75 godina od GENOCIDA u Foči : Stravične priče iz 1942.godine

 

Kakvih su razmjera bili četnički zločini, govori jugoslavenski partizanski general Kosta Nađ, koji ovako opisuje svoja sjećanja na bosanski grad Foču, u zimu 1942. godine:

“ Ne sećam se da sam ikada u životu vidio nečeg jezovitijeg od onog što smo zatekli u tom gradu. Razularena četnička rulja formalno je plivala u ljudskoj krvi. Most na Drini pružao je groznu sliku. Na njemu nije bilo ni jednog pedlja zemlje, koji ne bi bio zasićen krvlju poklanih. To je bilo stratište nedužnog muslimanskog naroda – prava klanica. Pod mostom mnogo leševa. Povezane žicom, međusobno prepletene njome, četnici su preklane ljude i žene bacili s mosta u reku. Mnogi se zapletoše o stubove mosta. Životinjsko divljanje, gore od onog najkrvoločnije zveri. Žene i devojke prije klanja silovali su na očigled roditelja, muževa i braće. Strahote se ne daju opisati.” (Vidi: Vjesnik, Zagreb, 25.05.1952.; preuzeto iz: Posebni otisak iz časopisa Republika Hrvatska, Buenos Aires, 1990., str.10 ).

No, vjerojatno najpotresniji opis pokolja svojih sunarodnjaka (muslimana) u Foči, dao je Adil Zulfikarpašić (za vrijeme rata partizanski politički komesar) u svome tekstu Put u Foču 25.I.1942. godine, koji je objavila Muslimanska biblioteka u Beču u svom Godišnjaku 1957, knjiga 4.

“Srce mi je zakucalo od uzbuđenja kad sam čuo, da još danas putujem u Foču, u Vrhovni štab. Tamo sam pozvan od Tita. Foča je moj rodni kraj. Tu je moja majka i tu su moje četiri sestre. Tu je živio i moj brat; prije nekoliko dana sam čuo da su ga zaklali četnici… Moj je brat sa srbima živio vrlo dobro. Politički se nije isticao. Iz naše kuće niko nije bio u ustašama… Ja sam od prvoga dana u partizanima. To je poznato čitavoj Foči. Na Drini izvršeno nečuveno klanje i prolijevanje ljudske krvi, bilo je uistinu onolikih razmjera kako se pričalo, ili je svijet pretjerivao, o tome sam se trebao uvjeriti svojim očima.

Sa mnom su jahali na putu za Foču Rade Hamović zapovjednik odreda, Pero Kosorić zapovjednik bataljona i još nekoliko pratioca. Na putu između Dobropolja i Poljica dočekala su nas zgarišta i nijema pustoš muslimanskih sela. Još prije mjesec dana, kada je naš odred ovuda zadnji put prolazio, stanovnici su nas nudili suhim voćem i iznosili nam hljeb sa pekmezom, djeca su se oko nas gonjala i molila da im damo koju olovku…

…(…) Gladni psi vijali su oko sela. Putem nam je dolazio u susret neki seljak. Vidjelo se po nošnji da je Srbin.

– Šta je bilo sa ovim svijetom čiča?

– Kojim svijetom? Pravio se stari nevješt.

– Iz Poljica i Drača, iz ovih kuća, pokazao sam mu rukom na zgarišta.

– A, sa Turcima?   Dosjetio se on. – Satrli ih brate, i sjeme im satrli. Puni su ih potoci, to će u proljeće, ako ih zvjeri ne pojedu, da smrdi. Još ćemo kakvu bolest navući. Kazao sam ja vođi Klariću: ‘Iskopajte jame pa zatrpajte, naćerajte neka sami sebi jame kopaju’. A on meni kaže:’Nemamo vremena čoče, jer partizani mogu svaki čas … ‘ . Ništa mu nisam odgovorio…

Na Miljevini smo naišli na strašnu sliku. Kod jednog potoka, preko kojega smo morali projahati, stajala je hrpa poklanih žena, staraca i djece. Preko njih je pao snijeg. Ispod bijelih nanosa virile su noge, glave, ruke ili ramena. Lješevi su bili iznakaženi, otekli. Snijeg koji se topio bio je crvenkast i siv od krvi i truleži. Po tragovima se vidjelo, da grabljivice razvlače leševe. Na više mjesta ležale su odrtine ljudskih tjelesa, s kojih su ptice jele ljudsko meso. Vonjalo je u zraku, jer je već nekoliko dana sijalo sunce. Nekoliko kuća u dolini bilo je spaljeno.

Jašući dalje cestom prema Foči, svugdje smo nailazili na spaljena sela. Daničići i Susješno su bili do temelja spaljeni. Stanovnici koji nisu na vrijeme izbjegli, pobijeni su i poklani. Čitavim putem do Foče nismo sreli ni jednog muslimana ni muslimanke. Što je sa njima? Prije je u fočanskom srezu bilo 67% muslimana. Držao sam u početku, da je ogromna većina izbjegla, a da su se drugi sakrili i ne pojavljuju se, dok ne ispitaju stav partizana prema njima. Ali, gdje su se mogli po ovoj zimi sakriti? …”

Poslije ulaska u sam grad Foču, Zulfikarpašić opisuje susret s jednim partizanom, Vojinom Božovićem, kojega je poznavao od ranije, jer je dugo radio u tom mjestu..

“Rukovali smo se bez riječi. Preko mosta smo pošli pješice. Još uvijek most je bio krvav. Ispod mosta, niz zidine kula, visile su poput stalaktita u carstvu Nečastivoga ogromne ledenice krvi. Pod tim strašnim crvenim baldahinom Drina je ljuljuškala mrtva tijela, kao da ih uspavljuje. Uz obalu, ležali su naduti lješevi žena, djece i ljudi u građanskim i seljačkim odijelima. Neki mrtvaci su bili goli.

– Tu na mostu je izvršeno klanje muškaraca, – objašnjava nam Božović. Kapetan Sergije Mihajlović i komandant mjesta prota Vasilije Jovičić naredili su, da se svi muškarci muslimani pohapse. Poslije su poklani svi oni, koji su veći od konjičkog karabina. Ali, ljudi su poubijani svuda: po kućama, dvorištima, ulicama. Kasnije je red došao i na žene i djecu. Drina je izbacivala lješeve. Da se to spriječi, razrezivali su im trbuhe, onda bi tjelesa potonula.

– Pa ko je to učinio? – pitao sam.

– Većinom mještani i srbijanski četnici, ali ovih zadnjih je bilo vrlo malo.

Četnici su unišli bez otpora u Foču, i napustili je bez borbe i otpora. Kad je došla naša brigada i kalinovički odred, srbijanski četnici i desetak mještana su pobjegli, ostali su ostali i ništa im se nije desilo. Eto, za šest mjeseci, našlo se je među muslimanima dvanaest ljudi koji su prihvatili poziv da sarađuju sa ustaškim vlastima, a za osam sati su skoro svo Srbi postali četnici i počeli da kolju sve od reda, ne birajući i ne praveći razliku ko je kriv a ko nije, i nije se našlo ni dvanaest  Srba od šesnaest hiljada ( koliko ih je tada živjelo u fočanskom srezu), da uzme u zaštitu bar jednog muslimana ili njegovu obitelj od osam hiljada poklanih u fočanskom srezu.

To je ljaga koju niko neće moći izbrisati sa lica mojih srpskih sugrađana. To je zločin kome nema premca.  “

Očekujući da će Tito učiniti nešto na kažnjavanju krivaca za ove masakre, Zulfikarpašić  stiže u Vrhovni štab.

“ Vrhovni štab smjestio se je u hotelu ‘Goerstl’. Rekli su mi da me je Tito već očekivao, da odem, on je u sobi. U predsoblju me je zaustavio pratilac, rekavši mi da ima neko kod Tita. Nakon nekog vremena izašao je Strajo Kočović*, bradat, obučen u oficirsku uniformu sa čizmama. Preko ramena visili su mu redenici. Na šubari je imao petokraku. Nije me pozdravio … Tito ga je ispratio do vrata.

– Šta ovaj radi kod tebe? Zapitao sam Tita.

– To je komandant fočanskog partizanskog odreda, ostavio je četnike i prešao nama. Vrijedan mladić, preko njega ćemo privući još mnogo ljudi    “

(* Prema pisanju Zulfikarpašića, Strajo Kočović je pouzdano bio jedan od glavnih koljača u Foči, kao pripadnik četničke postrojbe, kojega je on od ranije osobno poznavao)

Nastojeći istjerati pravdu i navesti Vrhovni štab i Tita da poduzmu nešto u cilju kažnjavanja zločinaca, posebno nakon što se uvjerio da neki od njih zauzimaju zapovjedna mjesta u njegovoj brigadi, Zulfikarpašić podnosi referat i predlaže Vrhovnom štabu (na sjednici Vrhovnog štaba na kojoj se razgovaralo o angažiranju muslimana i njihovom pristupanju partizanskim postrojbama) slijedeće:

“Izdati javan proglas u kome će se osuditi četnička klanja nad nedužnim muslimanskim življem u Foči.

Organizirati posebnu komisiju, koja će opljačkane stvari i namirnice oduzeti i vratiti vlasnicima.

Ukinuti narodni odbor, u kome su samo Srbi, i to i neki četnici, i samo jedan musliman, Ferid Čengić, koji nije uopće iz Foče. Imenovati narodni odbor, koji će biti sastavljen po broju stanovnika Foče od muslimana i nekompromitiranih Srba.”

Sva nastojanja su bila bezuspješna. Partizanski politički komesar Zulfikarpašić nije naišao na razumijevanje kod svojih ratnih i partijskih drugova. Pokušao je čak i s argumentacijom, da će takva politika popuštanja četnicima pomoći ustaškom poglavniku Paveliću »da se prikaže kao jedini branioc hrvatskih života u istočnoj Bosni« – no, niti to nije pomoglo.

Na savjetovanju Vrhovnog štaba koje je uskoro uslijedilo, ponovno je pokrenuo isto pitanje i dobio potporu od Ferida Čengića.No, evo što o tome kaže sam autor:

“Na tome savjetovanju Vrhovnog štaba bili su prisutni: Tito, Marko (Aleksandar Ranković), Moša Pijade, Lola Ribar, Milutinović Milutin i Milovan Đilas. Jedini koji je akceptirao moje izlaganje bio je Milutinović, koji je rekao da bi u vezi sa tim trebalo održati kratak sastanak CK i Vrhovnog štaba. Tito je smatrao, da je stvar sasvim jasna, da mi po tom pitanju nemamo diskutirati. Aleksandar Ranković mi je odgovorio slijedeće:

– Treba smatrati našom velikom pobedom da je osnovna četnička masa prilikom nastupanja naših jedinica prišla nama. Mi ne možemo iz obzira prema njima da pohapsimo i sudimo njihove komandante, mada su oni bez sumnje počinili zločin prema muslimanima… Ja prilaz četničkih masa ne uzimam kao definitivan, oni će nas prvom prilikom napustiti.

Ali mišljenje Markovo bilo je mišljenje Vrhovnog štaba i ja tu nisam mogao učiniti ništa.”

Čekajući puna dva dana na formalnu odluku Vrhovnog štaba, doznao je za još dvojicu četničkih koljača, od kojih je jedan postao partizanski komandir.

“Otrčao sam u komandu mjesta. Čolaković Rodoljub i Risto Tošović su bili tamo. Ispričao sam im uzbuđen sve to i tražio da se ovi koljači uhapse.

Čolaković i Tošović nisu ni malo bili začuđeni ovom pričom.

    Čolaković mi je rekao:

              – Kada bi mi hapsili koljače među ovdašnjim Srbima, onda bismo pohapsili pola našeg narodnog odbora i većinu vojnika.

– Pa to je strašno, drugovi, da mi ništa ne radimo, nego ih još primamo u naše redove.

            – Mi ne možemo voditi protivsrpsku politiku …

           – Ali to nije protivsrpska politika. To je protivkoljačka politika …

           – Ti izgledaš slabo … treba da se ispavaš …, rekao mi je na rastanku Tito opraštajući se.”

Ovaj skraćeni prikaz Zulfikarpašićevog Puta u Foču, riječito pokazuje kakvi su bili odnosi između četnika i partizana. Borci “slavne Komunističke partije” , na čelu s Josipom Brozom Titom, tolerirali su četnička zvjerstva i etničko čišćenje teritorija kojima su ovi nastojali ostvariti svoje velikosrpske ciljeve. Pa čak i onda kada su sasvim izvjesno znali (kako kaže pri kraju ovoga odlomka Aleksandar Ranković – bez sumnje najistaknutiji i u to vrijeme najutjecajniji velikosrpski orijentirani partizan) da prijelaz “četničkih masa nije definitivan”   i da će oni “prvom prilikom”  napustiti partizane! Što je to značilo u praksi?

Osvjedočene zločince i koljače ostaviti nekažnjene, pa prepustiti njihovoj slobodnoj volji da odu kad im se prohtije, i nastave klanja po drugim selima!? Nije li to izravno pomaganje četničkog pokreta i omogućavanje njihovih akcija etničkog čišćenja? Je li uopće čudno što su  se događale ovakve stvari, kada su u tadašnjem Vrhovnom štabu partizanske vojske sjedili velikosrpski eksponenti poput svemoćnog Aleksandra Rankovića i Milovana Đilasa,* a zazapovjednike mjesta s pretežitim muslimanskim pučanstvom ( i to poslije zvjerskih četničkih pokolja nad ovim življem !) postavljali se velikosrpski orijentirani komunistički dužnosnici, – kako je to učinjeno i u slučaju Foče kada je u tom svojstvu gradom upravljao Rodoljub Čolaković.

U kotaru fočanskom računaju, da je palo naših žrtava preko 6.000. Mnoga naša braća, koja su se zadesila u Goraždu, Čajniču i Foči iz drugih kotareva i mjesta, također su nastradali. Osobito su bili veoma traženi Rogatičani, na prvom redu, a zatim svi drugi …”.

Na drinskom mostu i po obalama Drine, kao i mostu na Ćehotini, četnici su klali Bošnjake Foče i okolnih sela. Klanja su, uglavnom, vršena noću. Naime, pristupivši noćnom odvođenju i ubijanju bošnjačkog stanovništva četnici su vezali žrtve, te po 20 i više ljudi tako vezanih odvodili na spomenute mostove i obale rijeka, te ih klali i ubijali. Noćisu bile strašne. Kroz cijelu noć čula se pucnjava u gradu i okolini. Mostovi na Drini i Ćehotini
bili su krvavi, a u vodi ispod njih ležali su mrtvi i izmrcvareni muškarci i žene.

U Foči januara 1942. “ispod šipova, na dnu Drine, njihale su se – žicom, lancima i konopcima povezane – ljese zaklanih ljudi, žena, mladića istaraca.Komadi odjeće, marame, ruke, vitice -lelujalisu se niz maticu. Na podu mosta, kraj ograde, bile su gomile crvenog leda,s mosta su visile duge crvene ledenice. Po slojevima, po visini crvenih čvoruga i
dužini ledenica, vidjelo se da je dželatski posao na mostu obavljan dugo, s planom i u smjenama”.

Drina je januara 1942. stalno prenosila “leševe. … sa Ćureva, Borča i Bukovice, iznad Foče, gdje je sve poklano … Četnicisu izvodili uveče ljude na most i tu ih klali. Jauci i vika su dovodili do ludila ljude iz okolnih kuća i plašili su se da će možda sledeći noći i na njih doći
red. Mnogo gore je bilo po selima …”.
(Prof. dr. Smail Čekić : ČETNIČKI ZLOČINI GENOCIDA U GORNJEM PODRINJU 1941−1942. I ODNOS NOP-a PREMA ZLOČINIMA)

– krajemdecembra 1941. i januara 1942. četnici(Sergija Mihajlovića, Boška Todorovića i domaći,srpski i crnogorski četnici) i na području doline Sutjeske izvršili su genocid nad Bošnjacima, nemilosrdno ubijajući i uništavajući sve što je muslimansko. Nakon što su ih mučili na razne načine, jedne su klali, a druge ubijali, udarajući ih krampovima i sjekirama
u glavu.Tom su prilikom ubili 412 Bošnjaka i opljačkali ispalili 482 kuće.
(Prof. dr. Smail Čekić : ČETNIČKI ZLOČINI GENOCIDA U GORNJEM PODRINJU 1941−1942. I ODNOS NOP-a PREMA ZLOČINIMA)

U zbjegu kroz snježnu oluju preko Zelengore,hladnih decembarskih dana i noći 1941 (između 19. i 30. decembra), preko 1.000 Bošnjaka – civila, među kojima žene, djeca istarci, pokušalo je da se izvuče preko planine Zelengore, preživljavajući užase. Tih dana i noći su, po kazivanju Selima Karovića, učesnika tih “strašnih dana i noći”, “preko sela Tjentišta i Krekova, zatim planine Careve gore i Zelengore do prvog utočišta u selima Hercegovine, neprekidno odjekivali vrisak i plač djece i majki. Stari, iznemogli i bolesni su tražili pomoć, ovce su blejale, koze drečale, a krave rikale. Stanje je bilo tako strašno da su neke majke zbog iznemoglosti svoju djecu bacale u hladne i nabujale rijeke Sutjesku i Hrčavku da ne bi dospjela u ruke koljača. Neke su, opet svoje najmilije ostavljale na snijegu, mrazu i prtini, gdje ih je uništavala jurnjava konja i goveda ili dokrajčila ljuta zima. Tako je veliki broj
bolesnih i nemoćnih zauvijek ostao na ovoj dugoj i teškoj ratnoj stazi u bespućima Careve gore i Zelengore i hladnim valovima rijeka Sutjeske, Hrčavke i Jabučnice da vječno svjedoče o teškoj narodnoj tragediji i divljanju razularenih četničkih hordi”
(S. Karović, SUTJESKA – LJUDI I DOGAĐAJI, Sarajevo, 1988,).

– na drinskom mostu u Foči i oko tog mosta, kao i na području (oko) Ustikoline i Jahorine, u drugoj polovini augusta 1942. četnici (pod komandom Petra Baćovića i Zaharija Ostojića) poklali su i ubili između 2.000 i 3.500 Bošnjaka iz Foče i okoline, uglavnom žene, djecu i starce, uključujući i protjerana lica iz drugih srezova, kojisu pokušali pobjeći ispred
četnika s desne na lijevu obalu Drine. Navedeni zločin genocida (“klanja u Foči”), taj krvavi pokolj na Foču, od 19. do 22. augusta 1942, koga je “odobrio”, odnosno naredio Draža Mihailović, a vodio Zaharije Ostojić, četnici (oko 1.600 lica) su organizovali u sporazumu s italijanskim okupacionim vlastima, koje su im dale oružje, municiju i dr. (Petar Baćović i Dobrosav Jevđević su dva dana ranije – 17. augusta razgovarali s italijanskim pukovnikom,
“duhovno” ga pripremili za napad na Foču i tom prilikom mu poklonili jedan tepih). Tada je u gradu Foči i okolini na najsvirepiji način likvidirano preko 2.000 Bošnjaka.
Tom su prilikom četničke jedinice Draže Mihailovića izvršile pokolj i nečuvena zvjerstva i nasilja nad bošnjačkim stanovništvom, pri čemu su u kućama spaljivali žive ljude, žene, djecu istarce. O tome je Ostojić 23. augusta 1942. obavijestio četničku Vrhovnu komandu: “Juče završio akciju do Ustikoline i grebena Jahorine…Po dosadašnjim podacima … 1.000-2.000 muslimana poklanih. Sve trupe dobri borci, a još bolji pljačkaši … Pad Foče ima dobrog odjeka. Muslimani u masama bježe u Sarajevo.”Čim su zauzeli Foču četnici su “pohvatali i poubijalisve muškarce muslimane, kao i jedan veliki broj žena i djece, dok su skoro sve djevojke i mlade žene silovali…Trgovine i kuće do kraja opljačkane, a neke od njih zapaljene”.Tada su četnici “sve ubijali bez ikakve milosti, kako djecu, tako i žene … kod same željezničke postaje natjerali su u jednu kuću oko 40 osoba žena i djece, te istu zapalili. Po zauzeću grada Foče ulazili su po kućama, vršili pljačku, klali ljude, žene i djecu
i vršili nasilja silovanja nad djevojkama i ženama, pa potom ih ubijali, također sve ono što im je došlo na pušku i pod nož nisu ostavili, već su sve pobili i poklali…,tako da se računa da je u onome zbjegu ubijeno i stradalo oko 3.000 osoba većinom žena i djece”.
Sve “tragove masakra” četnici su uklonili, a formalno objavili strijeljanja onih četnika
“koji su ubijali i pljačkali”.
O navedenom genocidu u Foči Petar Baćović je 5.septembra 1942. obavijestio Dražu Mihailovića o rezultatima te akcije, navodeći da je u Foči poginulo “…1.200 ustaša u uniformi i oko 1.000 kompromitovanih muslimana, dok smo mi imali četiri mrtva i pet ranjenih … Imali smo ogromni plen. Naš je cilj bio da osiguramo vezu sa Srbijom i to smo
postigli”.
Tada je sva Foča opljačkana i najveći broj zgrada zapaljen. Pljačku  su vršili četnici i “susjedni seljaci, muško i žensko, staro i mlado”.
(Prof. dr. Smail Čekić : ČETNIČKI ZLOČINI GENOCIDA U GORNJEM PODRINJU 1941−1942. I ODNOS NOP-a PREMA ZLOČINIMA)

Ta slobodna teritorija je funkcionisala sve do 10. maja 1942, kada su je napustile jedinice
Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije pod pritiskom nadmoćnijih
okupatorsko-kvislinških snaga. Dolaskom Vrhovnog štaba u Foču, pristupilo se organiziranom prikupljanju boraca za Dobrovoljačku vojsku. Većina Dobrovoljačke
vojske formirana je direktnim prevođenjem i organiziranjem četničkih u Dobrovoljačke
jedinice. U Foči je od četnika, koje su partizani prethodno razoružali, a koji su “poklali
hiljade muslimana”, formirano nekoliko jedinica Dobrovoljačke vojske. O tome Vlado
Dapčević svjedoči: “U Foči formirasmo nekoliko odreda Dobrovoljačke vojske. To su
bili četnici koje smo razoružali. I to baš oni koji su poklali hiljade muslimana …
Da smo ih kažnjavali, sve bismo morali da pobijemo. Svi do jednog su klali. A preko
2.000 ih je bilo. Za nekog Pljevaljčića se pričalo da je poklao preko 1.000 muslimana,
za nekog Đurđevca oko 800, a za njihovog komandanta Krezovića da je sa dva brata
pobio preko 300. Nijesmo mogli nikoga da strijeljamo, jer ostali onda ne bi prešli na
našu stranu. Čak smo za komandanta tog odreda, u kome sam ja bio politički
komesar, morali da postavimo baš tog Gojka Krezovića. Vrlo dobro se kasnije držao.
On i njegova dva brata poginula su u borbi protiv četnika”
(S. Bandžović, V. Dedijer – A. Miletić, GENOCID NAD
MUSLIMANIMA 1941.-1945, Zbornik dokumenata i svjedočenja, Svjetlost, Sarajevo,1990)

Prilikom “napada na Foču” mnogi četnički oficiri “nisu bili na visini, jer nisu ništa
preduzeli da pljačku spreče, naprotiv bilo ih je koji kažu da je to prirodna stvar i da
ne treba sprečavati pljačku nad neprijateljem”. Ta pojava je bacala “vrlo lošu sliku”
na četnički “sveti zadatak i časno i viteško srpsko i četničko ime”. Međutim, “to što se
desilo u Foči, čini se i na svim drugim mestima kuda četnici prolaze, tako da izgleda
da je glavni četnički zadatak pljačkanje. U pljački nisu se pokazale nikakve razlike
između Crnogoraca i Hercegovaca” (ZBORNIK NOR-a …, tom XIV, knj. 1, str. 565).

Nakon zauzimanja Foče glavnokomandujući u Operaciji Zaharije Ostojić je 23.
augusta 1942. javio Vrhovnoj četničkoj komandi: “Juče /sam/ izvršio akciju do Ustikoline
i grebena Jahorina … Po dosadašnjim podacima i oko 1.000-2.000 muslimana
poklanih. Sve trupe dobri borci, ali još bolji pljačkaši … Muslimani u masama bježe
u Sarajevo …” (S. Čekić, nav. dj., str. 693-694).
(ZBORNIK NOR-a …, tom XIV, knj. 1, str. 527; IZDAJNIK …, str. 56 i 510; S.
Čekić, nav. dj., str. 518-519, 562-563, 580-581, 588-589, 681-682 i 691-693; V. Dedijer – A. Miletić, nav. dj., str. 191-195 i dr.)

Stanovništvo Podrinja i istočne Bosne uvijek je bilo izloženo stradanju i nasrtaju fašista, te se moralo iseljavati, preseljavati na druga područja kako bi izbjeglo masovno uništenje. Iako je u Drugom svjetskom ratu, u periodu 1941−1945, istočnaBosna imala ogromne gubitke u ljudstvu, nastradalo je civilno stanovništvo Foče,Čajniča, Goražda i ostalih varošica…
Tih dana Drina je bila krvava, njeni mostovi su bili ljudske kasapnice, domovi krečane, a varoši i sela legla orgijanja i divljanja četničkih bandi.

 

Prof. dr. Smail Čekić : ČETNIČKI ZLOČINI GENOCIDA U GORNJEM PODRINJU 1941−1942. I ODNOS NOP-a PREMA ZLOČINIMA
SJEĆANJA, OPOMENE I PORUKE – Zbornik radova s Okruglog stola, održanog 26. januara 2011. u Goraždu povodom 26. januara 1942 – Dana sjećanja na genocid u Gornjem Podrinju

Kliknite da pristupite Zbornik_Gorazde.pdf

priredio:Kenan Sarač

fotografije:flickr ekranportal13/screenshot/focanskidani

oprema teksta:focanskidani

 

*********************

 

[izlog knjige] Srpski zločini nad Bošnjacima-muslimanima 1941.-1945.
https://focanskidani.wordpress.com/2017/10/11/izlog-knjige-srpski-zlocini-nad-bosnjacima-muslimanima-1941-1945/

75 godina od genocida u Foči : Priča o Mevli Pirić, djevojački Lampa, iz Godijena kod Foče
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/02/75-godina-od-genocida-u-foci-prica-o-mevli-piric-djevojacki-lampa-iz-godijena-kod-foce/

Priča o Foči 1941. – 1945., kao i 1992. o stradanjima i patnjama naroda Foče, ali i o borcima – herojima koji su pružili herojski otpor agresoru i spasili civile
https://focanskidani.wordpress.com/2017/09/24/prica-o-foci-1941-1945-kao-i-1992-o-stradanjima-i-patnjama-naroda-foce-ali-i-o-borcima-herojima-koji-su-pruzili-herojski-otpor-agresoru-i-spasili-civile/

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. – 1945. : Smrt do smrti…Priča Nataše Zimonjić-Čengić
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/04/genocid-nad-muslimanima-foce-1941-1945-smrt-do-smrtiprica-natase-zimonjic-cengic/

FOČA 1941.-1945.:Protiv zaborava i tabua…(FOTO)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/04/20/foca-1941-1945-protiv-zaborava-i-tabua-foto/

STARI TEKSTOVI » ADIL ZULFIKARPAŠIĆ: PUT U FOČU 1942.
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/29/stari-tekstovi-adil-zulfikarpasic-put-u-focu-1942/

HISTORIJA FOČE : 75 GODINA OD PRVOG OSLOBOĐENJA
https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/20/historija-foce-75-godina-od-prvog-oslobodenja/

FOČA, 20. januara,1942.
https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/20/foca-20-januara1942/

FOČANSKA OMLADINSKA ČETA
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/06/focanska-omladinska-ceta/

FOČANSKI PROPISI
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/10/focanski-propisi/

IZ HISTORIJE FOČE : Partizanska olimpijada u Foči
https://focanskidani.wordpress.com/2016/06/09/iz-historije-foce-partizanska-olimpijada-u-foci/

O GENOCIDU NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. – 1945. iz pera Ševka Kadrića
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/05/o-genocidu-nad-muslimanima-foce-1941-1945-iz-pera-sevka-kadrica/

75 godina od GENOCIDA u Foči : Stravične priče iz 1942.godine
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/23/75-godina-od-genocida-u-foci-stravicne-price-iz-1942-godine/

[HISTORIJA FOČE] : 76 GODINA OD PRVOG OSLOBOĐENJA
https://focanskidani.wordpress.com/2018/01/20/historija-foce-76-godina-od-prvog-oslobodenja/

FOČA 75 GODINA OD GENOCIDA : Mustafa Sarač, ugledni medicinar i trgovac, spaljen na sred Pazarišta
https://focanskidani.wordpress.com/2017/11/28/foca-75-godina-od-genocida-mustafa-sarac-ugledni-medicinar-i-trgovac-spaljen-na-sred-pazarista/

FOČA 75 GODINA OD GENOCIDA : Ugledni i bogati Šerif aga Hadžialić obješen u Aladžanskom parku
https://focanskidani.wordpress.com/2017/11/27/foca-75-godina-od-genocida-ugledni-i-bogati-serif-aga-hadzialic-objesen-u-aladzanskom-parku/

FOČA 75 GODINA OD GENOCIDA : Istina o Smail agi Šiljku iz Foče
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/19/foca-75-godina-od-genocida-istina-o-smail-agi-siljak-iz-foce/

 

više o genocidu nad muslimaniima 1941. – 1945. možete pročitati na:

Genocid nad Muslimanima Dedijer.pdf
(http://www.mediafire.com/download/3c6979xjytfg9ks/Genocid+nad+Muslimanima+Dedijer.pdf)