SIRENA – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 25.dio – KRAJ)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

SIRENA       (25)

Deseti dan u mjesecu, tačno u dvanaest sati, zajaukala je sirena, u dane i vrijeme kako je navijena. Dok je jaukala, začula se velika eksplozija iza Pilane, prema Drini. Zemlja je zadrhtala od detonacije.
Svi, i u Pilani, i u koloniji, potrčali su ne bi li se sklonili. I Vratilo je napustio svoje radno mjesto na kapiji. U stopu ga je pratio Mazalo i sve oko sebe slikao „Zenitom“, ne bili na ovom događaju zaradio. Svi su gledali u nebo, ali gore nije bila ni jedna „štuka“. Tada su stali, ne bi li došli sebi. Sve je trajalo kratko, ali i predugo za one koji su sa sirenom doživjeli i obrušavanje „štuka“ s visina, a bombama ih
„zalijevali kao da su crveni luk u bašti“, kako to kaže motorista Gavro. Kada je sve prošlo, mnogi su pili vode preko mašica. I u kući i u Pilani.
Niko ništa nije govorio, da šta ne zastrani. Neka ovo razbistri politika, govorili su, a onda će svoje dodavati.
U koloniji su vidjeli neke ljude u odijelima dok su ulazili Šabanu u kuću. Nisu imali šta vidjeti. U krevetu je ležao mršav i još crnji Šaban. Nagnuli su se nad njim, a on je gledao kroz njih. Nije ih vidio.
Ovakav, na samrti, napola od onog svijeta: Kako će to Šaban uraditi! Kada se smirilo, politika je rekla svoje: Eksplodirala je bomba velike razorne moći, zaostala iz proteklog rata.
Bilo je i drugo mišljenje. Kada sa napio u „Složnoj braći“, Generalni je ispalio:
– Bombu su tempirali nenaklonjeni elementi.

I narod je rekao svoje. Tražili su da Gerhard skine onu sirenu s fabričkog dimnjaka, da ih više ne podsjeća na Nijemce. To mu je bilo preče od „bombe velike razorne moći“ i „nenaklonjenih elemenata.“ Kada je Gerhard za ovo čuo, sklonio se na sigurno dok, ovo ne prođe. Nije htio skinuti švirenu, kako ju je on zvao. Sljedećeg mjeseca, kada se sve smirilo, tačno u dvanaest sati, desetog dana, jeknula je sirena sa fabričkog dimnjaka.
O ovome što se događalo niko nije pitao Kašma.
U posljednje vrijeme solo je ponavljao rečenicu: „Meni se primaklo, a i ovome se primiče – pa vidite“.

Sve što je bilo u koloniji, našlo se u Ćirovoj zadaćnici za pismeni iz srpskohrvatskog jezika. Sestra Sada je imala dvije sveske, pa mu je dala jednu za „pismeni“ u školi.

K   R  A  J

Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

OSKAR – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 24.dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

OSKAR     (24)

Jedne zime pao je veliki snijeg, u visinu mimo ljudi, a minusi do puno ispod nule. Kolonija pod snijegom, zaleđena, uokvirena bjelinom. Kao na razglednici. U šumi poviše kolonije pucalo drveće, a voda smrzla u cijevima.
Žene na fijakerima snijeg topile. Montažne kuće su mala brda u bijelom. Pale bi, da stariji nisu skidali snijeg drvenim lopatama s krovova, a djeca čistila ispred kuća. Škola ne radi. Djeca ostala u svojim kućama.

Kako se išlo od kuće do kuće? Jedni bi lopatama razbacivali snijeg ustranu, pravili prtinu. Prije lopatanja, s krovova svojih kuća sve bi se dogovorili, pa se znalo kuda prtiti. Tako bi prtili od kuće do kuće, a okolo visoki zidovi od snijega. Komšije bi se vidjele, ako bi se sreli, ili se prtine ukrštale. Na tim raskrsnicama pričali bi kako doći do drva. Radio „Mileva“ okrila da je vidjela Karagu, prtio put prema spiljama, onoj kosoj strani do Drine, a tu još je bilo drveća. Samo što je Mileva razotkrila Karagu, svi su se sa sjekirama spuštali Karaginom prtinom do same Drine. Karage nije bilo, beli ga je prtina smorila, pa se vratio kući.
Drveće se nije vidjelo, bile su to gomile snijega. Lopatama su opet pravili prtinu, ovaj put do drveća, pa ga rukama rastresali da otpadne snijeg. Grane i stabla bi sjekli, pa drva dijelili. Djeca bi ih, iscijepana, u velikim čohanim torbama nosila svojim kućama.

U duguljaste limene šporete koje su svi u koloniji zvali „fijakerima“, valjalo je stalno dodavati drva. Svi su bili u onoj glavnoj prostoriji, i po noći, a majke bi svu noć ložile vatru. Ono što bi domaćini cijeli dan

nacijepali na spiljama iznad Drine, za noć bi sagorjeli, a ostalo bi malo i za jutro. I opet sa sjekirama i lopatama do Drine. I tako dalje: iz dana u dan, a minusi nisu opadali.

Bez vunenih džempera i zimskih jakni nije se moglo napolje. I nakon tri dana, traktor je grtalicom pročistio put od kapije Pilane do kolonije, pa su „Maglićevci“ mogli na posao. Ovu akciju traktoristi su proširili i na sela. Bili su stali gateri bez radnika. Obustavljen je dovoz šumske oblovine, i kamonima i vozom. Drina se prvi put zaledila, pa trupci nisu mogli ni Drinom. Tek, Bog Jedini zna kako je radnicima bilo na Zelengori u šumskim katunima, u kojima su zimovali. Za utjehu su imali veliku burad u koja su ložili drva. U pilani na Brodu bilo je od ranije naslagane oblovine. Spašće i ovi munusi, a s njima i snijeg.
Prije ušća rijeke Bistrice u Drinu, iznad same rijeke, bila je je jedna omanja kafana, sklepana od dasaka i okoraka, prekrivena salonitom. Gazdu su svi zvali Kruško. Posljednjih decenija pio je samo rakiju od kruške, a uza se imao i „kruškovite prijatelje“. Samo bistra rakija, za njih nisu ni postojala obojena pića. Bistra ih rakija samo ozari, udari u lice, no pamet ne uzme. Tu je za njih svijet počinjao i tu se završavao.

S Kruškom su sklepali kafanu. Sav materijal dovukli su traktorom iz pilane: grede, daske i okorke, pa nisu trošili svojih para, a nisu ih ni imali. Sjekirama su tesali grede i daske, a njih pokovali sve klanfama.
I kada su završili, crvenom su kredom, na, sjekirom istesanoj, platici, napisali „Kod Kruška“. I ekserima je zakucali iznad vrata.
Šank, stolove i stolice, napravili su od šumske građe. Šporet od manjeg bureta za naftu. Pri dnu su izrezali otvor za vratanca i postavili ga na onisko željezno postolje s nogama. Sve ovo su oni uradili ranije, prije negoli je napadao veliki snijeg.

Kafana se brzo pročula po dobroj rakiji, ne samo od kruške. Odnekle, sa strane, dobivali su rakiju i od jabuke i sitnih šljiva. Kruško je bio krupan i zdrav, snažan, pedesetih godina, guste, crne kose. Niko nije znao kako je izganjao prijevremenu penziju. Kćerke mu se poudavale, a on ostao da živi sa svojom „starom“, kako ju je protokolarno zvao.

Kafana je uvijek bila puna, nikad nije bila bez rakijaša. Dolazili su odsvakle, pili po cijeli dan, izlazili i puzali do iznad rijeke i povraćali, pa groktali, pa opet povraćali, a onda bi se vraćali, kao da rakije više nema u njima, i krenuli ispočetka, cijele bogovetne noći, sve do jutra.

Tim rakijašima „majka rakija“ je istrošila i jetru i mozak, jedino su između ovih dasaka nalazili smiraj. Trebala im je ova tišina, s malim prozorima, bez velike svjetlosti, koja im nije ležala na srcu: a tama ih odmarala. Onome kome je rakija izgrizla organe, tiha, mala, mračna prostorija bila je terapija, bez koje nisu mogli zamisliti sutrašnji dan. A rakija ih bez milosti točila. A trebala im je da bi, prema njihovom umišljaju, ostali dostojanstveni i visoko dignute glava, dok ih ne bi povalila i stavila u bolesnički krevet, da se mnogi više i ne podignu. Ponekad bi neko tiho krenuo pjesmu, drugi bi je tiho prihvatali, ili su je znali, ili je ne znali, nije se u tome niko pitao, svako je za sebe pjevao, prema tekstu koji im je nadolazio, pa pjesmama nije bilo kraja. Nizale se jedna za drugom. Nisu marili da li to rakija iz njih pjeva ili pak oni.

Bilo je i lovačkih priča, koje su, čini se, na najbolji način pričane uz rakiju, a kada bi koji pričalac bio mnogo pod rakijom, ispale bi toliko lovačke, kao da su nastale u nekom nestvarnom svijetu: ništa od onog što je pričano ne bi se moglo dogoditi čak ni u snu, ali rakijaši ga ne bi prekidali. Možda i bi, da je tu priču počeo kada su bili trijezni, pa bi ga prekinuli, govoreći mu da „smanji ribu“, a ovako bila kakva priča godila je njihovim ušima, a da ga pri tom nisu ni slušali.

Samo što bi jedan pričao kako mu u bašti rastu velike tikve, da ih mora rezati testerom, drugi bi rekao da je u njega izrasla lubenica da je dva čovjeka ne mogu unijeti u kuću, a treći, da u njega na selu rastu tako mali paradajzi, da se jedva golim okom mogu vidjeti, i šta će on: kada bi pošao da ih bere, nosio bi stakleno povećalo. Kruško ovakve rasprave prekidao sa „hajd živjeli“, ili bi ih sve iznenadio viješću da je dobio novu rakiju od višnje, takvu kakve nema u ovim krajevima.
– Je li to lovačka? – neko bi upitao.
Kao da je očekivao ovo pitanje, Kruško bi ispod šanka izvukao litrenjak, a onda ga donio do prvog stola:
– Evo, neka svako sebi sipa, ovo kuća časti. Pa ko ima obraza, neka kaže.
– Bravo, Kruško! Svaka tebi čast! Živio stoćku i još koju godinu!
Zvaćemo te Višnjo – uzvikivao bi onaj koji bi sebi sipao.

Kada je napadao veliki snijeg, ni traga od kafane. Kafana se nije ni vidjela od snijega. Kako je Kruško došao do nje, to niko nije mogao znati, jer stanovao je podaleko, u selu Điđevo, a odozgo nije ni bilo prtine. Čim je došao, velikom, drvenom lopatom počistio je snijeg ispred ulaznih vrata, a onda prtio nizbdo do glavne ceste, kojom niko nije prošao. Onda se vratio i ušao u kafanu, sjeo za jedan sto, a ispred sebe stavio litar kruške, još ne skidajući tešku, kožnu, šofersku jaknu. Bilo mu je teško što je sam u kafani, pa je naginjao čašicu za čašicom, kolika mu je bila muka.

Nakon ko zna koje čaše neko otvori vrata, kada ono stari, omalehni Vejsil iz kolonije, sav od snijega, sam sobom isprtio jedan kilometar. Ne prođe mnogo, kad uđe Sakson, starac, inžinjer u penziji, volio pleh muziku, a nju mu je posljednjih godina skroz naskroz zamijenila rakija. Strovali se na stolicu do njih dvojice, čim sjede Kruško mu nasu „krušku“. Tamam što se pojadiše na snijeg, kad, eto ti još trojice rakijaša. Svi su stanovali iznad prodavnice mješovitom robom. Za čizme su pričvrstili široke daske, pa su hodali po površini snijega. I to ih je spasilo. Dok su odvezivali daske, Kruško dobaci:
– Ovaj izum ću prenijeti i ostalim rakijašima! Reći ću im: dođite, a ne kroz snijeg: nego preko njega.

Kada sjedoše, bilo ih je šesterica oko stola, Kruško ih uputi:
– Ostanite u tim šoferskim kožnjacima i bundama. Znajte da nemamo drva.
Kao po dogovoru, uđe još jedan na vrata. Na sebi unese smet snijega. Čim uđe, nakloni se do zemlje:
– Snijeg i rakija idu zajedno!
Svi skočiše na noge da ga pozdrave. Ovaj gost ih je iznenadio. Bila je rijetkost da on navrati, iako su znali da je veliki rakijaš, ali otkud po ovome snijegu! Još ostario, prevršio osamdesetu. Uglas zavikaše:
– Otkud tebe, Osko, po ovom snijegu i minusima. Nisi traktor da se probiješ – dobaci mu Kruško.

Dok je Kruško govorio, Oskar je skinuo dugi, stari talijanski šinjel, kome je davno istekao rok trajanja, a ostao u onome svome, a skoro raspadnutom, crnom kaputu, koji se po tome u potpunosti slagao sa onim šinjelom, a ispod se vidjela šarena, toplija košulja. Svi opet zagalamiše:
– Šta skidaš šinjel, na tebi kamenje nosili! Napolju je minus
dvadeset i osam! Jesi li pri sebi, obuci to dok se nisi zaledio ko onaj naš šporet. U nama je sve što imamo, to je rakija, a drva nemamo.

Oskar ih ne posluša, dugi kaput presamiti preko naslonjača stolice drugog stola, a onda oboje donese do onog oko koga su se okupili i sjede; nije se obazirao na hladnoću. Čim zasjede, Kruško mu nasu čašu rakije, govoreći:
– Osko, da se zgriješ, naj rakije od višnje.
Osko će:
– Da je od govana, meni je dobra! Ona obojena su otrov!
– Snijeg i studen, kod rakije, ne mogu ti ništa.
– Šta će mi? Još nije bilo zime, a da sam ozebo. Sada sam prošo
četiri kalometra od Foče, ovom drugom stranom, pored Luka, sve odozgo po snijegu. Brzo sam gabeljo, da sam stao, propo bi, da se i ne vidim. Mogo me snijeg zatrpati. Ali, neće grom u koprivu, pa ni Osko pod snijeg.

Iako ih je grijala rakija, kako se dan kratio, a večer nadolazila, studen je sve više ledila svaki kutak ove kafane, da su se sve više skupljali u se, samo Oskar, iako bez šinjela, na hladnoći se nije skupljao. Znao je pijan noć provesti u nekom jarku, pored ceste, ili u nekoj pećini, kojih je bilo posvuda: ako mu se nije išlo do gazde Slavka, kod koga je radio i živio, daleko na Barakovcu. Na minusima bi hrkao u nekom jarku, a iz nosa mu je virila ledenica.

Kao i uvijek, bio je u svim pričama; onakav kakav je trebao ovoj okolini; slobodan i drukčiji, bez ikavih okova, a dobar „ko hljeb“, kome su se svi mogli popeti na glavu i tu su mogli ostati i širiti se koliko im je volja.
Pili su i šutjeli, neki su počeli drhtati od hladnoće. Već bi neki krenuli kući, ali ih sramota da prvi ustanu i napuste rakijaško društvo. Svu tu čamotinju razbio je Oskar, kolačajući očima i govoreći:
– Šta vam je? Zima nije smrt! Ja sam se u ovo doba kupo u Ćehotini.

Onda ustade na noge:
– Evo, saću se okupati i u Bistrici.
Svima oči živnuše kad čuše Oskara, znali su da se svake zime kupao u Ćehotini. Sav bi se svijet okupio.
– Na moju dušu, Oskar će se kupati u Bistrici! Jel de, Oskar? – upitaće nezainteresirano starac Vejsil.
– Ne benavite, kakvo kupanje na minus dvadeset i osam stepeni!- dobaci neko, brinući se za Oskovo zdravlje.
– Ako hoće, neka se kupa – drugi će.
– Šta vam je, je li Bog s vama? – kaza jedan od one trojice, najmanji od onih što posljednji dođoše. Svu ovu priču prekide Kruško, on je znao ono što su i oni, samo se toga nisu sjetili. Kaza im:
– Znam ja što Osko hoće da se kupa. Zato što je Bistrica zaleđena,
pa to ne može biti. Idi se ti, Osko, junači na drugom mjestu, nemoj se pred nama razasipati!

Kada ovo ču, Oskar naglo ustade, dižući ruke uvis. Glasno kaza:
– Razbit ću led i kupati se!
– Baš hoš? – Vejsil će.
– Hošu – odgovori mu Oskar njegovim jezikom, ne sjedajući i ne spuštajući ruke.
– Kako ćeš ga razbiti! To je glupost – na to će Kruško.
– Nije mi prvi put. Ti ćeš mi Kruško dati macolu: na jednom
mjestu razbijem led, da mogu ući u Bistricu, i razbiću led dvadeset koraka ispod, pa tamo izađem.
– Ti ćeš roniti!? – zagalami Kruško – bogami Osko, ti si za ludnice.
Ako i tamo imaju lijeka za tebe. Okani se kupanja, Oskanijo! Ko zna hoš li izroniti?
– Daj macolu, Kruško – Oskar će.
– Baš hoš – opet će Vejsil.
– Hošu, daj macolu, pa idemo.

Izađoše polahko. Kruško je nosio macolu. Spuštali su se niz strminu do Bistrice. Lopatama su razgrtali snijeg. Ispred svih je išao Oskar u talijanskom šinjelu koji je ostavljao tragove po snijegu oko njegovih nogu. Oskaru se žurilo da se pokaže.

Studen se svima uvlačila u kosti, da su drhtali kao prut. Ostarjeli Vejsil bio je posljednji, njega je starog skroz uhvatila rakija, pa se za njima teturao. Ali je htio da vidi i ovo čudo. Pa neka umre, tako je u sebi mislio.

Kada dođoše do Bistrice, svi zastadoše, a Osko od Kruška uze macolu i po ledu, korak po korak, u cokulama, krenu prema sredini Bistrice. Kada dođe, zamahnu macolom, ali se ona odbi, koliko je led bio pun i jedar. Osko opet udari, pa opet, i još koji put. I led popusti. Oskar ga probi. Napravi se rupa, kroz koju poče istjecati Bistrica. Sad macolom poče širiti rupu, dok ne bi na oko pola metra, da se može prvo nogama spustiti.
Onda, izbroja dvadeset koraka ispod, pa opet poče udarati macolom, kao da u ledu reže obrvu, pa zatim joj s nekoliko udaraca otvori oko: Bistrica ga pogleda i bistre suze niz led potekoše. Osko nabrzinu skide šinjel, zatim onaj drugi kratki kaput, zatim košulju, a onda i suknene pantalone. Osta samo u dugim gaćama i žućkastoj potkošulji. I takav, vrati se nazad, dvadeset koraka do one prve rupe. Macolu je ostavio dolje, sa strane, sa odjećom, gdje ih Bistrica nije mogla dohvatiti.

Kruško i ona peterica, zvjerali su ne vjerujući svojim očima. Iako su bili pijani, ova slika ih je skroz otrijeznila. Nisu vjerovali ovome što vide, kao da su u nekom snu, ali ne bi da ga prekidaju. Nisu ni treptali, samo da sve vide. Sve im je ovo ličilo na mađiju.

Oskar, u dugim gaćama i potkošulji sjeo je na led, s nogama u rupi. Naslonio se na ruke, a onda se polahko spuštao u Bistricu i nestao. Ovi na obali se ukočiše. Kao po komandi okrenuše glavu ispod, prema drugoj rupi. I čekali. Sekunde kao vječnost.
– Majko moja, što ga pustismo! – jeknu ostarjeli Vejsil – bit će da smo mi krivi, ako ne izroni. Oskara ne bi, a oni na obali se nisu micali. Htjeli bi da siđu na led, da pomognu Oskaru, ali ih noge nisu slušale: ukočene, kao i njihove misli.

I odjednom, izroniše ruke Oskarove, s rukama na ledu, podiže se na njih, i kao pastrmka kad lovi mušicu, izbaci se iz ledne vode na led.
Kruško ne mogaše, a da ne uzvikne:
– Sastavi ga, Oskoooo!

I Osko ga sastavi. Spoji bradu s nosom, okrećući se prema njima. Onda brzo, dok se Bistrica slijevala s njega, skide potkošlju i duge, gaće, pa onako gol, gurnu ih pod led, pa poče oblačiti pantalone, košulju, kaput, i na kraju šinjel. Kada ovo završi, ponese macolu prema rakijašima.

Šutjeli su dok su se vraćali prtinom. Niko da ijednu riječ progovori. Još ne vjeruju u ono što su vidjeli.

Jedno stablo je puklo, pa je Oskar za sobom povukao veliku, otpalu grančinu, a onda su je zajedno uvukli u kafanu. Njih šesterica su je lomila rukama i odozgo, skinuvši poklopac bureta, gurali izlomljene grančice u šporet, a stari Vejsil je pri dnu otvorio vrata, nabacao starih novina i potpalio. Za to vrijeme, Oskar je sjedio za stolom i otpuhivao. Samo je rekao:
– Kruško, stavi litrenjak kruške preda me, oni će šporet nahajcati.

Tako je i bilo. Njih dvojica su pili, a kada se vatra razgorila, posjedaše i drugi rakijaši. Oskar je „krušku“ pio „iz ruke u ruku“, sve naiskap, jednu za drugom. Nakon šeste čaše, Kruško ga upita:
– Dugo te nije bilo.
– Brojao sam korake. Hodao sam pognut po dnu Bistrice, nisam ronio. Kad bi se uspravio, udario bih glavom o led.

Kruško ode u jednu malu sobu iza šanka i na papiru donese izrezane komade suhog mesa i stavi ih pred Oskara:
– Ovo je nagrada kuće za ovo što si učinio.
Oskar je halapljivo trpao u usta komade suhog mesa, a zalijevao ih „kruškom“.
Trebalo je vremena da ih šporet dotakne. Mrak se sve više hvatao, gustoćom rijedio dnevnu svjetlost. Upalili su lampu na zidu. Vejsil smrzlom rukom zadiže staklo, a onda šibicom pripali pamučni fitilj, koji je u donjem dijelu umočen u gas. Napokon, sve ih lampa obasja. Grančice u šporetu pucketale, ali je trebalo dugo vremena da ih zgrije.
Neki od njih su drhtali, ozebli na Bistrici, a Oskar se znojio od kruške.

Izjutra, svi su se budili, svako na svom stolu. Rastezali su se. Samo je Oskar i dalje držao glavu u rukama na stolu. Kad su mu podigli glavu, iz usta su mu virili veliki komadi suhog mesa. Nije imao zuba, pa je gutao nesažvakano meso.

Oskar se umalo nije udavio gutajući velike komade suhog mesa, no opet nikoga od njih nije budio da ga udarcem u leđa vrati u život.

Oskar Kuštek živio je u dva izdanja. U prvom je bio Trijezni, u drugom Pijani. Kada bi se ova dvojica sudarila na putu, ne bi se prepoznali. Ako bi išli jedan prema drugom, ovaj drugi, zbog svog obrazovanja i školskog odgoja bijegao bi od ovog prvog. Pijani bi vidio, samo bi rekao za Trijeznim, da ga ovaj čuje: „Škola nije za takve“. A kada bi Trijezni uzmakao, promrljao bi: „Ni njemu nije lako!“
Strojar Gerhard, rođeni Nijemac, nakon rata, onog Drugog, nije se vratio u svoju domovinu, sreo je na putu Pijanog. Vraćao mu je knjigu
„Nebo ne zna za miljenike“, njemačkog pisca Erih Marije Remarka, koju mu je Trijezni, sedam dana ranije, donio iz svoje biblioteke. Prije toga, Gerhard ga je u parku, gdje su se sreli, uvjeravao u ispravnost jednog Remarkova citata, izgovarajući ga naglas, onako kako mu je to dozvoljavao „njegov“ srpkohrvatski jezik: „Što više ti voljela sebe, ti manje vrijedila“. Trijezni se oštro suprotstavio ovoj Remarkovoj misli, govoreći: „Koliko sebe voliš, toliko vrijediš.“ I kada je pročitao ovu knjigu, na veliku žalost Trijeznog, Gerhard je još više bio uvjeren u ispravnost onog Remarkovog citata.
I ponio je knjigu da je vrati Oskaru. Slučaj je htio da u Aladžanskom parku sretne Pijanog, a da ne vidi da je ovaj pijan: razdrljena košulja i pantalone koje su se vukle po zemlji nisu mu ništa govorili. Zato mu se i svidjelo ono što je rekao Remark. Kad su se sreli, Pijani ga nije prepoznao, htio je proći pored njega. Gerhard, kada je vidio da će ga zaobići, stao je pred njega, pružajući mu knjigu, govoreći: „Evo, tvoja knjiga. Ti što manje sebe voljela, ti više vrijedila.“ Blago se nasmijao, gledajući u Pijanog, da vidi šta će mu on reći. Pijani zastao, pogledao ga u čudu, otkud ovaj pred njega, još mu nudi neku knjigu. Samo je rekao: „Ni tebi nije lako.“

Zaobišao ga je, kao neki stub, da ne udari u njega.

Gerhard je knjigu vraćao pogrešnom čovjeku, ovo nije bila knjiga Pijanog. Knjigu mu je dao Trijezni, njemu je valja ivratiti.

Oskar Kuštek je odrastao u sirotištu. S djecom iz sirotišta završio je četiri razreda osnovne škole. Bistrog i nadarenog, primili ga u Građansku školu, koja je bila u rangu niže realne gimnazije, a trajala tri godine. U njoj su se školovali kadrovi za privredni i društveni razvoj. Tako je pisalo u publikaciji ove škole.

Dođe rat. Oskar sa školskom torbom, preda njega ispade momak, lijep, Bože sačuvaj!, kako pjesma kaže: momak visan, lijep ko pisan. Od trave do glave: srbijanski kožni opanci, s kljunom, oputom izvezeni; hodom jelen, duga kosa, šajkača s kokardom iza pasa. Na njemu sve kao saljeveno, čak i duga kama iza pojasa mu paše: prelijep da ubija. Začaran, Oskar u njega blene, nikako da ga se nagleda. I ne gledajući ga, vojnik razminu. Napojen ljepotom, u ekstazi se za njim okrenu.
Bog dade, kao da je iz zemlje nikla, kao u susret ide Sejdefa!
Lomna u struku, vita, iz duga vrata joj nikla kita cvijeća, u šamiji s kericama. Čuvena ljepotica, tako lijepa, da su žene, prvi put videći je, odmahivale glavom, čisto žaleći je, kao: džennetska hurija, uvehnuće sa svoje ljepote, jer se spram nje neće naći parca. Takvom je i pjesma pamti. Sakupe se momci u večeri rane, pa kad vince udari u lice, krenu ganutljivo pjesmu, da ubija: Sejdefu majka budila. I koliko god horski pjevali, svaki je u mislima pjevao svoju pjesmu, solo, snatreći kako joj pjeva pod pendžerom, ili, još bolje, na uho; a možda se neko i umisli, usta na usta da joj pjeva, bludi, svaki za se, da joj je „prvo gledanje“.

Varaju se žene: ljepota na ljepotu! stvoreni jedno za drugo. No vojnik, mimo nje. Onda se, kao prenut iza sna, nekako kao u kolu, na jednoj nozi se okrenu: lijevom joj rukom pokri oči, kao u igri: pogodi ko sam? A onda, desnom, kao gudalom preko struna, prevlači kamom preko glasnih žica, da se baš ništa ne oglasi – ni glaska. Tek, zadrhta, kao slomljen cvijet, glava joj klonu, a ruke joj: dvije bijele golubice, na čas zalepršaše u zraku, zatim su slomljena krila, stežu se u šake, kao da se hvata za zrak, a njega ponestaje. Do zraka, nikako da dođe, a on joj je najpotrebniji: za krik, ponajprije. Pa kao drinsku pastrmku, čija ti krljušt od srebra, tek okrznuta sunčevom zrakom, očinji vid biserom sažiže, cijelu drhat je prođe – i onda se smiri.

Nigdje to nije bolje napisano kao u djelu Sonata No 12 Minor Op. 3.

Oskar bi se zakleo da je vidio kad ona pusti dušu; ne samo taj tren, već i njezinu čistu dušu: kao išta bijelu golubicu, kako se u nebo diže.

Skamenjen, još se ne miče s mjesta. Vojnik, kao da ga sad tek vidi, vraća se prema njemu. E, ovdje se priča u različite rukavce grana. Pametne knjige, govoreći o sublimaciji, govore o nekoj vrsti estetskog uživanja koje je mračno, asocijalno, amoralno, i kako su najveći estetski doživljaji vezani za osjećaj životne ugroženosti. To zovu katarzom: užas i samilost, istovremeno. Ono kroz šta prolazi Oskar filozofi zovu „mrakom proživljenog trenutka“, „izostajanjem iz sebe“, kad se sviješću nije na visini proživljenog. Sam Bog zna šta bi Oskar na ovo njihovo rekao! Možda ništa, a možda: Ni njima nije lako.

Po jednima, bio je beznačajan, tek krpa da se nož od krvi otre, jer on silniku nije bio spram noža. Jedni pominju sudbinu, prst Božiji…
Najneuvjerljiviji su oni koji misle kako se htio riješiti svjedoka. Prvo, po vojniku, to nije zločin, momak je samo svojski radio posao. Drugo, avgust je 1942., kome je to tada on mogao svjedočiti i u čije uho uliti glas? Zna se ko je tada u Foči držao vlast i da nije preteklo nijedno nesrpsko uho.
Možda ima najviše istine u onoj Vejsilovoj: Nije ga doklao, jer je vojniku sinulo u glavu da dječaku ne piše na čelu koja je vjera. I gdje drugo provjeriti doli međ nogama. Skida mu gaće, kadli ono dolje: udna kapica! U, majkumu!
Mladi vojnik, Bog zna s koje je vode, nije mogao znati da s one strane Drine nisu svi Turci. Ima i Hrvata. Greškom je Oskar preživio i ostao samo naklan. „A da mu je našao golu glavicu, ne bi se nanoso glave!, Vejsil bi cirkuzio.

Oskar se probudio u talijanskom stacionaru. Talijani su ga spasili. Izišao je u talijanskom šinjelu sa razrezanom vilicom, pa je mogao sastaviti bradu s nosom. Vrat mu je dugo bio u gipsanoj obujmici.

Nakon rata, Oskar je bio u najmu kod bogatog stočara na Velečevu, podalje od grada. Čuvao mu krave i raznosio mlijeko. Uvijek čist i uredan, razgovoran, dostojanstven, a znalo se i da je obrazovan, pa su ga ukućani u pojedinim gradskim četvrtima zvali u kuću da im podučava djecu. Sva djeca uz Oskara bila su dobri učenici.

Prolazile su godine, a Oskar je zalazio u kafane i trošio honorar od učenja djece. Kada bi potrošio, drugi bi mu zvali piće. Tako se rađao Pijani, a sve manje je bio Trijezni, kako bi na kraju, slika Trijeznog izblijedjela, ostao je samo Pijani. Ovog je trebao narod da mu razbija čamotinju. Pijanog su hranili pekari, rakiju mu zvao narod. Pijani i narod su se toliko srodili, kao šipka i bubanj. Pijani je bio bubanj. Bogati stočar nije htio Pijanog, pa je Pijani spavao u kanalu, hrkao u noći, prekriven snijegom. Zdrav ko drijen, govorio je narod. Odnekle bi izvukao talijanski šinjel, onaj iz stacionara, i hodao u njemu po minusima.

Mazalo jednom u bifeu „Ćehotina“ iz kožne torbe izvukao veliku fotografiju učenika Građanske škole i pokazao je Pijanom, prstom upirući u mladog Oskara. Pijani je dugo gledao učenike. Mladog Oskara je polio pivom. I bacio fotografiju pod sto. Zatim je ustao i fotografiju Gazio nogama.
– Ja više znam od njih – rekao je Pijani i nastavio – oni od sebe
ne vide ništa okolo. Sami sebi zaklanjaju svijet. Zato i jesu mrtvaci, a ja sam živ. Ni njima nije lako.
Fotograf Mazalo i svi okolo su zanijemili. Pijani je nastavio: „On znaju samo za sebe, a ja za cijeli narod. I mene zna narod. Oni znaju račun i zemljopis, a ne znaju otkuda meni ovolika brazda na vratu, pa mogu sastaviti bradu sa nosom, ni otkud meni talijanski šinjel.

Službeno zabranjena, šaptom prepričavana, iza zatvorenih vrata, s prstom na ustima, djeca od užasa u neznan da ne padaju, sve do Dedijerovog „Genocida“1990., povijest ovog kraja u jednom potezu urezana je na licu Oskarovom i on je tu knjigu nosio javno i otvorenu na najcrnjoj strani, unosio ljudima, s prkosom, u oči, da čitaju i pamte i oni nevični slovu: slovo nožem rezano kao u kamenu, govori svojim nijemim vriskom. Da bi se ono ispisalo, za to nije potrebno biti pismen, već samo poslušan. Dosta je biti borac za otadžbinu i slušati što pismeni kažu.
Sastavljajući bradu s nosom, kao brnjicu preko usta, da li je time htio nešto više da kaže? Čini se, sve je to maska iza koje se drugo krije – a on najbolje zna. Možda da nam se naruga, da nam pokaže našu brnjicu na ustima. Ili, možda: To što vi mukom mučite, ja vrištim do neba svojim licem? Ili: bratstvo i jedinstvo je optimizam dekretom naređen, monumentalni nadgrobni spomenik nad pokopanim sjećanjem?

Oskar je sahranjen u katoličkom groblju. Zapravo, Pijani je sahranjen u katoličkom groblju. Njega narod pamti. Trijeznog se niko i ne sjeća. U tom su groblju, iznad visoke, vlažne travuljine, velike nadgrobne mermerne ploče, sa uglačanim slikama, uglednih familija Koderman,
Košir, Vetrih, Huđec. Velike, mermerne ploče podigle su im familije, potomci umrlih.

Oskarova ploča je betonska, trideset centi u visinu, šezdeset u širinu. Ne vidi se od trave, dok se ne pokosi. Ploču će vidjeti onaj ko slučajno zapne nogom, pa se sagne da vidi o šta je zapeo.
Ploča ubodena u zemlju. Grob davno potonuo. Na ploči, samo: Kuštek
Oskar Spomenik podiže narod.
Ko će drugi. Pijani nije imao nikog. Samo narod. Ispod ploče litrenjak. „Kruškovača“.
Nakon godinu dana, posjetiše ga oni rakijaši, ubodoše mu dublje ploču u zemlju.

„Kruške“ u staklenoj flaši bilo je dopola. Nije vjerovati Pijanom.
Ili njima.

Na groblju, jednom od ljubitelja „kruške“ džep kaputa, kaput potegao do zemlje. Ovaj iz džepa izvuče flašu i strane se kaputa izjednačiše. Ili vidi ili priviđa! Uze Pijanom onu flašu i dopuni.

Pijani bi mu rekao: Ni tebi nije lako.
Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

DUŠO, ŽURIM JA – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 23.dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

DUŠO, ŽURIM JA    (23)

Hamdija iz Zebine Šume puno je radio i bio dobar čovjek. To su o njemu drugi govorili. “Živim sa ženom Dikom, s devetero djece, četiriju sinkova i pet šćeri”, on je govorio. Znali su ga nadaleko, najviše se o njemu pričalo ispod ovog sela, u obližnjem malehnom mjestu Ustikolina, kroz koje prolazi glavna cesta, a s jedne i s druge strane kahvane, gdje se o svakome sve znalo i pričalo, pa i o Hamdiji. O dobroti njegovoj i onome kako je radio, i kakav je još bio, puno se moglo čuti i u obližnjem gradu Foči, od njenih mahalaša, besposličara, seljaka, od imućnih domaćina i trgovaca, a i običnog svijeta. Najviše u Brodu na Drini, gdje je godinama radio, kod stanovnika ove radničke kolonije i radnika Pilane. I tako: i malo i veliko, razglabali su o njemu.
Čudili se Hamdiji. Kako svukud stiže. Otkuda mu vrijeme i snaga? A malehan i sitan. Radi kao tri čovjeka. Ne možeš ga natovariti, koliko taj može ponijeti, a nekamoli koliko može raditi, čulo se u narodu. U poslu je čim svane, pa dok ne zamrkne, govorili su Mujo i Magbula, kada im je Hamdija za dva dana iscijepao pro sedam kubika bukovih ćutuka, koje su mu na „dajcu“, terenskom kamionu, po noći, krijući, pilanski radnici dovukli sa šumskog radilišta „Zelengora“. I tri kubika rezane oblovine iz Pilane.
Kako je izgledao Hamdija iz Zebine Šume? Baš kao Čarli Čaplin, engleski glumac i reditelj, iz onih vremena prvih nijemih crno-bijelih filmova, kad je film govorio jezikom gluhonijemih, svaka riječ morala biti iskazana slikom. Malehan i okretan, kao zvrk, u ramenima uzak, u kukovima širok, pa se sužavao od kukova prema ramenima. Kad bi išao, gegao se od pasa prema gore. Samo im kosa nije bila ista. Kod Čaplina je bila kao busen na glavi, a kod Hamdije bilo je malo kose na čelu. A ono karakterno, u odjeći, bilo im je isto. Obojica su nosili uske kapute, široke hlače i prevelike cipele. Za razliku od Čaplina, kod Hamdije, pohabani kaput, a cipele su bile one teretne, bosanske cokule, od tvrde kože, sa debelim, gumenim đonom, koje je za njega, po narudžbi, skrojio fočanski obućar Fako, da su se, kao takve, mogle nositi brdovitim i kamenitim i kaljavim putom, dok bi se uspinjao od Ustikoline prema Zebinoj Šumi. Razlikovali su se oni još po jednom. Čaplin je tek glumio živote drugih, a Hamdija je živio svoju ulogu.
Hamdija je bio okretniji od Čaplina iz filmova. “Kao zvrk”, kako se za njega ponavljalo u narodu. Ono što samo pomisliš, Hamdija skoči, i u trenu uradi. Brzo je mislio, malo govorio, kako bi što više uradio.
Samo bi žmirkao očima oko sebe da šta ne zaboravi, da ne “moradne” ponovo raditi.
I još ima o Hamdiji. Osim što je mogao raditi kao tri čovjeka, mogao je i pojesti kao tri čovjeka, a da se to na njemu nije vidjelo. Kad bi se pogađao, tražio je da mu se u nadnicu uračuna hrana, a onako malehan i žgoljav, “ni šeset kila žive vage”, reklo bi se tako u narodu. Znajući koliko može pojesti, i žene domaćina bi mu iznosile puno svakojake hrane, što bi bilo dovoljno za jednu familiju, Hamdija bi sve to pojeo, dok bi se odmarao. A što mu se hrana nije primala? Sve što taj pojede, sve što sruči u se, ko gorivo u mašinu, otišlo bi na cijepanje drva ili na kopanje zemlje. Ostao bi onaj žgoljavac, okretni zvrk. Uvijek ozbiljan, od malo riječi i oprezan s ljudima. Samo se smijao kada bi se djeca iz škole okupila oko njega. Kao da je čudo, vrtjela se okolo da ga vide sa svih strana. I svašta ga pitala, a on kratko, u jednom slogu, odgovarao: Ja! Ja! Ja! Nije ni znao šta ga pitaju. Kad to Hamdija izdrži, ostavljao bi sjekiru i odlazio u slastičarnu kod Fejza. Djeca bi ga čekala, znala su gdje ide. Vraćao se s fišecima duguljastih, bijelih bombona, s

crvenim, spiralnim prugama. Svakom djetetu davao bi po jedan fišek. I onako, tek da se šta kaže, kroz smijeh bi:
– Evo, poslo vam Fejzo. Friške bobe u fišeku.
Djeca se smijala. Znala su da je to od Hamdije. Kakav Fejzo? Jednom su mu ostala tri fišeka, a on ih je dao najmlađem i najmanjem iz prvog razreda:
– Dušo, tebi … tri fišeka. Znam ja … u tebe su sve gole petice. Tebi ovo od Hamdije.

Onda bi ih požurivao, neka idu, da može raditi. Djeca bi ga bezvoljno napuštala. Hamdija je morao cijepati drva.
Sav alat bio je sa njim: u velikim torbama od grubog sukna, visio o njemu i sprijeda i otpozadi. Gegao se putem kao pokretna radionica. Ako bi torbe gdjegod spustio, tamo gdje su bili ljudi, bile su mu stalno na oku. On se od njih nije odvajao. Kod Ciganina Eka, koji je iznad Pazarišta držao kovačku radnju, Hamdija je naručio krampu, koja nije smjela težiti ispod pet kilograma. To je bila najteža krampa u srezu.
Kod Hamdije se sve znalo. Sve je radu prilagođavao. Jednim jedinim zamahom teške krampe mogao je otkopati zemlje koliko i ašovom, kada bi ga tri puta zabadao nogom. Kovač Eko mu napravio i sjekiru, ništa lakšu od krampe, kako je to htio Hamdija. Od siline sjekire mu, svaki ćutuk je popuštao, koliko god bila jedra bukovina. Ako bi bilo puno kvrga, Hamdija je imao četiri željezna klina, u četiri težine i veličine, što mu ih je Eko iskovao, i oni najkvrgaviji bi popuštali. Sve u svemu, ćutuci se nisu mogli naduravati s Hamdijom. Eko mu je skovao i laku pilu sa oštrim zubima: drven okvir, mogao se drvenim šarafima zatezati i popuštati; a lahka, mogla se nositi na ramenu. Alat je bio baš onakav kako je Hamdija nacrtao u svojoj glavi, a kovač Eko bi svaku njegovu zamisao ostvario u gvožđu. Sav alat bio je na njemu, u torbama, kud god bi se okreno. Nije se odvajao od njega. U rukama mu je bio život.

Jednom je cijepao bukove ćutuke u radničkoj koloniji kod električara Muja i njegove žene, vrijedne domaćice, Magbule. Pun kamion ćutuka pilanski radnici istovarili su iz terenskog kamiona, koje su nakupili na šumskim radilištima Zelengore. Za nepun sahat, iza kuće, tu do bašče, ispred njih je izraslo veliko brdo ćutuka, poravnano sa krovom duge prizemne kuće u kojoj je bilo osam stanova. Svi su izišli iz prizemnih stanova i čudili se što će Muju toliko drva. Onaj moj dugi fijaker sva ova drva će pojesti kad se bude ložilo i danju i noću, govorio je Mujo. Čim krenu oni silni minusi, valja nam grijati i sobu za spavanje, kako bismo zaspali, govorio im je Mujo, a oni to znali i bez njega.
Dolazi Hamdija pod teretom svojih torbi. S Mujom se brzo našao, u dvije riječi: Hrana – dok radi; a pare, čim iscijepa ćutuke. Pa onda je skinuo torbe sa sebe. Iz najveće torbe izvadio sjekiru, a pored nje, na zemlji, poredao klinove po težini. Iz brda je izvadio najveći ćutuk i sjeo na njega da se odmori, a još nije počeo ni raditi. Šutio, gleda preda se, a okupljeni stanari su ga pogledima ispitivali. I oni šutjeli. Žao im ga, onako malehna i mršava, kao da je urastao u zemlju, dok su ga gledali pored velikog brda ćutuka. A Hamdija sjedi na plitkoj skemliji, samo šuti i gleda u zemlju. I jedan od stanara, ne mogavši više izdurati, gledajući ga onako malog kraj velikog brda, kazaće:
– Hamdija, neka ti je veliki Bog na pomoći. Hamdija, ne dižući glavu, odgovori:
– Jašta! Jašta! On je pomoć svom Hamdiji. I Mujo će im na to reći:
– Hajmo kućama… Nek Hamdija radi.
Svi se raziđoše. Ostade sam Hamdija. I brdo ćutuka. Pa nakon što posjedi, Hamdija ustade, odabra dva povelika panja, na njih nareda više ćutuka, uze sjekiru, kao pero, diže je uvis, a onda snažno spusti na prvi ćutuk. Prepolovi ga iz prvog zamaha, a onda je dijelove bez

zamaha cijepao. Sve se ponavljalo, brže i brže. Kao da se zagrijavao za pravi posao. One kvrgave bi odmjeravao, u njih zabijao željezne klinove, a onda bi ih sjekirom bez otpora prepolovio. Ni na jednom ćutuku nije gubio vrijeme. Iz sata u sat cijepanje postajaše pokretna traka koja se kretala sve brže, bez trunke zastoja. U mašinu, eto u šta se pretvori taj malehni, mršavi Hamdija. I stanari virili kroz prozore svojih spavaćih soba, čudeći se onome što vide. Vidjeli su Hamdiju, kako zamahuje, iscijepana drva rastu na gomili, a klinovima razbija kvržine u šali, a to sve se brzo ponavljalo, kao da tome nema kraja, da su svi na prozorima ostajali zabezeknuti. Odlazili bi s prozora, izlazili u koloniju i pričali šta su vidjeli, pa željni čudesa, opet se vraćali na prozor. Vidjeli su da se brdo ćutuka topi, a iscijepano brdo sve veće.
Za to vrijeme Mujo je brzo sišao nizbrdo prema Drini, do ćumeza, sklepana od dasaka, na spiljama, u kojem su on i žena mu Magbula uzgajali kokoši. Uhvatio je najveću kokoš, za Hamdiju, i s njom u bašču na cjepalo. Magbula je već na fijakeru, u rerni, ispekla veliku tepsiju pite krompiruše, zgotovila čorbu od buranije i tarhana-supu. Krompir i buranija iz Magbuline bašče. U velikoj tepsiji ispekla je kokoš. Sve iznijeli i posložili na okorke iza gomile iscijepanih drva, a da nisu ometali Hamdiju. Ničim nije dao znaka da ih je vidio, ma ni habera! Vidio je samo ćutuke, sjekiru. Predvečer, Magbula došla po suđe. Čudila se, u njima ništa nije bilo. Hamdija je opet nije ni vidio. A šta je vidio, u šta je gledao, samo on zna.
Magbula je napravila slatku pitu od jabuka. Isturila je tepsiju na prozor da se pita ohladi. Htjela je sina i kćer iznenaditi nečim slatkim, kada dođu iz škole. Ne prođe dugo, začu se Hamdija:
– Magbula, de mi malo hljeba da ovo safta potarem!
Hamdija je pojeo svu pitu od jabuka. Mislio je da je i ovo za njega. Oturi sjekiru, i ne uzme kašiku: nego sve rukama, pa prste poliže.
Mujo je iz spavaće sobe spustio kablo sa sijalicom i pričvrstio ga iznad prozora. Kada je pao mrak, sijalica je obasjavala Hamdiju i

ćutuke. Mujo je čitao misli Hamdijine, koji je cijepao drva dokasno, do iza ponoći; komšije se nisu bunile. A onda je sav alat pokupio u torbe, donio ga s druge strane kuće na klupu na verandi i pored njeg zaspao. Čim su pod spiljama u ćumezima pijevci zoru zakukurijekali, čula se i sjekira. Sve slabije i slabije. Bila je nedjelja, svi stanari su nahrupili na prozore. Imali su šta vidjeti. Veliku gomilu iscijepanih drva, da je visinom bila ravna krovu njihove duge kuće i Hamdiju kako sjedi na skemliji, šuti i gleda u zemlju. Izašao Mujo s djecom, a Magbula donijela kahvu. Hamdija je polahko ustao, alat gurao u torbe i tovario na se, govoreći, kao da se izvinjava:
– Duše moje, dan ne čeka. Valja meni u Zebinu Šumu.
Mujo mu je dobro platio, Hamdija, zadovoljan, pa onako natovaren krenuo, na obazirući se na stanare koji su ga pozdravljali.
Dok je Hamdija odlazio, Muju došla polovna “fića“, koju je pazario u gradu, dovezao je vlasnik. Mujo, dvometraš a krupan nije mogao u nju stati. Kada mu je komšija Puljko pomakao sjedište do kraja, i odvrnuo naslonjač unazad, Magbula i djeca su ga nagurali u „fiću“. Upalio je, a njih troje ušli na druga vrata. U ustima mu je oguljena velika glavica crvenog luka, koju je zagrizao kao da je jabuka, a s kojom je izišao iz barake. Nije bilo posla bez „crvenluka“, kako je on zvao glavicu, pri tom je grizući zvučno kao jabuku, a jabuka je samo oblikom i bojom. Krenuli su ukrug ispred baraka u koloniji, i svi su pootvarali prozore. Neki potkrijući. Na onome prozoru truhle i naherene barake pojavila se ona žena nakostriješene kose. Zakreštala je neku svoju muku:
– Turciiiii!
I ne čekajući odjek svoga glasa, pobjegla s prozora.
Pri dnu kolonije, Mujo je svirno za Hamdijom, koji je sa skulama na leđima zamicao cestom prema betonskom mostu. Kada se Hamdija dokopao glavne ceste prema Ustikolini, Zeka je zaustavio autobus, ne bi li on ušao, da ne ide sedam kilometara pješke. Hamdija mu je, i ne zaustavljajući se, odgovorio:
– Dušo moja, žurim ja.
Zeka je produžio dalje. Svi putnici su se smijali. Nisu prošli više od kilometra, a autobus se pokvario. Bio je to stari autobus, koji je davno trebao biti rashodovan, vozio ga i održavao šofer Zeka, pa je podobro služio već dvije decenije. Zeka se podvukao pod autobus, opravljajući ga, a putnici su čekali. Utom naišao Hamdija, putnici ga pozvali da se odmori, a on im je odgovori:

– Duše moje, žurim ja.
Nakon ovoga, kada bi se god autobus pokvario, putnici bi izlazili i krenuli pješke. Ako bi ih Zeka ispod autobusa zaustavljao, oni bi u horu:
– Dušo naša, žurimo mi.
Godine su ostajale iza Hamdije. Na deset nokata podigao je imanje: dvije kuće, štale: za ovce, krave, koze, i veliki voćnjak. Sve održavali on i supruga Dika sa „četiriju sinkova i pet šćeri“, kako ih je ono on zvao. Od ovog su mogli živjeli, ali ja Hamdija opet išao pješke u Foču i na Brod na Drini, gdje je radio, a iza ponoći se vraćao. Jednom ga je jedan iz Foče pred veče zamolio da mu posiječe dud: nije dobro gaziti po dudovima! Poput ranjena, ostavljaju krvav trag u avliji, pa je avliju valjalo svako jutro od krvi prati. Hamdiji bilo žao duda, pa ga iskopao iz korijena, čuvajući svaku žilu. Do u cik zore se nosio s dudom sve do Zebine Šume. Dok su ukućani spavali, iskopao mu je veliku rupu i zasadio dud. Ujutro, čudom se čudili: kako, šta, otkuda da tako veliki dud prekonoć izraste iznad njihove kuće! A mogao im je kazati samo Hamdija; no je spavao.
Nakon jednog velikog posla, Hamdija je po noći krenuo u Zebinu Šumu. Na putu ga sačekali neki ljudi. Tukli ga dok se nije onesvijestio i pao. Uzeli mu sav novac, ostavivši ga da leži na putu. Ko zna kad je došao sebi, gluha noć nema oka i nema svjedoka, tek izjutra se doteturao do kuće.
Danima mu ukućani stavljali obloge s travama po cijelom tijelu. Kad je ustao, jedva je govorio. Lice mu je bilo izobličeno. Obilazile su ga komšije. Pitali ko mu je to učinio, on rekao jednu riječ, jednu jedinu, u koju svo zlo svijeta može stati:
– Ljudi…
Sutradan, rano, kod česme vrisnula je najstarija kćerka. S konopcem oko vrata, visio je niz onaj veliki dud, koji je ne tako davno dovukao i zasadio: ni u pasu se nisu izravnali pa da ga, po legendi, dud odmijeni. Hamdija je dobro radio i bio dobar čovjek.
Ostarjela Kašma, kad su upitali šta misli što se Hamdija zamakao, on je kratko odgovorio:
– Hamdija je cijeli život radio za pare, a ljudi hoće para, a da ne rade. Dobro ne more biti samo, zlo će ga zaskočiti. A zlo bude samo, prođe mnogo Drine dok dobro dođe.

Nije ni završio, a svi skočiše na njega, govoreći „kaće više da ušuti“. Kašmo im je odgovorio:
– Pitate, a hoćete da šutim?

Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

ZÜRIDAPP KS 750 I KRMOKOLJ – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 22.dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

ZÜRIDAPP KS 750 I KRMOKOLJ (22)
Puljko je imao njemački motor, a na njegovom rezervoaru za benzin pisalo je „Züridapp ks 750“ – teški, vojni motocikl sa prikolicom. U odnosu na onaj motor NSU, kod Jovice, ovaj je bio grdosija, a kada sjedeš na njega, misliš da voziš tenk. Puljko ga je držao u velikoj šupi za drva, koju je zbog ove grdosije zaključavao sa tri velika katanca: mjera opreza za „züridappa“. Samo da mu ga neko ne ukrade, kao ono kada su učitelju Simu, Faći i Klanfa pomjerili „fiću“ ispred škole, pa Simo, dok je držao čas, kroz prozor kad je vidio, da mu nema“fiće“, potrčao niz stepenice, koliko ga noge nose, ne bi li stigao lopove. Preskačući u trku stepenice, pao je i povrijedio nogu, pa su ga drugi učitelji odnijeli u Zdravstvenu stanicu. Dok su ga nosili, rekli su mu da su mu vidjeli „fiću“ iz škole, da se ne sekira. Neko ga je sklonio, jer su svi pričali koliko je Simo bio vezan za „fiću“. Prije nego što bi ušao u njega, svaki put bi ga glancao nekim svilenim, još mirišljavim krpicama. Ni o svojoj djeci nije vodio računa koliko o „fići“. Nikoga nije u njega puštao, a da nije prije izvršio smotru njegovih cipela. Glas da mu je „fićo“ samo sklonjen iza škole, vratila je Sima u život. Samo je čekao da se vrati iz Zdravstvene stanice i da vidi svog, prvog, „fiću“ u koloniji.

I kod Puljka je isto. Ne dao Bog da mu neko ukrade „züridappa“ s prikolicom. Ili da mu ga iz „sitne osvete“ gurne niza spile, u Drinu, odmah iza šupe. On bi bezumnije od Sima potrčao niza spile, ne bi li spasio bar dijelove ovog motora, pa makar se sav iskomadao. Samo da ostane živ i bude i dalje sa svojim „züridappom“. Toliko se svještio na njemu da ga je rastavljao preko zime do u najsitnije dijelove, a na proljeće sastavljao, kao da je obična igračka. U tome mu je Gerhard pomagao, dok ga Puljko žmireći ne bi raskupusao. Uz trojicu sinova, züridapp“ mu je bio četvrti.

Niko u koloniji nije znao otkuda ovaj gorostas s prikolicom Puljku; u Srezu ga niko nije imao, ni šire. To je bio originalni motor u kojem su se vozili njemački oficiri u jedinicama pješadije. Govorilo se da su ovaj motocikl viđali samo u ratnim filmovima i to na makadamskoj cesti i na najvećim brdima kuda se kretala, uz pješadiju, i tenkovska jedinica. Baš grdosija, sa prikolicom imao je oko pola tone, a mogao je povući tereta i do tristo kilograma. Puljko njime izvlačio „dajca“ iz blata, ako bi se u šumi zaglavio, a iz Pilane mu dobro platili. Snažan kao crni medvjed, govorili su radnici na šumskim radilištima, ali nije bio za neke trke. Motorista Gavro je za „züridappa“ govorio da bi ga trebalo upregnuti za izvlačenje trupaca iz šume, jer je snažan, a spor, ko i njihovi volovi u štali, no su zato mogli raditi od jutra do mraka. Sve ovo još je više povećavalo zagonetku otkuda „züridapp“ Puljku. A on je ovu tajnu skrivao kao zmija noge, kao da mu od toga zavisi život. Gerhardu, kad su u „Složnoj braći“ zamjerali što su Puljku dali „züridappa“, kao da je on bio njihov oficir, on im je odgovorio:
– Ko znala? Možda Puljko bila njemačka oficir. Vaša borci bila u njemačka vojska. Tamo bolje živila, a slabo živila u šuma.

Otada su mnogi u širokom luku zaobilazili baraku u kojoj je Puljko živio s familijom. Ako je tako, govorili su, što onda sa oslobođenim Nijemcima nije otišao u Njemačku, već se šepuri što u Vojnoj pošti zarađuje više od onih koji žive od rezanja šumske oblovine.

Sumnju da je bio njemački oficir pojačavali su dolasci Njemačkih delegacija, koje bi poslovno posjetile Pilanu ili Fabriku lesonit-ploča. Nakon posjeta, dolazile bi kod Puljka da vide njegov motocikl sa prikolicom i da s njim popričaju, a vodili ih fabrički direktori i sreski rukovodioci. Puljko bi im ponosito istjerivao svoju grdosiju iz šupe do ispred kolonije, da ga se mogu siti nagledati. Pokazivao im rezervoar benzina, na kome je bila utisnuta Davidova zvijezda, što je govorilo da su Nijemci koristili Jevreje u proizvodnji ovog motocikla, što je puno značilo Puljku, a da ni on sam nije znao zbog čega.

Nijemci su se divili „svome“ motociklu, zagledali ga sa svih strana, ali brzo bi skidali poglede sa Davidove zvijezde. Nisu htjeli vidjeti taj dio svoje historije, pa bi skretali sa ove teme. Govorili su, a kako je to Gerhard prevodio, da je ovo bio najbolji motocikl sa prikolicom u historiji proizvođača firme „Wehrmacht“, pa da je prozvodnja ove grdosije prestala nakon završetka rata. Ova firma je svojom imovinom platila obeštećenje nakon rata.
Kada bi se nagledali „züridappa“ sa svih strana, dvojica Nijemaca bi sjela da se provozaju na njemu. Jedan na motocikl, drugi u prikolicu. Tako su odglumili ratnu scenu, kao da je ovaj u prikolici bio oficir visokog ranga u njemačkoj vojsci, a drugi njegov šofer. Prije nego što bi sjeli na motocikl, šofer bi salutirao oficiru, a ovaj bi mu oštro naređivao na njemačkom jeziku. Odnekuda bi zalutao Mazalo i svi bi stali u njegov „Zenit“. Ovdje nije bilo Vratila da ga
„obameta“.
Šta god da bilo, teški motocikl sa prikolicom bio je glavna atrakcija u koloniji. Svi su prežali kada će Puljko sa svoja tri sina izgurati iz šupe „züridappa“, pa da se svi iz kolonije okupe oko njega, kao oko nekog čuda, iako su sumnjali da je Puljko bio njemački oficir.

Velika je svečanost kad Štafetu mladosti nose pioniri, raspoređeni na cesti, prvo kroz koloniju, a onda kilometrima prema Tjentištu. I ovaj Puljkov gorostas od motocikla, odigrao bi svoju ulogu. Trojica sinova Puljkovih dobro bi oprali motocikl, pripremajući ga za put, kao što je Simo svaki dan pripremao svoga “fiću“. Dan prije, Puljko bi obavio sve mehaničke servise, pa podmazao i najsitnije dijelove, isprobavao kočnice, pregledao gume, kako mu ništa na putu ne bi moglo zafaliti. Njegova žena motocikl bi okitila cvijećem. Muški bi izišli u svečanim odijelima, a visoka žena Puljkova u pantalonama i džemperu, na koji bi obukla kratki kaput.

Puljkova žena sjela bi u prikolicu sa srednjim sinom, najmlađi joj je sjedio na krilu, dok bi na motociklu za upravljačem bio Puljko, a iza njega, na federima uzdignutom sjedištu, najstariji sin. Čitava kolonija na ispraćaju „na pohod“ prema herojskom Tjentištu. Teški motocikl, sa petero putnika, grominjao bi asfaltnom cestom uzbrdo, ostavljajući koloniju iza sebe.

Prolazile su godine, Puljko kupi novog „fiću“, a teškog motocikla s prikolicom nije bilo u šupi. I ovo je bila zagonetka za koloniju, no im ju je Gerhard odgonetnuo. Nijemcu iz delegacije, koja je posjetila koloniju, Puljko je prodao motocikl za velike pare i kupio novog
„fiću“. Gerhard im je objasnio da je Puljko dobio mnogo više para, nego što je dao za „fiću“, pa onda može u gradu kupiti veliku kuću. Gerhard je nagovijestio da će oficir iz kolonije odseliti u veliki grad.

Nakon prodaje „züridappa“, kao da je odjednom sve zamrlo u koloniji. „Züridapp“ je sve privlačio, a njemački oficir ih je pak odbijao od sebe. I Nijemci više nisu dolazili kod Puljka.

Svima u koloniji je ostala još jedna nikad riješena zagonetka. Ako je Puljko bio njemački oficir, što po njega ne dolazi Lijać. Ili Generalni. Samo je Gerhard dolazio kod Puljka.

Nema jezivijeg glasa od onog kada krmača zaskiči. Ova skika svakog novembra pogađala je koloniju. I ovo je nešto za priču od Puljka, nije samo “züridapp ks 750“. Skika je bila jeziva, jeziva toliko da ne može više: u hladnom novembarskom danu razlijegala se po koloniji.

Puljko je mjesecima tovio svinju. I natovio da je bila velika i teška kao onaj „züridapp“. Peterica odraslih i snažnih radnika iz Pilane ušli su u svinjac iza barake, prema spilama, i s omčom od željezne žice silom bi izvlačili svinju, vukući je po zemlji, dok se ona koprcala, ne bi li se podigla na noge. Kada su je izvukli, svinja je stala na noge i vezana omčom za duži štap, koji je bio u rukama najsnažnijeg radnika, počela bježati između barake i svinjca, ali njima peterici, vezana, nije mogla umaći. Trčala je ukrug oko njih, a omča je bila zakačena za dug štap. Kada se umorila, počela je skičati, to skičanje se u krugovima širilo po cijeloj koloniji, ne prestajajući da trči. Ovo je bila njena borba protiv smrti, ali uzaludna. Stari Ćoro, koji je slabo vidio, a dobro čuo, i živio u toj dugoj baraci sa Puljkom, ovu jezu poredio je sa skikom sirene iz njemačkog aviona “štuka“, koja mu nije izlazila iz pameti.

Od silne skike, kokodačući, sve su se kokoške razletjelele niza spile i zavukle se u pećine iznad Drine. Pijetlovi nisu nikog budili tog jutra, čula se samo „vekerica“. Trčali su za kokošima, koje su u straha više letjele niza stranu no trčale, gdje su bile pećine. Prljavi kerovi, nakon prvog cvileža, u čoporima su bježali na sastavke Drine i Bistrice. Ni vrana nije bilo, iako su prije tog događaja kao hijene danima krstarile kolonijom.

Više familija krenulo je prema skiki, a kada su došli, imali su šta vidjeti. Njih peterica jedva obaraju veliku svinju na stranu, a onda je drže za noge i glavu, dok je jedan, onaj najteži, sjeo povrh nje. I skičanje postajalo sve jače. Razdiralo je sve one koji su se okupili između svinjca i barake, kao hladnoća sa Kmura uvlačilo im se u kosti. Onaj što je sjedio na svinji, ustade, uze macolu i svom snagom udari u svinju u glavu. Načas u nesvijesti, presta skičati, a onaj najsrčaniji najsnažniji, velikim, oštrim nožem bijesno je rovio po njenu vratu, tražeći žilu kucavicu, nikako da nađe puta do njena srca, dok je sve prskala njena vrela krv. Jedna komšinica iz kolonije, pritekla im je u pomoć sa velikim loncem u koji je kupila krv. U ovoj zemlji krvi i meda ništa nije slađe od krvi.
Puljko je sve uradio kako su mu savjetovali veterinari. Dvanaest sati prije klanja, nije dao svinji da jede ni da pije. Toplom vodom oprao je blato sa nje. Nakon klanja, Puljkovi sinovi donijeli su veliko korito s toplom vodom: u nju su peterica prebacila zaklanu svinju. U vreloj vodi skidali s dlaku sa svinje. Onda su joj vadili unutarnje organe i slagali u drugo tekne. Iz svega ovog, stanovnici kolonije zapamtili su samo ono jezivo skičanje.
Otišli su kućama sleđeni skikom. Niko ni riječi da progovori.
Nije to bila samo skika. I djecu, kad od njih ljeti provri Bistrica, stane skika, već nešto mnogo više: ječanje, cvilež, zavijanje, agonija, očaj. Bilo je nekog bjesnila u njenom glasu, nekakve gotovo ljudske pobune, kako to kaže veliki pisac.
A Kruško dalje tumačio, u nedogled gledajući: „Sve što je ikad povedeno na klanje, bilo to tele, jare, insan, janje, istovremeno je prisutno u njenoj skiki; sve što nije moglo umaći ispod noža, evo se kroz nju oglašava. I kad danima kiši, ne prestaje, i svi na nebo zajade, Vejsil bi znao reći: I koliko god da lije, makar do novog potopa, opet je malo, ovu zemlju od krvi da opere. U njoj pustoj i med ima okus krvi. I ne samo zemlju, i ovu bi vodu valjalo oprati: ona je više pronijela trupla već trupaca. Ne samo s nje piti, nije se sahi njom ni umiti: Drina je gasul voda!

Ostalo je u sjećanju kako su Puljko i njegova familija pravili čvarke od svinjske slanine. Puljko je svu slaninu izrezao na jednake dijelove i iz velike posude sasuo ih u kazan s vodom, ispod kojeg su razgorjeli vatru. Njegova žena je kuhačom miješala slaninu s vodom, stružući njome po dnu kazana. Pa onda bi u kazan narezala nekoliko glavica crvenog luka. Kad su čvarci dobili smeđu boju, a mast postala bistra i svijetla, Puljko je kazao da se čvarci mogu jesti.

Svoj djeci Puljkova familija dijelila je čvarke, komad kruha i glavicu crvenog luka. Svi su gladno jeli. Glad ne pita za ime i porijeklo.

Nakon onog jezivog skičanja svinje, veterinarski inspektori zabranili su uzgoj svinja i držanje kokošiju iza baraka. Svima su srušeni svinjci i kokošinjci i neugledne drvene straćare. Samo iza baraka, mogla je biti „skrivena“ bašča u kojoj su svi sadili povrće na način kako su to radili na svojim selima, prije nego im je vlast rekla da je u fabrikama budućnost, i da se moraju sa sela spustiti u grad. Međutim, kolonaši su se dosjetili kako da riješe i ovo. U spilama, na kosim obalama Drine, bilo je mnogo pećina, pa su oni na njima samo ukopali drvena vrata. I u ovim pećinama držali su svinje i kokoši. Tugo, i ovo su im pokvarili novinari
„Oslobođenja“, koji su sa ceste, s druge obale Drine, na putu prema Tjentištu, vidjeli svinje i kokoši i sve uslikali. I tako, u lovu na senzacije, sutradan u „Oslobođenju“ izišao tekst:
„Pećinske svinje i pećinske kokoši“.
Toga dana došli su inspektori sa dva kamiona u koja su ugurali sve: svinje i kokoši iz pećina. Džaba transparenti: listovi iz bloka br. 3, za Likovno obrazovanje, okačeni na ogradu, na njima je pisalo: „Svoje ne damo, tuđe nećemo“. Sve te listove inspektori su poskidali.
Kolonaši su se pozdravili sa svojim sjetnim seoskim uspomenama.

Otada je i prestao uzgoj svinja i peradi u koloniji.
Što nećemo, brzo dođe. Što hoćemo, dođe, opet, s onim što nećemo. Kako god da okreneš, čovjek je trska: povija se kako vjetar puše.
Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

GRBA ZA ISPOD GLAVE – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 21.dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

GRBA ZA ISPOD GLAVE  (21)
U ljetne vrućine, kad sve gori, iz šume je na rijeku Ćehotinu dolazio bijedan beskućnik, grbavac. Svi su ga zvali Grbo. Ružno ime, ali je njegova slika. Nije imao svoje kuće. Spavao je pored puta, gdje bi sjeo da se odmori. Na leđima je nosio veliku grbu i ona ga je pritiskala zemlji. Ako bi išao uzbrdo, duge ruke bi mu dohvaćale zemlju i njima bi se pomagao u hodu, a noge ga jedva nosile. Iako poguren, bio je viši i krupniji od svih ljudi. Nosio je dugu i široku halju koja ga je prekrivala, a za grbu, obujmivši je kanapom, vezao bi veliki zavežljaj u kome mu je bila hrana. Čim bi sjeo na travu, naslonio bi se na grbu, nagnuvši glavu unazad, da je visila, tako se odmarao. Sve mu je virilo iz velike glave: i nos, i usta, i uši i brada. I duboke brazgotine na licu, kao da mu ih je neko nožem urezao. Pogled kao glogova šuma.

Ako bi zaspao, hrkanje i potmulo zviždanje iz usta, iz nosa titrali bi niz put. Oni što bi prolazili, zaledili bi se u čudu. Naslonjen na veliku grbu, pred njima je ova grdosija spavala dubokim snom, i još hrkala i pištala. Kao strašilo. Djeca ga se bojala. I bježala od njega kada bi ga srela na putu. I čim bi otrčala dovoljno daleko, zvala ga tim grdnim imenom. On bi ih samo pogledao, a onda bi zakolutao žmiravim očima.

Živio je od rada, za hranu i haljine. Sa seljanima se nije pogađao, išao bi im kopati zemlju. Čim bi je prekopao, tražili bi ga drugi. Za njega je uvijek bilo posla: Ili na zemlji, ili na nečijoj kući, ili je cijepao drva.
Posla je bilo. Kada bi zahladnjelo, spavao bi među ovcama, a njih je hladnoća zbijala, te su ga grijale, a od snijega i kiše štitila ga drvena nadstrešnica. Malo je govorio, skoro nikako. Muklo, jedva riječ po riječ.

Jednom su vukovi napali ovce. Grbo je jednog vuka strgao s ovce i raskinuo, a drugi se razbježali. Kada su u toj noći najhrabriji seljani, koje je probudilo vučije režanje, ušli u tor, imali su šta vidjeti: Grbo hrče među ovcama: u krvavu snijegu crni se vuk. I glas o ovom je s usta na usta išao daleko. Tek, kada bi ga neko o ovome upitao, on bi se okrenuo od njega, da ga ne čuje. Nije volio veliku riječ o sebi.

Na mjestu gdje je Bistrica kamenjem, busenjem, granjem, lišćem pregrađena, bila je najveća dubina. Svi su se na tom mjestu bojali njenih vrtloga. Rijeka je i prije ovog benta udarala u jednu stijenu, a onda, dubeći lijevke, ronila u dubinu. U toj dubini kupali su se samo oni najhrabriji, najbolji plivači. No su se i oni bojali da ih ne uhvati kružna vodena struja, uvuče u vrtlog, zamuti im oči, i povuče na dno.

Dva dječaka, Gara i Izo, bila se osmjelila, skakali su sa brane u najveću dubinu, sve dok ih ta sila nije uhvatila. Vrištali, mlatarali rukama oko sebe, ali im nije bilo pomoći. Onda se tu pojavio Grbo. Dotrčao je do brane, s nje se spustio, no voda je bila preduboka i za njega. Doplivao je do dječaka, a oni su se uhvatili za njegovu halju. Grbo je zaplivao prema obali, vukući ih za sobom. Djeca, okupljena na obali, gledaju ovoga gorostasa kako snažno pliva, a da ga vodene struje nisu uhvatile. Vidljiva je bila Grbova grba za koju se slijepila halja, pa su oni na obali vidjeli da je mnogo veća od njegove glave. Izašli su mnogi iz obližnjih iz kuća, kad su čuli vrisku na Bistrici.

Otada su svi u selu iznad Bistrice dali Grbu da spava u njihovim kućama. On je živio s njima i s njihovom djecom. Nisu mu dali da spava u toru. Čuvao im je ovce napolju, pa ih je htio čuvati i u toru. Seljani ga hranili i oblačili. Iako je velik i ružan, s grbom koja ga je pritiskala, kako je vrijeme prolazilo, djeca su ga se sve manje bojala. Navikavali su se na njega grdnog. Krili bi se u visokoj travi, a on ih tražio. Tako su se igrali.

Čim bi se Bistrica zapalila na suncu, ona bi zazvala djecu, a djeca se do, jednog odazvala. Grbo bi slazio među njih. Nije se kupao. S obale ih, baš kao i janjad, držao na oku.

Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

LJUBAVNE ČARAPE – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 20.dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

LJUBAVNE ČARAPE  (20)

Gile ko Gile. Neugledan i neuredan. I srednjag rasta i visok. Imao je mnogo kraću desnu nogu, pa kada korakne na nju, skroz se smanji, a kad bi na lijevu, ode uvis. Tako je u hodu tijelom išao i gore i dolje, kao tasovi na vagi. Nije mogao potrčati, jer to naizmjenično dizanje i spuštanje trku nije godilo, pa bi se preturio preko manje noge, ustranu. Niko nije znao otkud mu ovakve noge, niti je Gileta o tome neko smio i pitati. Bio je zastrašujući u svakom pogledu. To mu je od rođenja bilo tako.
Što je bio zastrašujući? Kao da se nikad nije kupao, kao da u njegovoj baraci, u kojoj je živio s ocem, nije bilo vode. Majka mu je umrla po porodu i on je otada ovakav, peksinav, da te Bog sačuva. Uvijek neoprane kose, krmeljav, kakav bi i ustao. Samo bi obukao isflekane farmerke i košulju, koje su visile pored kreveta, na naslonu drvene stolice, na kojoj je bilo mnogo opušaka u konzervama s vodom i prljavih fildžana, pa pravo u koloniju. Uvijek namrgođen, spreman na sve i svašta, nije imao ograda, pa su ga se svi klonili.
Od pasa pa na gore, bio je atletski građen, na oca, ruku snažnih. Zakačiti se s kim i pobiti, bilo je to za Gileta, kao napiti se vode. Nije prezao ni nož da potegne, ako ustreba, samo je vrebao da se s nekim sporječka u dvije riječi i eto belaja. Otkako mu je otac nekog Janka namrtvo zbo kod Alborije, podno Pilane, Gile se nije odvajao od noža. Otad su ga se u koloniji svi još više bojali. Niko ga nije smio prijaviti Šoku. I Šok ga je zaobilazio, bojao ga se. Giletov otac je kao bez šale zbo tog Janka, i Gile se, na svoj način, zdušno potrudio da se to čuva u pameti.

Od čega je Gile živio? Robu koju bi Faći dobio iz Italije, farmerke i majice, džempere i jakne, on je rasturao po cijeloj koloniji. Davao je svakome na veresiju i nije imao briga za plaćanje. Ulazio bi u svaku baraku i iz torbi prosuo po patosu sve što bi donio, pa bi svako, i djeca i roditelji, probirali šta je za njih. Nije ni pisao šta je kome ostavio. Čim bi se čula sirena na pilanskom dimnjaku, sutradan bi mu donosili novac.
Ako bi prošle dvije sirene, pojavljivao bi se Gile, onako mrgodan, razbacane, duge, kovrdžave kose po okrugloj glavi i vratu, snažan od nogu na gore, nabreklog nosa i velikih, krezubih usta, s debelim srebrnim lancem oko vrata, pa bi svako kod koga bi došao stao da razmišlja da mu nije ostao dužan za farmerke, majicu, pa bi preturao po džepovima da to izmiri, ili bi išao u komšiluk da pozajmi. Gile bi šutio, isplaćen, klimnuo bi glavom, okrenuo se, i otišao svojim poslom. Takav je bio Gile – strašni.

Gile je pošten prema Faćiju. Baš svaki dinar koji bi mu pripao od prodate robe, Gile mu je donosio, a da ništa nije zafalilo. Bio je od punog povjerenja. Nije bio pohlepan, pa zato ni svadljiv na parama. Faći se s njime o svemu lahko dogovarao.

Gile je imao i jednu svoju tajnu, za koju je znao samo Faći. Jedan od Faćijevih preprodavaca robe, Dare, otišao je u Njemačku gdje je radio na građevini i dobro zarađivao. Kada je, nakon nekoliko mjeseci, u polovnom „fordu“ cabrioletu, sportskoj verziji s kožnim sjedištima došao u koloniju, svi su se okupili oko „forda“ i Dareta. Čudom se nisu mogli načudili, ne vjerujući onome što vide. U sivom odijelu, po posljednoj modi, u svilenoj, bijeloj košulji sa crvenom kravatom, u zagasitocrvenim šimi-cipelama, uspravni, visoki, dostojanstveni crnomanjasti dvadesetdvogodišnjak, da ga se nisu mogli nagledati.

Kao da je pred njima predsjednik neke države, a ne onaj izduženi Faćijev švercer i varalica na kartama, kome je Šok bar jednom u mjesecu pendrekom odmjeravao leđa. Zbog takvog sina, koga su mnogi zbog dugova na kartama tražili, danima arhivirali prijetnje u porodičnoj kući, dok se on krio, majka mu je teško oboljela da bi jednog dana zamakla se u bašči, o omalehnu jabuku, uz koju je ona prislonila merdevine, a otac ga nakon majčina ukopa istjerao iz kuće. Sve što se Daretu događalo, prelilo je lonac i nije bilo druge: pobjegao je iz kolonije s glavom bez obzira, a da niko nije znao kuda. Kada je došao u Sarajevo, radio je kratko kod nekog mesara na Bistriku, a on ga svojim vezama prebacio u Njemačku, kod svog bogatog brata, da mu radi na građevini. I, eto, nakon nekoliko mjeseci Dare se pojavio u koloniji u sportskom
„fordu“ cabrioletu, u odijelu po posljednjoj modi.

Dare je donio punu vreću lateks-kondoma, tanki i pouzdani, mehki i ugodni za snošaj, za razliku od onih krutih koji su se morali vezati za alatku, a nisu bili dovoljno savitljivi, pa im, na kraju krajeva, alatka nije ni trebala. Ovi lateks-kondomi bili su pogodnost o kojoj su mnogi mogli samo sanjati. Bili su hit u Njemačkoj, prodavali se „kao halva“, kako to kažu naši trgovci. Idealna zaštita od začeća i spolno prenosivih bolesti, a s njim se moglo uživati do kraja. Kod nas je u to vrijeme bila zabranjena javna prodaja kondoma, pa Dare nije znao šta će s njima. Faći se sjetio Gileta i poslao ga njemu. A Gile ne bi bio Gile da nije znao šta će sa ovim hitom iz Njemačke. Rekao je Daretu da ne brine, neka on ide u Njemačku da radi, a on će do njegovog sljedećeg dolaska sve kondome prodati, i neka se vrati s još kojom torbom.
Dare je otišao, a kondome je prepustio Giletu. I tako je počelo.

Gile je otišao kod Sima u trafiku, preko puta kapije Pilane. Simo, kao i svi drugi, bojao se Gileta. Kada je Gile iz torbe izvadio lateks-kondome, Simu se oči zasjalile, njegov trgovački osjećaj govorio mu je da bi ovi kondomi imali dobru prođu kod radnika. Nigdje se nisu mogli nabaviti, a svima trebali. Sačuvali bi ženu od začeća, ako neće još poroda, a sebe zaraze od žena, koje su nakon sirene dolazile iz okolnih mjesta i motale se oko „Složne braće“, okupljale svečeri na Gerhardovom betonskom mostu. Samo da se pročuje u Pilani, eto mu kroz kapiju radnika, mislio je Simo. Sa Giletom se lahko dogovorio. Njemu je pripadala trećina od prodatih kondoma, koliko i Giletu, a toliko je bilo i za Dareta, koji bi ih redovno snabdijevao. Kad je Gile izlazio iz trafike, čuo je piskav Simov glas:
– Samo da ovo ne dođe do Šoka. Kuku li se nama, a i Faćiju. Zbog zabrane, ja ću kondome prodavati „ispod stola“. Vreću ću držati u trapu ispod patosa, gdje imam i druge robe, gdje ih Šok neće tražiti, a iz džepova ću ih prodavati. Nego, Gile, kako će radnici znati da kod mene mogu kupiti kondome?
– Ne brini – reče na to Gile -ja ću preko svojih ljudi razglasiti da
kod tebe mogu kupiti „ljubavne čarape“, pa će ih radnici tako i tražiti. Ti ih prodaji pod čarape, namoj govoriti „kondome“. Čarape možeš prodavati da te glava ne zaboli. Vidim da ih imaš i na policama. Simo, ne brini za Šoka, prepusti ga meni. Ti znaš koliko se bojo mog oca, e mene se više boji. Ne zaboravi, ti prodaješ čarape! Odoh potražiti Faćija, pa za Njemačku.
Dolazim za mjesec dana s novim čarapama.

Za „čarape“, i gdje ih mogu kupiti, radnici su u prolazu čuli od Gileta i Faćija, i njima povjerljivih. I sve se zakolutalo. Simo je svaki dan prodavao desetine čarapa, a da to nikome nije bilo sumnjivo. Sjedio je na stolici na vratima trapa, na patosu trafike, pa iz džepova vadio
„čarape“. Malo-malo, pa on u trap. Iz dana u dan, svi su dolazili po čarape i preporučivali ih jedni drugima. Simo nikad nije imao više posla, a ni para. Svaki dan velika zarada.

A Gile? Skroz se promijenio. Dare mu je s torbama „čarapa“ donosio odjeću da ga obuče: čarape, veš, cipele, košulje, farmerke, jakne, pantalone, odijela. Sve iz njemačkog butika. Ešref ga je ošišao nakratko, a on se redovno kupao, pa oblačio po njemački, a još bi se namirisao, da ga je bilo: stati, pa gledati i mirisati. U ovome preokretu, gubila se ona njegova manjkavost s kraćom nogom, zbog koje bi se u hodu uzdizao i spuštao, a batrgao kad bi žurio. Izlazio bi s lijepim ženama, koje bi mu dolazile iz drugih mjesta u novoizgrađeni restoran „Fontana“, na uzvišenju iznad betonskog mosta, na desnoj strani Drine. Nije škrtario, častio bi nekad sve goste „Fontane“, a konobarima bi u salveti na tanjiru ostavljao bakšiša, da im je to bila njihova sedmična plaća.
Tako mu je dobro išla prodaja „čarapa“.

Dobro i zlo uvijek su skupa, ne razdvajaju se; nikad nisu odvojeni, zlo ponekad hoće samo, a dobro bez njega neće nigdje. Tako je od kad je svijeta i vijeka, najviše tamo gdje živi sirotinja. Naš Gile nije više znao šta će s parama. Dolazili su mu privatni obrtnici, imućni ljudi na visokim društvenim položajima iz drugih gradova, zbog kojih nisu imali zakonskih smetnji, na kartanje, u noćnim satima u „Fontani“, gdje je on s njima, uz velik noćni zakup, ostajao iza fajronta, sve do jutarnjih sati. Na parkiralištu ispred „Fontane“ kolonaši se nisu mogli nagledati velikih automobila sa tablicama njima nepoznatih gradova. Daretov polovni „ford“ cupe nije se mogao mjeriti sa „mercedesom, „volvom“, „opelom“…

S vremenom, to je za sve njih postala velika i ovisna strast, da noć sa subote na nedjelju nije mogla bez njih. Na stolu je uvijek bila gomila para, koju su nakon odigrane partije, s pokojom riječi, zahvaćali, sad jedni, sad drugi, a tek pred zoru gomila bi pripala jednom ili dvojici.
Drugi su bili gubitnici.
Gile je samo na početku dobijao, a sve druge noći gubio je velike iznose novca. Kako je on mogao i pomisliti da u navac može igrati s iskusnim kockarima. Svake subotnje noći, Gile je ostajao dužnik nekom od njih. Kao u polusnu, potpisivao je nekakve papire, a sutradan je išao kod Sima po novac i u koloniji obilazio one kojima je davao Faćijevu robu. Postao je nervozan, sve manje je bio u garderobi i mirisu koje mu je donosio Dare. Nije se ni kupao, čistio, zapustio je ponovo kosu. U stvari, postajao je onaj stari Gile, samo još stariji i grđi, prikaza od koje su svi bježali u koloniji. Ostavile su ga sve žene: u koloniju dolazile zbog njegovog novca. A i on sam je osjetio da gubi tlo pod nogama. I svu mjesečnu zaradu od
„čarapa“, vraćao je kao dug iskusnim kockarima, koji bi, katkad, vjerovatno zbog duga, u
„Fontanu“ dolazili sa tjelohraniteljima.

Kada je Dare došao iz Njemačke, izmirio mu sav dug, a u svojoj kući iznad kolonije čekao ih je Faći. Bilo je to tri mjeseca, nakon što mu je leđa pendrekom išarao Šok, da se danima o tome pričalo u koloniji, a Faćija su isto toliko dana žuljale stvrdnute guje po leđima. Došao je dan da se osveti Šoku, kako je to on obećao Klanfi u Domu zdravlja.
Čim su njih dvojica ušla, Faći im je nasuo po jednu „kruškovaču“. Majka mu u drugoj sobi, nije izlazila pred njegove goste. Plan je Faći pred njih isturio do u detalje. I s obzirom da Šok stanuje u svojoj kući na brdu Glavica, a svako jutro istim putem ide nizbrdo, kako bi ordinirao u koloniji, Faći hoće da iza ponoći na tom putu iskopaju veliku jamu, za njeno dno i sa strana da utvrde bodljikavu žicu, nju je Faći dobio od Džina u njegovoj „Gvožđari“. Granama i lišćem prekrili bi tu jamu, koja će čekati Šoka, kad jutrom bude krenuo u koloniju.
– Neka bodljikava žica ostane na njegovu tijelu, baš kao
njegov pendrek na mojim leđima – završio je Faći.
– Ja se ne mogu verati sa ovom nogom po Glavici – kaza mu Gile.
– Ja i Dare ćemo to završiti – odgovori mu Faći.
– Da znaš i ovo, Faći. Kada Šok završi u krevetu, ne mogne raditi,
po tebe će doći Lijać, što radi za beogradsku Udbu i sa milicajcima u civilnim odijelima će te odvesti. Možda i na Goli otok, zavisi za šta te optuže. Da znaš i ovo, šta te čeka. Jedan od politikanera, s kojima sam sam kocko, sve mi je ispričao o Lijaću, koji zna, kao i Šok, da nam Simo prodaje „čarape“, ali im je on zabranio da nas ometaju, a taj politikaner mi je najviše zgulio para u „Fontani“. Zato sam danas serbezniji kada se ne oblačim kao oni. Jesam stari Gile, ali se više ne kockam.
– Ovako, Gile. Čim vratim pendrek Šoku, ja s Daretom idem
u Njemačku i neću se više vratiti u koloniju. Dolaziću prerušen, pod drugim imenom i posjećivati majku, davati joj novac da preživi. Tebi ćemo slati torbe sa „čarapama“.
– Još koju turu i nemojte mi slati „čarape“ Šta ako se politikaner
okrene protiv mene što se više ne kockam, poslat će mi Lijaća. Dosta mi je za život od ove prodaje robe iz Italije, koju ću dobivati umjesto Faćija – objasni im Gile.
– Tako je, Gile… Mi ćemo večeras iskopati jamu Šoku, a sutra bježimo u Njemačku – kaza Dare.

Iza ponoći Faći i Dare, ravno iz „Složne braće“ peli su se krivudavim, brežuljkastim putem na brdo Glavica. Zastali su ispod samog njenog vrha, a na njoj zaravan, iza nje, u šumarku, Šok od cigle izidao malu kuću u kojoj je živio sa ženom i dvoje male djece. Dare je s ramena spustio veliku krampu i lopatu, a Faći je na jednu granu objesio lampu koja je obasjavala put i kolut bodljikave žice. Zemlja je bila utabana, ali ispod kore mehka, pa je Dare snažnim zamasima krampe, zakratko, izrovao mnogo zemlje, dva metra u dužinu, jedan u širinu.

Faćiju je trebalo vremena da svu zemlju lopatom razbaca po šumi. Tako su se smjenjivali. Dare je kopao, a Faći izbacivao, a da nisu prozborili niti jedne riječi. Htjeli su prikrajčiti ovaj posao, kako bi imali vremena da spavaju kod Faćiju. Kada su se obojica našli u raki, ma skoro do vrata, znali su da su pri kraju. Izašli su napolje, a Faći je hrpe taze iskopane zemlje lopatom razbacao po šumi, kako bi put sa strana ostao ravan. Onda su s grane skinuli kolut bodljikava žice i prostrli je po dnu jame. Ostale dijelove žice kliještima su isjekli i obložili zidove jame. Sve su uradili precizno i brzo, kao da su ovaj posao uvježbavali noć prije. Iz šume su dovukli granje, prekrili jamu, a odozgo lopatom nabacali zemlju, dobro je utabali, da se na svjetlosti, koju je sterala lampa, doimalo da je put isti, na njemu ništa nije bilo mijenjano.

Brzo su se spustili tim uskim, kvrgavim putem niz Glavicu, a onda prošli koloniju, pa betonski most, te uzbrdo do Faćijeve kuće. Ostavili su alat u šupi u bašči i onako u gaćama, na česmi su šlaufom okupali jedan drugog, hladnom vodom, a majka Faćijeva ih je, već jutrom, čekala s čistom odjećom. Dan je već odmakao kada su se probudili. Vrijeme je da se spuste u koloniju, kod škole, do garaže, gdje je Dare ostavio „forda“, pa da se otisnu za Njemačku. Šok im nije izlazio iz glave.
Za doručkom, Faći će majci:
– Majko, ja sutra idem s Daretom u Njemačku.
– Kuku, kako ću sama!? – zakuka majka – znam da te ne mogu zaustaviti, isti si otac.
– Nemoj da brineš, ja ili Dare, neko će, donosićemo ti novac
svakog mjeseca, ili slati po nekome. Kada dođemo, sve poslove na zemlji i oko kuće ćemo sraditi. Imaćeš para i da nekog platiš. I Gile će te oblaziti. Dinara ti neće faliti.
– Moraš li da ideš?
– Majko, onaj Šok me proganja. Vidjela si mi leđa od prošli puta.
Ako me uhvati, kao ledenicu, polomit će mi kičmu pendrekom. Kadli će im majka:
– Sada je komšija Vejsil došao iz kolonije. Kaže da je Šok u Zdravstvenoj stanici. Sav u krvi, teče mu na sve strane.
Faći i Dare zagrajaše i pljesnuše se u zraku dlanovima.
– Šta vam je? – uzviknu majka.
– Idemo, Dare, vrijeme je. Ostavi mi majci šta para.
Dare izvadi iz džepa hrpu novčanica i sve stavi na sto. Ustaše. Faći zagrli majku, a onda i Dare.
– Nemoj da zaplačeš, majko.
Majka ih isprati sve do ispotkuće, a oni požuriše. Još se okrenuše i mahnuše joj. Čim su sišli u koloniju, Dare krenu prema školi, ali ga Faći zaustavi.
– Hajmo do Zdravstvene stanice da obiđemo Šoka. Bolesna treba oblaziti.
Dare se prenerazi:
– Šta ti je? Jesi li ti lud, čovječe?!
– Samo sekundu, da vidimo kako je – molećivo će Faći.
– Pa, hajmo – kaza mu Dare, ne znajući šta da mu odgovori.

Pređoše tih trideset metara do Zdravstvene stanice. Faći prvi, iza njega Dare. Faći dođe do otvorenog prozora, s druge strane ulaza u Dom. Pred njim divna slika. Šok leži u krevetu, sav u zavojima, ječi. Iznad njega doktor, nešto ga pita.
– Doktore, pitaj ga šta ga boli – s prozora će Faći.
Doktor podiže glavu, stavi ruku na usta da šuti, da ga ne prepozna Šok, ali bilo je kasno.
– Faaaći, tiii siii meeeniii ovo zaapakovoo – jedva zavapi Šok – Jaaviioo saam Liijaaćuu, eeto ga danas saaa agennnntimaaa pooo tebeee. Faći iz džepa izvadi usnu harmoniku i zasvira.
– Pozdravi mi Lijaća, Štok. Čekam ga kod kuće – Faći će, kad završi melodiju.

Dare se ispod Zdravstvene stanice držao za srce, koliko se smijao, kao da će mu puknuti. Potrčaše prema školi. Dare otvori garažu, izađe s „fordom“, a onda i Faći uđe. Krenuše prema betonskom mostu. Ispod „Fontane“ ugledaše Gileta. Svirnuše mu. On im mahnu, dižući palac.

Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

HEROJI BEZ SPOMENIKA – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 19.dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

HEROJI BEZ SPOMENIKA   (19.)

Godine su prolazile, a u koloniji je probno otvorena savremena Fabrika lesonit-ploča „Sutjeska“. „Oslobođenje“ je pisalo: „Osim

Ilirske Bistrice, u našoj zemlji više nema ovakvih fabrika“. „Sutjeska“ je bila tehnološki savremenija, a imala i ono što Ilirska Bistrica nije.
Osim tvrdih lesonit-ploča, koje su se proizvodile u Ilirskoj Bistrici,
„Sutjeska“ je proizvodila i izolacione, što je prijelomni, ekonomski događaj za razvoj cijelog ovog kraja. Svečano otvoranje Fabrike lesonit-ploča zakazano je za tri mjeseca: tom događaju su trebali prisustvovati predstavnici narodnih vlasti, velikih organizacija, ministri drvne industrije, građenja, pravosuđa, radnici „udarnici“.
Govorilo se da bi sa delegacijom iz Beograda mogao doći čak i predsjednik Tito, revolucionar, državnik, komunistički vođa.
Za razliku od tvornice u Ilirskoj Bistrici, „Sutjeska“ je izgrađena u blizini bogatog izvora sirovina, odmah do Pilane koja je tada bila u sastavu Preduzeća drvne industrije „Maglić“. O svemu se na dug rok razmišljalo. Velike količine drvnih otpadaka iz Pilane više se neće prodavati u snopićima za loženje, niti se bacati, nego će ih savremeni strojevi „Sutjeske“ pretvarati u nov gotov proizvod. Tadašnja uprava Preduzeće „Maglić“, dok je gradnja ove fabrike bila u završnoj fazi, sklopilo je ugovore za izvoz lesonitke sa više kompanija iz inostranstva, a ovaj proizvod tražila su i pojedina drvna preduzeća iz naše zemlje. Lesonit-ploče mogle su se koristiti u izradi kuhinja, ormara, kreveta i drugih dijelova namještaja.

Četiri mjeseca prije završetka radova, Uprava „Maglića“ slala je radnike na obuku u Njemačku i Čehoslovačku, a nakon puštanja u pogon dolazili su inžinjeri iz naših većih gradova, kako bi zajedno usvajali nove tehnologije, a stručniji nadgledali proizvodnju i predlagali nabavku dodatnih mašina, koje bi ubrzale i upotpunile lanac proizvodnje. Uporedo s gradnjom fabrike lesonita, izgrađena je i Termocentrala, koja je pogone snabdijevala električnom energijom.

Mnogo tog je kompletirano „Sutjeskom“, koju su činile defibraciona i produkciona hala, sjekačica, manovi. Zaposlen je veliki broj radnika, u tvornicu je već na početku rada stizao veliki novac, a ponajviše iz izvoza. To se osjetilo i u razvoju naselja i obližnjeg grada. Zanatlije otvaraju iznad kapije veće radnje, arhitektonski urbanizirane, nudeći svoje usluge. Zatim, kupljeni su novi autobusi za prevoz radnika na najudaljenija radilišta. Na svim šumskim radilištima i u industrijskim pogonima na Paležu, Pašinoj poljani, Zaliplju, Štavnju, Vučevu, Jelovčevom potoku, Ravnoj gori, Meštrevcu, Crnom vrhu i Brkovića planini, izgrađene su brvnare za stanovanje, s menzama. Autobusima su prevoženi radnici do Foče, Ustikoline, Osanice i Godijena.
Ubrzano, širio se kombinat Šumsko-industrijsko preduzeće „Maglić“, s pet velikih pogona i više samostalnih radnih jedinica kao što su: Zdravstvena stanica i Odmaralište u Dubrovniku. Širenjem kombinata, ubrzavan je i život u Koloniji, ali njeni stanovnici ostajali su mentalno isti, samo stariji. Njihov mentalni sklop formiran je unutar kolonije, a ne s tehnološkim razvojem koji je donosio i nove odnose između njih samih. Oni su ostali začahureni u svom svijetu, nigdje dalje od kapije i
„Složne braće“. Doseljavani su iz najudaljenijih sela, gdje nije bilo prodavnica. Imali su samo zemlju i stoku, time se bavili. I ovdje im se svijet završavao. Ali na selu su imali mir uz familiju za koju više, od fabrike, nisu imali vremena.
U krugu: posao, kapija, “Složna braća” sve se vrtjelo, sve više su se otuđivali od najbližih, a time i od svoje izvornosti. Umjesto imanja i rahatluka sela: siromaštvo u barakama, koje im je ublažavao alkohol, kurvaluk, kocka, tuče, dolazak kući u jutarnjim satima, pijano maltretiranje familije. Ako bi se prisjećali sretnih dana, oni su ostali iza njih, u uspomenama, na selu.

Prema projektu inž. Alberta Albaharija, izgrađen je i vodovod većeg kapaciteta, kojim je u ovu koloniju potekla voda sa izvora „Sedam česama“ iz sela Điđevo, ispod brda Kmur.
Jedan događaj ostao je u sjećanju kolonije. Prije svečanog otvaranja Fabrike lesonit-ploča, radnici su radili u tri smjene, pogotovo oni koji su se brinuli o pripremi ovog događaja. Na dan prije samog otvaranja, pozatvarani su svi lendohaneri, pijandure, sitni kradljivci, prevaranti, prosjaci, Cigani s puno djece, ma skoro sve što nije ulazilo i izlazilo na kapiju. U koloniji, ispred kapije „Maglića“ i nadaleko u samom gradu, više nisi mogao vidjeti one koje si viđao svak dan. Bilo je i onih koji su zatvarani, a bili stalni gosti „Složne braće“. Više ništa od onog usputnog razgovora sa besposličarima. Živjelo se u iščekivanju tog što dolazi, u stalnom, neodređenom strahu. Niko se, bez potrebe, niskim nije sastajao, niti viđao. Čekalo se u nekom strahu. Kao da će epidemija.

Vijest da će svečanom otvaranju prisustvovati predsjednik Josip Broz Tito, doživljavali su sa strahom, kao da će njegov dolazak poremetiti njihove živote, oduzeti nešto na šta su navikli, nešto njihovo najrođenije. Zatvaranje onih koji nigdje nisu radili, već živjeli od sitnih šićara: od šverca roba, duhana i alkohola, ali i spremni, pa i nožem, braniti takav život, doživljavali su sa strahom. Živjelo se u iščekivanju onog što se iza brda valja.
Koloniju je obilazio Lijać sa svojim agentima i odvodio sve čiji dosadašnji život nije bio primjeren ovom svečanom događaju, a to odvođenje, samo je povećavalo strah u koloniji. I tako, među prvima odvedeni su Gile, Faći, Klanfa i Brale. Samo oni najhrabriji išli su u
„Složnu braću“, no se nisu opijali, niti su dolazili kući kasno, u strahu da ih ne zasretnu Lijać i njegovi, koji su u koloniji i ispred kapije dežurali cijelu noć. I Svekrva je odahnuo, rijetki su samo navraćali s prvim mrakom.
Ako bi se oni koji su ubrajani u inventar „Složne braće“ sreli u putu, samo bi jedan drugom mahnuli rukom, kao da žure nekim poslom, kojeg nisu imali, kućama, a drugi put će pričati kada se sretnu. Od kapije, pa kroz koloniju hodao je Generalni, sa dvojicom svojih iz Partije, u novom, svečanom odijelu, kao da čeka veliko društveno priznanje. Drugi put, hodao s Lijaćem, svojim bratom po odijelu, a koje je za ovu priliku dobio novo odijelo iz Beograda, kako se hvalio Svekrvi, pa hodao uzdignute glave, kao da je gradonačelnik. Sve one koje je susretao, znatiželjno bi pogledao, jer su trenutno bili višak u njegovom mentalnom svijetu, u odnosu na povjereni mu zadatak; iako su svi znali da je prije odlaska u penziju radio kao fizički radnik. Imao je i nadimak Bjelko, zbog bijele kose iz rane mladosti i po njoj najviše bio prepoznatljiv. Bio je učesnik u narodnooslobodilačkoj borbi, to su svi govorili.

U gradu, u Općini, govorilo se kako je u Beograd poslao neko pismo, a otud u Općinu stigla depeša da mu se kao „heroju“ dade stan. Umjesto stana je tražio novac, što mu je i udovoljeno, te od toga napravio veliku kuću. Rano je otišao u penziju. Iz Beograda je dolazio nekakav inspektor, po imenu Slavko, od njega se u Udruženju boraca moglo čuti da je Bjelko bio heroj u ratu: u Udruženju niko nije znao ni da je bio borac, nekamoli narodni heroj. Toliki je bio narodni heroj da su mu načelnik Općine i ovaj Slavko iz Beograda morali roditi stan, a on tražio novac i napravio kuću. Da je bio on narodni heroj, načelnik Općine bi mu podigao spomenik; ovako je bio “heroj bez spomenika” u velikoj kući. Svi su šutjeli, makar imali svoga narodnog heroja, kao malo koji srez.
Prije nego je i otišao u penziju, neki iz kolonije viđali su Bjelka u Travniku, u hotelu, u novom odijelu, važno sjedi s nekom „važnom gospodom“ i pije s njima kahvu. Opet, drugi ga viđali u Čajniču, na Cicelju, kako sa istom “gospodom” pije kahvu. Oni bi ga u velikom, crnom automobilu vratili kući. Još iz tih godina, svi se pitali: Ko je Bjelko? Sve dok u koloniji nije pukao glas, da penzioner Bjelko jednu punu plaću prima u Pilani, a drugu iz Beograda. Znalo se da ga se kloni Šok, strahovlada u koloniji; ni Svekrvi nije bilo drago kada navrati u „Složnu braću“. Samo je zvjerao sitnim očima i upijao šta ko kaže, vadio neki notes i sve bilježio. Sve ovo što se događalo prije svečanog otvorenja Fabrike lesonit-ploča, utjecalo je na stanovnike kolonije da žive u nekom nemirnom iščekivanju, da se šta ružno ne dogodi. Samo da se nakon otvorenja Fabrike oslobode straha i vrate kapiji i “Složnoj braći”. I pameti koju im je nametala kolonija.

Došao je i taj dan, kada je svečano trebalo otvoriti Fabriku lesonit- ploča. Svi stanovnici kolonije i okolnih sela su se okupili. Mnogi su došli iz drugih gradova. Svi u krug Fabrike, gdje je najviše prostora. Ispred, montirana je velika bina od drvene građe, s mnogo mikrofona na stalcima i velikim zvučnicima sa strane. Sve je vrvjelo od milicije. Jedni su bili živi zid između naroda i bine, a drugi, u plavim odijelima, izmiješali se s narodom. Sve je spremno za svečano otvorenje. Samo Tita nije bilo. Ovo je bio razlog, što su svi bili na svojim pozicijama i čekali. I milicija, i specijalci, svi iz narodne vlasti, svi iz Partije.

Odjednom uletješe pripadnici Titove počasne garde, razdvojiše narod, praveći koridor od kapije do bine. I sve se to događalo u sekundama. Gardisti: visoki, mladi, elitna jedinica JNA: nove, vojne bluze, bijele košulje, crne kravate, crne pantalone, s uzdužnim prugama sa strane. Nije dugo potrajalo, s delegacijom između gardista kroz koridor ide predsjednik SFR Jugoslavije, Josip Broz Tito. Sa strana, delegaciju i predsjednika osiguravaju naoružani gardisti. Tito u plavoj maršalskoj uniformi, sa plavom, visokom šapkom. Iznad lijevog, gornjeg, džepa, do kragne, mogla su se vidjeti brojna priznanja.

Narod je aplaudirao, sve kao po komandi. Započinjali su Generalni i njegovi.
Sve ovo je trajalo nekoliko minuta, dok se delegacija nije popela na binu, po dogovoru o protokolu. Za govornicu je izišao predsjednik Sreskog odbora Narodnog fronta, koji je odao priznanje svim radnicima i rukovodiocima, graditeljima Fabrike, istakao značaj ove

fabrike za našu zemlju, a najviše za srez. Iza njega, govorili su ministri šumarstva i građevine. Obojica su naveli zadatke koji stoje pred drvnom industrijom Bosne i Hercegovine, posebno, pred Fabrikom lesonit-ploče, podignutom prema Petogodišnjem planu šumske privrede. Zahvalili su se radnom kolektivu, koji je podigao Fabriku i svim drugim preduzećima u zemlji, koja su isporukom materijala pomogla da radovi budu završeni. Ministar građenja je istakao da je ova fabrika najbolji odgovor na klevete „koje se šire protiv naše zemlje i naših naroda“. Ispraćeni su obojica aplauzom.

Predsjednik Sindikalne podružnice Zildžo govorio je da će radnici naše zemlje i dalje voditi upornu borbu za ostvarenje Titovog Petogodišnjeg plana, a onda je, uz aplauz, čitao imena nagrađenih radnika, majstora i rukovodilaca, koji su se istakli u gradnji Fabrike. Onda je najavljen predsjednik SFR Jugoslavije, Josip Broz Tito.
Prolomio se veliki aplauz. Kada se utišao, Tito je progovorio:
– Drugovi i drugarice! Otvorenje Fabrike lesonit-ploča je veliki događaj, ali ja ću da vas podsjetim na ono što je ovome prethodilo. Mi smo 1948. godine pravilno ocijenili situaciju nametnutu od Staljina. I dalje, mi smo odlučno stali u odbranu nauka Marks-Engels-Lenjin i tako spriječili da se taj nauk ne iskrivljuje. Danas treba pojačati radnički i socijalni sastav u našem Savezu komunista. Sve više u Savez uzimati ljude iz preduzeća. Radnici su danas u velikoj manjini, a trebalo bi da su u većini, u odnosu na druge slojeve koji su u naš Savez došli. Samo radnici mogu biti nosioci ideje jedinstva u našoj zemlji, a vi ste to dokazali tako što zajedno živite, zajedno radite i zajedno se razvijate.
Prolomi se veliki aplauz. Tito je nastavio:
– Od vas očekujem da zaokružite svoju drvnu industriju otvaranjem savremene fabrike namještaja. To će biti jedan cjelovit drvni proces kome svi težimo.

Generalni poče aplaudirati, a onda se krug prolomi od aplauza i uzvika:
– Tito! Tito! Tito!

Nakon ove pauze, Tito uzviknu:
– I naprijed u nove radne pobjede!

Opet aplauz. Tito se vrati iza bine, gdje je bio dio njegove delegacije i nekoliko nauružnih gardista.

Ministar drvne industrije ode u Fabriku da je pusti u pogon. Dugo se zadržao, a mašine nije pokrenuo. Vrati se i pozva načelnika Općine, a ovaj direktora i rukovodioce proizvodnje. Zovnuše i Gerharda u čiju stručnost nisu sumnjali i odoše zajedno u centralni pogon za pokretanje proizvodnje. Narod i svi sreski predstavnici nisu ni disali. Osjetilo se u zraku da ne mogu upaliti mašine. Nešto se krupno događalo, a šta?, niko nije znao odgovor. Oči sreskih političara su govorile da mašine ministar i Gerhard zvanično ne mogu da puste u pogon, a Fabrika proizvodi lesonit-ploče puna tri mjeseca. Dobro im idu izvoz i prodaja na domaćem tržištu, a u najvažnijem trenutku to ne mogu potvrditi svečanim otvorenjem.

Svi su šutjeli i čekali još nekoliko minuta, a onda mašine proradiše. Prolomiše se uzvici i aplauzi od ushićenja.

Titovi gardisti razdvojiše narod za koridor kojim će Tito proći.

Nedaleko od naroda u krugu Fabrike, omanji radnik, crne kose i puti, u koloniji poznat kao Šabo, čistio je metlom krug. Smeće je skupljao na gomilu, a onda lopatom prebacivao u kantu za otpatke. Iz koridora Tito je slučajno ugledao Šaba, zastao i gledao prema njemu. Svi su zastali, čekali naređenje od Tita. On je izdao naredbu svojim pratiocima, pokazavši na Šaba, a oni mu, iznenađeni, osiguraše prolaz prema Šabu. Tito je brzo prošao tih dvadesetak metara, a njegovi pratioci su čekali između koridora i Šaba. Svi su stali, čekali šta će se dogoditi. Ukočili se i oni iz Općine, šta će Tito kod Šaba, da nije šta uradio, pa će biti po njihovim leđima. Kada je Tito došao do Šaba, on je skupljao okorke na gomilu, mislio ih je ponijeti kući za potpalu.
Vidio je da Tito ide prema njemu, ali nije prestajao raditi. Kada Tito dođe do Šaba, upita ga:
– Šabo, jesi li to ti?

Šabo je prestao raditi, spustio metlu na zemlju, uspravio se i salutirao desnom rukom:
– Jesam, druže komandante.
– Pa, šta to radiš?
– Čistim krug.
– Moj borac da čisti krug? Ti si heroj! Sutra otiđi kod sekretara u Općinu.
– Razumijem, druže komandante – salutirao je ponovo Šabo.

Iako je Šabo bio siroti Ciganin, Tito je poznao svog borca. Kada je Tito krenuo prema svojim pratiocima, Šabo će za njim:
– Druže, komandante, znate što mašine nisu htjele upaliti? Tito se povrati.
– Što, Šabo?
– Ovdje je bilo veliko muslimanskog groblje. Naši iz Partije su naredili da se nišani obore, a onda smo kamionima, i danju i noću, dovlačili zemlju i zatrpali groblje zemljom. Eto, zašto, komandante. Tito se uozbiljio i prišao Šabu na jedan korak. Govorio mu je tiho:
– Poslušaj me, Šabo. Ovo si meni rekao, više nikome. Jasno?
– Jasno, druže komandante – salutirao mu je opet Šabo.
– Moramo čuvati bratstvo i jedinstvo, iznad svega. Važnije nam
od naših života. Zato, kao heroju to ti nije teško. Šuti.
– Razumijem, druže komandante! – salutira opet Šabo.

Utom, omladina se uhvatila za ruke ispod pasa, krenu kratkim koracima, a onda krenu i pjesma:

Koliko je na Kozari grana, još je više mladih partizana.
Oj Kozaro ne treba ti kiše, heroji te krvlju natopiše.
Poznaju se braća Kozarčani po pjevanju i po ratovanju.
Mi smo braća ispod Kozarice, gdje ne rađa majka izdajice.

Nas dva brata oba ratujemo,
ne plač, majko, ako poginemo…

Nasta narodno veselje. Mnogi sreski rukovodioci, s narodom u kolo. Svi se okreću u jednom dahu, rimuju se pokreti i glasovi, igra muško i žensko. Nekoliko djevojaka, sučelice kolovođama: zapjevaše. Nastade natpjevanje jednih i drugih.

Titu i cijeloj delegaciji sa strane je prijalo kolo, nakon problema sa svečanim otvorenjem. Narod ovog mjesta prijatno ga je iznenadio. Prema protokolu, ponovo, koridor, onda prema kapiji, gdje ureduje Vratilo: sav ukočen! dok je predsjednik Tito prolazio s delegacijom pored njega.
U krugu Fabrike, svi predstavnici narodne vlasti i Partije u koloniji, i u igradu, ministri, čestitali su jedni drugima na svečanom otvorenju Fabrike lesonit-ploča. Svijet se brzo razilazio, oni „poznati“, nakon dužeg vremena, skrenuli su iz kapije ulijevo, pa naviše – u „Složnu braću“.
I Mazalo je dosta svijeta uslikavao. Sa ovog svečanog otvorenja, svi će mu kupiti slike. Načelnik Općine mu je obećao sve otkupiti, kako bi se slike našle na “zidnim novinama”, “općinskom spomenaru”. Svi iz Kozaračkog kola će ga tražiti zbog slika. I svi iz rukovodstva Fabrike. Sve u svemu, dobro je prošao, ali se treba zahvaliti Vratilu.
On je “zažmirio”, pravio se da ga ne vidi, ni njega ni “Zenit”. Ili je to zbog njega, Mazala, ili su mu tako naredili. Mazalu je najvažnije da dobije pare za svoje slike.

Šaba je u Općini čekalo odlikovanje za ono što je učinio u narodnoj socijalističkoj revoluciji. Dobio je mjesto kurira u Direkciji, a i bolju baraku u koloniji. Sve ovo odjeknulo je kao bomba u koloniji. Ko je Šabo da dobije bolji posao i stan? Jedan obični Ciganin, kakvih je još bilo u koloniji! Ako je on Titov borac, kao što se priča u koloniji, što ga nema na spisku boraca u Sreskom udruženju boraca? Što ga načelnik Općine ne poziva na obilježavanja godišnjica borbe protiv okupatora. Otkako znaju za Šaba, on je rođen da, onako žgoljav i svakako jadan, čisti ono što oni ostave iza sebe. No u odnosu na sve njih, Šabo je imao još jednu vezu sa Titom. Godinu prije, dobio je deveto dijete, sve jedno drugom do uha. Prema nepisanom zakonu,

svakom devetom djetetu, rođenom u jednoj familiji, Tito je bio kum, a to dijete bi dobivalo nadimak „Titovo kumče“. I Šabovom devetom djetetu Tito je bio kum. Dobio je za to novac za njegovo školovanje, odjeću, obuću, slatkiše, igračke, nekakve kutijice koje je trebalo redati i lakiranu, pravu fudbalsku loptu. Do ove prve prave lopte, djeca su se igrala plastičnom, ili krpenjačom, od starih čarapa i pucvale. Baš u to vrijeme, na prijedlog Sindikalne organizacije, formiran je Fudbalski klub “Radnik“. Na sastanku su rekli da klub ne mora brinuti o podmlatku. Tu su Šabovci, a njih ima zasad devet. Nije džaba Tito njima poslao kožnu, pravu loptu, bolju od one dvije koje je direktor Direkcije kupio u Sarajevu i poklonio Klubu.

Svi su danima okupirali Šaba da čuju šta je to pričao s Titom, pa je preko noći napredovao, postao je kurir, a dobio je i bolju baraku. On im je svima govorio da je tokom rata bio jedan od četiri Titova kurira, koliko ih je bilo u Komandi, pa ga se njegov kamandant sjetio kao svoga borca. A kada je krenuo prema gardistima, s čime si ga ono vratio?, pitali sumnjičavo, kao da su osjećali da im Šabo nešto krije. E, to Šabo nije htio otkriti, šutio je kao zaliven, a oni ga nisu htjeli pustiti. Da bi ih odbio, on im je govorio da je Tita vratio pitanjem: kome treba da se javi u Općini? ali mu nisu vjerovali. U potaji, kao da su priželjkivali Šabinu nesreću. Osjećali su da tu „leži zec“, jedino ga treba istjerati iz grma, pa će im on kazati što je Tito Šaba “popravio” s boljim poslom i boljom barakom. Nekada bi ga pritjerali uza zid, a Šabo bi se sjetio da mora “odmah u Direkciju zbog neke pošte”.
Dovijao se kako je znao i umio. Sve do jednom.

Kao kurir trebao je neku poštu hitno predati šefu računovodstva Ekremu, ali ga nije stigao na poslu. On s posla pravo ide u „Složnu braću“, rekla mu je Ranka, sa Ekremom radila u istoj kancelariji.
Onako ubrzan i odgovoran da sve poslove privede kraju, eto ti Šaba u
„Složnu braću“, iako u to “bratstvo i jedinstvo” nikad nije zalazio, a nije znao zbog čega. U krugu ga je zaobilazio. Bilo to baš iza posla, kad nije bilo puno gostiju. Svekrva odmoran, naspavao se dok je trajalo svečano otvaranje Fabrike. Ekrem je sjedio sam u ćošku, po običaju, i prebirao neke papire, kroz debele naočale. Do njega, sam, niko nije htio sjedjeti s njime, Lijać koji je naćulio uši da čuje šta se priča u „Složnoj braći“ o otvorenju nove fabrike. Čim Šabo priđe Ekremu, ovaj mu ponudi da sjedne, a Lijać zovnu Svekrvu. Čim mu ovaj dotrča, Lijać naruči dva „štoka“, za Ekrema i Šaba. „Štok“ je bio Ekremovo tradicionalno piće, on je odrastao uz ovo piće, pa tu nije trebao Lijać, on je tu sa “štokom” bio zbog Šaba: “štok” je zamka u koju bi Šabo morao dolijati. Dok je Ekrem prebirao papire, ispiše taj „štok“. Nakon diskretnog pogleda Lijaća, Svekrva im donese još po jedan „štok“; ovo je iznenadilo i Ekrema, ali nije prekidao “reviziju” naslaganih papira. Kada je zavšio, pogleda u Šaba:
– Je li bilo pošte?
– Jeste – kaza Šabo i stavi kovertu pred njega.
Ekrem, prije nego što će otvoriti kovertu, nazva im još dva „štoka“. Dok je Svekrva donosio, Ekrem je stao s otvaranjem koverte. Sjeti se da je za njega ova koverta mogla biti od onog trgovca knjigama, Medenog, koji mu je neki dan u kancelariji rekao da očekuje novi komplet knjiga Zanea Greya u kome je bio njegov najboji roman “Jahači rumene kadulje”.

Nakon ovog trećeg „štoka“, Šabo se napio. Nije mogao podnijeti alkohol i zato nije pio. “Štok” ga je načeo, pomućivao mu razum. U “Složnoj braći” nije se razgovaralo, sve dok ne počeše dolaziti novi gosti. Eto i Generalnog sa svojom svitom. I više nije bilo slobodne stolice. Svi „poznati“, horski su pričali sa svog “isturenog komandnog mjesta”, a ispred Ekrema i Šaba gomilali se „štokovi“, poredano “po starini”, kako je koji stizao. Svekrvi nisu dali ni da stane. Šabo je bio drogiran.
– Šabo, šta si ono pričo s Tiletom, kad je kreno? –
ču se sa jednog stola. Svi ušutješe, kao da svu svi čekali samo na ovo pitanje. Kao da sudbina svih njih zavisi od ovog pitanja i odgovora na njega. Šabo pripodiže glavu da vidi ko ga pita, ali nikoga nije vidio.
Vidio je neke siluete, nestajale su i vraćale se, titrale ispred njegovih očiju. Podlaktio se, držao svoju glavu. Pa mukla tišina, kao da nikog nema u “Složnoj braći”. I računovođa Ekrem je jedva čekao odgovor.
– Šta si ono pričo s Tiletom? – ču se opet isti glas.

Podnimljenu šakama, Šabo okrenu glavu. Vidio je sve pomnoženo sa dva: mnoge izbuljene oči, nekima se glava izdužila haman do plafona, a jezike i ruke ispružili prema njemu. Vidi: hobotnica sa stotinu ruku, jezika, usta, kako, kidišući na njega, hoće da ga proguta.
Šakama podnimljenu, okretao je glavu. Sve hobotnice oko njega. Šta blesaviš tom glavom?! Sad tamo, sad vamo? Cigane,
šta si pričo s Tiletom? To nam kaži! – onaj će isti glas, no ovaj put zapovjedno.

Pred Šabom se pojavi slika Tita u maršalskoj uniformi sa oficirskom šajkačom. Ono “Cigane” ga dotuče. Nekako, kao da zapijeva, krenu:
– Reeekoo saam Tiiituuu daaa sssmoo Fabriiikuuu naapraaviiilii naaa muussslimannskomm groobbljuuu, paaa maašššine niiisu hhtjeelee daaa ssseee uppaaallleee .

Proklizavajući jezikom na svakom slovu, mahajući rukama u zraku, za nešto da se uhvati: nejasno predosjećajući da je dolijao: okliznuo se na zaleđenoj stazi i da, kakogod, neće ostati na nogama, niti se više dići.

Svi čuli i razumjeli. Čekali su danima, i taj dan dođe. Šoku glava ispade iz podnimljenih šaka. Udario je čelom o sto, a sva pića popadaše. Šabo jeknu, osjeti da je nešto opasno izletjelo iz njegove glave i da nije smio iznevjeriti komandanta. Ko da mu posta jasno što je zaobilazio “Složnu braću”, gdje su hobotnice. Tonuo je duboko u neki mrak, a nizašta da se uhvatiti. Gubio je svijest. Ustade pijani Ekrem, pokupi svoje papire i ne pogledavši nikoga, klimajući se kao kazaljka na “voltmetru”, krenu prema izlaznim vratima.

Ustade i Lijać, pripit, no spreman. U hodu podiže Šaba sa stolice i povuče prema izlaznim vratima.
– Neka ti Tile pomogne – ču se onaj glas.
S čašicom, po običaju, ustade Generalni. Bio je u onom svečanom odijelu sa otvorenja Fabrike lesonit-ploča.
– Drugovi, otvorenje Fabrike bio je naš revolucionarni društveni preobražaj i zemlje i sreza. To je naš put prema boljem i pravednijem društvenom sistemu. I ovo je borba naše Partije, naših naprednih snaga u socijalističkoj izgradnji. Ja stalno govorim o idejnoj zrelosti. Imamo svjesne i požrtvovane radnike, koji u zadanom roku izgradiše Fabriku, a na drugoj strani nezrele pojedince. U cijelom sistemu do nas je samo da sačuvamo bratstvo i jedinstvo svih naroda. A mi to ne možemo. Evo vam primjera našeg Šabana. Nasjeo je na neprijateljsku propaganda i postao klasni neprijatelj. Nenaklonjeni elemenat!
– Živio Generalni! – zagalamiše uglas iza jednog stola.

– Živio! – odjekivalo je u “Složnoj braći”. Generalni nastavi:
– Zamislite naše borce koji su četiri godine bez odijela, obuće i hrane išli na bunkere i znali da će poginuti, ali ipak su išli, jer su vjerovali u ovo svjetlo što će poslije doći. Nama su i danas potrebni takvi borci. Da graditi novo društvo nije nimalo laka stvar, govori nam primjer našega Šabana.
– On je Cigan! Šta on zna?! – nasuče se motorista Gavro.
– Nemoj tako, Gavro. Bratstvo i jedinstvo svih naroda moramo čuvati kao zjenicu našeg oka – odgovori mu Generalni i sjede. Ustade Gerhard:
– Šta uradila Šaban? – upita.
– Šta god da je, nije nas zaljevo bombama, ko oni tvoji – odgovori mu motorista Gavro.
Gerhard zbunjeno sjede. Bojao se Gavra.
– Prekinite! – ljutito će Generalni, s čašom u ruci – šta vam je? Hoćete li da Šok opet palicom uvodi red među nama?
– Ne može on to, otkako ga Faći smjesti u bodljikavu žicu. Juče sam ga vidio kod Vratilove kapije, ide na guranje. Ko motor
„prdavac“ onoga Jovice, što galami, a jedva ide – kaza Gavro.
– Nemoj tako, Gavro – Cotarija će otpozadi.
– Coto, ako te Šok više ne može degenečiti, ja mogu. Ni jene da ne čujem – ošinu ga riječima Gavro.
Generalni odjednom ustade. Kiptio je od bijesa. Zagalami:
– Svekrva, zaključaj ovu straćaru! Svi kućama!
Ovo sve iznenadi, čekali su na beskonačne rasprave, ovo ih osujeti. Generalni prvi iziđe, za njim i njegova svita, a onda, jedan po jedan, svi iza stolova. Na kraju osta sam Gerhard.
Govorio je pijano:
– Šta to bila, Svekrva. Ti naš istjerala. Mi še povlačila, a nemala neprijatelja.
Svekrva ga isprati do glavnih vrata.
– Jebal mater svoju – po ko zna koji put kaza mu tiho Svekrva na ispraćaju. Zaključa vrata. Sjede i duboko uzdahnu. Pjanska se nije završila tučom. Inventar je ostao netaknut.

Prolazili su dani, mjeseci, a Šabana niko nije viđao u koloniji.

Nakon šest mjeseci, dođe Šaban u koloniju. Neki nepoznati ljudi iz vojničkog džipa istovarili su ga ispred barake. Dvojica u vojničkim uniformama, unijeli su ga u baraku. Šaban se zatvorio u kuću, nije htio da ga iko vidi, a ni on da ikog vidi. Šok je dežurao oko njegove kuće, da mu ko ne uđe: ko bi god ušao, pitao bi ga kako mu je bilo tamo gdje ga je odveo Lijać, a dovezli ovi u džipu; a to bi bilo opasno po državu, rečeno je Šoku. Jedan od Šabanovih sinova u školi je pričao da mu je otac mnogo smršao, iako crn, još više pocrnio, sav natekao, nezdravo ucrvenio u licu, u tijelu udrvenio, da su ga jedva prepoznali. Nije mnogo govorio, samo je spavao, i ustajao da jede. Po noći nije mogao zaspati, mumlao kao medvjed, toliko glasno, krupno, da se čulo u koloniji.

Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

ODIJELO NEĆU – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 18.dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

ODIJELO NEĆU (18.)

Kao i Martin, njegov saborac iz iste vojne formacije, Gerhard je imao svilenkastu, rijetku kosu. Spuštala se sa strane, a naprijed je nije ni bilo. Visok skoro dva metra, sportski građen, izgledao je kao div u svojoj tenkovskoj jedinici. Svijetle puti, duga lica, smjernih crnih očiju, djelovao je skladno cijelim likom, ali i previše ozbiljno. Kod njega, u stvari, nije bilo ništa crno-bijelo. Moglo je biti crno, ili bijelo. Nije moglo biti ovako i onako. Jedno ili drugo. To mu je davalo dozu ozbiljnosti, ali i odgovornosti. Neko na koga se možeš osloniti; da će uraditi posao, održati zadanu riječ, a neće te glava zaboljeti. Za razliku od Martina, nije pio dok nije upoznao kolonaše, pa s njima odlazio u
„Složnu braću“. Ali, otada je u piću pretekao i Martina, koji je pio još u ranoj mladosti. Sve godine u kojima nije pio, nadoknadio je s kolonašima u „Složnoj braći“. Nije mogao zamisliti dan bez velikog rada, ali ni bez pijanske sa kolonašima.
O Njemačkoj nikad nije pričao, samo kad se napije: o bolesnoj sestri. Koloniji je govorio da su oni njemu sve i svja. Zato je i ostao da živi s njima. Nije se htio vratiti u Njemačku. Sestra mu umrla, javili mu dok je bio na ratištu.
Gerhard je rođen u Lajpcigu, gdje je zavšio gimnaziju i strojarski fakultet. Rano su mu roditelji umrli, pa je godinama živio s bolesnom, starijom sestrom. Još u završnim razredima osnovne škole, zanimali su ga svi zanatski poslovi, najviše bravarski, električarski i građevinski. Već u prvom razredu gimnazije, javljao se na konkurse za sitne opravke: od brava, kućanskih aparata, elektroinstalacija do molerskih i građevinskih radova. Bilo je puno posla, ali je redovno pohađao I završavao sve razrede gimnazije, a od zarade on i sestra dobro su živjeli. Mnogo novca išlo je na sestrine lijekove, a zbog nje je i radio. Radio je i zbog rada, u tome je video sebe, a sestri donosio novac.
Njegov najbolji drug, po zanimanju inžinjer elektrostruke, s njim je privatno radio veće poslove. Videći njegovu svestranost, nagovorio ga je da upiše studij strojarstva. Gerhardu se više radilo, nego učilo, ali je krenuo bez velike želje za znanjem. Profesori stručnih predmeta na praktičnim vježbama osjetili su njegovu nadarenost za strojarstvo, pa su ga redovno zvali na konsultacije, Gerhard je od njih upijao znanje, u direktnom razgovoru. Iz godine u godinu, dobivao je sve bolje ocjene, a u završnoj proglašen najboljim studentom, a njegov diplomski rad istican je kao primjer drugim studentima.
Završivši strojarstvo, htio je sa svojim drugom, elektroinžinjerom, otvoriti privatnu firmu za obavljanje zanatskih usluga, ali on je odselio u drugi grad. Ostalo mu je da se zaposli kao inžinjer strojarstva, što bi se svakome nametalo kao jedino rješenje. Zato je i završio fakultet. Utom je mobiliziran, i svi su mu planovi pali u vodu. Sve se odvijalo velikom brzinom. Vijest o odlasku u rat nije primio s nekom panikom, pomislio je da je to dobro za njega, da kao mlad prođe i ovu avanturu. Za njega je rat, u njegovim godinama, bio neka vrsta pustolovine iz koje će se vratit za mjeses-dva, i početi raditi kao strojarski inžinjer.
Raspoređen je u tenkovsku jedinicu, zadužio ratnu opremu i na ratište. U više zemalja je ratovao. Njegova jedinica išla je s tenkovima u proboj, a pratila ih pješadija. Tek 1943. godine, ova formacija ušla je u našu zemlju. U forsiranju Save, kod Brčkog, partizani su ih opkolili i morali su se predati. Svi su odvedeni u zatvor u Sarajevo. Cijeli rat njegovi iz jedinice radili su teške građevinske poslove, a Gerhard je još održavao vojne kamione i oklopna vozila.
Kao da se preporodio, sve poslove je radio, od građevine do mehanizacije. Rad je bio njegov život. Potiskivao je pomisao da je ostao sam nakon sestrine smrti.
U komunikaciji s osobljem zatvora, Gerhard je učio srpskohrvatski. S vremenom je razumijevao sve šta mu govore, no trebalo mu je još toliko da progovori. Problem su mu bili padeži i rodovi. Razlikovati jedno i drugo, nikako mu nije išlo u glavu. I to je trajalo sve do njegove smrti. Svi kažu, ako nešto pogrešno naučiš, to ćeš vremenom toliko utvrditi, da bi lakše bilo da učiš sve ispočetka. Za Gerharda nije bilo popravnog, a on mu i nije trebao. I ovako, svi su ga razumjeli, ispočetka mu se smijali, a kasnije navikli, pa su i drugi, da bi mu olakšali, govorili u ženskom rodu, a sve – u nominativu.
Nakon završetka rata, postignut je dogovor naših vlasti sa svim Nijemcima iz njegove tenkovske jedinice, a bilo ih je više od četiri stotine. Trebalo je iznova podizati fabrike, graditi zemlju, a u tome su nam njemački stručnjaci i radnici mogli pomoći.
Iako je bio stručan, Gerhard je tražio da radi kao fizički radnik u Pilani. Tako je bilo, capinom je na lageru pomjerao šumsku oblovinu prema gaterima, a da nije stajao. Nakon ovog posla, išao je tamo gdje bi ga zvali. Kopao je zemlju ili sjekao drva. Samo Hamdija iz Zebine Šume, mogao je raditi više od njega, no bilo ih je koji su davali prednost Gerhardu. Drugi se nisu rodili sa ovakvim radnim navikama. Pogađao se za posao kada ga završi, a moglo je i na veresiju. Gerhard bi samo odmahnuo rukom i nije tražio da naplati tu veresiju, sve dok se dužnik ne bi sam sjetio. Kada je druga smjena u pilani, obavljao je bravarske poslove u gradu, a električarske, po selima. U kućama na selima instalirao je elektroinstalacije, sve do priključka na struju. I
„štimao“ kompletnu bravariju. Čak je u samom gradu održavao električne instalacije u hotelu „Zelengora“, iako je bilo kvalificiranih električara, ali Gerhardu se vjerovalo na riječ, da će biti urađeno dobro i u roku prema dogovoru. I kada bi se pokvarilo parno grijanje, direktor je samo zvao Gerharda.
Niko nije znao održavati parno grijanje kao Gerhard. Pokazao se i kao dobar varilac, ako bi bilo takvih poslova u hotelu. Desilo se da se u hotelu pojavio majstor sa papirima da je završio školu za održavanje parnog grijanja. Nakon samo mjesec dana, vidjelo se da on ne zna otkloniti niti jedan kvar. Opet su zvali Gerharda, iako nije imao papire za plinske instalacije.
Gerharda su zvali i kada bi trebalo neke papire prevoditi sa njemačkom jezika, iako zbog proteklog rata niko nije volio ovaj jezik. Čak su ga iz srednjih škola zvali da ide s njima na ekskurziju, kao prevodilac, ali je sve ovo Gerhard odbijao, iako bi mu dobro platili. Problem je bio što se morao lijepo obići, ali on nije htio skinuti radničko odijelo, plavu bluzu i pantalone. I uvijek je bio u istom odijelu. To radničko odijelo, uvijek isto, govorilo je o njemu da je
smetljar, fizički radnik, a bio je najobrazovaniji i najkulturniji radnik u cijelom okrugu. Ali njegovo radničko odijelo nije govorilo da je on takav.
Dolazila bi privredna delegacije iz Njemačke, kako bi uspostavili saradnju sa Pilanom, a krenuli sa uvozom oblovine za proizvodnju namještaja. Nijemci su im nudili i savremenije mašine za rezanje šumske građe, ali i linije za proizvodnju lesonita i laminata. Za sve ove poslove trebao im je prevodilac. I sekretar i načelnik Općine zvali su Gerharda, ali im je zasmetalo što je svaki put dolazio u radničkoj uniformi, dok su oni svi bili u svečanim odijelima. Nakon dogovora, trebalo je potpisivati ugovore, a svi bi išli na poslovni ručak u hotel
„Zelengora“. Ispadalo je da sekretar i načelnik za prevodioca zovu fizičkog radnika, kako su to skoro u čudu komentirali privrednici iz Njemačke, ali su svaki put pohvalili prevodioca.
Sve ovo je dozlogrdilo načelniku općine, pa ga je on zovnuo u Općinu da s njim porazgovara. Na sastanku mu je ponudio da mu kupi skupo odijelo u Sarajevu, Gerhard bi ga kao prevodilac pratio po Njemačkoj. Gerhard je na početku šutio, a onda mu odgovorio:
– Vi ga kupite meni. I obucite mene. Ja ga nošila neću. Za mene
je ovo odijelo, a ne to iz Sarajeva. Hoću radila da imati para. U tvoj odijelo ne mogu radila ni sa čekić, niti sa lopata. Mene u tvoje odijelo niko neće tražiti da ja radila, pa ja nemala para. Kako ću cijepala drva u tvoje odijelo? Kako ću kopala bašča u tvoje odijelo? Niko tražila neće mene. Bježat će narod od mene. Kazala bi da ja političar, koji neće radila.
Nakon ovog, svaki razgovor između načelnika i Gerharda bio je završen. Ko će mu sada prevoditi, pitao se načelnik. Niko to nije znao bolje od Gerharda. Bio je jedan nastavnik njemačkog jezika, ali on se nakon završetka rata prekvalificirao u nastavnika ruskog jezika. Čak je jednu godinu boravio u Rusiji i bio novopečeni Rus. Za njemački jezik nije htio ni živ da čuje, govorio je da mu je to okupatorski jezik. Njemu prevođenje načelnik nije mogao povjeriti. Zato nije htio odustati od Gerharda. Sekretar je Gerharda posjetio u baraci. Bila je to premala baraka, sklepana od lesonitke, sa krovom od azbesta, samo sa jednom prostorijom i kupatilom s VC-om. Prema tamnim flekama po plafonu i zidovima vidjelo se da baraka prokišnjava na sve strane. U
sobi: fijaker, željezni krevet i sto. To je bilo sve od namještaja. I jedno veliko iznenađenje za sekretara?!
Uz zidove, prislonjene police, od patosa do plafona, koje je Gerhard sklepao sjekirom i čekićem od dasaka iz Pilane, utvrdivši ih ekserima. Bile su pune knjiga, na kojima je ležala prašina. Otkuda ovolike knjige? u sebi se zapitao sekretar, ovolio nema ni školska bibilioteka. Bilo je na stotine knjiga na policama uz tri zida. Neke od knjiga su mu bile na stolu. Sekretara nije zanimala književnost, vjerovatno mu nije poznat niti jedan od autora. Samo se iznenadio otkuda ovome fizikaneru ovolike knjige i šta radi sa njima. Prevoditi je mogao, jer je rođen i živio u Njemačkoj, mislio je sekretar. I kad ih je čitao, kada je po cijeli dan radio fizičke poslove, u Pilani i kod svih kolonaša, šta god da je trebalo; a onda: u „Složnu braću“. Došao bi ovdje kasno i spavao, dok ga ne bi probudila vekerica da ide na posao.
Čekali su načelnika.
On je došao u općinskom novom „fiatu“, skinutom sa trak iz fabrike u Torinu. Načelnik je kupovinom ovog luksuznog autombila pratio ubrzani ekonomski napredak cijelog sreza, kako je ostvarivan Titov Petogodišnji plan razvoja.
Kad je ušao, pozdravio se sa obojicom, a onda pogledao po sobi u kojoj je živio Gerhard. Iznenadili su ovi zidovi od knjiga na policama uz tri zida. Prišao je stolu, podigao jednu otvorenu knjigu, koju je Gerhard čitao, okrennuo naslovnu stranu i uzviknuo:
– „Na zapadu ništa novo“! Erih Maria Remark! Pa, ovako sjajan roman Hitler je zabranio, kada je došao na vlast!? Nacisti!
– To je najbolja njegova knjiga o Prvom svjetskom ratu – kaza mu Gerhard.
– I ja tako mislim – načelnik će Gerhardu, i doda – i „Tri ratna druga“.
– Ona mlada Paul, glavna u roman, sam ja današ. Otišla ja u rat, mlada kao Paul. Obojica mi mislila da će nama biti zanimljiva rat. Kao igrarija za nas mlade. Kad tamo: ljudi ubijala jedna druga. Švi ubijala i švi bila ubijala. I ja kao Paul vidjela mrtva ljudi puno. Moja granata ubila puno ljudi u zaklon. Moj tenk gorio. Zapalila partizani. Rat nije igračka. Mislila ja i Paul. Malo se igrala i vratila se kuća.
– Ti si strojarski inžinjer. Voliš sve raditi. Ne stidiš se kao inžinjer
raditi fizičke poslove. Rijetki su ljudi kao ti. Mnogo znaš, pametan, obrazovan još fakultetski, ali nisi napuhan. Imaš toliko da možeš živjeti i ti si zadovoljan. Ali ti zaslužuješ više. Kada ti to pripada, treba da uzmeš – kaže načelnik.
– Kako ja uzela to?- upita Gerhard.
– Ja ću tebi dati jednosoban stan u gradu. Ti ćeš raditi na održavanju hotela „Zelengora“. Imat ćeš inžinjersku platu. Bit ćeš šef za održavanje. Nećeš morati raditi fizičke poslove. Bit će ti dovoljna plata. To tebi pripada.
– Ja bila šef u „Zelengora“?
– Tako je.
– Ne živjela u kolonija.
– Nećeš živjeti u koloniji. Tebi pripada da živiš u gradu.
– Kako se ja oblačila u „Zelengora“?
– Kako ti hoćeš? Kao šef možeš biti u odijelu, ili u radničkoj bluzi i u pantalonama. Kako ti hoćeš?
Gerhard je zašutio. Hodao je između zidova knjiga. Nije mu ovo bilo jasno. Odjednom dobije stan, bude šef i živi u gradu. Odjednom će:
– Ja više ne mogla dolaziti u „Šložna braća“?
– Imaš radnički autobus, dođi kada hoćeš.
Gerhard se opet zagledao u svoje knjige.
– Šta ja tebi bila dužna?
– Ništa.
– Hoćeš ja prevodila tebi?
– Hoću – načelnik će, kao da je čekao ovo pitanje.
– Hoću li ja nošila odijelo kada budem prevodila?
– Hoćeš. Ja sam kupio dva u Sarajevu. Možeš ih mijenjati.
– Dobro. Ja nošila odijelo kada prevodila. A kada budem radila, ja nošila radničko odijelo.
Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

RAKIJSKO I STRUJNO KOLO – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 17.dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

RAKIJSKO I STRUJNO KOLO     (17.)

Električar Mujo je iza ponoći iz „Složne braće“ krenuo u koloniju. Trebalo mu je dvadesetak minuta da se onako pijan šljunkovitom cestom dogega do prvih radničkih baraka. Nekako je prošao pored
„Maglićeve“ prodavnice u kojoj su radili Emira i Boriša, a ispod nje je bio, baš isto šljunkovit, stadion nogometnog kluba „Radnik“. Tu je Mujo zastao i podigao glavu. Između prodavnice i stadiona bile su dvije bandere, a na njima, pri vrhu, neki dan pričvrstio je dvije veće staklene tegle sa okruglim sijalicama u njima, od kiše i snijega teglu su odozgo štitili limeni tanjiri. Svu tu elektroskalameriju isti Mujo je pritegao šarafima za banderu, a struju je doveo direktno s keramičkih izolatora sa prodavnice, ne otvarajući kutiju sa glavnim osiguračima. Iako pijan, sjetio se kako je to uradio: sam sebi pa skoro da zavidi.
Morao je na kundure obući željezne, polukružne, kose penjalice sa zubima, kako bi njima obujmio banderu i onda koračao uvis; oko nje opasao široki kožni kaiš, da se mogao unazad i nasloniti, dok mu je na opasaču, u velikoj platnenoj torbi visio alat. Dok se polahko verao, ispod su se okupljala djeca, krenula u školu, ali su stala da vide hoće li se Mujo popet na vrh bandere. Mujo je kačio sad jednu nogu, pa drugu i pomjerao kožni opasač uvis. Sa svom svojom težinom, nešto više od devedeset kilograma, a skoro dva metra visine, pritiskao je čelične zube u banderu te se nije mogao okliznuti. To su djeca i čekala, sve dok nije naišao milicioner Šok, pa ih rastjerao. Kada je pričvrstio staklenu teglu na drugoj banderi, otvorio je kutiju sa osiguračima, a onda je nešto puklo i sijevnulo, a iz kutije svjetlucave iskrice zasule Mujovu glavu. Instinktivno je zažmirio, alat spustio u torbu koja mu je visila o pojasu, a onda rukama prekrio oči. Nakon pola minute, spustio je ruke i otvorio oči. Vidio je mrak. Opet je zažmirio i naslonio glavu na banderu.
– Mujo! Čuješ li me? – sa zemlje ga je zvao električar Muharem, koji je s njim radio u Pilani. Naišao je slučajno i sve je vidio.
Mujo poznade glas, saže glavu, uzvrati:
– Čujem te, Muhareme, ne vidim. Ne vidim ništa.
– Hajde, sada, spuštaj jednu nogu, pa drugu, onda napipaj kaiš, a ja te dolje čekam.
Tako je i bilo. Mujo se spuštao nekako, dok željezne penjalice nisu zakačile zemlju, a Muharem ga je raskopčavao. Mujo na oči stavio ruke, smetala mu svjetlost. Ili se bojao istine.

Muharem ga, s rukama na očima, doveo do Doma zdravlja u koloniji, predao dežurnoj sestri, a penjalice, opasač i alat odnio alatničaru u Pilanu, da razduži Muja.
Muju je u Domu zdravlja medicinska sestra Stanojka sipala kapi u oči, svakih pola sata, a on je sve bolje vidio. Predveče ga Stanojka ispratila kući, rekavši mu da mu je od strujne varnice vid bio zamućen i da se čudi da mu se u potpunosti vratio. A mogle su mu oči sagorjeti, kako je to bilo nekom mladom električaru Londži prošle godine, baš u ovo doba. Otada Londžu roditelji mu, u selu iza Mješaja, vodaju za ruke i gledaju za njega. Samo njih dvoje ga ne ostavljaju, ko svog sina. Uz koga će biti, ako neće uz svoga slijepog sina. Tamo gdje je nesreća, rođaci i prijatelji su od nje daleko, kao da će na njih preći.
Proletjelo je kroz Mujovu glavu, dok je pijano zurio u svijetleću teglu, koja je obasjavala prostor između prodavnice i stadiona, a i put prema koloniji. Tek sada ga uhvati strah. Skoliše ga misli. Šta bi bilo da je oslijepio? Ko bi ga vodao? Morao bi se vratiti majci u selo Sudići, kod Milijena, u općini Čajniče, a i ona je ostarjela. Otac mu je umro pred kraj koševine. A šta bi bilo s njegovom ženom Magbulom, sa sinom i kćerkom, Ćirom i Sadom? Morali bi i oni sa mnom u Sudiće, a tamo nema škole. Ko bi ih slao u Međurječje, pa onda u Čajniče? I otkuda pare? Ćiro i Sada živjeli bi na zemlji, kao što su živjeli on i Magbula.
Iz Komiteta su došli i rekli da mora s ženom i djecom sići u grad i raditi u fabrici. A šta će biti sa njegovom očevinom, šta s kućom i sa stotinu duluma zemlje? pitao je. Pa, neka tu, uz majku, bude tvoj mlađi brat, odgovorili su mu. A s Magbulinom očevinom? Nek to čuvaju njen otac Ibrahim i majka Hadžira, dok mogu. A kad iznemognu, neka nađu nekog, ko je bez kuće, da živi s njima, da se brine o zemlji, stoci i kući. Ovo je naređenje da se ide, rekli su mu iz Komiteta, početak je industrijalizacije, kada se iz sela ide raditi u fabrike, to nam je nova budućnost. Tako je i bilo. Mujo i Magbula sve napustili. Velike očeve kuće, stotinu duluma zemlje, krave i ovce, i došli da žive u montažnoj, dugoj baraci. Šta sam ja ovdje zaboga dobio? pitao se u pijanstvu Mujo. Život fukare koja skroz ovisi o Pilani, od muke do muke, od pijanstva do pijanstva. U Sudićima nije ni znao za rakiju, sve su imali. Sa Magbulom se upoznao u džamiji.
Najraniji na kosidbi, prvi na svakom namazu, kod hodže, oca Magbulina. Kiptio je svakim danom od zadovoljstva. Ovdje od moje elektrike, jedva imamo za hranu. Pola plaće ostade u „Složnoj braći“. Sekretar Generalni nam kaže da moramo biti zajedno i u radu i u rakiji, a tako ćemo sačuvati bratstvo i jedinstvo. Ono nam je važnije od vjere i od očiju, kaže nam Generalni.

Gegajući se, sjeti se da mu je sin Ćiro dobio jedinicu iz matematike, kod učiteljce Mensure i to ga razljuti. Ako će slabo učiti, neka odmah ide u Sudiće i neka radi zemlju, ja ga ne dam za električara, nije on za struje, oslijepiće kao onaj mladi Londža, da ga ja i Magbula vodamo, govorio je poluglasno. Još da živi u baraci, koja prokišnjava. Sve ovo vrzmalo mu se po glavi, činilo ga još pjanijim, neka ga huja tresla, kao da će ga raščerupati. Tako hujali dođe u koloniju, među one montirane prizemne kuće od lesonitke. Gegajući se, Mujo vidje svjetlost u svome stanu: njegovi nisu htjeli zaspati dok on ne dođe. Uđe u prvu verandu, a tu nije skinuo teške radničke čizme, već pravo u hodnik, pa lijevo, gdje mu je žena Magbula širom otvarala vrata. Iza nje stajali su sin Ćiro i kćerka Sada. Čim uđe, Mujo pijano zaobiđe ženu mu Magbulu, krenu prema Ćiru, pa na njega zagalami:
– Šta je sa jedinicom iz matematike?- nagnu se onako krupan iznad njega. Nećeš školu, hoćeš da budeš električar. E nećeš dok sam ja živ!
– Šta ti je, Mujo! – stade ispred njega Magbula:
– Kad je god sirena za plaću, ti piješ. U Sudićima rakije nisi
ni okusio. Otkad to muslimani piju? Ovo ne smijem spomenuti babu Ibrahimu.
Mujo se trznu, uspravi se, kao da se u trenu otrijeznio:
– Što pijem? Ovdje je to moderno, a u našem selu niko nije pio.
Ovi pisari upisali su me kao „Neopredijeljenog“. Moramo čuvati bratstvo i jedinstvo, kažu mi u Partiji. Kad klanjaš u sobi, zamrači prozore, nemoj da te neko vidi iz Kuljićeve familije… Mi čuvamo bratstvo i jedinstvo, pa pijemo: ne smijemo se ni po čem razlikovati. Magbula će njemu:
– Bajrami nam prolaze, a oni drže do svojega. Lijepo se obuku, idu jedni drugima.
Ovo Muja naljuti, zakoluta očima, bi da je udari, ali ne diže ruku, nego odgega prema ulaznim vratima. Širom ih otvori:
– Znam, a šta ja mogu? Moramo čuvati bratstvo i jedinstvo
kao oči svoje, a ja oči umalo ne izgubih. Da vidim mrak. Da ostanem u mraku! Čuvajmo bratstvo i jedinstvo kao … svoj mrak!

Začepi usta rukom, da ga jezik ne pretekne, povilenio od misli, da mu se ne otme u rakiji, i zagalami:
– Napolje! Prvo ti, električaru!
Njih troje se zbuniše, dolazio je pijan svakog desetog, kad je sirena za plaću, ali da ih istjera…
– Napolje!- zaviče još jače da su komšije iz susjednog stana otvarale vrata i provirivale, a ponoć je davno prošla. Nije im bilo druge, izađoše u hodnik, a on za njima zaključa vrata. Ćiro i Sada za majkom na verandu, gdje posjedaše na drvenu uzdužnu klupu sa gornje, ulazne strane. Komšije polahko zatvoriše vrata, prave se da nisu vidjeli. Podnimljeni, djeca uz majku zbijena, čekali su da ga prođe huja, da im otključa. Minute se vukle: on im nije otključavao. Sada ustade i dođe do vrata, prisloni uho uz ključaonicu, a onda uz smiješak, vrati se u verandu:
– Hrče.
Sve troje se nađoše u čudu: šta raditi? Ne mogu na verandi, na klupi spavati, iako je ljeto, pa nije hladno. Ćiro se nečeg dosjeti, otrča s druge strane uzdužne kuće, dođe do prozora od klozeta, čiji mu je donji bio do brade, pritisnu ga prstima i dlanovima, i on se otvori. Kad se zaigra napolju, a kuća bila zaključana, ulazio bi kroz ovaj prozor, nije čekao majku, ako bi otišla u prodavnicu, prema „Složnoj braći“.
U trku se vrati majci i sestri, govoreći im da je otvorio prozor od čučavca, a da one idu za njim. Tako i bilo: Ćiro je ušao kroz prozor, pa kroz dugi klozet ušao u glavnu sobu, gdje je Mujo hrkao na sećiji.
Uzeo je štokrlju, kroz prozor je dobacio Sadi, koja ju je spustila na zemlju. Prvo je Magbula sa štokrlje koraknula kroz prozorsko okno, Ćiro joj pomogao da se spusti, a onda i Sada. Njih dvije uđoše u glavnu sobu, a Ćiro se vrati po stolicu. Čim je Magbula vidjela Muja, onako prljavog, u radnom odijelu, sa čizmama na nogama, rekla je Sadi da joj s Ćirom donese u teknetu vode, pa da ga zajedno skinu i operu. Dok su njih dvoje punili vodom tekne, Magbula je Muju skinula čizme i znojave čarape, otključala vrata, i spustila ih ispod klupe na verandi. Zajedno su ga prevrtali i skidali radno odijelo, pa znojavu majicu, da je ostao samo u gaćama. Takvog su ga ispirali krpama, koje bi umakali u vodu u teknetu: sav znoj i prljavštinu su sprali, Mujo se nije ni na tren probudio. Iz spavaće sobe, Magbula je donijela jorgan i prekrila ga polahko, a ispod glave stavila mu jastuk s čistom presvlakom. Ostalo je još: odnijeti tekne s vodom do čučavca i, jedno drugom polijevajući, ljudski se okupati.
Otišli su u spavaću sobu. Ćiro i Sada su odmah zaspali. Magbula je klekla na serdžadu, doklanjavala namaze i do samog sabaha dovila Gospodaru.
Čim je svanulo, vekerica ih je sve razbudila. U cijeloj koloniji zvonile su vekerice. Kao da je uzbuna. Kao za čudo, i Mujo se probudo.
Prije nego što je krenuo u školu, Ćiro je sve što je bilo te noći zapisao u svesku. A i ono što se događalo u koloniji, a on sve vidio. Od ove noći život kolonije pulsirao je u njegovim venama. Da mu šta ne promakne, sve da završi u njegovoj svesci.

Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

KLANFA ZA FAĆIJA – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 16. dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

KLANFA ZA FAĆIJA     (16.)
Ima još nešto u prodavnici. Klanfa i Faći, lendohani koji nisu nigdje radili, osim za nadnicu ili su neku robu preprodavali, pa bi došli na dva-tri sata prije radnog vremena, pili pivu na nekakav spisak, koji je Emira vodila na kraju sveske samo za njih dvojicu, a niko nije znao izmiruju li oni svoje dugove. Kada bi svi otišli, uhvatili bi se metle i pomeli betonski pod prodavnice, a onda bi im Boriša donio plasično tekne puno vode i goleme krpe, pa bi sve prebrisali, čak i rafove, pa odnijeli smeće ispod banka. Nije teško pogoditi da je u ovome bila tajna otplate njihovih dugovanja za ispijene pive. Ni mušterijama, koji bi se ponekad ubijali od dosade, dok bi čekali, s njima, nikad nije bio dosadno. Bili su to stariji momci, nigdje nisi radili, osim ove poslove u prodavnici, ili bi ih neko pozvao da mu ižagaju i nacijepaju drva, ili kopaju zemlju. Živjeli su s majkama na selu, odmah tu iznad kolonije. Očevi poginuli na onome željeznom mostu, koga je srušila njemačka avijacija, ili, možda, partizansko topništvo, kako, opet drugi pričaju.
Neimaština bi ih tjerala da pokadšto i ukradu, bilo je vremena da nisu imali dinara. Jednom je Klanfa na svojim civarama, a da niko nije znao odakle mu, čak ni Šok koji je držao svu koloniji pod kontrolom, prevozio namirnice nekom Puljku, koji je radio u vojnoj pošti i imao puno para, a radio i privatno kao automehaničar. Puljko je jednom nakupovao brdo namirnica. Duša mu prkositi svojim imetkom svima u koloniji, koji su s nadom dočekivali sirenu, od koje on nije zavisio.
Osiono je naredio Klanfi da mu sve preveze kući, gdje će ga čekati njegova familija, a on je za to vrijeme išao za nekim privatlukom. Bilo kako bilo, Klanfa mu je sve prevozio u civarama, pet-šest puta, osim one posljednje ture koju je dovezao svojoj kući, na selo. Navečer je Puljko, prema spisku i cijenama na pak-papiru, sve to isprovjeravao i otkrio šta mu fali. Odmah je potražio Šoka, a ovaj, pravo na selo kod
Klanfe i njegove majke, koju je sin obradovao vrećom brašna od 50 kilograma, dvije velike kante ulja i trećom u kojoj je bila marmelada. Čim je Šok došao, Klanfa ga je pozvao da iziđu, da razgovor ne čuje njegova majka. Čim izađoše, Šok ga upita:
– Ti one zadnje civare, umjesto Puljku, sebi doćero?
– Naravna stvar, gospodine Šok.
– Pa, kad je naravna stvar, ti ćeš to Puljku vratiti.
– Nemoj da iznosim iz kuće, druže Šok, ajmo kod Emire, neka to ona na me upiše u teku, a ja ću to doćerati Puljku iz prodavnice.
– Klanfa, znaš šta te čeka?
– Neću slagati, druže Šok. Evo iz ovih stopa odoh kod Emire.
Tako je i bilo, Emira je sve upisala u svesku, a Klanfa je u civarama dovezao Puljku njegovo. Kada se vratio, Šok ga pred svima upita:
– Pa, što to uradi Puljku i još kažeš „naravna stvar“?
– On ima puno, ja nimalo, to je „naravna stvar“ – odgovori mu Klanfa. Još mu kaza:
– Ako oš, ajmo u magacin, pa bubaj pendrekom, samo da nisam šta vlastima dužan.
– A, Emiri i Boriši?
– Njima ću okrečiti zidove, ne bi li obijelio onu giljotinju, ali memla se ne more zakrečiti. Malo – malo, ona progleda.
Dok su oni pred svijetom u prodavnici razgovarali, uđe Klanfin jaran Faći, koji je od nekog „svog“ dobivao farmerke „super-rifle“ iz Italije i preprodavao ih, od toga živio, i on i majka mu, a čistio s Klanfom prodavnicu, da može biti na „spisku“, kada zatreba namirnica, da odnese majci. Bio je mršav, a jako visok, pa je stršio među svijetom. Nosio je uske talijanske farmerke koje su se od koljena širile na trapez. Sva omladina, pa i stariji momci, zavidjeli su mu na ovim farmerkama, a on povjerljivo obećavao da će ih nabaviti i za njih, kada dobije robu.
Jednom je u trafiku, preko puta kapije, kad je trafičar Simo izišao, a nije zaključao vrata, ušao i ispod pulta uzeo pet šteka cigareta „Filter 57“. Sakrio ih ispod majice i izišao. Međutim, kod kapije ga je očima
„izordinirao“ Šok. Sve je vidio. Iz „Složne braće“ izišao je i Simo. I on je vidio Faćija kad je izlazio iz trafike.
Čim je Faći krenuo polahko, nezainteresirano, prema koloniji, Šok je izvukao pendrek i potrčao za njim:
– Stani, Faći!
Kad je Faći ugledao Šoka, a još pendrek u njegovoj ruci, potrčao je koliko ga noge nose, kao da je na prvomajskim noćnim trkama. Šok je potegao koliko je mogao, ali ga nije mogao stići. Dok su trčali, svi u koloniji su se sklanjali Faćiju ne bi li pobjegao, a stajali na put Šoku, da ga uspore. Znali su šta Faćija čeka. Kada su pretrčali uzduž svu koloniju, Faći je krenuo uzbrdo, prema šumi, a Šok, videći da ga ne može sustići, opet zagalami:
– Stani, Faći! Naređujem ti da staneš!
Faći malo zasta, okrenu se, i odgovori:
– Stani ti! Tebe niko ne goni.
Šok se okrenuo, zbunio ga ovaj odgovor. Pomisli: vidi, da sam ja na njegovu mjestu, ne bih ni ja stao. Baš je tako, sve dok ga gonim, on neće stati. Takva misao spopade Šoka. Okrenu se i pođe nazad, zbunjen, ali se okrenu da još jednom vidi Faćija. Kadli, on ide za njim. Iz džepa je izvadio „hohnerovu“ usnu harmoniku, koju je dobio sa robom iz Italije, i svirao za njim, izazivački, neku melodiju koju su po cijeli dan svi slušali na radiju. Šok je zastao, prijeteći:
– Kad te uvatim, malo ko ko ti, dok si živ nosićeš mi pendrek
na leđima. Kanio sam te pušćati, a sad je vako. Bićeš podno mojih nogu, da znaš. A tu harmoniku ću ti zgurati u usta. I da znaš, prežaću te ko garov, dok te ne poravnam.
Već sutradan, Faći je upratio da nema Šoka ni kod kapije, niti u
„Složnoj braći“, pa je došao do trafike, polahko otvorio vrata, a kad ga vidje, Simo se prepade:
– Nemoj, Faći! Nisam te ja reko Šoku!
Faći se naslonio na stolicu:
– Ja ću doći sa Šokom, a ti mu kaži da ti iz radnje ništa ne fali.
Eto, pamti, to mu reci.
– Hoću.
Faći uđe u prodavnicu, tamo – Šok. Faći, nije mogao pobjeći, svijet je ulazio i izlazio. Šok, onako težak, svom silinom natrča na njega, obori ga na zemlju i prevrnu na stomak, a onda ga pendrekom poče kaišati po leđima. Svi u prodavnici zavrištaše. Klanfa i još dva čovjeka jedva mu skidoše Šoka s leđa. Podigoše Faćija na noge. On je jedva stajao, a novu talijansku majicu bojila je krv na leđima.
– Dobio si ono što sam ti obećo – kaza Šok, teško dišući- ostala je još harmonika.
– Ubi me tom močugom – promuca Faći.
– Jes me to ganulo, da znaš. Da sam bogdo više. Krao si iz Simove trafike.
– Tražio sam ga u trafici, ali ga nije bilo.
– Što nako razguli iz trafike?
– Kako neću, kad si digo pendrek.
– Haharu se ne vjeruje. Hajmo kod Sima da ga pitamo.
I svi do jednog iziđoše. Faćija je pridržavao Klanfa. U prodavnici ostaše samo Emira i Boriša. Odmah iza okuke, iznad kapije, bila je Simova trafika. Kad kroz prozor ugleda ovoliki svijet, još i Šoka sa Faćijem, koga vodi Klanfa, kako idu prema trafici, prepade se, ali izađe pred njih: da vidi šta je to bilo. Čim mu priđoše, Šok ga pred svima upita:
– Kada ovaj Faći izađe iz tvoje trafike, a ti iz „Složne braće“, je li ti išta falilo u radnji!
– Nije ništa, druže Šok.
– Jesi li siguran!?
– Siguran, druže Šok.
Kada ovo ponovi, svi počeše grliti Faćija, a on samo što nije pao na Klanfu. Šok je u sebi mrmljao. Onda će:
– Tamo gdje Faći uđe, a da ništa ne fali, ne more biti. Slušaj Faći, sotono, saću te pratiti u stopu. Saznaću ko ti dotura talijansku robu, da i to znaš. Ti si, Faći, komšiji Smaju, prošlog ljeta, pokro sve osušene kruške iz sušione i prodao nekim trgovcima. Kad te Smajo nama prijavio, ti si u našoj stanici kazo da sušiona ima mali prozor kroz koji su Smajove čele iz košnica dolijetale i iznijele mu baš sve kruške. Reko si da čele imaju jaka krila pa su mu nosile kruške, jenu po jenu. Onaj te moj komandir, kakav je milosan, oslobodio reziluka. Kaže da si pred njega spusto glavu, ko da si onaj sveti božiji rob, što ima veliki nišan iznad ceste na Alboriji, pa ga svi peru, svi koji tuda
naniđu, peru ga vodom i održavaju. I on s tobom fino: pa hajde ti kući. E, nećeš Faći, da i to znaš, znam te ja dobro i ovi moj pendrek. Ti misliš da smo mi milicajci magarci, ali ću ti to izbiti iz glave, van ne budem živ. Meni kažeš da ja stanem, mene niko ne goni. Magarac si ti,
a ne ja. Ne znam ni što sam stao. Ja se vrćem, a ti fakin za mnom. I pratio me na harmunici iz tih tvojih gubica…Ama, uvatiću ja tebe na djelu, da znaš. Ni Simo ti pomoći neće. Doće Lijać sa svojim po tebe, pa neka te vode đe treba.
Samo što završi, Šok ode, ne osvrćući se. Klanfa će sebi promuklo:
– Održa ti meni predavanje, ali tvoja neće biti zanja. Doće Cica na kolica. Šok: ti, ili ja.
Svi se vratiše u prodavnicu. Klanfa će Boriši:
– Odosmo do Zdravstvene stanice, da mu očiste ovu zgrušanu krv, pa nas eto, da čistimo prodavnicu.
Dođoše do Zdravstvene stanice, bio je kraj radnog vremena, pa nije bilo gužve. Doktor ih obojicu primi. Kad uđoše, doktor upita:
– Ko treba kod mene?
Klanfa mu pokaza na Faćija.
– Hajde, sjedi na stolicu.
Čim Faći sjede, spusti glavu, doktor ga upita:
– Šta je, Faći? – I doktor je znao koliko je Faći bio čuven u koloniji, pa ga još priupita:
– Šta te boli? Faći podiže glavu:
– Pitaš me šta me boli. I ja tako mogu biti doktor, i pođe kao da ustane. Klanfa mu pritrča, spusti na stolicu, onda ga, zajedno sa stolicom okrenu, zadižući Faćiju majicu da su mu se vidjela leđa. Doktor vrisnu, koliko su bile duboke i mavene brazde – u njima zgrušana krv. Sva leđa natekla. Samo kaza:
– Prvo ćemo rane očistiti, a onda leđa previti, pa ćeš biti doktor – nasmija se doktor, pomirljivo.
Faći ga nije slušao. Drugo mu je bilo na umu. Samo kaza:
– Klanfa, ja ću Šoka odležati. Znam, šta ću. Haj ti metlaj prodavnicu, eto mene. Trebaće mi Gile…

Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

JEDAN PIŠEM, DVA PAMTIM – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 15. dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

JEDAN PIŠEM, DVA PAMTIM    (15)

Do stadiona Nogometnog kluba „Radnik“ je prodavnica mješovite robe u koju bi se od desetog do petnaestog u mjesecu šljegla cijela kolonija, svi stanovnici okolnih sela. Dva reda onih što su došli da se namire pružala bi se čak deset metara ispred velikih, dvokrilnih drvenih vrata. Između ova dva reda, sve do banka, iza koga su radili Emira i Boriša, bio je prazan prostor, taman toliki kako bi oni koji bi završili s kupovinom mogli izlaziti sa svojom namirnicama. Tu ih je čekala familija, na se su tovarili, ili u rukama nosili sve što bi iznijeli iz prodavnice. Namirivalo se ono osnovno za cijeli mjesec.Vreću s brašnom nosio je domaćin, žena drugu, manju, s krompirom, dok bi djeca za ručke nosila kante sa uljem, šećer i so, u manjim suknenim vrećama ili kesama, a i ono najmanje: tjesteninu, grah, deterdžente, kabaš, salamu, paštete, germu, sireve u kartonima, sve i svašta. Što nisu mogli ponijeti, ostavljali bi uza zid, pa bi se vraćali. Oni koji su imali civare, velike vreće bi tovarili, a na njih slagali druge; ono sitno, djeca bi nosila. Desetog, i u dane iza njega, vladala je velika gužva, a kasnije, svakim danom, nestajalo je gužvi, moglo je da se ne čeka.
Doduše, ispred, preko puta radnog stola, do zida, bila je duga klupa za one koje bi zaboljele noge od čekanja. Uza sve to, znalo se još i ovo: svaki dvadeseti u mjesecu bio je rezervisan za one koji bi kupovali na veresiju, „na teku“, kako se to govorilo, ili na knjižice uzajamne pomoći. Ko se nije znao potpisati, a takvih je bilo, doveo bi djecu, koja su išla u školu, a ona bi se za njega potpisivala. Najvažnije je da je zaposlen u „Magliću“, a svi su bili, osim onih koji su živjeli iznad i oko kolonije, na selu: od zemlje i stoke. I samo rijetki su radili u vojnoj pošti.
Prodavnica je bila velika kuća nasprat, prekrivena koritastim crijepom od azbesta. Na spratu su bila četiri stana za „Maglićeve“ radnike, koji su bili uređeniji, a dobivali ih stručni majstori-zanatlije, dovođeni po preporuci sa strane, ili inžinjeri, koji su bili bez stana, a dolazili iz razvijenih gradova.
U prizemlju je bila „Maglićeva“ prodavnica mješovite robe u kojoj se, osim osnovnih namirnica, baš sve moglo kupiti, od sjemenskog luka do čokoladica, „rumpločica“ za djecu, da ne spominjem lopate i krampe i raznorazne plastične cjediljke, pipe za vodu, burad i sve vrste cigara: niška „Drina“, “Opatija“, „Drava“, „Lovćen“, „Ibar“, „Filter 57“, a po direktivi osnovne partijske ćelije, Emira i Boriša morali su
ukinuti cigarete: „Karađorđe“, „Sveti Sava“, „Šumadija“, „Dvorske“, jer su zbog nacionalnih imena i društvenoslojnih atributa proglašeni nepodobnim. I to su neki stari, okorjeli pušači s žaljenjem dočekali, da im se ukinu njihove decenijske cigarete, jer njima njihovi nazivi nisu ništa značili. A opet, ne ide da mijenjaju cigarete pod stare dane, pa su prelazili na duhan.
U prodavnicu se ulazilo na velika dvokrilna vrata od masivne bukovine, u pilani ih je napravio stolar Safet, a onako poteška su dovezli na traktoru. Otvarala su se velikim ključem, a sa unutarnje strane skidala se drvena bukova rampa, koja se spuštala odozgo i po sredini spajala krila vrata, a radnici, Emira i Boriša, ulazili su i izlazili na stražnja, željezna mala vrata, tolika da se čovjek može provući.
Čim bi Emira i Boriša ušli, skidali bi rampu s teških bukovih vrata, onda i njih otključavali. Morali su otvoriti oba krila, jer je kroz dva velika prozora, sa željeznim rešetkama, ulazilo malo svjetlosti, a da nije one sijalice, koja je sa plafona visila na tankoj žici, i cijeli bogovetni dan ovaj prostor osvjetljavala, svi bi bili u mraku. Zidovi su bili debeli, skoro „džamijski“, govorio bi neko sa strane, pa je ovdje i po najvećoj žegi bila hladovina. Iako su zidovi redovno krečeni, samo prvih dana bili bi bijeli, a nakon tri mjeseca bi požutjeli, pa podbučili od vlage, a znalo se od čega. U stanu kod nekog stanara samca na spratu je izbila poplava, pukla mu cijev u zidu, taj je bio na putu, pa su plafon i debeli zidovi svunoć upijali vodu, onda se ona razlila po betonskom podu, ponegdje bi kroz ćoškove curila, a ponajviše ispod dvokrilnih vrata. Otada, prodavnica je bila puna vlage i memle, da je nikakva provjetravanja i loženje vatre u velikoj limenoj buradi nije moglo isušiti. I nije samo jednom bila poplava u stanovima na spratu. Zato su ovdje, kad bi ušli, svi gledali da sve odjednom kupe, i u toku mjeseca još koji put, onako nabrzinu. A jedino su u ovome prostoru, gotovo kao za osudu, radno morali dežurati Emira i Boriša.
Radni široki sto, bank od bukovine, protezao se poprečno od onih malih, željeznih vrata, na koja su ulazili Emira i Boriša, do drugog zida, na čijem kraju su bila ulazna vrata. Cijeli bank bio je prekriven sa više slojeva pak-papira; to je bio malo deblji, tamnobijeli papir za pakovanje, na koji su stavljani artikli koje bi tražil kupci, a Emira bi za svaki artikl upisivala novčane iznose, jedan ispod drugog na istom papiru, pa tek onda bi kupci, kod svojih nogu, spuštali svoje suknene
vreće, ili kese. Emira bi suhom olovkom sabirala upisane iznose, glasno sabirajući. Za sve to vrijeme svi su šutjeli da joj ne prekinu misli, jer bi ona naglas izgovarala: koliko piše, a koliko pamti. Kad bi došla do krajnjeg zbira, ako bi to bilo puno i ako baš hoće mušterija, opet bi sabirala, valjalo je to sve iščekati. Ono što je ostalo na banku, Emira je pakovala onim istim pak-papirom, na kome je bio cijeli račun ispisan suhom olovkom, da se sve može kući na miru provjeriti. Eto, sve je bilo kako treba, papir je bio i za računjanje i za pakovanje.
Iza Emira i Boriše, samo od kraja mjeseca do desetog, radilo je jedno, jer je tada navraćao poneko, najviše zbog cigara; artikli su stajali na, uza zid pričvršćenim, daskama – rafovima, sve jedan ispod drugog, različite širine, paralelno s bankom, do vanjskog zida. Iza Emirinih leđa, do rafova, bili su sanduci sa otvorima ukoso, u kojima su brašno i šećer, koje je Emira zahvatala širokom drvenom kašikom; sve to na jednu tacnu kantara stavljao Boriša, a onda i givikte za težinu na drugu, prema potrebama kupaca, a ako treba, a uvijek je kao trebalo, Emira bi odvađala ili dodavala. Do malih željeznih vrata su sepeti u kojima je voće i povrće, a sve se to vagalo. Ispred banka, za težine iznad deset kilograma, na betonskom podu, je velika stočna vaga, koja je vagala težine do dvije stotine kilograma. Mnogi su, dok su čekali, izlazili iz reda i vagali se, niko se ne bi bunio protiv vage, no jedino Trišo, najdeblji čovjek u koloniji. Njega ova stočna vaga nije mogla izvagati: imao je više od dvjesto kilograma, pa je govorio kako je neispravna, čak dovodio majstora da je popravi. Boriša nije htio da čuje za njega.
Ovakvo namirivanje zahtijevalo je mnogo vremena i rada, Emirinog i Borišinog. Emira je od svih tražila da naprave spisak namirnica i da joj ga dadu kada dođu na red, to bi olakšavalo posao njoj i Boriši, a manje bi čekali. Ali, narod ko narod, neki bi donijeli, drugi bi pred Emirom, po svojoj pameti čeprkali šta im sve treba, pa bi se sjetili i onog što im treba i što ne treba.
Onda bi došao taj dvadeseti u mjesecu, pa bi se krenulo s veresijom, namirivanjem „na teku“, kako su to kolonaši radije nazivali. I opet red i samo red. Emira bi ispod banka izvadila omanji sanduk, i poklopac mu zaključavala katancem. Izvadila bi deblju svesku s „kockicama“, tvrdih korica, pa kako bi koji došao na red, provjeravala bi urednost u plaćanju veresije. Onima neredovnim, smanjivala bi, ograničavala
veresiju, upozorivši ih da dugovanja moraju izmiriti, ili će to uraditi njihov blagajnik u „Magliću“, kad dođu po platu. Opet sve ispočetka: spisak – ako su ga imali. Emira i Boriša bi prema njemu stavljali artikle na pak-papir, ako nisu kabasti, na njemu sve sračunali, pa njime zamotavali, i sve to davali mušterijama.

Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

OSKAR – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 14. dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

OSKAR   (14.)

Oskar bi uvijek došao pred školu kad bi naherena podvorkinja Draga krupnim zvonom najavljivala veliki odmor. Od rođenja, stopalo desne noge bilo joj je uvrnuto unutra, pa joj je ta noga bila kraća. Dok ide, sva bi se iskrivljivala udesno, pridržavajući se desnom rukom o onu kraću nogu. Ritmično hodanje: od uspravljanja do naginjanja. Bila je uspravna dok bi stajala, naslonjena na onu zdravu nogu, pa bi u većim zamasima zvonom mahala.
Na posao bi Draga dolazila u muškim, širokim pantalonama od debelog sukna. Pletenu košulju bi prekrivala toplim prslukom. Kosa joj je iskopnila u džibri. Njeni iz sela Điđeva pričaju da je nekom Lovedarici pomagala da peče rakiju, a nakon završenog posla nagnula se nad rakijskim kazanom i na glavu pala u vrelu džibru. Opekotine su joj se spustile niz lice, pa joj je postalo smežurano, utegnuto, kao da joj fali kože, da je teško otvarala skupljena usta. Svi su joj riječi čitali sa usana. Imala je i pljosnat nos, kao da je on tu utisnut. Iz ove maske za lice iskakale su živahne, crne oči. Njima bi kotrljala po učenicima, da joj šta ne promakne. O svakom većem nestašluku učenika išla bi knjiga iz razreda u razred, koju bi naglas čitao učitelj, pa bi sva škola znala. I to se dugo prepričavalo. Iako nije bila krivac, Draga se kao podvornik takvom osjećala
Sva djeca bi se za veliki odmor sjatila oko Oskara. Vrištala bi dok bi Osko stajao u raskopčanom talijanskom šinjelu, sa šajkačom na glavi. Uvijek isti. Prespavao u nekom jarku, rasčupane kose, izgužvane košulje, s malo dugmadi, da se vidjela od znoja požutjela potkošulja. Italijanski šinjel je prošaran ostrvima od mokre zemlje. A pantalone? Jedna nogavica tek preko koljena, a druga se vukla po zemlji.
Jedan dječak, malo drčniji, šaptao je nešto Oskaru, a onda bi mu vrisnuo u uho. Oskar se, oparen, uspravlja, čineći se da je zaglušio, gura prste u uho, ne bi li ga otčepio, a djeca se smijala. Po Oskaru je dječiji smijeh prosipao dragost, što se vidjelo u njegovim žmiravim očima.
Kad je Osko, od buke u ušima, došao sebi, upita:
– Znate li kako je poginuo Sava Kovačević?
– Kako? – upitaše ga djeca u horu.
– Probio se do njemačkog bunkera, oteo mitraljez i digao uvis, a Nijemci ga razbucali mecima.
– A što Sava nije pucao iz mitraljeza na Nijemce, već ga digao uvis? – upita neki dosjetljivi dječak.
– E, to pitajte Savu. E da mu bijaše vaše pameti – njima će Oskar.
Svi su se smijali.
– Jeste vi dobro pri pameti: pazite da vas ne otmu Rusi – opet će Osko.
Jedan dječak je iz podruma donio odbačeno staro zvono, ko bi se tog sjetio?, te prišao Oskaru iza leđa i zakačio mu ga za kaput, a onda se sakrio iza druge djece. Na svaki Oskarov pokret, „kaput“ je zvonio, a djeca vikala:
– Osko, gdje su ti ovce?
– Zaklo ih vuk.
– A, taj što zvoni?
– Ovaj je zvonar. Još on ostao. Neće vuk kosti, a ni kožu!
Šta će takav zvonar vuku?
Smijeh. Utom na ulaznim vratima škole pojavi se podvorkinja Draga, pa svom snagom zazvoni za kraj velikog odmora, a onaj drski dječak s kaputa mu skide zvono, pa i on zazvoni. Draga se zbuni, dok su djeca popadala od smijeha. U tom trenutku iz škole izleti drugi podvornik, Hasan, visok i mršav, sa crnim brkovima. On dotrča do onog dječaka koji je zvonio onim zvonom iz podruma. Uhvati ga za uho:
– Pripremi prste za prut a koljena za kukuruz. Odmah kod Direktora!
Oskar stade pred njega:
– Ja sam, drug podvornik, kriv. U ime tebe podvornika, i Partije, vodi mene direktoru. Ja ću kod učitelja Sima na koljenima klečati na kukuruzu i biti u „magarećoj klupi“.
Hasan se nasmija, šta bi drugo! pusti dječaka, a ovaj koliko ga noge nose otrča za ostalima. Hasan zvono odnese u podrum. Djeca su pored podvorkinje Drage trčala kroz hodnike, u prizemlju i na spratu, ne bi stali do učionica.
Pojavi se Hasan opet na vratima. Zagalami:
– Oskar, idi! Nemoj da zovem Šoka!
– Ni tebi nije lako – Oskar će njemu.

Učenik Ćiro cijeli čas je razmišljao o Oskaru. Drugi čas je u jednu svesku sve zapisao šta je vidio na velikom odmoru. A treći, već mu se zaturala misao da sve zapiše šta je vidio. I što je bilo, i što će biti.
Onako, da ima uzase.
Oskar osta sam. Gorak bez djece. Svijet mu se rušio.
Hodao je kroz koloniju, ukrug, zagledajući u prizemne kuće od lesonitke, oko njega. Nije čuo pogrdne zazive s prozora, a niti se obazirao na djecu što su se igrala žmire oko one prizemne, duge barake od lesonitke, a krila se iza nje u bašči. Ali do njega je došao plač dječice, dok su ih majke ružile. I svađa, vrijeđanje roditelja iz male barake na kraju kolonije, pored koje je prolazio. A na prozoru nekakve neugledne šupetine: žena nakostriješene kose, priča sama sa sobom.
Podigao je glavu prema nebu:
– Sirotinjo, i Bogu si teška! A ne kući u kojoj si!
– Sastavi ga, Osko! – začu kreštav glas žene nakostriješene kose s prozora šupetine, istruhle od kiše i iskrivljene od vjetra. Ovaj glas vrati ga u stvarnost:
– Ni tebi nije lako.
Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

MAJKA ŠEF -Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 13. dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

MAJKA ŠEF (13.)

Iza Majorove dizalice, radnici su od dasaka sklepali kafanu, podigli krov, gore zategli lepenku, da im šupa ne prokišnjava. Kafana je imala dvije prostorije: u velikoj bili su stolovi i štokrlje, u njoj su sjedjeli radnici, a u onoj maloj konobarica i kuharica, obje u jednoj krupnoj ženi. Na drvenom pultu pekla je kahvu, a ispred, na zidu od dasaka, su dva velika „zidna“ utikača s poklopcem, koje je, s kablovima duž dasaka, postavio električar Mujo. Ova krupna žena pekla je kahvu, ali i spremala radnicima doručak i ručak na peći, ako bi koji od njih donio namirnice. Oni koji nisu imali nikog kući, donosili bi joj veš, a ona bi ga na Drini ispirala, a onda na štrik. Sva je bila u pokretu.
Majkom su je zvali, i to joj je bilo jedino ime, ono pravo niko i nije znao. Nije se znalo odakle je došla, a svi su se raspitivali. Na dizalici, na Graniku, bilo je oko trideset radnika sa raznih strana, a da niko nije znao ništa o njoj. Tako je sa ovom ženom i sa radnicima zaživjelo i to ime Majka, koje su joj radnici dali. Svakome bi skuhala šta bi ko htio, samo da kupi ili od kuće donese namirnice. Za ono što bi nedostajalo, Majka se snalazila. Svim radnicima bilo je kao da su u svojoj kući: kod svoje žene, ili majke. Kahvu je pekla van tako. Samo što naručiš, okreneš se oko sebe, kad: eto ti Majke. Nije mnogo govorila, znala je koliko im je teško raditi, s capinima na skeli, a moraju izgurati normu.
Majka bi da im uljepša dan kahvom i ukusnom čorbom. Zna da će opet na branu, čim istekne pauza.

Bila je velika, a da se ne preuveličava. Skoro dva metra u visinu, a upola od ovog u širinu. Uvijek u dugoj haljini, dubokim čizmama. Vodu je donosila sa Drine, i za kahvu i za jelo valjalo je zagaziti u Drinu i zahvatiti. A spuštala bi se niz merdevine. Koliko je bila jaka: donijela bi na ramenu veliko bure, puno vode, to nije mogao niko od radnica na Graniku. Imala je i glavu veliku, i sve na glavi bilo joj je veliko: i nos, i uši, i usta, i brada, i čelo, tamam prema tijelu; velike ruke, a velike i noge. Sve krupno. Kao da je neko dodavao na nju sve uduplo. Ko će ko dragi Bog: za Majku, ni u čemu se nije šparalo.
Naljutila se samo jednom, a to je ostalo upamćeno. Došao ti kod nje čovjek, njen Cako: pola ga nema, kada stane do nje. Po visini, njoj do iznad pasa, po širini, inekako: koliki uvis tolki ušir, da se zaokruglio. Bila je pauza, tek što su radnici na skeli natovarili vagone oblovinom. Majci se žurilo da napravi što više kahvi, pa je poslala Caka da joj on donese vode Drine. Dala mu je omanju kantu, petolitarsku. Cako se dole spustio niz merdevine, kuda se jedino i moglo. I čim je napunio kantu, krenuo uz merdevine, onda u koraku promašio prečagu, pa se onako s vodom skotrljao niz merdevine i upao u Drinu. Sav mokar, u strahu, brzo je zahvatio Drine i popeo se uz merdevine. Kada ga je Majka vidjela onako mokrog, znala šta je uradio, a i načekala ga se, vrisnula je na njega da se iz kafane čulo sve do Majora u dizalici, pa naviše do mašinovođe. Galamila je na nj:
– Smoto jedan! Da čuvaš jenu ovcu i nju bi izgubio! Kako bi se vovdi borio s balvanima? Idi odale!
Cako se toliko prepao da je krenuo nazad niz merdevine, a Majka zagalamila:
– Ne tamo, smoto jedan! Dabili smoto! Eno ti vrata – vikala je iz sveg glasa.
Cako je jedva potrefio vrata, pa prema cesti. Izišao je kao bez glave. Ni riječi nije rekao. I to je bilo prvi i jedini put da je Cako došao na Granik u kafanu kod svoje žene Majke.
Ovaj događaj uslovio je i druge. Kada bi god neko na brani ili skeli s koje su gurani balvani prema vagonima, bio u nečemu nespretan, svi koji bi to vidjeli zagalamili bi na njega u horu:
– Šta to radiš, smoto jedan?! Reći ćemo te Majki. Jebaće ti Majka majku kroz majku!
Majka bi se nasmijala, kada bi ih čula. A što jest, jest, u kafani je otada vladala i veća disciplina.
Čak bi neki radnici na brani govorili:
– E, da nam je Majka šef, umjesto Majora, svaki bi mi mjesec prebacili normu! Ugledao bi se na nas još i Alija Sirotanović, a mi tražili veću dizalicu. Generalni bi nas hvalio u „Složnoj braći“.

Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

UKOR ZA RAMA I BJELANA – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 12. dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

UKOR ZA RAMA I BJELANA   (12.)

Tu noć, u prvim danima proljeća, šumsko radilište Palež na Zelengori, spavalo je dubokim snom. Kako se to na planini može spavati, među bukvama, jelama i smrčama. Svuda okolo kuća od bukovih trupaca, prekrivenih šindrom, vladala je neka nijema, iščekivajuća tišina, samo duboko u šumi, povremeno, prekidao ju je nekakav huk, onaj kada se vjetar zakoprca u krošnjama stabala, pa ne može da se iskobelja, a čulo bi se i jezivo kreštanje ptica.
Tu noć volujar Ramo nije mogao zaspati. Huk i kreštanje komešali mu se u ušima, a u svijesti neke morne slike, izobličene, da ih nije mogao odgonetnuti. Ovo dvoje: huk u ušima i slike u svijesti, smjenjivale se, pa mu nije htio san na oči, a davno je već prošla ponoć, samo što nije svanulo.
Nije bilo druge, ustajao je polahko, a željezni, vojni, krevet gunđao je dok se oslobađao tereta. Doteturao je do drvenog stola, napipao šibicu, kresnuo, plamen prinio fenjeru, ali je pamučni fitilj bio uronjen u gas, u donjem dijelu, pa ga ručnom okretaljkom jedva izvukao, kako bi ga zapalio. Soba je bila obasjana, da se moglo sve vidjeti; svjetlost je lelujala po bukovim trupcima, jer se pomjerala u svome staklenom obruču.
Ramo je polahko otvorio prozor, pa osluhnuo. Nikakav huk i kreštanje ne ču. Mora da sam i ovo dvoje čuo u snu, a i one slike sam sanjao. Ipak, i ne znajući, u trenu sam zaspao, pomisli. Zatvorio je prozor da ne ulazi hladnoća, a onda je na se navukao plavo radničko odijelo, pantalone i bluzu, i još topli kožuh, koji su bili presavijeni preko štokrlje.
Uzeo je fenjer u ruku i izišao. Mrak, gust, jedva ga je fenjer rijedio, samo metar oko Rama. Nije znao kuda bi, ali mu se htjelo da prošeta, pa kud god da bi. Samo da ide, da ne misli više na svoje nesanice, niti na one morne snove. Čim sađe ispod svoje brvnare, zaokrenu prema velikoj bukovoj štali, malo je podalje, da vidi volove, a kud bi drugo, ako ne njima. Same su ga noge nosile, kao da su htjele tamo. Oko pedeset metara prije štale, ispod radilišta, nabasa na velika dva korita koja je u jelovini izdubio za vodu, jer smolasto drvo ne propušta, taman za njegovih dvanaest volova. Njihovu matematiku znao je napamet: u toku dana svakom od volova potrebno je oko četiri kilograma hrane, to im je bila nekakva mjera, koje se Ramo slabo pridržavao, već im je povećao na pet. Sve vrste žitarica davao im je u zrnu, ako bi za taj dan prebacili normu.
U hodu prema štali, brinući svoje brige o njima, spomene se jednog starog volujara, koji je umro čim ga je obučio, a rodio se u jednom od sela na Zelengori, bavio se stočarstvom i zemljoradnjom. I za života mu dao u najam dva para svojih najboljih volova, koje su za jarmove morali voditi njegova dva najstarija sina.
Čim bi se, popodne, volovi u paru pod jarmom, nakon što bi iz šume dovukli svoju normu šumske oblovine, spustili do štale, Ramo bi ih šlaufom kupao, sve dok im koža ne bi postala čista i svijetla; brinuo se o njima kao da su njegova djeca, čak im djetinje tepao, nazvavši ih po nadimcima, koje je samo on znao, pa ih onda trljao četkom, najviše po vratu, odozgo, gdje su u šumi uvijek visila dva kubika građe. Onda bi ih odveo u štalu da se odmore jedan sahat, a onda izvodio do ona dva velika korita puna vode. Nije im odmah dao da piju vodu, jer su bili vrući, a voda hladna, iz dubina Zelengore, bojao se da im ne naudi. Sve je Ramo naučio od onog starog volujara, sve njegovo mu je bilo stalno na pameti.
Čim svjetlost fenjera obasja štalu, do Rama dopre neko mumlanje, a i neki tupi zvuk, kao da je pukao lanac, sve u jednom trenu, a onda se štala zatrese. Ramo se prepade, podiže fenjer, nisu se u mraku volovi otkinuli i poboli, pomisli. Primače se bliže, kad ono vrata štalska širom otvorena, i sad jasnije ču mumlanje i udare o zidove štale. Držeći fenjer ispred sebe, uđe u štalu da umiri volove, ako su se poboli, ali fenjer mu obasja drukčiju sliku, da je u nju zablenuo s nevjericom: ovakvu sliku nije ni u najluđim snovima mogao zamisliti.
Stao je kao ukopan. Na vratu Bjelana, prvog do ulaznih vrata, s desne strane na kojoj su bili svi volovi, vezani lancima za halku kod kotla, bio je ogroman mrki medvjed, a Bjelan, najsnažniji Ramin vo, otkinuo je lanac i o zidove od trupaca svom snagom udarao vratom, gdje mu se zakačio medvjed, ne bi li ga zbacio sa sebe. Čim je Ramo fenjerom osvijetlio štalu, Bjelan je s medvjedom na sebi jurnuo u lijevi slobodni prostor štale i u trku udario vratom o bukovi zid. Medvjed, kandže i čeljust toliko je zario u njegov vrat da je ostao na njemu, dok je Bjelan trčao prema gornjem dijelu štale. Medvjed mu je, mumlajući potmulo, kandžama rasporio vrat, ispod brade, da je krv šiknula na sve strane, a zubima mu je kidao meso na vratu tik iza rogova. Ostali volovi bili su uznemireni, ali nisu kidali lance.
Bjelanovu bijelu kožu je ispirao rukama, dok bi ga neko od radnika prskao vodom iz šlaufa, a onda ga trljao starim peškirima, kako bi mu posljednju kap vode otro. Bio je to vo onog starog volujara od koga je naučio ovaj zanat, obećavši mu da će se starati za njegove volove, Bjelana i Mrkog. Oni su mu izvlačili trupce i iz vrtača punih snijega i to sve do kraja proljeća i njime su se ponosili svi radnici u Paležu.
Ramo se pokrenuo. Dotrčao je sa fenjerom do Bjelana, koji je stao, drhtao, teško disao, a medvjed mu vrat brazdio kandžama i zubima. Svuda oko njega krv. Tapšući ga po sapima, tepao mu je polahko:
– Hajde, Bjelko. Na zid, Bjelane moj.
Gurnuo ga je svom snagom prema zidu.
Bjelan se ponovo zaletio. Taman kad se medvjed nageo u stranu da ga uhvati zubima, njime je omlatio o zid, da sva štala iz temelja krenu. Medvjed je pao pored njega, a Bjelan ga na rogovima podigao uvis i svom snagom pritisnuo uz bukov zid. Nije ga puštao. Medvjed je bio prikovan uza zid, prednjim šapama je gurao Bjelanovu glavu, ali mu nije bilo spasa. Ramo je čekao da medvjed spješa, da mu nestane zraka, pa ga Bjelan pusti. Ali, Bjelan kleknu na prednje noge, a onda pade u stranu. Ramo vrisnu:
– Bjelane, rođeni moj! Bjelane, brate! Sokole moj!
Medvjed, izboden rogovima, sav u krvi, teturajući se, polahko krenu prema Ramu, koji je fenjer i dalje držao u rukama. Prestravljen, Ramo potrča prema izlaznim vratima, medvjed za njim. Tada Ramo ču kako puče lanac. Okrene se. Medvjed, na rogovima Mrkog, onog drugog vola starog volujara. Svom svojom silinom udarao je njime o bukov zid. Ramo je izletio iz štale, tek je bilo svanulo. Otrča do spavaone u kojoj su bili radnici. Otvori vrata i zagalami:
– Na noge! Medvjed u štali!
I otrča ponovo u štalu s fenjerom. Svi su brzo ustali i, ne oblačeći radna odijela, trk prema štali. Kada su došli, imali su šta vidjeti. Ramo kraj mrtvog Bjelana, sipa mu vodu po vratu, ispira rane, a dalje od njih Mrki uza zid rogovima drži ogromnog medvjeda, koji je izdahnuo, a Mrki ga, obeznanjen, od straha ne pušta.
Tada mu priđe Ramo, grli ga oko vrata, šaptaše mu na uho i Mrki ga pusti. Medvjed se raširi na patosu. Ramo odvede vola do njegovog kotla, gdje ga sveza. Mrki ga spasio od medvjeda.

Dođoše vodiči, odvedoše volove na radilište. Svi su znali šta to bi u štali. Bjelka, na traktorskoj prikolici, prebaciše do jedne bezdane, pri vrhu Zelengore. I spustiše ga u nju, a da nisu čuli da je pao. Kad su krenuli nazad, svi su šutjeli, samo je Ramo govorio:
– Nagorkinje vile spustiše našeg Bjelka, ne čusmo ni kad pade.

Život na šumskom radilištu na Paležu je tekao dalje. Hasena, jedina žena među stotinu radnika, očistila je štalu. Kada se Ramo vratio, imao je šta vidjeti. Onako veliki patos od dasaka vodom i krpama je očistila, a otvorila sve prozore da je sva štala zračila, a onda su joj na traktorskoj prikolici do potoka dovezli svih četiri stotine posteljina.
Sve je prala „naruke“, a onda očistila veliku spavaonu i druge drvene kuće u kojima su spavali radnici. Ovakva je bila Hasena. Svi na Paležu zvali su je sestrom.
A na jednom dijelu radilišta, kada su vidjeli šta ih čeka, Ela i Laki, goniči konjske zaprege, dogovoriše se da sajlom zakače okresano stablo u vrtači, a da u njemu ne bude više od dva kubika. Ako bi bilo više, volovi, umah, čim povuku, to osjete, pa stanu, ni koraka dalje. Vrtače, iako prepune snijega, dušu su dale za volove. Konji na onaj poznati trzaj u skoku, stablo ne mogu iščupati iz snijega, ne bi ga ni pomjerili, samo bi ih trzaj vratio u vrtaču. Opet, u ravnim stranama, volovi su nesnalažljivi. Njihova teža naginjala bi ih u stranu: lahko se prevrnu, kruti ne mogu mijenjati pravac, dok konji, opet, stablo lahko povuku i brzo bi bili do puta. Konjima samo da nije ovih vrtača, a njih je najviše u ovim šumskim stranama. Kao da je neko kopao baš vrtače zbog konja. Ili zbog volova. Volovi se mogu izboriti s vrtačom, tom šumskom hobotnicom. Ona u sebi nakupi snijega nekoliko metra dubine, kada u nju padne oboreno stablo, ono svom težinom uroni duboko u snijeg, a tada nema druge: treba ići po volove.
U jednoj povelikoj vrtači, goniči Ela i Laki, smrčevo stablo od dva kubika, koje je duboko u snijegu, zakačili su sajlom, a drugi dio za jaram volova, Bakote i Šakote, što su između stabala čekali komande. Ispred njih ode Ela, a onda im povuče jaram naprijed, uzvikujući: Stuuu! Volovi bi povukli stablo, ali se ono duboko u snijegu za žilu zakačilo, pa nikako da krene.

Onda je Ela, kao iskusni gonič, promijenio smjer, pa je volove spustio ispod, komandujući, i stablo se nekako pokrenulo, kada su ga izvukli, volovi su naišli na veliki nanos snijega i grana, pa su se ukopali, ali su imali iskustva, i u ovome im nije trebala komanda. Kao po dogovoru, kleknuli su na koljena, pa im je sva težina bila na vratu, i zapjenušani, teško dišući, krenuli su usporeno, skoro mileći, ali nisu zastajali, onda se uspraviše, prednjim nogama. Nakon vrtače, veliko stablo provukli su i kroz gusti snježni nanos, koji je bio ispred njih, a da nisu dohvatili okolna stabla. Ponovo: malo uzbrdo i oni ponovo kleknuše na prednje noge, a glavu zariše sasma uza zemlju, a zadnjim se nogama snažno odupriješe, i tako hodeći, dođoše do onog šireg izlokanog puta, gdje ih je čekao Skole, sa starim, rasklimanim traktorom za odvoz.
– Sve bi ovo Bjelonja sam uradio – klimnu Ela glavom – ovako popadasmo
Mrkog svi u štali timare i hrane, kao da ga pripremaju za izložbu. Jedan od radnika okresivao je motorkom oborenu smrču, a njegovi pomoćnici odsječene grane s lišćem slagali u gomile; četinu poslažu, lišće otpadne, a grane istruhnu, dok su lišćari nicali između stabala. Na kraju radilišta, radnici su na vagone capinima utovarali šumsku oblovimu. Lokomotivu su radnici nazvali „Zvonara“. Sem zviždaljke, imala je i parno zvono, otuda joj ovo ime. Građu su radnici utovarali i na Čekrk-poljani. Tamo je bila lokomotiva „Teja“, na kojoj je urezana godina proizvodnje: 1923. u Henschelu. Valjalo je mašinovođama uskotračnom prugom polahko spuštati vagone niz ova brda, da se ne otisnu niza stranu.

A kako je vrijeme prolazilo, Ramo sve manje bio volujar, a sve više planinar. Lutao je Zelengorom, od nemila do nedraga, od jutra do
večeri, sve ga manje na Paležu bilo. Govorili mu, ne govorili, Ramo više neće da bude volujar, pisalo je u pismima njegovih šefova, koja su slali Upravi Pilane. Kaznili smo ga ukorom, a on je gledao kroz prozor, a ukor držao u rukama. Pa, šta da rade s Ramom? Ništa. I da hoće ne mogu ništa. Platu mu obustavili, pustili ga da goni svoje, pa šta bude i njima i njemu.

Šta će biti, ko će to znati.
Dan za danom, nakupilo se puno dana, a Rama nije bilo na Paležu. Čobani ga vidjeli kod one bezdane, u koju su s trakotorske prikolice gurnuli Bjelana, a vile ga nagorkinje na rukama snijele na dno jame. Na Palež više nije dolazio.

Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

MAJOR BEZ ČINOVA – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 11. dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

MAJOR BEZ ČINOVA   (11.)

Iako su imali šumsku željeznicu i kamione, radnici su oblovinu spuštali niz Drinu. Čim bi konji dovukli trupce do obale, samo bi ih capinima gurnuli u nabujalu Drinu, pa neka ih ona nosi.
Nisu se brinuli, ako bi kradljivci, a njih je bilo mnogo u selima niz Drinu, svraćali pokoji trupac na svoju obalu, a onda ih konjima vukli svojim kućama. Trebat će im za zimu, a do tada će se trupci osušiti, pa će ih Hamdija i Grbo ižagati i iscijepati, a čeljad će ih poslagati u šupe, prekrivene lepenkama. A bilo je i onih koji su trupce kačili i dovlačili do svojih obala, a onda ih na rasklimanim kamionima dovozili do već dogovorenih mjesta i tu prodavali, a dobro bi svi prošli u ovoj trgovini. Kupci bi za malo para došli do ogrjeva za zimu, a prodavci su prodavali državnu oblovinu, pa koliko god da dobiju, oni su na dobitku. I ovo nije neko čudo. Otkad je svijeta i vijeka, uvijek je bilo onih koji su bili snalažljivi, pa su lakše prolazili kroz život; na drugoj strani su oni sa obrazom – najviše siromašnih. Živjeli od muke do muke.
Trupci su početkom proljeća, kada je zbog otapanja snijega Drina bila najdublja, oko trideset i kusur kilometara plovili Drinom, zamijenivši sijaset kamiona i vagona, gdje se uštedjelo, ali je ova rijeka sačuvala i mnogo života, a to se ne može izvagati. Jednom su, što se zna, vagoni prilikom spuštanja iskliznuli iz tračnica, pa onda, strmoglavo u klanac: i radnici, i lokomotiva s vagonima punim trupaca. Zato je Drina bila isplativa, iako ni to nije moglo proći bez onih „snađenih“.

Ispod dugog, lučnog betonskog mosta, koga su zarobljeni Nijemci, sa našim radnicima, napravili bez mehanizacije, sve ručno, za samo dvije godine, radnici Pilane su pružili branu, koja je zaustavljala balvane, dužine više od stotinu metara, sve do Granika, gdje je na betonskom postolju, iznad rijeke, bila učvršćena velika dizalica. Brana se pružala od desne strane mosta, nizvodno, pa ukoso do ispod same dizalice.
Sastavljena je od dugih balvana: sedam, jedan do drugoga, sa malim razmacima između njih, sa poprečnim, dva metra dugim balvanima, zakovani klanfama i velikim ekserima. Ovi poprečni balvani držali su cijelu konstrukciju brane. Ispod mosta, brana je bila svezana sajlama za betonski stub na desnoj obali, a tako i na lijevoj, ispod dizlice.
Cijela dužina brane, od mosta do dizalice, bila je sajlama vezana za obale, na svakih pet metara išla je po jedna sajla, što govori koliko je bila učvršćena, kolika joj je bila potrebna tvrđa da bi zadržala hiljade kubika oblovine, koju je s proljeća nanosila nabujala Drina.
Na lijevoj obali Drine, gdje je sajlama bila svezana brana za betonski stub na obali, bila je učvršćena visoka konstrukcija dizalice. Njeno postolje imalo je jednu šinu u betonu, koja se zaokruživala, a na njoj je u pokretu bila cijela dizalica. Na šini je bio čelični stub dizalice, koji je išao uvis do dvadesetak metara, a njime je manevrisao dizaličar.
Kada bi sa vrha ove konstrukcije dizaličar pustio sajle na zaustavljene balvane na Drini, radnici bi ih dolje vezali, po dva ili tri, koliko je dizalica mogla podići, pritegli dobro da ne bi, sačuvaj Bože, poispadali, a onda bi radnici na brani izaglasa zagalamili:
– Diži! Diži! Diži!
Tada bi dizaličar, koga su svi zvali Major, iz Drine dizao uvis trupce, a onda bi na onoj čeličnoj šini okretao kompletnu konstrukciju i usmjeravao trupce prema obali, gdje je i drvena skela bila popatošena balvanima, baš kao i Drina kada je trupci preplave, sveudilj do brane. Čim bi dizaličar spustio balvane na ovu popatošenu skelu, drugi radnici bi ih „otkopčavali“, a onda capinima, šiljastim nosevima, kako
su ih zvali, gurali naprijed, dvadesetak metara, sve do vagona, koji su čekali. I sve ispočetka.

I kad bi vagoni bili puni, tada bi mašinovođa na svojoj lokomotivi, zvanoj Teja, pustio dugi hijuk i pokrenuo je, a vagoni bi zakloparali. Sve brže i brže, uz ritam klopota. Mašinovođa bi, po običaju, isturio glavu, zaviknuvši:
– Tri puta ura za radiše na Graniku!
I svi bi uzvikali:
– Ura! Ura! Ura!
A Major s vrha dizalice:
– Sretno, Teja!

Do mosta nije bilo ni pola kilometra. Odozdo od dizalice, bilo je lijepo vidjeti na cijeloj dužini mosta vagone na kojima se prevozila šumska građa, još kilometar do pilane.
Major je mršav i crnomanjast, osrednjeg rasta, malo naheren u desnu stranu. Kada bi govorio, riječi su mu pratile grimase na licu, a dok bi naređivao radnicima, mahao je rukama na sve strane. Iz kabine, on bi dizalicom, sajlom vezane balvane, dizao iz Drine, ali bi, po običaju, zaustavljao dizalicu i došao do balvana koji su visili u zraku. Samo što bi ih rukom gurnuo od sebe, zagalamio bi:
– Kakvo je ovo vezivanje?! Šta, ako vam padnu na glavu?! Ko će biti kriv? Major!? E, evo vam!
Dobro bi im odmjerio, a onda trkom došao do svoje kabine, spustio balvane na branu, a iz kabine bi se čuo njegov glas:
– Razvezujte! Sajlu zategnite! Nemoj da Vam slazim!
Majoru su ovaj oficirski nadimak dali radnici. Čim bi izjutra u šest sati došli na posao, poredao bi ih u redove i vrištao:
– Stoput vam kazujem. Vezujte! Vezujte! Jučer se sajla olabavila, pa sam ja moro balvane polako spuštati na skelu! A vi se razbježali! Vama govorim, šta zjalite u me!? Balvani su ispadali iz vagona, kad je lokomotiva Teja krenula. A ti, Mikane, pošizio, pao s brane direktno u Drinu?! Neđe si svunoć udaro po pivi. Pa, s kime ostvariti godišnji plan, kako hoće Partija!? Šta će mi reći Generalni, ako naniđe vuda?
Ako me ražljutite, sve ću vas poslati kući… Ajd, razguli! Šta čekate? Pemziju? Marš na poso! – galamio je.
Ovako ih je postrojavao svako jutro, naređivao i galamio, a to se ponavljalo, pa mu dadoše nadimak Major. On se se nije ljutio, bio je sav od posla, za ljutnju nije imao vremena. Mora da prebaci mjesečni plan. Da ga u Upravi činuju i s plaćom. Ne samo radnici s nadimkom.

Jednom, kiša je svu noć prepadala. Voda je tekla niz krovove, pa niz zidove kuća u koloniji, svukud se granali potoci, a u blagoj udolini, između kuća, raslo je jezero, koje su stanari ograđivali zemljom, vukući je u civarama sa smetljišta iznad Drine, bojeći se da im voda iz ovog jezera ne preplavi kuće. Svi su skočili, strah ih poplave; djeca nisu išla u školu, ni očevi na posao, a majke su trčale po kući.
Drina je porasla, pela se uz obale. Došla je čak do prvih pećina, koje su imale ograđena vrata. U ovim pećinama familije koje su živjele iznad u montažnim kućama držale su kokoši i svinje, da su se pobojali da će ih potopiti. A Drina, onako nabujala i mutna, kao da se hoće osloboditi sapona obala, svojom vodenom snagom ulazila je u pećine, raznosila i svinje i kokoši, a onda bi, zapjenušana, praveći vrtloge oko neke stijene, grabila naprijed, sveteći se svemu na šta bi naišla.
Balvane je bacala sa sebe, kao da se igrala s njima. U tom divljem plesu valova, oni su se sudarali, dizali u propnju poput vodenih nemani iz legendi, padali u vodu i nestajali jedan ispod drugoga, zalijetali se na obalu i još silniji vraćali. Sve je bilo zamućeno i tom vrtlogu bez kraja, da je bila straha u to i gledati, makar i iz daleka.
Major je prvi došao na posao, a za njim i drugi radnici. Nije bilo postrojavanja na onoj balvanima popatošenoj skeli, već su se svi okupili na obali, kod pokretne osovine dizalice. Samo su dvojica, novih radnika, bila na brani. Gledali Drinu kako u svom iskonskom, elementarnom bijesu sudara i razbacuje balvane kao drvca šibice na njihovom vodenom lageru. Sve je više nadolazilo balvana, Drina se od njih nije ni vidjela: od betonskog mosta do Granika.
Onda se na njihovoj obali odvojila brana; od siline balvana koje je na branu gurala Drina, sajle i betonski stub na obali oko koga su bile omotane su izdržali, ali nisu klanfe koje su držale krajeve sajli na brani.
Kao stampedo, jurnuli su balvani Drinom, goneći branu na desnu obalu, naginući je na bok, kao da je hoće skroz otkinuli od betonskog stuba ispod mosta. Ona dvojica novih radnika, što su stajali na brani, nespremni i iznenađeni, popadali su kao igračke, istom da ih prekriju balvani. Čuo se njihov jeziv vrisak. Ostali su gledali u Majora koji je trčao obalom. S obale se bacio u nabujalu Drinu.
Plivao je između balvana, a tada je Drina na površinu izbacila glavu jednog od novih radnika. Bio se onesvijestio. Major ga je desnom rukom uhvatio ispod pasa, a onda nagnuo na sebe, a lijevom se držao za balvan sa strane, a njih sve troje voda i balvani zanosili su prema obali. Obalom su trčali drugi radnici, jedan je prema Majoru bacio dugi konopac, a on se uhvatio za njega. Radnici su ih lahko izvukli na obalu. Ovaj novi radnik još je bio u nesvjesti, iz potiljka mu je tekla krv. Drina se cijedila niz njih. Majora je uhvatila drhtavica: da li od hladne Drine ili od onog što je doživio. Obojicu su ih radnici donijeli do kafane.
Major je, sjedeći na patosu od dasaka, zagalamio:
– Nosite ovog da Zdravstvene stanice. Ostali, razgulite kućama!

I jedva je ustao, kao da je u minuti ostario. Kao starac, gegao se prema vratima.
Sve dok je Drina divljala između obala, na Graniku se nije radilo. S Drinom je otekla i sva oblovina. Kako bi dolazili balvani, i oni bi oticali. Onog drugog, novog radnika, ekipa spasilaca pronašla je mrtvog u šipražju uz obalu.
Kada se Drina smirila, jedni su došli do brane, koja se pružila po desnoj obali, pa svezali konopac za nju, a drugi njen kraj na drvenom čamcu donijeli radnicima na lijevoj obali. I oni su konopcem privukli branu na lijevu obali. Onda su dvojica iskusnih radnika sajlama vezivali branu za betonski stub. Drugi za obale.
Nakon sedam dana, Major je ponovo postrojavao svoje radnike. Rekao im je:
– Da vam bistrim politiku, sve znate. Ti što si osto živ, imaš plaćeno odsustvo. Galop svojoj kući!
– Razumijem, druže Majore – iz poštovanja mu odgovori preživjeli.
Samo što mu nije po vojnički salutirao. Major će:
– Opet zjalite u me?! Da vam dam pemziju? E, evo vam!
Major odmjeri od šake do lakta. Svi su Majora u čudu gledali. Kao da ništa nije bilo. Sve ispočetka.
Major dreknu:
– Opet zjalite u me, ko da sam mečka na vašaru! Haj, razgulite na poso. Ili da vas vežem sajlama, umjesto balvana!
Pognute glave radnici su se spuštali prema brani, a trupci se gomilali, slagali uzvodno, prema mostu. Major je ušao u kabinu dizalice. Ne potraja dugo. Major je spustio sajle, a radnici su dolje vezali balvane, koliko ih je dizalica mogla podići. Dobro su ih utegli, da se ne mogu rasklimati, da budu u miru sa Majorom. Onda su zagalamili:
– Diži! Diži! Diži!

Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

VESELI ODRED – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 10. dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

VESELI ODRED (10.)

Prvačići u redu čekali su ispred učenika starijih razreda u velikom dvorištu, tek preuređene i omalterisane škole. Bila su tri razreda, sa po tridesetak učenika. Razred do razreda, u redu po dvojica, jedni iza drugih, čekali da ih prozove dežurna učiteljica. Najviše prvačića bilo je iz okolnih sela, a manje iz kolonije. Oni iz prvog razreda bili su naprijed, imali čistu i urednu odjeću, crne cipele, naglancane da su se sjajile. Zato su ih dežurni učiteljica ili učitelj rasporedili ispred ostalih, da svima budu primjer kakvi trebaju dolaziti u školu.
Dežurna učiteljica Mensura, skoro svečano, prozvala je A1-razred da uđe, a onda je učenike zaustavila, izvela iz reda odraslijeg Mladena iz sela Điđevo i pohvalila njegove cipele i odjeću. Mladen se unezgodio, a onda su svi iz dugog hodnika ušli u svoju učionicu. Nakon ovih
prvačića, učiteljica Mensura prozvala je A-2 i A-3 razred da uđu. Hvalila je i prvčiće ovih razreda, ako bi se išta lijepo moglo vidjeti u njihovom oblačenju prvog dana školske godine.
Učiteljica Mensura tek je završila učiteljsku školu i odmah dobila posao u preuređenoj školi. Visoka, lijepa, rumenih obraza, crne kose do iznad ramena, koja je zaokruživala njenu glavu, crnih očiju, koje su uz osmijeh blago uranjale u narav prvačića, dok im je hvalila cipele i odjeću. Prozivala je razrede dostojanstveno, s nekom unutarnjom mirnoćom, ali se vidjelo koliko joj je stalo da im prvi školski dan ostane u lijepoj uspomeni. Osmjehom je opuštala djecu, otklanjala zebnju, koju su im njihovi roditelji nametali, dok su ih ispraćali u školu.

U A-1 učionici, kao i u drugima, bilo je sve spremno za prvi čas. Na zidu, s desne strane table, zastava u plavo-bijelo-crvenoj boji. Plava je simbolizirala nebo, bijela slobodu, a crvena prolivenu krv naših boraca u narodnooslobodilačkom ratu. Po tek okrečenim zidovima bile su okačene slike iz rata i isječci iz novina, sa ratnim temama. Na dnu velike zagasitoplave table je zakačeni stalak za krede i spužvu. Drvene klupe bile su iz jednog dijela. Klupa na kojoj se sjedjelo je stolarski spojena sa stolom na kom se pisalo: spoj, glomazan i težak, teško da
bi ih dvojica učenika mogli pomjeriti. Radnici su ih ubacili kroz velike prozore, na vrata nisu mogli ni priviriti. Učenici su posjedali po dvojica u svaku klupu, kako su se poznavali, stanovali jedan do drugoga. Tek što su tako posjedali, podvorkinja Draga zazvoni teškim, ovčijim zvonom. Ono je bila njena vekerica. Toliko je njime mahala da je cijeli hodnik ispunila zvonjava. To je bio znak za početak časa.
Svi su šutjeli, čekali učitelja.
Vrata se otvoriše i s dnevnikom u desnoj ruci uđe učitelj. Prosijede kose, krupan, crven u licu, namrgođen, u crnom odijelu. Svi su ustali kao po komandi. Učitelj je došao do svog stola, spustio dnevnik, a onda pogledao po razredu:
– Sjedite.
Sjeli su kao jedan, bez daha. Znatiželjno su uperili poglede u ovog krupnog, starog učitelja velike glave. Kada je učitelj upisao čas, ustao je iza stola, krenuo nekoliko koraka između klupa i rekao:
– Neću vas prozivati po dnevniku, kako bi se upoznali. Vas će voditi nova učiteljica Mensura, a ja sam učitelj A-2 razreda. Ovaj čas smo zamijenili, kako bih vam pričao o Veljku Furiji, čuvenom mašinovođi, koji je u toku rata prevozio šumsku građu u vagonima iznad kanjona Bistrice, a imao je posječenu lijevu ruku ispod lakta…
Vi znate da se naša pilana razvija iz godine u godinu, povećava se broj gatera, pa više proizvodimo šumske građe, a ovo je prilika da se sjetimo naših boraca koji su po velikom snijegu prešli Igman, a njih promrzle naš mašinovođa Veljko u malom vozu dovezao do brigadne bolnice.

Djeca su ga pažljivo slušala, a učiteljim je ispričao cijelu priču o Veljku Furiji i promrzlim borcima Prve proleterske brigade. Bilo je to posljednjih dana u januaru 1942. godine, kada je sve bilo pod snijegom i ledom. Tada je sto pedeset ranjenih i promrzlih boraca doneseno u Miljevinu. Veljko je dobio novi zadatak. Umjesto šumske građe, trebao je sve njih prevesti do Drine, gdje je bila brigadna bolnica. Veljko nije imao dileme. Zamolio je ostale borce da sve ranjene i promrzle unesu u vagone, a onda su oni njegova briga. Tako je i bilo. U vagonima su prostrli deke, a onda unijeli Igmance. Uzdao se u svoje dugogodišnje umijeće upravljanja cijelom kompozicijom, a nije mu bilo prvi put da šumsku građu prevozi iznad ovih kanjona Bistrice po ovakvom vremenu. Ali, ovo je bilo najledenije vrijeme, nije zavisilo od Veljkovog umijeća, on ne može istopiti zamrzline na pruzi, sa njih ostrugati led. Pruga je bila zaleđena, kao da je od stakla. Da sklizne s nje u kanjon Bistrice, dijelio je voz samo jedan trenutak.
Veljko je polahko krenuo s lokomotivom, osluškujući pisak i nejednako kloparanje malih vagona, ne bi li osjetio kakvu promjenu. Osluškivao je kretanje svog malog voza, nikad ga nije iznevjerio.
Milio je nizbrdo prema Bistrici, usporavajući fino u velikom broju zavoja. Odjednom mu se desilo ono što nije doživio svih ovih godina otkako je u mašini. Mali voz je naglo zastao, nageo se nad provalijom. Kotači posljednjeg vagona iskočili su iz zaleđene pruge. Svima je prijetila smrt u kanjonu Bistrice. Ovo kao da su Igmanci osjetili i polahko, stepenasto, iz vagona se začula pjesma:
– Proleteri, ne bojte se rana…
Veljko, kao da se prenuo iz nekog sna. Pjesma sve glasnija, a oni gurnuti u smrt. Veljko diže pogled u nebo, gotov i da se pomoli, no umjesto toga, odričući se neba, prkosno opljunu u šaku, i s onom jednom rukom, krenu da se ogleda sa sudbinom. Počeo je vješto manevrisati malim vozom, naprijed i nazad, ne bi li posljedni vagon vratio na šine, a pjesma sve snažnija, poticajnija. Veljko je uspio. Opet se začu pisak i kloparanje vagona, kao da se ništa nije desilo. Kada su došli do Drine, sačekaše ih borci s kamionima u kojima sve Igmance odvezoše do brigadne bolnice… Kako je vrijeme prolazilo, iako nije imao sluha, Veljko je pjevušio pjesmu „Proleteri, ne bojte se rana“. Bila mu je stalno u ušima. Naglo je ostario. Bore mu brazdale lice, a vijuge isplele čelo. Nakon ovog što je doživio, odjednom je ostario. Nikome nije pričao kako mu je odsječena lijeva ruka do ispod lakta, a on je i njome upravljao lokomotivom. Iz vlasti su mu nudili invalidsku, pa i punu boračku penziju, a on se nije dao. Htio je svoj vijek proživjeti u lokomotivi. Volio je voz, a divio se divljoj prirodi, koju je kroz prozor pokazivao desnom rukom nekom od putnika koji bi htio biti s njim u lokomotivi. Kroz neokrnjenu i divlju prirodu on se peo i spuštao svojim malim vozom.
Kada su mu u februaru 1942. godine rekli da su ranjeni i promrzli Igmanci, koje je on prevezao, izgubili 224 prsta, ušao je u lokomotivu i plakao. Htio bih vidjeti Igmance, govorio je željezničarima, ali godine mu nisu dale hodati. Htio je do smrti biti s lokomotivom, u divljoj prirodi.
– Ovo je bila priča o mašinovođi Veljku Furiji – rekao je prvačićima stari učitelj, i dodao:
– Ne zaboravite naše heroje, koji su dali živote za ovo što danas imamo. I kad pored vas zaklopara voz u našu pilanu, pozdravite mašinovođu, sjetite se Veljka Furije.
Utom, ponovo zvono. Draga je mahala zvonom u hodniku. Stari je učitelj uzeo dnevnik sa stola, a sva djeca su ustala. Čim je on izišao, prvačići su jedni drugima prepričavali cijelu priču o Veljku Furiji.
Neki su je doživjeli u svojim mislima i dok je učitelj pričao, bili uz Veljka Furiju, koji se u lokomotivi borio s ledom na šinama, iznad kanjona. I to samo s jednom rukom, govorio je učenik Mladen, rekavši da su u njegovoj kući u Điđevu mnogi u večernjim satima pričali ovu priču. Čak su njegovi stariji iz familije poznavali Veljka Furiju. Radili su zajedno u Željeznici.

Uskoro će novi čas. Trebala im je doći učiteljica Mensura. Nakon Draginog zvona, otvoriše se vrata. Polahko, i nekako stidljivo, ušla je učiteljica Mensura. Tek je završila učiteljsku školu. Ovo joj je bio prvi čas. Svi su ustali, a ona je djeci dala znak rukom da sjednu. Dnevnik je spustila na sto, onda sjela i upisivala čas, dok su prvačići sjedali u klupe. Sjedeći, sa osmijehom na licu, sve ih je pogledala, rekavši:
– Ne morate ustajati kad ulazim u razred. Ja sam vaša učiteljica Mensura, a vi ste moji prvačići.
Ustala je. Visoka i lijepa, očiju punih smijeha, u dugoj smeđoj suknji, košulji sa svjetićima, još i u prekrasnom džemperu na raskopčavanje. Hodala je između klupa i govorila:
– Nemojte se mene bojati. Puno ćemo pričati kako bi se upoznali… Neka svako od vas kaže kako se zove, da vas ne prozivam po dnevniku. Kažite koga imate, gdje živite, šta radite u slobodno vrijeme… Evo da počnemo od prve klupe…
Nekako stidljivo i nemušto svi su pričali o sebi. Djeca iz kolonije bila su razgovorljivija od one sa sela, jer su se po cijeli dan između baraka igrala ćole, dok ne popadaju s nogu, žmire, dok ne mognu nekog naći, kerka, dok im ne dojadi, trule kobile… Predvečer bi trčali za krpenjačom, a navečer pjevali pjesme koje su slušali na radiju, revolucionarne iz proteklog rata, ali po onome što su pričali, vidjelo se da žive u sirotinjskim familijama. Djeca sa sela malo su pričala o sebi i svojima. Vidjelo se da mnogo pomažu roditeljima dok rade na zemlji, čuvaju krave i ovce po cijeli dan; jedrija i rumenija od ovih iz kolonije. Neki od dječaka i djevojčica govorili su da su ih otac i majka pustili u školu prvog dana, ali da ih neće puštati svakim danom: potrebniji su zemlji i stoci negoli školi. Jedna djevojčica je pričala da se boje doći iz sela podno Gradačke stijene, jer su daleko, valja im se vratiti kućama prije mraka. Rekla je da se boji nekog Grba, koji živi sam u planini, a ima veliku glavu i veliku, kao glava, grbu na leđima.
– Da ga zovnemo u učionicu – dodala je učiteljica Mensura.
Sva djeca su se nasmijala učiteljici, da se smijeh širio iz učionice. I učiteljica se smijala svojoj šali, a djeca su se još više oslobodila.
– Da ga upišemo u A-1 razred – dobaci neko iz posljednje klupe.
Djeca su se zarazno smijala, koliko su se oslobodila, da su se otvorila vrata od učionice. Na ulazu je stajao onaj stari učitelj, koji im je bio na prvom času. I on se nasmijao, videći veseli razred. Samo je rekao:
– Kod vas veselo… Veseli odred…Neka, neka, bit će vremena za učenje.
Izišao je, pozdravivši rukom učiteljicu Mensuru. Učiteljicu se malo zacrvenjela, nije joj bilo svejedno što je stari učitelj otvorio vrata da vidi šta to oni rade na času. Samo je spustila oči na denvnik. Onda je upitala:
– Djeco, šta ste radili prošli čas?
Ustao je onaj razvijeniji od druge djece, po imenu Mladen, pa je svima razborito ponovio onu učiteljevu priču o mašinovođi Veljku Furiji i borcima Prve proleterske brigade. Učiteljica ga je pohvalila pred cijelim razredom. Mladen je oduševio učiteljicu, kako je pripovjedački sve ispričao od početka do kraja. Samo je rekla:
– Mladene, budi nam ti predsjednik razredne zajednice. Ako ste za Mladena, podignite dva prsta.
Svi su podigli dva prsta za Mladena.
Začula se i Senada iz posljednje klupe, koja je živjela u koloniji.
– Nama u koloniju dolazi jedan u dugom vojničkom kaputu sa kapom i velikim cipelama, sav razdrljan. Mi ga se ne bojimo,
igramo se s njim po cijeli dan. Kupi nam bombona u slastičarni kod Fajza. Zovu ga Oskar.
– On voli djecu, i ako bude pijan, nemojte ga se bojati. Bio je dobar đak, dok je išao u školu – kazala je učiteljica Mensura, i nastavila:
– Senada, ti nam budi potpredsjednik razredne zajednice. Hoćeš li?
– Hoću – stidljivo će Senada.
– Dignite ruke za Senadu.
Svi podigoše ruke.
Utom Draga zazvoni. Učiteljica uze dnevnik.
– Imamo još dva časa za upoznavanje -, reče
Samo što je zvonilo, uđe učiteljica Mensura. Nije bila s dnevnikom. Čak se preobukla. Široku suknju zamijenila je crnim pantalonama, a umjesto cipela obula patike. Gore je nosila onu košulju na cvjetiće, a i onaj crni džemper na raskopčavanje. Samo je rekla:
– Idemo u prirodu na Glavicu, brdo iznad kolonije. Izlazite polako. U redu me čekajte u dvorištu. Krenite iz prve klupe, ostali za njima.
Svi učenici su izlazili, a učiteljica ih pratila. Zaključala je učionicu i dala ključ podvorkinji Dragi da ga odnese u zbornicu. Iz jedne male učionice, učiteljica je iznijela veću platnenu torbu u kojoj su bile plastične lopte. U dvorištu su je čekali učenici u redu. Odjednom se iza nih stvori stari učitelj Simo. Ispraćao ih s nevjericom u pogledu: prvog dana škole da idu u prirodu?
– Neka naprijed budu dvojica učenika iz kolonije, znam da djeca koja ovdje žive idu gore da se igraju, pa znaju put – kaza učiteljica, kada su krenuli.
Tako je i bilo. Sve u redu povedoše kolonaši Mile i Hasib, najmanji učenik u razredu. Njima učiteljica dade torbu. Oni se obradovaše kada vidješe lopte, pokazujući ih svima iza sebe. Svi, i dječaci i djevojčice, uskliknuše od radosti. Malo je lopti bilo u cijeloj koloniji, dvije ili tri.
Oni koji su ih imali, puhali su se kao da su „glavni“ u cijeloj koloniji. Sva djeca, predveče, iskupila bi se ispred njihovih baraka i tražila od njih da iznesu loptu da se igraju. Tek, ovi „glavni“ na početku su se pravdali da „pišu zadaću“, ili im roditelji ne daju da izađu, da “moraju učiti“, a onda bi popustili, na radost svih. Sastaju se dvije ekipe, donja i gornja kolonija, svako predvečerje, i tu se nikada nije znao rezultat. Svi bi se rastrčali samo da pobijede. Ako bi dali gol, vrištali bi da se čulo do kapije Pilane. U selima nije bilo lopti. Valjalo je raditi na zemlji i čuvati stoku.
Polako su se penjali kvrgavim i krivudavim puteljkom prema vrhu brda Glavica. Učiteljica je išla posljednja s djevojčicama, pokazujući im rukom okolno drveće. Objašnjavala im je kojoj vrsti koje pripada, dijeleći ga na zimzeleno i listopadno, govareći im njihova imena. I još je objasnila:
– U starijim razredima ćemo sakupljati lišće i tako učiti o biljkama. Pravit ćemo herbare.
– Šta su to herbari? – upitala je Slavica, slobodnija od drugih djevojčica.
– To su zbirke, kao knjige u koje ćemo sakupljati, sušiti i slagati lišće biljaka, kako bismo ih naučili razlikovali.
Zakratko, popeše se na vrh Glavice, izbiše na poveću zaravan. Svi su, pogotovo oni sa sela, iznenađeno razgledali s brda. Vidjeli su cijelu koloniju i pilanu. I mali voz, natovaren šumskom građom, kako klopara preko betonskog mosta. I svoje male kuće u okolnim selima iznad kolonije, zavučene u šumarke. Jedan od učenika pokazivao je veliko uzvišenje iznad njegova sela nazivajući ga Kmurom, a veliku stijenu Gradačkom. Drugi su pokazivali svoje selo Kutine i Šukovac. Sve se moglo vidjeti s ovog brda zvanog Glavica. Zato se tako zvala, prema ljudskoj glavi, odozgo se bolje vidi.
– Za Prvi maj, Dan rada, na Glavici ćemo ložiti logorsku vatru i pjevati. Drugi razredi će ložiti vatru na Gradačkoj stijeni, u selima Điđevo i Šukovac. Očevi, koji rade u pilani, napravit će vam baklje.
U konzerve će vam usuti ulje i staviti pucvalu, kojom čiste mašine, a koja će dugo, zauljena, gorjeti. Konzerve će vam pričvrstiti ekserima na štapove, a vi ćete ih zapaljene nositi visoko iznad glava. To vam je bakljada – objašnjavala im je učiteljica Mensura.
Neki od učenika sjećali su se ovih prvomajskih praznika, a ponajviše logorskih vatri, oko kojih su se stariji okupljali. Sjetili su se i kako su najstariji iza ponoći bacali bakljade s mosta u Drinu, uz vrisku i pjesmu.
– Pripremit ćemo i priredbu u našem razredu – dodala je učiteljica, i nastavila:
– Sada se igrajte, Mladene. Sastavite ekipe, napravite golove i odigrajte utakmicu, a jednu loptu dajte Senadi, nek se djevojčice igraju odbojke. Ja ću s njima.
Tako je i bilo. Mladen je napravio četiri ekipe: po dvije iz kolonije i sela. Malo su se raskravili, što se svidjelo učiteljici Mensuri, svađali se ko će igrati u kojoj ekipi, pa su se tako upoznavali, zvali se po imenu. Već su oni znali kako ko igra, pogotovo dječaci iz kolonije. Nekako se dogovoriše. Oni koji nisu htjeli igrati, stali su sa strane, da navijaju.
Zvali su se po imenima, brzo su ih upamtili. Oni snalažljiviji, donijeli su kolčiće iz šume i ukucali ih kamenom. Sve su se dogovorili, igrat će „svak sa svakim“, po deset minuta poluvrijeme. Dvije najbolje ekipe igraju u finalu.
Djevojčice su igrale odbojke „na ispadanje”. Koja pogriješi, ne vrati loptu drugoj, nije više u igri. Baš su se borile, nikako da pogriješe.
Dogodilo se da je prva ispala učiteljica. Neka od učenica joj je vratila visoku loptu, i ona, iako visoka, ispružila se uvis, ali je uspjela loptu dodirnuti samo vrhovima prstiju i prebaciti preko sebe. U smijehu su je pratile sve djevojčice. Ona što je učiteljici poslala visinsku loptu, malo se postidjela, unezgodila. Nije se smijala, samo su joj se obrazi zacrvenili. Učiteljica joj je prišla iza leđa, dok je igrala i tiho joj rekla, da je samo ona čuje:
– Milena, navijam za tebe…
Na igralištu vodila se velika bitka za finale, uz navijanje svih dječaka, koji su čekali svoju utakmicu. Bili su čak „zaratili“ zbog penala, ali ih je smirio Mladen, koji im je sudio. Na kraju, ostalo je da u finalu igraju „kolonaši“ protiv „seljaka“.
U odbojci su ispadale jedna po jedna djevojčica. One koje bi ispale navijale bi za svoje drugarice, s kojima su u blizini stanovale. Na kraju u finalu su ostale da igraju Nada i Milena. Jedna drugoj spretno su vraćale loptu, dok Nada nije pogriješila. Pobijedila je Milena. Sve djevojčice su uzvikivale njeno ime, da su dječaci prekinuli utakmicu da vide šta se to s njima događa. Učiteljica Mensura joj je prišla i čestitala joj, podižući njenu desnu ruku uvis. Svi su joj aplaudirali, a ona je kiptila od radosti. Onda su sve djevojčice sa učiteljicom prešle da posmatraju finalni susret dječaka. Čim su došle, opredijelile su se za koju će ekipu navijati. Razigrali su se i igrači i navijači.
Sve do posljednjih minuta bio je neriješen rezultat, bez golova, svi su dobro branili svoj gol. Senad za „kolonaše“ daje gol, a djevojčice iz kolonije su uzvikivale njegovo ime. Senad je bio najmršaviji, ali je dobro igrao fudbal. Njegov otac Ekrem, šef računovodstva, prošle godine mu je za rođendan kupio plastičnu loptu. Kako je i sam bio zaljubljenik u fudbal, tjerao je sina da svaki dan iznese loptu i da se igra sa drugom djecom. Zato se Senad nije “puhao” što ima loptu, rado ju je iznosio. Ali tek što „seljaci“ krenuše s centra, dadoše gol, da su se i sami iznenadili. Golman „kolonaša“ nije očekivao da će mu neko iz protivničke ekipe pucati na gol, čim su prešli centar. Zagrajaše djevojčice sa sela, a sudija Mladen je svirao kraj. Tek onda je nastao pravi rat na terenu, nisu se mogli dogovoriti da li da se pucaju penali, ili da pak igraju na produžetke. I sudija Mladen je bio neodlučan.
Učiteljica Mensura je ušla u teren i presudila:
– Neka ostane neriješeno, tako je najbolje.
Svi su bili zadovoljni. Najviše, učenik Ćiro, koga je sudija Mladen proglasio najboljim igračem. Ćiro je igrao za “kolonaše”. Svi su aplaudirali Ćiru, a on se aplauza zastidio. Dosta povučen, skroman, stajao bi sa strane, bolje se vidi, i gledao šta drugi rade.
Okupiše se oko učiteljice, koja je sjedila na panju.
– Da se odmorimo, pa ćemo polako niz Glavicu. Utom sestre Stanojevićke, zapjevaše:
– Moj Milane, jabuko sa grane, jabuko sa grane, moj, Milane…
Ne potraja dugo, išli su zadihani u redu kvrgavim putem, kroz šumarke. Kada su se spustili u koloniju, učiteljica se pozdravila sa svima, rekavši:
– Idite svojim kućama, nemojte nadugo pričati. Vaši roditelji vas čekaju. Ovo vam je bio prvi dan u školi. Upoznali smo se na Glavici, više nego u učionici. Ne zaboravite sutra bukvare.
Svi krenuše svojim kućama. Učiteljica Mensura nije mogla čekati radnički autobus, koji je bio uvijek pun, pa je morala stajati. Krenula je pješke cestom, manje od tri kilometra do stare kuće sa velikom avlijom.
Nije prošlo mnogo, učiteljica Mensura nije dolazila u školu. Razred A- 1 dobio je novog učitelja iz sela Gradačac. Svi u razredu su plakali za učiteljicom.
Neki od učenika viđali su je kako odusutno šeta sama prašnjavom cestom prema školi, ali bi se s pola puta vraćala kući. I tako, danima. U desnoj ruci, prislonjenoj na srce, buket crvenih ruža. Na cesti nikog nije vidjela. Gledala je crvene ruže “na srcu” i išla i išla…
Kada je čuo od djece da više nije učiteljica, nego je oboljela, ostarjeli Kašmo bi, po svome, kazao: “Ona zna najbolje šta je bilo u školi.
Njene kolege neće kazati”.
Ne samo kolege, ni ona, ni bilo ko drugi neće kazati. Mnogo će vode proteći, da se pokaže kako pjesma može biti opasna, da ti dođe glave. Po zadaći, i ona je pjevala partizanske pjesmice, no ruku na srce, na njih se nikada nije primila: šumljačke, prijesne, krvave. Ne treperi na ovu notu, nije se rastapala u njoj. Muzika je za nju tek nijema molitva duše, magija: s čovjeka skida breme godina, pretvara ga u dijete, a sad na ovu djecu bi trebalo uprtiti teško breme i otrgnuti ih iz djetinjstva.
Melodijski joj ravne, metrički i ritmički jednolične, sve poput dječije klackalice: tra-la-la-la-la.
Za jednog izleta, dan vedar u dobroj poplavi sunca i dječjeg smijeha, nekako samo od sebe, prepuno joj srce, pa se samo u pjesmu preliva preko usana, s njenih usana poteče: Sejdefu majka buđaše… a djeca, kao ubijena, od ljepote zamukla. Nečuveno! Simo odmah javio Partiji, i kako to biva, presuđeno je po hitnom postupku. U vrijeme smijeha i zaborava takva je pjesma opasna zavjera, gotovo pa diverzija. Lijać je nadodao: opasan korak unatrag, nostalgija za davnim, žal za turskim vaktom…
I otkuda joj je došlo da baš pred đacima zapjeva Sejdefu?
Godinama potom, i ono njeno cvijeće Ćiro je preveo na svoj način: postoji Grob neznana junaka, kamo se polaže cvijeće. No pitanje je: kako i gdje položiti crvene ruže na neznani grob znane djevojke!?
Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

SVEKRVA U FRONTU MIRA – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 9. dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

SVEKRVA U FRONTU MIRA  (9.)

Kada je Brale ušao u „Složnu braću“, svi su bili iza stolova sa svojim najbližim s kojima su bili u srodstvu, po piću. Bio je sam, pa je stajao kod šanka, čekajući konobara Svekrvu, nije mu se žurilo. Mjerkao je sve oko sebe, godilo mu je ovo dovikivanje iza stolova. Čekao je svoj trenutak. Krenule su prve ture. Jedni bi iza jednog stola zvali piće onima za drugim, onda bi sve krenulo petom brzinom. Tome nije bilo kraja, svak je svakom bio blizak rođak, zvao mu piće.Sve je to stizao Svekrva, koji je s pivama i rakijom na tankoj tepsiji žurio od jednog do drugog stola, kao da je na trkama, mjereći da mu šta ne ispadne, da ne preskoči one koji su prije zvali, da donese sve kako su naručivali: ali ove, nakon sirene, nije mogao natrčati. „Dvojica braće“ posebno su ga plaćala za ovaj dan, deseti u mjesecu, i još tri iza toga, jer su im ova četiri dana više vrijedjela nego svi oni drugi zajedno, do sirene u drugom mjesecu.
Svekrva, neoženjeni četrdesetogodišnjak, tih je dana morao svašta istrpjeti, i psovke i vrijeđanja, najviše od onih s kojima je išao u isti razred, a od njih prepisivao, kako su govorili, ili su mu poznavali oca i majku, s kojima je živio, pa bi u pijanskoj i njih pomenuli. Sve ovo moralo je preći preko Svekrvinih leđa. Valjalo mu je raditi od sada, svu noć, a sutradan bi spavao, a na poslu bi se našao jedan od braće, a narednih dana i noći bi nastavljao, dok ovi što su „sa njim išli u razred“ ne bi plaću potrošili. Ono što je „svoje“, kako to kaže Vratilo na Kapiji, a „prokleto im bilo“, dodavao Svekrva. Tek kad isprazne džepove, za Svekrvu bi nastajali odmarajući dani, likovao što pijanice više nemaju para, i ne hajući jesu li ženama odnijeli ono što je „njihovo“.
– Švekira, bringen Sie unsere Getranke, glajh! – proderao
se Nijemac Gerhard, a onda da ga svi razumiju: – Švekira, ne čekala ja tebe, donela ti piće šada. Ja bila oficir u nemačka vojška! Naređujem ja tebe!
Dok je govorio, Gerhard je ustao, podigao desnu ruku, ne savijajući je, i pokazivao na Svekrvu, a u lijevoj je držao čašicu s rakijom, i opet naređivao, prvo na njemačkom, kao da je bio na isturenom komandnom mjestu. Do njega, kao i uvijek u „Složnoj braći“, bio je školski podvornik Hasan, visok i crn, sav rumen od rakije. On nije znao šta se događa, pa odozdo, sa stolice, izbečio oči na Gerharda.
Kroz rakijsku maglu, vidio je iznad sebe Gerharda kako naređuje s podignutom, ukočenom rukom uvis, pa ga ovo prepalo. I svi su se sa stolova okrenuli prema Gerhardu, prekinuvši, svako sa svakim one pijanske priče, a ovo im je, onako zamagljenim rakijom i pivom, došlo kao biber po loju, kao da su samo na ovo čekali. Sada su se svi mogli pjanski nadovezati, pa gdje ih rakija i pivo ponesu.
Svekrva, sav isprepadan, još dok je Gerhard govorio, trčao je do iza šanka i panično redao piće na tepsiju za Gerharda i njegovo društvo, znajuću šta je sve bilo u dosadašnjim turama, bojao se da ne pogriješi u broju i vrsti pića, šta kome i koliko treba, pa kao da mu je ovo nešto posljednje u životu, potrčao je prema Gerhardovom stolu. I kao što se hoće u ovakvim prilikama, samo što je izišao iza šanka, zapeo je za isturenu nogu slastičara Fejza, koji je spavao na stolu. I Svekrva je pao i piće, zajedno sa njim, uz tresak palo je između dva stola, miješala se rakija s pivom iz razbijenih i čaša i flaša. Svekrva je zbunjeno ustao, u prvom trenutku je stajao gledajući u sve to, a onda u Gerharda, koji se u nevjerici ukočio iznad svog stola. I iz kuhinje je istrčala kuharica Jela koja je nekom prljavom krpetinom otirala i rakiju, i pivo, i staklo, ali tako brzo i vješto, uz zureće pjanske oči, da bi onda, Svekrvinom brzinom, iza šanka sve cijedila i istresala u stari lavabo, a tepsiju je stavila na šank.Ukočeni, gledali su se Gerhard i Svekrva. Dok će Garhard:
– Švekira, ti ne znala raditi. Ne nošila piće. Ti kupila metlu, pa radila.
Svi su šutjeli, pratili šta će dalje biti. Svekrva se trgnuo, otišao iza šanka i polako posložio piće na tepsiju, a onda otišao do Gerhardovog stola, redajući ga, pa šta ko uzme. Gerhard je sjeo, zureći preda se, dok su drugi, zbunjeni, pružali ruke za čašom ili flašom.
Odnekud s kraja, začuo bi se glas tek pridošlog šumskog „motoriste“ Gavra, koji je danima radio u šumi na Paležu, gdje zbog zvrndanja motorne pile ni s kim nije mogao progovoriti, skroz je na ušima otvrdnuo. U ovoj kafani jedva je dočekao da se za nekog zakači, pa mu je Gerhard ispao kao kec na desetku, da onaj šumski grk ogrušak istrese iz sebe. Čuo je kako Gerhard umjesto s izgovora š, pa se toga uhvatio.
– Ne baljezgaj, Gerharde. Meni nije zabremedet tvoj jezik, a
ti njime cvrljaš li, cvrljaš. Kući svojoj, oklen si, pa cvrljaj. Ovi tvoji šu šipali bombe po nama, ko mi vodu iz šlaufa na mladi luk. Šipali ste bombe i na željezni mošt, eno ga pravi veliki vir našred Drine.
Samo što završi, neko od stola do šanka zakoluta glasom, da se čuje i druga strana:
– Šta ti kaljaš, Gavro. Svuko se iz katuna sa Zelengore, pa
u palitiku! Jedabogda pemziju dočeko u šumi na Paležu. Tamo, kad naniđe međed, nekog bar vidiš. Sa istog izvora pijete vodu!
– Ili rakiju? – ču se neko sa strane.
– Prekini! Prekini! – čuli su se pijani glasovi sa svih strana.
– Poravnite! Šta sam kazo?! – čudio se motorista Gavro – Samo istinu, a nju znamo.
– Slušaj, Gavro! Ako ti pivsku flašu zaždijem u glavu, nećeš moći svojoj kući ovarisati – odbrusi mu malehni, a zaobljeni gaterista Cotarija, podjednak u visinu i širinu, sa stolom do Mehinog.
I pored ovakve „fizike“, uvijek je bio za svađu, smećući s uma svoju nejakost. Rakija ga zanosila, pa je umislio da je ljudeskara, koga će se svi bojati, što je uvijek bio san bolesnih, malih, nedorečenih ljudi. Uvijek je bilo da onome koji se istura nešto manjka, pa: ili se hvali ili istura.
I još Cotarija doda:
– Ima da ti labrnju razmontiram, ko motor od gatera u pilani.
Ti treba da si „neopredijeljen“ ko električar Mujo, da šutiš i sjediš s nama. I da će tako biti, baci pivsku flašu prema Gavru, koji sagnu glavu, a ona se sasu o zid, zalijevajući pivom sve za stolom. I svi Gavrovi za stolom ustaše i krenuše prema Cotariji. Nasta guranje i galama, sve se uskomeša, umiješaše se drugi, neki bi da razdvajaju, drugi da ravnaju stare račune, ne zna se ko je za koga, a ko protiv, svi bi da se samo tu nađu. Svekrva sa sakrio iza šanka, čeka da ovo sve stane, glavu zario u obje ruke, a kuharica Jela je pobjegla na stražnja vrata.
Odjednom, nešto prasnu, odjeknu kao fijuk biča. Redom, svi stadoše u guraniji. Uletio je milicajac Šok, svom snagom udarivši pendrekom po šanku, zagalami:
– Na svoja mjesta! Ko ne ode, ima posla sa mnom!
Kao po komandi, svi se razvrstaše i odoše do svojih stolova, čekajući šta će dalje biti. Sa Šokom je i Generalni, kažu, od rođenja visok.
Svima u očima je bio takav, mršav, uvijek crven u licu, aktivan u partiji i sindikatima, a da niko nije znao šta je konkretno radio, jer ga na poslu nije bilo, ni u pilani, niti u Upravi, pa su ga se svi bojali zbog te tajnovitosti.
Ušutjela se „Složna braća“. Samo se čuo Šok:
– Svekrva, dođi i kaži ko je kriv?
Prestrašen, iza šanka dođe Svekrva. Jedva progovori:
– Druže, Šok. Gerhard je tražio piće na njemačkom jeziku, šumski motorista Gavro se pobunio protiv Nijemaca i njemačkog jezika, a gaterista Cotarija protiv Gavra.
– Ustani, Gerharde, i kaži šta imaš!
Gerhard polako ustade, pogleda oko sebe:
– Nijemci što ih Tito zarobila u Brčko, ovdje napravila mošt od beton.
– A šrušili onaj od željezo – nadoveza se Gavro.
– Ja ne znala ko šrušila mošt od željezo, kažu: partizani. Nijemci pravili od beton.
– Šta ste još uradili – upita ga Šok.
– Mi pravila barake, vi tu šivila.
– Švaka pokrivena šalonitom, pa prokišnjava. Barake od lešonita, dvije furune jednu baraku ne mogu zgrijati, djeca nam u bešici od študeni požute, a mi posvunoć cvokoćemo – kaza mu Gavro.
– Ugradila mi švirenu, pa svi išla po platu – Gerhard će.
– To je švirena iz aviona iz koga su nas bombama zalijevali tvoji Nijemci, a mi trčali zbog te švirene da še špašimo. Sada trčimo po platu. Mi oborili avion, mi pobijedili njemačka vojska – otrese ga Gavro.
– Vi nikoga pobijedila ne mogla, vikala: Juriš!
Šok s palicom u rukama, prebacujući je iz jedne u drugu, hodao je između stolova. Došao je do stola Cotarije.
– Tebe, Coto, ja znam dobro, u rakiji si ko Gradačka stijena, a kad se otrijezniš, balavac Likac iz osnovne bi te pretuko. Nego, ajd sa mnom, brzo ćeš se vratiti.
– Nemoj, Šok! – zajadi Cotarija.
– Ajde, ne pričaj puno.
Šok krenu ka vratima, a Cotarija za njim, kukajući. Svi su ih ispraćali pogledom. Čim izađoše, ispred šanka stade Generalni. Onako visok, u odijelu, previše crven u licu kao podvornik Hasan, kao da je u sebi nosio neku bolest. Djelovao je kao neko od koga ćeš čuti pametnu i nešto naučiti. Zakašlja se, pa poče:
– Drugovi i … samo drugovi, vidim da ovdje nema drugarica. Ja žalim što lik nekih komunista više nije onakav kakav je bio u toku rata. On je izblijedio. Zamislite naše borce koji su četiri godine bez odijela, obuće i hrane išli na bunkere, u smrt, ali su vjerovali u svjetlost, koja će doći kad iziđu iz tunela. Treba znati mjeru, treba znati granicu dozvoljenog i nedozvoljenog. Čovjek je biće koje ima svoje slabosti.
Posljednjih godina neki su u Partiju počeli unositi nakaradna shvatanja o ličnom životu i moralu, koja prelaze sve granice dopuštenog. Ovo govorim zbog vas, zbog ovog što se ovdje dogodilo. Mi nismo sveci, možemo se napiti, i to je za komuniste, ali se nećemo tući. I ja sam jedan od vas, na vašoj sam strani. Zbog pomirenja, u ovom ću času s Gerhardom popiti piće, u znak moga prijateljstva s Njemačkom. Da ponovim, da znate: uvijek sam uz radnike. Čim popijem s Gerhardom, eto me kod Muja. Nemojte ga zvati Neopredjeljeni, on je naš najbolji električar. Je li tako, Neopredjeljeni? A, ako se i napijem, to će biti po
normi. I to je partijski. Jedno upozorenje: Čuvajte bratstvo i jedinstvo svih naroda! Čuvajte se nenaklonjenih elemenata! Čuvajte se klasnih neprijatelja! Ovo je vrijeme socijalističke izgradnje, moramo idejno sazrijevati svaki dan!
Neki za stolovima aplaudiraše. A neko otpozadi zakrešti:
– Živio Generalni!
A onda tiše:
– Ovo je napamet naučio. Kao da čita iz knjige.
– Živio – začu se od svih stolova.
Samo što se Generalni zaputi stolu Gerhardovom, u kafanu uđe Cotarija, desnom rukom se držao za leđa. Promuklo je disao. Kao da mu nešto šišti iz pluća, čuli su i oni iz prvih stolova. Iako malehan, izgledao je još manji, sav se sklupčao u svoj okruglosti, s bolovima u plućima i leđima, jedva se dokotrljao do svog stola. Čim se spustio, pogledao je prema stolu Gerhardovom, a kada vidje Generalnog sa njim, okrenu se sa stolicom na drugu stranu, da šta pred njim ne kaže. Oni oko Gerharda u jednoj rečenici sve rastabiriše Generalnom.
Otkuda onoliki džumbus.
– Cota, beli je bilo pendrečenja – dobaci neko sa strane.
– Nemoj tako, vlast mora da radi svoje – odgovori mu Generalni – Milicija je važan faktor.
Na sve ovo nadoveza se Brale, koji je dosad bio neprimijećen za šankom, pomalo je pijuckao neko obojeno piće, ali ništa nije moglo promaći njegovom živom pogledu. Došao je njegov trenutak. Odmače se od šanka i zaviče:
– Svekrva, donesi gospodi piće!
Prolomi se aplauz.
– Iako ne radi, Brale je uvijek bio široke ruke – zaviče neko sa strane.
– Jes, ali preko Braletovih leđa, eto nam novog Cotarije – odgovori neodređeno Šuba stariji, Braletov komšija, koji je uvijek šutio. A znao Braleta i ovo nije mogao da prećuti. Svekrva u strahu priđe Braletu. Tiho mu kaza, da samo on čuje:
– Moreš li platiti, Brale?
– Jašta nego morem – glasno će Brale – Gospodi daj piće,
naređujem ti ko onaj Gerhard, iako ne znam njemački. Samo gledaj da nekom od gospode piće ne zamakneš. Nedo ti Bog da to uradiš ili da padneš.
Svekrva ode, bojao se Brala. Opak, na zlu glasu, znao je za kartaškim stolom, kada bi počeo gubiti, posegnuti za nožem, kakav je samo bio prznica: pa ga se zbog toga bojao. I niko s njime u kavgu nije htio, a on se samo Šoka bojao. A Svekrvi je bilo krivo što se Šok nije vratio u kafanu sa Cotarijom, on bi ga zaštitio. I nije bilo druge, na desetak plastičnih tacni, Svekrva je poredao piće, znao je šta svakom stolu pripada, pa ga raznosio. A onda, ispočetka, još osam tacni. A u tankoj tepsiji, piće za društvo Gerhardovo i Generalnog.
I nakon ove Braletove ture, stolovi su zvali piće jedni drugima, kad se odjednom pojavi Oskar. U masnim pantalonama, sa ušivenim flekama, i izderanoj bijeloj košulji, čije praznine je popunjavala bijela, požutjela potkošulja, a dolje cokule, kao da ih je dobio od magacinera na ratištu. Čim se pojavi, nasta nezapamćena vriska. Kao da je neko slavlje, svako nepoznat bi pomislio. Svima je samo on trebao, nakon svega što je bilo. Najglasniji je bio Kalaštura iz Điđeva, koji zagalami iz sve snage:
– Sastavi ga, Oskooo!
Osko sastavi bradu s nosom. Ču se sa svih strana:
– Svekrva, dupla za Oskara!
– Svekrva, trodupla za Oskara.
Ovaj sjede do Kalašture, za čiji sto je Svekrva donosio duple rakije sa svih strana.
Oskar ustade s čašom rakije i poče:
– U Bitki za ranjenike na Neretvi, komadant partizanskih snaga Josip Broz Tito naredio je rušenje mosta.
– Jebo te most i tvoja istorija. Neka to govori Generalni. On je za to, ko da mu je Tito svojta. Nego ti njega sastavi, Osko, da nas razbudiš prije pijevaca. Ostavi se faletanja!
Oskaru je istorija bila ili “struka” ili bolest, jedno jeste, jednako kao Generalnom politika, pa se nije na to obazirao.
– Njemački komadanti mislili su da partizani s ranjenicima neće krenuti preko Neretve, već u dolinu rijeke Vrbas. E, tu su se Nijemci zajebali.
– Ovi Gerhardovi – dobaci Gavro.
– Svi što drže olovku za uhom, pišu o ovoj uspješnoj varci našeg vrhovnog komandanta.
– Vidite, drugovi, kakva je bila naša borba! Bravo, Osko!
Ovo je naša revolucionarna historija! Bravo, Osko! Široki antifašistički front!- začu se pijani Generalni.
– Jes Tile jebo ove Gerhardove – Gavro će.
– Ni tebi nije lako – odgovori mu Oskar.
Svi su grajali, dugo je do zore, a valja im nastaviti i sutra, subota je svakako neradna, a ukućani su navikli na spajanje ovog dana sa subotom. Sve u svoje vrijeme, što bi rekao narod.
Dok su se veselili, Brale ode iza šanka, gdje se podnimio Svekrva. Govorio mu je tiho:
– Slušaj: idi po Šoka!
– Šta? Ko zna gdje je sada?
– U restoranu iznad mosta. Tamo on ordinira, baš sada ordinira.
Ovi te neće tražiti, ni ovo pred sobom neće moći popiti. Ako budu šta tražili, ja ću im odnijeti. Ne odmičem se od šanka, pa znam gdje ti šta stoji. Idi, odmah.
Svekrva se nije smio prepirati sa Braletom, a i nije bio daleko taj restoran iznad mosta. Nije prošlo ni dvadeset minuta, evo ti Svekrve sa Šokom. Čim se pojaviše, Brale išaretom pozva Šoka da uđu u kuhinju, a Svekrvu ostaviše za šankom. Čim su ušli, Brale zatvori vrata, zadiže mantil i košulju, ostaše gola leđa, a onda se nage preko teškog stola za rezanje mesa:
– Šok, nemam para da platim piće, nego, ošini me tom tvojom mačugom po leđima, pa idem kući. Tako kaza.
Onako pijani, niko nije ni primijetio kada su u kuhinju ušli Šok i Brale i zalupili vrata. Kao što nisu ni vidjeli kada su izišli iz kuhinje. Samo je Svekrva spustio glavu na šank. Nisu ga u prolazu umirile Šokove riječi:
– Nemoj srkletiti, ja ću braći sve reći, neće ti odbiti od plaće. Neka malo nosi pendrek na leđima, pa neće vamo dolaziti.
Već je svanjavalo, kada iznebuha izbi udovica Anđa, još držeća, crne, guste kose, imala je šta pokazati s prijeda i otpozadi. A koliko je imala godina? „Kada mi se rodio sin“, govorio je njen komšija Joco,
„govorila je da ima trideset, a kada je krenuo u školu, opet je govorila da je u tridesetoj. Ko bi joj ga znao?“ Anđa je živjela u podrumskom stanu, prozor, s mrežom, bio je odmah ispod stropa, u istoj ravni sa cestom, kojom se prolazilo, pa bi mnogi zagledali, najviše djeca: zastajala pored prozora, saginjala se da vide ko je danas kod Anđe.
Ona bi se razvikala i bacala prema prozoru šta god joj bilo u rukama. Znalo se da su joj gosti dolazili iza ponoći, a po danu je radila kao čistačica. Posljednjih godina privela je nekog momka, duplo mlađi od nje, da živi s njome. Momak nije bio iz ovih krajeva, nikad ga niko nije vidio, uvijek čist i prikladno obučen, a da nigdje nije radio. Mnogi su se raspitivali o njemu po drugim mjestima, ali ništa nisu mogli saznati, i cijela kolonija se bavila njime, baš zbog toga što ga niko nije znao. U koloniji se sve o svakom znalo, o njemu – ama baš ništa. A s tim se niko u koloniji nije htio pomiriti. Nakon dvije godine, kada se već „uselio“ kod Anđe, izlazio bi sam u neku kafanu, koja radi po noći. I sam bi sjedio i pio, ni s kim nije zborio.
I ove noći je negdje izišao, a Anđa ga pošla tražiti. Došla u„Složnu braću“. Otvorila je vrata i stala ispred, šarajući očima od stola do stola, ne bi li ga vidjela, ali njega nije bilo. Oni koji su podigli glavu, u pijanskoj jedva da su prepoznali Anđu. Bi da joj nešto dobace, ali riječi neće preko usta, jezik im natekao od alkohola. Samo je ostarjeli Žara zapita:
– Annnđo, morem li jaaa kod tebeee noćas naaa teku? Svve sam parre dao Svekrvi…
– Žara, na teku moreš ili kod svoje žene ili u prodavnici mješovite robe kod Boriše i Emire. Tamo moreš i na kartice od uzajamne kase, a kod mene ne more. Idi ženi, ako tamo nije neko mlađi… Dabogda ti crko…
– Tuko Mušanova – njoj će Žara.
– Kito Marjanova – Anđa njemu.
Samo što ovo kaza, pogledom prošara po cijeloj kafani i vidje da nema onog njenog, mlađanog, pa zalupi vratima. Svekrva je podigao glavu sa šanka, nije ni vidio Anđu, samo je čuo klepet vrata. Misli su mu se rojile. Ovdje je jedva preživljavao od zarađenog. Već je zašao u godine, a da se oženi,: kako bi hranio ženu i djecu? Od čega bi živjeli? Pogledao je po stolovima. Svi su bili pijani, zagnjurene glave, neki su zaspali, a sutradan, kada imalo dođu sebi, tražiće nove ture. Sve što su zaradili, ovdje će ostaviti, pa od čega će živjeti do idućeg desetog, pitao se Svekrva. Šta će oni dobiti od toga što budu dio događanja u ovoj kafani, koja će se prepričavati do desetog idućeg mjeseca. A njegove gazde već voze „audija“, auto koji neće voziti ni njihova djeca, toliko je to rano za njih, i kada ne bi ovdje trošili platu. Kao kroza san, Svekrva osjeti da se neko odupire o sto kako bi ustao.
Podiže glavu i vidje Gerharda kako stoji, dižući uvis, ukoso, desnu ruku. Pored njega hrkao je Generalni. Gerhard je jedva govorio:
– Švekira! Donela piće! Ne čekala! Donela ti nama piće!
– Jebal mater svoju – hrabro će Svekrva, ali tako tiho da, niko ne čuje. I ode po piće.
Dok je redao piće na tacni, pomisli: Generalni samo pije i hrče, nikad da plati piće, a zna napamet sve što je ikad Tito kazao, i još Generalni, pomisli Svekrva hrabro. I diže glavu da se uvjeri da Generalni spava, da ne pročita njegove misli.
Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

SLOŽNA BRAĆA – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 8. dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

 

SLOŽNA BRAĆA (8.)

Iznad kapije bila je kafana „Složna braća“. Sjetila se dvojica braće i napravila kafanu, poviše, kako bi radnicima zapala za oko čim bi s plaćom jurišali kroz otvorenu kapiju. Svi bi da, po ko zna koji put, zauzmu već davno zauzete položaje. Ono što je pred očima, postane navika, a toga se nije lako kutarisati. Kao da je u „Složnoj braći“ veliki magnet, a u džepovima radnika željezo.
Tu je uslužni siromašak, konobar Svekrva, kome niko nije znao pravo ime, a svi ga zvali po nadimku, a da nisu znali otkud mu, a ni on sam, valjda mu je odmalehna. Jedinac u majke, oca nije zapamtio. Od plaće u „Složnoj braći“, majka mu i on su preživljavali, koliko su braća bila izdašna. Radio je od jutra pa do kasno, ili do novog jutra, sve dok ima gostiju. Najugledniji među gostima je partijac Generalni, koji je znao napamet sve govore Josipa Broza Tita, a nije se ženio. Ni on sam nije znao kada to on govori, a kada Tito. Sve one poruke iz Titovih govora, deklamirao je čak okupljenim u prodavnici, gdje dolazi da se namiri.
Bilo mu je ime Mića, a kada se politički aktivirao Titovim govorima, prozvali su ga Generalni. Iza njega, po ugledu, bili su Nijemci Martin i Gerhard, koji su nakon montaže gatera uvezenih iz Čehoslovačke, izgradnje betonskog mosta, koji je spojio dvije obale Drine, ostali u koloniji. Nisu kao drugi zarobljeni Nijemci iskoristili „slobodu“, koju su nakon građevinskih i strojnih zadataka dobili od Tita i otišli svojim kućama u Njemačku. Zarobljeni Nijemci, bez ikakve mehanizacije, podigli su betonski most, preko koga je prelazila lokomotiva „Teja“, vukući šumsku građu u dvadesetak malih vagona, do pilane, od koje su preživljavali, i oko stotinu montažnih kuća u koloniji, u kojima su ostali da žive Martin i Gerhard sa radničkom sirotinjom u prizemnim kućama od lesonitke pokrivenim koritastim crijepom od azbesta.
Martin je rođen 1924. godine, a živio je u Temišvaru. Bio je strojar prve klase, po zanimanju, a u Temišvaru je imao i svoje mlinove u kojima je seljacima mlio žito. Kada je počeo rat, mobiliziran je brzo u tenkovsku jedinicu, s kojom je 1943. godine došao u Bosnu. Zarobljen s ostalim Nijemcima te godine u Brčkom. U koloniji, gdje je nastavio život, oženio se Lucijom, koja mu je izrodila petericu sinova. Nakon svakog sina, htio je kćerku, ali mu se nikako nije dalo.
Tu je i Brale, koji časti sve „svatove“ u kafani, „gospodu“, kako ih on zove, i kad ima i kad nema para. Znao je brzo potegnuti nož i bez veće razmirice. Svi ga se bojali, najviše konobar Svekrva. Nezaobilazan je još i milicajac Šok, koji ponekad ureduje i u „Složnoj braći“, malo mu cijela kolonija. Po fizičkoj građi, bio je kopija Vratila sa kapije, krupan, srednje građe, velike glave, nabubrio od snage, guste crne kose, izbečenih očiju. Sa ženom i dvoje djece živio je u očevoj kući na šumovitoj Glavici, gdje su školska djeca išla na časove u prirodi. O onima u koloniji koji su se „snalazili“ mimo zakona, sve je znao i malo ih je bilo koji nisu nosili otisak njegova pendreka na leđima.
Navrati i električar Mujo, koji bi sve dao ovome skupu „uglednih gostiju“, kao da je počastvovan time što sjedi s njima. Kad se napije, govori kako je „neopredijeljeni“, kako su ga već državni službenici upisali u knjige, pa ga vjera nije sprječavala da pije do zore sa ovim „uglednim gostima“ o čijem „ugledu“ je najviše zapisano u Šokovim
„knjigama“. Mujo se na penjalicama sa željeznim zubima znao hitro popeti na vrh bandere i zamijeniti osigurače, ali i svaki strujni kvar na brenti i gaterima otkloniti. Ako bi u nekoj kući nestalo struje, dolazili su po Muja kući, kao da je on dežurni u koloniji, a ne u Pilani. On bi svima „vraćao“ struju u kuće, penjući se na bandere, kao da radi u krugu Pilane. Visok skoro dva metra, krupan, snažan, odrastao u čajničkom selu Sudići, na zemlji i čistome zraku, zdrav kao drijen, najbolji kosac na Milijeni. Na njega nikad nisu išle bolesti, od ovog gorostasa su davno digle ruke. Imao je nadimak Neopredijeljeni, ne samo zbog upisa u knjige, već i zbog toga što je samo šutio. U svemu po strani, kao da mu je sve ovo bili nestvarno, za razliku od onog života na selu.
Tu je i Jovica, sa dotrajalim, na izdisaju, motorom NSU, koji je mogo grmio, a jedva išao, pa su svi u koloniji njega i motor zvali „prdavacem“. Kad bi „zaprdio“ kroz koloniju, iz aspuha je ispuštao gusti, crn dim, koji se potajno uvlačio kroz prozor, ako je otvoren, a kuće usput sve bi začadio. Major, koji je radio na dizalici, dizao balvane iz Drine, tražio je od Šoka, skoro naređivački, zato su ga i prozvali Major, da zabrani Jovici da s „prdavcem“ prolazi pored
„njegove“ uzdužne, prizemne kuće. Naiđe i brkati Hasan, suhonjav i visok, podvornik u OŠ „Omladinska fočanska četa“. S Martinom je, i kad nisu u rakiji, bio kao šipka i bubanj. Kao ni Mujo, ni on nije mnogo govorio, odmarao se, uz rakiju, od dječije galame, samo da je dalje od škole. Navrnuo bi i Oskar, koji može sastaviti bradu s nosem, kažu zato što nije imao zuba, pa ako mu neko zovne rakiju, on ih sastavi.
I čistačica Anđa, udovica, koja je živjela s mogo mlađim od sebe i bila ponosna što ga je tako mladog uhvatila, a taj, njen mlađan nigdje nije radio, pa, kada ga noću nema, tražila bi ga u „Složnoj braći“ gdje se širilo bratstvo i jedinstvo, kako je to govorio Generalni. Ušao bi i učitelj Simo, kome su nemirna djeca klečala: s koljenima na kukuruzu, ili sjedjela u „magarećoj klupi“. On je prvi u koloniji kupio „fiću“, pa mu je „snalažljivi besposličari“ Faći i Klanfa odgurali do iza škole, a on, bio i prošao: mislio kako su mu je lopovi ukrali.

Pa ugledni, uvijek u odijelu, sa šeširom, sređen, šef računovodstva Direkcije, gospodin Ekrem, koji je od trgovaca knjigama kupovao sve knjige od Zana Greja i Karla Maja do memoara Čerčila i De Gola.
Koristi od njega imao je Medeni, putujući trgovac knjigama, koji nije volio knjige, ama ih znao prodati! Usput kaže: kada bi ih on čitao, ni jednu ne bi prodao. Dovoljno je bilo da reče „da svaki domaćin u koloniji mora imati ovu knjigu, ako će držati do sebe“. Prvo, sve knjige o Titu i o Kardelju prodavao bi direktoru Pilane, krasile su vitrine u njegovoj kancelariji, pa bi s Generalnim išao iz kancelarije u kancelariju po Direkciji i svima prodavao knjige s temama iz naše svijetle borbe protiv Nijemaca i gradnje nove države na osnovama bratstva i jedinstva, kako ga je naučio Generalni. Svi bi kupovali, samo da se pohvale pred Generalnim, dok im je računovođa Ekrem sve knjige, naročito Tita i Kardelja, mjesečno, odbijao od njihovih leđa. Ponekad bi se ušunjao i penzioner Lijać, koji je svake godine kupovao novo odijelo, a to nije moglo od penzije. U „Složnoj braći“ bi sjedio za stolom u ćošku i slušao šta ko kaže. Ponekad bi iz pantolona izvukao zgužvani blok i nešto zapisivao, a da to nikome nije smetalo.
Neki su govorili da nije baš pri pameti. U „Složnoj braći“ su pričali za njega da on radi za Beograd, za nekakvu službu, pa otud mu plaća za nova odijela i ručkovi u Višegradu i Čajniču. Nakon ovog otkrića, svi su mu bježali s očiju, čak je i Šok od Lijaća zazirao. S njim se u „Složnoj braći“ pozdravljao samo Generalni.
Evo i Ešrefa, čuvenog brice i frizera, koji je imao brijačku radnju odmah preko ceste do kapije, a koja je uvijek bila puna. Na klupi, desno, kad se uđe, do zida, na red su čekala djeca, lijevo oni stariji, a na gornjoj klupi su najstariji, kojima je Ešref, po nekom osnovcu
naručivao kahvu, a konobar Svekrva iz „Složne braće“ u trku donosio. Do ulaznih vrata, desno, između njih i prozora, radio je Ešref.
Muzicirao je s makazicama uz češalj, koji je bio mjera za kosu, znao je sve šta se događa u koloniji: i ko je kome otac, ko sin, ko brat, i ko se odakle oženio, kako žive; znao je o svoj djeci sve, o njihovim roditeljima, učiteljima, šta je bilo u školi, o radnicima, utakmicama koje je igrao Nogometni klub „Radnik“, o novim flimovima koje će naručiti kinooperater Husko, o foklornoj i muzičkoj sekciji; kako radi prodavnica mješovite robe, jedina u naselju, pa i ko je sve radio u Menzi društvene ishrane; ko se sve namirivao preko knjižica kase uzajamne pomoći. Sve ovo, i Bog sami zna čega je još bilo u glavi Ešrefovoj. Za svakog je imao razgovor, za sve uzraste, do onih najstarijih, pa je riječi štimao prema onome šta bi ko htio čuti. Ko, čitav dan sa svijetom, pa nema šta ne zna. I što treba i što ne treba.
Još je bilo brica kod kapije, ali red je uvijek bio samo kod Ešrefa.
Eto obućara Moka, koji je više zarađivao na švercu duhana, po šumskim radilištima, nego na obući, a znao se maštovito šaliti na račun svojih mušterija, pa bi se ta lakrdija još danima prepričavala.
Zbog njegovih šeretluka, neki su mu danima dolazili u radnju ne bi li se s Mokeom nasmijali. Jednom je poštar Laki ostavio kod Mokea kesu, u kojoj je bilo u papir umotano meso, kako bi koju riječ prebio sa Vratilom, na kapiji. Moke mu je izvadio meso, a u kesu stavio umotanu ciglu. Žureći, Laki je samo jamio kesu i ženi i djeci odnio
„meso“, koje su jeli jednom u mjesecu, da ih vesele obraduje.
I ko zna ko bi tu sve prepoznavao sebe. Svi oni, kao da nisu imali ni kuće niti kućišta, ni žene niti djece, ama baš ništa svoje, sve im je bilo u „Složnoj, bratskoj i jedinstvenoj, braći“. Tamo zasjedaju u plenumu, uz rakiju i pivo, tabire zašto je svijet u ekonomskoj krizi, šta hoće ta Amerika, kako neki umiru od gladi, valjda neće da rade, dok drugi voze velika auta, jer puno misle kako da pomognu gladnima. Pa bi do zore posmjenjivali sve svoje šefove, a direktora nisu dirali. Mnogo i mudro bi zborili, pa bi onda svađalački udarili po svojim životima, pa šta ko ili koga uhvati. Neko bude poražen, drugi pobjednik, pa se drugim danom i ovo preokrene. I sve tako ispočetka.
Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

MAZALO NA KAPIJI – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 7. dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

MAZALO NA KAPIJI (7.)

Događalo se da bi ispred kapije, baš u to vrijeme dežurao fotograf Mazalo sa starim, crnim, ruskim aparatom „Zenit“, ne bi li zaradio šta za taj dan. Majušan, falilo ga je i u visinu i u širinu, pomršav, blijed, iscijeđen u licu, kao da je imao neku pritajenu bolest od koje nije bilo lijeka. Malo je govorio, skoro nimalo, i ovako i onako bio je sav nikakav, nekako kao da je i sam sebi bio višak, kao da ga je sam život držao po strani. Desna noga bila mu je kraća, a da niko nije znao od čega; otkako se rodio takva mu je, pa se batrgao dok je hodio, beli mu je u hodu zadavala bol, te sav se od vrata nadolje ukrivljivao. Bio je i čuruk u ruku, cuko mu je poderao dok se branio rukama, pa je i rukom šepao u zraku: rukom u zraku, a nogom na zemlji. Sav nesrazmjeran, možda ništa ne bi ni mogao raditi, osim ovo sa „Zenitom“. Ko to zna? Čim bi radnici s platama izlazili, on im se nudio da ih slika, a slike bi im za dva dana donosio na posao.
Vratilu su zabranili bilo kakvu privatnu trgovinu ispred svoje kapije, pogotovo suđa i tekstilne robe, da se ne bi stvarala gužva. Od usta do usta, za mjesto svake trgovine brzinom zvuka se pročuje, pa nagrnu trgovci sa svih strana, a radnici izlaze iz pilanskog kruga da šta pazare. I Mazalovo fotografiranje za Vratila je trgovina, iako se nije stvarala gužva pred kapijom. On ili slika ili radnicima daje urađene slike, a oni njemu pare. I to je sve. On jedan, a radnika, pokoji.
Čim je Vratilo vidio Mazala, odmah je izišao iz svoje kućare, sklepane do onih malih vrata, ispravio se, kao kakav starješina i zagalamio:
– Mazalo, bježi otale!
Mazalo je šutio, gledajući, ne bi li Vratilo popustio.
– Odbij, fino ti kažem – opet će Vratilo.
Mazalo je šutio.
– Fino ti kažem, odbi od kapije! Zvat ću Šoka da ti pendrekom odmjeri leđa!- zaprijeti mu je Vratilo.

U tom trenutku naiđe ostarjeli Karup, po tersluku poznat, pred penzijom, a čim ga Mazalo ugleda, iz stare kožne torbe u raspadu, koja mu je služila umjesto kišobrana, u kišnim danima, s tamnim kolutima od memle, izvadi slike za njega od prošle sedmice.
Vratilo se malo povukao, dok oni završe, ali ovo je bio poraz za Mazala. Karup je podigao slike uvis, ne bi li ih bolje vidio, a onda se na nj izderao:
– A što sam grdan ispo, majku li ti tvoju, Mazalo. Ovakim ti
mene vidiš! Jebo li te taj tvoj „Zenit. Nosi mi ga s očiju, da ga ne bacam po krugu! A slike? Ne dam ni dinara. Evo ti ove slike tvoje, jeble te one!
Karup baci slike ispred Mazala, a ovaj šutio i blijedo gledao u slike, koje je svu noć razvijao, a sada su letjele oko njegovih nogu. Šuti, ne znajući kako da se Karupu odupre, šta da kaže. Karup je, bacajući sebe kakav jeste do nogu fotografa Mazala, požurio na stanicu ne bi li stigao ranije na prvi autobus. Nije htio svoj veliki nos i velike uši, a i sitne oči, utonule u duplje, a na to su ga katilski podsjetile Mazalove slike. Mazalo mu beli nije kriv… Ako je išta Karup toliko mrzio, to je bilo izgrebano ogledalo u kupatilu jednosobne montažne kuće u kojoj je sam stanovao.
– Goni ga odavle, Vratilo – ponovo je zakrečao Karup – Ošini ga macolom, ako ljuski neće!
– Bježi, Mazalo! Ošinut ću te, ove mi kapije!
Mazalu nije bilo druge, pokupio je slike, poslušao Vratila i odmakao se, a onda krenuo u „Složnu braću“, možda tamo ne bude ovih kao što je Karup. Bit će manje grdoba kojima će se svidjeti njegove slike. Iza sebe čuje „poučnu poruku“ kapidžije Vratila:
– Mazalo, okreni se radu! Budi čuvar u Pilani, ostavi se „Zenita.“ Komunisti moraju biti najbolji radnici, primjer drugima! Tako kaže Generalni. A ovo ti je ruska danguba! Tito i Rusi su se odavno razišli! Gdje ti živiš?! Ne dolazi mi na kapiju!
– Ko mi kaže? – stisnuto će, cijedeći kroza zube Mazalo, da
Vratilo ne čuje. A da čuje, u tren bi mu se našao u ručerdama, kao u mangalama, a ostalo se može naslutiti. Takav je Vratilo.
Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

VRATILO NA KAPIJI – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 6. dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

VRATILO NA KAPIJI (6.)

Ali da se vratimo sireni. Čim bi zajaukala, oni stariji radnici, a svi stanovali u istom radničkom naselju, pogledali bi u visine ne bi li vidjeli avione, pa bi im naumpadala ona bezglava stampeda. Ova sirena podsjećala ih je na to vrijeme. Opet su bili u stampedu, ovaj put zbog plaće kod blagajnika, a tamo nema straha, samo plaća od koje žive od sirene do sirene, koju su zaradili za gaterom i brentom, radeći od šest do dva, ili u drugoj smjeni od dva do deset, kako im je šef smjene odredio. I svi bi trčali u svoju radnu jedinicu kroz širom otvorena kapijska vrata, koja je ozbiljno, svečano, kao da obavlja neki važan državni zadatak, otvarao čuvar, zvani Vratilo, zbog širokog i snažnog vrata, a takvih i leđa, kog niko nije mogao oboriti u hrvanju na livadi, zvanoj Luke, gdje se redovno išlo na radničke izlete.
Svi su u grupama žurili i pozdravljali Vratila, a on bi im kao navijen naširoko govorio: „Polako, plata nije zec, da pobjegne. Da je kapija zatvorena, provalili bi unutra i trčali preko mene živog. Zato ja, čim čujem svirenu, otključavam katanac i odvezujem lance na kapiji. Onaj partijac i sindikalista, koga vi zovete Generalni, a neće da se ženi, bi reko: „Svoje ne damo, tuđe nećemo. Naša je plata, pola i pola: pola ženi, a s ono naše pola u „Složnu braću“. Valja se nama i u kafani pokazati, da se vidi kolko smo složni, jedinstveni u čuvanju bratstva i jedinstva. Graditi novo društvo, nije laka stvar, ali nije sve ni u radu. A kada dođemo kući, valja nam se pokazivati i kod žena. Ni to nije laka stvar“.
Ovo naučeno, Vratilo je ponavljao svakog desetog u mjesecu, kao da će s vremenom i on u politiku, za Generalnim. A u školu nije išao, čak ni u večernju, jer je bila navečer, a njega je, onako krupnog, bilo strah mraka. Nije išao ni u onu jutarnju, redovnu, valjalo je na selu njemu jutrom ustajati i raditi na zemlji. Ispalo je da je on rođen za kapije, pa mu je škola bila teretana. Bile su mu dovoljne one „uvodne“ rečenice za radnike, kad bi u jurišu hrupili na blagajnu, koje je napamet naučio od Generalnog. Sva škola bila mu je u ovim rečenicama: ona večernja i ona jutarnja.

Oni što su bili u drugoj smjeni, trčali bi kod svog blagajnika kako bi stali u podugačak red. Samo oni bez kojih se ne može, bili su uz gatere i brentu, kako bi iz kamiona prebacili balvane na liniju gatera i brente, da ne stane proizvodnja. Znalo se, oni iz druge smjene, čim bi dobili platu, s njome u „Složnu braću“, pa ranije na kapiju, malo im je falilo do završetka smjene, tih dva sata, pa su im šefovi svakog desetog u mjesecu zažmirili, da to ne vide, u dogovoru s direktorom; a tu su i oni koji su trebali biti druga smjena; ali taj dan su se razbolijevali, a to se nije ni po čemu vidjelo dok su trčali prema kapiji.
U svemu ovome, važna karika je bio Vratilo. Veliku, tešku, željeznu kapiju je vezao, držao u lancima, s teškim katancem na njemu, a sa strane bila su mala, željezna vrata kroz koja bi izlazili svi koji bi dobili platu, prije završetka i početka novog radnog vremena. Svim ovim je uredovao Vratilo, koji je stanovao u staroj kući, ostala mu od oca, sa
ostarjelom majkom, ženom i dvoje male djece u selu Điđevu, iznad pilane.

Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

 

UZBUNA IZ NJEMAČKE – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 5.dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

UZBUNA IZ NJEMAČKE    (5.)

– Auuuuuuu! Auuuuuuu! Auuuuuuu! – kao i svih godina zavijala je sirena iz pilane svakog desetog u mjesecu, tačno u dvanaest sati. Ovo je poziv radnicima: danas im je plaća. Mogu doći u svoju radnu jedinicu kod blagajnika. Ovaj jauk, da dođu po plaću, radnike prati od trećeg oktobra 1948. godine. Tada su sirenu u pogonu pilane, na vrh tridesetmetarskog fabričkog dimnjaka, postavile strojovođe Martin i Gerhard, dok su sve to sa zemlje posmatrali drugi Nijemci, zarobljeni 1943. godine u tenkovskoj jedinici kod Brčkog, kada su forsirali Savu. Zarobljenici Gerhard i Martin sve su uradili što je htjela tadašnja općinska vlast. Sa oborenog njemačkog aviona „štuka“ JU-87, koga su na početku rata na brdo Kmur „prizemljili“ partizani, kako to svi u koloniji pričaju, skinuli su avionsku sirenu sa svom mehanikom i elektroinstalacijom, da im ništa ne zafali kada je budu montirali.

Ostalo sa aviona opelješili su Zakmurani, noseći i što im jest i što nije trebalo, a da se nisu ni zapitali šta će njima dijelovi aviona. Moraju i oni nečim da se okoriste, neka se vidi da ništa nije moglo proći bez Zakmurana i da nije zaludu „štuka“ pala na njihovu zemlju.
Eto, zarobljeni Nijemci, Gerhard i Martin, na vrh fabričkog dimnjaka postavili tu sirenu. Iz dimnjaka otada izbijaju i dim i strah. Dim se dizao uvis, tanjio i nestajao, a strah se s visina slijegao među svijet, kao da će ih, ne daj Bože, odozgo ponovo napasti Nijemci. Ovaj jauk su čuli svakog desetog u mjesecu, tačno u dvanaest, no opet se na njega nisu mogli navići. Traumatični talog iz dna podsvijesti, jednostavno, uvijek ispliva na površinu. Tome se nisu mogli oduprijeti.
Do nedavno, uloga ove kosmičke akustičke jezivosti i jeste bila da među njih unese metež. Prije, te četrdeset i druge, njemačke „štuke“ nadlijetale su ovaj kraj, a prije negoli bi ga bombardirali, piloti bi pustili sirenu. Svi iz ovog kraja u stalnom su zbjegu. Kao bez glave, noge ih nosile pored malih podrumskih prozora. U strahu, oči im nisu vidjele podrum gdje bi se sklonili. Uzela im se pamet, obezglavljeno trčali u grupama, dok ih je sirena pratila ustopu.
Onda bi ih Nijemci zasuli bombama. I oni i njihove kuće, i stara škola, i željezni most, na dvije kule, na Drini koji je spajao obale – sve je nestalo u eksploziji. Sve je krenulo ka nebu pa se obrušilo. Željezni most je pao, nestao u plavim dubinama. Kad se sve smirilo, preživjeli, nisu gledali raštrkane krovove i popucale kuće. Gledali su sebe, da li su živi, a oni raskrvavljeni bili su u montažnom stacionaru. Oni su se
spasili, imao se ko brinuti o njima. Kuće urušene, krateri na sve strane, svinje, koze i kokoši, zajedno u strahu, sve što je moglo podići glavu, na noge stati, potraži spasa u šumi Glavice.

Kao na zapovijed, narod se okupljao na kulama srušenog mosta, i na jednoj i na drugoj obali. Most je pod vodom: a most je most kad je iznad vode. Ništa im nije bilo jasno. Nisu se mogli načuditi, samo su zurili tupo. Kako će se sad oblaziti, razdvojeni vodom, svak na svojoj kuli. Šćukani na razdvojenim kulama, dva raspršena jata, a Drina, poput pomamna hata, kad zbaci samar s leđa, i onako plaha, došla još plahovitija. Ista ih nesreća spaja, ista rijeka razdvaja. U toj svoj nesreći, dovikivali su se s kula: pitali jedni za druge, ko je sve preživio, a ko nije. A onda se pročulo da je u šumi, iznad njihove kolonije, pao jedan avion i oni se počeli veseliti, kao da su oni sad na dobitku, ali nisu bili sigurni jesu li ga oborili „naši“, iako niko od ovoliko vojski nije znao reći koja je to „naša“, pa su svaku koja dođe
„svojatali“. Niko im nije znao reći jesu li avion „naši“ oborili, ili se pokvario i pao. Ali, bilo kako bilo, i oni gore na nebu su imali gubitke, a ne samo oni na zemlji, koji se sada gledaju s razdvojenih kula. Godi im misao da su padom aviona povalili na zemlju i silnu Njemačku!
Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

TKALAČKI STAN – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 4. dio)

KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

TKALAČKI STAN (4.)

U ove montažne kuće uselile su se familije iz mnogih sela, ko zna sve odakle. Samo u jednom mjesecu useljeno je stotinu ovakvih kuća. Bilo je to vrijeme ubrzane industrijalizacije, kada su mladim ljudima sa sela obećavani stanovi, samo da dođu i rade u fabrici, a dobivali su ove montažne barake i plaću kako bi preživjeli. Stanove su uređivali kako su znali i umjeli, a čim bi neko pogledao po sobi, pogađao je
odakle je ko došao. Po šarolikosti u uređenju stanova, ova kolonija postala je nadaleko poznata, pa su mnogi političari obilazili stanove, hvaleći domaćine. Ovdje je cijela Bosna, govorili su političari.
One najduže prizemne kuće imale su osam stanova, s isturene četiri verande, jedna za dvije familije, odakle se ulazilo u mali hodnik, a iz njega, desno i lijevo, u stanove. Svima koji su dolazili, najviše se svidjelo kako je Magbula, mala i okretna, crvene kose, bijele puti, a živih, plavih očiju, žena krupnog električara Muja, uredila kao kutiju domaćinstvo, da ti je stati i gledati. Sve je bilo cakum-pakum, kako bi se to najbrže opisalo. Niko sa strane ne bi došao u koloniju, a da ne uđe u stan ove familije.
Veranda je bila ispred ulaza u zajednički hodnik. Imala je jedan zid i uspravne stubove, malo šire cijevi, na kojima je bio krov od salonita. To je bio omanji natkriveni trijem. Do drvenog zida je drvena klupa, preko puta nje, na kraju, druga. Između klupa bio je ponizak sto, s kojeg se pila kahva. Domaćice su u vrijeme praznika donosile kolače i druge slatkarije sa sokovima, koje bi one pravile. Patos od drvenih dasaka.

Čim se uđe u verandu, obuća je ostavljana ispod klupa, onda kroz hodnik, pa u stan. Magbula je tu prvu prostoriju zvala „kućom“, drugu „stanom“, s čijeg bi prozora, zvala sina Ćira:
– Hajd u kuću! Eto mraka!
Druga prostorija bila je spavaća soba u kojoj se noćivalo. Mujo je tu svojoj Magbuli sastavio tkalački stan. Iz kuće se ulazilo u klozet: uska, duga prostorija, uzduž spavaće sobe. Na samom vrhu, veliki čučavac gdje se vršila nužda. A služio je i za kupanje. Vodu bi prvo zagrijali u velikom loncu, a onda bi ga između se nosili do čučavca, pa lončićem polijevali jedno drugom: Magbula svom sinu Ćiru i kćeri Sadi. Iza svakog kupanja, Magbula bi dobro očistila čučavac, a onda oprala i cijeli klozet. Iznad čučavca, visoko, bio je dugi vodokotlić, koga je Mujo kupio od Cigana i sam postavio: trebalo je samo kanap povući i voda bi napravila poplavu na čučavcu – sve bi sprala. Na sredini klozeta, lijevo na zidu, bio je veliki metalni lavabo u kome je Magbula prala suđe, vodom ugrijanom na „fijakeru“.

Kao i inače, strop, „kuću“ i sobe, krasili su memljivi krugovi, negdje je salonit propuštao, ali ne toliko da je voda kapala. Nekako se uvijek osjećao miris memle, na šta
su se svi ukućani navikli. Svi prozori bili su visoki, a uski, kao da je tako trebalo i biti. Iz „kuće“ se ulazilo u još jednu omalehnu prostoriju, koju je Magbula zvala špajzom. Čim bi se vrata otvorila, kročilo bi se na mala drvena vrata, položena na patos. Tu je bio trap, oveći sanduk u zemlji, gdje je Magbula ostavljala krompir i kupus, ljeti i druge namirnice, da se ne bi kvarile na visokim temperaturama. Odmah iza trapa, nasuprot ulaza, do zida, oči bi ispunila velika stalaža, koju su Muju napravili stolari od dasaka u pilani. Sve živežne namirnice, iz prodavnice za cijeli mjesec, bile su na policama. U pola dana i noći, Magbula je znala gdje joj šta stoji: ulje, šećer, kahva, so, brašno, margarin, do onih najsitnijih potrepština. Desno od ulaznih vrata u sobu je limena peć, neki je zvali furuna, drugi, fijaker. Bila je uzdužna, na šest nogara. Naprijed, u spuštenom dijelu ložila se vatra, sa lugarom ispod, koja se izvlačila, a na plati su se kuhala jela; u drugom, uzdignutom dijelu, pekla se pita; čak su bila dva nivoa, pa su mogle stati dvije tepsije, jedna iznad druge.
Razboj, od bukova drveta, Magbuli je napravio otac Ibrahim, a kad je zatrebalo, kada je otišla za Muja, dobila ga je u ruhu. Baš Mujo ga je dovezao na starom “Maglićevom” kamionu sa svim drugim stvarima. Svi koji bi im došli, ulazili bi iz” kuće” u stan, samo da vide razboj.
Magbula je imala tek šesnaest godina kada se udala, to je tada bilo nekako normalno. I ona i Mujo, živjeli su u selu Sudići u čajničkoj općini. Njihovi roditelji su se sve dogovorili, a oni su se prvi put sreli u džamiji pred hodžom, a onda pred matičarem u Čajniču. Njih dvoje imali su sto duluma zemlje i očeve kuće u Sudićima, pa su mogli lijepo živjeti od zemlje, ali im se nije dalo. Tek što su se uzeli, Muju su u kuću došli nekakvi ljudi, u odijelima, s kravatama, i onako su nasamo, nadugo s njim razgovarali. Ne prođe mnogo vremena, oni se nađoše u drvenoj baraci u koloniji.
Bio je to mali razboj, od dvije stranice, sklopljene u četverouglom okviru, toliko lijep naoči u svojoj jednostavnosti. “Ovo je najljepši razboj, a stotinu sam ih napravio”, govorio Ibrahim, otac Magbulin. Sve u “kući”: ćilime, rute, ponjave, zidnjake i posteljinu, na nj je sve izatkala. Sve što im je trebalo za kuću. Koliko li je samo vunenih niti isprela na preslicu i vreteno, a trebalo joj je noći i noći da vunu opere i osuši, da bi je oprela. I još više noći i dana da opremi svu kuću, kakvu je ona vidjela u mislima, prije negoli se udala za Muja. Dvije duge sećije, duž dva zida koja su se spajala, bile su prekrivene njenim šarenim prekrivačima, a do zidova poredani bijeli jastuci, preko kojih su se spuštali Magbulini kratki, isheklani, prekrivači. Ispred sećija, na patosu, veliki teški vuneni ćilim, čije su boje prosto pjevale, na koji je Magbula bila posebno ponosna. Prvu godinu u koloniji samo je izatkala ovaj ćilim. Na jednom zidu bila su dva bijela stolnjaka na kojima je plavim nitima vezeno: “Domaćice manje zbori da ti ručak ne izgori” i “Objed kuhan sve u šali, al će mužić da ga hvali!”.

U stanu, preko puta sećija, bio je drveni kredenac iz dva dijela, za koji su dali sav novac koji su donijeli iz Sudića. U donjem dijelu su dvoja velika vrata, iza kojih je, na policama, Magbula držala posuđe, fišeke sa šećerom i soli, začine, ulje, tjesteninu. Iznad ovih vrata, dvije ladice u kojima je Magbula posložila kašike i viljuške. U prostor u sredini kredenca Mujo je pažljivo, kao da se radi o nečemu živu, spustio nov, veliki drveni radio marke ”Nikola Tesla”, lampaš, sa ulazom za gramofon, koji mu je kao dar kupila Magbula od ušteđevine svojih roditelja, da mu napuni dušu. Primao je duge, kratke i srednje talase.
Na jednoj strani je dugme za boju tona, na desnoj, dugme za izbor talasne dužine. Imao je još priključke za gramofon i vanjski zvučnik. Bio je izrađen od drveta. Iz znatiželje, Mujo, kad je otvorio njegovu vanjsku stranu, uzviknu: “Ja koliki je radio, u njemu, na dnu, samo šest lampi, a kada ga gledaš, misliš da se u njemu od skula ni oči ne mogu snaći.”
To je bio najljepši poklon za njega. Prvi su u koloniji imali radio, pa bi sve komšije došle pod njihov prozor da slušaju prenos utakmica “Partizana” i “Crvene zvezde”, a Mujo bi im riktao ton, ako bi “Tesla” zakrčao.
U gornjim policama kredenca su fildžani na tacnama, staklene čaše i bokal, ukrasni tanjuri, kockaste i okrugle kutije za kahvu. Posebno mjesto na policama zauzimale su ukrasne limene kutije: “Kraš”, “Podravka”, “Crvena Zvezda“, “Kandit”, “Pliva”.

Među njima, sa dva zvona, na dvije tanke nogare, okrugli sat, poznat kao “vekerica”- budilnik, u prijevodu s njemačkog. To je sat sa oprugom za navijanje, a osnovna namjena bila mu je da budi. Vekerice su svi imali, a kada bi jedan zazvonio, čulo bi se i u susjednim stanovima. Kad bi ih više zazvonilo, to je velika uzbuna u koloniji.
I sekundara bi se čula, po noći, dok bi otkucavala. U ranim satima, sat je budio radnike na posao u koloniji, a tek bi onda zakukurijekali pijevci. Moguće da je vekerica budila i pijevce.

U spavaćoj sobi, dva željezna bračna kreveta, sa željeznom mrežom i ulegnutim dušecima na njoj, a sa strana drvene nahtkasne. Do zida su dva velika drvena ormara, toliko velika da je u njih stala sva odjeća četveročlane familije. Centralno mjesto je psiha, kao dio namještaja spavaće sobe. To je uzdužno veliko ogledalo na nogarama, moglo se naginjati, pa su se ukućani mogli vidjeti sa svih strana. Magbula je kćeri Sadi pred ovim ogledalom svaki dan plela tanke pletenice, sjedeći na štokrlji. I kada bi familijarno negdje išli, dotjerivali bi se ispred psihe. U podnožju ogledala su dvije plitke ladice. Na njima staklene bočice iz kojih se miris raspršivao stiskanjem gumene kugle, pa kutije sa ukosnicama, češljićima, špangama. Za ovu psihu, koja je više za grad, nego za koloniju, Magbula je štedjela mjesecima, a veći dio novca uzela od oca Ibrahima, kada bi išli u selo Sudići.
Zidovi su uvijek krečeni, čim bi se pojavila žućkasta boja memle. To je bio Magbulin zadatak, da svi zidovi mirišu na svježi kreč. I da sve u “kući” i stanu bude čisto.
Sve u kući Magbula je lijepo rasporedila da godi najviše njenom oku, pa tek onda drugima.
U ovoj dugoj kući, u drugim stanovima s verandama, živjele su i familije Puljka, Pera, Majora… A iza ove duge kuće i svih drugih na ovoj strani bile su spilje, strma golet sa svakojakim smećem, a dolje, rijeka Drina. Do ove uzdužne kuće, prve kuće su bile one veće, s velikom baščom, i ona do Doma zdravlja. Svi su iznad spilja imali bašče u kojima su sijali luk, buraniju, krastavac, papriku, tikvu.
Poneko bi, krijući, pravio kokošinjac i svinjac, iako su to inspektori branili.

Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

MOJA KOLONIJA – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 3. dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

MOJA KOLONIJA   (3.)

Kakva je bila kolonija? Oko stotinu montažnih kuća, poredanih ukrug, oko prašnjave ledine bez vlati trave, pa su se kuće gledale prednjom stranom, i svako je sa svog prozora mogao dozvati koga god hoće na kahvu, ili ga štogod upitati. Ako bi se dovikivali, a to potrajalo, pa se vidjelo o čemu pričaju, i drugi bi se sa svojih prozora uključivali u razgovor.
Na prašnjavoj ledini nije bilo drveća, okolo su je okruživale barake. Ovaj prostor bio je užitak za djecu, mogli su se igrati cijeli dan, a da budu na očima svojima. Igrali su se ćole, žmire, narodne milicije i kriminalaca, musketara, indijanaca i kauboja, kraljeva i prinčeva, a kada je u koloniji otvoreno kino, djeca su glumila likove iz filmova, pa je neko bio Robin Hud, s lukom i strijelom, drugi Vinetu i Old Šeterhend, s kopljem i revolverom, a na red bi došao i Ben Hur. Svi su glumili i scene iz „Kozare“ i „Neretve“, pa bi uz „juriš“ ustali iz lišća u šumi na Glavici i krenuli na Nijemce, koji bi uvijek bježali, kako je to bilo u filmovima. Indijanci, sa kokošijim peruškama na glavi, uvijek bi pobjeđivali američku vojsku, koja ih je tjerala sa njihove zemlje. Apači su imali lukove i strijele, neke vojnike bi „zaprave“ pogađali strjelicama, „ranjeni“ su trčali u kolonijsku Zdravstvenu stanicu.
Na Glavici, brdu iznad kolonije, bila je zakazana borba između djece iz Gornje i one iz Donje kolonije. Svi su došli naoružani mačevima sa štitom, lukovima i strijelama, kopljima, plastičnim pištoljima i puškama, buzdovanima, bičevima, ručnim bombama. Jedan od dječaka donio je i plastični veliki mitraljez sa velikim dobošom, koji štekće dok se doboš okreće, baš kao onaj iz ratnih filmova. Oružje na jednom mjestu iz svih vremena, kako je ko šta od svojih roditelja dobivao za rođendan.
Kada su se okupili na Glavici, jedni na jednoj, drugi na drugoj strani ovog brda, bili su napeti kao strune. Valjalo im je odbraniti svoju teritoriju. Samo što su im komandanti dali znak za juriš, mali Zaviša je zaplakao, pa do juriša nije ni došlo. S druge strane neko je iz luka, kao strjelicu, odapeo žicu od kišobrana i ona se do pola zabila u bedro Zavišino. Dok je na zemlji Zaviša plakao, svi dječaci su se razbježali, da neko od dječaka ne bi na drugog svalio krivicu za Zavišino teško ranjavanje.
Čuvši plač dječakov iz kuće na vrhu Glavice, dotrčao je milicioner Šok. On je bio navikao na ove ratne igre dječaka na Glavici, pa ih nije tjerao kućama. Ovo je bio prvi put da neko od dječaka ovako zaplače. Čim je ušao dublje u šumu, vidio je Zavišu na zemlji. Iz butine mu je virila strjelica od kišobrana. Šok, onako snažan, podigao je Zavišu na svoja ramena, iza vrata, i potrčao nisput u Dom zdravlja. Čim ga je spustio na krevet, bolničari su Zavišu poslali u gradsku bolnicu.
Subotom i nedjeljom, kada nije bilo škole, sve dječije igre počinjale bi izjutra, a završavale navečer, a da ih ni roditelji nisu mogli dozvati.
Čim bi ogladnjela, djeca bi utrčala u kuću, tražila od majke da jedu s nogu, pa da istrče na ledinu. Očevi bi bili na dječijoj strani, samo bi rekli: „Namaži mu šećera, pa nek ide!“ Tako bi i bilo. Krišku hljeba majka bi posula šećerom, a onda iz lončića zalila sa malo vode, da se šećer u trku ne razaspe.
Nekada bi roditelji iznenadili djecu. Iz bašči iza kuće izvukli bi šlauf, otac bi za ruku držao svoje dijete, dok bi ga majka skinula do gaća, a onda zalijevala hladnom vodom iz šlaufa. Tek bi ga tada majka sapunjala, a otac držao objema rukama. Tada bi otpočinjalo kupanje vodom iz šlaufa. Dijete bi vrištalo, a čitava bi se kolonija okupila. Sve je to trajalo kratko. Voda je bila više nego hladna, a morala je i biti, jer je dovedena ispod Maglića. Malog Mikicu dvojica starijih ljudi držali su za ruke, a majka Vukosava kupala ga gola vodom iz šlaufa, a on se toliko derao, da je nadjačao i sirenu u Pilani. Svi iz kolonije sjatili su se na prozore, pa ga je bilo sramota što je bio gol, a drhtao je kao prut. Miki ne bi bio Miki, da se majci nije osvetio. Prije desetog u mjesecu, majka bi ga slala da ode u prodavnicu i da od Emire na veresiju uzme dvije kutije cigareta „lovćen“, a odmah nakon kupanja Miki je bez znanja majke na veresiju podigao deset „lovćena“ i sve kutije pobacao s mosta u Drinu. Kada se sve ovo otkrilo, svi su ga zbog ove osvete prozvali, nikako drukčije, nego Lovćen. Učitelj bi ga na času prozivao po ovom nadimku, kao da je tako upisan u dnevnik. Tako je Miki ostao Lovćen za sva vremena, dok je kolonije.
Djecu bi svojim dolaskom prijatno iznenadio Oskar. Volio se igrati s djecom. Klekao bi na koljena i na ruke, a djeca bi ga jahala, podbadala kao da su na konju. Oskar bi ih pustio da ga bodu šiljcima, da mu na glavu stavljaju šerpu sa smetljišta i udaraju štapom po njoj, da je zveketala, kao da su došli ponovo Cigani u koloniju. Čak bi mu crtom iz šibice potpaljivali neopranu kosu, dok ih je nosio na leđima.
Njihovoj mašti nije bilo kraja. Oskar bi djeci sve dao, samo da čuje njihovo pijukanje. Neka su na njemu, samo da je on s njima.
Stvorio bi se i nezgrapnik, s velikom grbom na leđima, koji je živio u šumi iznad kolonije. Mladi učitelj, zaljubljenik u književnost, nazvao ga je Kvazimodo, po zvonaru Bogorodične crkve iz romana Viktora Igoa, a djeci je ovo ime bilo teško zapamtiti, pa su ga zvali Grbo. I ostalo je po njihovom, a ne po učiteljovom. Iako je Grbo mrmoljio, kroz zube je govorio, roditelji su mu vjerovali pa su djecu puštali da ih on vodi na Bistricu na kupanje, gdje ih je pazio, kao da su njegova. Ne zna se ko je oko koga više skakao, Oskar i Grbo oko djece u koloniji, ili ona oko ovog dvojca.
Djeca bi se načekala dok im oni dođu. Oskaru je valjalo doći iz dalekog Velečeva, gdje je noćivao u štali nekog gazde, kome je za protuuslugu raznosio mlijeko gradskim domaćinstvima, a Grbo bi dolazio iz šume kada bi mu samoća dojadila, a to je bilo ljeti kada su djeca bila na raspustu. Ne zna se ko je koga više volio: djeca Oskara i Grbu, ili njih dvojica djecu. Kao što lonac nije mogao bez poklopca, tako ni oni nisu mogli jedno bez drugoga.

Zima je bila duga, snjegovita i hladna. Snijeg bi padao danima, ponekad bi se izravnao sa krovovima kuća. Svi bi čistili ispred svoje kuće, ali nisu mogli izaći dalje od svojih stepenica. Niko nije išao na posao, snijeg je prekrio koloniju. Djeca nisu išla u školu. Niotkoga izazvan, Slavko se popeo na krov svoje kuće i zagalamio:
– Izlaziteeee! Svako neka prti prema svome komšiji preko
puta idemo u susret jedan prema drugome!
Tako je i bilo. Svi su lopatama razbacivali snijeg ustranu i prtili put pravo svome komšiji. Lopata bi ih zagrijala i ne bi ni primijetili kako su brzo prtili. Zidovi od snijega sa strana bili su viši od njih, a put uzak, da se dvojica mogu mimoići. Onaj komšija s druge strane je galamio, kako bi se susreli. Zakratko, njih nekoliko komšija spojili bi prtine, pa su mogli dolaziti jedan drugom. Bili su u tunelu, iz koga su gledali u nebo. Razgrtali su i bočne strane, kako bi se sreli da drugim komšijama. Sada je svako svakome mogao dolaziti. Onda su zajedno prtili do škole, pa do pilane. Bilo im je zajedno lakše raditi.
Onda, u ove snjegovite tunele, prosula su se djeca. Pružili su igri na volju, a stariji im nisu smetali. Prvo su napravili velikog Snješka Bijelića. Nos mu je bio velika, crvena mrkva, ruke dvije drške od starih metli, a Mirjana mu je temperama u crveno obojila usta. Oči su mu bile ugljen Šube mlađeg, a uši kora od Ćirine tikve. Mirjana mu je i obraze zacrvenila temperama, ucrtala džepove sa strane. U širokom tunelu prema školi djeca su od snijega pravila tvrđave, pa se kao dvije vojske grudale, a onda jurišale jedna na drugu. Hrvali bi se u snijegu, a pobijedio bi onaj ko protivnika gurne u dubok snijeg. Tada bi se svi smijali.
Kada je očišćen put do Glavice, mogli su se ligurati. Popeli su se na vrh ovog brda s ligurama na leđima. Onda bi uz viku krenuli odozgo prema koloniji. Put je bio krivudav, ali zidovi od snijega sa strane išli su naruku sankašima. Kao da su na bob-stazi. Mogli su se na ligurama zabiti u snijeg, ali nisu mogli izletjeti sa „staze“ i udariti u okolna stabla, ili šipražje koje je bilo prekriveno snijegom. Zato su se prevrtali na „stazi“ i na leđima talizali, a oni iza njih bi na sankama udarali u njih, da bi neki od njih zaplakali od bolova. I niko se nije ljutio, ovakav snijeg ne bude svake godine. Radosti nikad kraja. Kada bi došli u koloniju, onako radosne roditelji bi vodili u Zdravstvenu stanicu, gdje bi im doktorica otkrila otekline na leđima i nogama od sudara na „bob-stazi“, a nekima i napuknuće kostiju na rukama. Iako je onako kako doktorica kaže, noć nisu ni prespavali. Prošla im je u iščekivanju novog jutra, kada će opet na Glavicu. Ovakve doživljaje nisu propuštali, danima ih prepričavali. Kako se ko pokazao na ligurama.
Šuba mlađi je molio oca da mu lastrom potkuje ligure, kako bi bio još brži, iako nije mogao preskočiti onog ispred sebe. Bio je najvještiji kada se niz Glavicu spuštao na slićurama, sankama veličine stopala.
Ni liguraši ga nisu mogli stići.
Oni kojima je zimska hladnoća sagorjela sva drva, nisu imali izbora. Spuštali su se po snijegu na spilje prema rijeci, kako bi dovukli drva. Drveće je bilo u velikim grudama snijega. Lopatama bi skidali gomile snijega, kao kad su prtili, a onda bi rukama rastresali stablo, oslobađali ga od snijega. Sjekli bi granje, a onda i stablo. Valjalo im je isječena
stabla i grane prije mraka, uzastranu, dovući do svojih kuća. Svi su govorili da nikad više nisu potrošili drva kao te godine.

Na proljeće žene bi se svađale u koloniji. Dosadna im bila zima, nikome se nije išlo, pa su s proljećem sve nadoknađivali. Događalo bi se da neka od žena kaže drugoj da prestane razgovarati s njenom komšinicom, jer ju je ona pozvala sa prozora. Tada bi se posvađale. I drugi s prozora uključili bi se u ovu svađu. I na ovome se ne bi stalo, jer bi žene jedna drugu pogrdnim imenima nazivale. Pa kada bi „riječ uzela maha“, izlazile bi iz kuća da jedna drugu nadviče. I to im nije bilo dosta. Čupale bi kosu jedna drugoj, dok ih njihovi muževi i djeca ne bi razdvojili. Svaka od žena pokazivala je iščupanu kosu svome mužu.
Neslavno je završena ona borba dječaka Gornje i Donje kolonije, na Glavici u kojem su glumili junake iz svojih filmova, a takve filmove je dobivao Husein, kinooperater. Kino-sala je montirana za mjesec dana. Od željeznih cijevi prvo je sklopljen kostur sale sa krovom, a onda su za njih pričvršćivani zidovi od lesonit-ploča, a sve je odozgo prekriveno koritastim crijepom od azbesta, kao i kuće u koloniji.
U jednom redu bilo je dvadeset povezanih stolica, sa naslonjačima koji su se dizali nakon ustajanja, a takvih redova bilo je dvadeset. Ispred, od dasaka, sklepana je velika bina, sa bijelim platnom u pozadini za filmove, na njoj, naprijed, sa strana na drvenim stalcima postavljeni veliki pravougaoni, visoki zvučnici. Bina je zatvarana dvjema zavjesama od crvene svile, koje su se mogle spojiti na sredini. Iznad posljednjih redova klupa bila je mala kancelarija za operatera Huseina, sa malim prostorom za arhivu. Naprijed staklo, kroz koje je Husein imao salu kao na dlanu, sa dva velika otvora kroz koja je
„puštao“ filmove. Husein je nabavio veliki projektor sa odžakom
„Voltin luk“. Pričalo se da je „po posljednjoj modi“, ali to se nije moglo vidjeti u filmovima. Crno-bijela slika bila je blijeda, znalo se da bude isparana, a umjesto tona, iz zvučnika se čulo krčanje. Kad bi slike nestalo svi bi u sali zviždali i čekali da nekako Husein „uredi“ kilometarsku filmsku traku, koju je dobivao iz grada. Sve to Husein u hodu popravljao, ali samo do novih zvižduka. I sve ispočetka. Tako se Husein obučavao za kinooperatera.
Svi su gledali prvi film koji je Husein donio iz grada. Ulaz besplatan, zbog „prvijenca“, pa je sala bila puna. To je bio „probni“ film, za njih nije imao zanimljivu radnju: planinarski izlet je tema filma, a u trendu su bili pustolovni i ratni filmovi. Ovaj film bio je „rezervni“ u gradu, ali „zadovoljavajući“ da se krene sa filmovima u koloniji.
Kada se ugasilo svijetlo, Husein je pustio film. Na platnu se pojavila slika više ljudi koji hodaju gradom, a onda zastaju između trgovačkih radnji u kojima se mogla kupiti planinarska oprema. Niko u sali nije mogao vjerovati vlastitim očima: ispred njih idu ljudi, govore nekim svojim jezikom, ništa ih nisu razumjeli. Čudom se čudili: zbore nešto ljudi ispred svojih trgovačkih radnji, čuli su svaku riječ, a oni su Bog zna koliko daleko!? Kako je to moguće?
Ne potraja dugo, a poče i kiša, pada po ljudima, dok razgovaraju, a oni ulaze u radnje i razgledaju planinarsku opremu. Zamalo, prosu se kiša i po krovovima. Zvučnici su brujali od dobovanja kiše. Takav pljusak, da ne može veći.
Svi u sali su se prepali. Ovakav pljusak još nisu doživjeli. U tišini su gledali šta će dalje biti. Kad se začu glas Milevin:
– Stanojka, šćeri, osto nam je veš na štriku. Poteci što brže,
pokupi veš.
Za njom krenuše još neke žene kojima je ostao veš na štriku. Samo što su izašle, ulazna vrata se otvoriše. Oču se s vrata Stanojkin glas:
– Majko, ali, kiša ne pada.
– Ama, doći će i vamo. Idi ti samo pokupi veš.
I svi, koji su izišli, od izlaznih vrata potekoše kućama da kupe veš.
Film je govorio o jednom planinarskom društvu, čiji članovi kreću na izlet na jednu veliku planinu, ali ih u tome ometaju veliki snijeg i hladnoća. I počinje drama, neki ostaju smrznuti u snijegu, drugi propadaju kroz snijeg, a ostali ih izvlače konopcem. Ipak, oni se po snijegu uspinju na vrh planine. Svi kolonaši sa zebnjom su pratili film do samog kraja. Nisu ni riječi progovorili nakon onog velikog pljuska. Sve ovo ih je zbunjivalo. Na kraju, šta će im film, ako će se sekirati zbog ljudi iz filma. Tako su mislili stariji, kada su došli kući. Onda su došli oni zanimljivi, pustolovni filmovi: „Ričard lavljeg srca“, „Ben Hur“, „Tarzan“, „Tri musketara“, koje bi djeca danima prepričavala i neke su scene igrali na ledini u večernjim satima u koloniji. Šuba
mlađi u originalu je skinuo šumski uzvik kralja džungle Tarzana, dok je Strajo strijelom, koju mu je otac napravio, redovno pogađao metu, kao Robin Hud, a Huka na maču bio bolji od d'Artanjana.
Nakon svakog filma, operater Husein je na izlaznim vratima ispraćao sve gledatelje prvog igranog filma. Ovaj sredovječni gospodin, uvijek u čistom odijelu, volio je svoj posao. Bilo ga je lijepo vidjeti, kako kipti od zadovoljstva, nakon svakog prikazanog filma. Svako jutro prije prikazivanja, „čistio“ bi filmsku traku od filmskih neugodnosti koje bi se mogle dogoditi tokom prikazivanja, a to „ćišćenje“ trajalo satima. S vremenom bi od prodatih karata mogao svima priuštiti da na kraju filma na izlaznim vratima svi gledatelji, bez obzira na uzrast, dobiju fišek sa šarenim bombonama od slastičara Fejza.
Nakon nekoliko filmova, kupljen je i televizor „Rudi Čajevec“ i postavljen na sto sa crvenim stolnjakom na kome je pri dnu, da se dobro vidjelo, vezom pisalo: „Naša Partija, naša zemlja, naša slavna Armija“. Sto za televizor je imao počasno mjesto u vrhu restorana. Po danu bi radnici sa tacnama stajali u redu, a do večeri menza bi bila preuređena. Stolovi, sa čistim, bijelim stolnjacima, su poredani u redove, sa po četiri stolice sa strane.

Navečer se gledao Dnevnik. Svi su dolazili čisti i uredni, a na ulazu su dvojica „partijaca“ u odjelima pogledom ispraćali goste. Pred sami početak Dnevnika, jedan od „partijaca“ palio je televizor. Voditeljica dnevnika sve bi pozdravljala:
– Dobar večer, dragi gledaoci. Svi u sali učtivo bi otpozdravljali:
– Dobar večer.
– Dobar večer i tebi – drugi bi.
U najvećoj tišini prisutni su pratili događanja u zemlji. Sve do vremenske prognoze. Jedan „partijac“ s najvećim poštovanjem ugasio bi televizor, što je značilo da je gledanje završeno.
Neki, prije negoli bi izašli, motali su se iza televizora, škiljeći kroz one male rupice u televizoru, ne bi li otkrili nekog ko to govori iz televizora. Svi bi u redu polahko izlazili, prepričavajući „prijateljski posjet“ nekog od stranih državnika predsjedniku Josipu Brozu Titu.
Jedne večeri nakon Dnevnika, gledaocima je pušten dokumentarni film o naučniku Nikoli Tesli, prikazujući ga kao srednjoškolca, da bi na to, jedna od starijih žena rekla:
– Nije ovaj otkrio struju. Nikola je moro imati više godina kada je otkrio struju. Struja je otkrivena prije ovog Nikole.
Svi su je sumnjičavo gledali, ali su šutjeli. Šutjeli su i „partijci“, ova stara žena ih je zbunila. Nisu joj smjeli odgovoriti, da šta politički ne zastrane.
Gavro, motorista, koji je prvi put vidio televizor, glasno će, da su ga svi čuli:
– Ljudi moji, ovaj televizor je neko kupio samo da nam pamet soli, a mi smo ionako presoljeni. Nama ova danguba ne treba.
Nije ni završio, a ona dvojica „patrijaca“, u ime Tita i Partije, izveli su ga iz sale, a motorista se nije bunio. Vidio je da su u odijelima, pa se prepao, više od odijela no od njh samih.

U kino-sali bila je priredba „Najljepši glas“, koju su organizovali učitelji Osnovne škole „Fočanske omladinske čete“. Bila je puna sala. Šesnaest učenika i učenica, od prvog do četvrtog razreda, takmičilo se u pjevanju partizanskih pjesama. Pjevali su bez muzičke pratnje, jer niko nije znao svirati nijedan instrument. Takmičari su pjevali: „Stan Neretvo, stani vodo“, „Bilećanku“, „Marjane, Marjane“, „Bella ciao“,
„Naša pjesma“… Pobijedila je Sada, učenica prvog razreda, s pjesmom
„Konjuh planinom“. Ona je bila kćer Muja i Magbule, sestra Ćirova. Drugo i treće mjesto osvojili su Stana i Rade, oboje iz trećeg razreda. Sve troje, kao nagradu, dobili su knjige pisca Branka Ćopića: „Orlovi rano lete“, „Magareće godine“, „Ježeva kuća“.

Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

INDUSTRIJALIZIRANI NIJEMCI – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 2. dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
INDUSTRIJALIZIRANI NIJEMCI (2.)

Bilo je to vrijeme industrijalizacije. Trebalo je ostvariti Titov Prvi petogodišnji plan obnove i razvoja. Zemlju je trebalo podizati, a malo je bilo stručnjaka koji bi koristili iskustva drugih, razvijenih, zemalja nakon rata. Oni koji su izašli iz škola, tražili su od političara da se okrenu šumama, velikom bogatstvu u istočnoj Bosni, da tamo grade velike pilane. Radnici bi rezali šumsku građu za fabrike u drugim gradovima, a one bi je dalje prerađivale. Oblovina se mogla izvoziti, dok se ne steknu uvjeti za proizvodnju namještaja.

Krenulo se u razvoj drvne industrije, pokretanje fabrika u gradovima. Mnogi stanovnici sela, nakon razgovora sa „važnim ljudima iz Partije“, ostavljali bi zemlju, kuće svojih očeva i djedova i odlazili u gradove, kako bi radili u novoizgrađenim pogonima. Govorilo se da je budućnost zemlje u fabrikama, a ne u zemljoradnji, kako bi se išlo za naprednim svijetom.
Oko četiri stotine njemačkih vojnika, zarobljenih 1943. godine u Brčkom, dok je njihova tenkovska jedinica forsirala Savu, prebačeni su u zatvor u Sarajevo. I dok su bili u zatvoru, izvodili su građevinske radove, obnavljali porušene kuće. Za njih nije bilo „složenih poslova“. Kao da su po sastavu u Njemačkoj činili neku uhodanu radnu, a početkom rata i tenkovsku jedinicu.

Nije bilo inžinjera šumarstva za gradnju najveće pilane u istočnoj Bosni, ali neko se sjetio u ratu zarobljenih Nijemaca u Sarajevu. Među njima bilo je inžinjera, strojara i građevinaca. Svi su iz Sarajeva prebačeni u jedno malo mjesto, kako bi gradili betonski most preko Drine, instalirali prve gatere i brentu za buduću pilanu. Prije mosta i gatera trebali su izgraditi naselje za radnike koje bi doveli iz sela da rade u pilani u dvije smjene.
Kad su se Nijemci okupili oko predstavnika vlasti i uglednih građana, obratio im se predsjednik Sreskog odbora Narodnog fronta:
– Mi krećemo u ostvarenje Titovog Petogodišnjeg plana šumske privrede. Izgradit ćemo pilanu u kojoj ćemo rezati šumsku građu. Dobili smo šest gatera i brentu iz Čehoslovačke. Na vama i našim radnicima je da ih instalirate. Da bi oblovina iz planina kamionima i vozom došla do pilane, morate izgraditi betonski most preko Drine. Prvo ćete podići barake za radnike. Onda ćemo zajedno graditi most i instalirati strojeve za preradu drveta. Kada preko mosta pređe voz sa šumskom građom za pilanu i gateri izrežu prve kubike rezane građe, idete svojim kućama u Njemačku!

Svi Nijemci bacali su šajkače uvis, izvikivali na njemačkom, grlili se, dok im je najstručniji, Gerhard, prevodio. On se okupljenim obratio na srpskohrvatskom jeziku, koliko je znao:
– Mi vama napravila kuća, mi vama napravila mošt, mi vama napravila fabrika. Šve mi vama napravila. Mi zatim išla u švoja kuća.
Bilo je i onih koji su im na njemački prevodili. Nijemci su opet bacali šajkače uvis i uzvikivali na svom jeziku.
Nijemci su sjekirama tesali daske i od njih i lesonit-ploča gradili duge barake koje su prekrivali koritastim crijepom od azbesta, a onda su sa
bandera, podignutih prije rata, dovodili struju do štendera na krovu baraka. Unutra su ubacili vojna, željezna kreveta na sprat, od dasaka sklepali velike ormare i unijeli okrugle kazane na kojima su u donjem dijelu iskružili mala, četvrtasta vrata, kroz koja su ubacivali drva, pa se moglo grijati. Stolove i štokrlje su u trenu napravili. Najveća baraka bila je menza, gdje su se Nijemci hranili. Imali su i svoga kuhara. Na početku su bile pričvršćene uzdužne limene cijevi na kojima su ispred sebe gurali plastične tacne do kuhara, ispred kojih su bili kazani, a oni kutlačama u duboke tanjure sipali hranu.
Četiri stotine zarobljenih Nijemaca, sa prvim stanovnicima sela, uselili su u ove duge, drvene barake sa menzom, kako bi gradili buduće naselje – koloniju…

Podizali su male prizemne barake od lesonitke, sa betoniranim stepenicama do ulaznih vrata, sa dvije sobe, dnevnim boravkom i spavaćom sobom, malim kupatilom i još manjim špajzom. U sve prostorije ulazilo se iz kratkog hodnika, sa ukupnom površinom trideset šest kvadrata. Vrijedni i stručni Nijemac Gerhard, uvijek u radničkom odijelu, nadgledao je montažu svih baraka. Zarobljeni Nijemci i naši radnici podigli su oko stotinu baraka za šest mjeseci, a bilo je vremena kada su danima čekali na kamione sa materijalom.
Radnog vremena nisu imali. Gerhard nije ni spavao. Noću, s fenjerom u ruci, oblazio je radilište. U one prve izgrađene barake, dovodili bi familije iz okolnih sela. Očevi i stariji sinovi, nedaleko od kolonije, ravnali su zemlju za buduću pilanu.
Gatere čehoslovačke proizvodnje i brentu instalirali su sa drugim strojevima za preradu drveta. Nijemci su za rukovodioce montaže predložili svog strojara Martina. S njime je bilo i šest naših radnika. Martin je bio oficir u njemačkoj vojsci. Zarobljen je sa ostalim tenkistima u forsiranju Save 1943. godine. Prije rata, Martin živi u Rumuniji, u gradu Temišvaru, gdje je s bratom imao više mlinova, od kojih su dobro živjeli. Negdje odmah na početku rata, kao strojar je mobiliziran u tenkovsku jedinicu. Plave puti, svijetložute rijetke kose. Imao je i žig sa svojim imenom, koji je mogao utisnuti u svaki gater koji je instalirao. To su imali samo strojari prve klase.
Uporedo sa kolonijom i montažom strojeva za buduću pilanu, na čelu sa njemačkim građevincima, gradili su betonski most preko Drine.
Jedan od naših arhitekata nacrtao je most na dugom kartonu, koji je objesio o zid menze, sa ispisanim podacima sa strane. Danima je svima pojašnjavao svaki detalj, a onda bi njemački građevinci satima pričali kako most treba graditi s jednim lukom, dužina 120 metara, a 10 širina. Na temeljnom luku bilo je ucrtano osam betonskih stubova. S jedne i s druge strane, stubovi su se smanjivali prema sredini, preko kojih je trebalo betonirati cestu, a onda asfaltirati. Cilj gradnje mosta bio je prijevoz šumske oblovine kamionima i vozom do pilane. Bez mosta, gateri bi radili s umanjenim kapacitetom, a planirano je da se šumska oblovina izvozi, obrađena prema kvalitetu u pilani, što bi bilo dovoljno za razvoj i za redovnu plaću radnicima, dok se ne steknu uvjeti za proizvodnju lesonita, laminata, namještaja.
U julu, kad je Drina bila do koljena, pa se bez imalo muke mogla pregaziti, krenulo se sa gradnjom mosta. Gradili su ga na mjestu gdje je u ratu srušen stari, željezni most. Kamioni su dovozili zemlju, a radnici su je danima u civarama spuštali u Drinu. Kada su je dopola suzili, Drina je tekla lijevom polovinom korita. Na tom zemljištu u koritu rijeke, od bukovih trupaca podigli su visoku skelu, klanfama i sajlama je utvrdili i zategli, a onda na obali napravili betonsko utvrđenje s kojeg su pomoću skele gradili polukružno korito za beton od dasaka za nosivi luk mosta. Sve su radili ručno, s lopatama i civarama, bez ikakve mehanizacije. Od jutra do večeri. Nasipali su beton u civarama u polukružna korita za nosivi luk, sve do pola Drine, dokle je dopirala bukova skela. Deset dana su se odmarali, dok u poluluku nije stvrdnuo beton. Onda su na njemu dizali betonske stubove za cestovnu traku. Već su zašli duboko u jesen, kada su ove poslove završili. Betonska konstrukcija poluluka sa stubovima svom težinom pritiskala je bukovu skelu, kako su to izračunali njemački stručnjaci, pa su bili sigurni da je Drina, koja je već nadolazila, neće odnijeti. To je značilo završetak radova za ovu godinu.

Do kraja godine, Martin i njegovi strojari sa našim radnicima, montirali su šest gatera i brentu, a za ovu liniju kačili su i druge, male mašine za obradu oblovine. Strujne radove izveli su naši, samouki električari.
Uz pomoć građevinaca, jednu staru, poveću, zidanu kuću, s koje je otpadao malter, naši novozaposleni radnici su preuredili u školu sa osam učionica i prostorijama za direktora i sekretara. Prije ulaznih vrata, betonirali su stepenište, a velika ulazna vrata od bukovine u pilani je napravio Momčilo, stolar visoke klase. Bila su teška, pa su dovezena na traktorskoj prikolici. Ispred stepeništa, uredili su manje dvorište, koje su omeđili drvenom ogradom.
U julu naredne godine, na lijevoj strani, nanosili su zemlju i rijeku tjerali da se provlači između bukovih stubova urađene skele, a sebi ostavljali prostora za drugu skelu. Sve ovo su završili za nekoliko dana, a onda krenuli sa gradnjom nove skele od bukovih trupaca. Sve su radili kao na desnom poluluku i stubovima na njemu. S lopatama i civarama u rukama, razmišljali su o cestovnoj konstrukciji na luku.

Kada su radove dotjerali do cestovne konstrukcije, sa skele je pao radnik Šero. Hodao je po luku, a onda se zagledao u Drinu. Zurio je u drinske dubine, a nije mogao ništa drugo vidjeti osim starog željeznog mosta. Upirao je prstom u njega, kao da je nešto vidio u njegovoj potopljenoj konstrukciji. Onda je uzviknuo, da su svi čuli na skeli, čak i oni koji su bili na obalama:
– Eto me tebi, babo!
I poletio. Svom težinom pao je u Drinu na željezni most, koji je virio iz vode. Drinom je potekla krv, a Šero je ostao zapetljan u željeznoj konstrukciji starog mosta. Radnici su trčali obalama Drine, dovikivali se, nisu znali šta da rade. Na veliko iznenađenje svih, dotrčali su dvojica mađih, koji nisu radili na mostu, poznati kao lendohani i šverceri svim i svačim, Klanfa i Faći. Slučajno s brda sve su vidjeli i krenuli u pomoć. Između se nosili su mali drveni čamac s veslom i konopcem. Spustili su se niz obalu, iznad željeznog mosta, a onda u čamac. Kada su došli do mosta, Klanfa se uhvatio za željeznu ogradu mosta, što je virila iz vode, a Faći se bacio iz čamca u Drinu. Zaronio je u konstrukciju mosta i za nekoliko trenutaka isčupao Šera iz savijenog željeza. Klanfa mu je pomogao da ga smjesti u čamac.
Glava Šerina je bila razmrskana.
Prolazili su dani, a da baš niko od radnika koji su došli iz okolnih udaljenih sela nije znao što je Šero poletio u Drinu. Otkuda njegov babo u Drini. Samo u selu iznad buduće pilane, ostarjeli Kašmo se na sijelima sjećao Šerinog baba. Zajedno su išli u školu, u istom se danu oženili, dobili sinove i kćeri, a kuća im bila jedna do druge. Nije bilo dana, a da njihove familije nisu radile na zemlji, ili se starali o stoci. Navečer bi se s familijama okupljali i prepričavali šta su uradili toga dana, a šta im je ostalo za sutra. Kada bi na sijelima, iza rata, Kašmo, po ko zna koji put, počeo o Šerinom babu, svi bi umah, s kažiprstom na usnama, trčali prema njemu, išareteći mu da ne priča, dok bi drugi zatvarali prozore da ih ko ispod kuće ne sluša. Kašmo bi prekidao, pognuo bi glavu i s mukom srkao zrak:
– Kašmo je preteko, a dokle će, Onaj znade.
Opet oko Kašma, s kažiprstom na usnama. Šaptali su da ga je đavo opet uzeo pod svoje.
Nova pilana puštena je u pogon trećeg oktobra 1948. godine. Za samo nekoliko minuta gateri su izrezali prve kubike građe. Nije prošlo mnogo, a cestu na polukružnom luku su betonirali, a onda i asfaltirali. Bilo je lijepo vidjeti veliki most sa jednim lukom kako se polukružno izvio iznad Drine. U skladu i mjeri, kako je to zamislio naš arhitekta.
Nakon obavljenog zadatka, njemački vojnici, uz svoje pjesme i šajkače u zraku, odlazili su svojim kućama. Do Sarajeva su ih prebacili pilanski šoferi teretnim kamionima „tamićima“. Neki su ostali da žive u barakama. Među njima su bili Martin i Gerhard.
Ostalo je još da se preko mosta pruži pruga, poveže sa onom prijeratnom od Miljevine, pa bi šumsku oblovinu mogli dovoziti i kamionima i vozom. Tada bi pilana radila u punom kapacitetu. Došla je i frontovska brigada iz Gacka, gradila jedan krak pruge. Počeli su i radovi na izgradnji vodovoda do pilane i kolonije. Naši radnici podigli su još dvije barake: manju, za smještaj novih radnika i veliku, za menzu.

Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani

fotografije preuzete sa:www.boija.com – Jugoslavienresan 1953 (http://www.boija.com/archive/jugoslavien1953.htm)
oprema teksta:focanskidani

AUTOBUSKA STANICA – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 1. dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Počinjemo objavljivati dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

AUTOBUSKA STANICA       (1.)
Autobuska stanica grada koji je, osim jedne unikatne džamije, KP Doma, slavnih kapedomaca i Oskara, izašao na glas sa svoje stanice. Kakav grad, takva mu i stanica, koja mu dođe pa skoro poput lične karte: zadije se za oko i onom koji prvi put iz svijeta dođe, i putniku namjerniku, i onom koji se zanavijek od kuće u bijeli svijet otkida.
U jednoj slici: autobuska stanica je poštanska markica na razglednici grada.
I šta se sve tu nije sleglo: seljaci, po strani, na nabreklim hararima, sjede li sjede, motaju škiju i šutljivo dime; povratnici iz pečalbe, s gomilom kofera, velikih i malih, studenti, vojaci, uznici-nevoljnici, sa sjajnim narukvicama, pod plavom pratnjom. Između njih tkaju li tkaju, prošivaju se, udijevaju, gradske dangube, klošari, džeparoši, velike i sitne ribe: ta, stanica je i prilika za lov u mutnom.
Odrvenio, u mjestu cupkaš, za suncem gledaš, listaš u mozgu adresar s rođacima, do u deveto koljeno: dan na izmaku, valja gledati konaka!
Preda te pada lik, ni vidio ni čuo, bljesak ručnog sata zasjeni ti oči:
– Buraz, dvadeset maraka, dvadeset četiri karata, suho zlato, otac mi ga namro, zakleo me sa oba svijeta da ga ne skidam s ruke, ali … buraz, nevolja, šta ćeš! Tek što ga s ruke smakoh, učini se da mi se suši ruka. A brat je brat, leži tu kod vas, na pravdi Boga, a znaš kao i ja, čitam ti u očima, dobar si čovjek: dvojica bez duše, jedan bez glave. Izgorjeću od stida ako mu dođem mahajući šaka…
Pa prstenje, farmerke, iz Italije, kožnjaci iz Turske: prepišaj hoda od stanice, autobus ti neće pobjeći, šta te košta da probaš!
A džeparoši baška kivni na seljaka. I što ti je seljak: džepove osigurali, prvo bašlijom, pa kao to nije dovoljno, ušivali iglom unakrst, a ćese s parama, svezane mrtvim uzlom o svitnjak nosili u gaćama. I gdje god da se djene: u sud, bolnicu, u prodavnicu, malo-malo – s rukom među noge, ama za svaki slučaj. Što ti je težak: ni stida, ni srama!, odmahuje gospoda glavom za njima. Odatle im ta navika, ostala im u krvi, prenosi se s koljena na koljeno. I kad postanu i sami gospoda, domognu se i najviših položaja, po nagonu ruka im leti dole – ali ćese tu već odavno nema. Da otpočinu, dušu da povrate, na klupu, na trgu, zasjednu. Raskorače se, i gospodi prvo što u oči pada – njihove mošnje. I gospoda i gospođe, da li je zavist ili ljubomora, nikako pogled da otkuju s nabreklih seljačkih mošnji.
– Ama, otkuda im onolike mošnje?- gospođa će, poprijeko gledajući u dragana. On, pozelenio od muke, ostale joj oči na mošnjama, će jetko:
– Ma kakve njihove mošnje! Ono su ti kile. Okilavili od tereta – kaže a nije siguran ni da je to istina, još gore, niti da je gospođu ubijedio.
Hambo, iz Jabuke, kad za dobre pare pazari jaram volova, đavo ga navede da zakonači u Hanu. Unio na sebi miris zemlje, štale, volova, no sve je to neutralisano mirisom para. Ko ovcu na so, namamili ga na kocku: i oba vola, s očiju ih nije skidao, dok dlanom o dlan, ajnc mu ih odnese iz oka. Jedva živ do kuće, da padne na postelju: tugo golema!, oblaze ga kao kad se ide na žalost.
E, sad, do po mošnjama: kako poznati seljaka? A ponajprije po hodu: nenavikao na tvrdinu, hodi asfaltom kao po jajima – osim ono nešto zime, cijelu godinu bos, noge mu raskvasaju: čovjek u godinama, a lanjske cipele tijesne, pa kad ih, na jade, nazuje, dođe mu kao da je potkovan.

Autobus nije mrtva stvar, prije je neki živi stvor, o tom svjedoči jezik: može pobjeći, uteći, može te ostaviti, moraš ga imati na oku. Kad svi
digli ruke, predali se, kad: evo autobusa! Jedva da je autobus, prije je utvrda koju ti valja osvojiti, na prepad. Kao začudo, otvaraju se vrata, na njima kondukter Krnjo. Prve mu riječi: Ustuk, stoko! Pa i one s kartom u ruci iskosa gleda, sa sumnjom, i odšuti, odmahne rukom, udari po ramenu, kao da stoku u tor javi, što znači: prolazi!
A ostali, bez karte: de budi dobro dobri, i smiluj Krnja. I koga upusti, stoji dok ne udrveni, nije pod milost: Krnjo ima cijenu, dobro je skup. Na oči, ništa mu ne fali, nigdje ni obijen niti načet, pa zašto, „Krnjo“? E, to se vidi tek kad progovori. Ne trebaju to biti ni kvrgave riječi, kao: srebrn, smrtna, grdna, strn; čak i na onim svilenim riječima, iz punih pluća što svim svojim vokalima pjevaju, Krnjo bi zatrokirao.
Otuda mu ime.
Prepričava se: rebri se Krnjo na „vratima spasa“, autobus pun, gleda na koga milost da izlije, kad preda nj ispade čovjek: jako otpustan iz bolnice, hronična upala prostate. Sve kopneći, čovjek kumi, bogoradi, a Krnjo se češka iza uha, kao misli: hajde de srce, jetra, bubrezi, pa i mozga neka kad ga je već đavo donio, sve, sve, ali: prostata!, pa će ti:
– Šta-šta-šta mu to pa do-do-đe to pro-pro-pro-stata?
Dobri čovjek, videći gdje je krnjav, uzdajući se u bratstvo i jedinstvo nevoljnika, oborene glave, u po glasa i riječima punim poštovanja:
– E, dobar si čovjek, čuješ li ti sebe kako govoriš? Kako ti govoriš, ja ti, Bogom brate, tako mokrim.
Ponada se. Prevari se: Krnjo mu zalupi vrata ispred nosa, i bonik osta iza autobusa; zaplamenio se, s prepunom kesom mokraće u džepu.
Na stanici se uvijek nešto dešava. Šta, nešto!, dešava se živi život.
Nekako, tako to i priliči – da se i u ovoj priči krene sa stanice.
Narod kipti, ključa od čekanja. I djeca, koju inače ne možeš saviti u kuću, začudo bi i djeca kući – i sutra im pak valja u školu. Oni rijetki, stariji, čekaju prolazne autobuse. Samo radnici imaju svoje. Sve su oči gladne autobusa. Gledaju jedni u druge, a u svakom pogledu: pobogu, brate! Mala je ova stanica za ovoliko čekanje, nema se tu mjesta da se izbjegne vreva, ni načina da se nikom ne stane na žulj. Najbezglaviji su školarci: ucrvljali se od duga čekanja. Vrpolje se, gužvaju, češkaju, misli nigdje da im se stane.

Napokon, sreća i Bog!, sve se okrenu: baš kao da su na njega, a i ne znajući, sve vrijeme čekali: iz bifea „Ćehotina“, do autobuske stanice, pred njih izlazi pijani, s nosom i bradom, niko drugi do Oskar. Kao da su svi čekali na Oskara, zamalo zaboraviše: ili su pošli ili su došli.
Skoliše ga sa svih strana.
U razdrljenoj, tamnoj, prljavoj košulji, sa dva-tri zakopčana dugmeta, ispod koje se bijelila žutim isflekana potkošulja, u starom, crnom, poderanom kaputu, i pantalonama spuštenim preko vojničkih kundura do zemlje, stajao je kipom. Dođe, prije strašilo za ptice, nego čovjek!,
u svakom slučaju: neko koga je priroda izdvojila od svijeta. A on to hoće još i pokazati: propinje se na prste da ga se vidi.
S malo kose iznad čela, neobrijan, sitnih čigrastih očiju, špicasta nosa, klempavih ušiju, osrednje visine, više mršav no što bi bilo potaman.
Sastavi ga, Osko! – zagalami razroki žgoljavac sa strane.
Oskar se isprsi, podiže glavu uvis i rukama sastavi bradu s nosom, kao da čeljusti nema, a onda spusti ruke i sturi glavu naprijed, svima da pokaže šta je sve on za njih u stanju uraditi. To su tražili. I dobili.
Zaokrugli glavu, smanji bradu, sad je ona gore, a vrat ostao dolje, no se izdužio. Oskar – drugi čovjek. Prkos u bradi, prkos mu u nosu, jednom riječju: sav u prkosu!
Narod traži. Oskar daje.
Cika i vriska. Sjatili se oko Oskara. Hoće da ga dodirnu kao zvijezdu. Sretni. Zaboravili su i na autobus. I kad autobus ne ide, i kad ih ništa ne ide, kad … u pomoć ide Oskar! Neka njima Oskara: autobuse neka nosi đavo, viđaju ih svaki dan, a Oskara kad izađe iz „Ćehotine“.
Vidjeli su što su htjeli vidjeti. Razdrljena košulja do pupka, a on: s bradom uvis! Slika za ne baš svaki dan. I još jedna slika. Debela, tamna, brazgotina spuštala se od desne vilice, malo ukoso, do ispod vrata i uranjala u gornju kost grudnog koša. Kao da ga je davno neko nekad naklao i tako ostavio. Štono riječ: živ klan, nedoklan.
Ova brazda na njegovom vratu nije umanjivala vrisku, ni ciku. Ni truni sažaljenja, samo osionost nad beskućnikom, koji ništa i nikog svoga nema. Da li zbog toga, ili zbog tog njegova biljega, osjećali su se nadmoćniji. I uzvišeniji. Oskar ih je rasteretio čekanja, pa su se mogli vratiti sasma sebi.
Čim junak odvoji bradu od nosa, drugi je Oskar. Kao i oni: običan, svakidašnji, ne zapinje za oko. Opet se začu:
– Sastavi ga, Osko!
A Osko, pijan, lelujao je pred njima kao dim iz fabričkog dimnjaka. Otvori usta, razrogači čađave oči. Vidjelo se da nema ni jednog zuba. Zapjeva:
„Moj mitraljez ne silazi s leđa, dok na Trstu ne bude li međa.“
Svi se smiju, samo jedan, postariji „stručno“ upita:
– A što Trst nije naš?
Oskar, iako pijan, nakostriješi se obrvama na njeg. Kao da ga je čekao, odgovori:
– Izdali nas Rusi.
– Zar, opet? – oču se isti onaj glas.
– A šta biste vi htjeli, gospodine? – odgovori mu Oskar, a iz bezubih usta poče mu kuljati smijeh. U prvi mah zagasito mukli, u trenu prijeđe u resko stepenasti, koji je u krugovima padao među svijet. Kao kada se u jezero baci kamenčić. Njegov smijeh prihvati i staro i mlado. Tresla se autobuska stanica. Dogodio se Oskar, po ko zna koji put. Svi se smiju, a ne znaju što će ovdje Trst i Rusi. Nije im do politike. Dovoljan im je Oskar. On je smijeh, a oni gladni smijeha.
Sve ovo sa strane posmatra mladi milicioner, zvani Mire. Autobuska stanica je njegova zona odgovornosti. Nije mu ovo bio prvi susret Oskara i naroda na stanici, no: nikad više svijeta, niti su ovoliko kasnili autobusi. Njegovo je bilo da pazi da šta narod ne uradi, što ne bi bilo drago njegovom kamandiru, a ne daj Bože da to još njemu dođe na sto dok je on dežurni. Ode služba, a i on s njom. Na stanici je uvijek bilo cirkuzijade sa Oskarom, a ovo je prvi put da ima i politike. Otkud Rusi s Oskarom! čudio se Mire. Morao je ovo zaustaviti. Rusi će doći do komandira.
Plivajući rukama u zraku, kroz buru smijeha probi se do Oskara. Svijet kad vidje Mireta do Oskara, smijeh odjednom presuši. Mire se izdera na Oskara:
– Prekini! Ti znaš što Trst nije naš!
– Ni tebi nije lako – pomirljivo će Oskar.
Opet cika i vriska. Mire se zbuni.
– Zagrli ga, Osko! – neko se ču.
Kao orao Oskar krili ruke i krenu prema Miretu da ga zagrli. Samo što mu priđe, Mire ga hvata za obje ruke, podmeće mu rame te preko sebe baca na zemlju. Podiže se prašina. Muk na stanici.
Oskar jeknu na zemlji. Opirući se rukama o zemlju, ustaje, pa dugo otresa prašinu sa sebe, pa jednu kaže:
– Neka naše narodne milicije.
Zatim se uspravi, i nekako kao i bez njega, same mu riječi pođoše:
– Kako me samo baci, ko da sam klasni neprijatelj.
Opet smijeh na autobuskoj stanici. Mire će njemu:
– Eto, izdadoše te Rusi!
Mire krenu kroz narod koji se razdvajao da prođe vlast. Oskar zapjeva za njim:
„Majka me kara, otac me kune, dabogda, Osko, šišo majmune.“

Samo što završi, začu se tresak ispod njih, kod onog malog parka do mosta. Plač. Svi pogledaše tamo. Djevojčica crvene kose, u šarenim hlačama, s majicom preko, pala sa biciklom na trotoar pored ceste.
Plače, drži se za nogu. Ne ustaje.
Oskar u trku, kao da nema ni kapi „kruške“ u njemu, poleti do djevojčice. Uhvati je ispod ruku i podiže. Ona stade na obje noge. Prestade plakati. Sagnula se, gleda ranu na koljenu. Utom, odnekle, izbi dotrajali sedamdesetogodišnjak Salem, hamal i čistač cipela. Pred sobom je gurao duga kolica u kojima je prevozio namještaj. Čim vidje krv, ode do kraja kolica i iz jedne nahtkasne izvuče bijeli zamotuljak. Diže ga uvis i kaza Oskaru:
– Hansaplast!
Nevješto ga raspakova, dođe do djevojčice i njime obujmi povrijeđeno koljeno. Oskar podiže biciklo. Ona polahko, zbunjeno, s biciklom pored sebe, krenu prema mostu.
Oskar je stiže, a hansaplast se crvenio na koljenu. Pomilova je po kosi:
– Ti sparila kosu sa koljenom.
Crvenokosa se nasmija. Oskar se vrati Salemu:
– Otkud znaš da je u natkasni hansaplast – upita Salema.
– Stvari su jedne stare doktorice. Šta bi drugo moglo biti u natkasni, odgovori mu Salem.
Nadničarski se nasmijaše i zagrliše. Narod se postidi. Niko ni riječi.
Uto dođoše autobusi iz više pravaca. I odoše. Završi se „oskarijada“. Pusta osta autobuska stanica.

Oskar je htio u koloniju. Prepuni, svi autobusi odoše.
Oskar Kuštek osta sam sa sobom, a bez sebe. Sebi sam nije dovoljan. Zato će on sutra u koloniju.
Mirsad SINANOVIĆ

 

KOLONIJA – roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

 

OKRUGLO PA NA ĆOŠE !!! FOČARENJE : KRATKE FOČANSKE PRIČE I PO KOJA FOČANSKA PJESMA…

Sve moje knjige su štampane u kopirnici. Ama baš sve. Tako i ova OKRUGLO PA NA ĆOŠE !!! FOČARENJE : KRATKE FOČANSKE PRIČE I PO KOJA FOČANSKA PJESMA…
Osnovni podaci o knjigi
Format:A4
Broj strana: 132
Stranice nisu numerisane
ilustrovana
Jezik: Bosanski
Izdavač: Sam svoj majstor, Sarajevo
Godina: 2018
Mehki povez

U knjizi se nalaze slijedeće kratke fočanske priče:
Intelegtualci = intelektualci i ostale prisilđeldije,
Rane predizborne : Foča u magli – Magla svuda oko nas,
Sve se mijenja sem kamenja,
Most preko uzburkane rijeke,
Fočarenje:Da malo protabirimo ovu razglednicu,
Điđevo:Hair česma,
Posla mi ove karte moj ahbab Čizmo,
Radio Foča, birvaktile,
Podmetnuti kukavičije jaje,
Careva džamija u Foči,
Nastavljeno nagađanje:Svečano otvorenje Aladža džamije,
Koju ti tv gledaš?,
Droba,
Između pameti i raspamećivanja/IZMEĐU KRAJNOSTI,
Oteto – prokleto,
O Fočanskim kajakašima,
FOČA:Doba prosperiteta (1958. – 1980.) i doba stagnacije (1980. – 1990.),
Sokak mog djetinjstva,
Otimačine:Pljačka je to gospodo!,
Fočarenje:Razglednicama po Foči,
Govorite da ste za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu,
MIRIS PROŠLOSTI:Al’ se nekad dobro jelo,
Korzo,
Kamp kućice u Dinjem Polju,
Čemu vakat – tome i vrijeme,
O golgoti i stradanju naroda fočanske nahije,
Foča je nekada bila,
Lopova i žandara,
Samo uspomene:Ko se sjeća Šekularca još?,
Samo sjećanja:Prvi selfie prije 50 godina na Kulini,
Sasvim lično:Zašto je zamro kajakaški sport u Foči?,
Sjećanje na jedne izbore u Foči, u bivšem sistemu,
Fočanska lobotomija i fočanski kostolomci,
Fočanski slalom i paralelslalom Drinom i Drinskim vijugama,
Fočanski slalom i paralelslalom (5),
Da se ja pitam…Al’ se ne pitam…,
Pripremali se teren za mini hidrocentralu “Vikoč”,
Onih dana, onih para…Bidai – rastanak,
Slovo o fočanskim špiljama – pećinama,
Kako je propalo osnivanje boćarskog kluba u Foči,
Nema ni boćara, ni boćanja…A ni rakita nema…,
Kako su nastale “gvozdene cipele”,
Foča, Ortakolo,
Između pameti i raspamećivanja/IZMEĐU KRAJNOSTI (2),
E pericoloso sporgersi/NE NAGINJI SE KROZ PROZOR,
Aladža ili Šarena džamija,
Fočansko kino,
Cibaci mi ptuloptu!!!,
Veso bio – bio veso!,
Sikteruša,
Ambrela, sajvan, kišobran,
Crtice u prolazu…Zblanuti se,
Knjige,knjige,knjigice,
Tko je taj, šta je taj captain15 rekti?,
Kolutaši, tarabe, šube, kauboji i indijanci,
Eki – ekši – ekšiboza i cibaci mi ptuloptu,
Komendija,
Glasajte za mrtvaca!,
Svečano otvoren put za niđe u nedođiji,
Most Stradanja,
Omladina fočanskog sreza, 1.maja 1949.,
Foča:Kradu ilegalno, nelegalno, a svi šute i mirna Bosna!,
IZDVOJENO (napisao Juka Juka),
Nijedno spomen obilježje posvećeno ubijenim Bošnjacima,
Dobri stari ćiro (voz),
Nataša Zimonjić – Čengić u Foči 1944. skupljala je kosti ubijenih muslimana (Dani br.263 od 28. juna 2002.),
Tjentište,
Ustikolina,
Dokumenti – Foča:Ko sve čeka zaborav genocida (Dani br.210 od 15. juna 2001.),
Škola malog fudbala iz Međurječja,
Fočanske priče:Čaklja,
Prvi teve u mahali…ako ne, onda među prvima u sokaku…,
Iz moje bašće…,
Hafiz Abdulah Budimlija – Fočak,
Posljednja fočanska džemija,

 

U knjizi se nalaze slijedeća po koja fočanska pjesma:
Neki drugi…,
Život na cjedilu,
Dehidrirali smo,
Glineni golubovi sa Drine,
Jesen,
Kada je kiša stala (ISTINITA PRIČA),
Ti u snovima što živiš,
Ništa lično:Mrze me…,
ne, ne može tebe svako ni razumjeti,
Eh, kad bi ćiro ponovo kren'o,
Ružo moja,
Skinite vaše tamne naočare,
Zeznuta sam ti ja,
Eh, kad bi…,
Bugija se digla,
Neki drugi…,
Kad se samo sjetim rodne kuće…,
O nestalim me pitaš,
Ugasite svjetla…,
Sanjao sam noćas,
Oni vazda guslaju,
Bio jednom jedan,
…i ne tako obična pjesma o FOČI,
Putniku Namjerniku : KAD U FOČU DOĐEŠ,
PROTJERANI,PROTJERANI,

priredio:Kenan Sarač/focanskidani
design:Kenan Sarač

MUSTAFA – MUJO MUSIĆ IZ FOČE pisac knjige “Zapisi iz fočanskog logora smrti”

MUSTAFA – MUJO MUSIĆ IZ FOČE pisac knjige “Zapisi iz fočanskog logora smrti”

Dok je Mustafa – Mujo Musić bio u zloglasnom KPD Foča, dvojica sinova bila su mu u Sarajevu, a supruga u Foči, u porodičnoj kući koju su nadzirali četnici.

Mučenja koja je preživio i vidio u zloglasnom logoru zapisao je u knjizi “Zapisi iz fočanskog logora smrti”.

U knjizi “Zapisi iz fočanskog logora smrti” opisuje sve strahote kroz koja su prošli Bošnjaci u Foči, ono što je svojim očima vidio, kao i lične torture kroz koje je prošao. Ističe da su se logorske sobe punile iz sata u sat, tako da je za deset dana u logor zatvoreno više od pet stotina logoraša, a da je za dva mjeseca bilo zatvoreno približno osam stotina Bošnjaka. Navodi i imena četnika koji su mučili logoraše, među kojima su Dragomir Obrenović, Miro Prodanović, Mitar Rašević, Jovo Savić, Vaso Pljevaljčić, Zoran Matović, Predrag Stefanović, Vitomir Mičević. Spominje i Radovana Vukovića, koji je u septembru 1992. godine odveo 41 logoraša, kojima se od tog dana gubi svaki trag. On je pozvao sve koji želi poći u “branje šljiva”, pa je pročitao dvadeset imena, a ostali su se, povjerovavši da će zaista ići u berbu šljiva, dobrovoljno javili. Nikada se nisu vratili. Treba napomenuti da se četniku Raševiću sudilo pred Sudom Bosne i Hercegovine, i to za krivično djelo protiv čovječnosti. Osuđen je samo na sedam godina zatvorske kazne. Sedam godina za torturu koju je provodio nad logorašima. A pojedini koje Musić spominje u knjizi do dan-danas nisu procesuirani pred sudom.

Mustafa – Mujo Musić, rođen je 20. januara 1936. godine u selu Dobromanovići kod Foče. Kao dijete je ostao bez oca, koji je pretrpio četnička mučenja u Drugom svjetskom ratu, od čijih je posljedica i umro. Mustafa – Mujo Musić nakon završetka osnovne škole odlazi u Dom ratne siročadi u Mostaru, gdje završava i srednju školu. Radio je četrdeset godina u ŠIP “Maglić”. Nakon odlaska u penziju, bio je mujezin u Carevoj džamiji u Foči.

Musići su bili među imućnijim porodicama u Foči. Tokom rata Mustafa – Mujo Musić biva zarobljen i odveden u zloglasni logor KPD Foča, gdje je proveo sedam teških mjeseci i pretrpio različita mučenja i torture.

_ _ _ _ _

Zapisi iz fočanskog logora smrti – Mustafa Mujo Musić
Izdavač :Udruženje “Pravda”, Sarajevo, 2018.
87 strana, tiraž 1000 kom.

_ _ _ _ _

priredio:Kenan Sarač

fotografija:focanskidani/internet/screenshot

 

 

 

 

Zapisi iz fočanskog logora smrti – Mustafa Mujo Musić
Izdavač :Udruženje “Pravda”, Sarajevo, 2018.
87 strana, tiraž 1000 kom.

priredio:Kenan Sarač
fotografije:focanskidani/internet
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

KNJIGA “Zapisi iz fočanskog logora smrti” – Mustafe – Muje Musića

Zapisi iz fočanskog logora smrti – Mustafa Mujo Musić
Izdavač :Udruženje “Pravda”, Sarajevo, 2018.
87 strana, tiraž 1000 kom.

“Ovu knjigu napisao sam na osnovu skrivenih zapisa. Iznio sam svjedočanstvo o mojim patnjama i doživljajima, kao i patnji fočanskih Bošnjaka koji su se sa mnom našli u ovom logoru“, kazao je Musić.

Musić u knjizi opisuje dane koje je proveo u zatočeništvu u logoru KPD Foča.

On je u logoru smrti KPD Foča proveo u teškim uvjetima sedam mjeseci, te desetak dana u samici Policijske stanice u Kalinoviku. Preživio je strijeljanje u Pilipovićima kod Ustikoline, kada su srpski vojnici strijeljali više Bošnjaka. Neke od zločinaca koje je vidio tada i u toku svog boravka u logoru, ponovo je sreo kao svjedok na suđenju pred Međunarodnim tribunalom za ratne zločine u Haagu, 15 godina poslije.

Knjiga “Zapisi iz fočanskog logora smrti” je autentičan prikaz događaja iz tog perioda i prva knjiga pisana rukom jedne od preživjelih žrtava masovnih zločina nad Bošnjacima u periodu 1992-1995. Knjiga je posebno važna iz razloga što je ovo prvi put da je neko bez straha zapisao sve šta se dešavalo i kako su mučki ubijani Bošnjaci u KPD Foča.

Zapisi iz fočanskog logora smrti – Mustafa Mujo Musić
Izdavač :Udruženje “Pravda”, Sarajevo, 2018.
87 strana, tiraž 1000 kom.

priredio:Kenan Sarač
fotografije:internet/screenshot
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

Genocid u Foči 1992. – 1995. (knjiga druga) – Kenan Sarač

Genocid u Foči 1992. – 1995. (knjiga druga) – Kenan Sarač
izbor tekstova sa portala focanskidani, flickr-a ekranportal13 i facebooka…
priredio:Kenan Sarač
fotografije: /internet/screenshot
design:Kenan Sarač
veličina:2459 stranica – 204 MB (214,906,903 bytes)

2459 stranica knjiga Genocid u Foči 1992. – 1995. (knjiga druga) u pdf-u. Dostupna na scribd-u:

https://www.scribd.com/document/382587319/Genocid-u-Fo%C4%8Di-1992-1995-knjiga-druga-Kenan-Sara%C4%8D

i 779 stranica knjiga Genocid u Foči 1992. – 1995. u pdf-u. Dostupna na scribd-u:

https://www.scribd.com/document/349433709/Genocid-u-Fo%C4%8Di-1992-1995

Ukupno:3238 stranica o genocidu u Foči 1992. – 1995.

Genocid u Foči počeo je 7.aprila 1992. godine
… Bošnjacima je bilo dozvoljeno da odu samo nakon što bi od fočanske policije dobili potvrde i potpisali dokument kojim svu svoju imovinu prepisuju Srpskoj Republici Bosni i Hercegovini…
Jugoslovenska narodna armija je 7. aprila 1992., potpomognuta lokalnim srpskim snagama, napala grad Foču, nakon čega su Bošnjaci sistematski hapšeni, ubijani i odvođeni u koncentracione logore i druga mjesta zatočenja. Nakon okupacije grada, srpski vojnici su nastavili brutalna hapšenja, ubijanja i uništavanja bošnjačkih vjerskih i kulturnih objekata u svim okolnim selima.
Muškarci i žene su razdvajani i deportovani u logore: bivši gradski zatvor u Foči (KPD Foča), jedan od najvećih zatvora u bivšoj Jugoslaviji, postao je glavni koncentracioni logor za muškarce Bošnjake, među kojima su bili i invalidi, maloljetnici, mentalno zaostali i teško bolesni ljudi. Bošnjaci u ovom logoru bili su žrtve najbrutalnijih tortura, odvođeni su na prisilni rad i korišteni kao živi štit u minskim poljima. Do 5. oktobra 1994. kroz ovaj logor je prošlo 1.360 Bošnjaka.
Žene, djevojke i maloljetne djevojčice su odvođene u posebne zatočeničke logore, gdje su sistematski i grupno silovane: gradski stadion, bivša kasarna JNA na Livadama, gradski Srednjoškolski centar, nekadašnja hidroelektrana „Buk Bijela“, hotel „Zelengora“, motel „Bukovica“, gradska sportska sala „Partizan“, bivši gradski zatvor za žene na Velečevu, te mnoge privatne kuće i stanovi. Žene su mjesecima držane u seksualnom ropstvu gdje su bile žrtve prislilnih trudnoća. Zločinci su ženama govorili da treba da rađaju srpsku djecu. Tokom dugih perioda zatočenja, žene su korištene i kao bijelo roblje i prodavane vojnicima iz Srbije i Crne Gore za novac. Na primjeru ovog grada po prvi put na evropskom tlu seksualno zlostavljanje i porobljavanje okvalifikovano je kao zaseban zločin u međunarodnom krivičnom pravu.
Svi objekti koji su označavali muslimansku kulturu i tradiciju su sistematski uništeni: 11 gradskih džamija, među kojima i Aladža džamija iz XV stoljeća, koja je bila pod zaštitom UNESCO-a, su spaljene i uništene do temelja. Poslije razaranja ruševine su u potpunosti uklonjene da se ne ostavi nijedan trag da su te građevine ikad postojale.
Na području općine Foča oko 3.000 Bošnjaka je ubijeno, a ostalo cjelokupno bošnjačko stanovništvo je prisilno protjerano, a njihovi stambeni i drugi objekti opljačkani i uništeni.
(priredio:Kenan Sarač)

Zahvala pripada dragom Allahu.
Nevjerovatnih 3.238 stranica u 5 knjiga.
Pet knjiga – po jedan primjerak knjige zahvaljujući dobrim ljudima, i mom prijatelju Fočaku Ganoviću i njegovoj hanumi koji drže kopirnicu – ovo je ugledalo svjetlo dana.Inače sve ove knjige su dostupne na internetu u pdf-u.
Genocid u Foči 1992. – 1995. (knjiga druga) – Kenan Sarač
https://www.scribd.com/document/382587319/Genocid-u-Fo%C4%8Di-1992-1995-knjiga-druga-Kenan-Sara%C4%8D
Ova knjiga u pdf-u ima 2459 stranica.
Genocid u Foči 1992. – 1995.
https://www.scribd.com/document/349433709/Genocid-u-Fo%C4%8Di-1992-1995
Ova knjiga u pdf-u ima 779 stranica.

priredio:Kenan Sarač
fotografije:internet/screenshot
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

Foča 1888.

Foča 1888.
iz knjige Bosnien und die Herzegowina. Reisebilder und Studien, etc., Wien, 1888.
-János Asboth /Asboth, Johann/, (1845.-1911.)
… Mit 37 ganzseitigen und 175 Text-Illustrationen, Original-Photografien … sowie einer historischen und drei statistischen Karten und Tabellen.

O Foči 1888.

 

 

 

 

 

 

 

 

iz knjige Bosnien und die Herzegowina. Reisebilder und Studien, etc., Wien, 1888.
-János Asboth /Asboth, Johann/, (1845.-1911.)

 

 

priredio: Kenan Sarač
fotografije:internet/screenshot
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

Foča iz 1868.

Foča iz 1868.
iz knjige Studien über Bosnien und die Herzegovina – Johann Rośkiewicz,
Brockhaus, 1868 – Bosnia and Hercegovina – 424 pages

Opis Foče, opis Drine…

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

iz knjige Studien über Bosnien und die Herzegovina – Johann Rośkiewicz,
Brockhaus, 1868 – Bosnia and Hercegovina – 424 pages

 

priredio: Kenan Sarač
fotografije:internet/screenshot
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

GENOCID U FOČI 1992. – 1995. /zbirka tekstova objavljenih na facebooku,flickru,portalima itd…/ – knjiga u nastanku

GENOCID U FOČI 1992. – 1995.
GENOCID U FOČI 1992. – 1995. /zbirka tekstova objavljenih na facebooku,flickru,portalima itd…/.
Knjiga u nastanku. Zasad dostupna u virtualnom izdanju.
Knjiga je nastala iz nekih ličnih razloga i šutnje. Šutnje o Foči. I zločinima u Foči i na teritoriji Fočanske općine.
Žalosno je što mnoge žrtve ne žele pričati o zločinima i zločincima.
Žalosno je što bivši logoraši ne žele pričati.
Žalosno je što se Foča zaboravlja. Zaboravljena je od države, vlasti, bošnjačkih predstavnika.
Povratak u Foču je doživio fijasko. Razlozi.
ZAŠTO?
Da se ne zaboravi Foča.

 

GENOCID U FOČI 1992. – 1995. – Kenan Sarač
https://www.academia.edu/30934182/GENOCID_U_FO%C4%8CI_1992._-_1995._-_Kenan_Sara%C4%8D

Genocid u Foči 1992-1995 – 2. dio.pdf

Kliknite da pristupite Genocid_u_Fo%C4%8Di_1992-1995_-_2._dio.pdf

Genocid u Foči 1992-1995 – treći dio.pdf

Kliknite da pristupite Genocid_u_Fo%C4%8Di_1992-1995_-_tre%C4%87i_dio.pdf

Genocid u Foči 1992. – 1995. (4. dio).docx
https://www.academia.edu/36252552/Genocid_u_Fo%C4%8Di_1992._-_1995._4._dio_.docx

Genocid u Foči 1992. – 1995. (5. dio).pdf

Kliknite da pristupite Genocid_u_Fo%C4%8Di_1992._-_1995._5._dio_.pdf

FOČA 1942. – 1992. – 2017..pdf

Kliknite da pristupite FO%C4%8CA_1942._1992._2017..pdf

GENOCID U FOČI 1992 – 1995 specijal.pdf

Kliknite da pristupite GENOCID_U_FO%C4%8CI_1992_-_1995_specijal.pdf

FOČANSKA JE TUGA PREGOLEMA.pdf

Kliknite da pristupite FO%C4%8CANSKA_JE_TUGA_PREGOLEMA.pdf

25 GODINA OD GENOCIDA U FOČI – FOČA : ZAŠTO SU RATNI ZLOČINCI OSTALI NEKAŽNJENI ???
https://www.academia.edu/32551780/25_GODINA_OD_GENOCIDA_U_FO%C4%8CI_-_FO%C4%8CA_ZA%C5%A0TO_SU_RATNI_ZLO%C4%8CINCI_OSTALI_NEKA%C5%BDNJENI_

GENOCID : Foča je simbol “ponavljanja historije” na tlu Bosne i Hercegovine
https://www.academia.edu/32526719/GENOCID_Fo%C4%8Da_je_simbol_ponavljanja_historije_na_tlu_Bosne_i_Hercegovine

FOČA 1992. : SODOMA I GOMORA U FOČI (ISPOVIJESTI SILOVANIH BOŠNJAKINJA)
https://www.academia.edu/32508619/FO%C4%8CA_1992._SODOMA_I_GOMORA_U_FO%C4%8CI_ISPOVIJESTI_SILOVANIH_BO%C5%A0NJAKINJA_

SJEĆAŠ LI SE FOČE?:Zašto je zaboravljena Foča?
https://www.academia.edu/32367421/SJE%C4%86A%C5%A0_LI_SE_FO%C4%8CE_Za%C5%A1to_je_zaboravljena_Fo%C4%8Da

ŽRTVE FOČANSKOG GENOCIDA.pdf

Kliknite da pristupite %C5%BDRTVE_FO%C4%8CANSKOG_GENOCIDA.pdf

FOČA XXV GODINA OD GENOCIDA
https://www.academia.edu/35156673/FO%C4%8CA_XXV_GODINA_OD_GENOCIDA

Foča : Samo jedna tuga
https://www.academia.edu/33162940/Fo%C4%8Da_Samo_jedna_tuga

JA I DA HOĆU NE MOGU ZABORAVITI ZATVOR – KP Dom i grad FOČU.pdf

Kliknite da pristupite JA_I_DA_HO%C4%86U_NE_MOGU_ZABORAVITI_ZATVOR_KP_Dom_i_grad_FO%C4%8CU.pdf

Foča – Dokazi o genocidu 1992. – 1995..pdf

Kliknite da pristupite Fo%C4%8Da_-_Dokazi_o_genocidu_1992._-_1995..pdf

Dan logoraša…Foča
https://www.academia.edu/32936980/Dan_logora%C5%A1a_Fo%C4%8Da

FOČANSKI KAZAMATI SMRTI.pdf

Kliknite da pristupite FO%C4%8CANSKI_KAZAMATI_SMRTI.pdf

O GENOCIDIMA U FOČI 1992. – 1995.i 1941.-1945..pdf

Kliknite da pristupite O_GENOCIDIMA_U_FO%C4%8CI_1992._1995.i_1941.-1945..pdf

Foca 1942 1992 Ni bijesa ni mrznje
https://www.academia.edu/32778004/Foca_1942_1992_Ni_bijesa_ni_mrznje

KAKO SU ZELENE BERETKE ZE BE SA KOKARDAMA I CRNIM SUBARAMA NAPALE FOCU 7 APRILA 1992
https://www.academia.edu/32382344/KAKO_SU_ZELENE_BERETKE_ZE_BE_SA_KOKARDAMA_I_CRNIM_SUBARAMA_NAPALE_FOCU_7_APRILA_1992

VAPAJ S DRINE : Jesmo li zaboravljeni, je li do nas ikome stalo
https://www.academia.edu/33819733/VAPAJ_S_DRINE_Jesmo_li_zaboravljeni_je_li_do_nas_ikome_stalo

FOČA :Na zidu sjećanja
https://www.academia.edu/32728383/FO%C4%8CA_Na_zidu_sje%C4%87anja

BESJEDA O FOĈI – KULTURA SJEĆANJA
https://www.academia.edu/36461388/BESJEDA_O_FO%C4%88I_-_KULTURA_SJE%C4%86ANJA

 

priredio:Kenan Sarač
design:Kenan Sarač
fotografije:internet/screenshot/fbPutnikNamjernik/flickrekranportal13/focanskidani
oprema teksta:focanskidani

HADŽIĆI : KAD BI DRINA OČI IMALA (promocija knjige “PJESME I PRIČE INATA I PRKOSA” Nisvete Skejović)

Inatom i prkosom se brani Domovina.
“Budućnost ne smije dati zaboravu prošlost.
Domovina se voli i kroz pjesmu i kroz priču
ma koliko teška bila i pjesma i priča.
Domovina je jedna i rezervne nemamo.” – istakla je Nisveta Skejović.

U petak, 27. aprila 2018. godine, sa početkom u 19. časova, u multimedijalnoj sali Općine Hadžići održana je  promocija druge knjige fočanske poetese Nisvete Skejović – “PJESME I PRIČE INATA I PRKOSA”.

Poetesa kroz stihove i prozu govori uglavnom o stradanju naroda Foče i Podrinja općenito, ali i ostalih gradova i mjesta u Bosni i Hercegovini, o Igmanu, Prijedoru, Tuzlanskoj mladosti, o braniteljima i herojima Bosne i Hercegovine…

 

priredio:Kenan Sarač
fotografije:internet/screenshot
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

[izlog knjige] PJESME I PRIČE INATA I PRKOSA

Iz štampe je izašla druga knjiga fočanske poetese Nisvete Skejović. Knjiga PJESME I PRIČE INATA I PRKOSA.

– Ovu zbirku posvećujem svima nama, svima koji rastu i svima koji će tek da dođu na ovaj svijet i svojim okicama ugledaju najljepšu Domovinu. Najljepšu zemlju na svijetu, u kojoj se treba roditi i koju treba znati voljeti. Nadam se da će ova zbirka biti primjer generacijama koje dolaze, generacijama koje mi moramo naučiti da vole svoju jednu i jedinu Domovinu. Ovdje se treba roditi, rasti i živjeti da bi znao šta je Bosna i Hercegovina i koliko ona opasana svim ljepotama vrijedi. Nema na svijetu rezervne Bosne i Hercegovine. Jedna je i jedina! Naša i najljepša. Zapamtite! Svi Vi koji pročitate ovo moje djelo morate da znate, da je moja želja jedna i jedina. Moja želja je da Vi, nadolazećim generacijama prenosite, pričate i potrudite se da zlo, koje se nama dogodilo nikada ne ode u zaborav i da naša djeca, naši unuci ne rastu u zabludi. Neka se pamti! Neka se priča! Neka se zna! Porobiti’ Bošnjaka, ne može niko. Ako znamo i ako ne damo zaboravu genocid koji je izvršen nad nama! Neće se ni ponoviti. Otvorimo oči! Ne spavajmo! Zlo nikada ne miruje i mi moramo biti budni… “Budućnost ne smije zaboraviti prošlost”! – kazuje Nisveta Skejović.

 

ZORA “APRILSKA”

Kad zarudi, zora aprilska.
Kad ti talas, sunašce obasja.
Vjetrić grane, pokraj tebe vije.
Zamirišu’ kaldrne, i đul avlije.

Kad talasaš, po sred grada.
S desne strane, Ćehotina hita.
Hita’ hita, da se s tobom pita
u zagrljaj tvoj, da sama ne skita.

Oko vas su kuće, niske bisera.
Djevojke i momci, fočanskih avlija.
Što no tužnom pjesmom, sa sabaha krenu
haj dvije su se vode, aman’ aman prigrlile.

Prigrlile’ aman, na sred grada.
Pa odnijele i stara i mlada…
Što no dušman, posla u aprilu.
U aprilu’ sve, na tešku silu…

Moje oči, boje Drine.
Još mi suzom april miju.
Dal’ će ikad, moći stati!?
Il’ ću tako, ja nestati…

 

DVIJE RIJEKE I MOJ GRAD

Ima jedan mali grad
mome srcu, mnogo drag
Mali grad, na rijeke dvije
mome srcu, najmilije.

Lijep je gradić, a lijepe i rijeke.
Kakve tuge, kakve štete
što nam srca, tamo ne polete.
U srcima s tugom, u duši sa sjetom
odlutasmo’ odlutasmo svijetom.

Tihi žubor, u srcu mi teče
rijeka Drina, Ćehotini reče.
Na sred grada, mi se ljubimo
naše ljude, hajde da združimo.

Volimo se, ljubimo se mila
Ćehotino’ ti si tiha bila.
Ja sam bučna, pa ću ti pomoći
da vratimo, naše ljude Foči.

Oni tužni’ svijetom nam hode
zavičajne’ oni brige brode.
Ćehotino’ i ti budi bućna
pa prođimo, kroz vremena mučna.

Ćehotina’ Drini tiho zbori.
Pomozi mi’ Drino plahovita.
Pomozi mi’ Drino valovita.
Sačuvajmo poljem, zasijana žita.

Nemoj Drino, više da ih plaviš.
Uljepšaj ih, i žuborom hvali.
Nek se žito, kraj nas dvije žanje
nek se oree, pjesme zavičajne.

Rijeke gdje se ljube, tu ljubavi ima.
Sama riječ me vuče, a u srcu zima…

MOST STRADANJA

Riječi’ kao nasilje, tišinu lome.
Na svijet moj, bolne se stušte.
Probadaju me sjećanja…!
Zar’ ne razumiješ, moj druže?

Eh’ Drino moja…!
Sve što sam željela…
Sve’ što mi je ikada trebalo.
U talasu tvome, bolno je nestalo.

Riječi’ su nepotrebne…
One’ samo naštetiti mogu.
Riječi nose, lažna obećanja
a ona čekaju, čekaju i bole.

Osjećanja su jaka, riječi nepotrebne.
Sjećanja’ ostaju i jako bole.
Riječi su, besmislene…
Pamti’ pamti i ne zaboravi rode!

 

Općina Hadžići, 2018., 124 stranice, 25 cm.

_ _ _ _ _

Nisveta Skejović
Rođena u Foči, 1957.  god.  U Sarajevo došla 1977. god. Rat provela u sarajevskom logoru sa svojom porodicom. Srcem i dušom vezana za Drinu i Foču. A skoro svaka pjesma je posvećena Drini i gradovima niz Drinu…

 

 

 

 

priredio:Kenan Sarač
fotografija:internet/screenshot
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

Dr Divna Đurić-Zamolo – Beograd kao orijentalna varoš pod Turcima 1521.-1867.

Knjiga predstavlja zapravo doktorsku disertaciju Divne Ðuric-Zamolo, odbranjenu na Arhitektonsko-urbanističkom fakutetu Univerziteta u Sarajevu, 1975. godine. I pored toga što je pisana naučnim rečnikom, što se oslanja na obimnu literaturu i donosi dosta novih pojmova u vezi sa arhitekturom i istorijom našeg grada, knjiga je vrlo interesantna i za širi krug citalaca. Dr Ðuric-Zamolo se svojski potrudila da sistematski i hronološki izloži jedan deo istorije našega grada, onaj deo istorije koji se odnosi na manje poznate cinjenice iz domena arhitekture i urbanog razvoja Beograda. Arhivska grada koja je korišćena prilikom pisanja ove knjige može se podeliti u tri grupe: turska, austrijska i srpska. Takođe, zapisi putopisaca koji su boravili u Beogradu i Srbiji u to vreme za autora knjige bili su od velike pomoći kao značajna svedočanstva jednog vremena. Velika pažnja u radu je posvećena i planovima Beograda iz posmatranog perioda (Gumpov plan iz 1688, Talijanski plan iz 1696, Zojterov iz 1735…). Metod izlaganja istražene materije je takav da je u knjizi predstavljena studija svakog pojedinačnog značajnog objekta – saznanja o njegovom izgledu, lokaciji i vremenu nastanka. To je rađeno na takav način da se prvo prikaže opšta istorija arhitekture te vrste objekta a zatim i određen objekat te vrste u Beogradu. Nakon predstavljanja pojedinačnih objekata prešlo se, u drugom delu knjige, na predstavljanje istraživanja urbane matrice grada, čiji rezultati istraživanja su dati hronološki. Dakle, knjiga se sastoji iz dva velika dela – arhitektura objekata i urbanistički razvoj grada. Na kraju tekstualnog dela knjige postoji grafički odeljak u kojem su date reprodukcije planova, litografija, slika i fotografija objekata i delova grada. Bibliografija je veoma obimna, preko 300 bibliografskih jedinica što samo potvrđuje vrednost ovog obimnog i znacajnog dela. Danas gotovo da nema neke studije koja se bavi istraživanjima ove vrste a da kao odrednicu nema ovaj rad Dr Ðuric-Zamolo. Knjiga je izdata 1977. godine u izdanju Muzeja grada Beograda, ima 320 strana i danas se, pored velikog interesovanja vrlo teško može naci u prodaji.

 

Dr Divna Đurić Zamolo (1922-1995) je bila jedan od najistaknutijih istoriografa beogradske arhitekture i urbanizma. U Beogradu je završila Prvu žensku gimnaziju, osnovnu i srednju muzičku školu (odsek klavir) i Arhitektonski fakultet. Od šezdesetih godina bavi se naučnim radom u oblasti istorije arhitekture i urbanizma. Autor je brojnih izložbi kao i velikog broja naučnih članaka, radova i kjniga. Najpoznatije knjige su: ”Beograd sa starih fotografija” (1968), ”Beograd 1930. na fotografijama Jeremije Stanojevića” (1975), ”Beograd kao orijentalna varoš pod Turcima 1521-1867” (1977), ”Beograd 1898-1914 – iz arhive Građevinskog odbora” (1980), ”Graditelji Beograda 1815-1914” (1981), ”Hoteli i kafane XIX veka u Beogradu” (1988).

priredio:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

Prema Putopisu Evlije Čelebije :

– u Valjevu je nekada bilo  10 džamija i jedan hamam.

– u Smederevu – 24 džamije, dvije medrese, tekija i hamam, a u kućama kupatila.

– u Sremskoj Mitrovici bilo je 12 džamija, 6 mesdžida te 5 medresa.

– u Čačku je bilo 7 džamija, 3 medrese, 10 tekija, dva javna hamama i jedan karavan-saraj.

– u Beogradu, Čelebija bilježi 270 džamija, 12 mesdžida, 7 hamama, 3 turbeta, 160 saraja, 6 karavan-saraja, 21 han i jedan imaretski han.

– u Kruševcu je bilo 9 džamija.

– u Zemunu jedna džamija i 6 mesdžida.

– u Požegi (Užičkoj) – 10 džamija.

– u Cerniku (Gradiška) – 21 džamija sa mihrabom, jedna tekija i jedan hamam.

– u Vukovaru – 5 bogomolja i prijatna džamija.

– u Osijeku – 66 džamija, 14 mahalskih mesdžida, 4 tekije, divan hamam, jedan karavan-saraj.

– u Herceg-Novom je bilo 46 džamija, 44 mesdžida i dvije medrese.

– u Somboru – 14 muslimanskih bogomolja, od kojih se ističe Pašina džamija.

– u Bečeju je bila džamija, jedna medresa, tri osnovne škole, jedna tekija i jedan hamam.

– u Vršcu su bile 3 džamije, jedna medresa, jedna tekija, dvije osnovne škole, jedan hamam i dva hana.

__  _ _ _ _ _ _

 

Dr Divna Đurić-Zamolo : DŽAMIJE U UŽOJ SRBIJI IZ XIV-XIX VIJEKA
https://focanskidani.wordpress.com/2017/11/05/dr-divna-duric-zamolo-dzamije-u-uzoj-srbiji-iz-xiv-xix-vijeka/

ZABORAVLJENA HISTORIJA:LESKOVAČKE DŽAMIJE (Srbija)
https://focanskidani.wordpress.com/2015/12/16/zaboravljena-historijaleskovacke-dzamije-srbija/

Batal džamija – nekadašnja Aja Sofija Beograda
https://www.011info.com/bilo-jednom-u-beogradu/batal-dzamija-nekadasnja-aja-sofija-beograda

Dr Divna Đurić-Zamolo – Beograd kao orijentalna varoš pod Turcima 1521.-1867.
https://focanskidani.wordpress.com/2018/03/23/divna-duric-zamolo-beograd-kao-orijentalna-varos-pod-turcima-1521-1867/

Objavljena knjiga Aladža džamija u Foči u izdanju ”Avlije” iz Rožaja

 

U izdanju ”Avlije” iz Rožaja objavljene su prve dvije knjige ”Sabranih dela Andreja Andrejevića”: Aladža džamija u Foči i Islamska monumentalna umetnost XIV veka u Jugoslaviji – kupolne džamije, dok su u pripremi još tri knjige: Ars medievalia, Ars islamica I i Ars islamica II. Knjige za štampu je priredio Stanislav Živkov kod koga se nalazi intelektualna zaostavština: rukopisi, fotografije, planovi i crteži prof. dr Andreja Andrejevića.

Aladža džamija u Foči
napisao: Stanislav Živkov
Tragičan rat u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine, osim nebrojenih ljudskih žrtava naneo je nepopravljive štete kulturnim spomenicima svih konfesija pri čemu su u najvećem broju nastradale džamije koje su praktično od početka sistematski minirane kako bi im se zatro svaki trag.
Slučajan susret sa gospođom Marinom Andrejević suprugom mog prerano preminulog profesora Andreja Andrejevića ukazao je na mogućnost da je još uvek sačuvana profesorova naučna dokumentacija što se potvrdilo 2012. godine kada je kompletan fond pronađen.
Veliku pomoć za ovaj poduhvat pružili su profesorova supruga Marina Andrejević i njihov sin Srđan Andrejević koji su benevolentno stavili na raspolaganje i obradu kompletnu profesorovu naučnu dokumentaciju u kojoj je zatečen veliki broj negativa, fotografija i dijapozitiva te tehničke dokumentacije što je sve sukcesivno digitalizovano i na taj način zaštićeno.
Za digitalizaciju negativa zahvaljujem fotostudijima Foto Bata iz Pančeva te Elite Foto iz Beograda, dok je digitalizaciju kompletne tehničke dokumentacije izvršio Kup d.o.o. Digitalizaciju teksta ove knjige, kao i ostalih profesorovih radova izvršila je Tatjana Zgerđa Gaćeša.

Tokom pripreme ovog dela, u više navrata vođeni su dogovori sa izdavačima iz Istanbula koji su isprva bili zainteresirani da objave prevod profesorovih radova, ali od marta 2013. godine kontakti su prekinuti. Niko iz islamskih zajednica Srbije i Bosne i Hercegovine, kao ni ambasade Turske nikada nisu ni odgovorili na poslata pisma tako da se drugo izmenjeno i dopunjeno izdanje ove knjige pojavljuje u izdanju izdavača Avlija iz Rožaja, i to upravo u vreme kada se približava dovršetak obnove Aladža džamije.

U profesorovoj zaostavštini pronađen je veliki broj fotografija od kojih dobar deo nije objavljen u knjizi, kao i originalni negativi. Takođe su pronađene i kontakt kopije objavljenih fotografija iz kojih se videlo da su originalni snimci formata 60 x 60 mm bili rezani radi prilagođavanja raspoloživom prostoru za štampu. Zbog izuzetnog kvaliteta snimaka sa jedne i činjenice da je spomenik srušen i da je njegova obnova u toku sa druge strane, fotografije se sada objavljuju bez ikakvih izmena i u većem broju kako bi se na taj način čitalačka publika bolje upoznala sa ovim dragocenim spomenikom kulture.
Pripremom ovog izdanja priređivač ispunjava dug prema svom profesoru, a izdavač na ovaj način nastavlja svoju kvalitetnu izdavačku delatnost, prvoj u nizu knjiga u kojima će sukcesivno biti objavljeno naučno delo eminentnog istoričara umetnosti i pedagoga prof. dr Andreja Andrejevića.

napisao: Stanislav Živkov
izvor:avlija.me
fotografije:avlija.me

*************

vidi još:

Careva džamija u Foči – džamija Sultan Bajazid II Valije
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/08/careva-dzamija-u-foci-dzamija-sultan-bajazid-ii-valije/?preview_id=19862&preview_nonce=8513ba369c

Hamzabegov mesdžid – najstarija fočanska džamija
https://focanskidani.wordpress.com/2017/09/26/hamzabegov-mesdzid-najstarija-focanska-dzamija/

FOČA:Careva džamija (Sultan Bajezida Valije II džamija) dobija minaret – FOTO
https://focanskidani.wordpress.com/2016/02/24/focacareva-dzamija-sultan-bajezida-valije-ii-dzamija-dobija-minaret-foto/

SEDAMNAEST FOČANSKIH DŽAMIJA (FOTO)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/06/sedamnaest-focanskih-dzamija-foto/

SVE FOČANSKE DŽAMIJE : Hadži Seferov mesdžid
https://focanskidani.wordpress.com/2017/09/26/sve-focanske-dzamije-hadzi-seferov-mesdzid/

SVE FOČANSKE DŽAMIJE : Šejh Pirijin mesdžid
https://focanskidani.wordpress.com/2017/09/26/sve-focanske-dzamije-sejh-pirijin-mesdzid/

SVE FOČANSKE DŽAMIJE : Muminbegov mesdžid
https://focanskidani.wordpress.com/2017/09/26/sve-focanske-dzamije-muminbegov-mesdzid/

Historija Foče : MEĐURJEČKA DŽAMIJA
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/07/historija-foce-medurjecka-dzamija/

Mustafa-pašina džamija u Foči
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/06/mustafa-pasina-dzamija-u-foci/

IZ HISTORIJE FOČE : O DŽAMIJI SULTAN FATIME
https://focanskidani.wordpress.com/2017/08/05/iz-historije-foce-o-dzamiji-sultan-fatime/

Iz historije Foče : Džamija sultanije Fatime
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/06/iz-historije-foce-dzamija-sultanije-fatime/

Iz historije Foče : Džamija sultanije Fatime (sa fotografije)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/06/iz-historije-foce-dzamija-sultanije-fatime-sa-fotografije/

Džamija Hasana Nazira – Aladža džamija u Foči
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/06/dzamija-hasana-nazira-aladza-dzamija-u-foci/

Foča:Slovo o Aladži
https://focanskidani.wordpress.com/2015/12/06/focaslovo-o-aladzi/

Aladža džamija u Foči, Bosna i Hercegovina
https://focanskidani.wordpress.com/2017/03/10/aladza-dzamija-u-foci-bosna-i-hercegovina/

Aladža Moschee in Foča,Bosnien-Herzegowina
https://focanskidani.wordpress.com/2017/03/09/aladza-moschee-in-focabosnien-herzegowina/

Aladža džamija u Foči – ubijanje i uzdizanje monumenta islamske arhitekture
https://focanskidani.wordpress.com/2015/10/29/aladza-dzamija-u-foci-ubijanje-i-uzdizanje-monumenta-islamske-arhitekture/

[stari tekstovi] HUSREF REDŽIĆ : ARHITEKTONSKA KONZERVACIJA ALADŽA-DŽAMIJE U FOČI (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/10/15/stari-tekstovi-husref-redzic-arhitektonska-konzervacija-aladza-dzamije-u-foci-foto/

Legenda o nastanku Aladže
https://focanskidani.wordpress.com/2017/09/26/legenda-o-nastanku-aladze/

Natpis na Aladža džamiji u Foči iz 1550./51. godine
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/21/natpis-na-aladza-dzamiji-u-foci-iz-1550-51-godine/

Foča:Šehova džamija (Kadi Osman-efendijina džamija)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/03/22/focasehova-dzamija-kadi-osman-efendijina-dzamija/

IZ HISTORIJE FOČE:TRI DŽAMIJE O KOJIMA SE NE PRIČA I NE PIŠE
https://focanskidani.wordpress.com/2016/01/12/iz-historije-focetri-dzamije-o-kojima-se-ne-prica-i-ne-pise/

VAKUF MEHMED-PAŠE KUKAVICE U FOČI
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/19/vakuf-mehmed-pase-kukavice-u-foci/

FOČA:Nemaran odnos prema džamiji i medresi Mehmed–paše Kukavice
https://focanskidani.wordpress.com/2015/11/10/focanemaran-odnos-prema-dzamiji-i-medresi-mehmed-pase-kukavice/

 

Faruk Muftić:VAKUF ATIK ALI-PAŠINE DŽAMIJE U FOČI
https://focanskidani.wordpress.com/2015/12/28/faruk-mufticvakuf-atik-ali-pasine-dzamije-u-foci/

Potpis Evlije Čelebije na Atik Ali-pašinoj džamiji u Foči preživio sva ratna razaranja
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/21/potpis-evlije-celebije-na-atik-ali-pasinoj-dzamiji-u-foci-prezivio-sva-ratna-razaranja/

IZ HISTORIJE FOČE : FOČANSKE DŽAMIJE (FOTO)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/06/iz-historije-foce-focanske-dzamije-foto/

FOČA:Historijsko područje – Čaršija u Foči proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2015/12/29/focahistorijsko-podrucje-carsija-u-foci-proglasava-se-nacionalnim-spomenikom-bosne-i-hercegovine/

FOČA – HISTORIJA : Šta nam kazuje fotografija nastala oko 1918. godine
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/02/foca-historija-sta-nam-kazuje-fotografija-nastala-oko-1918-godine/

FOČA – HISTORIJA : Pretraga po razglednici iz 1925. godine
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/06/foca-historija-pretraga-po-razglednici-iz-1925-godine/

U zlatnom dobu fočanskog šehera, vakifi su se nadmetali u dobru, i teško je u ovoj čaršiji bilo reći koja je džamija veća, ljepša, važnija
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/28/u-zlatnom-dobu-focanskog-sehera-vakifi-su-se-nadmetali-u-dobru-i-tesko-je-u-ovoj-carsiji-bilo-reci-koja-je-dzamija-veca-ljepsa-vaznija/

FOČA : Obnovljena džamija Sultana Bajazida II Valije ili u narodu poznatija kao Careva džamija (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/08/foca-obnovljena-dzamija-sultana-bajazida-ii-valije-ili-u-narodu-poznatija-kao-careva-dzamija-foto/

FOČA:Careva džamija (Sultan Bajezida Valije II džamija) dobija minaret – FOTO
https://focanskidani.wordpress.com/2016/02/24/focacareva-dzamija-sultan-bajezida-valije-ii-dzamija-dobija-minaret-foto/

FOČA:NAPAD NA CAREVU DŽAMIJU U NOĆI SA 01.01.2016. NA 02.01.2016.
https://focanskidani.wordpress.com/2016/01/02/focanapad-na-carevu-dzamiju-u-noci-sa-01-01-2016-na-02-01-2016/

 

POSLIJE NAPISA O TERORIZMU U FOČI : IPAK SE OGLASILI
https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/20/poslije-napisa-o-terorizmu-u-foci-ipak-se-oglasili/?frame-nonce=ffb1f08629

TERORIZAM U FOČI:NOVI NAPAD NA CAREVU DŽAMIJU
https://wordpress.com/post/focanskidani.wordpress.com/16143

Foča : Veliko groblje (Aladžanski park)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/03/10/foca-veliko-groblje-aladzanski-park/

HISTORIJA FOČE : KATOLIČKA CRKVA U FOČI
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/23/historija-foce-katolicka-crkva-u-foci/

[izlog knjige] Kuća na Kunovu

Historijski roman “Kuća na Kunovu”, autora Edhema Trake, potresna je priča o dramatičnoj borbi za život grupice ljudi u kandžama smrti opasanom Kunovu, seiu na granici Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Radnja se odvija krajem 1941. i početkom 1942. godine, kada su četni­ci izvršili stravičan pokolj nad nedužnim civilnim muslimanskim življem u istočnoj Bosni, a napose u fočanskom kraju…

Roman je potresno svjedočenje o unutarbošnjačkim slabostima (sla­bostima muslimanskog življa na ovim područjima), njihovoj naivnosti, koje su doprinosile dodatnome stradanju tog naroda…

Ovo je gotovo epska storija o hrabrosti dvojice ljudi koji su, kuću punu nejači (žena, djece, ranjenih), sa samo dvije puške i nešto municije uspjeli odbraniti od višednevnih ataka do zuba naoružanih četnika…

Kutub, 1999., 239 pages

El-Kalem, Sarajevo, 1999., 239 stranica

 

priredio:Kenan Sarač

fotografija:internet

oprema teksta:focanskidani

 

***********

Za vrijeme Austrougarske u Vikoču bila žandarmerijska stanica, bio most željezni preko Ćehotine, bile tri prodavnice ,bio mekteb, bila džamija,bila kahva(na) ,bile dvije škole, bio matični ured… Danas u 21 stoljeću samo jedna kuća ima…
HISTORIJA FOČE ISPRIČANA FOTOGRAFIJAMA
https://focanskidani.wordpress.com/2017/09/25/historija-foce-ispricana-fotografijama/

Kunovska legenda – Mujo Trako

IZ HISTORIJE FOČE : Kunovski zapis
https://focanskidani.wordpress.com/2016/09/01/iz-historije-foce-kunovski-zapis/

[izlog knjige] Kuća na Kunovu
https://focanskidani.wordpress.com/2018/02/06/izlog-knjige-kuca-na-kunovu/

FOČA : Sela Čelebičkog kraja
https://focanskidani.wordpress.com/2018/02/06/foca-sela-celebickog-kraja/

[izlog knjige] : LEKSIKON ZNAMENITIH BOŠNJAKA

Izašao je iz štampe LEKSIKON ZNAMENITIH BOŠNJAKA autora dr. Nazifa Veledara u izdanju BZK “Preporod” BiH. To je ustvari Enciklopedija Bošnjaka. U knjizi se nalazi preko 1400 znamenitih Bošnjaka od početaka Bosne pa sve do danas, poredanih leksikografski. O svakom pojedinom Bošnjaku je napisano od pola do nekoliko kucanih stranica formata A4. Knjiga ima preko 800 stranica.
_ _ _ _ _

KULOVIĆ, Sead-beg (Tuzla, 1897 – Tuzla, 1945), političar, gradonačelnik Tuzle, privrednik, kulturni i javni radnik, veleposjednik.
Studirao je u Beču. Učestvovao je u političkom, privrednom i kulturnom životu Bosne i Hercegovine od svoje mladosti. Kao dijete veoma bogatih roditelja naslijedio je ogromna imanja, tako da je bio jedan od najbogatijih ljudi u Bosni i Hercegovini.
Od 1936. bio je predsjednik Narodne uzdanice. Bio je protiv podjele Bosne i Hercegovine prema sporazumu Cvetković–Maček. Nepokolebljivo se protivio priključenju Bosne i Hercegovine Nezavisnoj državi Hrvatskoj (NDH). Bio je pristalica autonomije Bosne i Hercegovine, odnosno Bosne i Hercegovine kao nezavisne države.
Sredinom oktobra 1942. godine bošnjački politički predstavnici su, prilikom posjete velikom jeruzalemskom muftiji Muhammedu Aminu El-Huseiniju (Jeruzalem, 1895 – Bejrut, 1974) u Rimu, u kontaktima s talijanskim vlastima u Rimu, tražili izdvajanje Bosne i Hercegovine iz sastava Nezavisne države Hrvatske, i stvaranje unije sa Sandžakom. Za kralja te izdvojene Bosne i Hercegovine je predložen Džafer-beg Kulenović, što je on odbio i predložio Sead-bega Kulovića.
Bošnjački politički predstavnici uputili su Hitleru u novembru 1942. godine „Memorandum“, u kojem se žale na ustaške pokolje muslimana i zahtijevaju da se stane ukraj svakoj ustaškoj djelatnosti u Bosni i Hercegovini. Zatraženo je da zemlju Bosnu i Hercegovinu štiti Muslimanska dobrovoljačka legija. (Enver Redžić, Muslimansko autonomaštvo i 13. SS divizija: autonomija Bosne i Hercegovine i Hitlerov Treće rajh, Sarajevo, 1987, p. 68.) Bit zahtjeva bio je izdvajanje Bosne i Hercegovine iz Nezavisne države Hrvatske (NDH) i njeno neovisno bitisanje. Početkom 1943. godine stvara se Muslimanska divizija (13. SS divizija – „Handžar divizija“). Divizija je upućena na obuku u Njemačku i Francusku. Dvije grupe Bošnjaka su upućene u centar za obuku u Villefranche-de-Rouergue kod Toulousea, gdje su bili i hrvatski inžinjerci. Digli su pobunu pod vođstvom Bošnjaka Ferida Džanića iz Bihaća i Hrvata Bože Jeleneka iz Kutine. Pohvatali su njemačke oficire osudili ih na smrt i strijeljali. Imali su namjeru pobjeći i pridružiti se francuskim snagama otpora.
Džanić je poginuo, a Jelenek je umakao i pridružio se francuskim snagama otpora. Godišnjica ove pobune slavi se u Villefranche-de-Rouergeu pod jednostranim nazivom „La revolte des Croates“, što svakako treba ispraviti. (Vidi: Enver Redžić, Muslimansko autonomaštvo i 13. SS divizija: autonomija Bosne i Hercegovine i Hitlerov Treći rajh, Sarajevo, 1987, p. 136)
U tom vrtlogu suprotstavljenih sila vodila se borba svih protiv svih, u kojoj su najviše nastradali Bošnjaci – najprirodnije je bilo za Bošnjake da stvaraju lokalne odbrambene jedinice i da se brane od svih napadača. I već u oktobru 1942. godine postojala je Muslimanska dobrovoljačka legija, koja nije vjerovala ni četnicima, ni partizanima, ni ustašama. Slična jedinica stvorena je u Cazinskoj krajini u ljeto 1943. godine predvođena Huskom Miljkovićem. Lokalne odbrambene jedinice stvarali su Bošnjaci diljem Bosne i Hercegovine. Te jedinice poznate su pod imenom Zeleni kadar.
Sead-beg Kulović bio je gradonačelnik Tuzle 1941-1942. godine. Poznato je da je mnogim Srbima spasio život u Drugom svjetskom ratu. Bio je protiv postupaka vlasti Nezavisne države Hrvatske (NDH), ali ponudu da priđe partizanima glatko je odbio riječima: „Kako možete očekivati da ja kao beg podržim komuniste.“ Neki ga smatraju bosanskim Casanovom (Giacomo Girolamo Casanova de Seingalt, talijanski ljubavnik, diplomat i književnik). Tri puta se zvanično ženio, dva puta katolkinjama (Nelom iz Sarajeva i Sesilom iz Švicarske) i jednom muslimankom (Ifaketom Tuzlić).
Živio je na svom imanju u Malinama kod Tuzle, mada je imao prekrasno imanje u Bukinju kod Tuzle. Godine 1945. ubijen je od nove vlasti u Jugoslaviji, najviše iz osvete i koristoljublja da ga se opljačka, jer nikog nije oštetio u Drugom svjetskom ratu, ako mu nije pomogao. Sva njegova imovina konfiskovana je: kuće, imanja i ostalo, pa tako i imanje u Malinama kod Tuzle, kroz koje je tekla rječica Oskova spuštajući se iz Potkonjuha, pa se tu ulijevala u rijeku Spreču. Nije uzeto u obzir to što su se omladinski izleti komunističke omladine, koje je organizirao Mjesni komitet SKOJ-a održavali baš na Kulovićevom imanju u Bukinju kod Tuzle. Majka Sead-bega Kulovića, Rašida-hanuma Kulović, rođena Gradaščević, od koje je Sead-beg naslijedio imanje u Malinama i kuće u Tuzli, pozvana je da se oprosti sa svojim sinom, jedincem.
Rašida-hanuma Kulović ostala je praktično na ulici, nastavila je živjeti u tuđoj kući, jer joj je sve oduzeto, a bila je već udovica jer je muž ranije umro.
Nakon Drugog svjetskog rata glavni štab omladinskih brigada bio je smješten baš na Kulovićevom imanju u Bukinju kod Tuzle.
Zapamćena je priča da su Bošnjaci od sultana Mehmeda II El-Fatiha kad je osvojio Kraljevinu Bosnu 1463. godine (ili pravilnije reci kada je Kraljevina Bosna sporazumno usla u sastav Osmanskog carstva) tražili „…da se ne zatre ime Bosna, da se ne progoni bosanski jezik, da se ne diraju stećci, da se muslimanska djeca iz Bosne primaju u adžami-oglane, da bosanski valija bude Bošnjak ili po volji Bošnjaka, da se ne dešava na bojištu da Stambolije jedu halvu, a Bošnjaci puru, i da Bošnjaci, na koncu, ne dobiju po turu.“
(iz knjige LEKSIKON ZNAMENITIH BOSNJAKA – dr. Nazifa Veledara)

tekst i fotografija preuzeti sa fb Nazif Veledar

priredio:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

Foča četvrt stoljeća od genocida : Fočanske tužne priče iz 1992. godine

Ćehotina

Subota, 26. septembar 1992. godine

…
Srećem mnoge izbjeglice iz fočanskog kraja. Fikreta K., izbjeglica iz Genša, priča mi da je Momo Čančar iz Foče dolazio sa nekim Perišićem i još nekoliko četnika u Genše. Palili su kuće, a muškarce pohapsili i, navodno, otjerali u KPD Foča. Niko pouzdano ne zna da li su oni uopće stigli do KPD Foča. Među uhapšenima je bio i njezin brat.
…

Na Potrkuši sam razgovarao sa B.B. sedamdesetogodišnjim starcem iz Papratna, općina Foča, koji je bio svjedok stravičnog zločina. Starac je ispričao:
“U selo Vikoč iznenada su upali četnici Bore Ivanovića iz Godijena i otvorili paljbu na sve strane. Narod se prepao i počeo bježati, a sa njima i šezdesetak momaka koji su trebali braniti mjesto. Četnici su ubili četvericu mladića, a Miralema Ahmića (22 god.) živog su uhvatili.
Ja sam pred zločincima utekao u srpsko groblje i tako se spasio. Odatle sam vidio šta su radili Miralemu. Prvo su ga dugo tukli i mučili, a zatim svezali za granu jedne kruške pred školom u Papratnu. Onda su pod tom kruškom zapalili vatru. On je vrištao, jaukao. Njegovi urlici odjekivali su između brda. Činilo mi se kao da nedoklan vo doziva kasapine da dovrše posao, a oni su samo nekoliko metara dalje od njega svirali harmoniku, pili rakiju, pjevali i izrugivali se njegovim mukama. Izdahnuo je, jadnik, najteže što insan može da skonča. Vidio sam kad je do njih stigao neko u crvenoj “ladi”. Poslije toga su prestali sa pjesmom.
Nakon dva dana u selo se vratio moj sin i još nekoliko mještana. Pokupili su glavu i kosti rahmetli Miralema i sahranili. Cijelo Papratno popali su četnici Bore Ivanovića s Godijena, četnici s Čelebića i iz Brusana.”

Među izbjeglicama iz Foče doznao sam o još jednom zločinu fočanskih četnika koji je počinjen na rejonu Osanice. U selu Ćurovićima Gornjim, četnici su silovali jednu trinaestogodišnju djevojčicu. Kasnije su je izboli kamama i ostavili. Njeno golo, unakaženo i beživotno tijelo našli su rodbina i komšije u selu Ćurovići Gornji kad su četnici odatle protjerani.
…

preuzeto iz knjige Grihota je ubijanje tvica – Mehmed Bradarić, stranice 275 i 276
fotografije:fb Putnik Namjernik/flickr ekranportal13

priredio:Kenan Sarač

_ _ _ _ _

Kazagići – GORAŽDE, srijeda, 16. decembar 1992. godine : Vađenje avionskih bombi na obali Drine

 

Prohladno decembarsko jutro. Danas će se u Goraždu dijeliti hrana ranjenicima. Obuhvaćeni su borci koji su ranjeni u posljednjih šest mjeseci. Prave se spiskovi. Na prvom spisku je 146 ranjenika kojima je danas dijeljena hrana. Svaki dobije 15 kg brašna, 1 litar ulja, 1 kg graha i 1 kg riže.

Danas sam bio u komandi 43. drinske brigade. Formirana je ekipa koja radi na razminiravanju terena.Na čelu ekipe je Murat Gušo, a lavovski dio posla odrađuje načelnik inženjerije Vehid Gabela. Ekipu sačinjavaju Ismet Pilav, Muhamed Hasković, Miralem Uglješa, Mehmed Bičo, Muhidin Mandžo, Razija Kostić, Alija Ramić, Faik Dedić, Ismet Ražanica, Edin Račić i Hamed Alić. JNA je u napadima na Goražde svašta upotrijebila. Nalazili su opremu i ostatke municije ruskog, kineskog i raznog drugog porijekla. Na Viševicama su našli mješovito minsko polje povezano detonirajućim štapinom. Na Kolijevkama su ostale postavljene antimagnetne mine. Veliki broj mina postavili su u Zubčićima i na Splavištu. Najviše su zaprečavali obalu Drine od Splavišta do Vitkovića. Sva razminiravanja ekipa je pedantno obavila i do sada nisu imali ranjenih i poginulih. Ekipa obavlja ovaj posao od 16. oktobra ove godine i do sada su počistili veliki dio terena.

 

Pošao sam sa njima u Hubijere i prisustvovao demontaži avionskih bombi koje nisu eksplodirale. Kad smo se vratili u Goražde, pokazali su mi eksplozivne naprave u obliku igračaka, koje su četnici poturali u muslimanske kuće i stanove. Bile su to razne lutke, hemijske olovke i plastične kocke jarkih boja.

tekst preuzet iz knjige Grihota je ubijanje tvica – Mehmed Bradarić,sa 378 strane
fotografija:foto arhiv Muhidin Mandžo Muhica

priredio: Kenan Sarač

oprema teksta:focanskidani

_ _ _ _ _

 

Dr Divna Đurić-Zamolo : DŽAMIJE U UŽOJ SRBIJI IZ XIV-XIX VIJEKA

Leskovac 1878

Ova istraživanja obuhvataju teritoriju sadašnje uže Srbije. Ispitano je 28 većih naselja: Aleksinac, Beograd, Čačak, Ćuprija, Knjaževac, Kragujevac, Kraljevo, Kruševac, Leskovac, Negotin, Niš, Nova Varoš, Novi Pazar, Paraćin, Pirot, Požarevac, Priboj, Prijepolje, Prokuplje, Sjenica, Smederevo, Svetozarevo, Šabac, Titovo Užice, Valjevo, Vranje, Zaječar i Zemun. Pojedina mjesta su u tursko vrijeme bila mala seoska naselja u koja su Turci rijetko zalazili, pa se u njima ne pominju džamije. To su Negotin, Zaječar i Knjaževac u dolini Timoka, naselja koja za vreme Turaka nisu imala veći značaj, a zatim Ćuprija i Kraljevo, koji su se nalazili pored većih mesta, pa su se razvili tek kasnije, u XIX i XX vijeku. Međutim, mjesta sa strateškim značajem, na raskrsnicama puteva ili obalama reka, bila su znatna naselja i za vreme turske vladavine Srbijom, tako da se u njima nalazio veći broj džamija, a u ostalim mestima pominje se većinom samo po jedna.

Vranje

Danas džamije uglavnom postoje u jugozapadnom delu Srbije gde se zadržao muslimanski živalj i gde se nalaze veća mesta: Novi Pazar, Prijepolje, Priboj, Nova Varoš i Sjenica. Od ostalih većih naselja u Srbiji, džamije su sačuvane još samo u Beogradu i Nišu. Ovdje želim istaći i činjenicu da je literatura koja govori o prošlosti pojedinih mjesta Srbije veoma neujednačena. Neki gradovi, naprimjer Beograd i Šabac, već su dobro proučili svoju prošlost i o tome objavili obimne monografije, dok drugi to nisu učinili. I monografije kakvu ima Novi Pazar pomogle bi u ovelikoj meri da se donesu opšti zaključci u vezi s razvojem Srbije u prošlosti. Trebalo bi sačiniti bibliografije za historiju svakog naselja posebno, a zatim istražiti opće i lokalne arhive i listove. Ovaj rad ima ograničen obim, pa se svi ovi nedostaci u literaturi nisu jače odrazili pošto se i navođenje postojeće literature moralo ograničiti. Kako je tema ovog rada široka, to bi se obimnija studija o odnosnom pitanju mogla napraviti tek poslije podrobnijih istraživanja prošlosti svakog mjesta. U toku rada nailazila sam na podatke o džamijama u manjim mjestima, što sam takođe sredila i izložila poslije obrade džamija po većim mjestima.

Najznačajnije postojeće džamije

Nijedna od postojećih džamija u užoj Srbiji nije upisana u spisak spomenika kulture izuzetnog značaja, a dvije se nalaze na spisku objekata velikog značaja: Bajrakli džamija u Beogradu i Altun-Alem džamija u Novom Pazaru. Kako su to danas najznačajnije džamije u užoj Srbiji, to je potrebno da im se posveti posebno poglavlje na početku ovog rada.

Barjak džamija

Bajrakli džamija je jedina do danas očuvana džamija u Beogradu, a nalazi se u Gospodar Jevremovoj ulici broj 11. Predstavlja staru Čokadži hadži Alije džamiju, što se vidi iz vakufname o njenoj obnovi iz 1741. koju je izdao Husein-ćehaja. Sagrađena je između 1660. i 1688. U razdoblju austrijske okupacije 1717-39. bila je pretvorena u katoličku katedralu. Pod imenom Bajrakli javila se oko 1780. kada je bila određena da se na njoj ističe barjak koji je označavao početak molitve u svim džamijama u varoši. Godine 1830. potpuno je opravljena jedna beogradska džamija, što je svakako bila Bajrakli džamija, koja je kasnije kao dobro očuvana bila određena za zvaničnu bogomolju preostalih muslimana. Džamija pripada uobičajenom jednoprostornom potkupolnom tipu kamene građevine sa kvadratnom osnovom, čije strane imaju dužinu 12,80 m. Jedan putnik je zapisao da je džamija u osmoj deceniji XIX vijeka imala trijem koji danas ne postoji. Ulaz se nalazi na sjeverozapadnom zidu, a desno od njega na uglu je postavljeno minare uobičajenog izgleda. Prozori su završeni šiljatim lukovima. U unutrašnjosti džamije je drvena galerija iznad ulaza, naspram ulaza je dosta plitka niša mihraba, a u jugozapadnom uglu je minber. Unutrašnja dekoracija je veoma skromna.

Bajram begova džamija

Altun-alem džamija je danas najljepša i najstarija džamija u Novom Pazaru, u ulici Prvog maja, na kraju Stare čaršije, koja se produžavala u glavni drum prema Skoplju. Džamiju je kao svoju zadužbinu podigao Mevlana Muslihudin u petoj deceniji XVI vijeka. Njegova vakufnama o zadužbinama u Novom Pazaru sačuvana je do naših dana. Džamija je nazvana po zlatnoj čelenci na vrhu minareta. Objekt pripada uobičajenom jednoprostornom potkupolnom tipu građevine s kvadratnom osnovom. Strane su joj duge 11,5 m, a očuvani trijem ima površinu osnove 11,5 x 5,5 m. Zidovi molitvenog prostora su građeni od naizmeničnih redova opeke i kamena, a trijem samo od kamena. Trijem je prilično visok. Inače je, neuobičajeno za naše krajeve, pokriven dvijema kupolama koje nose tri stuba s prelomljenim lukovima između njih. Jedna kraća strana trijema je zazidana i uz nju se nalazi minare, što je takođe neuobičajeno. Zanimljivo je da se u arhitekturi džamije miješaju elementi starije brusanske i ranocarigradske stilske škole.

Beograd je kao važno trgovačko i upravno središte pod Turcima imao i izuzetno veliki broj džamija u odnosu na ostala mesta u Srbiji. Pošto sam beogradske džamije obradila veoma podrobno u mojoj doktorskoj disertaciji, to ću za ovu priliku izložiti samo bitne elemente, ali će oni ipak dati potpunu sliku o izgradnji beogradskih džamija, njihovom životu i postupnom nestanku sa ovog tla.

Beogradske džamije

Beograd je pao pod tursku vlast 1521. godine. Prve džamije su bile preuređene hrišćanske crkve jer se Beograd nije predao nego je bio osvojena varoš, pa su crkve mogle biti pretvorene u džamije. Najpoznatija među njima bila je stara srpska Mitropolitska crkva koja je postala Velika džamija u Donjem gradu. Intenzivnija izgradnja džamija počela je posle pada Budima 1541. kada je Beograd prestao da bude pogranična varoš. Iz jednog turskog popisa vidi se da je Beograd već 1560. imao šesnaest džamija, od kojih deset u varoši i šest u tvrđavi. Među njima su bile i tri najveće i najznačajnije: sultana Sulejmana Veličanstvenog u Gornjem gradu, Mehmed-paše Jahjapašića u Donjoj čaršiji i Bajram-begova u Gornjoj čaršiji.

Džamija sultana Sulejmana Veličanstvenog u Gornjem gradu zauzimala je dominantan položaj u panorami Beograda. Bila je najveća i najlepša, a njen projektant je, prema pisanju Evlije Čelebije, bio najveći turski arhitekta Sinan. Tačna godina izgradnje nije poznata, ali se može videti na svim gravirama Beograda s kraja XVI i u XVII veku kao jedina u Gornjem gradu. Srušena je za vreme austrijske vlasti u Beogradu 1717-39. Građena je kao jednoprostorna potkupolna džamija klasičnog carigradskog stila s visokim i vitkim minaretom.

Defterova džamija

Džamija Mehmed-paše Jahjapašića (ili Imaret džamija) sagrađena je 1548-49. na prostoru kod dorćolskog ugla, između današnjih ulica Cara Dušana, Dubrovačke, Skender-begove i Knićaninove. Njen ktitor je Mehmed-paša Jahjapašić, smederevski sandžak-beg. Bila je jedna od najvećih i najlepših džamija u varoši, a nalazila se u kompleksu javnih građevina koje je Mehmed-paša podigao kao prvu skupinu javnih zgrada posle 1521. Džamija je za vreme austrijske okupacije 1717-39. služila kao franjevačka crkva. Obnovljena je 1741. kao Jahja-pašina džamija, a porušena 1878. Arhitektura prvobitne džamije razlikovala se od arhitekture obnovljene džamije. Prema Evliji Čelebiji, imala je glavnu kupolu od lakog materijala, četiri bočne kupole pokrivene olovom, predvorje i bočne tremove s kupolama koje su takođe bile pokrivene olovom. Obnovljena džamija je bila uobičajenog tipa, građena od kamena, s kvadratnom osnovom i zidanom kalotom. Dužina kvadratne strane osnove iznosila je oko 14 metara.

Džamija na Kale-Meydan tvrđavi

Bajram-begova đžamija  sagrađena je između 1557. i 1560. na uglu današnjih ulica Dositejeve i Braće Jugovića, u bloku Narodnog pozorišta. Nalazila se u sklopu javnih građevina koje je podigao Bajram-beg, smederevski sandžak-beg. Za vreme austrijske vlasti 1717-39. služila je kao magacin i kao zgrada za stanovanje. Džamiju je posle 1739. obnovio rumelijski defterdar hadži Mustafa-efendi Atif-zade. Izgradnjom Narodnog pozorišta 1869. bila je pretvorena u plinaru za osvetljavanje pozorišta. Pošto je pocrnela od dima prozvana je Kara-džamijom. Srušena je između 1897. i 1900. Pripadala je uobičajenom jednoprostornom potkupolnom tipu građevine od tesanog kamena čija je dužina kvadratne strane osnove iznosila oko 15 metara.

Džamije su građene i dalje tako da je Beograd u 1688. imao 51 džamiju i 22 mesdžida. Najznačajnija posle 1560. bila je Ejnehan-begova džamija  koja se nalazila na današnjem Bulevaru Revolucije, u blizini raskrsnice sa Vlajkovićevom ulicom, nekad u okviru Malog pazara, treće beogradske čaršije. Džamiju je oko 1585. sagradio Ejnehan-beg. U njoj se za vreme austrijske okupacije 1717-39. nalazilo skladište uniformi. Prilično je stradala u borbama 1789, pa je otad dobila ime Batal-džamija. Srušena je 1869. Građena je od tesanog kamena, monumentalnije od ostalih beogradskih džamija, bila je bolje osvetljena i imala veći broj prozora. Pripadala je uobičajenom jednoprostornom potkupolnom tipu, a dužina strane kvadratne osnove iznosila je oko 15 metara.

DŽAMIJA SULTANA BAJAZIDA II U LESKOVCU

Prilikom prvog pada Beograda pod austrijsku vlast 1688. i tadašnjih žestokih borbi stradala je beogradska varoš, a sa njom i njene džamije. Posle 1688. broj beogradskih džamija je tako opao da ih je ostalo svega petnaestak, što samo po sebi govori o strašnim razaranjima koja je Beograd preživeo.

Džamija sultana Sulejmana Veličanstvenog u Gornjem gradu zauzimala je dominantan položaj u panorami Beograda. Bila je najveća i najlepša

Osim pomenutih, kao poznatije i značajnije džamije, koje su se uglavnom i sačuvale posle austrijsko-turskih ratova u XVII i XVIII veku i bile obnovljene pod drugim imenom su: Šehitluk-džamija (kasnije Ali-pašina) ispod današnje Ulice cara Dušana , Hadži-Pirijina (kasnije Defterdarova) na Obilićevom vencu, Turgut-begova (kasnija Kizlar-agina) ispod Studentskog trga, Hadži-Mustafe Skopljaka (kasnija Laz Oglije) u ulici Cara Dušana, Ferhad-ćehajina (kasnije Sultana Mustafe) na početku iste ulice, Džamija Habil-efendije (kasnije Turbe-džamija) ispod Trga Republike, Ahmed-agina (kasnije Reis-efendijina) kod raskrsnice ulica Cara Dušana i Dubrovačke, Careva (kasnije Šerif džamija) na Savi, Fakir Hadži-Alije (kasnija Fukara-džamija) pri dnu Ulice Tadeuša Košćuškog, Tir-i-bala (kasnija Zirubala) kod ugla ulice Skender-begove i Zmaj Jovine. Od ostalih džamija koje su razorene krajem XVII veka mogu se pomenuti Ibrahim-begova kod ugla Knez Mihailove ulice i Obilićevog venca, Koski-begova blizu Konaka kneginje Ljubice i Kapidžijina na uglu ulica Cara Dušana i Francuske.

Austrijanci su do 1867. tri puta vladali Beogradom. U dva maha krajem XVII i krajem XVIII veka ostali su po dve godine, a treći put 1717-39. zadržali su se duže razdoblje. U njihov popis zgrada iz 1728. upisano je u varoši 17 džamija i one su se uglavnom održale do XIX veka, s tim što su u XVIII veku sagrađene tri nove, dok su neke od sačuvanih džamija srušene. Za vreme austrijske vlasti, neke beogradske džamije bile su pretvorene u crkve. Turci su sačuvane džamije uglavnom obnovili posle 1739, ali i one stradale za vreme poslednjeg rata sa Austrijancima krajem XVIII veka i za vreme Karađorđevog osvajanja Beograda početkom XIX veka. Neke džamije su opravljene, a neke su i dalje propadale. Druga polovina XIX veka značila je kraj života beogradskih džamija. Poslednja je srušena Bajram-begova, a danas očuvana Bajrakli džamija je bila određena za zvaničnu muslimansku bogomolju.

(Dr Divna Đurić – Zamolo : Džamije u užoj Srbiji iz XIV-XIX veka: Gradska kultura na Balkanu (XV-XIX vek), Beograd, 1984., str. 331-375.)

Kizlar agina džamija – Beogradske džamije

Leskovac

Prema velikom osmanlijskom putopiscu Evliji Čelebiji, koji je boravio u Beogradu 1660. godine, Beograd je tada imao oko 98.000 stanovnika, od kojih 21.000 nisu bili Muslimani.

 

 

priredio:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

_ _ _ _ _

Prema Putopisu Evlije Čelebije :

– u Valjevu je nekada bilo  10 džamija i jedan hamam.

– u Smederevu – 24 džamije, dvije medrese, tekija i hamam, a u kućama kupatila.

– u Sremskoj Mitrovici bilo je 12 džamija, 6 mesdžida te 5 medresa.

– u Čačku je bilo 7 džamija, 3 medrese, 10 tekija, dva javna hamama i jedan karavan-saraj.

– u Beogradu, Čelebija bilježi 270 džamija, 12 mesdžida, 7 hamama, 3 turbeta, 160 saraja, 6 karavan-saraja, 21 han i jedan imaretski han.

– u Kruševcu je bilo 9 džamija.

– u Zemunu jedna džamija i 6 mesdžida.

– u Požegi (Užičkoj) – 10 džamija.

– u Cerniku (Gradiška) – 21 džamija sa mihrabom, jedna tekija i jedan hamam.

– u Vukovaru – 5 bogomolja i prijatna džamija.

– u Osijeku – 66 džamija, 14 mahalskih mesdžida, 4 tekije, divan hamam, jedan karavan-saraj.

– u Herceg-Novom je bilo 46 džamija, 44 mesdžida i dvije medrese.

– u Somboru – 14 muslimanskih bogomolja, od kojih se ističe Pašina džamija.

– u Bečeju je bila džamija, jedna medresa, tri osnovne škole, jedna tekija i jedan hamam.

– u Vršcu su bile 3 džamije, jedna medresa, jedna tekija, dvije osnovne škole, jedan hamam i dva hana.

priredio:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

_ _ _

Dr Divna Đurić-Zamolo : DŽAMIJE U UŽOJ SRBIJI IZ XIV-XIX VIJEKA
https://focanskidani.wordpress.com/2017/11/05/dr-divna-duric-zamolo-dzamije-u-uzoj-srbiji-iz-xiv-xix-vijeka/

ZABORAVLJENA HISTORIJA:LESKOVAČKE DŽAMIJE (Srbija)
https://focanskidani.wordpress.com/2015/12/16/zaboravljena-historijaleskovacke-dzamije-srbija/

Batal džamija – nekadašnja Aja Sofija Beograda
https://www.011info.com/bilo-jednom-u-beogradu/batal-dzamija-nekadasnja-aja-sofija-beograda

Dr Divna Đurić-Zamolo – Beograd kao orijentalna varoš pod Turcima 1521.-1867.
https://focanskidani.wordpress.com/2018/03/23/divna-duric-zamolo-beograd-kao-orijentalna-varos-pod-turcima-1521-1867/

[izlog knjige] Sa Bošnjacima u Svjetskom ratu

Pripadnici treće bošnjačke regimente na namazu

Pero Blašković : O srdžbi, jurišu i hrabrosti

[odlomak iz knjige : Sa Bošnjacima u Svjetskom ratu rođenoga Karlovčanina Pere Blaškovića (1883.-1945.), objavljene 1939. u Beogradu]

Nekoji dobronamjerni tuđi oficiri pridavali su pak tako krvoločna svojstva Bosancima, kakva oni nisu nikada imali. Po prirodi su bili blagi i pitomi i svaka je brutalnost bila protivna njihovom biću.

Vidio sam ih i ja razjarene i onda nije bilo pardona. Da navedem dva slučaja.

Jedna se odstupnica tako žilavo držala da je cugskomandant moje kompanije lajtnant Guido Stipić morao na juriš zauzeti taj položaj. Čim je stigao na vis, neprijatelj je digao ruke na predaju. Samo je još jedan od njih držao bombu u ruci pa ga je Stipić pozvao da je baci na stranu. On ju je bacio ravno na Stipića i bomba ga je raznesla. Tada su Bošnjaci pobjesnjeli i poubijali cijelu neprijateljsku zaštitnicu od kojih 12 momaka.

Bosnian soldiers in the Austro-Hungarian Army

I drugi je slučaj tome sličan.

Naš “Bektić Stützpunkt” za kojeg smo se borili dan i noć na razmaku od jedva 3 metra smirio se uvijek oko podneva i tada je preko jednog sata trajalo primirje za vrijeme kojega su naši i ruski stražari koji put i razgovarali, da bi iza primirja opet produžili bacanjem bomba i granata. Jednom se dogodio slučaj, da je Rus stražar na eksponiranoj ivici kratera dao našem stražaru znak rukom pa se podigao iza oklopa, skočio u krater, popeo se do našeg stražara i predao mu pismo s molbom da ga preda na poštu. Taj je ruski vojnik bio Poljak sa teritorije okupirane od njemačko-austrijskih trupa i pisao je svojoj ženi. Dabome da smo pismo nakon cenzure ekspedirali adresatu.

o bosanskohercegovačkim jedinicama – elitnim dijelovima austrougarske armije

“HALO BOŠNJAK” Jednog je dana u određeno vrijeme zakucao “Muskal” na svom čeličnom oklopu i zovnuo: “Halo Bošnjak”. Pošto je naš stražar Ahmet Babić oprezno podigao glavu iza svog zaštitnog oklopa, to ga je Rus izazvao time što je rukom digao bocu i viknuo “votka”. Babić je bolje pogledao preko svog oklopa i u tom ga je času pogodilo smrtno tane u glavu.

Svoje dotad krotke vojnike nisam više mogao prepoznati. Podivljali su. Danju i noću su bacali mine i bombe na Ruse. Iste je noći izašla iz rova naša patrula dobrovoljaca i s bombama skočila u ruski rov, poubijala posadu i vratila se zadovoljna u “Bektić Stützpunkt”. Dabome da su i Rusi uzvraćali vatru istom mjerom pa je žestina borbe postala tako intenzivna, da su se komande grupe i armije zainteresirale za slučaj te su zapovjedili teškoj artiljeriji, da kazni rusku posadu zbog tog nevojničkog čina.

The Bosnian-Herzegovinian Infantry (Bosnisch-Hercegovinische Infanterie), commonly called the Bosniaken (German for Bosniaks), was a branch of the Austro-Hungarian Army

Zašto da navodim veći broj slučajeva, u kojima su Bosanci pokazali divotnu hrabrost polazeći u borbu besprijekorno disciplinirani i mirni vršeći napadaj do posljednjeg juriša, kao da su na egzercirplacu. Isto su tako Bošnjaci držali i čuvali svoje položaje doslovce “do posljednje kapi krvi”, uz uslov da je s njima bio i oficir.

Želim još prikazati jedinstveni primjer, koji će bolje nego čitava knjiga govoriti o hrabrosti naših Bosanaca i o razmjeru te hrabrosti prema drugim jedinicama i nacijama.

Nije mi se dotad pružila zgoda, a vjerojatno ni nikom drugom, da bezbrižno posmatram napredovanje raznih jedinica vlastitih trupa kroz neprijateljsku vatru pod sasvim istim okolnostima.

Prvi svjetski rat Džuma namaz (nepoznata lokacija)

Devet je bataljona dobilo zapovijest da izvrši napad na Vis Jeleniki kota 711 u Karpatima.

Još prije početka borbe morale su sve te jedinice prijeći Javorovu kosu.

U štafeti je išlo devet bataljona. Kolo je otvorio prvi bataljon bosanske treće regimente, koga su slijedili po jedan bataljon njemačko-alpskih jegera, jedan bataljon galicijski, t.j. poljsko-rusinski, zatim jedan bataljon češko-njemački, pa jedan bataljon naše današnje vojvodjanske mješavine, jedan bataljon erdeljskih Rumuna, dva bataljona Madjara, a na završetku disponirali su moj četvrti bataljon bosanske treće regimente.

Čim je naš prvi bataljon izbio na otvorenu kosu, dobio je sa desnog boka vatru iz strojnih pušaka. Oko nas se prostirala prašuma i prema tome je bila veoma teška orijentacija, a mjesto odakle je dolazila vatra bilo je šumovito i dominiralo je nad kosom. Prema dobivenoj dispoziciji trebao je dominantan vis biti u rukama našeg drugog odreda, medjutim smo vidjeli da je još uvijek bio u ruskim rukama. Pošto je naš komandant divizije zapovjedio da svi bataljoni smjesta prijeđu preko kose, to su bataljoni napredovali bez čišćenja neprijateljskog gnijezda strojnih pušaka.

Ostavivši svoj bataljon na dnu doline pošao sam odmah sa prvim bataljonom naprijed do vrha kose i pošto sam tamo našao veći kamen, to sam sio iza njega i kao u panorami promatrao i mirno ocjenjivao prijelaz svih za napad određenih bataljona.

Bilježio sam način prijelaza pojedinih trupa, stepen njihove izvježbanosti, discipline i strah.

Kao prvi, naš je bataljon mirno prešao kosu usprkos bočne vatre i ostao je u redu i spokojstvu, a to mogu izvesti samo ljudi koji vjeruju u fatum kao naši Bosanci. Siguran sam, da medju njima nije bilo desetorice, koji su za 10 cm pognuli glavu. Drugi su bataljoni prelazili kojekako. Većina ih je trkom i sagnutog držanja prešla kosu. Nekoji su puzali i zatim pravili skokove. Mnogi su vojnici držali špaten pred desnim licem, nekoji su se sakrivali iza desnog susjeda, neki su odredi došli sasvim u nered, dok nije konačno došla momčad mog bataljona koja je prešla kosu istim mirom i spokojstvom kao što je prošao i prvi bataljon naše regimente.

Gubici su bili poprečno jednaki pa mi se šta više pričinilo – barem po uzbuni koja je vladala – kao da smo ovoga puta imali razmjerno manje gubitaka nego drugi.

Ne može biti bolje ilustracije za držanje naših Bosanaca u vatri.

Na završetku te glave moram se pozvati na opis završne bitke na Piavi kod sloma, kad je sve popustilo, a samo su naši Bosanci, gladni, iznureni i pocijepani najodlučnije odolijevali trodnevnom nasrtaju francuskih trupa tako da su Francuzi u relaciji prema Englezima i Amerikancima u našem sektoru potpuno zatajili, kao da su Bosanci svojim herojskim držanjem htjeli dati konačni pečat svom muževnom držanju tokom cijelog svjetskog rata.

the ‘Zweier Bosniaken’ were some of the Habsburgs’ loyalest troops.

Znatiželju neboraca i pozadine izazivlje najviše juriš i borba na nož ili u prsa.

Takovi su slučajevi veoma rijetki, a većom mehanizacijom borbenih sredstava bit će ih još manje, jer ako napadač stigne do napadnutoga, taj je savršeno uništen, ili se spasio uzmakom, ili daje otpor, a tada još nema pobjede.

Većinom popušta onaj koji se brani, zbog toga što je moralno klonuo ili što ne cijeneći sebe precjenjuje protivnika. Osvajajući Montello bilo je slučajeva, da je pojedini Bosanac sa bombom u ruci stao na ulaz u talijansku kavernu i 50 mu se boraca predalo. Ali je polovica Bosanaca pokošena dok su stigli do talijanskog rova.

Glavni je moral oficira i vođe. I najmlađi oficir vrijedi za momke više, nego stari i iskusni podoficir, jer im fali povjerenje prema podoficiru. Dobri podoficiri pod vodstvom srčanog iako neiskusnog oficira mogu stvarati čuda.

BRUSILOVLJEVA OFENZIVA Ruski oficiri kod Sopanova bili su očajno slabi, pošto su zaostajali i naperenim revolverima tjerali svoje vojnike naprijed. Zato im nijedan napad nije uspio. Pa iako su na pojedinom mjestu uspjeli, nisu umjeli iskoristiti svoju skupo plaćenu pobjedu.

Sasvim su drugi bili ruski oficiri kod Žwyžyna za vrijeme Brusilovljeve ofenzive, kad su sa višim komandantom golih ruku došli u jurišu do naše žice. Koliko sam opazio, talijanski su oficiri uvijek išli prvi i bili su prava kičma svoje vojske u punom smislu riječi. Nijemci su bili heroji, Francuzi odlični iako preoprezni, Austrijanci, oficiri i vojnici u prosjeku su bili osrednji i dosta mlitavi. Brdski narodi uglavnom bili su hrabriji od nizinskih. Kod Srba je bio najbolji rezervni oficir, kao glavni nosilac borbenog morala.

Bošnjaci za vrijeme odmora uz šargiju i narodna kola

Izričiti juriši bili su tokom svjetskog rata kod naše BH 3 regimente slijedeći:

1914. godine kod Šapca–Pričinovića i kod male Vranjske u Srbiji, kod Horozanne Wielke (Lwowska bitka) u Galiciji, kod Sokoliki i Starog Sambora u Karpatima i kod Wojčina u Poljskoj.

1915. godine kod Kiczore, Koziolate i Stinke u Karpatima, kod Wielkopole, Jaričowa, Diedzilowa i Dobrotwora u Galiciji, kod Krupieca, Gonlowe i Sopanowa u Wolchiniji.

1916. godine kod Poczajowa (Bektić Stützpunkt), Niemirowke-Bogdanovke u Wolchiniji, kod Starobrodskie, Žwyžyna i Pienaki u Galiciji.

1917. godine nije bilo juriša. Sve su borbe bile defenzivne u položaju, tek smo kod završne borbe sa Rusima kod Waschkoutza u Bukovini došli na nož.

1918. godine jurišali smo na Montellu i kod Valdobbiadene u Italiji.

Pokolj iz srdžbe i zdvojnosti bio je kod Starog Sambora, na Kiezori, kod Gontowe, Žwyžyna i na Montellu. Pa i u tim se borbama čovječnost brzo vratila i neprijatelji bi se brzo kao ljudi našli, jer su se klali zbog one “ako neću tebe, ti ćeš mene”.

TELEFONISTI, SANITECI, PIONIRI I MUNICIONSTREGERI Ovo poglavlje o vojničkoj hrabrosti ne mogu završiti, a da ne odam poštu i priznanje onim našim vojnicima, čija se hrabrost nije isticala puškom, bajonetom i bombom, nego u visokom ratničkom moralu savjesnog ispunjavanja teških dužnosti pod ljutom vatrom. To su bili naši telefonisti, saniteci, pioniri i municionstregeri. Bit će o njima i o njihovoj službi spomena i u opisu pojedinih borbi, ali ne mogu a da ih ovdje ne istaknem, jer su po nezaklonjenom terenu u ljutoj vatri morali više trčati, nego i sami strijelci u švarmliniji.

izvor:Zarez – Dvotjednik za kulturu i društvena zbivanja, 29.1.2015.

_ _ _ _ _

Pero Blašković – Sa Bošnjacima u Svjetskom ratu (pretisak-reprint iz 1939)
Izdavač: Fortuna, Zagreb 2014.,format: 16×23 cm, povez: tvrdi, broj stranica:503 +53,
cijena 200,00 kn – 50,00 KM

_ _ _ _ _

Autor knige Blašković sa članovima operativnog štaba

 

Major Pero Blašković, koji je napisao knjigu o 3. bosanskohercegovačkom puku, a u čijem se sastavu i sam nalazio, bilježi nekoliko zanimljivih podataka o vojničkom odlikovanju bosanskohercegovačkih vojnika: “Mislim da nije bilo jedinica austrougarske vojske kod kojih bi disciplina značila tako malen problem kao kod Bosanaca. Kao dobra i poslušna djeca slijedili su Bosanci svoje starješine. Slijedili su ne samo stari i dobro disciplinirani vojnici kadra, nego i sav ratni i slabo izvježbani naraštaj kad je već znatno popustila disciplina kod najboljih regimenata zbog slabe hrane, zbog predugog trajanja rata i zbog političkih miniranja. Kod Bosanca je red sačuvan do posljednjeg dana borbe na frontu, šta više disciplina je sačuvana i preko sloma Monarhije… Slušao je Bošnjak uglavnom sve svoje starješine, ali treba priznati da sarže nije mario. Formalistička disciplina mu nije bila na takvoj visini kao npr. kod Mađara, koji su znali energičnije sklopiti pete i lupiti dlanom o pušku ili bajonet, ali je Bošnjak poslušao sve što mu se naredi i pod najtežim je okolnostima izvršio zapovijed, dok je Mađar popustio prvom prilikom i kod sloma je bio prvi koji se odmetnuo od reda. Bošnjak nije znao ni čuvati ni štedjeti municiju i konzerve. Kao pravi primitivac mislio je pucaj dok možeš i pojedi šta imaš, jer ko zna “šta mere bit”! Suprotne zapovijedi mu nikako nisu išle u glavu. Nikad Bošnjak zataio nije u borbi, niti je ikada napustio svog starješinu, ili svog druga. Relativno su marljivo kopali i izgrađivali i donosili materijal. Kažem, relativno, jer su izvršavali samo ono što im se kazalo, a više ne jer se marljivi nisu ni rodili. Marš im nije bio savršen… Urlaubdžije su se na vrijeme vraćali, na straži su bili pouzdani, u patruli vješti i odlučni, a sa najskromnijim minjažom zadovoljili. Mnogi su govorili o hrabrosti i o borbenoj pouzdanosti Bosanaca i na sva su ih usta hvalili. Nekoji su pisci u tome pretjerivali, prikazujući Bosance kao prave krvopije, a bilo je i pojedinih slabih ocjena, zbog toga što je nekoliko Bosanaca prebjeglo protivniku… Prebjegli su mahom Srbi. U vojsci nisu nikada i ni u čemu činili razliku između Srba, Muslimana i Hrvata, a mogu smjelo utvrditi, da razlike zapravo nije ni bilo. Od političara često i u zlom smislu upotrebljena parola, da je brat mio – koje vjere bio, bila je puna istina i realnost kod bivših austrijskih bosanskih pukova. I u vrhovnoj ratničkoj vrlini, u hrabrosti, nije postojala razlika između tri bosanska brata”.

 

priredio:Kenan Sarač

 

[izlog knjige] Rade Hamović : O Kalinovačkom odredu i Vrhovnom štabu

 

…još danas putujem u Foču, u Vrhovni štab. Foča je moj rodni grad. Tu je moja majka i tu su moje četiri sestre. Tu je živio i moj brat. Prije nekoliko dana sam čuo da su ga zaklali četnici. Kako je do toga došlo nisam sebi mogao predstaviti. Moj je brat sa srpskim komšijama živio vrlo dobro. Politički se nije isticao. Iz naše kuće niko nije bio u ustašama, pa ni u hrvatskoj vojsci. Ja sam od prvog dana u partizanima. Na Drini je izvršeno nečuveno klanje. To se pročulo po čitavoj zemlji.

Sa mnom su na putu za Foču jahali Rade Hamović, zapovjednik Odreda, Pero Kosorić, zapovjednik bataljona i još nekoliko pratioca. Na putu između Dobropolja i Poljica dočekala su nas zgarišta i nijema pustoš muslimanskih sela.
Putem nam je dolazio u susret neki seljak, vidjelo se po nošnji da je Srbin.

– Šta je bilo sa ovim svijetom, čiča?
– Kojim svijetom? – pravio se nevješt.
– Iz Poljica i Drača…
– A, sa Turcima? – kao dosjetio se. – Satrli ih, brate, i sjeme im satrli. Puni su ih potoci, to će u proljeće, ako ih zvijeri dotle ne pojedu da smrdi. Još ćemo kakvu bolest navući. Kaz’o sam ja vojvodi Klariću: “Iskopajte jame, pa zatrpajte, naćerajte neka sami sebi kopaju.” A on meni kaže: “Nemam vremena, čoče, partizani mogu svaki čas da bahnu.” Vi ste ih, eto, vala, omeli.

Ništa mu nisam odgovorio.

Srbi su bili u 1941. unutar partizanstva u ogromnoj većini. Mržnja prema ustašama prenijela se na sve katolike i muslimane. Partija, a ni mi s njom, nismo učinili mnogo da se to izmijeni. Podsjetio sam Pera na njegov govor Kijevskom bataljonu u kojem je obrazlagao zašto je bivši komandant “Boro”, ustvari musliman Akif Bešlić, premješten. On je, navodno, kao musliman bio nepodesan. Na njegovo mjesto došao je popovski sin, Pero je to naročito naglasio u svome govoru. Nije čudo, da i zbog toga Srbi misle da biti musliman znači nešto manje nego biti Srbin.

– To je bio samo manevar, jer ja sam doznao da se bataljon buni da im musliman komanduje.
– Onda im je trebalo ukazati na zabunu, a ne povlađivati im.

Jašući dalje cestom prema Foči svugđe svugđe smo nailazili na spaljena sela. Čitavim putem do Foče nismo sreli nijednog muslimana ni muslimanke. Šta je sa njima? Prije je u fočanskom srezu bilo 67 posto muslimana. (…) Prenuo sam se kad je Rade uzviknuo: – Foča!

Ugledao sam svoje rodno mjesto. Kako sam se nekad radovao, kada sam se za školskih raspusta vraćao kući. U mojoj duši je sad bila tuga i strah. Pokušao sam se savladati. S one strane Drine sablasno se prostirala nekad lijepa i šarena Foča. Mjesto crvenih krovova, bijelih kuća i šarenih bašči iz snijega su virila crna zgarišta. (…) Preko mosta smo pošli pješice. Još uvijek je bio krvav. Ispod mosta niz zidine kula visile su poput stalaktita (u carstvu Nečastivoga) ogromne ledenice krvi. Pod tim strašnim crvenim baldahinom Drina je ljuljuškala mrtva tijela kao da ih uspavljuje. Uz obalu ležali su naduti leševi žena, đece i ljudi u građanskim i seljačkim odijelima. Neki mrtvaci su bili goli.

– Ko je to učinio? – pitao sam.
– Većinom mještani i srbijanski četnici, ali ovih zadnjih je bilo vrlo malo. Četnici su ušli bez borbe i otpora u Foču i napustili je bez borbe i otpora. Kad je došla naša brigada i Kalinovački odred, srbijanski četnici i desetak mještana su pobjegli, ostali su ostali i ništa im se nije dogodilo. Eto, za šest mjeseci našlo se među muslimanima dvanaest ljudi koji su prihvatili poziv da surađuju sa ustaškim vlastima, a za osam sati su skoro svi Srbi postali četnici i počeli da kolju sve od reda ne birajući i ne praveći razliku ko je kriv, a ko nije. I nije se našlo ni 12, od 6.000 Srba da uzme u zaštitu bar jednog muslimana ili njegovu obitelj i imovinu od 8.000 poklanih muslimana u fočanskom srezu, odgovorio mi je Vojin Božović, partizan, Crnogorac koji je dugo radio u Foči.

To je ljaga koju niko neće moći izbrisati sa lica mojih srpskih sugrađana. To je zločin kome nema premca.

Ja sam rođen u ovom gradu. Odrastao sam zajedno sa Srbima. Između muslimana i Srba vladali su korektni susjedski odnosi. U Foči nije bilo posebnih kafana i gostionica, svugđe smo bili izmiješani kao prijatelji. Škole su bile zajedničke, igrališta su bila zajednička.

Od mosta uz Donje Polje slika nije bila ljepša. Kuće koje nisu bile spaljene, bile su polupanih prozora i vrata, izgledale su kao napuštene. Kod Grujića kafane sreo sam Feridu Mulabdić.

– Molim te, ispričaj mi kako je bilo.
– Šta da ti pričam, vidiš i sam. (…) Talijani su otišli jedne noći prema Čajniču za Pljevlje, a četnici su isto jutro došli. Ujutru su svi mještani Srbi bili sa kokardama i pod puškama. Desetak ih se proglasilo za vojvode, stotine za komandante i komandire. Komandant mjesta je fočanski prota Jovičić. Svi muslimani morali su predati ključeve radnji i duplikate kućnih ključeva… Veče nakon toga počelo je klanje. Po mog oca i brata došao je Dejan Kočović sa nekoliko seljaka i Dejanova sestra. Bože, to nije vjerovati da je prva naša komšinica, s kojom smo bili čitavo vrijeme tako dobro, u stanju tako nešto uraditi.
– Dobro, a šta je sa Vladom Hadživukovićem, Vasilijem, Sunarom, Slavkom, Mazićem i ostalim uglednim Srbima koje smo mi muslimani držali prijateljima i štitili od ustaša?
– Vlado i Vasilije bili su u glavnom odboru komande mjesta i pravili plan strijeljanja. Slavko je sa Bobom Jojićem bio za preuzimanje radnji. Eto, dali smo sve… Ali najstrašnije su bile noći. Po danu su samo odvodili na strijeljanje. Ali po noći su išli po kućama i onda je počinjalo silovanje i tučnjava. Samo si čuo pomaganje i vatru… Jednog dana priredili su lov. Pravi lov na ljude. Uzeli su pse i nekoliko stotina vojnika i otišli u brda da love one koji su izbjegli smrti…
– Jesu li uspjeli ti koljači pobjeći ili smo neke pohvatali?
– Pobjeglo ih je samo desetak, ostali su svi ostali ovđe, primljeni su u partizane, imaju svoj odred. Komandant im je Strajo Kočović, samozvani četnički vojvoda koji je bio jedan od najgorih koljača…

Vrhovni štab smjestio se u hotel Gorstl. Rekli su mi da me je Tito očekivao. U predsoblju me je zaustavio njegov pratilac rekavši mi da neko ima kod njega. Nakon nekog vremena izašao je Strajo Kočović, bradat, obučen u oficirsku uniformu sa čizmama. Preko ramena visili su mu redenici. Na šubari je imao petokraku.

– Šta ovaj radi kod tebe? – pitao sam Tita.
– To je komandant fočanskog partizanskog odreda, ostavio je četnike i prešao nama. Vrijedan mladić, preko njega ćemo privući još mnogo ljudi. (…)

Na savjetovanju su bili Tito, Marko (Aleksandar Ranković), Moša Pijade, Lola Ribar, Milutin Milutinović i Milovan Đilas. Tražio sam da se izda proglas koji će osuditi četničko klanje nad nevinim muslimanima; organiziranje komisije koja će vratiti opljačkane stvari; da se ukine narodni odbor u kome su samo Srbi, i to neki četnici, i samo jedan musliman Ferid Čengić, koji uopšte nije iz Foče… Aleksandar Ranković mi je odgovorio: “Treba smatrati našom velikom političkom pobjedom da je osnovna četnička masa prilikom nastupanja naših jedinica prešla nama. Mi ne možemo iz obzira prema njima da pohapsimo i sudimo njihove komandante, mada su oni bez sumnje počinili zločin prema muslimanima. Drugo, muslimani se još kolebaju i ne može biti govora o njihovom masovnom prelazu na našu stranu, a pojedinačni prelazi mogu nam škoditi, jer će izazvati lošu reakciju Srba…’” – Adil Zulfikarpašić.

 

O Kalinovačkom odredu i Vrhovnom štabu – Rade Hamović
izdavač Društvo za istinu o NOBu i Jugoslaviji i porodica Rade Hamovića, Beograd, 2016
mek povez, 358 strana, 25 cm, ilustrivano

_ _ _ _ _

Ratomir Rade Hamović (1916 — 2009), učesnik Narodnooslobodilačke borbe, general-pukovnik JNA i narodni heroj Jugoslavije. U periodu od 1961. do 1967. godine je obavljao dužnost načelnika Generalštaba JNA.

 

_ _ _ _ _

priredio: Kenan Sarač

_ _ _ _ _

vidi još:

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. – 1945. : Smrt do smrti…Priča Nataše Zimonjić-Čengić
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/04/genocid-nad-muslimanima-foce-1941-1945-smrt-do-smrtiprica-natase-zimonjic-cengic/

FOČA 1941.-1945.:Protiv zaborava i tabua…(FOTO)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/04/20/foca-1941-1945-protiv-zaborava-i-tabua-foto/

STARI TEKSTOVI » ADIL ZULFIKARPAŠIĆ: PUT U FOČU 1942.
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/29/stari-tekstovi-adil-zulfikarpasic-put-u-focu-1942/

[izlog knjige] Rade Hamović : O Kalinovačkom odredu i Vrhovnom štabu
https://focanskidani.wordpress.com/2017/10/31/izlog-knjige-rade-hamovic-o-kalinovackom-odredu-i-vrhovnom-stabu/

HISTORIJA FOČE : 75 GODINA OD PRVOG OSLOBOĐENJA
https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/20/historija-foce-75-godina-od-prvog-oslobodenja/
FOČA, 20. januara,1942.
https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/20/foca-20-januara1942/
FOČANSKA OMLADINSKA ČETA
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/06/focanska-omladinska-ceta/
FOČANSKI PROPISI
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/10/focanski-propisi/
IZ HISTORIJE FOČE : Partizanska olimpijada u Foči
https://focanskidani.wordpress.com/2016/06/09/iz-historije-foce-partizanska-olimpijada-u-foci/

O GENOCIDU NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. – 1945. iz pera Ševka Kadrića
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/05/o-genocidu-nad-muslimanima-foce-1941-1945-iz-pera-sevka-kadrica/

75 godina od GENOCIDA u Foči : Stravične priče iz 1942.godine
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/23/75-godina-od-genocida-u-foci-stravicne-price-iz-1942-godine/

 

VAKUFLJENJE KNJIGA U FOČI

2. novembra 1535. zabilježeno je prvo vakufljenje knjiga u Foči, što ne znači da toga nije bilo ranije. Tada je fočanski vakif Hasan Nazir, graditelj čuvene Aladže, uvakufio jedan svezak Semerkandijeva Tefsira. Klauzule o uvakufljenju otkrivaju nam kulturnu klimu tog vremena u Foči i učenost vakifove djece: Uvakufih ovaj drugi svezak Komentara Kur'ana od Šejha, pravnika Ebu-Lejsa, neka ga Allah obaspe milošću, u svrhu da ga čitaju moja dobra djeca, i oni koji budu sposobni i budu se bavili čitanjem, a koji obitavaju od Boga čuvanoj Foči. Ja sam najslabiji rob Božji, Hasan sin Jusufov, Fočevi. Allah nam je svjedok i staratelj onog što je napisano. Ovo se napisa početkom muharema 942. godine.
Trideset godina poslije (1569.) Fočak Memišah-beg (Memišah-efendija) u Foči osniva medresu i za njene potrebe zavješta nepoznat broj orijentalnih rukopisa. Neki od njih se i danas čuvaju u Gazi Husrev-begovoj biblioteci. Osim za svoju medresu Memišah-efendija je zavještao rukopise za Atik Ali-pašinu džamiju i općenito za grad Foču. Knjige su vakufili i drugi fočanski vakifi među njima i oni iz reda uleme. Dvadesetih godina 17. stoljeća vrijedne rukopise koji su prepisivani u samoj Foči uvakufio je kadija i muderris Šaban-efendija, a 1647. godine jedno djelo uvakufio je naš prvi poznati šejhu-l-islam Bali Zade Mustafa-efendija.
(iz knjige : “Upravljanje vakufima u BiH 1847 – 2017.” – Ahmeda Mehmedovića, Vakufska direkcija, Sarajevo, 2017., 280 strana, ilustrovana, 28cm)

uvakufljenje knjiga

priredio:Kenan Sarač

vidi :
STARI TEKSTOVI: KASIM DOBRAČA – SKRIPTORIJ U FOČI U XVI STOLJEĆU (FOTO)
https://focanskidani.wordpress.com/2015/10/05/stari-tekstovi-kasim-dobraca-skriptorij-u-foci-u-xvi-vijeku/

 

*************

vidi još:

HISTORIJA FOČE : Opis Foče iz 1888. godine (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/03/06/historija-foce-opis-foce-iz-1888-godine-foto/

HISTORIJA FOČE : Foča i fočanski kotar 1895. godine (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/03/06/historija-foce-foca-i-focanski-kotar-1895-godine-foto/

HISTORIJA FOČE : CRTICE IZ XV STOLJEĆA (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/22/historija-foce-crtice-iz-xv-stoljeca-foto/

Stari tekstovi » Iz Evlijinih bisaga: Šeher Foča
https://focanskidani.wordpress.com/2017/06/29/stari-tekstovi-iz-evlijinih-bisaga-seher-foca/

Foča: Sjedište sandžaka i doba prosperiteta
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/19/foca-sjediste-sandzaka-i-doba-prosperiteta/

STAMBENA ARHITEKTURA U FOČI
https://focanskidani.wordpress.com/2017/04/22/stambena-arhitektura-u-foci/

Fočanska kuća
https://focanskidani.wordpress.com/2017/03/29/focanska-kuca/

FOČA : LONDŽA
https://focanskidani.wordpress.com/2017/03/09/foca-londza/

HISTORIJA FOČE : O FOČANSKIM ZANATIMA
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/07/historija-foce-o-focanskim-zanatima/

Foča : Hanovi i karavansaraji
https://focanskidani.wordpress.com/2017/03/08/foca-hanovi-i-karavansaraji/

[stari tekstovi] Husref Redžić : URBANI RAZVOJ FOČE (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/10/18/stari-tekstovi-husref-redzic-urbani-razvoj-foce-foto/

Hatidža Čar Drnda: Grad Foča na razmeđu dvije civilizacije
https://focanskidani.wordpress.com/2017/04/14/hatidza-car-drnda-grad-foca-na-razmedu-dvije-civilizacije/

HISTORIJA FOČE iz pera Andreja Andrejevića
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/17/historija-foce-iz-pera-andreja-andrejevica/

VAKUF MEHMED-PAŠE KUKAVICE U FOČI
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/19/vakuf-mehmed-pase-kukavice-u-foci/

Karavan-saraj (Veliki han) Mehmed-paše Kukavice u Foči
https://focanskidani.wordpress.com/2015/10/29/karavan-saraj-veliki-han-mehmed-pase-kukavice-u-foci/

Careva džamija u Foči – džamija Sultan Bajazid II Valije
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/08/careva-dzamija-u-foci-dzamija-sultan-bajazid-ii-valije/?preview_id=19862&preview_nonce=8513ba369c

Hamzabegov mesdžid – najstarija fočanska džamija
https://focanskidani.wordpress.com/2017/09/26/hamzabegov-mesdzid-najstarija-focanska-dzamija/

FOČA:Careva džamija (Sultan Bajezida Valije II džamija) dobija minaret – FOTO
https://focanskidani.wordpress.com/2016/02/24/focacareva-dzamija-sultan-bajezida-valije-ii-dzamija-dobija-minaret-foto/

SEDAMNAEST FOČANSKIH DŽAMIJA (FOTO)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/06/sedamnaest-focanskih-dzamija-foto/

SVE FOČANSKE DŽAMIJE : Hadži Seferov mesdžid
https://focanskidani.wordpress.com/2017/09/26/sve-focanske-dzamije-hadzi-seferov-mesdzid/

SVE FOČANSKE DŽAMIJE : Šejh Pirijin mesdžid
https://focanskidani.wordpress.com/2017/09/26/sve-focanske-dzamije-sejh-pirijin-mesdzid/

SVE FOČANSKE DŽAMIJE : Muminbegov mesdžid
https://focanskidani.wordpress.com/2017/09/26/sve-focanske-dzamije-muminbegov-mesdzid/

Historija Foče : MEĐURJEČKA DŽAMIJA
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/07/historija-foce-medurjecka-dzamija/

Mustafa-pašina džamija u Foči
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/06/mustafa-pasina-dzamija-u-foci/

IZ HISTORIJE FOČE : O DŽAMIJI SULTAN FATIME
https://focanskidani.wordpress.com/2017/08/05/iz-historije-foce-o-dzamiji-sultan-fatime/

Iz historije Foče : Džamija sultanije Fatime
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/06/iz-historije-foce-dzamija-sultanije-fatime/

Iz historije Foče : Džamija sultanije Fatime (sa fotografije)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/06/iz-historije-foce-dzamija-sultanije-fatime-sa-fotografije/

Džamija Hasana Nazira – Aladža džamija u Foči
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/06/dzamija-hasana-nazira-aladza-dzamija-u-foci/

Foča:Slovo o Aladži
https://focanskidani.wordpress.com/2015/12/06/focaslovo-o-aladzi/

Aladža džamija u Foči, Bosna i Hercegovina
https://focanskidani.wordpress.com/2017/03/10/aladza-dzamija-u-foci-bosna-i-hercegovina/

Aladža Moschee in Foča,Bosnien-Herzegowina
https://focanskidani.wordpress.com/2017/03/09/aladza-moschee-in-focabosnien-herzegowina/

Aladža džamija u Foči – ubijanje i uzdizanje monumenta islamske arhitekture
https://focanskidani.wordpress.com/2015/10/29/aladza-dzamija-u-foci-ubijanje-i-uzdizanje-monumenta-islamske-arhitekture/

[stari tekstovi] HUSREF REDŽIĆ : ARHITEKTONSKA KONZERVACIJA ALADŽA-DŽAMIJE U FOČI (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/10/15/stari-tekstovi-husref-redzic-arhitektonska-konzervacija-aladza-dzamije-u-foci-foto/

Legenda o nastanku Aladže
https://focanskidani.wordpress.com/2017/09/26/legenda-o-nastanku-aladze/

Natpis na Aladža džamiji u Foči iz 1550./51. godine
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/21/natpis-na-aladza-dzamiji-u-foci-iz-1550-51-godine/

Foča:Šehova džamija (Kadi Osman-efendijina džamija)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/03/22/focasehova-dzamija-kadi-osman-efendijina-dzamija/

IZ HISTORIJE FOČE:TRI DŽAMIJE O KOJIMA SE NE PRIČA I NE PIŠE
https://focanskidani.wordpress.com/2016/01/12/iz-historije-focetri-dzamije-o-kojima-se-ne-prica-i-ne-pise/

VAKUF MEHMED-PAŠE KUKAVICE U FOČI
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/19/vakuf-mehmed-pase-kukavice-u-foci/

FOČA:Nemaran odnos prema džamiji i medresi Mehmed–paše Kukavice
https://focanskidani.wordpress.com/2015/11/10/focanemaran-odnos-prema-dzamiji-i-medresi-mehmed-pase-kukavice/

Faruk Muftić:VAKUF ATIK ALI-PAŠINE DŽAMIJE U FOČI
https://focanskidani.wordpress.com/2015/12/28/faruk-mufticvakuf-atik-ali-pasine-dzamije-u-foci/

Potpis Evlije Čelebije na Atik Ali-pašinoj džamiji u Foči preživio sva ratna razaranja
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/21/potpis-evlije-celebije-na-atik-ali-pasinoj-dzamiji-u-foci-prezivio-sva-ratna-razaranja/

IZ HISTORIJE FOČE : FOČANSKE DŽAMIJE (FOTO)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/06/iz-historije-foce-focanske-dzamije-foto/

FOČA:Historijsko područje – Čaršija u Foči proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2015/12/29/focahistorijsko-podrucje-carsija-u-foci-proglasava-se-nacionalnim-spomenikom-bosne-i-hercegovine/

FOČA – HISTORIJA : Šta nam kazuje fotografija nastala oko 1918. godine
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/02/foca-historija-sta-nam-kazuje-fotografija-nastala-oko-1918-godine/

FOČA – HISTORIJA : Pretraga po razglednici iz 1925. godine
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/06/foca-historija-pretraga-po-razglednici-iz-1925-godine/

U zlatnom dobu fočanskog šehera, vakifi su se nadmetali u dobru, i teško je u ovoj čaršiji bilo reći koja je džamija veća, ljepša, važnija
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/28/u-zlatnom-dobu-focanskog-sehera-vakifi-su-se-nadmetali-u-dobru-i-tesko-je-u-ovoj-carsiji-bilo-reci-koja-je-dzamija-veca-ljepsa-vaznija/

FOČA : Obnovljena džamija Sultana Bajazida II Valije ili u narodu poznatija kao Careva džamija (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/08/foca-obnovljena-dzamija-sultana-bajazida-ii-valije-ili-u-narodu-poznatija-kao-careva-dzamija-foto/

FOČA:Careva džamija (Sultan Bajezida Valije II džamija) dobija minaret – FOTO
https://focanskidani.wordpress.com/2016/02/24/focacareva-dzamija-sultan-bajezida-valije-ii-dzamija-dobija-minaret-foto/

FOČA:NAPAD NA CAREVU DŽAMIJU U NOĆI SA 01.01.2016. NA 02.01.2016.
https://focanskidani.wordpress.com/2016/01/02/focanapad-na-carevu-dzamiju-u-noci-sa-01-01-2016-na-02-01-2016/

POSLIJE NAPISA O TERORIZMU U FOČI : IPAK SE OGLASILI
https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/20/poslije-napisa-o-terorizmu-u-foci-ipak-se-oglasili/?frame-nonce=ffb1f08629

TERORIZAM U FOČI:NOVI NAPAD NA CAREVU DŽAMIJU
https://wordpress.com/post/focanskidani.wordpress.com/16143

Foča : Veliko groblje (Aladžanski park)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/03/10/foca-veliko-groblje-aladzanski-park/

HISTORIJA FOČE : KATOLIČKA CRKVA U FOČI
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/23/historija-foce-katolicka-crkva-u-foci/

[stari tekstovi] Husref Redžić : URBANI RAZVOJ FOČE (foto)

 

URBANI RAZVOJ FOČE
iz knjige Studije o islamskoj arhitektonskoj baštini – Husref Redžić
Veselin Masleša, Sarajevo, 1983., 410 str., ilustr.

URBANI RAZVOJ FOČE
iz knjige Studije o islamskoj arhitektonskoj baštini – Husref Redžić
Veselin Masleša, Sarajevo, 1983., 410 str., ilustr.

 

priredio:Kenan Sarač

******************

FOČA:650 GODINA OD PRVOG POMINJANJA (foto)

https://focanskidani.wordpress.com/2016/03/28/foca650-godina-od-prvog-pominjanja-foto/

 

Iz historije Foče (srednji vijek)

https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/24/iz-historije-foce-srednji-vijek/

 

Stari tekstovi » Iz Evlijinih bisaga: Šeher Foča

https://focanskidani.wordpress.com/2017/06/29/stari-tekstovi-iz-evlijinih-bisaga-seher-foca/

 

PUTOPIS – EVLIJA ČELEBI : O FOČI I OKOLINI (foto)

https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/08/putopis-evlija-celebi-o-foci-i-okolini-foto/

 

HISTORIJA FOČE : Foča i fočanski kotar 1895. godine (foto)

https://focanskidani.wordpress.com/2017/03/06/historija-foce-foca-i-focanski-kotar-1895-godine-foto/

 

IZ HISTORIJE FOČE : Iz Goražda u Foču 1896.

https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/19/iz-historije-foce-iz-gorazda-u-focu-1896/

 

[HISTORIJA FOČE] : Foča na razmeđu 19. i 20. stoljeća

https://focanskidani.wordpress.com/2017/12/02/historija-foce-foca-na-razmedu-19-i-20-stoljeca/

 

[stari tekstovi] Husref Redžić : URBANI RAZVOJ FOČE (foto)

https://focanskidani.wordpress.com/2017/10/18/stari-tekstovi-husref-redzic-urbani-razvoj-foce-foto/

 

FOČA:Historijsko područje – Čaršija u Foči proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (foto)

https://focanskidani.wordpress.com/2015/12/29/focahistorijsko-podrucje-carsija-u-foci-proglasava-se-nacionalnim-spomenikom-bosne-i-hercegovine/

 

[IZ HISTORIJE FOČE] : Nekoliko požutjelih fotografija (foto)

https://focanskidani.wordpress.com/2017/12/14/iz-historije-foce-nekoliko-pozutjelih-fotografija-foto/

 

FOČARENJE : Razglednicama po Foči (FOTO)

https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/19/focarenje-razglednicama-po-foci-foto/

 

FOČA (foto)

https://focanskidani.wordpress.com/2017/08/02/foca-foto/

 

Foča : Iz stare sehare (foto)

https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/23/foca-iz-stare-sehare-foto/

 

FOČANSKI VAKIFI : MEMIŠ ŠAH-BEG EFENDIJA

https://focanskidani.wordpress.com/2017/10/27/focanski-vakifi-memis-sah-beg-efendija/

 

VAKUFLJENJE KNJIGA U FOČI

https://focanskidani.wordpress.com/2017/10/26/vakufljenje-knjiga-u-foci/

FOTOPRIČA : FOČA 1949.,1952. i 1953. (foto)

https://focanskidani.wordpress.com/2017/10/25/fotoprica-foca-1949-1952-i-1953-foto/

 

MALO (NE)POZNATA FOČA : Džamijski kamen (stijena u Drini)

https://focanskidani.wordpress.com/2017/10/23/malo-nepoznata-foca-dzamijski-kamen-stijena-u-drini/

 

KAMENI SPAVAČI IZ NAHIJE FOČA

https://focanskidani.wordpress.com/2017/10/15/kameni-spavaci-iz-nahije-foca/

HISTORIJA FOČE ISPRIČANA FOTOGRAFIJAMA

https://focanskidani.wordpress.com/2017/09/25/historija-foce-ispricana-fotografijama/

 

Foča kroz historiju i knjige (foto)

https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/20/foca-kroz-historiju-i-knjige-foto/

 

IZ HISTORIJE FOČE : FOTOGRAFIJA IZ 1930. GODINE

https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/25/iz-historije-foce-fotografija-iz-1930-godine/

 

Foča-Dubrovnik: Živan Pripčinović (?-1479): Život jednog dubrovačkog trgovca i „diplomate“ u Bosni (FOTO)

https://focanskidani.wordpress.com/2015/10/12/foca-dubrovnik-zivan-pripcinovic-1479-zivot-jednog-dubrovackog-trgovca-i-diplomate-u-bosni-foto/

 

FOČA – HISTORIJA : Šta nam kazuje fotografija nastala oko 1918. godine

https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/02/foca-historija-sta-nam-kazuje-fotografija-nastala-oko-1918-godine/

 

FOČA – HISTORIJA : Pretraga po razglednici iz 1925. godine

https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/06/foca-historija-pretraga-po-razglednici-iz-1925-godine/

 

HISTORIJA FOČE : KAMP KUĆICE U DONJEM POLJU

https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/23/historija-foce-kamp-kucice-u-donjem-polju/

 

JELEČ (opis Jeleča iz 1896. godine)

https://focanskidani.wordpress.com/2017/12/12/jelec-opis-jeleca-iz-1896-godine/

 

FOČA 1896. : KAHVANA PROMAHA

https://focanskidani.wordpress.com/2017/04/04/foca-1896-kahvana-promaha/

 

Velike poplave u Podrinju i Polimlju 1896. (foto)

https://focanskidani.wordpress.com/2017/03/06/velike-poplave-u-podrinju-i-polimlju-1896-foto/

 

Bosna i Hercegovina na milenijskoj izložbi u Budimpešti 1896. (FOTO)

https://focanskidani.wordpress.com/2016/03/05/bosna-i-hercegovina-na-milenijskoj-izlozbi-u-budimpesti-1896-foto/

 

HISTORIJA FOČE : BOLNICA U FOČI

https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/30/historija-foce-bolnica-u-foci/

 

HISTORIJA FOČE iz pera Andreja Andrejevića

https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/17/historija-foce-iz-pera-andreja-andrejevica/

 

ZABORAVLJENA FOČA:Dvije kratke priče sa požutjelih fotografija (foto)

https://focanskidani.wordpress.com/2015/10/18/zaboravljena-focadvije-kratke-price-sa-pozutjelih-fotografija-foto/

 

Hatidža Čar Drnda: Grad Foča na razmeđu dvije civilizacije

https://focanskidani.wordpress.com/2017/04/14/hatidza-car-drnda-grad-foca-na-razmedu-dvije-civilizacije/

 

HISTORIJA FOČE : Detaljni popis ratarskog stanovništva u Hercegovini iz 1585. godine.

https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/22/historija-foce-detaljni-popis-ratarskog-stanovnistva-u-hercegovini-iz-1585-godine/

 

FOČANSKE BIČAKČIJE ILI FOČANSKI NOŽARI

https://focanskidani.wordpress.com/2017/10/28/focanske-bicakcije-ili-focanski-nozari/

 

[HISTORIJA FOČE] : Duhanska industrija na razmeđu 19. i 20. stoljeća

https://focanskidani.wordpress.com/2018/01/14/historija-foce-duhanska-industrija-na-razmedu-19-i-20-stoljeca/

 

[GODIŠNJICE] Zgiboh od čudne boli – Mehmedalija Mak Dizdar (17.10.1917. – 14.07.1971.)

 

 

Gorčin

Ase ležit
Vojnik Gorčin
U zemlji svojoj
Na baštini
Tuždi

Žih
A smrt dozivah
Noć i dan

Mrava ne zgazih
U vojnike
Odoh

Bil sam
U pet i pet vojni
Bez štita i oklopa
E da ednom
Prestanu
Gorčine

Zgiboh od čudne boli

Ne probi me kopje
Ne ustreli strijela
Ne posječe
Sablja

Zgiboh od boli
Nepreboli

Volju
A djevu mi ugrabiše
U robje

Ako Kosaru sretnete
Na putevima
Gospodnjim
Molju
Skažite
Za vjernost
Moju

Mak Dizdar

 

Gorcin – Mak Dizdar (interpretira Miki Trifunov).flv

dokumentarni film MAK

 

 

priredio:Kenan Sarač

_ _ _ _ _

vidi još:

PORUKA – Mehmedalija Mak Dizdar
https://focanskidani.wordpress.com/2016/09/26/poruka-mehmedalija-mak-dizdar/

Bosanski pisci kroz historiju: Mehmedalija Mak Dizdar (17.10.1917. – 14.07.1971.) – foto
https://focanskidani.wordpress.com/2015/10/14/bosanski-pisci-kroz-historiju-mehmedalija-mak-dizdar-17-10-1917-14-07-1971-foto/

Adil Zulfikarpašić o Maku Dizdaru
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/08/adil-zulfikarpasic-o-maku-dizdaru/

Slovo o čovjeku PRVO
https://focanskidani.wordpress.com/2017/03/08/slovo-o-covjeku-prvo/

…a kako ćeš tek razlikovati čovjeka i vuka…
https://focanskidani.wordpress.com/2016/08/17/a-kako-ces-tek-razlikovati-covjeka-i-vuka/

[GODIŠNJICE] Zgiboh od čudne boli – Mehmedalija Mak Dizdar (17.10.1917. – 14.07.1971.)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/10/17/godisnjice-zgiboh-od-cudne-boli-mehmedalija-mak-dizdar-17-10-1917-14-07-1971/

[izlog knjige] Roman o Srebrenici

“Bog neka mi oprosti.

Neka mi Bog oprosti na svemu što ću napisati.
I što neću napisati. Ali sam ja svoje napisao.
Četvrtu godinu na prsima nosim ispisano:
Allah, dželle šanuhu, moj je Bog. Dini islam je moja vjera. Kur'an je moja knjiga. Kibla je moja Ćaba. Muhammed, alejhiselatu vesselamu, moj je pejgamber. Zurrijeta sam Adema pejgambera. Milleta sam Ibrahima pejgambera. Ummeta sam Muhammeda, alejhiselam.
Neće biti nikoga da po mom mezaru iz ibrika polije vodu. Dženaze neće biti. Neće me niko spustiti u mezar. Mene neće imati ko zovnuti na talkin. Ni mezara neće biti. I ne znam hoću li se moći i odazvati melekima. Zato sam razdrljio prsa i urezao ahdnamu: ko sam, šta sam, čiji sam. Neka Munkir i Nekir sami pročitaju. I neka me ostave da na misru predahnem u kaburu. Ili će mene, ipak, propitivati Mubešir i Bešir? Ja se uzdam, ja u Boga vjerujem, u Božije meleke, i u Božije kitabe, i u sve što je objavljeno pejgamberima, u Kur'an objavljen Muhammedu, alejhi selam, da će meni u kabur doći Mubešir i Bešir. I da će samo navratiti, svratiti, kao sa vrata pogledati, samo da virnu jesam li ja taj koji na prsima četiri godine nosim iman-tahtu. I neće me propitivati. I zato što će vidjeti da sve piše na mojim prsima i zato što će im o meni reći melek smrti Azrail. Ja se u Boga uzdam, pustit će me kaburski ispitivači na miru. Inšallah, dva meleka reći će: Ne boj se, mi smo tvoje društvo do Sudnjega Dana!”
(Roman o Srebrenici – Isnam Taljić)

Smrt mi se odavno ne javlja kao šuhva. Umrtvljena su sva osjećanja i predosjećaji osim prisutnosti u vlastitom umiranju. Bliže mi je od košulje. Svlačim košulju. Potkošulju. Gaće. I čarape, ali ona gamiže. Ne može se sastrugati noktima. Skidam i zaboravljeni pokvareni ručni sahat. Burmu nikako ne mogu. Urasla je u prst. Padnem li im živ u ruke skinut će je Srbi. Tada će mi bol odsijecanja prstenjaka nakratko probuditi osjećanje života.

Ne uspijeva mi svući prsten. Pokušavam na hiljadu i jedan način. Suh sam kao grana. Izobličen od mršavosti. Kad bi mom skeletu uspjelo spasiti se i izvući se iz moje kože, prepao bi se tijela koje je visilo po njemu. Ali je burma, haman, srasla s prstnom kosti.

Neće, zar, biti da mi se smrt omotala baš ispod vjerničke burme? Moja nevjesta i ja, njezin zavjerenik. Vjerenica zavjerenica.

Bit će da se vjerenica svačijeg života meni mogla sakriti samo ispod vjereničke burme ikad vjenčane davne djevojke Tenzil Muhurdar.

Razgolićen do ogoljene duše. Samo s prstenom. Uzalud je pokušavam sastrugati noktima. Ona ne gamiže mojom vanjštinom. Odavno se uselila u nutrinu. Smrt kruži u meni polagahno, pomicaj po pomicaj, zatvara krug.

Drugi horozi se ne oglašavaju. I prvo javljanje bilo je iz jednog grla. Oglasio se samo jedan. Ostali horozi nisu ga podržali. A nijedan da se opet javi. Uvijek imaju prvi. I, uvijek u tačnom razmaku, drugi horozi razbiju gluhoću noći najavljujući skoro svitanje.

Veća sahatna kazaljka ili načini ili ne načini pun krug poslije prvih horoza, a oni se redovno opet jave. Osim to se ne javljaju u ovoj noći. Samo traje gluho doba. Gluhoća gluhog doba. Hoće li i osvanuti? Ili ovako započinje četvrta i konačna smrt starinskoga grada?

Umire li, ovo i ovako, Srebrenica za sva vremena?

Smrt mi se zavukla pod kožu, pa nahrupila krvnim žilama i sada ispunjava najskrovitije kutke moždana istiskujući iz njih posljednje djeliće kisika. Život gubi posljednju bitku. Smisao je ionako izgubljen.

Smrt.

Samo smrt.

Samo sama smrt.

S.

M.

R.

T.

Rukom opipljiva kao što je opipljivo svako slovo iz njezina imena. Oslušljiva poput muklosti svakog suglasnika u njezinom izgovoru. Širi svoj zadah. Nagledana više od ičega na Ovome svijetu. Samo se još treba javiti peto osjetilo njene četvrte dimezije.

Noćas će se moja majka, daleko odavde, u prostorima koji postaju sve samjerljiviji sa vremenošću Srebrenice, prenuti iz sna i u bunilu mene mrtva dozivati. I neće znati, dobra starica, muči li je morija ili je na zbilji.

Morila i zbilja su se ispreplele i ne može se razaznavati šta je koje. I ne zna jadnica majka da joj se sin odavno izgubio u smrti. Ili zna? Ili i bolje zna od mene?

Da joj nije mene, bolje bi joj bilo. Da sam rođen bez majke, bolje bi mi bilo.

Bolje biti keruša, nego majka.

Ali je, opet, i keruša majka.

Lakše bi nam bilo, majko, da nejmamo jedno drugoga.

(odlomak)

(Roman o Srebrenici – Isnam Taljić)

Zebnja smrti obuzela me nakon što mi je umiranje postalo najuobičajenija naviknutost. Nagledao sam se bio smrti i smrti. Bio sam je sit do grla. U meni se izgubila bol patnje za rahmetlijama. Sva misterija smrti svela se na tupo shvaćanje uskraćene materijalnosti u obzorju čaršije, na čin konstatiranja da opet neko nije na Ovome svijetu.
(Roman o Srebrenici – Isnam Taljić)

Insan je uznosito i oholo stvorenje koje najčešće ne vidi dalje od vlastitog nosa i redovno smeće s pameti da uvijek ima gore od gorega.
(Roman o Srebrenici – Isnam Taljić)

Ministarstvo obrazovanja, nauke, vjera i sporta, 1998
Izdavač:Biblioteka Savremena književnost
Općina Srebrenica, Bemust, Sarajevo, 2005
_ _ _ _ _

Isnam Taljić (Vlasenica, 1954. – Sarajevo, 2017.)

 

priredio:Kenan Sarač

[izlog knjige] Srpski zločini nad Bošnjacima-muslimanima 1941.-1945.

Srpski zločini nad Bošnjacima-muslimanima 1941.-1945. Dr Šemso Tucaković
El-Kalem i OKO ,Sarajevo, 1995., 673 stranice ; 25 cm.

Stvarnih 14.000 žrtava

SVJEDOČENJA

Stvarnih 14.000 žrtava

[SPISAK JE NEPOTPUN] BOŠNJACI-MUSLIMANI žrtve četničkog genocida na području opštine Foča tokom Drugog svjetskog rata [SPISAK JE NEPOTPUN]

[SPISAK JE NEPOTPUN]

Stvarnih 14.000 žrtava

[izlog knjige] Srpski zločini nad Bošnjacima-muslimanima 1941.-1945 Dr Šemso Tucaković
El-Kalem i OKO ,Sarajevo, 1995., 673 stranice ; 25 cm.

 

 

 

priredio:Kenan Sarač
fotografije:screenshot/focanskidani
oprema teksta:focanskidani

************

[izlog knjige] Srpski zločini nad Bošnjacima-muslimanima 1941.-1945.
https://focanskidani.wordpress.com/2017/10/11/izlog-knjige-srpski-zlocini-nad-bosnjacima-muslimanima-1941-1945/

75 godina od genocida u Foči : Priča o Mevli Pirić, djevojački Lampa, iz Godijena kod Foče
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/02/75-godina-od-genocida-u-foci-prica-o-mevli-piric-djevojacki-lampa-iz-godijena-kod-foce/

Priča o Foči 1941. – 1945., kao i 1992. o stradanjima i patnjama naroda Foče, ali i o borcima – herojima koji su pružili herojski otpor agresoru i spasili civile
https://focanskidani.wordpress.com/2017/09/24/prica-o-foci-1941-1945-kao-i-1992-o-stradanjima-i-patnjama-naroda-foce-ali-i-o-borcima-herojima-koji-su-pruzili-herojski-otpor-agresoru-i-spasili-civile/

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. – 1945. : Smrt do smrti…Priča Nataše Zimonjić-Čengić
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/04/genocid-nad-muslimanima-foce-1941-1945-smrt-do-smrtiprica-natase-zimonjic-cengic/

FOČA 1941.-1945.:Protiv zaborava i tabua…(FOTO)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/04/20/foca-1941-1945-protiv-zaborava-i-tabua-foto/

STARI TEKSTOVI » ADIL ZULFIKARPAŠIĆ: PUT U FOČU 1942.
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/29/stari-tekstovi-adil-zulfikarpasic-put-u-focu-1942/

HISTORIJA FOČE : 75 GODINA OD PRVOG OSLOBOĐENJA
https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/20/historija-foce-75-godina-od-prvog-oslobodenja/

FOČA, 20. januara,1942.
https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/20/foca-20-januara1942/

FOČANSKA OMLADINSKA ČETA
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/06/focanska-omladinska-ceta/

FOČANSKI PROPISI
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/10/focanski-propisi/

IZ HISTORIJE FOČE : Partizanska olimpijada u Foči
https://focanskidani.wordpress.com/2016/06/09/iz-historije-foce-partizanska-olimpijada-u-foci/

O GENOCIDU NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. – 1945. iz pera Ševka Kadrića
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/05/o-genocidu-nad-muslimanima-foce-1941-1945-iz-pera-sevka-kadrica/

75 godina od GENOCIDA u Foči : Stravične priče iz 1942.godine
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/23/75-godina-od-genocida-u-foci-stravicne-price-iz-1942-godine/

[HISTORIJA FOČE] : 76 GODINA OD PRVOG OSLOBOĐENJA
https://focanskidani.wordpress.com/2018/01/20/historija-foce-76-godina-od-prvog-oslobodenja/

FOČA 75 GODINA OD GENOCIDA : Mustafa Sarač, ugledni medicinar i trgovac, spaljen na sred Pazarišta
https://focanskidani.wordpress.com/2017/11/28/foca-75-godina-od-genocida-mustafa-sarac-ugledni-medicinar-i-trgovac-spaljen-na-sred-pazarista/

FOČA 75 GODINA OD GENOCIDA : Ugledni i bogati Šerif aga Hadžialić obješen u Aladžanskom parku
https://focanskidani.wordpress.com/2017/11/27/foca-75-godina-od-genocida-ugledni-i-bogati-serif-aga-hadzialic-objesen-u-aladzanskom-parku/

FOČA 75 GODINA OD GENOCIDA : Istina o Smail agi Šiljku iz Foče
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/19/foca-75-godina-od-genocida-istina-o-smail-agi-siljak-iz-foce/

 

više o genocidu nad muslimaniima 1941. – 1945. možete pročitati na:

Genocid nad Muslimanima Dedijer.pdf
(http://www.mediafire.com/download/3c6979xjytfg9ks/Genocid+nad+Muslimanima+Dedijer.pdf)

[izlog knjige] Sarajevski masakri 1992 – 1995

[izlog knjige] Sarajevski masakri 1992 – 1995 (urednik Omer Hadrović)
Udruženje za zaštitu istorijskih vrijednosti “Haber” 2017, 162 stranice, ilustrirana, 24 cm

 

 

 

[izlog knjige] Tortura u BiH 1992-1995 – Savez logoraša Bosne i Hercegovine

 

Tortura u BiH 1992-1995 (Foča)

 

[iz knjige] Tortura u BiH 1992-1995 – Savez logoraša Bosne i Hercegovine

 

priredio:Kenan Sarač

[izlog knjige] Put kroz Pakao

 

Idući pored Kule begova Kulenovića na Kliševiću i dalje prema mostu u Štrbačkom Buku, vidio sam dosta naoružanih zlikovaca u uniformama. Jedan mi je prišao i pozdavio se sa mnom. Bio mi je šef u firmi gdje smo zajedno radili. Zvao se Kovačević Miladin.

Pitao me je:

„Kuda ste krenuli znate li?“
Ja sam mu rekao:

„Ne znam, pred nama je neizvjesnost, cilj nam je doći u Bihać.“
Nasmijao se:

„Šta ćete dolje u Bihaću, mi ćemo u Bihać doći za dva dana. Nećete vi u Bihać, vama su pripremljeni smještaji oko Lipe i Vrtoča.“
Pomislio sam to su logori. Dugo sam o tome mislio idući putem prema mostu. Usput sam primjetio da je pored puta sve minirano, svakih 50 metara improvizirani zakloni napravljeni od kamena, na njima mitraljezi koje su držali zlikovci, koji su također imali redenike preko svojih tijela. Vidim slike iz filmova, vidim one troprste bradate nakaze, one četnike koji znaju samo ubijati i klati.

Kolona je silazila i približavala se visećem mostu. Primjetio sam masu uniformisanih vojnika koji nam pripremaju lošu dobrodošlicu. Kako sam prilazio bliže mostu prepoznao sam neke od njih:

Majstorović Ilija – selo Doljani
Blanuša Milan – Ćelije
Kokot Momčilo – Doljani
Kantar Slavko – Doljani
Divjak Mile – Doljani

Duga kolona napaćenog, iscpljenog i umornog naroda sustizala je na most na kojem nije bilo prolaza. Svi smo bili zaustavljeni, zbili su nas na mali prostor pred mostom i vikali:

„Nećete preko mosta dok ne dođe spisak, došli ste na strugu, ovdje ćemo odvajati zelene beretke, pripadnike stranke SDA i one koji su imali oružje.“
Divjak Mile je bio najgrublji prema nama. Na mostu je psovao i prijetio da će nas sve pobiti i da će leševi Unom plutati prema Bihaću. Zatim se začula pucnjava na Kliševiću i narod se uspaničio, jer smo se bojali da će zlikovci početi pucati prema nama. Četnici su vikali:

„Ovo pucaju vaše Zelene Beretke!“
Počeli su psovati i govoriti da ako od njihovih ljudi neko strada, u koloni neće niko ostati živ i niko neće preći preko visećeg mosta. To su bile riječi Mile Divjaka.

U tim trenitcima situacija je bila jako napeta. Dolazi UMPROFOR na drugu stranu mosta i rijeke Une iz pravca Nebljusa, zaštićene zone sa nekoliko transpotera. Oni su pratili sve šta se dešava i oni su, možda, svojim dolaskom spriječili teror koji je trebao usljediti. Primjetio sam, kao i nekolicina drugih, desno od mosta 100 metara prema slapu Une, ogroman panj i na njemu sjekira. Pomislio sam:

„Majko mila, zašto će ono služiti, hoće li nam tu glave odsijecati!?“
Tih trenutaka dolazi Safet Kasić Saša, kao da je čekan, sa zlikovačkim oficirima koji su ga dovezli preko Gorijevca i Doljana na Buk. Tada su doneseni spiskovi i počeli su s prozivanjima uglednih ljudi iz političkog i javnog života Orašca i Kulen-Vakufa. Najviše su prozivani ljudi iz Duljaka i Ćukova. Počela su odvajanja na stranu i odvođenje ljudi.

UMPROFOR je intervenirao kod zlikovaca prelaskom dvojice njihovih oficira. Pitali su:

„Šta se dešava s tim narodom, kakvu namjeru imate? Pratili smo događanje i progon stanovništva, i odmah sve da ih pustite preko mosta!“
Zlikovcima se to nije uklapalo u njihov plan i upućivali su pogrdne riječi UMPROFOR-cima, koji su bili, po našem zaključku i po oznakama po njihovim uniformama francuzi. Nakon intervencije UMPROFOR-a, počelo je puštanje naroda preko mosta, ali i prozivka ljudi sa spiskova. Prvo su tražili da se preda Hamza Kolaković i njegovi sinovi, a prozvan je i Nermin Bilić kojega je jedan četnik odveo preko mosta držeći ga za rame, a u drugoj ruci je držao pištolj škorpion. Pomislio sam: „Odvede ga ubiti“. Ljudi sa spiskova i dalje su prozivani i odvajani, a ja sam bio sve bliže visećem mostu. Na vratu sam nosio svoju kćerkicu Amiru, koja je tada imam 3 godine. Kada sam trebao nastupiti na most, zlikovci su mi silom skinuli dijete s vrata, a supruga Enisa ga je uzela i nastavila put preko mosta. Uspio sam samo reći: „Čuvajte se!“ Pomislio sam da više nikada neću vidjeti svoju poodicu. Prozivani su ljudi i odvajani na stranu pored mosta iz političkog rukovodstva i rezervnog sastava policije, a među njima su bili Fikret Omanović, Efendija Smail Džafica, Salko Behrem, Mumin Šehić, Muharem Kurtagić, Ja – Hilmo Kozlica, Muharem Kadić, Smail Jukić, Muharem Beganović i mnogi drugi.

Kako je ko nailazio na luk visećeg mosta četnici su ga pretresali i pitali jeli imao naoružanje, ako je imao nešto od vojne uniforme odjeću ili čizme, nije mogao proći. Nastavilo se dalje sa sporim prelaskom i prozivkama. UNPROFOR je htio da se prekine s odvajanjima ljudi i da se puste svi preko mosta, ali su četnici rekli da im trebaju ovi ljudi sa spiska za razmjenu koja će biti u Bihaću za tri dana, tako da su mnogi iz Orašca i Kulen-Vakufa odvojeni, a pogotovu oni koji su se nalazili u strukturama vlasti i u rezervnom sastavu policije. Svima nama dok smo bili odvojeni prilazi Safet Kasić Saša obučen u kožun, smješkajući nam se čudno, a Salko Behrem mu kaže:

„Saša, šta si ovo uradio i zašto si napravio spiskove i dao četnicima! Za ovo ćeš odgovarati, ovo je izdaja. Ako se nekom nešto desi, odgovaraćeš, vjeruj mi! Ako dođem do Bihaća, vidjećemo se!“
Saša, smijući se kaže:

„Prekini! Ni jedne više! Za ovo si ti, Salko kriv, Fikro i efendija Smail.“
Na mostu na Štrbačkom Buku bila je i četnička Vojna policija, koja nas je odvajala i pretresala uz drvene tarabe te su nam vezali ruke ozada konopcem i zicom, da bi nas doveli na plato u jedno dvorište u blizini mosta, gdje je bila jedna pojata u koju su zlikavci zatvorili puno ljudi, a jedna grupa je bila odvojena u ovčiji tor jednog dvorišta. Naredili su nam da kleknemo na koljena na zemlju, gdje smo morali biti pognutih glava s pogledom u zemlju. Mnoge koje su odvajali i vodili, putem su udarali kundacima. Čizmama šakama i raznim tvrdim predmetima po tijelu, leđima. Kako se već smrklo, po nas zarobljene došao je vojni transporter i kamion iz pravca Doljana. Otvorili su zadnju stranicu i strpali nas na kamion vezanih ruku. Nismo se sami mogli penjati na visok kamion. Tad su nas oni bacali kao vreće, pa su mnogi zadobili teške povrede. Naređeno nam je da sagnemo glave do koljena i tu sam dobio udarac u potiljak. Krenuo je kamion, a za njim transporeter upaljenih reflektora. Vikali su za nama:

„Dolje glave, balije, pobićemo vas, majku vam tursku!“
Sada se više nismo plašili bilo nam je sve jedno. Vođeni smo po makadamskom putu prema Doljanima.

Na visećem motu Štrbačkog Buka odvojeno je iz kolone 210 ljudi pred očima UMPROFOR-a- Francuskog bataljona. Odvajani su muževi od žena, očevi od djece, i djeca od roditelja. Na njemu su mnogu zadnji put zagrlili i vidjeli svoje očeve sinove i braću.
(odlomak iz knjige “Put kroz Pakao“ Hilme Kozlice)
…………

Knjiga “Put kroz pakao“, autora Hilme Kozlice, bivšeg logoraša logora Kamenica, Prekaja i Kozila. Ovo autobiografsko djelo prikazuje sve strahote četničkih logora smrti i neviđenih tortura i poniženja kroz koje su prolazili logoraši Ljutočke doline, Bosanskog Petrovca Ključa i Sanskog Mosta. Knjigu su recenzirali prof. dr. Mujo Demirović, mr. Mujo Begić i Haris Mešić prof., dok je izdavač knjige Savez logoraša Bosne i Hercegovine CID -Centar za istraživanje i dokumentaciju.

[izlog knjige] DRUGI PIŠU O GENOCIDU U BOSNI:Luca Leone : Višegrad. L’odio, la morte, l’oblio

Dok se pojedinci sprdaju, izruguju, pričaju viceve i gledaju kako da više povrijede žrtve…drugi pišu…Prijatelji Bosne…
Nella primavera del 1992, all’inizio del conflitto che sino alla fine del 1995 insanguinerà la Bosnia Erzegovina, Višegrad viene sottoposta a un intenso bombardamento da parte dell’esercito regolare jugoslavo. Ritiratesi le forze armate, millantando una situazione ormai sicura e sotto controllo, la cittadina della Bosnia orientale finisce sotto il controllo di un gruppo paramilitare guidato dai cugini Milan e Sredoje Lukic, che inaugurano un regime del terrore e dell’orrore. In pochi mesi la pulizia etnica ai danni dei musulmani-bosniaci – che costituivano il 63 per cento della popolazione locale – viene portata a termine con operazioni di rastrellamento, deportazioni, omicidi di massa e persino attraverso la combustione, in almeno due casi, di decine di civili all’interno di case private.
Circa tremila persone vengono uccise e fatte scomparire.
Lo stupro etnico ai danni di donne, bambini e uomini diviene pratica comune.
Il fiume Drina, mirabilmente cantato dal premio Nobel per la letteratura Ivo Andric, diviene la più grande fossa comune di quella guerra.
Questo reportage scritto sul campo racconta le vicende, raccoglie le testimonianze di tutte le parti e fa il punto sull’episodio che ha rappresentato la prova generale di ciò che sarebbe accaduto tra il 1992 e il 1995 a Srebrenica, Prijedor, Foca e in altri luoghi passati alla storia per la crudeltà degli eventi verificatisi.
“Venticinque anni di silenzi complici, di rimozione, di inganni e tradimenti. Di quel negazionismo spicciolo che si nutre di ‘letteratura’ cospirazionista e che, per mera affiliazione ideologica, ci spiega ogni tanto con un post tradotto o scritto pure male, che è tutto falso”. (Riccardo Noury)
“Luca Leone questa volta si supera in un libro inchiesta che sa di urla nel silenzio, di disperato tentativo di denuncia; mette in fila nomi e cognomi di chi è stato, di chi ha eseguito, di chi ha stuprato e ucciso, di chi ha deriso, ma anche di chi ha salvato a suo rischio e pericolo in quei giorni, mesi, anni tremendi di morte violenta autorizzata e sdoganata come pratica usuale”. (Silvio Ziliotto)
“Questo libro è importante perché offre una sponda, una voce e – perché no? – una speranza a tutte quelle persone in attesa di giustizia, di un riconoscimento del dolore patito, di pietà umana”. (Marco Travaglini)
“Le ferite che ci portiamo tutti addosso e dentro facilitano non poco il compito di chi vuole dividerci con la propaganda di parte. Viviamo, così, solo da un ciclo di guerra all’altro, mentre quelli sopra stanno bene e noi sotto, purtroppo, subiamo”. (Rato Rajak)

_ _ _ _ _ _

Luca Leone, giornalista professionista, è nato il 20 agosto 1970 ad Albano Laziale (Roma).

Ha scritto o scrive, tra gli altri, per Liberazione, Avvenimenti, Internazionale, Modus Vivendi, Il Venerdì di Repubblica, Popoli e Missione, Medici Senza Frontiere, Galatea, Vita, Misna.

Ha scritto:
– Infanzia negata, Prospettiva edizioni, Roma, 2003;
– Il fantasma in Europa. La Bosnia del dopo Dayton tra decadenza e ipotesi di sviluppo, Il Segno dei Gabrielli, Verona, 2004;
– Anatomia di un fallimento. Centri di permanenza temporanea e assistenza (a cura di), Sinnos editore, Roma, 2004;
– Srebrenica. I giorni della vergogna, Infinito edizioni, Roma, 2005 (quattro edizioni, 2005-2011);
– Il prode Ildebrando e la bella Beotonta, Infinito edizioni, Roma, 2005;
– Sotto il Mattone. L'avventura di cercare casa, Infinito edizioni, 2007;
– Uomini e belve. Storie dai Sud del mondo, Infinito edizioni, 2008;
– 100 ottime ragioni per non amare Roma, Infinito edizioni, 2010;
– Enzo, Infinito edizioni, 2010;
– Bosnia Express, Infinito edizioni (tre edizioni), 2010;
– Saluti da Sarajevo, Infinito edizioni, 2011;
– Mister sei miliardi, Infinito edizioni, 2012;
– Fare Editoria, Infinito edizioni, 2013;
– Le avventure dell'Agente Zero Zero Meh, Infinito edizioni, 2013 (solo digitale);
– I bastardi di Sarajevo, Infinito edizioni, 2014;
– Srebrenica. La giustizia negata, Infinito edizioni, 2015 (con Riccardo Noury);
– Eden. Il paradiso può uccidere, Infinito edizioni, 2016;
– Vai Razzo, veloce e feroce (con Giuliano Razzoli, 2016).

Per contattarlo:
direzione.editoriale@infinitoedizioni.it

priredio:Kenan Sarač

[izlog knjige] GDJE SUNCE NE GRIJE : Posljednje sjećanje koje sam ponio iz Foče

Svjedočenje o genocidu u Foči iz knjige GDJE SUNCE NE GRIJE

Sa zebnjom u srcu sam iščekivao njihov dolazak. Vrijeme iščekivanja s vremena na vrijeme prekidali bi psovkama i pokojim udarcem. Nekad elektrošokom, a nekada pesnicom ili pendrekom. Dovoljno su prosuli sile nada mnom tako da nisu htjeli da reskiraju da me možda zbog svoje nesmotrenosti zauvijek izgube. Jedine misli koje su u tom iščekivanju pohodile moj mozak bile su šta će njima uraditi, i osjećaj moje krivice što će zbog mene morati sami Bog zna kroz kakav džehennem sve proći. Ove misli su razarale moju dušu i predstavljale mi veliku poteškoću. Na samoj ivici kako fizičke tako i mentalne snage, pokušavam kontrolisati misli i pratiti protok vremena. Niko mi se više ne obraća niti priča bilo šta sa mnom.

Ni ja nemam želju da ih išta pitam. Sam, zadubljen u svoje misli, iščekujem. Ovo vrijeme čekanja čini mi se da se dosta odužilo i po mojoj nekoj procjeni trebalo bi da su već tu. To mi daje neku nadu da ih možda neće dovoditi i da je to samo još jedan vid pritiska na mene. Valjda namjeravaju ovom neizvjesnošću polahko ubiti u meni svaku želju za daljim suprotstavljanjem i učiniti da izgubim svaku nadu. Polahko me na ovaj način žele dovesti do ludila. Koliko dugo ću moći izdržati ovu neizvjesnost koja razara? Oni imaju vremena i sada mogu raditi šta god hoće. “Prvo ćemo ti sina zaklati pa ćemo ga ispeći i pomiješati sa krmetinom kako bismo ti dali da jedeš. Znamo mi da si ti u postu i da si gladan pa ćemo te nahraniti. Ženu i sestru će ti silovati četnici pred tvojim očima da vidiš kako j… četnici”, začuh glas koji u meni ubi svaku nadu da ih možda neće dovoditi i da je ovo samo još jedan način pritiska nada mnom. Ove riječi odagnaše i posljednji tračak nade koju sam do tada imao da ih možda neće dovesti.

Više ja nisam bitan, ja sam potpuno nevažan. Sada mi je jedina briga i misao bila kako mogu njima pomoći. Koliko god sam se trudio da pronađem način ili da smislim najpametnije rješenje za predstojeće događaje, nije mi polazilo za rukom. Ovako prebijen i izmrcvaren, sa bolovima u očima koji su bili neizdrživi i hladnoćom koju su održavali za sve vrijeme moga boravka, i pri tom potpuno go, nisam imao nikakvih šansi. Nije valjda da će me moj Gospodar kušati i na ovaj način? “Bože, pomozi mi u onom što mogu izdržati, a sačuvaj me onoga što ne mogu podnijeti!” Tim riječima molio sam svog Gospodara da mi pomogne. Tišinu koja je tada vladala povremeno bi narušila pokoja psovka i udarac. Iznenada začuh plač djeteta i zapomaganje dvaju ženskih glasova. Plač djeteta je bio tako jak da mi je svaka dlaka na tijelu stala. Čuo sam i glasove koji su izgovarali moje ime i koji su mi govorili: “Potpiši, Ibrice, molim te potpiši”, a koji su s vremena na vrijeme bili prekidani bolnim kricima i kuknjavom. Vriska uplašenih žena i plač djeteta ubiše svaku nadu u meni. Odjednom strašna vriska djeteta naglo prestade, što bi popraćeno bolnim jaucima i plačom dvaju ženskih glasova. “Sina smo ti zaklali pred majčinim očima, samo da ga još ispečemo i da ti ga pomiješanog sa krmetinom serviramo da jedeš! Natjerat ćemo te da ga pojedeš, nemoj da sumnjaš u to.

Silovanje žene i sestre je ostavljeno za kasnije”, začuh glas koji mi ovo saopšti pa poslije kraće pauze nastavi: “Sve ovo je nula kakav kraj tebe čeka. Živog ćemo te odrati pa posutog solju pustiti šumom da lutaš! Za tobom ćemo pustiti nekoliko koza, kako bi te tako slanog lizale. To je najstrašnija smrt koja te može zadesiti”, završi krvnik glasno se smijući. Njegov smijeh prihvatiše i ostali prisutni i nastade nekontrolisano smijanje krvnika.

Kroz smijeh sam čuo bolne jecaje i plač dviju žena. Odlučih da prekinem ovo ludilo koje je vladalo svud oko mene. “Što se tiče mog sina Alija, koga ste maločas zaklali tako reći pred mojim očima, niste mi tim činom ni trun zla nanijeli, a ako ste mislili prepasti me tim, jadno ste se prevarili. Ja pripadam onima koji nemaju nikakvog straha od smrti. Za mene je smrt pobjeda, pa kad je još na pravdi Boga, kao što ste mi maloprije sa sinom uradili. Jedva čekam da se i ja njemu pridružim pa požurite sa vašom prljavom nakanom. Moj Ali je sada zadovoljan kod svoga Gospodara, radujući se i mom skorom dolasku. Klanjem jedinog mi sina samo ste mi dobro učinili. Kad biste vi samo bili toga svjesni, poludjeli biste od zlobe i zavisti. Vidite i sami da nisam ni suze pustio. Nedostatak mojih suza govori vam da vam kazujem samu istinu. Silovanje mojih najmilijih, kojim mi prijetite, ono je što me najviše boli od svega ovoga.

To je vaša specijalnost i u takvim prljavim poslovima i rabotama nema vam premca. O snazi koju ste kadri pokazati nad nemoćnim slušao sam, a i gledao i dobro se nagledao ovih zadnjih godina, dok nije došlo vrijeme da i ja to vaše zvjerstvo osjetim na svojoj koži. Takva zlodjela mogu raditi samo bolesnici, oni koji imaju bolesne umove kao što su vaši. Znam, mržnja prema nama Bošnjacima tjera vas na takva zlodjela. To vam je u genima, to ste naslijedili od vaših predaka. Najžalosnija od svega toga jest činjenica da vi to sve radite u ime pravoslavlja, a da pri tom ne vjerujete u Boga. Ne znam kako vam se duše ne raspadnu od vaših bolesnih ideja koje provodite nad nedužnima i nemoćnima. Znam da ste mekši od pamuka i da niko ne umije lagati bolje od vas kad imate ispred sebe nekog ko ima makar i malo snage da vam se suprotstavi. Da biste napali nekog takvog, morate biti u čoporu i dobro pijani; tek tada se usuđujete krenuti na takvog čovjeka. Vi ste šejtanova braća i u zlu ste i njega pretekli.”

Sasvim mirno završih ovo svoje izlaganje a da me niko nije ni pokušao prekinuti. Vriska žena bivala je sve jača i jača i čuli su se muški glasovi koji su vulgarno od njih tražili da se skinu. Priđe mi neko i uhvati me za kosu kako bi me podigao i reče: “Ustaj da vidiš kako j… četnici!” Ove riječi kod mene izazvaše takvo stanje da sam skočio na noge kao lav. Zaurlah iz sveg glasa: “Pi… jedne, ne dirajte žene!” Udarac čizmom u predjelu srca odbaci me nazad prema zidu, u koji udarih svom težinom tijela i potiljkom glave. To je posljednje što je ostalo urezano u mom pamćenju. Ta predstava vriske na smrt prestrašenih žena koje krvnici siluju i moj pokušaj da im pomognem prekinut strahovitim udarcem posljednje je sjećanje koje sam ponio iz Foče.

ZATVORSKI DOKTOR: Tek kada sam izašao iz zatvora, zahvaljujući sudskim spisima i datumima koji su stajali na rješenjima koje sam dobio od istražnog sudije, te razgovoru sa mojim advokatom, uspio sam ponešto saznati od toga šta se sve događalo sa mnom poslije sloma živaca koji sam doživio tada u Foči.

iz knjige GDJE SUNCE NE GRIJE – IBRAHIM ČIKIĆ

_ _ _ _ _

Ibrahim Čikić je jedan od 45 dužnosnika Stranke demokratske akcije Sandžaka, koje su početkom 90-ih u akciji “Lim”, uhapsile tadašnje crnogorske, odnosno srbijanskih vlasti. Optuženi su za stvaranje države Sandžak i 1994. godine osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne. Čikić je osuđen na dvije godine zatvora, od kojih je jednu proveo u zatvoru u Foči gdje je, kako kaže, proživio neopisive torture. U razgovoru sa novinarom agencije Anadolija, Čikić je iznio detalje svog slučaja:
“Te 1994. godine sam priložio urednu ljekarsku dokumentaciju gdje me 5 eminentnih oftamologa svojim potpisima 1980. godine proglasilo 100% invalidom, sa 1-2 % vida na desnom oku dok je vid na lijevom trajno izgubljen. I pored toga, suđeno mi je da sam, između ostalog, bio snajperist koji je trebao sa tornja crkve Sv. Petra ubijati Srbe snajperom. Sud nije uvažio tu ljekarsku dokumentaciju i ja sam dobio dvije godine robije. I danas očekujem da mene i Nezavisni list Vijesti proglase krivim zbog nanošenja duševne boli osobama koje su nadamnom činile torturu. Sve samo zato što neću da zaboravim zločin”, objašnjava Čikić o kakvom paradoksu se radi.
izvor: Anadolija
_ _ _ _ _

IBRAHIM ČIKIĆ, ” GDJE SUNCE NE GRIJE ”, SARAJEVO – PODGORICA 2008.,
TVRDI POVEZU, 320 STRANA…

KNJIGE SU NAJLJEPŠI UKRAS I VRIJEDNOST JEDNOG NARODA!

Husein Đozo je je u svojim djelima ukazivao na teške posljedice koje nastaju ukoliko neki narod zanemari bavljenje naukom, te odgoj i obrazovanje. Na više mjesta je spomenuo negativni trend odvajanja Bošnjaka od učenja, knjige i nauke.

Đozo navodi da je jednom prilikom navratio kod prijatelja koji je posjedovao luksuznu kuću, skupocjen namještaj i razne suvenire, ali nigdje nije bilo niti jedne knjige. Husein-ef. pita domaćina ima li biblioteku ili bar nekoliko knjiga, a ovaj mu odgovara: “Neka biblioteke osnivaju i knjige kupuju učeni ljudi! Meni je važno da obezbijedim djeci uvjete za udoban i bezbrižan život.” (1)Ovim susretom i odgovorom Husein-ef. Đozo je razočaran i navodi primjer iz vremena kada su živjeli age i begovi. Oni su imali velika imanja, a njihovi sinovi, izuzev pojedinaca, nisu pohađali škole. Mislilo se da je imetak najveća snaga, sigurnost i zaštita. Kada je provedena agrarna reforma i imetak oduzet agama i begovima, njihovi neobrazovani sinovi postali su sirotinja i sluge drugima.Druženje s prijateljem Đozo završava riječima: “Knjige su najljepši ukras stana, one su najveća vrijednost. Nauka, znanje i prosvjeta su najsigurnije bogatstvo jednog naroda i najmoćnije oružje u zaštiti slobode i dostojanstva i pojedinaca i naroda.” (2)Husein-ef. Đozo se pita: „Zašto su muslimani uspostavili razliku između “kitaba” i knjige?“ U svijesti mnogih muslimana važnost i poštovanje spram kitaba (što između ostalog uključuje Kur'an kao Božije Objavu, ali i druge vjerske knjige)  nije preneseno na savremenu knjigu.

Došlo je do određene konfrontacije i podjele nauke na vjersku i svjetovnu. Što bi značilo, vjerske nauke su u kitabima, a svjetovne u knjigama. Tu su začeci propadanja važnosti knjige u očima muslimanskih masa. Bilo je prilično kobno što nova savremena knjiga nije odmah prihvaćena kao kitab, kao izvor naučnih saznanja i potreba. Izostala je svijest koja je na kraju dovela do slabosti čitavog naroda, a ona se liječi i prevenira povratkom knjizi, nauci i obrazovanju.

Povratkom izvorima vjere i obrazovanju koje je bazirano na univerzalnim principima islamskog učenja muslimani imaju priliku da svijetla obraza zakorače u budućnost.

Izvor: Latić Džemaludin, Husein-ef. Đozo kao islamski modernist, objavljeno u: Život  i  djelo  Husein-ef. Đoze – Zbornik radova sa naučnog simpozija,  str. 143-145.

[izlog knjige] DRUGI PIŠU O GENOCIDU U BOSNI:Rabia Ali & Lawrence Lifschultz: Why Bosnia?

DRUGI PIŠU O GENOCIDU U BOSNI

Sa teritoriji općine Foča spomenute su slijedeće osobe kao žrtve genocida ili kao žrtve torture (premlaćivanja,silovanja i drugih zlostavljanja):

Asim Gogalija,Isanović family,Durak Šaban,Asim Hadžiahmetović.Hasan Pilav,Reuf Tafro,Chetniks killed ten young Muslim men from the families of Đuderija, Silajdžić, and Vojević.the Lagarija family. This included Nazif, Abida, Salih, Fadil, Šemso, Ibro, Ekrem, and Šerif ,From the Vejo family they abducted Fehim, Hasib, and Nermin.,Meša Deleuta's house. I know that from the Deleuta family there was Meša, Latif, Umija, Safet, Mušan, and Mulija. Salima and Paša from the Vejo family and Saba and Šemso from the Lagarija family,They killed my husband and his brothers Omer, Asim, Mustafa, and Zulfo. These were all the sons of Jusuf. Our relatives and their sons were also killed. There was Hakija Srnja, son of Šućro; Hakija's son Enver Srnja; Zulfo's son Evledin Srnja; Asim's son Nedžad Srnja; and Edhem Šljivo, the son of lbro. All these people were shot., Osman Zametica, Jusuf Džinić and his wife, Mustafa Tuzlak, an Albanian called Nasuf whose corpse was terribly mutilated, Edhem and his wife Fata and one daughter, Uzeir Hadžić and his son Enver and daughter-in-law Jelena, and Haso Hadžić. They were all killed in Hamdo Hadžić’s weekend house. They are buried now beside the house.They went into my brother Šefket's house. They began kicking his wife Fatima. They demanded money and all her jewelry. My sister-in-law brought them what they wanted. They then locked her up in the house and raped her. After they had finished they set the house on fire with Fatima in it. The remains of her hair and bones were found.On the same day they burned down the house of Hakija Kos.,Abid Hukara.,the Albanian called Halim…

Spomenuti su i zločinci/egzekutori: Rade Elez,Velibor Ostojić, A Chetnik group led by Ratomir Mastilović took twelve people away from our village. Mastilović's unit included Tihomir Aćimović, Željko Majdov, Radmilo and Sreta Mijović, Luka Tomović, Zdravko and Milenko Pavlović, Mile Majdov, Đoko Vuković, and Ljubo Kovačević.,the Chetnik leaders Zoran Miljanović and Pero Elez from Miljevina.,…

(dijelovi Iz knjige:Rabia Ali & Lawrence Lifschultz: Why Bosnia, The Pamphleteer*s Press, Inc. Stone Creek, Connecticut, 1993.)

 

II

A REFUGEE FROM FOCA

DURING THE BATTLE of Foča most of the Muslims were gathered in the section of the town known as Donje Polje. There was a Serbian sniper position above the barbershop. At one point Rade Elez called upon the Muslims in the fishermen's section of town to surrender. He used the megaphone on top of the tavern known as the Fisherman's Restaurant. A number of people surrendered and when they did the Chetniks lined them up and drove them into Foca's prison. The son of Asim Gogalija, whom I knew, was among the prisoners. After three or four days of fighting Foca fell.

It was then that I heard the Chetniks took the Isanovic family for a “medical examination” and when they reached the hospital they killed them. Durak Saban was staying with us in our house at this time. When there was a lull in the battle he would go out and gather up people's belongings so they would not be lost. It is for this reason that Milanovic, the police official from Gradinic who lived beside the dam at Gornje Polje, had Saban hauled off to the prison. Saban had seen how the Chetniks were looting people's homes. He had also seen how Asim Hadžiahmetovic‘s store had been looted. Hadziahmetovic had already fled.

I saw how twenty Chemiks crossed the meadow above the prison and set Hadžiahmetovic's house on fire. This was the beginning of the burning of Muslim Foča. I watched as they burned Hasan Pilav‘s apartment. He was the director of the sawmill. I saw them burn the houses of many Muslims in Aladža and Donje Polje. When Radio Foča fell into Serbian hands, Velibor Ostojic declared over the radio that the township of Foča was Serbian. He said that Muslims would no longer be permitted to live in Foča. And he added that every Serbian woman would have to bear seven children.

I also saw three young Serbian men break into and rob the apartment of Reuf Tafra, the director of Foča's medical center. I heard that during their first attack the Chemiks killed ten young Muslim men from the families of Djuderija, Silajdžić, and Vojević. They were all from the village of Susješno. The Chemiks claimed they had killed ten Ustaša, not ten Muslims. Using the Fisherman's Restaurant as their base, Serbian snipers killed people throughout the Surkovac area. Mter one Serb was shot they took revenge on the entire area.

They set fire to the Emperor's Mosque and danced the kolo. They sang, “Well, men, shall we build a church in the center of Foca!”6)

III

A REFUGEE FROM THE VILLAGE OF KOSMAN

THE VILLAGE OF KOSMAN is an hour's walk from the village of Perovići. A Chetnik group led by Ratomir Mastilović took twelve people away from our village. Mastilović's unit included Tihomir Aćimović, Zeljko Majdov, Radmilo and Sreta Mijović, Luka Tomović, Zdravko and Milenko Pavlović, Mile Majdov, Djoko Vuković, and Ljubo Kavocević. The people they abducted were from the Lagarija family. This included Nazif, Abida, Salih, Fadil, Semso, Ibro, Ekrem, and Serif From the Vejo family they abducted Fehim, Hasib, and Nermin. They also took away the Albanian called Halim. None of these people came back.

The same Chetnik group crammed a large group from our village into Meca Deleuta's house. I know that from the Deleuta family there was Mesa, Latif, Umija, Safet, Musan, and Mulija. Salima and Pasa from the Vejo family and Saba and Semso from the Lagarija family were among those pushed into the house. The Chetniks doused the house with gasoline and burned everyone alive. Everyone was burned to death. After this the Chetniks set the entire village of Kosman on fire and burned it to the ground. They drove off all the live-stock. It was May 4, 1992, when all of this happened.7)

IV

A REFUGEE FROM THE VILLAGE OF JELEC

EVER SINCE THE MUSLIM HOLIDAY of Bajram our life has become a nightmare. It all began on April 4, 1992, when the first shots rang through our village and Chetniks from the Serbian village of Vodice began shelling us incessantly. The villagers hid in the canyon of the Bistrice river. We had already prepared some shelters. These were small huts about a meter high built from stones and covered with boards. The shelling of the village lasted about three days and fourteen Muslim houses were destroyed. When the shelling stopped the Chetnik infantry entered the village and began killing people. They targeted men, women, and children.

They killed my husband and his brothers Omer, Asim, Mustafa, and Zulfo. These were all the sons of Jusuf. Our relatives and their sons were also killed. There was Hakija Srnja, son of Sućro; Hajika's son Enver Srnja; Zulfo's son Evledin Srnja; Asim's son Nedžad Srnja; and Edhem Sljivo, the son of lbro. All these people were shot. Five days after they were killed, survivors from our village were able to bury their corpses during the night. They are buried at the scene of the crime, beside the Krupice river, near Zulfo and Hakija's house.

I know the Chetniks also killed the following people: Osman Zametica, Jusuf Džinic and his wife, Mustafa Tuzlak, an Albanian called Nasuf whose corpse was terribly mutilated, Edhem and his wife Fata and one daughter, Uzeir Hadžic and his son Enver and daughter-in-law Jelena, and Haso Hadžic. They were all killed in Hamdo Hadžic’s weekend house. They are buried now beside the house.

I saw who committed these crimes. They were our Serb neighbors who were teachers from the elementary school in Jelec. All were members of the SDS. Particularly prominent among them were the Chetnik leaders Zoran Miljanovic and Pero Elez from Miljevina.8)

V

A REFUGEE FROM THE VILLAGE OF Kosova POLJE

THE CHE1NIKS CAME into the village on June 3, 1992. It was not hard to recognize them with the badges on their caps. They went into my brother Sefket's house. They began kicking his wife Fatima. They demanded money and all her jewelry. My sister-in-law brought them what they wanted. They then locked her up in the house and raped her. After they had finished they set the house on fire with Fatima in it. The remains of her hair and bones were found.

On the same day they burned down the house of Hakija Kos. They then burned down my father Abid Jamak's house and slaughtered him. They began their genocidal work in Kosovo Polje at ten o'clock at night. They had warned the villagers that they should move out of their houses by the morning. With megaphones they ordered everyone to hand over their arms and bring their cars to the crossroads. If they did not do so, they were told that their houses would be burned to the ground. My father did not want to follow their orders to abandon his home. Milan Lukic is among the most infamous of the Chetnik leaders who came to Kosovo Polje. He, among others, is responsible for these criminal acts. It was Lukić who sang the Chetnik song, “Muslims, you yellow ants, your days are numbered.”9)

XI

AN EIGHTY-FOUR- YEAR-OLD REFUGEE FROM MILJEVINA

THEY CAUGHT MY HUSBAND and slaughtered him. And then they threw his body on the fire. I saw them set seven houses on fire. They left and then returned. This time they packed all our animals onto tractors and trucks and drove them toward Miljevina. They said they were taking it all to Serbia and Montenegro. Everything was burned to the ground. Nothing was left. Noth- ing but ashes. Yes, they caught Abid Hukara. They threw him into the fire and burned him alive. There was one girl. I remember she was retarded. They killed her father and also threw him into the fire. They took her away and raped her.15)

 

dijelovi Iz knjige:
Rabia Ali & Lawrence Lifschultz: Why Bosnia, The Pamphleteer*s Press, Inc. Stone Creek, Connecticut, 1993.

 

Ismet Hadžiahmetović Višegradlija, novinar i književnik

 

Ismet Hadžiahmetović Višegradlija, novinar i književnik

1953. – 2010.

*****

Ruhama / Elirija i Ismet Hadžiahmetović
Zenica : Humanitarna organizacija Ruhama : Naša riječ, 1997. (Tuzla : Off-set)
118 str. : ilustr. ; 21 cm

Svjetlo dušom sanjano / Ismet Hadžiahmetović
Zenica : Preporod, 1999. (Zenica : Dom štampe)
147 str. ; 20 cm

Nećeš biti tama / Ismet Hadžiahmetović Višegradlija
Zenica : Udruženje književnika Zeničko-dobojskog kantona : BZK “Preporod”, 2001. (Zenica : Grafograd)
87 str. ; 21 cm

Mrtva kost / Ismet Hadžiahmetović Višegradlija
Zenica : BZK “Preporod”, 2003. (Zenica : Graforad)
127 str. ; 21 cm

Hronikum Vejsila Ostroškog / Ismet Hadžiahmetović Višegradlija
Zenica : Preporod, 2004. ([s. l. : s. n.])
158 str. ; 20 cm

Iza perde / Ismet Hadžiahmetović Višegradlija
Zenica : BZK Preporod : Udruženje književnika Zeničko-dobojskog kantona, 2004. (Zenica : Dom štampe)
216 str. ; 22 cm

Drvlje i kamenje / Ismet Hadžiahmetović Višegradlija
Zenica : BZK Preporod, 2007. ([s. l. : s. n.])
45 str. ; 20 cm

*****

priredio:Kenan Sarač

fotografija:screenshot

(focanskidani)

PARALELE 1988. – 2015. : LJUDI KOJI VOLE SVOJ POSAO

PARALELE 1988. – 2015. : LJUDI KOJI VOLE SVOJ POSAO

Kad sam danas, 5.12.2015. bio u Biblioteci na Alipašinom kod jednog finog insana Samira Klinca, zaljubljenika u svoj posao, i vrlog znalca iz oblasti književnosti prisjetio sam se i 80.-tih godina 20. stoljeća i Fočanske biblioteke. Tada je u Fočanskoj biblioteci radila Emina – Minka Sofradžija. Na prvom redu insan, pa znalac svoga posla. Koliko je ta žena pjesmica i citata iz knjiga samo znala. Pozavidio bi joj i profesor književnosti.
Oba ova insana su vrli znalci svoga posla. I svakome lijepu riječ i pomoć oko izbora knjiga pruže. Eh da, oboma je porijeklo iz Foče. Minka malo niz Drinu, a Samir uz Ćehotinu.

Finih insana se prisjetio:Kenan Sarač/fočanskidani

design:Kenan Sarač/focanskidani