe.
13. Džamija u Kratinama neupotrebljiva je usljed velikih oštećenja.
14. Džamija je u Izbišnu razorena, a bila je temeljito obnovljena 1990. godine.
15. U Šadićima džamija je zapaljena.
16. Ista sudbina zadesila je i džamiju u Vikoču.
17. Džamiju u džematu Godijeno također su zapalili srpski zločinci. Uz ovu su džamiju bili izgrađeni mekteb, abdesthana i gusulhana, i sve je izgorjelo.
18. Ali Čohodorova džamija u Foči razorena je u aprilu 1992. godine.
19. Medresa Mehmed-paše Kukavice u Foči (1772.) potpuno je izgorjela.
20. Mumin-begov mesdžid u Foči, izgrađen u 16. stoljeću, također je zapaljen.
21. Srpski zločinci zapalili su i Šejh Pirin mesdžid u Foči iz 16. stoljeća.
22. Mesdžid je u selu Šuljci također izgorio.
23. U pepeo je pretvoren i mesdžid u selu Susješno.
24. Novosagrađeni mekteb s imamskim stanom u fočanskoj mahali Čohodar do temelja je izgorio.
25. Višerazredni centralni mekteb u Foči posve je razoren.
26. Mekteb u Popovu Mostu s imamskim stanom srpski je agresor pretvorio u prah i pepeo.
27. Mekteb i abdesthana uz Musluk džamiju u Foči sravnjeni su sa zemljom još u aprilu 1992. godine.
28. Mekteb u selu Borovnići potpuno je izgorio.
29. Nakšibendijska tekija u Foči, obnovljena i otvorena u augustu 1991. godine, također je zapaljena.
30. Zgrada Odbora Islamske zajednice u Foči s tri kancelarije, abdesthanom i gusulhanom opljačkana je, arhiv joj je uništen, a potom je zapaljena 22/23. aprila 1992. godine.
31. U Godijenu je također izgorjela imamska kuća.
32. U Odžaku kod Foče sa zemljom su sravnjena dva turbeta na stubovima porodice Čengića.
33. U Ustikolini je srušeno turbe kod džamije.
34. U Kolunu je također uništeno turbe.
_ _ _ _ _
fusnote:
(6) Okupacijom Foče i cijelog njezinog područja srpski fašisti nisu poštedjeli niti jedan objekat islamske arhitekture i sve drugo što bi svjedočilo o vjekovnom životu Bošnjaka u toj regiji. Štaviše, i ime tom gradu su promijenili, davši mu rugobatan naziv “srbinje”. Sve džamije su spalili, potom minirali i srušili, prethodno iz njih odnijevši što je vrijedilo. Da bi i srpska pravoslavna crkva dala svoj pečat totalnom posrbljavanju i hristijanizaciji Foče, tu otvara svoju duhovnu akademiju, “gdje treba da se nastani pravoslavni duh i Hristos”. Ovim se potvrdio davnašnji naum srpske pravoslavne crkve za davanje svoga pečata Foči i njezine totalne hristijanizacije, što nije moglo proći bez stravičnog genocida nad Bošnjacima. To potvrđuje i srpski narodni pjevač, koji je u toku genocida nad Bošnjacima u 2. svjetskom ratu najavio: “Oćemo Ii, čoče, čoče, gradit crkvu nasred Foče.”

(7) Sandra Ibrahimović, “Zločinci su fini momci”, Dani, Sarajevo, 16. februara
1998., str. 39.

iz knjige “Prilozi izučavanju genocida nad bošnjacima (1992 – 1995)” – Muharem Omerdić
El Kalem 1999., 505 str., graf. prikazi

_ _ _ _ _

FOČANSKA JE TUGA PREGOLEMA 1992. – 1995.
FOČANSKA JE TUGA PREGOLEMA  1992. - 1995.

vidi još:

FOČANSKA JE TUGA PREGOLEMA 1992. – 1995.
https://focanskidani.wordpress.com/2016/08/11/focanska-je-tuga-pregolema-1992-1995/

FOČANSKA JE TUGA PREGOLEMA 1992. – 1995. (2)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/08/11/focanska-je-tuga-pregolema-1992-1995-2/

FOČA 1992. – 1995. : Fočanska je tuga pregolema (3)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/13/foca-1992-1995-focanska-je-tuga-pregolema-3/

Bosnian Serbs convicted of rape
BBC News, Thursday, 22 February, 2001,
http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/1184313.stm

 

Foča, 25 godina nakon genocida : JOŠ JEDNOM O NESTALIM – UBIJENIM FOČACIMA

25 Godina od genocida u Foči _ 50185049

Porodice već 25 godina tragaju za nestalima – ubijenima Fočacima.
Ne znamo kako oni koju su ih ubili mogu živjeti sa tim već 25 godina i kako mogu mirno spavati. Kako mogu spavati i oni koji znaju i šute o zločinu.

KONASBREZAVAĐIVAČI _ 50185232

Porodice svoje borbe nastavljaju i neće posustati dok ne nađu svoje najmilije. Zadnji čin te borbe je pronaći svoje nestale – ubijene i dostojanstveno ih sahraniti, te procesuirati one koji su ih ubili.
Žalosno je što je dosta roditelja nestalih umrlo, kao i ostalih članova porodica. Neće imati ko od najbližih članova porodice da ih ukopa.
Do danas nikakve tačne i pouzdane informacije nema o njihovoj sudbini. Krivci se znaju, sve se zna, ali se dobro skrivaju i čuvaju u ladicama. Vođeni su procesi, međutim, nikada se nije maknulo sa mrtve tačke.
Neki su i privatnim kanalima pokušavali na razne načine da dođu do informacija, međutim to su sve priče koje nisu ishodile konačnim rezultatom, niti se to uskoro očekuje.

Muamer - Miro Avdagić _ 50185269

Slučaj grada - kampa za silovanje korištenog kao 'oružje rata' _ 50185163

FOČA 1992 - GRAD KONCENTRACIONIH LOGORA (DOKUMENTISVJEDOČENJA)50185227

25 Godina od genocida u Foči _ 4465

vidi još:

25 godina od GENOCIDA u Foči : SVIM FOČACIMA KOJI SU UBIJENI I KOJI NESTADOŠE TOKOM AGRESIJE NA BiH 1992. – 1995.
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/21/25-godina-od-genocida-u-foci-svim-focacima-koji-su-ubijeni-i-koji-nestadose-tokom-agresije-na-bih-1992-1995/?frame-nonce=f95a39cb8b

Žrtve Fočanskog GENOCIDA : TRAŽI SE Smail Đozo
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/25/zrtve-focanskog-genocida-trazi-se-smail-dozo/

POZIV ZA SVE ONE KOJI ZNAJU ZA MASOVNE GROBNICE U FOČI I OKOLINI : Pomozite nam da ih pronađemo!
https://focanskidani.wordpress.com/2017/03/23/poziv-za-sve-one-koji-znaju-za-masovne-grobnice-u-foci-i-okolini-pomozite-nam-da-ih-pronademo/?frame-nonce=f95a39cb8b

Neću da zaboravim! : Foča 1992. – 1995. (FOTO)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/03/13/necu-da-zaboravim-foca-1992-1995-foto/?frame-nonce=f95a39cb8b

25 godina od GENOCIDA u Foči : Tužna priča iz sela Bjeliš iz 1992.godine
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/22/25-godina-od-genocida-u-foci-tuzna-prica-iz-sela-bjelis-iz-1992-godine/?frame-nonce=f95a39cb8b

DO SADA U BIH PRONAĐENO I IDENTIFICIRANO VIŠE OD 22.500 NESTALIH OSOBA
https://focanskidani.wordpress.com/2017/03/05/do-sada-u-bih-pronadeno-i-identificirano-vise-od-22-500-nestalih-osoba/?frame-nonce=f95a39cb8b

25 godina od GENOCIDA u Foči : Na području općine Foča do sada je ekshumirano između 750 i 800 osoba, od ukupno 1.600 nestalih
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/12/25-godina-od-genocida-u-foci-na-podrucju-opcine-foca-do-sada-je-ekshumirano-izmedu-750-i-800-osoba-od-ukupno-1-600-nestalih/

priredio:Kenan Sarač

fotografije:flickr ekranportal13

OPOMENA I SJEĆANJE : NE ZABORAVI NIKADA

NE MOGU ZABORAVITI _ 50185414

napisao:Ibrahim Alić
Ne mogu ja halalit brata kojem ni dan-danas ne znam gdje su kosti i sestru koje nisam ni upoznao. Ni amidžu kojeg ste ubili sa dva metka u potiljak. Ne halalim vam ni komšije svoje koje ubiste na kućnim pragovima. Kako misliš monstrumu jedan da ti halalim one civile,koje poubija pa ih natovari na kamion,pa ih odvuče i istrese u Bosnu kao da su estagfirulah smeće.? Ma neću ti Halalit ni što mi Džamiju,kuću,njivu pa čak i avliju zapali,neću kjafire. Neću. Neću ti halalit ni to što si mi drugog komšiju otjerao iz njegove kuće. Jednog si ubio,drugog protjerao a mene ostavio bez komšija. Ma ne mogu ti halalit to što tvojom zaslugom možda nikog neće za narednih 20. Godina ostati ovdje. Jer boli,boli 104. Ubijenih,stotine logoraša,invalda…
Neću ti halalit što moji poznanici,oni koji su preživjeli tvoju kamu već 25. Godina ne spavaju. Sanjaju budni. Sanjaju svog prijatelja kojeg si ti pogodio iz snajpera. I to pred njegovim očima. Ima još dosta stvari koje ti neću halaliti. Da te kletem nemam potrebe jer si već prokleo sam sebe.
JER JA NIKAD NEĆU ZABORAVITI GRAPSKU!!!
10.05. 1992-10.05. 2017

Ibrahim Alić

NE MOGU ZABORAVITI _ 50185412

jesmo li antifašisti _ 50185440

JA I DA HOĆU NE MOGU ZABORAVITI ZATVOR – KP Dom i grad FOČU

Sjećanje na velikog umjetnika, čovjeka i fočaka : ISMET ČAUŠEVIĆ ČAKI

crtež Ismet Čaušević – Čaki _ 50185410

Ismet Čaušević – Čaki
profesor i akademski slikar
rođen u Foči 1950.
ŽRTVA KPD FOČA
ubijen u Foči 1992.
DA SE NA ZABORAVI GENOCID U FOČI 1992. – 1995.

crtež Ismet Čaušević – Čaki _ 550185411

Prije 25 godina, iz svog toplog doma, ispred prestravljene porodice, zatečen, sa stotinama drugih na stratište je odveden slikar gradom obilježen i grad njim, Čaki. Bio je profesor, umjetnik, boem, ali i više od toga dio duše grada sa njim izrasla. Na svu sreću dio slika je ostao da se vidi o čemu je razmišljao, šta je volio i kako, dio je ostao u prijatlejima da pamte, ali i opominje.

crtež Ismet Čaušević – Čaki _ 550185409

OTRGNUTO OD ZABORAVA

ISMET ČAUŠEVIĆ – ČAKI
(Foča 1950. – Foča 1992.)
akademski slikar i profesor likovnog vaspitanja/likovne kulture
UBIJEN u GENOCIDU 1992. u Foči, zatvorenik zloglasnog koncentracionog logora KPD Foča.

Čaki je dijete svog rodnog grada. Nebrojeno puta je obradovao građane Foče samostalnim
i kolektivnim izložbama, zidnim dekoracijama i usputnim zapisima na školskim sveskama,
školskim porukama, rođendanskim i drugim čestitkama, salvetama, spomenarima…

crtež Ismet Čaušević – Čaki _ 550185407

Opus koji je pred vama otrgnut je od zla. Sakupljen od porodice i čuvara ljepote.

Ismet Čaušević je ime među Fočacima. On je neko među slikarima. Veliki – među ljudima.
Sin je majke Hafe i oca Bećira…

Sve zamišljenje vrhove i nedodirljiva sanjarenja Ismet Čaušević – Čaki smjestio je i
sačuvao u dolini svoje Drine i dječački doživljenje Ćehotine – u gradu čiji je naziv
ispisivao, samo po službenoj neminovnosti.

U svojim zamamljivim, narativnim, stvaralačkim djelima Foču je izgovarao slikom žene,
bojama prirodnih darova, glasovima vode, nadanjima uzvišenih ljubavi.

Jednostavno njegova djela su fočoljublje…
„Rodio se, dobro progledao, prohod'o, odškolov'o se, zavolio i volim… sve u njoj volim.“-govorio je Čaki.

A Sarajevo? – kratko bi odgovorio: „Iš'o po pečat“.

Napomena: diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti – prva generacija…

Čaki traje – u Foči i svuda… da se zlo ne zaboravi….

crtež Ismet Čaušević – Čaki _ 550185408

http://www.aganipa.com/download/Preview-IlustrovaniBukvarUStihov…
http://www.aganipa.com
http://www.aganipa.com
http://www.aganipa.com/download/Preview-LatinicnaStrana.pdf
http://www.aganipa.com
http://www.aganipa.com

arhiv

Sjećanje na velikog umjetnika, čovjeka i fočaka - ISMET ČAUŠEVIĆ ČAKI _ 50185416

Sjećanje na velikog umjetnika, čovjeka i fočaka - ISMET ČAUŠEVIĆ ČAKI _ 50185418

Sjećanje na velikog umjetnika, čovjeka i fočaka - ISMET ČAUŠEVIĆ ČAKI _ 50185421

Sjećanje na velikog umjetnika, čovjeka i fočaka - ISMET ČAUŠEVIĆ ČAKI _ 50185419

Sjećanje na velikog umjetnika, čovjeka i fočaka - ISMET ČAUŠEVIĆ ČAKI _ 50185420

Sjećanje na velikog umjetnika, čovjeka i fočaka - ISMET ČAUŠEVIĆ ČAKI _ 50185422

Sjećanje na velikog umjetnika, čovjeka i fočaka - ISMET ČAUŠEVIĆ ČAKI _ 50185423

Sjećanje na velikog umjetnika, čovjeka i fočaka - ISMET ČAUŠEVIĆ ČAKI _ 50185424

Sjećanje na velikog umjetnika, čovjeka i fočaka - ISMET ČAUŠEVIĆ ČAKI _ 50185425

Sjećanje na velikog umjetnika, čovjeka i fočaka - ISMET ČAUŠEVIĆ ČAKI _ 50185426

Sjećanje na velikog umjetnika, čovjeka i fočaka - ISMET ČAUŠEVIĆ ČAKI _ 50185427

Sjećanje na velikog umjetnika, čovjeka i fočaka - ISMET ČAUŠEVIĆ ČAKI _ 50185417

Sjećanje na velikog umjetnika, čovjeka i fočaka - ISMET ČAUŠEVIĆ ČAKI _ 50185415

25 GODINA OD GENOCIDA : Grad Foča nije u stanju suočiti se sa zločinima iz 1992. (foto)

grad Foča još uvijek nije u stanju suočiti se sa zločinima iz 1992.
Evropa nek slavi. Evropo, sretan ti 9. maj – Dan logoraša!!!

grad Foča još uvijek nije u stanju suočiti se sa zločinima iz 1992. _ 50185398

Dok svijet proslavlja Dan pobjede nad fašizmom, Stari kontinent Dan Evrope, opština Foča sa svojih 18 288 građana danas svečano slavi svoj dan. Brojni historijski (anti)fakti, spomen-obilježja (? kome,čemu), kao i muzejska postavka “Sto deset dana fočanske republike” ovdašnjeg Muzeja “Stara Hercegovina” svjedoče da grad Foča još uvijek nije u stanju suočiti se sa zločinima iz 1992.grad Foča još uvijek nije u stanju suočiti se sa zločinima iz 1992. _ 50185401

Foča 1992. – don't forget
Foča 1992. - don't forget

_ _ _ _ _

The nightmare of Foca
http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/1184531.stm

grad Foča još uvijek nije u stanju suočiti se sa zločinima iz 1992. _ 50185404

_ _ _ _ _

grad Foča još uvijek nije u stanju suočiti se sa zločinima iz 1992. _ 50185399
_ _ _ _ _

Deveti maj. Evropa slavi svoj dan i Dan pobjede nad fašizmom. Slavi Evropa. Neće se Evropa sjetiti da je danas Dan logoraša. Zaboravila je Evropa slike izgladnjelih muškaraca ograđenih bodljikavom žicom koje britanski novinar objavi 9. maja 1993. i dokaza Evropi da postoje logori u BiH. I Slovenija će slaviti. I ona je u Evropi. Neće se sjetiti svog državljanina Alojza Krivograda Futija, novinara koji krenu u opkoljeno Goražde ratne 1992. da napiše istinu. Nikada nije stigao. Zalutao je i završio u KPD Foča u logoru. Njegovi roditelji nikada nisu dobili poruku Crvenog križa kao ja i moj brat ovu u prilogu posta. Futi je ubijen i bačen u jamu Piljak zajedno sa jos 52 logoraša, Bošnjaka koji su bili njegovi sapatnici u KPD Foča. Bilo je još grobnica za logoraše. Rudnik, tuneli…Istina neki su razmjenjeni. Danas nemaju nikakva prava niti naknadu za sve što su preživjeli. Neki su od posljedica logora umrli. Kao moj otac. U 44. godini. Ja se danas sjećam svih logoraša. Evropa nek slavi. Evropo sretan ti 9. maj – Dan logoraša. P.S. Danas je i Dan općine Foča. Koliko još apsurdna ova zemlja može biti?

izvor:fb Sanela Hodzic Avdic
_ _ _ _ _

zloglasni KP Dom Foča _ Dan logoraša _ 501854951

zloglasni KP Dom Foča _ Dan logoraša _ 501854950

_ _ _ _ _

fočanski Most Stradanja u izgradnji _ 50185402

grad Foča još uvijek nije u stanju suočiti se sa zločinima iz 1992. _ 50185396

grad Foča još uvijek nije u stanju suočiti se sa zločinima iz 1992. _ 50185395

žžž50185405

žžž50185404

jesmo li antifašisti _ 50185440

vidi još:

Grad Foča nije u stanju suočiti se sa zločinima iz 1992.
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/19/grad-foca-nije-u-stanju-suociti-se-sa-zlocinima-iz-1992/

FOTO:25.GODINA OD OSNIVANJA KONCENTRACIONIH LOGORA ZA BOŠNJAKE U FOČI.
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/19/foto25-godina-od-osnivanja-koncentracionih-logora-za-bosnjake-u-foci/

Nena Fata Durić iz Foče: Crna i gorka je sudbina nas majki, supruga… (FOTO)
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/15/nena-fata-duric-iz-foce-crna-i-gorka-je-sudbina-nas-majki-supruga-foto/

ZLOČINCI IZ FOČE – ADNAN IH JE PREPOZNAO…
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/12/zlocinci-iz-foce-adnan-ih-je-prepoznao/

Foča, 1992.: Ko nije doživio, ne razumije!!!
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/08/foca-1992-ko-nije-dozivio-ne-razumije/

25 GODINA OD OSNIVANJA LOGORA U FOČI : Moramo učiniti sve da se o našim golgotama priča
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/06/25-godina-od-osnivanja-logora-u-foci-moramo-uciniti-sve-da-se-o-nasim-golgotama-prica/

AGRESORI ĆE NEKAD MORATI BOSNI I NJENIM GRAĐANIMA PLATITI PRIČINJENU ŠTETU
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/04/agresori-ce-nekad-morati-bosni-i-njenim-gradanima-platiti-pricinjenu-stetu/

Država BiH i njeni građani nisu obeštećeni za štetu pričinjenu agresijom
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/04/drzava-bih-i-njeni-gradani-nisu-obesteceni-za-stetu-pricinjenu-agresijom/

FOČA 1992. : Tužna priča Midhete Orelj iz Slatine kod Foče
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/04/foca-1992-tuzna-prica-midhete-orelj-iz-slatine-kod-foce/

The nightmare of Foca
http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/1184531.stm

čestitka

Evropo sretan ti 9.maj – Dan logoraša
DAN SJEĆANJA NA GENOCID U FOČI, DAN LOGORAŠA BIH, DAN SJEĆANJA NA UBIJENU DJECU SARAJEVA, DAN POBJEDE NAD FAŠIZMOM, DAN EVROPE,…
Gdje nestadoše Latifi, Mustafe, Hajrudini, Halimi, Ahmedi, Bećiri… iz Foče? Gdje nestadoše muslimani iz Foče? Ili : Kako to nestaju ljudi?

čestitka _ 50185394

 

Evropo sretan ti 9.maj – Dan logoraša

Evropo sretan ti 9.maj – Dan logoraša _ 50185396

Evropo sretan ti 9.maj – Dan logoraša _ 50185395

jesmo li antifašisti _ 50185440

Most Stradanja 9.5.2013 _ 50185433

Evropo sretan ti 9.maj – Dan logoraša
https://focanskidani.wordpress.com/2016/05/10/evropo-sretan-ti-9-maj-dan-logorasa/

25 GODINA OD OSNIVANJA LOGORA U FOČI : Moramo učiniti sve da se o našim golgotama priča
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/06/25-godina-od-osnivanja-logora-u-foci-moramo-uciniti-sve-da-se-o-nasim-golgotama-prica/?frame-nonce=02f5b6d7cd

FOČA:UZ 9. MAJ – DAN LOGORAŠA BiH/VJEČNO HUČI SUTJESKA/KO NAS BRE ZAVADI?
https://focanskidani.wordpress.com/2016/05/09/focauz-9-maj-dan-logorasa-bihvjecno-huci-sutjeskako-nas-bre-zavadi/

VJEČNO HUČE DRINA, TARA, SUTJESKA, BISTRICA, ĆEHOTINA…KRV PLIVA PO NJIMA…
https://focanskidani.wordpress.com/2016/07/06/vjecno-huce-drina-tara-sutjeska-bistrica-cehotina-krv-pliva-po-njima/

Foča, 1992.: Ko nije doživio, ne razumije!!!

Ne razum'ješ. Niko ko nije doživio, ne razumije.

Foča, 1992. Ko nije doživio, ne razumije _ 50185391

Zločini koji su počinjeni 1992. i 1993. godine u Foči nepojmljivi su ljudskom umu. Danas su fočanski Bošnjaci raseljeni širom svijeta i mnogi od njih, zbog onoga što su preživjeli, nemaju namjeru da se ikad vrate. S druge strane nije malo ni onih koji i pored svega žele svojoj kući. U jednom od prvih poslijeratnih grupnih obilazaka fočanskih naselja bila je i jedna žena koja je preživjela silovanje. Ona je vjerovatno prva žrtva koja se vratila na mjesto zločina.

Foča, 1992. Ko nije doživio, ne razumije _ 50185389

Organizirani zločin
Kad je rat počeo, bila je na imanju udaljenom 15-ak kilometara od Foče, a djeca su joj ostala u gradu. Iako je imala mogućnost, nije htjela otići bez njih. A djeca su, što ona u tom trenutku nije znala, već bila otišla. Lutala je nekoliko dana po šumama dok nije našla put do Foče. Otišla je u policiju da ih zamoli za pomoć, ali su je tamo – silovali. Poslije toga je bila prebijena, mučena, onda izbačena na ulicu. Iako danas Srbi govore da ne znaju ništa o zločinima, nemoguće je da ovu ženu, koja je izbezumljena, u pocijepanoj odjeći i bosa, hodala gradom pitajući svakog prolaznika da li je vidio njenu djecu, niko nije primijetio.

Foča, 1992 Ko nije doživio, ne razumije _ 50185386

Logori za Bošnjake
Na početku rata u Foči je odmah formirano nekoliko javnih mjesta za koje se pouzdano zna da su u njima zatvarani muškarci, žene i djeca. To su bili Kazneno-popravni dom, sportska dvorana “Partizan”, srednjoškolski centar, hotel “Zelengora” i Buk Bijela, naselje na gradilištu nikad izgrađene hidroelektrane na Drini, koje je bilo pretvoreno u lokalni vojni štab, a u barakama su bili srpski vojnici, njih 200-300. Vojnici su mlade žene saslušavali i – optužujući ih da im daju lažne izjave – silovali. Jedna djevojka je, uz izgovor da “nije davala dovoljno dobre odgovore”, odvedena u prostoriju gdje su je silovala, koliko se sjeća, najmanje desetorica vojnika, nakon čega se onesvijestila.

U srednjoškolskom centru je također bila jedna od ratnih kasarni (danas je to opet škola) i kratkoročni pritvor za žene, djecu i starije. U iskazu jedne Bošnjakinje, haške svjedokinje, stoji: “Svaku večer su dolazile grupe srpskih vojnika koji su silovali žene i djevojke. Bilo je i grupnih silovanja, uglavnom nad mlađim ženama i djevojkama. Najčešće su dolazili pripadnici vojne policije ‘Ćosinih stražara’.”

Sportsku dvoranu “Partizan” obezbjeđivala je redovna milicija. U periodu juli-august 1992. bila su najmanje 72 zarobljena bošnjačka civila, uglavnom žene, djeca i nešto malo starih. Vojnici i milicioneri su dolazili svaki dan i svaku noć i silovali žene i djevojke. Neke su odvodili u hotel “Zelengora”, privatne stanove i kuće, gdje su bile izložene masovnim silovanjima. Jedna Bošnjakinja, svjedok događaja, danas nastanjena u Australiji, u svom iskazu je rekla: “Oko 12. augusta 1992. godine, večer prije nego što će nas pustiti, dva vojnika su odvela mene i još jednu djevojku na gradski stadion. Tamo je stajala, čekajući nas, velika grupa vojnika, a među njima je najviše bilo Crnogoraca i vojnika iz Srbije. Tu noć ne znam koliko me je vojnika silovalo na klupama stadiona. Ostali su stajali i sve to gledali. Onesvijestila sam se. Iste noći odveli su nas u Buk Bijelu, a vojnici su nas opet silovali…”

Foča, 1992. Ko nije doživio, ne razumije _ 50185384

Stravični zločini nad bošnjačkim ženama
Sjećanja žena koje su preživjele ove logore su stravična. Neke od njih su se pojavile kao svjedoci na suđenju u Haagu. Neke su, i pored garancija o zaštiti identiteta, jednostavno odbijale da u sjećanju preživljavaju sve stahote ponovo. Jedna od djevojaka je noću odvedena iz “Partizana” u štab Dragoljuba Kunarca, čija je jedinica uglavnom bila sastavljena od crnogorskih dobrovoljaca. Na nju je čekala grupa vojnika. Prvi ju je silovao Kunarac, a onda i ostali. Sve je trajalo oko tri sata, a za to vrijeme ju je grupno silovalo oko 15 vojnika. Seksualno su je zlostavljali na sve moguće načine. Vojnici su joj u ruke stavljali penise i ejakulirali po njoj. Za vrijeme seksualnog zlostavljanja jedan vojnik je izvadio nož i prijetio da će joj odrezati dojku, ali ga je u tome spriječio drugi vojnik…

Zbog ove žene, ali i svih ostalih fočanskih žrtava, bitno je da su Vuković, Kunarac i Kovač osuđeni. No, s druge strane, sigurno je da za ono što se dešavalo u Foči nikad neće odgovarati svi oni koji su učestvovali u zločinima. Bez obzira što su bili organizirani i sistematični.

Evropo sretan ti 9.maj – Dan logoraša _ 50185396

Agresija na Foču počela je 7. aprila 1992. godine, granatiranjem čaršije i stambenih zgrada, zadesila me je sa nenom, mamom i dvojicom daidža u našem stanu. Tu smo boravili sve do 9. juna 1992, kada su mene odvela trojica naoružanih Crnogoraca, pripadnika agresorske vojske. Dragoljub, ne znam mu prezime, Miško Savić i još jedan Miško, čije prezime ne znam, naredili su mi da idem na ispitivanje (Dragoljub i Miško su iz Nikšića, a Miško Savić je iz Šula kod Pljevalja. Majka mu se zove Dušanka, otac Čedo).

Ova trojica su me odveli u komandu agresorske vojske, u Motel u Miljevini, i tu sam prenoćila jednu noć. Svi su u toj komandi bili u maskirnim uniformama, naoružani puškama, bombama i noževima. Nose ambleme Srpske dobrovoljačke garde (crvena, plava i bijela boja, a na vrhu, u polukrugu piše Srpska dobrovoljačka garda). Komandant im je bio Pero Elez.

Sutradan, pošto sam prenoćila, Zoran Samardžić me je odveo u stan u kojem je prije rata stanovao Bašić Ismet, gdje sam bila zatočena šest mjeseci. Silovanja su počela nakon dva mjeseca. Prvo me je silovao Pero Elez. Stalno sam bila izložena njegovom silovanju sve do 10. decembra 1992, do njegove pogibije.

Poslije njegove pogibije, do razmjene i prelaska u Sarajevo silovali su me, uz prijetnje, maltretiranje i pritiske, Nedžo Samardžić iz Bileće, Nikola Brčić iz Trebinja i Dalibor, zvani Daca, iz Pljevalja.

Koncem novembra prebacili su me iz stana Bašić Ismeta u drugi stan koji je prije rata bio muslimanski. U njemu je sada živio Nedžo Samardžić, a sredinom februara 1993. godine prebacili su me u kuću Karamana, gdje sam u zatočeništvu zatekla L. iz Miljevine, staru 16 godina, i J. iz Gacka, staru 15 godina.

U toj kući bila sam silovana i prebijana. I druge dvije djevojčice bile su silovane. Osim silovanja teško ću zaboraviti i batine, naročito one koje sam dobila od Vlade iz Foče, zvanog Bakara.” Ova djevojka je razmijenjena 21. marta 1993. godine.

Foča, 1992. Ko nije doživio, ne razumije _ 50185390

Fatima: Niko ko nije doživio, ne razumije
Fatima je iz jednog fočanskog sela. Prenosimo dio njenog razgovora sa autoricom knjige:

– Jesu li bili naoružani i uniformirani?

Fatima: Vojska je to, srpska, iz Srbije, “Orlovi”. Mala kaže da nisu oni, nego Arkanovi, Bog im platio. Popalili su sve uz Drinu, pobili muškinje, a ženama na obraz udarali. Život su mi zagorčali i dijete upropastili, psi im se mesa najeli.

– Jesu li vašu kćer silovali?

Fatima: Neću ti kazat’ sve da mi kidaš meso. Što si, bona, tak'a? Imaš li ti svog evlada? Imaš li ti ‘ćer? Bi li ti pričala o njezinoj sramoti? Kako ne razumiješ jednu mater?

– Znam da vam je teško govoriti o silovanju. I druge žene s kojima sam razgovarala nerado govore o tome.

Fatima: Ne razum'ješ. Niko ko nije doživio, ne razumije. Sramota je to za svaku poštenu ženu. Sramota nego šta. Kako ću pred čo'jeka stati ako ga ikad vidim.

Evropo sretan ti 9.maj – Dan logoraša _ 50185395

čestitka _ 50185394

(arhiva focanskidani)

fotografije:flickr ekranportal13

25 GODINA OD OSNIVANJA LOGORA U FOČI : Moramo učiniti sve da se o našim golgotama priča

moramo učiniti sve da se o našim golgotama priča _ 50185361

Iz KP Doma je razmijenjeno 248 Bošnjaka, a još 314 odvedeno na razmjene, nakon kojih im se izgubio svaki trag?! Prema tvrdnjama porodica, u logor su odvedena 63 lica koja se vode kao nestala i nikad i nisu dovedeni u KP Dom, a 38 Bošnjaka je ubijeno na najsvirepije načine – strijeljanjem, premlaćivanjem i klanjem na drinskom mostu.

“Gledali smo kroz prozor naše ćelije, Džafer Kovač i ja, kad su u prostoriji za ispitivanje drvenim palicama, šakama, nogama i gumenim kablovima tukli Nurku Nikšića, Kemu Dželilovića, Muniba Veiza i Džemu Vahidu (oni su bili među najuglednijim Fočacima, prim. aut.). Lično sam vidio kad su Muniba Veiza, Mustafu Kulogliju, Halima Konju i Kemu Dželilovića tukli drvenim palicama i šakama. Čuli su se jauci… Nakon toga pucnji – šest puta”, ispričao je jedan preživjeli logoraš, dalje se sjećajući: “Znam da je tu noć padala kiša. Poslije pucnjave sam vidio Milenka Burila koji je nosio ćebad. Gurao je leševe na ćebad… Dragan Popržen, također zatvoren sa nama, poslije ove noći mi je pričao da je on prao krv i čistio ćeliju, te da je Munib Veiz bio saradnik Đulimana u aferi ‘Fočatrans’, zbog čega je i ubijen.” (SVJEDOČENJE)

koncentracioni logori u Foči _ 50185351

Pomozite nam da pronađemo kosti naših najmilijih i da ih dostojanstveno ukopamo!

Koliko je samo kamiona-šlepera sa bošnjačkim žrtavama egzekucije 1992. doveženo i pokopano na samim sastavcim – lokalitet bivših Rakita (sada su tu nekakvi bazeni (tzv. aqua park) i na mjestu fočanskog gradskog rugla – započetog, a nikad dovršenog tzv. hotela na samoj obali Drine odmah do tih bazena.Dvadeset godina nakon rata u Bosni i Hercegovini još je otvoreno pitanje nestalih osoba (ubijenih) u Foči.

Nema više ni traga ni glasa o preko 1000 nestalih/ubijenih Fočaka…
Da li će se naći neko da kaže istinu???
Gdje nestadoše bošnjaci/muslimani iz Foče?
U Institutu za nestale osobe kažu da su lakše dolazili do informacija o mjestu masovnih grobnica krajem rata u BiH nego danas, a apsurd predstavlja i činjenica da im podršku više daje Međunarodna komisija za nestale nego bh. državne institucije.

(SVI TEKSTOVI SU IZ ARHIVE)

priredio:Kenan Sarač

fotografije: flickr ekranportal13

 

vidi još:

Evropo sretan ti 9.maj – Dan logoraša
https://focanskidani.wordpress.com/2016/05/10/evropo-sretan-ti-9-maj-dan-logorasa/

FOČA:UZ 9. MAJ – DAN LOGORAŠA BiH/VJEČNO HUČI SUTJESKA/KO NAS BRE ZAVADI?
https://focanskidani.wordpress.com/2016/05/09/focauz-9-maj-dan-logorasa-bihvjecno-huci-sutjeskako-nas-bre-zavadi/

VJEČNO HUČE DRINA, TARA, SUTJESKA, BISTRICA, ĆEHOTINA…KRV PLIVA PO NJIMA…
https://focanskidani.wordpress.com/2016/07/06/vjecno-huce-drina-tara-sutjeska-bistrica-cehotina-krv-pliva-po-njima/

25 GODINA OD OSNIVANJA LOGORA U FOČI : Moramo učiniti sve da se o našim golgotama priča
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/06/25-godina-od-osnivanja-logora-u-foci-moramo-uciniti-sve-da-se-o-nasim-golgotama-prica/?frame-nonce=02f5b6d7cd

I psi lutalice su ušli u zakon, a gdje su tu logoraši?
https://focanskidani.wordpress.com/2017/04/30/i-psi-lutalice-su-usli-u-zakon-a-gdje-su-tu-logorasi/?frame-nonce=02f5b6d7cd

 

O GENOCIDU NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. – 1945. iz pera Ševka Kadrića

 

Susret sa Fočom tada general Kosta Nađ naziva susretom sa poprištem najstrašnijeg genocida koji je u životu vidio. Ali ima još nešto strašnije od genocida, to je amnestiranje zločina od strane onih koji su ga trebali kazniti po božijem i ljudskom zakonu.

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. - 1945. - 50185318

focanski-propisi-1114focanski-propisi-089

Naime čuvenim Fočanskim propisima i uredbama o dobrovoljačkim odredima Tito je amnestirao zločine i četništvo, dozvolio da se kokarda u Foči, ali i drugim krajevima, naprosto zamjeni petokrakom. Ovaj čin, bez obzira čim motivisan, stavlja pod upitnik osnovnu odrednicu NOP-a to je antifašizam? Aleksandar Ranković, tada prvi Titov policajac, kasnije važan i za nastavak ove priče, će tada naširoko hvaliti veliku partizansku pobjedu kojom se osnovna četnička masa prevodi partizanima. Istina ta četnička masa zadržava i komandni kadar, ozloglašene četničke komandante i zlikovce, Straja Kočovića i Ranka Popadića. I u priči o Foči i Vrhovnom Štabu NOV-a tog vremena, dugo vremna kasnije, srećem Fiću ali sad sa punim imenom Ferid Fićo Čengić, instruktor VŠ. (U Foči je tad u istom štabu bio i kasnije poznatiji Adil Zulfikarpašić).

75 godina od GENOCIDA u Foči _ 006

U tom fočanskom peridodu, Fići će se desiti ljubav, nije je planirao, ali se naprosto desila. Sreo je mladu partizanku Natašu Zimonjić, kćerku primorsko-zahumskog vladike. Ona mlada, lijepa, on stasit, odvažan, sve se isplelo i usukalo kako to već život zna usukati. U takvom okruženju, koje je zaudaralo četničkim zlodjelima, ova ljubav je bila, baš kao i oni, hrabra i odvažna sa vjerom u novo društvo bez zla i zločina, na ljubavi građenom. Tek kasnije će Nataša saznati da je u najtamnijim odajama četništva ubrzo donijeta odluka da se likvidiraju i jedno i drugo za uzor drugima. Nataša će kasnije saznati i ime egzekutora, duboko u novoj vlasti ugniježdenog. No vratimo se Fići.
(Ševko Kadrić : Kakav otac takav sin DRUG FIĆO)

focanski-propisi-1008
…………
– Kad si ga upoznala? – pitam u onu sliku zagledan.
– U Foči 1943. godine. Ja bila u trećoj četi, trećeg bataljona on instruktor pri Vrhovnom štabu. «Ko je onaj lijepi oficir?» pitala sam prijateljicu pokazujući na njega. On bio visok, uniforma mu lijepo stajala a automat mu visio o ramenu. Ona me htjela odbiti, šapćući da je musliman ne znajući da sam ja dobar dio djetinjstva provela u muslimanskoj kući či mi je ambijent bio za dušu prirastao. «Kad bih se ženio ovu bih oženio», rekao i on u drugoj prilici onima oko sebe pokazujući na mene i to došlo do mojih ušiju, tako ljubav planula.

focanski-propisi-1002

focanski-propisi-1009

Foča je tad bilo stratište, Natašina četa je danima istruhle lešine nevinih ubijenih muslimana sakupljala. Fićo i Adil Zulfikarpašić bili nemoćni da bilo šta urade. Tito četnike u dobrovoljačke odrede primao, Nataša svim srcem Fiću prigrlila, ni četničke prijetnje, ni njegove godine, ni to što je on musliman a ona iz porodice vladike Zimonjića, ništa joj nije smetalo.

vrhovni-stab-u-foci-6-aprila-1942

– U Foči su mu tad bili pripremili zasjedu, sreća te on nije otišao tamo gdje je trebao, drugi partizan poginuo – govori dok mi nudi med uz vrući čaj.
……..
– Kad počinje Fićin politički kraj?

– Možda još u Foči, govori prisjećajući se detalja iz života koji je bio umotan u komunistički ideal, ravnopravnosti, bratstva i jedinstva, ali i gorko iskustvo prikrivenog šovinizma.

focanski-propisi-1010

– Još u Foči su mu neki zamjerali što je sa mnom, nastavlja Nataša o tom početku kraja. Fićo je bio prvi poratni gradonačelnik Sarajeva, čovjek uticaja ali i partije, rodoljub, patriota, komunista svim svojim bićem. Pokrenuo je život u gradu, pripremio doček Titu i prvom vozu koji je trebalo da stigne prugom do Sarajeva. «Feride mlada ti žena», kaže mu Tito kad me njemu predstavio. «Ne brini druže Stari od dobre je porodice», rekao mu je Fićo tada i to je bilo sve. Kasnije u «Konaku» rekao Aleksandar Ranković Fići pred Titom: «Fićo ti si sve Turke primio u Gradski odbor komunista». Fićo je tad reagovao kao opečen skočivši na noge «Kakve Turke?» Tito mahnuo rukom da temu prekinu. Godinu dana kasnije Fićo je uhapšen i otpremljen na Goli Otok, pod optužbom da je neodlučan u razračunu sa Informbirovcima. On lično, stavljen pred moralnu dilemu za koju su znali da neće posustati. Tražili da stavi potpis na optužbu da su informbirovci ljudi iz njegova okruženja: Vojo Lujić, Bodo Stoinić, Hasan Ljubunčić, Razija Ljubunčić…

(Ševko Kadrić :RODITELJI FIĆO I NATAŠA)

75-godina-od-genocida-u-foci

Ševko Kadrić, 05.02.2009.

img021wp7

prva-proslava-27-marta-na-oslobobenoj-teritoriji-foce-veliki-narodni-zbor-na-dan-27-marta-1942-godine

focanski-propisi-1004

focanski-propisi-1005

focanski-propisi-1006

vidi još:

FOČA 1941.-1945.:Protiv zaborava i tabua…(FOTO)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/04/20/foca-1941-1945-protiv-zaborava-i-tabua-foto/

STARI TEKSTOVI » ADIL ZULFIKARPAŠIĆ: PUT U FOČU 1942.
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/29/stari-tekstovi-adil-zulfikarpasic-put-u-focu-1942/

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. – 1945. : Smrt do smrti…Priča Nataše Zimonjić-Čengić
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/04/genocid-nad-muslimanima-foce-1941-1945-smrt-do-smrtiprica-natase-zimonjic-cengic/

HISTORIJA FOČE : 75 GODINA OD PRVOG OSLOBOĐENJA
https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/20/historija-foce-75-godina-od-prvog-oslobodenja/
FOČA, 20. januara,1942.
https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/20/foca-20-januara1942/
FOČANSKA OMLADINSKA ČETA
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/06/focanska-omladinska-ceta/
FOČANSKI PROPISI
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/10/focanski-propisi/
IZ HISTORIJE FOČE : Partizanska olimpijada u Foči
https://focanskidani.wordpress.com/2016/06/09/iz-historije-foce-partizanska-olimpijada-u-foci/

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. – 1945. : Smrt do smrti…Priča Nataše Zimonjić-Čengić

…Uvijek je tako sa svjedocima koji ne shvataju da šutnjom sami sebi kopaju grob…
Nataša Zimonjić-Čengić u Foči 1944. skupljala je kosti ubijenih muslimana. Kosti nikad nisu obilježene, jer je Vrhovni štab odlučio da to ne bi bilo politički korisno.

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. - 1945. _ 50185328

Gospođa Nataša Zimonjić-Čengić ima 74 godine. Živi u centru Sarajeva sa sinom Roćkom (46), a u javnosti se prvi put oglasila kao jedna od majki čije je dijete, sina Gorana, ubio Veselin Vlahović Batko. Koliko je pisama o tome samo napisala, pa i crnogorskom predsjedniku Mili Đukanoviću, koji joj je odgovorio, lično, obećavši pravednu kaznu zločincu, u to vrijeme zatočenom u podgoričkom zatvoru Spuž. Ne samo što nikakva kazna nije došla, nego je Batko, navodno, poslije i pobjegao iz zatvora, za kojeg, inače, upućeni tvrde da je balkanski Alcatraz. Nije bitno to za našu priču koliko činjenica da je, neovisno od porodičnih tragedija, cijeli život gospođe Nataše savršena građa za jedan – roman. Udata za časnog čovjeka Ferida Čengića, poratnog gradonačelnika Sarajeva, kojeg su drugovi odbacili uvidjevši da on ne pristaje biti dio crvene buržoazije, te surovo kaznili (samo Goli otok, dva puta) i njega i njegovu porodicu… Padanje u nemilost Čengića dešava se nakon godina u kojima je druženje sa najvišim rukovodiocima zemlje, od Tita pa nadolje, Nataši bila najnormalnija stvar, što će, možda, jednom i sama opisati u sjećanjima. Ipak, najvažnije od svega jeste da je ona, do danas, i pored informativnih privođenja, špijuniranja (kada su otvorene arhive, otkrila je da su sedmorica njihovih kućnih prijatelja za to bila zadužena), bacanja u bijedu, uvijek išla uzdignute glave, i uvijek, za sve, znala odabrati pravu riječ.

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. - 1945. _ 50185322

Te kosti… Nedavno, ponovno aktueliziranje srebreničkih kostiju, Natašu je vratilo u 1944, kada je ona, kao pripadnik Treće čete, trećeg bataljona Dvadeset devete divizije, na čijem je čelu bio Vlado Šegrt, došla u Foču. Tada je imala petnaest godina, prezivala se Zimonjić, bila je prelijepa, kao što je i danas. Pred lijepom ženom vrijeme je i inače nemoćno.

“U Gacku sam prije toga svašta doživjela, više ružnog nego lijepog, ali kada sam ugledala te kosti… Puno ih je bilo, svuda razbacanih, u velikim i malim gomilama, ili kao pojedinačni skeleti, neki su ležali u jednom komadu… Samo što ih i na ulici nisam sretala. Omladinski komitet, čiji sam bila član, dobio je zadatak da ih skupi… Uglavnom, muslimanske omladine među nama nije bilo, bila je pobijena, a, na domaće mladiće i djevojke velik su uticaj imali ravnogorci, i izuzetno teško je bilo s njima raditi… Recimo, držim predavanje, a iza mojih leđa neko vikne: ‘Živio kralj Petar!’, pa ja, drhteći, odem u Komitet, Gagoviću… A to mi se nije jednom desilo, i ne samo u Foči nego i u Jabuci, u Miljevini, gdje smo mi, govorilo se tada napredni, opismenjavali neuke… Tek sada shvatam šta je, naprimjer, značilo: držiš sastanak a selo gotovo cijelo u četnicima… I, uvijek je bilo sve stroga konspiracija, u nekim šiframa, niko, kao, ne zna ni gdje ideš, ni zašto ideš, ni kada se vraćaš… Bilo je tada i zavjera. U jednoj od njih samo što nije poginuo i moj Fićo (Natašin budući suprug Ferid Čengić, op. aut.)… Tada smo nas dvoje već bili bliski i, valjda, nekima to nije odgovaralo, musliman i Crnogorka zajedno. Fićo, instruktor pri Vrhovnom štabu, trebao je proći nekim putem, ali, umjesto njega, prošao je drugi iz jedinice, i platio glavom… Bila sam na sjednici kad javiše… Pretrnula sam, ali, ispostavilo se, za drugog, kobna zabuna… Puno godina kasnije, već sam i ostarjela bila, čini mi se ni Fićo više nije bio živ, slučajno sam srela jednu našu partizanku. Kazala mi je, s olakšanjem, kao da govori pred smrt, pa hoće da olakša samoj sebi, da je tada postojao vrlo precizan plan likvidacije nas dvoje, čak mi je i ispričala kako se to trebalo desiti, rekla mi je i ime čovjeka koji je trebao biti likvidator. Viđala sam ga poslije rata u Sarajevu, neću otkriti ime, ne zbog njega, kojeg odavno nema, nego zbog njegove djece, nisu ona kriva… To, sa zavjerama, usud je moje porodice…”

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. - 1945. _ 50185327

I partizani ubijaju

“Sjećam se, bilo je to 1941, u Gacku tek počeo rat, dođe, sav zadihan, komšija, musliman, kasnije će ga uhapsiti zbog navodnog šurovanja s ustašama. Nama je pomogao. Dakle, on je upozorio moga oca na dolazak ustaša, te dodao da bi dobro bilo da se skloni sa dvjema poodraslim kćerkama. I, mi smo malo kasnije izjurili iz kuće, pa preko nekih livada, brda, planina, pravo u Crnu Goru, baki i djedu… Kao da je juče bilo. Zakuca otac na vrata, djed otvori, vidjelo se, nimalo obradovan… U sobi postavljen sto, na stolu tanjiri, šest. Djed nas ne nudi, ničim, a mi umorni, gladni… Sestra šapuće: pogledaj, crno platno prebačeno preko ogledala, da nije neko ovdje umro? Bake nema, to nas je začudilo. Onda, čujemo, djed šapuće ocu, baka je na tavanu. A što, pita otac. Djed mu opet nešto šapuće… I, mi smo uskoro produžili dalje, kod nekih rođaka. Ispostavilo se, poslije, da su dan-dva prije četvoro iz moje familije partizani likvidirali zato što su, tvrdilo se, šurovali s Italijanima. Ustvari, bila je to bezobzirna osveta nekih zavidljivaca iz pokreta, koji su primjedbu, ovlaš izrečenu na partijskom sastanku, da je možda bolje odložiti napad na Italijane, svrstali u pomoć neprijatelju. I, odmah prijeki sud… “Vratimo se opet u Foču iz te, 1944, i, kostima… “U to vrijeme sam se prvi put susrela sa ‘zelenim kadrom’, muslimanima koji nisu bili ni u partizanima ni u četnicima… Jednom smo išli niz neku padinu, odjednom je zapucalo, i, šta se sve još dešavalo nije ni bitno za priču, ali, nenadano, istrčala je pred mene žena u dimijama, s djetetom… Nije imalo više od jedanaest, bilo je krvavo, ranjeno, očito u tom puškaranju… Pritrčim djetetu, odvučem ga na bezbjedno, previjem mu ranu, a komandir čete zagalami. Pomažem neprijatelju! Kakav neprijatelj, pa, to je dijete, a, osim toga, ja sam bolničarka… Poslije sam objasnila majci kome u Foči da se obrati, jer, nisam bila sigurna kako se to s rukom može završiti… Nešto kasnije, kada sam i ja došla u Foču, na ulici mi prilazi žena, gotovo sam je jedva prepoznala, iza nje seoska kola… Žena se smije. Kaže da je sišla u grad da se meni zahvali, i pružila mi je orahe, što je bilo veliko u toj gladi… Eto, to je moje iskustvo sa zelenim kadrom, o kome su se takve strahote pričale, a, zapravo, koliko sam shvatila, nije nekima valjao samo zato što njegovi pripadnici nisu htjeli prići ni jednoj ni drugoj vojsci… Tako je, i inače, kada si izvan krda…

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. - 1945. _ 50185326

Da se vratim kostima koje smo mi skupljali, i na zabitim, ali i na drugim mjestima, noseći ih najčešće u rukama, ili u platnenim kesama…”

Adilovo svjedočenje

Adil Zulfikarpašić je januara 1942. godine dobio zadatak da putuje u Foču, gdje je bio Vrhovni štab, i Tito. O tom svom putovanju ostavio je pismeni trag, objašnjenje, otkud razbacane kosti koje je dvije godine kasnije i Nataša zatekla. Adil je, inače, jahao prema Foči zajedno sa Radetom Hamovićem, zapovjednikom odreda, Perom Kosorićem, zapovjednikom bataljona, i sa još nekoliko pratilaca, a svuda ih je dočekivala ista slika: zgarišta, nijema pustoš i gladni psi koji su vijali oko muslimanskih sela. Seljak na kojeg su naišli ovako je objasnio šta je bilo: “A, sa Turcima? Satrli ih, brate, i sjeme im satrli. Puni su ih potoci, to će u proljeće, ako ih zvijeri dotle ne pojedu, da smrdi. Još ćemo kakvu bolest navući. Kazao sam ja vojvodi Klariću: Iskopajte jame, pa zatrpajte, naćerajte, neka sami sebi jame kopaju…” I u Miljevini su naišli na strašne prizore: “Kod jednog potoka, preko kojeg smo morali projahati, stajala je hrpa poklanih žena, staraca i djece. Preko njih je bio pao snijeg. Ispod bijelih nanosa virile su noge, glave, ruke ili ramena. Leševi su bili iznakaženi, otekli. Snijeg koji se topio bio je crvenkast i siv od krvi i truleži. Po tragovima se vidjelo da grabljivice razvlače leševe. Na više mjesta ležale su odrtine ljudskih tjelesa, s kojih su ptice jele ljudsko meso. Vonjalo je u zraku jer je već nekoliko dana sijalo sunce… Čitavim putem do Foče nismo sreli ni jednog muslimana ni muslimanke. Što je s njima? Prije je u fočanskom srezu bilo 67 posto muslimana…” Most u Foči je još bio krvav, a ispod mosta, opisuje Zulfikarpašić, niz zidine kula, visile su, poput stalaktita u carstvu nečastivog, ogromne krvave ledenice: “Pod tim strašnim crvenim baldahinom Drina je ljuljuškala mrtva tijela kao da ih uspavljuje. Uz obalu su ležali naduti leševi žena, djece i ljudi u građanskim i seljačkim odijelima. Neki mrtvaci bili su goli.” Pričali su im: da Drina ne bi izbacivala tijela, četnici bi razrezivali trbuhe mrtvacima, i tjelesa bi potonula. U Putu u Foču Zulfikarpašić ističe da su strašne zločine učinili većinom mještani, srbijanskih četnika je bilo malo. Navodi i to da za prethodnih sedam mjeseci vlasti NDH, od trideset osam hiljada muslimana, ustaški režim nije uspio mobilizirati više od dvanaest ljudi, a uhapsio ih je oko tridesetak (Srba), što je izazvalo ogorčenje muslimana: “Znam da su mnogi uglednici intervenisali da ih se oslobodi, i da nijedan od tih uglednih ničim nije odobrio ustaške postupke… Ali, kada su četnici počeli klati, sve odreda, nije se našlo ni dvanaest od šesnaest hiljada Srba da uzme u zaštitu barem jednog od osam hiljada muslimana, odnosno njegovu imovinu…

A jednog dana su priredili lov. Pravi lov na ljude. Uzeli su pse i nekoliko stotina vojnika i otišli u brda da love one koji su bili izbjegli smrt… Ubijali su ih na licu mjesta…”, zabilježio je Zulfikarpašić priču svjedoka.

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. - 1945. _ 50185329

Skeleti pored Ćehotine

Nataša nastavlja: “Sedam dana je trajalo sabiranje tih kostiju, koje smo odnosili na jedno mjesto pored Ćehotine… Slagali smo ih kao drva što se slažu… Hrpa se svaki dan povećavala, i taman kad bi se učinilo da će dobiti svoje definitivne obrise, dođem drugi dan i vidim da je hrpa još veća… Puno sam toga ružnog u godinama od tada do danas doživjela, ah, ružnog, i to je blaga riječ, ali ti skeleti pored Ćehotine, posebno dječiji, poluraspadnuti, na kojima su se, u raznim mojim kasnijim trenucima očaja i zapitanosti nad svim, pojavljivala osmjehnuta dječija lica, uvijek sa krupnim očima koje kao da mi nešto hoće reći, dakle, ti skeleti me ne prestaju proganjati… Nastavljaju se na ove priče oko srebreničkih kostiju, i, kao da je sve samo jedan neprekinuti niz užasa, nepravde, besmisla, i, ogromne hipokrizije…” Goran Čengić, Natašin i Fićin sin, gotovo šezdeset godina poslije tog skupljanja kostiju kod Ćehotine (nakon što ga je zločinac Batko u grupi nevinih poveo iz grbavičkog stana na trebevićku padinu, i pucao u njega, a sutradan, otkrivši da je živ, dokusurio ga!, samo zato što je on, iz roda Zimonjića, pokušao zaštititi komšiju, muslimana, starca), i sam je postao jedan od tih kostura. Kada je “njegova” jama pronađena, majka je prepoznala komad džempera kojeg je sin samom sebi kupio, u Visokom, na nekoj turneji rukometaša Želje: “Čim sam mogla preći na Grbavicu, otišla sam u Goranov neboder. Izađe komšija, i, šta će, čovjek, nije mislio ništa loše, k'o s neba: ‘Odveli ga, Nato, zaklali ga.’ Policajac, stoji pored nas, poče ga ružiti što tako, otvoreno govori… Eto slučajnosti, u visočkoj mrtvačnici sam vidjela ostatke džempera moga sina…” Ali, 1944, sakupljene kosti je trebalo i ukopati: “Moj je Fićo pitao Uglješu Danilovića, čula sam vlastitim ušima, šta dalje da rade, primijetivši da bi dobro bilo odabrati neko posebno obilježje, da se zna da su to kosti nevinih muslimana koje su ubili četnici, a Uglješa je skočio, baš tako, skočio: ‘Fićo, nemamo vremena za to, i’, dodao je tiše, ‘nije sada ni politički dobro tako nešto uraditi, ovdje…'” Kada nije vrijeme za istinu?

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. - 1945. _ 50185324

Četnik-partizan

U već pomenutom Putu u Foču, Ferida Mulabdić, studentkinja medicine, partizanska simpatizerka, na Zulfikarpašićevo pitanje da li su koljači uspjeli pobjeći, odgovara da ih je pobjeglo samo desetak: “…ostali su ovdje, ali oni su kao partizani primljeni i imaju svoj odred. Komandant je Strajo Kočović, samozvani četnički vojvoda, koji je bio jedan od najgorih koljača. Ništa nije učinjeno da se kazne…” Tog Kočovića, bradatog, obučenog u oficirsku uniformu, Zulfikarpašić je kasnije vidio u fočanskom hotelu, sjedištu Vrhovnog štaba. Preko ramena su mu visili redenici. Na šubari je imao petokraku. “Nije me pozdravio, samo je čudno gledao u moj M.P. i bombe na kaišu… Šta ovaj radi kod tebe, pitao sam Tita. ‘To je komandant fočanskog partizanskog odreda, ostavio je četnike i prešao nama. Vrijedan mladić, preko njega ćemo privući mnoge ljude…'” Tito mu je, Zulfikarpašić svjedoči, otkrio da je njega, Adila, pozvao zato što je on iz ugledne porodice, kojem su četnici zapalili kuću, ubili brata, pa će “tako biti još zgodnije da ti kao takav propovijedaš slogu sa Srbima i da im ostali muslimani pruže ruku pomirenja”. Jer, nastavio je dalje Tito, “neka muslimanska sela su odbila predati oružje, objasnivši da im treba za borbu protiv četnika: “Međutim, mi smo četnike otjerali, vršimo veliku mobilizaciju, trebamo oružje, a ne možemo trpjeti na našoj teritoriji nikakve naoružane jedinice izuzev naših…” Isto je Zulfikarpašiću ponovio predstavnik seljana iz Curova, gdje im je on došao zajedno sa Ivom Lolom Ribarom i Feridom Čengićem, rekavši: “Ni u kakvu politiku mi se ne miješamo, mi branimo živote naše djece i žena. Zar da damo oružje vama, a nekoliko kilometara odavde su četnici… Ne dirajte nas, ovo je naš teren stotine godina, i nećemo vas dirati…” Seljani će, kasnije, ipak predati oružje, i to baš Kočoviću. Uskoro će zasjedati Vrhovni štab.

Zulfikarpašić je u svome referatu govorio o nužnosti ukidanja fočanskog narodnog odbora u kome su samo Srbi, neki od njih i četnici, i tek jedan musliman; o nužnosti ukidanja sadašnjeg suda, koji je, umjesto da sudi koljačima, osudio dvanaest muslimana, među njima i narodnog tribuna, opozicionara beogradskom režimu prije rata, “za koga mi je Moša Pijade rekao da je bio ispravan i da smo ga trebali pozvati na saradnju”. Na savjetovanju su, pored Tita, bili i Ranković, Pijade, Lola, Milutin Milutinović i Milovan Đilas. “Jedino je Milutinović smatrao da bi povodom toga trebalo održati sastanak CK i Vrhovnog štaba, a Tito je kazao da po tom pitanju nemamo šta diskutovati. Ranković je rekao da je velika partizanska pobjeda to što je osnovna četnička masa prišla nama: “Mi ne možemo, bez obzira prema njima, da pohapsimo i sudimo njihove komandante, mada su oni, bez sumnje, počinili zločin prema muslimanima. Drugo, muslimani se još kolebaju i ne može biti govora o njihovom masovnom prelazu na našu stranu, a pojedinačni prelazi mogu škoditi, jer će izazvati lošu reakciju Srba. Nama muslimani u Foči nisu sada potrebni kao borci, nego kao pomagači…” Kasnije, saznavši da je jedan od koljača i Ranko Popadić, partizanski komandir, Zulfikarpašić je bez duše odjurio u komandu mjesta, i to ispričao Rodoljubu Čolakoviću i Risti Tošiću. “Čolaković mi je rekao: ‘Kada bismo mi hapsili koljače među ovdašnjim Srbima, onda bismo pohapsili pola našeg Narodnog odbora i većinu vojnika…’ A Tito: ‘Mi ne možemo voditi protusrpsku politiku, u našoj vojsci se nalazi preko 95 odsto Srba.’ Odgovorio sam: ‘Ali, to nije protusrpska, to je protukoljačka politika…'”

A Tito je primijetio da on, Zulfikarpašić, izgleda slabo, da se treba naspavati i odmoriti… Nataša Čengić nastavlja: “Poslije smo mi otišli iz Foče. Ne znam tačno šta je bilo sa kostima, ali znam da one nikad nisu dobile ime, znak, da, navodno, ne bi smetale živima…”

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. - 1945. _ 50185323

Moja sestra Ksenija Zaborav se u Nataši nikada nije ugnijezdio, a da će tako biti shvatila je još saznavši da je nađena njena sestra Ksenija Jauković, koju su četnici, krajem Drugog svjetskog rata, kao pripadnika Saniteta pri Vrhovnom štabu, zajedno sa jednom bolničarkom, ubili na Majevici. Inače, i Ksenija i Nataša, dvije od pet kćerki Zimonjića, dobile su imena prema Nataliji i Kseniji, princezama, kćerkama kralja Nikole Petrovića. A, kada se sestra tih princeza, Jelena, udala za italijanskog kralja Viktora Emanuela, poslala je dar novorođenoj Kseniji, prvoj unuci njene rodice Ivane, rođene Vukotić, udate Zimonjić sa Čeva, u Crnoj Gori, odakle je i kralj Nikola. Dar je bila prelijepa crnogorska narodna nošnja, u kojoj se Ksenija slikala kada je napunila osamnaestu. Ustvari, tada ju je prvi put i obukla…

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. - 1945. _ 50185321

“Sjećam se i toga… Nas pet, Dobrila, Natalija, Ksenija, Ljiljana, Mirjana i ja, sa djedom, oficirom, čiji je brat bio čuveni mitropolit Petar Zimonjić… Nošnja se, zajedno sa još nekim predmetima iz naše porodice, danas nalazi na cetinjskoj Biljardi. Dugo smo razmišljale šta uraditi s njom, i na kraju smo čule da je tako najbolje.” Dugo porodica nije imala nikakvih vijesti o Kseniji: “Nismo ni znali šta se tačno s njom desilo. Jednom, tada sam već bila udata, i bila je majka kod mene, a sa svekrvom sam ionako živjela, dakle, sjedili smo svi u kući kada su nam došli u posjetu doktori Isidor Papo, Bogdan Zimonjić, Moni Levi… Sjede oni sa Fićom, a dr. Papo, malo-malo, pa u mene pogleda, i na kraju objasni: ‘Bože, Fićo, što tvoja Nataša liči na našu Kseniju iz Centralne bolnice Vrhovnog štaba… Pri jednom napadu četnika, zarobljeno je deset partizana. Držali su ih u štali. Ksenija je odatle uspjela pobjeći sa Danicom Novaković, ali su ih četnici uhvatili, i ubili, 1944…’ Dr. Papo nije znao da smo mi sestre jer je Ksenija nosila prezime Jauković… Njenog muža, Dragu, kapetana, Talijani su ubili… Pregazili ga tenkom, živog… Kada je to čula, moja majka se odmah prevrnula, i počela tući glavom o zid… Udarala je, udarala, strašno dugo… Svi smo bili u šoku… Majka je umrla nekoliko dana kasnije, nije mogla to preživjeti. Kseniju je strašno voljela. Svi smo je voljeli. Pogledajte kako je bila lijepa… A ja sam, eto, nadživjela svoga Gorana, i svoga Igora, opaka bolest ga je odnijela naglo, davno još, baš je sedmog juna bila godišnjica, Goranova je četrnaestog juna, i cijeli je ovaj mjesec smrtna traka, na kojoj se pomiču moji dragi kojih više nema… Valjda sam poslije svega ja ostala živa zbog ovog moga trećeg sina, Roćka…

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. - 1945. - 50185318

Dugo nismo znali gdje je Ksenijina humka, i jednom, moja sestra Dobrila pođe po majevičkim selima sa nekim beogradskim novinarom, čiju su sestru četnici ubili zajedno sa našom… Bila je četrdeset deveta, čini mi se, vrijeme u kojem se još svako svakog plašio… Danima su hodali po selima, raspitivali se, i niko ništa nije znao… Uvijek je tako sa svjedocima koji ne shvataju da šutnjom sami sebi kopaju grob… Došli su u neku pustaru, i vide dvoje starih. Prvo se obrate starcu, ne haje, ponove, on, ‘bogami, ne znam’. Htjeli su krenuti kad starica zagrmi na muža: ‘Reci, reci jednom, ne možeš više tako…’ I, da ne dužim. Upravo je taj starac gledao kada su ih ubijali, i kopali, i, odveo ih je na to mjesto… Uz Kseniju je pronađen njen češalj… I danas je na Majevici…”

Edina Kamenica
DANI, br. 263 od 28.juna 2002.

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. - 1945. _ 50185319

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. - 1945. _ 50185317

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. - 1945. _ 50185320

teci drino, teci i pričaj _ 50185317

vidi još:

FOČA 1941.-1945.:Protiv zaborava i tabua…(FOTO)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/04/20/foca-1941-1945-protiv-zaborava-i-tabua-foto/

STARI TEKSTOVI » ADIL ZULFIKARPAŠIĆ: PUT U FOČU 1942.
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/29/stari-tekstovi-adil-zulfikarpasic-put-u-focu-1942/

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. – 1945. : Smrt do smrti…Priča Nataše Zimonjić-Čengić
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/04/genocid-nad-muslimanima-foce-1941-1945-smrt-do-smrtiprica-natase-zimonjic-cengic/

HISTORIJA FOČE : 75 GODINA OD PRVOG OSLOBOĐENJA
https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/20/historija-foce-75-godina-od-prvog-oslobodenja/
FOČA, 20. januara,1942.
https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/20/foca-20-januara1942/
FOČANSKA OMLADINSKA ČETA
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/06/focanska-omladinska-ceta/
FOČANSKI PROPISI
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/10/focanski-propisi/
IZ HISTORIJE FOČE : Partizanska olimpijada u Foči
https://focanskidani.wordpress.com/2016/06/09/iz-historije-foce-partizanska-olimpijada-u-foci/

O GENOCIDU NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. – 1945. iz pera Ševka Kadrića
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/05/o-genocidu-nad-muslimanima-foce-1941-1945-iz-pera-sevka-kadrica/

75 godina od GENOCIDA u Foči : Stravične priče iz 1942.godine
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/23/75-godina-od-genocida-u-foci-stravicne-price-iz-1942-godine/

Država BiH i njeni građani nisu obeštećeni za štetu pričinjenu agresijom

o-povratnicima-o-povratku
Već desetinu godina iz Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH stižu izvještaji u kojima se govori kako je preko 90% otete i uzurpirane imovine vraćeno prognanim i raseljenim licima, što je notorna laž koja djeluje vrlo destruktivno i destimulativno na sve one koji su oštećeni i koji od zvaničnih državnih organa očekuju da zaštite njihova prava. Državi BiH ne samo da ništa nije nadoknadito, već se nastavljaju neumoljivo i besprizorno otuđivati kapital, materijalne vrijednosti i resursi. Građanima BiH, prije svega Bošnjacima, nije vraćeno ni trećina materijalnih vrijednosti, ali se to i ne pominje, niti na tome radi. Uzet nam je novac, dragocjenosti, dionice, pokretna i nepokretna imovina. Uzeta su nam radna mjesta. Našoj djeci dječiji doplatci. Mladima prekinuto školovanje i uskraćene stipendije. Zauvijek izgubljena dobit! Otjerani smo iz naših kuća, iz naših fabrika, sa naših polja i nijiva…U većem dijelu, pod pritiskom međunarodne zajednice i međunarodnog prava, dijelom su vraćene samo privatne nepokretnosti, a sve drugo se gura pod tepih zaborava. Spaljene i minirane Bošnjačke kuće u gradovima Rs skoro nikom nisu obnovljene niti plaćene. Ako do danas nisu, morali bi se od danas međunarodni posrednici i međunarodne pravne institucije početi pitati, da li su žrtve obeštećene i da li im su im vraćena radna mjesta u institucijama, uredima, fabrikama , školama, bolnicama, hotelima, u kojima su radili kao kvalifikovani stručni radnici, a naklon progona sa kućnog praga, nerijetko kao građani drugog reda, čiste urede, tuđe kuće i zahode, crnče na bauštelama, služe u kafanama i restoranima?!. ..

U Burlingtonu, 14. aprila 2017., Zijad Bećirević