SIRENA – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 25.dio – KRAJ)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

SIRENA       (25)

Deseti dan u mjesecu, tačno u dvanaest sati, zajaukala je sirena, u dane i vrijeme kako je navijena. Dok je jaukala, začula se velika eksplozija iza Pilane, prema Drini. Zemlja je zadrhtala od detonacije.
Svi, i u Pilani, i u koloniji, potrčali su ne bi li se sklonili. I Vratilo je napustio svoje radno mjesto na kapiji. U stopu ga je pratio Mazalo i sve oko sebe slikao „Zenitom“, ne bili na ovom događaju zaradio. Svi su gledali u nebo, ali gore nije bila ni jedna „štuka“. Tada su stali, ne bi li došli sebi. Sve je trajalo kratko, ali i predugo za one koji su sa sirenom doživjeli i obrušavanje „štuka“ s visina, a bombama ih
„zalijevali kao da su crveni luk u bašti“, kako to kaže motorista Gavro. Kada je sve prošlo, mnogi su pili vode preko mašica. I u kući i u Pilani.
Niko ništa nije govorio, da šta ne zastrani. Neka ovo razbistri politika, govorili su, a onda će svoje dodavati.
U koloniji su vidjeli neke ljude u odijelima dok su ulazili Šabanu u kuću. Nisu imali šta vidjeti. U krevetu je ležao mršav i još crnji Šaban. Nagnuli su se nad njim, a on je gledao kroz njih. Nije ih vidio.
Ovakav, na samrti, napola od onog svijeta: Kako će to Šaban uraditi! Kada se smirilo, politika je rekla svoje: Eksplodirala je bomba velike razorne moći, zaostala iz proteklog rata.
Bilo je i drugo mišljenje. Kada sa napio u „Složnoj braći“, Generalni je ispalio:
– Bombu su tempirali nenaklonjeni elementi.

I narod je rekao svoje. Tražili su da Gerhard skine onu sirenu s fabričkog dimnjaka, da ih više ne podsjeća na Nijemce. To mu je bilo preče od „bombe velike razorne moći“ i „nenaklonjenih elemenata.“ Kada je Gerhard za ovo čuo, sklonio se na sigurno dok, ovo ne prođe. Nije htio skinuti švirenu, kako ju je on zvao. Sljedećeg mjeseca, kada se sve smirilo, tačno u dvanaest sati, desetog dana, jeknula je sirena sa fabričkog dimnjaka.
O ovome što se događalo niko nije pitao Kašma.
U posljednje vrijeme solo je ponavljao rečenicu: „Meni se primaklo, a i ovome se primiče – pa vidite“.

Sve što je bilo u koloniji, našlo se u Ćirovoj zadaćnici za pismeni iz srpskohrvatskog jezika. Sestra Sada je imala dvije sveske, pa mu je dala jednu za „pismeni“ u školi.

K   R  A  J

Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

OSKAR – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 24.dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

OSKAR     (24)

Jedne zime pao je veliki snijeg, u visinu mimo ljudi, a minusi do puno ispod nule. Kolonija pod snijegom, zaleđena, uokvirena bjelinom. Kao na razglednici. U šumi poviše kolonije pucalo drveće, a voda smrzla u cijevima.
Žene na fijakerima snijeg topile. Montažne kuće su mala brda u bijelom. Pale bi, da stariji nisu skidali snijeg drvenim lopatama s krovova, a djeca čistila ispred kuća. Škola ne radi. Djeca ostala u svojim kućama.

Kako se išlo od kuće do kuće? Jedni bi lopatama razbacivali snijeg ustranu, pravili prtinu. Prije lopatanja, s krovova svojih kuća sve bi se dogovorili, pa se znalo kuda prtiti. Tako bi prtili od kuće do kuće, a okolo visoki zidovi od snijega. Komšije bi se vidjele, ako bi se sreli, ili se prtine ukrštale. Na tim raskrsnicama pričali bi kako doći do drva. Radio „Mileva“ okrila da je vidjela Karagu, prtio put prema spiljama, onoj kosoj strani do Drine, a tu još je bilo drveća. Samo što je Mileva razotkrila Karagu, svi su se sa sjekirama spuštali Karaginom prtinom do same Drine. Karage nije bilo, beli ga je prtina smorila, pa se vratio kući.
Drveće se nije vidjelo, bile su to gomile snijega. Lopatama su opet pravili prtinu, ovaj put do drveća, pa ga rukama rastresali da otpadne snijeg. Grane i stabla bi sjekli, pa drva dijelili. Djeca bi ih, iscijepana, u velikim čohanim torbama nosila svojim kućama.

U duguljaste limene šporete koje su svi u koloniji zvali „fijakerima“, valjalo je stalno dodavati drva. Svi su bili u onoj glavnoj prostoriji, i po noći, a majke bi svu noć ložile vatru. Ono što bi domaćini cijeli dan

nacijepali na spiljama iznad Drine, za noć bi sagorjeli, a ostalo bi malo i za jutro. I opet sa sjekirama i lopatama do Drine. I tako dalje: iz dana u dan, a minusi nisu opadali.

Bez vunenih džempera i zimskih jakni nije se moglo napolje. I nakon tri dana, traktor je grtalicom pročistio put od kapije Pilane do kolonije, pa su „Maglićevci“ mogli na posao. Ovu akciju traktoristi su proširili i na sela. Bili su stali gateri bez radnika. Obustavljen je dovoz šumske oblovine, i kamonima i vozom. Drina se prvi put zaledila, pa trupci nisu mogli ni Drinom. Tek, Bog Jedini zna kako je radnicima bilo na Zelengori u šumskim katunima, u kojima su zimovali. Za utjehu su imali veliku burad u koja su ložili drva. U pilani na Brodu bilo je od ranije naslagane oblovine. Spašće i ovi munusi, a s njima i snijeg.
Prije ušća rijeke Bistrice u Drinu, iznad same rijeke, bila je je jedna omanja kafana, sklepana od dasaka i okoraka, prekrivena salonitom. Gazdu su svi zvali Kruško. Posljednjih decenija pio je samo rakiju od kruške, a uza se imao i „kruškovite prijatelje“. Samo bistra rakija, za njih nisu ni postojala obojena pića. Bistra ih rakija samo ozari, udari u lice, no pamet ne uzme. Tu je za njih svijet počinjao i tu se završavao.

S Kruškom su sklepali kafanu. Sav materijal dovukli su traktorom iz pilane: grede, daske i okorke, pa nisu trošili svojih para, a nisu ih ni imali. Sjekirama su tesali grede i daske, a njih pokovali sve klanfama.
I kada su završili, crvenom su kredom, na, sjekirom istesanoj, platici, napisali „Kod Kruška“. I ekserima je zakucali iznad vrata.
Šank, stolove i stolice, napravili su od šumske građe. Šporet od manjeg bureta za naftu. Pri dnu su izrezali otvor za vratanca i postavili ga na onisko željezno postolje s nogama. Sve ovo su oni uradili ranije, prije negoli je napadao veliki snijeg.

Kafana se brzo pročula po dobroj rakiji, ne samo od kruške. Odnekle, sa strane, dobivali su rakiju i od jabuke i sitnih šljiva. Kruško je bio krupan i zdrav, snažan, pedesetih godina, guste, crne kose. Niko nije znao kako je izganjao prijevremenu penziju. Kćerke mu se poudavale, a on ostao da živi sa svojom „starom“, kako ju je protokolarno zvao.

Kafana je uvijek bila puna, nikad nije bila bez rakijaša. Dolazili su odsvakle, pili po cijeli dan, izlazili i puzali do iznad rijeke i povraćali, pa groktali, pa opet povraćali, a onda bi se vraćali, kao da rakije više nema u njima, i krenuli ispočetka, cijele bogovetne noći, sve do jutra.

Tim rakijašima „majka rakija“ je istrošila i jetru i mozak, jedino su između ovih dasaka nalazili smiraj. Trebala im je ova tišina, s malim prozorima, bez velike svjetlosti, koja im nije ležala na srcu: a tama ih odmarala. Onome kome je rakija izgrizla organe, tiha, mala, mračna prostorija bila je terapija, bez koje nisu mogli zamisliti sutrašnji dan. A rakija ih bez milosti točila. A trebala im je da bi, prema njihovom umišljaju, ostali dostojanstveni i visoko dignute glava, dok ih ne bi povalila i stavila u bolesnički krevet, da se mnogi više i ne podignu. Ponekad bi neko tiho krenuo pjesmu, drugi bi je tiho prihvatali, ili su je znali, ili je ne znali, nije se u tome niko pitao, svako je za sebe pjevao, prema tekstu koji im je nadolazio, pa pjesmama nije bilo kraja. Nizale se jedna za drugom. Nisu marili da li to rakija iz njih pjeva ili pak oni.

Bilo je i lovačkih priča, koje su, čini se, na najbolji način pričane uz rakiju, a kada bi koji pričalac bio mnogo pod rakijom, ispale bi toliko lovačke, kao da su nastale u nekom nestvarnom svijetu: ništa od onog što je pričano ne bi se moglo dogoditi čak ni u snu, ali rakijaši ga ne bi prekidali. Možda i bi, da je tu priču počeo kada su bili trijezni, pa bi ga prekinuli, govoreći mu da „smanji ribu“, a ovako bila kakva priča godila je njihovim ušima, a da ga pri tom nisu ni slušali.

Samo što bi jedan pričao kako mu u bašti rastu velike tikve, da ih mora rezati testerom, drugi bi rekao da je u njega izrasla lubenica da je dva čovjeka ne mogu unijeti u kuću, a treći, da u njega na selu rastu tako mali paradajzi, da se jedva golim okom mogu vidjeti, i šta će on: kada bi pošao da ih bere, nosio bi stakleno povećalo. Kruško ovakve rasprave prekidao sa „hajd živjeli“, ili bi ih sve iznenadio viješću da je dobio novu rakiju od višnje, takvu kakve nema u ovim krajevima.
– Je li to lovačka? – neko bi upitao.
Kao da je očekivao ovo pitanje, Kruško bi ispod šanka izvukao litrenjak, a onda ga donio do prvog stola:
– Evo, neka svako sebi sipa, ovo kuća časti. Pa ko ima obraza, neka kaže.
– Bravo, Kruško! Svaka tebi čast! Živio stoćku i još koju godinu!
Zvaćemo te Višnjo – uzvikivao bi onaj koji bi sebi sipao.

Kada je napadao veliki snijeg, ni traga od kafane. Kafana se nije ni vidjela od snijega. Kako je Kruško došao do nje, to niko nije mogao znati, jer stanovao je podaleko, u selu Điđevo, a odozgo nije ni bilo prtine. Čim je došao, velikom, drvenom lopatom počistio je snijeg ispred ulaznih vrata, a onda prtio nizbdo do glavne ceste, kojom niko nije prošao. Onda se vratio i ušao u kafanu, sjeo za jedan sto, a ispred sebe stavio litar kruške, još ne skidajući tešku, kožnu, šofersku jaknu. Bilo mu je teško što je sam u kafani, pa je naginjao čašicu za čašicom, kolika mu je bila muka.

Nakon ko zna koje čaše neko otvori vrata, kada ono stari, omalehni Vejsil iz kolonije, sav od snijega, sam sobom isprtio jedan kilometar. Ne prođe mnogo, kad uđe Sakson, starac, inžinjer u penziji, volio pleh muziku, a nju mu je posljednjih godina skroz naskroz zamijenila rakija. Strovali se na stolicu do njih dvojice, čim sjede Kruško mu nasu „krušku“. Tamam što se pojadiše na snijeg, kad, eto ti još trojice rakijaša. Svi su stanovali iznad prodavnice mješovitom robom. Za čizme su pričvrstili široke daske, pa su hodali po površini snijega. I to ih je spasilo. Dok su odvezivali daske, Kruško dobaci:
– Ovaj izum ću prenijeti i ostalim rakijašima! Reći ću im: dođite, a ne kroz snijeg: nego preko njega.

Kada sjedoše, bilo ih je šesterica oko stola, Kruško ih uputi:
– Ostanite u tim šoferskim kožnjacima i bundama. Znajte da nemamo drva.
Kao po dogovoru, uđe još jedan na vrata. Na sebi unese smet snijega. Čim uđe, nakloni se do zemlje:
– Snijeg i rakija idu zajedno!
Svi skočiše na noge da ga pozdrave. Ovaj gost ih je iznenadio. Bila je rijetkost da on navrati, iako su znali da je veliki rakijaš, ali otkud po ovome snijegu! Još ostario, prevršio osamdesetu. Uglas zavikaše:
– Otkud tebe, Osko, po ovom snijegu i minusima. Nisi traktor da se probiješ – dobaci mu Kruško.

Dok je Kruško govorio, Oskar je skinuo dugi, stari talijanski šinjel, kome je davno istekao rok trajanja, a ostao u onome svome, a skoro raspadnutom, crnom kaputu, koji se po tome u potpunosti slagao sa onim šinjelom, a ispod se vidjela šarena, toplija košulja. Svi opet zagalamiše:
– Šta skidaš šinjel, na tebi kamenje nosili! Napolju je minus
dvadeset i osam! Jesi li pri sebi, obuci to dok se nisi zaledio ko onaj naš šporet. U nama je sve što imamo, to je rakija, a drva nemamo.

Oskar ih ne posluša, dugi kaput presamiti preko naslonjača stolice drugog stola, a onda oboje donese do onog oko koga su se okupili i sjede; nije se obazirao na hladnoću. Čim zasjede, Kruško mu nasu čašu rakije, govoreći:
– Osko, da se zgriješ, naj rakije od višnje.
Osko će:
– Da je od govana, meni je dobra! Ona obojena su otrov!
– Snijeg i studen, kod rakije, ne mogu ti ništa.
– Šta će mi? Još nije bilo zime, a da sam ozebo. Sada sam prošo
četiri kalometra od Foče, ovom drugom stranom, pored Luka, sve odozgo po snijegu. Brzo sam gabeljo, da sam stao, propo bi, da se i ne vidim. Mogo me snijeg zatrpati. Ali, neće grom u koprivu, pa ni Osko pod snijeg.

Iako ih je grijala rakija, kako se dan kratio, a večer nadolazila, studen je sve više ledila svaki kutak ove kafane, da su se sve više skupljali u se, samo Oskar, iako bez šinjela, na hladnoći se nije skupljao. Znao je pijan noć provesti u nekom jarku, pored ceste, ili u nekoj pećini, kojih je bilo posvuda: ako mu se nije išlo do gazde Slavka, kod koga je radio i živio, daleko na Barakovcu. Na minusima bi hrkao u nekom jarku, a iz nosa mu je virila ledenica.

Kao i uvijek, bio je u svim pričama; onakav kakav je trebao ovoj okolini; slobodan i drukčiji, bez ikavih okova, a dobar „ko hljeb“, kome su se svi mogli popeti na glavu i tu su mogli ostati i širiti se koliko im je volja.
Pili su i šutjeli, neki su počeli drhtati od hladnoće. Već bi neki krenuli kući, ali ih sramota da prvi ustanu i napuste rakijaško društvo. Svu tu čamotinju razbio je Oskar, kolačajući očima i govoreći:
– Šta vam je? Zima nije smrt! Ja sam se u ovo doba kupo u Ćehotini.

Onda ustade na noge:
– Evo, saću se okupati i u Bistrici.
Svima oči živnuše kad čuše Oskara, znali su da se svake zime kupao u Ćehotini. Sav bi se svijet okupio.
– Na moju dušu, Oskar će se kupati u Bistrici! Jel de, Oskar? – upitaće nezainteresirano starac Vejsil.
– Ne benavite, kakvo kupanje na minus dvadeset i osam stepeni!- dobaci neko, brinući se za Oskovo zdravlje.
– Ako hoće, neka se kupa – drugi će.
– Šta vam je, je li Bog s vama? – kaza jedan od one trojice, najmanji od onih što posljednji dođoše. Svu ovu priču prekide Kruško, on je znao ono što su i oni, samo se toga nisu sjetili. Kaza im:
– Znam ja što Osko hoće da se kupa. Zato što je Bistrica zaleđena,
pa to ne može biti. Idi se ti, Osko, junači na drugom mjestu, nemoj se pred nama razasipati!

Kada ovo ču, Oskar naglo ustade, dižući ruke uvis. Glasno kaza:
– Razbit ću led i kupati se!
– Baš hoš? – Vejsil će.
– Hošu – odgovori mu Oskar njegovim jezikom, ne sjedajući i ne spuštajući ruke.
– Kako ćeš ga razbiti! To je glupost – na to će Kruško.
– Nije mi prvi put. Ti ćeš mi Kruško dati macolu: na jednom
mjestu razbijem led, da mogu ući u Bistricu, i razbiću led dvadeset koraka ispod, pa tamo izađem.
– Ti ćeš roniti!? – zagalami Kruško – bogami Osko, ti si za ludnice.
Ako i tamo imaju lijeka za tebe. Okani se kupanja, Oskanijo! Ko zna hoš li izroniti?
– Daj macolu, Kruško – Oskar će.
– Baš hoš – opet će Vejsil.
– Hošu, daj macolu, pa idemo.

Izađoše polahko. Kruško je nosio macolu. Spuštali su se niz strminu do Bistrice. Lopatama su razgrtali snijeg. Ispred svih je išao Oskar u talijanskom šinjelu koji je ostavljao tragove po snijegu oko njegovih nogu. Oskaru se žurilo da se pokaže.

Studen se svima uvlačila u kosti, da su drhtali kao prut. Ostarjeli Vejsil bio je posljednji, njega je starog skroz uhvatila rakija, pa se za njima teturao. Ali je htio da vidi i ovo čudo. Pa neka umre, tako je u sebi mislio.

Kada dođoše do Bistrice, svi zastadoše, a Osko od Kruška uze macolu i po ledu, korak po korak, u cokulama, krenu prema sredini Bistrice. Kada dođe, zamahnu macolom, ali se ona odbi, koliko je led bio pun i jedar. Osko opet udari, pa opet, i još koji put. I led popusti. Oskar ga probi. Napravi se rupa, kroz koju poče istjecati Bistrica. Sad macolom poče širiti rupu, dok ne bi na oko pola metra, da se može prvo nogama spustiti.
Onda, izbroja dvadeset koraka ispod, pa opet poče udarati macolom, kao da u ledu reže obrvu, pa zatim joj s nekoliko udaraca otvori oko: Bistrica ga pogleda i bistre suze niz led potekoše. Osko nabrzinu skide šinjel, zatim onaj drugi kratki kaput, zatim košulju, a onda i suknene pantalone. Osta samo u dugim gaćama i žućkastoj potkošulji. I takav, vrati se nazad, dvadeset koraka do one prve rupe. Macolu je ostavio dolje, sa strane, sa odjećom, gdje ih Bistrica nije mogla dohvatiti.

Kruško i ona peterica, zvjerali su ne vjerujući svojim očima. Iako su bili pijani, ova slika ih je skroz otrijeznila. Nisu vjerovali ovome što vide, kao da su u nekom snu, ali ne bi da ga prekidaju. Nisu ni treptali, samo da sve vide. Sve im je ovo ličilo na mađiju.

Oskar, u dugim gaćama i potkošulji sjeo je na led, s nogama u rupi. Naslonio se na ruke, a onda se polahko spuštao u Bistricu i nestao. Ovi na obali se ukočiše. Kao po komandi okrenuše glavu ispod, prema drugoj rupi. I čekali. Sekunde kao vječnost.
– Majko moja, što ga pustismo! – jeknu ostarjeli Vejsil – bit će da smo mi krivi, ako ne izroni. Oskara ne bi, a oni na obali se nisu micali. Htjeli bi da siđu na led, da pomognu Oskaru, ali ih noge nisu slušale: ukočene, kao i njihove misli.

I odjednom, izroniše ruke Oskarove, s rukama na ledu, podiže se na njih, i kao pastrmka kad lovi mušicu, izbaci se iz ledne vode na led.
Kruško ne mogaše, a da ne uzvikne:
– Sastavi ga, Oskoooo!

I Osko ga sastavi. Spoji bradu s nosom, okrećući se prema njima. Onda brzo, dok se Bistrica slijevala s njega, skide potkošlju i duge, gaće, pa onako gol, gurnu ih pod led, pa poče oblačiti pantalone, košulju, kaput, i na kraju šinjel. Kada ovo završi, ponese macolu prema rakijašima.

Šutjeli su dok su se vraćali prtinom. Niko da ijednu riječ progovori. Još ne vjeruju u ono što su vidjeli.

Jedno stablo je puklo, pa je Oskar za sobom povukao veliku, otpalu grančinu, a onda su je zajedno uvukli u kafanu. Njih šesterica su je lomila rukama i odozgo, skinuvši poklopac bureta, gurali izlomljene grančice u šporet, a stari Vejsil je pri dnu otvorio vrata, nabacao starih novina i potpalio. Za to vrijeme, Oskar je sjedio za stolom i otpuhivao. Samo je rekao:
– Kruško, stavi litrenjak kruške preda me, oni će šporet nahajcati.

Tako je i bilo. Njih dvojica su pili, a kada se vatra razgorila, posjedaše i drugi rakijaši. Oskar je „krušku“ pio „iz ruke u ruku“, sve naiskap, jednu za drugom. Nakon šeste čaše, Kruško ga upita:
– Dugo te nije bilo.
– Brojao sam korake. Hodao sam pognut po dnu Bistrice, nisam ronio. Kad bi se uspravio, udario bih glavom o led.

Kruško ode u jednu malu sobu iza šanka i na papiru donese izrezane komade suhog mesa i stavi ih pred Oskara:
– Ovo je nagrada kuće za ovo što si učinio.
Oskar je halapljivo trpao u usta komade suhog mesa, a zalijevao ih „kruškom“.
Trebalo je vremena da ih šporet dotakne. Mrak se sve više hvatao, gustoćom rijedio dnevnu svjetlost. Upalili su lampu na zidu. Vejsil smrzlom rukom zadiže staklo, a onda šibicom pripali pamučni fitilj, koji je u donjem dijelu umočen u gas. Napokon, sve ih lampa obasja. Grančice u šporetu pucketale, ali je trebalo dugo vremena da ih zgrije.
Neki od njih su drhtali, ozebli na Bistrici, a Oskar se znojio od kruške.

Izjutra, svi su se budili, svako na svom stolu. Rastezali su se. Samo je Oskar i dalje držao glavu u rukama na stolu. Kad su mu podigli glavu, iz usta su mu virili veliki komadi suhog mesa. Nije imao zuba, pa je gutao nesažvakano meso.

Oskar se umalo nije udavio gutajući velike komade suhog mesa, no opet nikoga od njih nije budio da ga udarcem u leđa vrati u život.

Oskar Kuštek živio je u dva izdanja. U prvom je bio Trijezni, u drugom Pijani. Kada bi se ova dvojica sudarila na putu, ne bi se prepoznali. Ako bi išli jedan prema drugom, ovaj drugi, zbog svog obrazovanja i školskog odgoja bijegao bi od ovog prvog. Pijani bi vidio, samo bi rekao za Trijeznim, da ga ovaj čuje: „Škola nije za takve“. A kada bi Trijezni uzmakao, promrljao bi: „Ni njemu nije lako!“
Strojar Gerhard, rođeni Nijemac, nakon rata, onog Drugog, nije se vratio u svoju domovinu, sreo je na putu Pijanog. Vraćao mu je knjigu
„Nebo ne zna za miljenike“, njemačkog pisca Erih Marije Remarka, koju mu je Trijezni, sedam dana ranije, donio iz svoje biblioteke. Prije toga, Gerhard ga je u parku, gdje su se sreli, uvjeravao u ispravnost jednog Remarkova citata, izgovarajući ga naglas, onako kako mu je to dozvoljavao „njegov“ srpkohrvatski jezik: „Što više ti voljela sebe, ti manje vrijedila“. Trijezni se oštro suprotstavio ovoj Remarkovoj misli, govoreći: „Koliko sebe voliš, toliko vrijediš.“ I kada je pročitao ovu knjigu, na veliku žalost Trijeznog, Gerhard je još više bio uvjeren u ispravnost onog Remarkovog citata.
I ponio je knjigu da je vrati Oskaru. Slučaj je htio da u Aladžanskom parku sretne Pijanog, a da ne vidi da je ovaj pijan: razdrljena košulja i pantalone koje su se vukle po zemlji nisu mu ništa govorili. Zato mu se i svidjelo ono što je rekao Remark. Kad su se sreli, Pijani ga nije prepoznao, htio je proći pored njega. Gerhard, kada je vidio da će ga zaobići, stao je pred njega, pružajući mu knjigu, govoreći: „Evo, tvoja knjiga. Ti što manje sebe voljela, ti više vrijedila.“ Blago se nasmijao, gledajući u Pijanog, da vidi šta će mu on reći. Pijani zastao, pogledao ga u čudu, otkud ovaj pred njega, još mu nudi neku knjigu. Samo je rekao: „Ni tebi nije lako.“

Zaobišao ga je, kao neki stub, da ne udari u njega.

Gerhard je knjigu vraćao pogrešnom čovjeku, ovo nije bila knjiga Pijanog. Knjigu mu je dao Trijezni, njemu je valja ivratiti.

Oskar Kuštek je odrastao u sirotištu. S djecom iz sirotišta završio je četiri razreda osnovne škole. Bistrog i nadarenog, primili ga u Građansku školu, koja je bila u rangu niže realne gimnazije, a trajala tri godine. U njoj su se školovali kadrovi za privredni i društveni razvoj. Tako je pisalo u publikaciji ove škole.

Dođe rat. Oskar sa školskom torbom, preda njega ispade momak, lijep, Bože sačuvaj!, kako pjesma kaže: momak visan, lijep ko pisan. Od trave do glave: srbijanski kožni opanci, s kljunom, oputom izvezeni; hodom jelen, duga kosa, šajkača s kokardom iza pasa. Na njemu sve kao saljeveno, čak i duga kama iza pojasa mu paše: prelijep da ubija. Začaran, Oskar u njega blene, nikako da ga se nagleda. I ne gledajući ga, vojnik razminu. Napojen ljepotom, u ekstazi se za njim okrenu.
Bog dade, kao da je iz zemlje nikla, kao u susret ide Sejdefa!
Lomna u struku, vita, iz duga vrata joj nikla kita cvijeća, u šamiji s kericama. Čuvena ljepotica, tako lijepa, da su žene, prvi put videći je, odmahivale glavom, čisto žaleći je, kao: džennetska hurija, uvehnuće sa svoje ljepote, jer se spram nje neće naći parca. Takvom je i pjesma pamti. Sakupe se momci u večeri rane, pa kad vince udari u lice, krenu ganutljivo pjesmu, da ubija: Sejdefu majka budila. I koliko god horski pjevali, svaki je u mislima pjevao svoju pjesmu, solo, snatreći kako joj pjeva pod pendžerom, ili, još bolje, na uho; a možda se neko i umisli, usta na usta da joj pjeva, bludi, svaki za se, da joj je „prvo gledanje“.

Varaju se žene: ljepota na ljepotu! stvoreni jedno za drugo. No vojnik, mimo nje. Onda se, kao prenut iza sna, nekako kao u kolu, na jednoj nozi se okrenu: lijevom joj rukom pokri oči, kao u igri: pogodi ko sam? A onda, desnom, kao gudalom preko struna, prevlači kamom preko glasnih žica, da se baš ništa ne oglasi – ni glaska. Tek, zadrhta, kao slomljen cvijet, glava joj klonu, a ruke joj: dvije bijele golubice, na čas zalepršaše u zraku, zatim su slomljena krila, stežu se u šake, kao da se hvata za zrak, a njega ponestaje. Do zraka, nikako da dođe, a on joj je najpotrebniji: za krik, ponajprije. Pa kao drinsku pastrmku, čija ti krljušt od srebra, tek okrznuta sunčevom zrakom, očinji vid biserom sažiže, cijelu drhat je prođe – i onda se smiri.

Nigdje to nije bolje napisano kao u djelu Sonata No 12 Minor Op. 3.

Oskar bi se zakleo da je vidio kad ona pusti dušu; ne samo taj tren, već i njezinu čistu dušu: kao išta bijelu golubicu, kako se u nebo diže.

Skamenjen, još se ne miče s mjesta. Vojnik, kao da ga sad tek vidi, vraća se prema njemu. E, ovdje se priča u različite rukavce grana. Pametne knjige, govoreći o sublimaciji, govore o nekoj vrsti estetskog uživanja koje je mračno, asocijalno, amoralno, i kako su najveći estetski doživljaji vezani za osjećaj životne ugroženosti. To zovu katarzom: užas i samilost, istovremeno. Ono kroz šta prolazi Oskar filozofi zovu „mrakom proživljenog trenutka“, „izostajanjem iz sebe“, kad se sviješću nije na visini proživljenog. Sam Bog zna šta bi Oskar na ovo njihovo rekao! Možda ništa, a možda: Ni njima nije lako.

Po jednima, bio je beznačajan, tek krpa da se nož od krvi otre, jer on silniku nije bio spram noža. Jedni pominju sudbinu, prst Božiji…
Najneuvjerljiviji su oni koji misle kako se htio riješiti svjedoka. Prvo, po vojniku, to nije zločin, momak je samo svojski radio posao. Drugo, avgust je 1942., kome je to tada on mogao svjedočiti i u čije uho uliti glas? Zna se ko je tada u Foči držao vlast i da nije preteklo nijedno nesrpsko uho.
Možda ima najviše istine u onoj Vejsilovoj: Nije ga doklao, jer je vojniku sinulo u glavu da dječaku ne piše na čelu koja je vjera. I gdje drugo provjeriti doli međ nogama. Skida mu gaće, kadli ono dolje: udna kapica! U, majkumu!
Mladi vojnik, Bog zna s koje je vode, nije mogao znati da s one strane Drine nisu svi Turci. Ima i Hrvata. Greškom je Oskar preživio i ostao samo naklan. „A da mu je našao golu glavicu, ne bi se nanoso glave!, Vejsil bi cirkuzio.

Oskar se probudio u talijanskom stacionaru. Talijani su ga spasili. Izišao je u talijanskom šinjelu sa razrezanom vilicom, pa je mogao sastaviti bradu s nosom. Vrat mu je dugo bio u gipsanoj obujmici.

Nakon rata, Oskar je bio u najmu kod bogatog stočara na Velečevu, podalje od grada. Čuvao mu krave i raznosio mlijeko. Uvijek čist i uredan, razgovoran, dostojanstven, a znalo se i da je obrazovan, pa su ga ukućani u pojedinim gradskim četvrtima zvali u kuću da im podučava djecu. Sva djeca uz Oskara bila su dobri učenici.

Prolazile su godine, a Oskar je zalazio u kafane i trošio honorar od učenja djece. Kada bi potrošio, drugi bi mu zvali piće. Tako se rađao Pijani, a sve manje je bio Trijezni, kako bi na kraju, slika Trijeznog izblijedjela, ostao je samo Pijani. Ovog je trebao narod da mu razbija čamotinju. Pijanog su hranili pekari, rakiju mu zvao narod. Pijani i narod su se toliko srodili, kao šipka i bubanj. Pijani je bio bubanj. Bogati stočar nije htio Pijanog, pa je Pijani spavao u kanalu, hrkao u noći, prekriven snijegom. Zdrav ko drijen, govorio je narod. Odnekle bi izvukao talijanski šinjel, onaj iz stacionara, i hodao u njemu po minusima.

Mazalo jednom u bifeu „Ćehotina“ iz kožne torbe izvukao veliku fotografiju učenika Građanske škole i pokazao je Pijanom, prstom upirući u mladog Oskara. Pijani je dugo gledao učenike. Mladog Oskara je polio pivom. I bacio fotografiju pod sto. Zatim je ustao i fotografiju Gazio nogama.
– Ja više znam od njih – rekao je Pijani i nastavio – oni od sebe
ne vide ništa okolo. Sami sebi zaklanjaju svijet. Zato i jesu mrtvaci, a ja sam živ. Ni njima nije lako.
Fotograf Mazalo i svi okolo su zanijemili. Pijani je nastavio: „On znaju samo za sebe, a ja za cijeli narod. I mene zna narod. Oni znaju račun i zemljopis, a ne znaju otkuda meni ovolika brazda na vratu, pa mogu sastaviti bradu sa nosom, ni otkud meni talijanski šinjel.

Službeno zabranjena, šaptom prepričavana, iza zatvorenih vrata, s prstom na ustima, djeca od užasa u neznan da ne padaju, sve do Dedijerovog „Genocida“1990., povijest ovog kraja u jednom potezu urezana je na licu Oskarovom i on je tu knjigu nosio javno i otvorenu na najcrnjoj strani, unosio ljudima, s prkosom, u oči, da čitaju i pamte i oni nevični slovu: slovo nožem rezano kao u kamenu, govori svojim nijemim vriskom. Da bi se ono ispisalo, za to nije potrebno biti pismen, već samo poslušan. Dosta je biti borac za otadžbinu i slušati što pismeni kažu.
Sastavljajući bradu s nosom, kao brnjicu preko usta, da li je time htio nešto više da kaže? Čini se, sve je to maska iza koje se drugo krije – a on najbolje zna. Možda da nam se naruga, da nam pokaže našu brnjicu na ustima. Ili, možda: To što vi mukom mučite, ja vrištim do neba svojim licem? Ili: bratstvo i jedinstvo je optimizam dekretom naređen, monumentalni nadgrobni spomenik nad pokopanim sjećanjem?

Oskar je sahranjen u katoličkom groblju. Zapravo, Pijani je sahranjen u katoličkom groblju. Njega narod pamti. Trijeznog se niko i ne sjeća. U tom su groblju, iznad visoke, vlažne travuljine, velike nadgrobne mermerne ploče, sa uglačanim slikama, uglednih familija Koderman,
Košir, Vetrih, Huđec. Velike, mermerne ploče podigle su im familije, potomci umrlih.

Oskarova ploča je betonska, trideset centi u visinu, šezdeset u širinu. Ne vidi se od trave, dok se ne pokosi. Ploču će vidjeti onaj ko slučajno zapne nogom, pa se sagne da vidi o šta je zapeo.
Ploča ubodena u zemlju. Grob davno potonuo. Na ploči, samo: Kuštek
Oskar Spomenik podiže narod.
Ko će drugi. Pijani nije imao nikog. Samo narod. Ispod ploče litrenjak. „Kruškovača“.
Nakon godinu dana, posjetiše ga oni rakijaši, ubodoše mu dublje ploču u zemlju.

„Kruške“ u staklenoj flaši bilo je dopola. Nije vjerovati Pijanom.
Ili njima.

Na groblju, jednom od ljubitelja „kruške“ džep kaputa, kaput potegao do zemlje. Ovaj iz džepa izvuče flašu i strane se kaputa izjednačiše. Ili vidi ili priviđa! Uze Pijanom onu flašu i dopuni.

Pijani bi mu rekao: Ni tebi nije lako.
Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

DUŠO, ŽURIM JA – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 23.dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

DUŠO, ŽURIM JA    (23)

Hamdija iz Zebine Šume puno je radio i bio dobar čovjek. To su o njemu drugi govorili. “Živim sa ženom Dikom, s devetero djece, četiriju sinkova i pet šćeri”, on je govorio. Znali su ga nadaleko, najviše se o njemu pričalo ispod ovog sela, u obližnjem malehnom mjestu Ustikolina, kroz koje prolazi glavna cesta, a s jedne i s druge strane kahvane, gdje se o svakome sve znalo i pričalo, pa i o Hamdiji. O dobroti njegovoj i onome kako je radio, i kakav je još bio, puno se moglo čuti i u obližnjem gradu Foči, od njenih mahalaša, besposličara, seljaka, od imućnih domaćina i trgovaca, a i običnog svijeta. Najviše u Brodu na Drini, gdje je godinama radio, kod stanovnika ove radničke kolonije i radnika Pilane. I tako: i malo i veliko, razglabali su o njemu.
Čudili se Hamdiji. Kako svukud stiže. Otkuda mu vrijeme i snaga? A malehan i sitan. Radi kao tri čovjeka. Ne možeš ga natovariti, koliko taj može ponijeti, a nekamoli koliko može raditi, čulo se u narodu. U poslu je čim svane, pa dok ne zamrkne, govorili su Mujo i Magbula, kada im je Hamdija za dva dana iscijepao pro sedam kubika bukovih ćutuka, koje su mu na „dajcu“, terenskom kamionu, po noći, krijući, pilanski radnici dovukli sa šumskog radilišta „Zelengora“. I tri kubika rezane oblovine iz Pilane.
Kako je izgledao Hamdija iz Zebine Šume? Baš kao Čarli Čaplin, engleski glumac i reditelj, iz onih vremena prvih nijemih crno-bijelih filmova, kad je film govorio jezikom gluhonijemih, svaka riječ morala biti iskazana slikom. Malehan i okretan, kao zvrk, u ramenima uzak, u kukovima širok, pa se sužavao od kukova prema ramenima. Kad bi išao, gegao se od pasa prema gore. Samo im kosa nije bila ista. Kod Čaplina je bila kao busen na glavi, a kod Hamdije bilo je malo kose na čelu. A ono karakterno, u odjeći, bilo im je isto. Obojica su nosili uske kapute, široke hlače i prevelike cipele. Za razliku od Čaplina, kod Hamdije, pohabani kaput, a cipele su bile one teretne, bosanske cokule, od tvrde kože, sa debelim, gumenim đonom, koje je za njega, po narudžbi, skrojio fočanski obućar Fako, da su se, kao takve, mogle nositi brdovitim i kamenitim i kaljavim putom, dok bi se uspinjao od Ustikoline prema Zebinoj Šumi. Razlikovali su se oni još po jednom. Čaplin je tek glumio živote drugih, a Hamdija je živio svoju ulogu.
Hamdija je bio okretniji od Čaplina iz filmova. “Kao zvrk”, kako se za njega ponavljalo u narodu. Ono što samo pomisliš, Hamdija skoči, i u trenu uradi. Brzo je mislio, malo govorio, kako bi što više uradio.
Samo bi žmirkao očima oko sebe da šta ne zaboravi, da ne “moradne” ponovo raditi.
I još ima o Hamdiji. Osim što je mogao raditi kao tri čovjeka, mogao je i pojesti kao tri čovjeka, a da se to na njemu nije vidjelo. Kad bi se pogađao, tražio je da mu se u nadnicu uračuna hrana, a onako malehan i žgoljav, “ni šeset kila žive vage”, reklo bi se tako u narodu. Znajući koliko može pojesti, i žene domaćina bi mu iznosile puno svakojake hrane, što bi bilo dovoljno za jednu familiju, Hamdija bi sve to pojeo, dok bi se odmarao. A što mu se hrana nije primala? Sve što taj pojede, sve što sruči u se, ko gorivo u mašinu, otišlo bi na cijepanje drva ili na kopanje zemlje. Ostao bi onaj žgoljavac, okretni zvrk. Uvijek ozbiljan, od malo riječi i oprezan s ljudima. Samo se smijao kada bi se djeca iz škole okupila oko njega. Kao da je čudo, vrtjela se okolo da ga vide sa svih strana. I svašta ga pitala, a on kratko, u jednom slogu, odgovarao: Ja! Ja! Ja! Nije ni znao šta ga pitaju. Kad to Hamdija izdrži, ostavljao bi sjekiru i odlazio u slastičarnu kod Fejza. Djeca bi ga čekala, znala su gdje ide. Vraćao se s fišecima duguljastih, bijelih bombona, s

crvenim, spiralnim prugama. Svakom djetetu davao bi po jedan fišek. I onako, tek da se šta kaže, kroz smijeh bi:
– Evo, poslo vam Fejzo. Friške bobe u fišeku.
Djeca se smijala. Znala su da je to od Hamdije. Kakav Fejzo? Jednom su mu ostala tri fišeka, a on ih je dao najmlađem i najmanjem iz prvog razreda:
– Dušo, tebi … tri fišeka. Znam ja … u tebe su sve gole petice. Tebi ovo od Hamdije.

Onda bi ih požurivao, neka idu, da može raditi. Djeca bi ga bezvoljno napuštala. Hamdija je morao cijepati drva.
Sav alat bio je sa njim: u velikim torbama od grubog sukna, visio o njemu i sprijeda i otpozadi. Gegao se putem kao pokretna radionica. Ako bi torbe gdjegod spustio, tamo gdje su bili ljudi, bile su mu stalno na oku. On se od njih nije odvajao. Kod Ciganina Eka, koji je iznad Pazarišta držao kovačku radnju, Hamdija je naručio krampu, koja nije smjela težiti ispod pet kilograma. To je bila najteža krampa u srezu.
Kod Hamdije se sve znalo. Sve je radu prilagođavao. Jednim jedinim zamahom teške krampe mogao je otkopati zemlje koliko i ašovom, kada bi ga tri puta zabadao nogom. Kovač Eko mu napravio i sjekiru, ništa lakšu od krampe, kako je to htio Hamdija. Od siline sjekire mu, svaki ćutuk je popuštao, koliko god bila jedra bukovina. Ako bi bilo puno kvrga, Hamdija je imao četiri željezna klina, u četiri težine i veličine, što mu ih je Eko iskovao, i oni najkvrgaviji bi popuštali. Sve u svemu, ćutuci se nisu mogli naduravati s Hamdijom. Eko mu je skovao i laku pilu sa oštrim zubima: drven okvir, mogao se drvenim šarafima zatezati i popuštati; a lahka, mogla se nositi na ramenu. Alat je bio baš onakav kako je Hamdija nacrtao u svojoj glavi, a kovač Eko bi svaku njegovu zamisao ostvario u gvožđu. Sav alat bio je na njemu, u torbama, kud god bi se okreno. Nije se odvajao od njega. U rukama mu je bio život.

Jednom je cijepao bukove ćutuke u radničkoj koloniji kod električara Muja i njegove žene, vrijedne domaćice, Magbule. Pun kamion ćutuka pilanski radnici istovarili su iz terenskog kamiona, koje su nakupili na šumskim radilištima Zelengore. Za nepun sahat, iza kuće, tu do bašče, ispred njih je izraslo veliko brdo ćutuka, poravnano sa krovom duge prizemne kuće u kojoj je bilo osam stanova. Svi su izišli iz prizemnih stanova i čudili se što će Muju toliko drva. Onaj moj dugi fijaker sva ova drva će pojesti kad se bude ložilo i danju i noću, govorio je Mujo. Čim krenu oni silni minusi, valja nam grijati i sobu za spavanje, kako bismo zaspali, govorio im je Mujo, a oni to znali i bez njega.
Dolazi Hamdija pod teretom svojih torbi. S Mujom se brzo našao, u dvije riječi: Hrana – dok radi; a pare, čim iscijepa ćutuke. Pa onda je skinuo torbe sa sebe. Iz najveće torbe izvadio sjekiru, a pored nje, na zemlji, poredao klinove po težini. Iz brda je izvadio najveći ćutuk i sjeo na njega da se odmori, a još nije počeo ni raditi. Šutio, gleda preda se, a okupljeni stanari su ga pogledima ispitivali. I oni šutjeli. Žao im ga, onako malehna i mršava, kao da je urastao u zemlju, dok su ga gledali pored velikog brda ćutuka. A Hamdija sjedi na plitkoj skemliji, samo šuti i gleda u zemlju. I jedan od stanara, ne mogavši više izdurati, gledajući ga onako malog kraj velikog brda, kazaće:
– Hamdija, neka ti je veliki Bog na pomoći. Hamdija, ne dižući glavu, odgovori:
– Jašta! Jašta! On je pomoć svom Hamdiji. I Mujo će im na to reći:
– Hajmo kućama… Nek Hamdija radi.
Svi se raziđoše. Ostade sam Hamdija. I brdo ćutuka. Pa nakon što posjedi, Hamdija ustade, odabra dva povelika panja, na njih nareda više ćutuka, uze sjekiru, kao pero, diže je uvis, a onda snažno spusti na prvi ćutuk. Prepolovi ga iz prvog zamaha, a onda je dijelove bez

zamaha cijepao. Sve se ponavljalo, brže i brže. Kao da se zagrijavao za pravi posao. One kvrgave bi odmjeravao, u njih zabijao željezne klinove, a onda bi ih sjekirom bez otpora prepolovio. Ni na jednom ćutuku nije gubio vrijeme. Iz sata u sat cijepanje postajaše pokretna traka koja se kretala sve brže, bez trunke zastoja. U mašinu, eto u šta se pretvori taj malehni, mršavi Hamdija. I stanari virili kroz prozore svojih spavaćih soba, čudeći se onome što vide. Vidjeli su Hamdiju, kako zamahuje, iscijepana drva rastu na gomili, a klinovima razbija kvržine u šali, a to sve se brzo ponavljalo, kao da tome nema kraja, da su svi na prozorima ostajali zabezeknuti. Odlazili bi s prozora, izlazili u koloniju i pričali šta su vidjeli, pa željni čudesa, opet se vraćali na prozor. Vidjeli su da se brdo ćutuka topi, a iscijepano brdo sve veće.
Za to vrijeme Mujo je brzo sišao nizbrdo prema Drini, do ćumeza, sklepana od dasaka, na spiljama, u kojem su on i žena mu Magbula uzgajali kokoši. Uhvatio je najveću kokoš, za Hamdiju, i s njom u bašču na cjepalo. Magbula je već na fijakeru, u rerni, ispekla veliku tepsiju pite krompiruše, zgotovila čorbu od buranije i tarhana-supu. Krompir i buranija iz Magbuline bašče. U velikoj tepsiji ispekla je kokoš. Sve iznijeli i posložili na okorke iza gomile iscijepanih drva, a da nisu ometali Hamdiju. Ničim nije dao znaka da ih je vidio, ma ni habera! Vidio je samo ćutuke, sjekiru. Predvečer, Magbula došla po suđe. Čudila se, u njima ništa nije bilo. Hamdija je opet nije ni vidio. A šta je vidio, u šta je gledao, samo on zna.
Magbula je napravila slatku pitu od jabuka. Isturila je tepsiju na prozor da se pita ohladi. Htjela je sina i kćer iznenaditi nečim slatkim, kada dođu iz škole. Ne prođe dugo, začu se Hamdija:
– Magbula, de mi malo hljeba da ovo safta potarem!
Hamdija je pojeo svu pitu od jabuka. Mislio je da je i ovo za njega. Oturi sjekiru, i ne uzme kašiku: nego sve rukama, pa prste poliže.
Mujo je iz spavaće sobe spustio kablo sa sijalicom i pričvrstio ga iznad prozora. Kada je pao mrak, sijalica je obasjavala Hamdiju i

ćutuke. Mujo je čitao misli Hamdijine, koji je cijepao drva dokasno, do iza ponoći; komšije se nisu bunile. A onda je sav alat pokupio u torbe, donio ga s druge strane kuće na klupu na verandi i pored njeg zaspao. Čim su pod spiljama u ćumezima pijevci zoru zakukurijekali, čula se i sjekira. Sve slabije i slabije. Bila je nedjelja, svi stanari su nahrupili na prozore. Imali su šta vidjeti. Veliku gomilu iscijepanih drva, da je visinom bila ravna krovu njihove duge kuće i Hamdiju kako sjedi na skemliji, šuti i gleda u zemlju. Izašao Mujo s djecom, a Magbula donijela kahvu. Hamdija je polahko ustao, alat gurao u torbe i tovario na se, govoreći, kao da se izvinjava:
– Duše moje, dan ne čeka. Valja meni u Zebinu Šumu.
Mujo mu je dobro platio, Hamdija, zadovoljan, pa onako natovaren krenuo, na obazirući se na stanare koji su ga pozdravljali.
Dok je Hamdija odlazio, Muju došla polovna “fića“, koju je pazario u gradu, dovezao je vlasnik. Mujo, dvometraš a krupan nije mogao u nju stati. Kada mu je komšija Puljko pomakao sjedište do kraja, i odvrnuo naslonjač unazad, Magbula i djeca su ga nagurali u „fiću“. Upalio je, a njih troje ušli na druga vrata. U ustima mu je oguljena velika glavica crvenog luka, koju je zagrizao kao da je jabuka, a s kojom je izišao iz barake. Nije bilo posla bez „crvenluka“, kako je on zvao glavicu, pri tom je grizući zvučno kao jabuku, a jabuka je samo oblikom i bojom. Krenuli su ukrug ispred baraka u koloniji, i svi su pootvarali prozore. Neki potkrijući. Na onome prozoru truhle i naherene barake pojavila se ona žena nakostriješene kose. Zakreštala je neku svoju muku:
– Turciiiii!
I ne čekajući odjek svoga glasa, pobjegla s prozora.
Pri dnu kolonije, Mujo je svirno za Hamdijom, koji je sa skulama na leđima zamicao cestom prema betonskom mostu. Kada se Hamdija dokopao glavne ceste prema Ustikolini, Zeka je zaustavio autobus, ne bi li on ušao, da ne ide sedam kilometara pješke. Hamdija mu je, i ne zaustavljajući se, odgovorio:
– Dušo moja, žurim ja.
Zeka je produžio dalje. Svi putnici su se smijali. Nisu prošli više od kilometra, a autobus se pokvario. Bio je to stari autobus, koji je davno trebao biti rashodovan, vozio ga i održavao šofer Zeka, pa je podobro služio već dvije decenije. Zeka se podvukao pod autobus, opravljajući ga, a putnici su čekali. Utom naišao Hamdija, putnici ga pozvali da se odmori, a on im je odgovori:

– Duše moje, žurim ja.
Nakon ovoga, kada bi se god autobus pokvario, putnici bi izlazili i krenuli pješke. Ako bi ih Zeka ispod autobusa zaustavljao, oni bi u horu:
– Dušo naša, žurimo mi.
Godine su ostajale iza Hamdije. Na deset nokata podigao je imanje: dvije kuće, štale: za ovce, krave, koze, i veliki voćnjak. Sve održavali on i supruga Dika sa „četiriju sinkova i pet šćeri“, kako ih je ono on zvao. Od ovog su mogli živjeli, ali ja Hamdija opet išao pješke u Foču i na Brod na Drini, gdje je radio, a iza ponoći se vraćao. Jednom ga je jedan iz Foče pred veče zamolio da mu posiječe dud: nije dobro gaziti po dudovima! Poput ranjena, ostavljaju krvav trag u avliji, pa je avliju valjalo svako jutro od krvi prati. Hamdiji bilo žao duda, pa ga iskopao iz korijena, čuvajući svaku žilu. Do u cik zore se nosio s dudom sve do Zebine Šume. Dok su ukućani spavali, iskopao mu je veliku rupu i zasadio dud. Ujutro, čudom se čudili: kako, šta, otkuda da tako veliki dud prekonoć izraste iznad njihove kuće! A mogao im je kazati samo Hamdija; no je spavao.
Nakon jednog velikog posla, Hamdija je po noći krenuo u Zebinu Šumu. Na putu ga sačekali neki ljudi. Tukli ga dok se nije onesvijestio i pao. Uzeli mu sav novac, ostavivši ga da leži na putu. Ko zna kad je došao sebi, gluha noć nema oka i nema svjedoka, tek izjutra se doteturao do kuće.
Danima mu ukućani stavljali obloge s travama po cijelom tijelu. Kad je ustao, jedva je govorio. Lice mu je bilo izobličeno. Obilazile su ga komšije. Pitali ko mu je to učinio, on rekao jednu riječ, jednu jedinu, u koju svo zlo svijeta može stati:
– Ljudi…
Sutradan, rano, kod česme vrisnula je najstarija kćerka. S konopcem oko vrata, visio je niz onaj veliki dud, koji je ne tako davno dovukao i zasadio: ni u pasu se nisu izravnali pa da ga, po legendi, dud odmijeni. Hamdija je dobro radio i bio dobar čovjek.
Ostarjela Kašma, kad su upitali šta misli što se Hamdija zamakao, on je kratko odgovorio:
– Hamdija je cijeli život radio za pare, a ljudi hoće para, a da ne rade. Dobro ne more biti samo, zlo će ga zaskočiti. A zlo bude samo, prođe mnogo Drine dok dobro dođe.

Nije ni završio, a svi skočiše na njega, govoreći „kaće više da ušuti“. Kašmo im je odgovorio:
– Pitate, a hoćete da šutim?

Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

ZÜRIDAPP KS 750 I KRMOKOLJ – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 22.dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

ZÜRIDAPP KS 750 I KRMOKOLJ (22)
Puljko je imao njemački motor, a na njegovom rezervoaru za benzin pisalo je „Züridapp ks 750“ – teški, vojni motocikl sa prikolicom. U odnosu na onaj motor NSU, kod Jovice, ovaj je bio grdosija, a kada sjedeš na njega, misliš da voziš tenk. Puljko ga je držao u velikoj šupi za drva, koju je zbog ove grdosije zaključavao sa tri velika katanca: mjera opreza za „züridappa“. Samo da mu ga neko ne ukrade, kao ono kada su učitelju Simu, Faći i Klanfa pomjerili „fiću“ ispred škole, pa Simo, dok je držao čas, kroz prozor kad je vidio, da mu nema“fiće“, potrčao niz stepenice, koliko ga noge nose, ne bi li stigao lopove. Preskačući u trku stepenice, pao je i povrijedio nogu, pa su ga drugi učitelji odnijeli u Zdravstvenu stanicu. Dok su ga nosili, rekli su mu da su mu vidjeli „fiću“ iz škole, da se ne sekira. Neko ga je sklonio, jer su svi pričali koliko je Simo bio vezan za „fiću“. Prije nego što bi ušao u njega, svaki put bi ga glancao nekim svilenim, još mirišljavim krpicama. Ni o svojoj djeci nije vodio računa koliko o „fići“. Nikoga nije u njega puštao, a da nije prije izvršio smotru njegovih cipela. Glas da mu je „fićo“ samo sklonjen iza škole, vratila je Sima u život. Samo je čekao da se vrati iz Zdravstvene stanice i da vidi svog, prvog, „fiću“ u koloniji.

I kod Puljka je isto. Ne dao Bog da mu neko ukrade „züridappa“ s prikolicom. Ili da mu ga iz „sitne osvete“ gurne niza spile, u Drinu, odmah iza šupe. On bi bezumnije od Sima potrčao niza spile, ne bi li spasio bar dijelove ovog motora, pa makar se sav iskomadao. Samo da ostane živ i bude i dalje sa svojim „züridappom“. Toliko se svještio na njemu da ga je rastavljao preko zime do u najsitnije dijelove, a na proljeće sastavljao, kao da je obična igračka. U tome mu je Gerhard pomagao, dok ga Puljko žmireći ne bi raskupusao. Uz trojicu sinova, züridapp“ mu je bio četvrti.

Niko u koloniji nije znao otkuda ovaj gorostas s prikolicom Puljku; u Srezu ga niko nije imao, ni šire. To je bio originalni motor u kojem su se vozili njemački oficiri u jedinicama pješadije. Govorilo se da su ovaj motocikl viđali samo u ratnim filmovima i to na makadamskoj cesti i na najvećim brdima kuda se kretala, uz pješadiju, i tenkovska jedinica. Baš grdosija, sa prikolicom imao je oko pola tone, a mogao je povući tereta i do tristo kilograma. Puljko njime izvlačio „dajca“ iz blata, ako bi se u šumi zaglavio, a iz Pilane mu dobro platili. Snažan kao crni medvjed, govorili su radnici na šumskim radilištima, ali nije bio za neke trke. Motorista Gavro je za „züridappa“ govorio da bi ga trebalo upregnuti za izvlačenje trupaca iz šume, jer je snažan, a spor, ko i njihovi volovi u štali, no su zato mogli raditi od jutra do mraka. Sve ovo još je više povećavalo zagonetku otkuda „züridapp“ Puljku. A on je ovu tajnu skrivao kao zmija noge, kao da mu od toga zavisi život. Gerhardu, kad su u „Složnoj braći“ zamjerali što su Puljku dali „züridappa“, kao da je on bio njihov oficir, on im je odgovorio:
– Ko znala? Možda Puljko bila njemačka oficir. Vaša borci bila u njemačka vojska. Tamo bolje živila, a slabo živila u šuma.

Otada su mnogi u širokom luku zaobilazili baraku u kojoj je Puljko živio s familijom. Ako je tako, govorili su, što onda sa oslobođenim Nijemcima nije otišao u Njemačku, već se šepuri što u Vojnoj pošti zarađuje više od onih koji žive od rezanja šumske oblovine.

Sumnju da je bio njemački oficir pojačavali su dolasci Njemačkih delegacija, koje bi poslovno posjetile Pilanu ili Fabriku lesonit-ploča. Nakon posjeta, dolazile bi kod Puljka da vide njegov motocikl sa prikolicom i da s njim popričaju, a vodili ih fabrički direktori i sreski rukovodioci. Puljko bi im ponosito istjerivao svoju grdosiju iz šupe do ispred kolonije, da ga se mogu siti nagledati. Pokazivao im rezervoar benzina, na kome je bila utisnuta Davidova zvijezda, što je govorilo da su Nijemci koristili Jevreje u proizvodnji ovog motocikla, što je puno značilo Puljku, a da ni on sam nije znao zbog čega.

Nijemci su se divili „svome“ motociklu, zagledali ga sa svih strana, ali brzo bi skidali poglede sa Davidove zvijezde. Nisu htjeli vidjeti taj dio svoje historije, pa bi skretali sa ove teme. Govorili su, a kako je to Gerhard prevodio, da je ovo bio najbolji motocikl sa prikolicom u historiji proizvođača firme „Wehrmacht“, pa da je prozvodnja ove grdosije prestala nakon završetka rata. Ova firma je svojom imovinom platila obeštećenje nakon rata.
Kada bi se nagledali „züridappa“ sa svih strana, dvojica Nijemaca bi sjela da se provozaju na njemu. Jedan na motocikl, drugi u prikolicu. Tako su odglumili ratnu scenu, kao da je ovaj u prikolici bio oficir visokog ranga u njemačkoj vojsci, a drugi njegov šofer. Prije nego što bi sjeli na motocikl, šofer bi salutirao oficiru, a ovaj bi mu oštro naređivao na njemačkom jeziku. Odnekuda bi zalutao Mazalo i svi bi stali u njegov „Zenit“. Ovdje nije bilo Vratila da ga
„obameta“.
Šta god da bilo, teški motocikl sa prikolicom bio je glavna atrakcija u koloniji. Svi su prežali kada će Puljko sa svoja tri sina izgurati iz šupe „züridappa“, pa da se svi iz kolonije okupe oko njega, kao oko nekog čuda, iako su sumnjali da je Puljko bio njemački oficir.

Velika je svečanost kad Štafetu mladosti nose pioniri, raspoređeni na cesti, prvo kroz koloniju, a onda kilometrima prema Tjentištu. I ovaj Puljkov gorostas od motocikla, odigrao bi svoju ulogu. Trojica sinova Puljkovih dobro bi oprali motocikl, pripremajući ga za put, kao što je Simo svaki dan pripremao svoga “fiću“. Dan prije, Puljko bi obavio sve mehaničke servise, pa podmazao i najsitnije dijelove, isprobavao kočnice, pregledao gume, kako mu ništa na putu ne bi moglo zafaliti. Njegova žena motocikl bi okitila cvijećem. Muški bi izišli u svečanim odijelima, a visoka žena Puljkova u pantalonama i džemperu, na koji bi obukla kratki kaput.

Puljkova žena sjela bi u prikolicu sa srednjim sinom, najmlađi joj je sjedio na krilu, dok bi na motociklu za upravljačem bio Puljko, a iza njega, na federima uzdignutom sjedištu, najstariji sin. Čitava kolonija na ispraćaju „na pohod“ prema herojskom Tjentištu. Teški motocikl, sa petero putnika, grominjao bi asfaltnom cestom uzbrdo, ostavljajući koloniju iza sebe.

Prolazile su godine, Puljko kupi novog „fiću“, a teškog motocikla s prikolicom nije bilo u šupi. I ovo je bila zagonetka za koloniju, no im ju je Gerhard odgonetnuo. Nijemcu iz delegacije, koja je posjetila koloniju, Puljko je prodao motocikl za velike pare i kupio novog
„fiću“. Gerhard im je objasnio da je Puljko dobio mnogo više para, nego što je dao za „fiću“, pa onda može u gradu kupiti veliku kuću. Gerhard je nagovijestio da će oficir iz kolonije odseliti u veliki grad.

Nakon prodaje „züridappa“, kao da je odjednom sve zamrlo u koloniji. „Züridapp“ je sve privlačio, a njemački oficir ih je pak odbijao od sebe. I Nijemci više nisu dolazili kod Puljka.

Svima u koloniji je ostala još jedna nikad riješena zagonetka. Ako je Puljko bio njemački oficir, što po njega ne dolazi Lijać. Ili Generalni. Samo je Gerhard dolazio kod Puljka.

Nema jezivijeg glasa od onog kada krmača zaskiči. Ova skika svakog novembra pogađala je koloniju. I ovo je nešto za priču od Puljka, nije samo “züridapp ks 750“. Skika je bila jeziva, jeziva toliko da ne može više: u hladnom novembarskom danu razlijegala se po koloniji.

Puljko je mjesecima tovio svinju. I natovio da je bila velika i teška kao onaj „züridapp“. Peterica odraslih i snažnih radnika iz Pilane ušli su u svinjac iza barake, prema spilama, i s omčom od željezne žice silom bi izvlačili svinju, vukući je po zemlji, dok se ona koprcala, ne bi li se podigla na noge. Kada su je izvukli, svinja je stala na noge i vezana omčom za duži štap, koji je bio u rukama najsnažnijeg radnika, počela bježati između barake i svinjca, ali njima peterici, vezana, nije mogla umaći. Trčala je ukrug oko njih, a omča je bila zakačena za dug štap. Kada se umorila, počela je skičati, to skičanje se u krugovima širilo po cijeloj koloniji, ne prestajajući da trči. Ovo je bila njena borba protiv smrti, ali uzaludna. Stari Ćoro, koji je slabo vidio, a dobro čuo, i živio u toj dugoj baraci sa Puljkom, ovu jezu poredio je sa skikom sirene iz njemačkog aviona “štuka“, koja mu nije izlazila iz pameti.

Od silne skike, kokodačući, sve su se kokoške razletjelele niza spile i zavukle se u pećine iznad Drine. Pijetlovi nisu nikog budili tog jutra, čula se samo „vekerica“. Trčali su za kokošima, koje su u straha više letjele niza stranu no trčale, gdje su bile pećine. Prljavi kerovi, nakon prvog cvileža, u čoporima su bježali na sastavke Drine i Bistrice. Ni vrana nije bilo, iako su prije tog događaja kao hijene danima krstarile kolonijom.

Više familija krenulo je prema skiki, a kada su došli, imali su šta vidjeti. Njih peterica jedva obaraju veliku svinju na stranu, a onda je drže za noge i glavu, dok je jedan, onaj najteži, sjeo povrh nje. I skičanje postajalo sve jače. Razdiralo je sve one koji su se okupili između svinjca i barake, kao hladnoća sa Kmura uvlačilo im se u kosti. Onaj što je sjedio na svinji, ustade, uze macolu i svom snagom udari u svinju u glavu. Načas u nesvijesti, presta skičati, a onaj najsrčaniji najsnažniji, velikim, oštrim nožem bijesno je rovio po njenu vratu, tražeći žilu kucavicu, nikako da nađe puta do njena srca, dok je sve prskala njena vrela krv. Jedna komšinica iz kolonije, pritekla im je u pomoć sa velikim loncem u koji je kupila krv. U ovoj zemlji krvi i meda ništa nije slađe od krvi.
Puljko je sve uradio kako su mu savjetovali veterinari. Dvanaest sati prije klanja, nije dao svinji da jede ni da pije. Toplom vodom oprao je blato sa nje. Nakon klanja, Puljkovi sinovi donijeli su veliko korito s toplom vodom: u nju su peterica prebacila zaklanu svinju. U vreloj vodi skidali s dlaku sa svinje. Onda su joj vadili unutarnje organe i slagali u drugo tekne. Iz svega ovog, stanovnici kolonije zapamtili su samo ono jezivo skičanje.
Otišli su kućama sleđeni skikom. Niko ni riječi da progovori.
Nije to bila samo skika. I djecu, kad od njih ljeti provri Bistrica, stane skika, već nešto mnogo više: ječanje, cvilež, zavijanje, agonija, očaj. Bilo je nekog bjesnila u njenom glasu, nekakve gotovo ljudske pobune, kako to kaže veliki pisac.
A Kruško dalje tumačio, u nedogled gledajući: „Sve što je ikad povedeno na klanje, bilo to tele, jare, insan, janje, istovremeno je prisutno u njenoj skiki; sve što nije moglo umaći ispod noža, evo se kroz nju oglašava. I kad danima kiši, ne prestaje, i svi na nebo zajade, Vejsil bi znao reći: I koliko god da lije, makar do novog potopa, opet je malo, ovu zemlju od krvi da opere. U njoj pustoj i med ima okus krvi. I ne samo zemlju, i ovu bi vodu valjalo oprati: ona je više pronijela trupla već trupaca. Ne samo s nje piti, nije se sahi njom ni umiti: Drina je gasul voda!

Ostalo je u sjećanju kako su Puljko i njegova familija pravili čvarke od svinjske slanine. Puljko je svu slaninu izrezao na jednake dijelove i iz velike posude sasuo ih u kazan s vodom, ispod kojeg su razgorjeli vatru. Njegova žena je kuhačom miješala slaninu s vodom, stružući njome po dnu kazana. Pa onda bi u kazan narezala nekoliko glavica crvenog luka. Kad su čvarci dobili smeđu boju, a mast postala bistra i svijetla, Puljko je kazao da se čvarci mogu jesti.

Svoj djeci Puljkova familija dijelila je čvarke, komad kruha i glavicu crvenog luka. Svi su gladno jeli. Glad ne pita za ime i porijeklo.

Nakon onog jezivog skičanja svinje, veterinarski inspektori zabranili su uzgoj svinja i držanje kokošiju iza baraka. Svima su srušeni svinjci i kokošinjci i neugledne drvene straćare. Samo iza baraka, mogla je biti „skrivena“ bašča u kojoj su svi sadili povrće na način kako su to radili na svojim selima, prije nego im je vlast rekla da je u fabrikama budućnost, i da se moraju sa sela spustiti u grad. Međutim, kolonaši su se dosjetili kako da riješe i ovo. U spilama, na kosim obalama Drine, bilo je mnogo pećina, pa su oni na njima samo ukopali drvena vrata. I u ovim pećinama držali su svinje i kokoši. Tugo, i ovo su im pokvarili novinari
„Oslobođenja“, koji su sa ceste, s druge obale Drine, na putu prema Tjentištu, vidjeli svinje i kokoši i sve uslikali. I tako, u lovu na senzacije, sutradan u „Oslobođenju“ izišao tekst:
„Pećinske svinje i pećinske kokoši“.
Toga dana došli su inspektori sa dva kamiona u koja su ugurali sve: svinje i kokoši iz pećina. Džaba transparenti: listovi iz bloka br. 3, za Likovno obrazovanje, okačeni na ogradu, na njima je pisalo: „Svoje ne damo, tuđe nećemo“. Sve te listove inspektori su poskidali.
Kolonaši su se pozdravili sa svojim sjetnim seoskim uspomenama.

Otada je i prestao uzgoj svinja i peradi u koloniji.
Što nećemo, brzo dođe. Što hoćemo, dođe, opet, s onim što nećemo. Kako god da okreneš, čovjek je trska: povija se kako vjetar puše.
Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

GRBA ZA ISPOD GLAVE – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 21.dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

GRBA ZA ISPOD GLAVE  (21)
U ljetne vrućine, kad sve gori, iz šume je na rijeku Ćehotinu dolazio bijedan beskućnik, grbavac. Svi su ga zvali Grbo. Ružno ime, ali je njegova slika. Nije imao svoje kuće. Spavao je pored puta, gdje bi sjeo da se odmori. Na leđima je nosio veliku grbu i ona ga je pritiskala zemlji. Ako bi išao uzbrdo, duge ruke bi mu dohvaćale zemlju i njima bi se pomagao u hodu, a noge ga jedva nosile. Iako poguren, bio je viši i krupniji od svih ljudi. Nosio je dugu i široku halju koja ga je prekrivala, a za grbu, obujmivši je kanapom, vezao bi veliki zavežljaj u kome mu je bila hrana. Čim bi sjeo na travu, naslonio bi se na grbu, nagnuvši glavu unazad, da je visila, tako se odmarao. Sve mu je virilo iz velike glave: i nos, i usta, i uši i brada. I duboke brazgotine na licu, kao da mu ih je neko nožem urezao. Pogled kao glogova šuma.

Ako bi zaspao, hrkanje i potmulo zviždanje iz usta, iz nosa titrali bi niz put. Oni što bi prolazili, zaledili bi se u čudu. Naslonjen na veliku grbu, pred njima je ova grdosija spavala dubokim snom, i još hrkala i pištala. Kao strašilo. Djeca ga se bojala. I bježala od njega kada bi ga srela na putu. I čim bi otrčala dovoljno daleko, zvala ga tim grdnim imenom. On bi ih samo pogledao, a onda bi zakolutao žmiravim očima.

Živio je od rada, za hranu i haljine. Sa seljanima se nije pogađao, išao bi im kopati zemlju. Čim bi je prekopao, tražili bi ga drugi. Za njega je uvijek bilo posla: Ili na zemlji, ili na nečijoj kući, ili je cijepao drva.
Posla je bilo. Kada bi zahladnjelo, spavao bi među ovcama, a njih je hladnoća zbijala, te su ga grijale, a od snijega i kiše štitila ga drvena nadstrešnica. Malo je govorio, skoro nikako. Muklo, jedva riječ po riječ.

Jednom su vukovi napali ovce. Grbo je jednog vuka strgao s ovce i raskinuo, a drugi se razbježali. Kada su u toj noći najhrabriji seljani, koje je probudilo vučije režanje, ušli u tor, imali su šta vidjeti: Grbo hrče među ovcama: u krvavu snijegu crni se vuk. I glas o ovom je s usta na usta išao daleko. Tek, kada bi ga neko o ovome upitao, on bi se okrenuo od njega, da ga ne čuje. Nije volio veliku riječ o sebi.

Na mjestu gdje je Bistrica kamenjem, busenjem, granjem, lišćem pregrađena, bila je najveća dubina. Svi su se na tom mjestu bojali njenih vrtloga. Rijeka je i prije ovog benta udarala u jednu stijenu, a onda, dubeći lijevke, ronila u dubinu. U toj dubini kupali su se samo oni najhrabriji, najbolji plivači. No su se i oni bojali da ih ne uhvati kružna vodena struja, uvuče u vrtlog, zamuti im oči, i povuče na dno.

Dva dječaka, Gara i Izo, bila se osmjelila, skakali su sa brane u najveću dubinu, sve dok ih ta sila nije uhvatila. Vrištali, mlatarali rukama oko sebe, ali im nije bilo pomoći. Onda se tu pojavio Grbo. Dotrčao je do brane, s nje se spustio, no voda je bila preduboka i za njega. Doplivao je do dječaka, a oni su se uhvatili za njegovu halju. Grbo je zaplivao prema obali, vukući ih za sobom. Djeca, okupljena na obali, gledaju ovoga gorostasa kako snažno pliva, a da ga vodene struje nisu uhvatile. Vidljiva je bila Grbova grba za koju se slijepila halja, pa su oni na obali vidjeli da je mnogo veća od njegove glave. Izašli su mnogi iz obližnjih iz kuća, kad su čuli vrisku na Bistrici.

Otada su svi u selu iznad Bistrice dali Grbu da spava u njihovim kućama. On je živio s njima i s njihovom djecom. Nisu mu dali da spava u toru. Čuvao im je ovce napolju, pa ih je htio čuvati i u toru. Seljani ga hranili i oblačili. Iako je velik i ružan, s grbom koja ga je pritiskala, kako je vrijeme prolazilo, djeca su ga se sve manje bojala. Navikavali su se na njega grdnog. Krili bi se u visokoj travi, a on ih tražio. Tako su se igrali.

Čim bi se Bistrica zapalila na suncu, ona bi zazvala djecu, a djeca se do, jednog odazvala. Grbo bi slazio među njih. Nije se kupao. S obale ih, baš kao i janjad, držao na oku.

Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

LJUBAVNE ČARAPE – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 20.dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

LJUBAVNE ČARAPE  (20)

Gile ko Gile. Neugledan i neuredan. I srednjag rasta i visok. Imao je mnogo kraću desnu nogu, pa kada korakne na nju, skroz se smanji, a kad bi na lijevu, ode uvis. Tako je u hodu tijelom išao i gore i dolje, kao tasovi na vagi. Nije mogao potrčati, jer to naizmjenično dizanje i spuštanje trku nije godilo, pa bi se preturio preko manje noge, ustranu. Niko nije znao otkud mu ovakve noge, niti je Gileta o tome neko smio i pitati. Bio je zastrašujući u svakom pogledu. To mu je od rođenja bilo tako.
Što je bio zastrašujući? Kao da se nikad nije kupao, kao da u njegovoj baraci, u kojoj je živio s ocem, nije bilo vode. Majka mu je umrla po porodu i on je otada ovakav, peksinav, da te Bog sačuva. Uvijek neoprane kose, krmeljav, kakav bi i ustao. Samo bi obukao isflekane farmerke i košulju, koje su visile pored kreveta, na naslonu drvene stolice, na kojoj je bilo mnogo opušaka u konzervama s vodom i prljavih fildžana, pa pravo u koloniju. Uvijek namrgođen, spreman na sve i svašta, nije imao ograda, pa su ga se svi klonili.
Od pasa pa na gore, bio je atletski građen, na oca, ruku snažnih. Zakačiti se s kim i pobiti, bilo je to za Gileta, kao napiti se vode. Nije prezao ni nož da potegne, ako ustreba, samo je vrebao da se s nekim sporječka u dvije riječi i eto belaja. Otkako mu je otac nekog Janka namrtvo zbo kod Alborije, podno Pilane, Gile se nije odvajao od noža. Otad su ga se u koloniji svi još više bojali. Niko ga nije smio prijaviti Šoku. I Šok ga je zaobilazio, bojao ga se. Giletov otac je kao bez šale zbo tog Janka, i Gile se, na svoj način, zdušno potrudio da se to čuva u pameti.

Od čega je Gile živio? Robu koju bi Faći dobio iz Italije, farmerke i majice, džempere i jakne, on je rasturao po cijeloj koloniji. Davao je svakome na veresiju i nije imao briga za plaćanje. Ulazio bi u svaku baraku i iz torbi prosuo po patosu sve što bi donio, pa bi svako, i djeca i roditelji, probirali šta je za njih. Nije ni pisao šta je kome ostavio. Čim bi se čula sirena na pilanskom dimnjaku, sutradan bi mu donosili novac.
Ako bi prošle dvije sirene, pojavljivao bi se Gile, onako mrgodan, razbacane, duge, kovrdžave kose po okrugloj glavi i vratu, snažan od nogu na gore, nabreklog nosa i velikih, krezubih usta, s debelim srebrnim lancem oko vrata, pa bi svako kod koga bi došao stao da razmišlja da mu nije ostao dužan za farmerke, majicu, pa bi preturao po džepovima da to izmiri, ili bi išao u komšiluk da pozajmi. Gile bi šutio, isplaćen, klimnuo bi glavom, okrenuo se, i otišao svojim poslom. Takav je bio Gile – strašni.

Gile je pošten prema Faćiju. Baš svaki dinar koji bi mu pripao od prodate robe, Gile mu je donosio, a da ništa nije zafalilo. Bio je od punog povjerenja. Nije bio pohlepan, pa zato ni svadljiv na parama. Faći se s njime o svemu lahko dogovarao.

Gile je imao i jednu svoju tajnu, za koju je znao samo Faći. Jedan od Faćijevih preprodavaca robe, Dare, otišao je u Njemačku gdje je radio na građevini i dobro zarađivao. Kada je, nakon nekoliko mjeseci, u polovnom „fordu“ cabrioletu, sportskoj verziji s kožnim sjedištima došao u koloniju, svi su se okupili oko „forda“ i Dareta. Čudom se nisu mogli načudili, ne vjerujući onome što vide. U sivom odijelu, po posljednoj modi, u svilenoj, bijeloj košulji sa crvenom kravatom, u zagasitocrvenim šimi-cipelama, uspravni, visoki, dostojanstveni crnomanjasti dvadesetdvogodišnjak, da ga se nisu mogli nagledati.

Kao da je pred njima predsjednik neke države, a ne onaj izduženi Faćijev švercer i varalica na kartama, kome je Šok bar jednom u mjesecu pendrekom odmjeravao leđa. Zbog takvog sina, koga su mnogi zbog dugova na kartama tražili, danima arhivirali prijetnje u porodičnoj kući, dok se on krio, majka mu je teško oboljela da bi jednog dana zamakla se u bašči, o omalehnu jabuku, uz koju je ona prislonila merdevine, a otac ga nakon majčina ukopa istjerao iz kuće. Sve što se Daretu događalo, prelilo je lonac i nije bilo druge: pobjegao je iz kolonije s glavom bez obzira, a da niko nije znao kuda. Kada je došao u Sarajevo, radio je kratko kod nekog mesara na Bistriku, a on ga svojim vezama prebacio u Njemačku, kod svog bogatog brata, da mu radi na građevini. I, eto, nakon nekoliko mjeseci Dare se pojavio u koloniji u sportskom
„fordu“ cabrioletu, u odijelu po posljednjoj modi.

Dare je donio punu vreću lateks-kondoma, tanki i pouzdani, mehki i ugodni za snošaj, za razliku od onih krutih koji su se morali vezati za alatku, a nisu bili dovoljno savitljivi, pa im, na kraju krajeva, alatka nije ni trebala. Ovi lateks-kondomi bili su pogodnost o kojoj su mnogi mogli samo sanjati. Bili su hit u Njemačkoj, prodavali se „kao halva“, kako to kažu naši trgovci. Idealna zaštita od začeća i spolno prenosivih bolesti, a s njim se moglo uživati do kraja. Kod nas je u to vrijeme bila zabranjena javna prodaja kondoma, pa Dare nije znao šta će s njima. Faći se sjetio Gileta i poslao ga njemu. A Gile ne bi bio Gile da nije znao šta će sa ovim hitom iz Njemačke. Rekao je Daretu da ne brine, neka on ide u Njemačku da radi, a on će do njegovog sljedećeg dolaska sve kondome prodati, i neka se vrati s još kojom torbom.
Dare je otišao, a kondome je prepustio Giletu. I tako je počelo.

Gile je otišao kod Sima u trafiku, preko puta kapije Pilane. Simo, kao i svi drugi, bojao se Gileta. Kada je Gile iz torbe izvadio lateks-kondome, Simu se oči zasjalile, njegov trgovački osjećaj govorio mu je da bi ovi kondomi imali dobru prođu kod radnika. Nigdje se nisu mogli nabaviti, a svima trebali. Sačuvali bi ženu od začeća, ako neće još poroda, a sebe zaraze od žena, koje su nakon sirene dolazile iz okolnih mjesta i motale se oko „Složne braće“, okupljale svečeri na Gerhardovom betonskom mostu. Samo da se pročuje u Pilani, eto mu kroz kapiju radnika, mislio je Simo. Sa Giletom se lahko dogovorio. Njemu je pripadala trećina od prodatih kondoma, koliko i Giletu, a toliko je bilo i za Dareta, koji bi ih redovno snabdijevao. Kad je Gile izlazio iz trafike, čuo je piskav Simov glas:
– Samo da ovo ne dođe do Šoka. Kuku li se nama, a i Faćiju. Zbog zabrane, ja ću kondome prodavati „ispod stola“. Vreću ću držati u trapu ispod patosa, gdje imam i druge robe, gdje ih Šok neće tražiti, a iz džepova ću ih prodavati. Nego, Gile, kako će radnici znati da kod mene mogu kupiti kondome?
– Ne brini – reče na to Gile -ja ću preko svojih ljudi razglasiti da
kod tebe mogu kupiti „ljubavne čarape“, pa će ih radnici tako i tražiti. Ti ih prodaji pod čarape, namoj govoriti „kondome“. Čarape možeš prodavati da te glava ne zaboli. Vidim da ih imaš i na policama. Simo, ne brini za Šoka, prepusti ga meni. Ti znaš koliko se bojo mog oca, e mene se više boji. Ne zaboravi, ti prodaješ čarape! Odoh potražiti Faćija, pa za Njemačku.
Dolazim za mjesec dana s novim čarapama.

Za „čarape“, i gdje ih mogu kupiti, radnici su u prolazu čuli od Gileta i Faćija, i njima povjerljivih. I sve se zakolutalo. Simo je svaki dan prodavao desetine čarapa, a da to nikome nije bilo sumnjivo. Sjedio je na stolici na vratima trapa, na patosu trafike, pa iz džepova vadio
„čarape“. Malo-malo, pa on u trap. Iz dana u dan, svi su dolazili po čarape i preporučivali ih jedni drugima. Simo nikad nije imao više posla, a ni para. Svaki dan velika zarada.

A Gile? Skroz se promijenio. Dare mu je s torbama „čarapa“ donosio odjeću da ga obuče: čarape, veš, cipele, košulje, farmerke, jakne, pantalone, odijela. Sve iz njemačkog butika. Ešref ga je ošišao nakratko, a on se redovno kupao, pa oblačio po njemački, a još bi se namirisao, da ga je bilo: stati, pa gledati i mirisati. U ovome preokretu, gubila se ona njegova manjkavost s kraćom nogom, zbog koje bi se u hodu uzdizao i spuštao, a batrgao kad bi žurio. Izlazio bi s lijepim ženama, koje bi mu dolazile iz drugih mjesta u novoizgrađeni restoran „Fontana“, na uzvišenju iznad betonskog mosta, na desnoj strani Drine. Nije škrtario, častio bi nekad sve goste „Fontane“, a konobarima bi u salveti na tanjiru ostavljao bakšiša, da im je to bila njihova sedmična plaća.
Tako mu je dobro išla prodaja „čarapa“.

Dobro i zlo uvijek su skupa, ne razdvajaju se; nikad nisu odvojeni, zlo ponekad hoće samo, a dobro bez njega neće nigdje. Tako je od kad je svijeta i vijeka, najviše tamo gdje živi sirotinja. Naš Gile nije više znao šta će s parama. Dolazili su mu privatni obrtnici, imućni ljudi na visokim društvenim položajima iz drugih gradova, zbog kojih nisu imali zakonskih smetnji, na kartanje, u noćnim satima u „Fontani“, gdje je on s njima, uz velik noćni zakup, ostajao iza fajronta, sve do jutarnjih sati. Na parkiralištu ispred „Fontane“ kolonaši se nisu mogli nagledati velikih automobila sa tablicama njima nepoznatih gradova. Daretov polovni „ford“ cupe nije se mogao mjeriti sa „mercedesom, „volvom“, „opelom“…

S vremenom, to je za sve njih postala velika i ovisna strast, da noć sa subote na nedjelju nije mogla bez njih. Na stolu je uvijek bila gomila para, koju su nakon odigrane partije, s pokojom riječi, zahvaćali, sad jedni, sad drugi, a tek pred zoru gomila bi pripala jednom ili dvojici.
Drugi su bili gubitnici.
Gile je samo na početku dobijao, a sve druge noći gubio je velike iznose novca. Kako je on mogao i pomisliti da u navac može igrati s iskusnim kockarima. Svake subotnje noći, Gile je ostajao dužnik nekom od njih. Kao u polusnu, potpisivao je nekakve papire, a sutradan je išao kod Sima po novac i u koloniji obilazio one kojima je davao Faćijevu robu. Postao je nervozan, sve manje je bio u garderobi i mirisu koje mu je donosio Dare. Nije se ni kupao, čistio, zapustio je ponovo kosu. U stvari, postajao je onaj stari Gile, samo još stariji i grđi, prikaza od koje su svi bježali u koloniji. Ostavile su ga sve žene: u koloniju dolazile zbog njegovog novca. A i on sam je osjetio da gubi tlo pod nogama. I svu mjesečnu zaradu od
„čarapa“, vraćao je kao dug iskusnim kockarima, koji bi, katkad, vjerovatno zbog duga, u
„Fontanu“ dolazili sa tjelohraniteljima.

Kada je Dare došao iz Njemačke, izmirio mu sav dug, a u svojoj kući iznad kolonije čekao ih je Faći. Bilo je to tri mjeseca, nakon što mu je leđa pendrekom išarao Šok, da se danima o tome pričalo u koloniji, a Faćija su isto toliko dana žuljale stvrdnute guje po leđima. Došao je dan da se osveti Šoku, kako je to on obećao Klanfi u Domu zdravlja.
Čim su njih dvojica ušla, Faći im je nasuo po jednu „kruškovaču“. Majka mu u drugoj sobi, nije izlazila pred njegove goste. Plan je Faći pred njih isturio do u detalje. I s obzirom da Šok stanuje u svojoj kući na brdu Glavica, a svako jutro istim putem ide nizbrdo, kako bi ordinirao u koloniji, Faći hoće da iza ponoći na tom putu iskopaju veliku jamu, za njeno dno i sa strana da utvrde bodljikavu žicu, nju je Faći dobio od Džina u njegovoj „Gvožđari“. Granama i lišćem prekrili bi tu jamu, koja će čekati Šoka, kad jutrom bude krenuo u koloniju.
– Neka bodljikava žica ostane na njegovu tijelu, baš kao
njegov pendrek na mojim leđima – završio je Faći.
– Ja se ne mogu verati sa ovom nogom po Glavici – kaza mu Gile.
– Ja i Dare ćemo to završiti – odgovori mu Faći.
– Da znaš i ovo, Faći. Kada Šok završi u krevetu, ne mogne raditi,
po tebe će doći Lijać, što radi za beogradsku Udbu i sa milicajcima u civilnim odijelima će te odvesti. Možda i na Goli otok, zavisi za šta te optuže. Da znaš i ovo, šta te čeka. Jedan od politikanera, s kojima sam sam kocko, sve mi je ispričao o Lijaću, koji zna, kao i Šok, da nam Simo prodaje „čarape“, ali im je on zabranio da nas ometaju, a taj politikaner mi je najviše zgulio para u „Fontani“. Zato sam danas serbezniji kada se ne oblačim kao oni. Jesam stari Gile, ali se više ne kockam.
– Ovako, Gile. Čim vratim pendrek Šoku, ja s Daretom idem
u Njemačku i neću se više vratiti u koloniju. Dolaziću prerušen, pod drugim imenom i posjećivati majku, davati joj novac da preživi. Tebi ćemo slati torbe sa „čarapama“.
– Još koju turu i nemojte mi slati „čarape“ Šta ako se politikaner
okrene protiv mene što se više ne kockam, poslat će mi Lijaća. Dosta mi je za život od ove prodaje robe iz Italije, koju ću dobivati umjesto Faćija – objasni im Gile.
– Tako je, Gile… Mi ćemo večeras iskopati jamu Šoku, a sutra bježimo u Njemačku – kaza Dare.

Iza ponoći Faći i Dare, ravno iz „Složne braće“ peli su se krivudavim, brežuljkastim putem na brdo Glavica. Zastali su ispod samog njenog vrha, a na njoj zaravan, iza nje, u šumarku, Šok od cigle izidao malu kuću u kojoj je živio sa ženom i dvoje male djece. Dare je s ramena spustio veliku krampu i lopatu, a Faći je na jednu granu objesio lampu koja je obasjavala put i kolut bodljikave žice. Zemlja je bila utabana, ali ispod kore mehka, pa je Dare snažnim zamasima krampe, zakratko, izrovao mnogo zemlje, dva metra u dužinu, jedan u širinu.

Faćiju je trebalo vremena da svu zemlju lopatom razbaca po šumi. Tako su se smjenjivali. Dare je kopao, a Faći izbacivao, a da nisu prozborili niti jedne riječi. Htjeli su prikrajčiti ovaj posao, kako bi imali vremena da spavaju kod Faćiju. Kada su se obojica našli u raki, ma skoro do vrata, znali su da su pri kraju. Izašli su napolje, a Faći je hrpe taze iskopane zemlje lopatom razbacao po šumi, kako bi put sa strana ostao ravan. Onda su s grane skinuli kolut bodljikava žice i prostrli je po dnu jame. Ostale dijelove žice kliještima su isjekli i obložili zidove jame. Sve su uradili precizno i brzo, kao da su ovaj posao uvježbavali noć prije. Iz šume su dovukli granje, prekrili jamu, a odozgo lopatom nabacali zemlju, dobro je utabali, da se na svjetlosti, koju je sterala lampa, doimalo da je put isti, na njemu ništa nije bilo mijenjano.

Brzo su se spustili tim uskim, kvrgavim putem niz Glavicu, a onda prošli koloniju, pa betonski most, te uzbrdo do Faćijeve kuće. Ostavili su alat u šupi u bašči i onako u gaćama, na česmi su šlaufom okupali jedan drugog, hladnom vodom, a majka Faćijeva ih je, već jutrom, čekala s čistom odjećom. Dan je već odmakao kada su se probudili. Vrijeme je da se spuste u koloniju, kod škole, do garaže, gdje je Dare ostavio „forda“, pa da se otisnu za Njemačku. Šok im nije izlazio iz glave.
Za doručkom, Faći će majci:
– Majko, ja sutra idem s Daretom u Njemačku.
– Kuku, kako ću sama!? – zakuka majka – znam da te ne mogu zaustaviti, isti si otac.
– Nemoj da brineš, ja ili Dare, neko će, donosićemo ti novac
svakog mjeseca, ili slati po nekome. Kada dođemo, sve poslove na zemlji i oko kuće ćemo sraditi. Imaćeš para i da nekog platiš. I Gile će te oblaziti. Dinara ti neće faliti.
– Moraš li da ideš?
– Majko, onaj Šok me proganja. Vidjela si mi leđa od prošli puta.
Ako me uhvati, kao ledenicu, polomit će mi kičmu pendrekom. Kadli će im majka:
– Sada je komšija Vejsil došao iz kolonije. Kaže da je Šok u Zdravstvenoj stanici. Sav u krvi, teče mu na sve strane.
Faći i Dare zagrajaše i pljesnuše se u zraku dlanovima.
– Šta vam je? – uzviknu majka.
– Idemo, Dare, vrijeme je. Ostavi mi majci šta para.
Dare izvadi iz džepa hrpu novčanica i sve stavi na sto. Ustaše. Faći zagrli majku, a onda i Dare.
– Nemoj da zaplačeš, majko.
Majka ih isprati sve do ispotkuće, a oni požuriše. Još se okrenuše i mahnuše joj. Čim su sišli u koloniju, Dare krenu prema školi, ali ga Faći zaustavi.
– Hajmo do Zdravstvene stanice da obiđemo Šoka. Bolesna treba oblaziti.
Dare se prenerazi:
– Šta ti je? Jesi li ti lud, čovječe?!
– Samo sekundu, da vidimo kako je – molećivo će Faći.
– Pa, hajmo – kaza mu Dare, ne znajući šta da mu odgovori.

Pređoše tih trideset metara do Zdravstvene stanice. Faći prvi, iza njega Dare. Faći dođe do otvorenog prozora, s druge strane ulaza u Dom. Pred njim divna slika. Šok leži u krevetu, sav u zavojima, ječi. Iznad njega doktor, nešto ga pita.
– Doktore, pitaj ga šta ga boli – s prozora će Faći.
Doktor podiže glavu, stavi ruku na usta da šuti, da ga ne prepozna Šok, ali bilo je kasno.
– Faaaći, tiii siii meeeniii ovo zaapakovoo – jedva zavapi Šok – Jaaviioo saam Liijaaćuu, eeto ga danas saaa agennnntimaaa pooo tebeee. Faći iz džepa izvadi usnu harmoniku i zasvira.
– Pozdravi mi Lijaća, Štok. Čekam ga kod kuće – Faći će, kad završi melodiju.

Dare se ispod Zdravstvene stanice držao za srce, koliko se smijao, kao da će mu puknuti. Potrčaše prema školi. Dare otvori garažu, izađe s „fordom“, a onda i Faći uđe. Krenuše prema betonskom mostu. Ispod „Fontane“ ugledaše Gileta. Svirnuše mu. On im mahnu, dižući palac.

Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

HEROJI BEZ SPOMENIKA – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 19.dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

HEROJI BEZ SPOMENIKA   (19.)

Godine su prolazile, a u koloniji je probno otvorena savremena Fabrika lesonit-ploča „Sutjeska“. „Oslobođenje“ je pisalo: „Osim

Ilirske Bistrice, u našoj zemlji više nema ovakvih fabrika“. „Sutjeska“ je bila tehnološki savremenija, a imala i ono što Ilirska Bistrica nije.
Osim tvrdih lesonit-ploča, koje su se proizvodile u Ilirskoj Bistrici,
„Sutjeska“ je proizvodila i izolacione, što je prijelomni, ekonomski događaj za razvoj cijelog ovog kraja. Svečano otvoranje Fabrike lesonit-ploča zakazano je za tri mjeseca: tom događaju su trebali prisustvovati predstavnici narodnih vlasti, velikih organizacija, ministri drvne industrije, građenja, pravosuđa, radnici „udarnici“.
Govorilo se da bi sa delegacijom iz Beograda mogao doći čak i predsjednik Tito, revolucionar, državnik, komunistički vođa.
Za razliku od tvornice u Ilirskoj Bistrici, „Sutjeska“ je izgrađena u blizini bogatog izvora sirovina, odmah do Pilane koja je tada bila u sastavu Preduzeća drvne industrije „Maglić“. O svemu se na dug rok razmišljalo. Velike količine drvnih otpadaka iz Pilane više se neće prodavati u snopićima za loženje, niti se bacati, nego će ih savremeni strojevi „Sutjeske“ pretvarati u nov gotov proizvod. Tadašnja uprava Preduzeće „Maglić“, dok je gradnja ove fabrike bila u završnoj fazi, sklopilo je ugovore za izvoz lesonitke sa više kompanija iz inostranstva, a ovaj proizvod tražila su i pojedina drvna preduzeća iz naše zemlje. Lesonit-ploče mogle su se koristiti u izradi kuhinja, ormara, kreveta i drugih dijelova namještaja.

Četiri mjeseca prije završetka radova, Uprava „Maglića“ slala je radnike na obuku u Njemačku i Čehoslovačku, a nakon puštanja u pogon dolazili su inžinjeri iz naših većih gradova, kako bi zajedno usvajali nove tehnologije, a stručniji nadgledali proizvodnju i predlagali nabavku dodatnih mašina, koje bi ubrzale i upotpunile lanac proizvodnje. Uporedo s gradnjom fabrike lesonita, izgrađena je i Termocentrala, koja je pogone snabdijevala električnom energijom.

Mnogo tog je kompletirano „Sutjeskom“, koju su činile defibraciona i produkciona hala, sjekačica, manovi. Zaposlen je veliki broj radnika, u tvornicu je već na početku rada stizao veliki novac, a ponajviše iz izvoza. To se osjetilo i u razvoju naselja i obližnjeg grada. Zanatlije otvaraju iznad kapije veće radnje, arhitektonski urbanizirane, nudeći svoje usluge. Zatim, kupljeni su novi autobusi za prevoz radnika na najudaljenija radilišta. Na svim šumskim radilištima i u industrijskim pogonima na Paležu, Pašinoj poljani, Zaliplju, Štavnju, Vučevu, Jelovčevom potoku, Ravnoj gori, Meštrevcu, Crnom vrhu i Brkovića planini, izgrađene su brvnare za stanovanje, s menzama. Autobusima su prevoženi radnici do Foče, Ustikoline, Osanice i Godijena.
Ubrzano, širio se kombinat Šumsko-industrijsko preduzeće „Maglić“, s pet velikih pogona i više samostalnih radnih jedinica kao što su: Zdravstvena stanica i Odmaralište u Dubrovniku. Širenjem kombinata, ubrzavan je i život u Koloniji, ali njeni stanovnici ostajali su mentalno isti, samo stariji. Njihov mentalni sklop formiran je unutar kolonije, a ne s tehnološkim razvojem koji je donosio i nove odnose između njih samih. Oni su ostali začahureni u svom svijetu, nigdje dalje od kapije i
„Složne braće“. Doseljavani su iz najudaljenijih sela, gdje nije bilo prodavnica. Imali su samo zemlju i stoku, time se bavili. I ovdje im se svijet završavao. Ali na selu su imali mir uz familiju za koju više, od fabrike, nisu imali vremena.
U krugu: posao, kapija, “Složna braća” sve se vrtjelo, sve više su se otuđivali od najbližih, a time i od svoje izvornosti. Umjesto imanja i rahatluka sela: siromaštvo u barakama, koje im je ublažavao alkohol, kurvaluk, kocka, tuče, dolazak kući u jutarnjim satima, pijano maltretiranje familije. Ako bi se prisjećali sretnih dana, oni su ostali iza njih, u uspomenama, na selu.

Prema projektu inž. Alberta Albaharija, izgrađen je i vodovod većeg kapaciteta, kojim je u ovu koloniju potekla voda sa izvora „Sedam česama“ iz sela Điđevo, ispod brda Kmur.
Jedan događaj ostao je u sjećanju kolonije. Prije svečanog otvaranja Fabrike lesonit-ploča, radnici su radili u tri smjene, pogotovo oni koji su se brinuli o pripremi ovog događaja. Na dan prije samog otvaranja, pozatvarani su svi lendohaneri, pijandure, sitni kradljivci, prevaranti, prosjaci, Cigani s puno djece, ma skoro sve što nije ulazilo i izlazilo na kapiju. U koloniji, ispred kapije „Maglića“ i nadaleko u samom gradu, više nisi mogao vidjeti one koje si viđao svak dan. Bilo je i onih koji su zatvarani, a bili stalni gosti „Složne braće“. Više ništa od onog usputnog razgovora sa besposličarima. Živjelo se u iščekivanju tog što dolazi, u stalnom, neodređenom strahu. Niko se, bez potrebe, niskim nije sastajao, niti viđao. Čekalo se u nekom strahu. Kao da će epidemija.

Vijest da će svečanom otvaranju prisustvovati predsjednik Josip Broz Tito, doživljavali su sa strahom, kao da će njegov dolazak poremetiti njihove živote, oduzeti nešto na šta su navikli, nešto njihovo najrođenije. Zatvaranje onih koji nigdje nisu radili, već živjeli od sitnih šićara: od šverca roba, duhana i alkohola, ali i spremni, pa i nožem, braniti takav život, doživljavali su sa strahom. Živjelo se u iščekivanju onog što se iza brda valja.
Koloniju je obilazio Lijać sa svojim agentima i odvodio sve čiji dosadašnji život nije bio primjeren ovom svečanom događaju, a to odvođenje, samo je povećavalo strah u koloniji. I tako, među prvima odvedeni su Gile, Faći, Klanfa i Brale. Samo oni najhrabriji išli su u
„Složnu braću“, no se nisu opijali, niti su dolazili kući kasno, u strahu da ih ne zasretnu Lijać i njegovi, koji su u koloniji i ispred kapije dežurali cijelu noć. I Svekrva je odahnuo, rijetki su samo navraćali s prvim mrakom.
Ako bi se oni koji su ubrajani u inventar „Složne braće“ sreli u putu, samo bi jedan drugom mahnuli rukom, kao da žure nekim poslom, kojeg nisu imali, kućama, a drugi put će pričati kada se sretnu. Od kapije, pa kroz koloniju hodao je Generalni, sa dvojicom svojih iz Partije, u novom, svečanom odijelu, kao da čeka veliko društveno priznanje. Drugi put, hodao s Lijaćem, svojim bratom po odijelu, a koje je za ovu priliku dobio novo odijelo iz Beograda, kako se hvalio Svekrvi, pa hodao uzdignute glave, kao da je gradonačelnik. Sve one koje je susretao, znatiželjno bi pogledao, jer su trenutno bili višak u njegovom mentalnom svijetu, u odnosu na povjereni mu zadatak; iako su svi znali da je prije odlaska u penziju radio kao fizički radnik. Imao je i nadimak Bjelko, zbog bijele kose iz rane mladosti i po njoj najviše bio prepoznatljiv. Bio je učesnik u narodnooslobodilačkoj borbi, to su svi govorili.

U gradu, u Općini, govorilo se kako je u Beograd poslao neko pismo, a otud u Općinu stigla depeša da mu se kao „heroju“ dade stan. Umjesto stana je tražio novac, što mu je i udovoljeno, te od toga napravio veliku kuću. Rano je otišao u penziju. Iz Beograda je dolazio nekakav inspektor, po imenu Slavko, od njega se u Udruženju boraca moglo čuti da je Bjelko bio heroj u ratu: u Udruženju niko nije znao ni da je bio borac, nekamoli narodni heroj. Toliki je bio narodni heroj da su mu načelnik Općine i ovaj Slavko iz Beograda morali roditi stan, a on tražio novac i napravio kuću. Da je bio on narodni heroj, načelnik Općine bi mu podigao spomenik; ovako je bio “heroj bez spomenika” u velikoj kući. Svi su šutjeli, makar imali svoga narodnog heroja, kao malo koji srez.
Prije nego je i otišao u penziju, neki iz kolonije viđali su Bjelka u Travniku, u hotelu, u novom odijelu, važno sjedi s nekom „važnom gospodom“ i pije s njima kahvu. Opet, drugi ga viđali u Čajniču, na Cicelju, kako sa istom “gospodom” pije kahvu. Oni bi ga u velikom, crnom automobilu vratili kući. Još iz tih godina, svi se pitali: Ko je Bjelko? Sve dok u koloniji nije pukao glas, da penzioner Bjelko jednu punu plaću prima u Pilani, a drugu iz Beograda. Znalo se da ga se kloni Šok, strahovlada u koloniji; ni Svekrvi nije bilo drago kada navrati u „Složnu braću“. Samo je zvjerao sitnim očima i upijao šta ko kaže, vadio neki notes i sve bilježio. Sve ovo što se događalo prije svečanog otvorenja Fabrike lesonit-ploča, utjecalo je na stanovnike kolonije da žive u nekom nemirnom iščekivanju, da se šta ružno ne dogodi. Samo da se nakon otvorenja Fabrike oslobode straha i vrate kapiji i “Složnoj braći”. I pameti koju im je nametala kolonija.

Došao je i taj dan, kada je svečano trebalo otvoriti Fabriku lesonit- ploča. Svi stanovnici kolonije i okolnih sela su se okupili. Mnogi su došli iz drugih gradova. Svi u krug Fabrike, gdje je najviše prostora. Ispred, montirana je velika bina od drvene građe, s mnogo mikrofona na stalcima i velikim zvučnicima sa strane. Sve je vrvjelo od milicije. Jedni su bili živi zid između naroda i bine, a drugi, u plavim odijelima, izmiješali se s narodom. Sve je spremno za svečano otvorenje. Samo Tita nije bilo. Ovo je bio razlog, što su svi bili na svojim pozicijama i čekali. I milicija, i specijalci, svi iz narodne vlasti, svi iz Partije.

Odjednom uletješe pripadnici Titove počasne garde, razdvojiše narod, praveći koridor od kapije do bine. I sve se to događalo u sekundama. Gardisti: visoki, mladi, elitna jedinica JNA: nove, vojne bluze, bijele košulje, crne kravate, crne pantalone, s uzdužnim prugama sa strane. Nije dugo potrajalo, s delegacijom između gardista kroz koridor ide predsjednik SFR Jugoslavije, Josip Broz Tito. Sa strana, delegaciju i predsjednika osiguravaju naoružani gardisti. Tito u plavoj maršalskoj uniformi, sa plavom, visokom šapkom. Iznad lijevog, gornjeg, džepa, do kragne, mogla su se vidjeti brojna priznanja.

Narod je aplaudirao, sve kao po komandi. Započinjali su Generalni i njegovi.
Sve ovo je trajalo nekoliko minuta, dok se delegacija nije popela na binu, po dogovoru o protokolu. Za govornicu je izišao predsjednik Sreskog odbora Narodnog fronta, koji je odao priznanje svim radnicima i rukovodiocima, graditeljima Fabrike, istakao značaj ove

fabrike za našu zemlju, a najviše za srez. Iza njega, govorili su ministri šumarstva i građevine. Obojica su naveli zadatke koji stoje pred drvnom industrijom Bosne i Hercegovine, posebno, pred Fabrikom lesonit-ploče, podignutom prema Petogodišnjem planu šumske privrede. Zahvalili su se radnom kolektivu, koji je podigao Fabriku i svim drugim preduzećima u zemlji, koja su isporukom materijala pomogla da radovi budu završeni. Ministar građenja je istakao da je ova fabrika najbolji odgovor na klevete „koje se šire protiv naše zemlje i naših naroda“. Ispraćeni su obojica aplauzom.

Predsjednik Sindikalne podružnice Zildžo govorio je da će radnici naše zemlje i dalje voditi upornu borbu za ostvarenje Titovog Petogodišnjeg plana, a onda je, uz aplauz, čitao imena nagrađenih radnika, majstora i rukovodilaca, koji su se istakli u gradnji Fabrike. Onda je najavljen predsjednik SFR Jugoslavije, Josip Broz Tito.
Prolomio se veliki aplauz. Kada se utišao, Tito je progovorio:
– Drugovi i drugarice! Otvorenje Fabrike lesonit-ploča je veliki događaj, ali ja ću da vas podsjetim na ono što je ovome prethodilo. Mi smo 1948. godine pravilno ocijenili situaciju nametnutu od Staljina. I dalje, mi smo odlučno stali u odbranu nauka Marks-Engels-Lenjin i tako spriječili da se taj nauk ne iskrivljuje. Danas treba pojačati radnički i socijalni sastav u našem Savezu komunista. Sve više u Savez uzimati ljude iz preduzeća. Radnici su danas u velikoj manjini, a trebalo bi da su u većini, u odnosu na druge slojeve koji su u naš Savez došli. Samo radnici mogu biti nosioci ideje jedinstva u našoj zemlji, a vi ste to dokazali tako što zajedno živite, zajedno radite i zajedno se razvijate.
Prolomi se veliki aplauz. Tito je nastavio:
– Od vas očekujem da zaokružite svoju drvnu industriju otvaranjem savremene fabrike namještaja. To će biti jedan cjelovit drvni proces kome svi težimo.

Generalni poče aplaudirati, a onda se krug prolomi od aplauza i uzvika:
– Tito! Tito! Tito!

Nakon ove pauze, Tito uzviknu:
– I naprijed u nove radne pobjede!

Opet aplauz. Tito se vrati iza bine, gdje je bio dio njegove delegacije i nekoliko nauružnih gardista.

Ministar drvne industrije ode u Fabriku da je pusti u pogon. Dugo se zadržao, a mašine nije pokrenuo. Vrati se i pozva načelnika Općine, a ovaj direktora i rukovodioce proizvodnje. Zovnuše i Gerharda u čiju stručnost nisu sumnjali i odoše zajedno u centralni pogon za pokretanje proizvodnje. Narod i svi sreski predstavnici nisu ni disali. Osjetilo se u zraku da ne mogu upaliti mašine. Nešto se krupno događalo, a šta?, niko nije znao odgovor. Oči sreskih političara su govorile da mašine ministar i Gerhard zvanično ne mogu da puste u pogon, a Fabrika proizvodi lesonit-ploče puna tri mjeseca. Dobro im idu izvoz i prodaja na domaćem tržištu, a u najvažnijem trenutku to ne mogu potvrditi svečanim otvorenjem.

Svi su šutjeli i čekali još nekoliko minuta, a onda mašine proradiše. Prolomiše se uzvici i aplauzi od ushićenja.

Titovi gardisti razdvojiše narod za koridor kojim će Tito proći.

Nedaleko od naroda u krugu Fabrike, omanji radnik, crne kose i puti, u koloniji poznat kao Šabo, čistio je metlom krug. Smeće je skupljao na gomilu, a onda lopatom prebacivao u kantu za otpatke. Iz koridora Tito je slučajno ugledao Šaba, zastao i gledao prema njemu. Svi su zastali, čekali naređenje od Tita. On je izdao naredbu svojim pratiocima, pokazavši na Šaba, a oni mu, iznenađeni, osiguraše prolaz prema Šabu. Tito je brzo prošao tih dvadesetak metara, a njegovi pratioci su čekali između koridora i Šaba. Svi su stali, čekali šta će se dogoditi. Ukočili se i oni iz Općine, šta će Tito kod Šaba, da nije šta uradio, pa će biti po njihovim leđima. Kada je Tito došao do Šaba, on je skupljao okorke na gomilu, mislio ih je ponijeti kući za potpalu.
Vidio je da Tito ide prema njemu, ali nije prestajao raditi. Kada Tito dođe do Šaba, upita ga:
– Šabo, jesi li to ti?

Šabo je prestao raditi, spustio metlu na zemlju, uspravio se i salutirao desnom rukom:
– Jesam, druže komandante.
– Pa, šta to radiš?
– Čistim krug.
– Moj borac da čisti krug? Ti si heroj! Sutra otiđi kod sekretara u Općinu.
– Razumijem, druže komandante – salutirao je ponovo Šabo.

Iako je Šabo bio siroti Ciganin, Tito je poznao svog borca. Kada je Tito krenuo prema svojim pratiocima, Šabo će za njim:
– Druže, komandante, znate što mašine nisu htjele upaliti? Tito se povrati.
– Što, Šabo?
– Ovdje je bilo veliko muslimanskog groblje. Naši iz Partije su naredili da se nišani obore, a onda smo kamionima, i danju i noću, dovlačili zemlju i zatrpali groblje zemljom. Eto, zašto, komandante. Tito se uozbiljio i prišao Šabu na jedan korak. Govorio mu je tiho:
– Poslušaj me, Šabo. Ovo si meni rekao, više nikome. Jasno?
– Jasno, druže komandante – salutirao mu je opet Šabo.
– Moramo čuvati bratstvo i jedinstvo, iznad svega. Važnije nam
od naših života. Zato, kao heroju to ti nije teško. Šuti.
– Razumijem, druže komandante! – salutira opet Šabo.

Utom, omladina se uhvatila za ruke ispod pasa, krenu kratkim koracima, a onda krenu i pjesma:

Koliko je na Kozari grana, još je više mladih partizana.
Oj Kozaro ne treba ti kiše, heroji te krvlju natopiše.
Poznaju se braća Kozarčani po pjevanju i po ratovanju.
Mi smo braća ispod Kozarice, gdje ne rađa majka izdajice.

Nas dva brata oba ratujemo,
ne plač, majko, ako poginemo…

Nasta narodno veselje. Mnogi sreski rukovodioci, s narodom u kolo. Svi se okreću u jednom dahu, rimuju se pokreti i glasovi, igra muško i žensko. Nekoliko djevojaka, sučelice kolovođama: zapjevaše. Nastade natpjevanje jednih i drugih.

Titu i cijeloj delegaciji sa strane je prijalo kolo, nakon problema sa svečanim otvorenjem. Narod ovog mjesta prijatno ga je iznenadio. Prema protokolu, ponovo, koridor, onda prema kapiji, gdje ureduje Vratilo: sav ukočen! dok je predsjednik Tito prolazio s delegacijom pored njega.
U krugu Fabrike, svi predstavnici narodne vlasti i Partije u koloniji, i u igradu, ministri, čestitali su jedni drugima na svečanom otvorenju Fabrike lesonit-ploča. Svijet se brzo razilazio, oni „poznati“, nakon dužeg vremena, skrenuli su iz kapije ulijevo, pa naviše – u „Složnu braću“.
I Mazalo je dosta svijeta uslikavao. Sa ovog svečanog otvorenja, svi će mu kupiti slike. Načelnik Općine mu je obećao sve otkupiti, kako bi se slike našle na “zidnim novinama”, “općinskom spomenaru”. Svi iz Kozaračkog kola će ga tražiti zbog slika. I svi iz rukovodstva Fabrike. Sve u svemu, dobro je prošao, ali se treba zahvaliti Vratilu.
On je “zažmirio”, pravio se da ga ne vidi, ni njega ni “Zenit”. Ili je to zbog njega, Mazala, ili su mu tako naredili. Mazalu je najvažnije da dobije pare za svoje slike.

Šaba je u Općini čekalo odlikovanje za ono što je učinio u narodnoj socijalističkoj revoluciji. Dobio je mjesto kurira u Direkciji, a i bolju baraku u koloniji. Sve ovo odjeknulo je kao bomba u koloniji. Ko je Šabo da dobije bolji posao i stan? Jedan obični Ciganin, kakvih je još bilo u koloniji! Ako je on Titov borac, kao što se priča u koloniji, što ga nema na spisku boraca u Sreskom udruženju boraca? Što ga načelnik Općine ne poziva na obilježavanja godišnjica borbe protiv okupatora. Otkako znaju za Šaba, on je rođen da, onako žgoljav i svakako jadan, čisti ono što oni ostave iza sebe. No u odnosu na sve njih, Šabo je imao još jednu vezu sa Titom. Godinu prije, dobio je deveto dijete, sve jedno drugom do uha. Prema nepisanom zakonu,

svakom devetom djetetu, rođenom u jednoj familiji, Tito je bio kum, a to dijete bi dobivalo nadimak „Titovo kumče“. I Šabovom devetom djetetu Tito je bio kum. Dobio je za to novac za njegovo školovanje, odjeću, obuću, slatkiše, igračke, nekakve kutijice koje je trebalo redati i lakiranu, pravu fudbalsku loptu. Do ove prve prave lopte, djeca su se igrala plastičnom, ili krpenjačom, od starih čarapa i pucvale. Baš u to vrijeme, na prijedlog Sindikalne organizacije, formiran je Fudbalski klub “Radnik“. Na sastanku su rekli da klub ne mora brinuti o podmlatku. Tu su Šabovci, a njih ima zasad devet. Nije džaba Tito njima poslao kožnu, pravu loptu, bolju od one dvije koje je direktor Direkcije kupio u Sarajevu i poklonio Klubu.

Svi su danima okupirali Šaba da čuju šta je to pričao s Titom, pa je preko noći napredovao, postao je kurir, a dobio je i bolju baraku. On im je svima govorio da je tokom rata bio jedan od četiri Titova kurira, koliko ih je bilo u Komandi, pa ga se njegov kamandant sjetio kao svoga borca. A kada je krenuo prema gardistima, s čime si ga ono vratio?, pitali sumnjičavo, kao da su osjećali da im Šabo nešto krije. E, to Šabo nije htio otkriti, šutio je kao zaliven, a oni ga nisu htjeli pustiti. Da bi ih odbio, on im je govorio da je Tita vratio pitanjem: kome treba da se javi u Općini? ali mu nisu vjerovali. U potaji, kao da su priželjkivali Šabinu nesreću. Osjećali su da tu „leži zec“, jedino ga treba istjerati iz grma, pa će im on kazati što je Tito Šaba “popravio” s boljim poslom i boljom barakom. Nekada bi ga pritjerali uza zid, a Šabo bi se sjetio da mora “odmah u Direkciju zbog neke pošte”.
Dovijao se kako je znao i umio. Sve do jednom.

Kao kurir trebao je neku poštu hitno predati šefu računovodstva Ekremu, ali ga nije stigao na poslu. On s posla pravo ide u „Složnu braću“, rekla mu je Ranka, sa Ekremom radila u istoj kancelariji.
Onako ubrzan i odgovoran da sve poslove privede kraju, eto ti Šaba u
„Složnu braću“, iako u to “bratstvo i jedinstvo” nikad nije zalazio, a nije znao zbog čega. U krugu ga je zaobilazio. Bilo to baš iza posla, kad nije bilo puno gostiju. Svekrva odmoran, naspavao se dok je trajalo svečano otvaranje Fabrike. Ekrem je sjedio sam u ćošku, po običaju, i prebirao neke papire, kroz debele naočale. Do njega, sam, niko nije htio sjedjeti s njime, Lijać koji je naćulio uši da čuje šta se priča u „Složnoj braći“ o otvorenju nove fabrike. Čim Šabo priđe Ekremu, ovaj mu ponudi da sjedne, a Lijać zovnu Svekrvu. Čim mu ovaj dotrča, Lijać naruči dva „štoka“, za Ekrema i Šaba. „Štok“ je bio Ekremovo tradicionalno piće, on je odrastao uz ovo piće, pa tu nije trebao Lijać, on je tu sa “štokom” bio zbog Šaba: “štok” je zamka u koju bi Šabo morao dolijati. Dok je Ekrem prebirao papire, ispiše taj „štok“. Nakon diskretnog pogleda Lijaća, Svekrva im donese još po jedan „štok“; ovo je iznenadilo i Ekrema, ali nije prekidao “reviziju” naslaganih papira. Kada je zavšio, pogleda u Šaba:
– Je li bilo pošte?
– Jeste – kaza Šabo i stavi kovertu pred njega.
Ekrem, prije nego što će otvoriti kovertu, nazva im još dva „štoka“. Dok je Svekrva donosio, Ekrem je stao s otvaranjem koverte. Sjeti se da je za njega ova koverta mogla biti od onog trgovca knjigama, Medenog, koji mu je neki dan u kancelariji rekao da očekuje novi komplet knjiga Zanea Greya u kome je bio njegov najboji roman “Jahači rumene kadulje”.

Nakon ovog trećeg „štoka“, Šabo se napio. Nije mogao podnijeti alkohol i zato nije pio. “Štok” ga je načeo, pomućivao mu razum. U “Složnoj braći” nije se razgovaralo, sve dok ne počeše dolaziti novi gosti. Eto i Generalnog sa svojom svitom. I više nije bilo slobodne stolice. Svi „poznati“, horski su pričali sa svog “isturenog komandnog mjesta”, a ispred Ekrema i Šaba gomilali se „štokovi“, poredano “po starini”, kako je koji stizao. Svekrvi nisu dali ni da stane. Šabo je bio drogiran.
– Šabo, šta si ono pričo s Tiletom, kad je kreno? –
ču se sa jednog stola. Svi ušutješe, kao da svu svi čekali samo na ovo pitanje. Kao da sudbina svih njih zavisi od ovog pitanja i odgovora na njega. Šabo pripodiže glavu da vidi ko ga pita, ali nikoga nije vidio.
Vidio je neke siluete, nestajale su i vraćale se, titrale ispred njegovih očiju. Podlaktio se, držao svoju glavu. Pa mukla tišina, kao da nikog nema u “Složnoj braći”. I računovođa Ekrem je jedva čekao odgovor.
– Šta si ono pričo s Tiletom? – ču se opet isti glas.

Podnimljenu šakama, Šabo okrenu glavu. Vidio je sve pomnoženo sa dva: mnoge izbuljene oči, nekima se glava izdužila haman do plafona, a jezike i ruke ispružili prema njemu. Vidi: hobotnica sa stotinu ruku, jezika, usta, kako, kidišući na njega, hoće da ga proguta.
Šakama podnimljenu, okretao je glavu. Sve hobotnice oko njega. Šta blesaviš tom glavom?! Sad tamo, sad vamo? Cigane,
šta si pričo s Tiletom? To nam kaži! – onaj će isti glas, no ovaj put zapovjedno.

Pred Šabom se pojavi slika Tita u maršalskoj uniformi sa oficirskom šajkačom. Ono “Cigane” ga dotuče. Nekako, kao da zapijeva, krenu:
– Reeekoo saam Tiiituuu daaa sssmoo Fabriiikuuu naapraaviiilii naaa muussslimannskomm groobbljuuu, paaa maašššine niiisu hhtjeelee daaa ssseee uppaaallleee .

Proklizavajući jezikom na svakom slovu, mahajući rukama u zraku, za nešto da se uhvati: nejasno predosjećajući da je dolijao: okliznuo se na zaleđenoj stazi i da, kakogod, neće ostati na nogama, niti se više dići.

Svi čuli i razumjeli. Čekali su danima, i taj dan dođe. Šoku glava ispade iz podnimljenih šaka. Udario je čelom o sto, a sva pića popadaše. Šabo jeknu, osjeti da je nešto opasno izletjelo iz njegove glave i da nije smio iznevjeriti komandanta. Ko da mu posta jasno što je zaobilazio “Složnu braću”, gdje su hobotnice. Tonuo je duboko u neki mrak, a nizašta da se uhvatiti. Gubio je svijest. Ustade pijani Ekrem, pokupi svoje papire i ne pogledavši nikoga, klimajući se kao kazaljka na “voltmetru”, krenu prema izlaznim vratima.

Ustade i Lijać, pripit, no spreman. U hodu podiže Šaba sa stolice i povuče prema izlaznim vratima.
– Neka ti Tile pomogne – ču se onaj glas.
S čašicom, po običaju, ustade Generalni. Bio je u onom svečanom odijelu sa otvorenja Fabrike lesonit-ploča.
– Drugovi, otvorenje Fabrike bio je naš revolucionarni društveni preobražaj i zemlje i sreza. To je naš put prema boljem i pravednijem društvenom sistemu. I ovo je borba naše Partije, naših naprednih snaga u socijalističkoj izgradnji. Ja stalno govorim o idejnoj zrelosti. Imamo svjesne i požrtvovane radnike, koji u zadanom roku izgradiše Fabriku, a na drugoj strani nezrele pojedince. U cijelom sistemu do nas je samo da sačuvamo bratstvo i jedinstvo svih naroda. A mi to ne možemo. Evo vam primjera našeg Šabana. Nasjeo je na neprijateljsku propaganda i postao klasni neprijatelj. Nenaklonjeni elemenat!
– Živio Generalni! – zagalamiše uglas iza jednog stola.

– Živio! – odjekivalo je u “Složnoj braći”. Generalni nastavi:
– Zamislite naše borce koji su četiri godine bez odijela, obuće i hrane išli na bunkere i znali da će poginuti, ali ipak su išli, jer su vjerovali u ovo svjetlo što će poslije doći. Nama su i danas potrebni takvi borci. Da graditi novo društvo nije nimalo laka stvar, govori nam primjer našega Šabana.
– On je Cigan! Šta on zna?! – nasuče se motorista Gavro.
– Nemoj tako, Gavro. Bratstvo i jedinstvo svih naroda moramo čuvati kao zjenicu našeg oka – odgovori mu Generalni i sjede. Ustade Gerhard:
– Šta uradila Šaban? – upita.
– Šta god da je, nije nas zaljevo bombama, ko oni tvoji – odgovori mu motorista Gavro.
Gerhard zbunjeno sjede. Bojao se Gavra.
– Prekinite! – ljutito će Generalni, s čašom u ruci – šta vam je? Hoćete li da Šok opet palicom uvodi red među nama?
– Ne može on to, otkako ga Faći smjesti u bodljikavu žicu. Juče sam ga vidio kod Vratilove kapije, ide na guranje. Ko motor
„prdavac“ onoga Jovice, što galami, a jedva ide – kaza Gavro.
– Nemoj tako, Gavro – Cotarija će otpozadi.
– Coto, ako te Šok više ne može degenečiti, ja mogu. Ni jene da ne čujem – ošinu ga riječima Gavro.
Generalni odjednom ustade. Kiptio je od bijesa. Zagalami:
– Svekrva, zaključaj ovu straćaru! Svi kućama!
Ovo sve iznenadi, čekali su na beskonačne rasprave, ovo ih osujeti. Generalni prvi iziđe, za njim i njegova svita, a onda, jedan po jedan, svi iza stolova. Na kraju osta sam Gerhard.
Govorio je pijano:
– Šta to bila, Svekrva. Ti naš istjerala. Mi še povlačila, a nemala neprijatelja.
Svekrva ga isprati do glavnih vrata.
– Jebal mater svoju – po ko zna koji put kaza mu tiho Svekrva na ispraćaju. Zaključa vrata. Sjede i duboko uzdahnu. Pjanska se nije završila tučom. Inventar je ostao netaknut.

Prolazili su dani, mjeseci, a Šabana niko nije viđao u koloniji.

Nakon šest mjeseci, dođe Šaban u koloniju. Neki nepoznati ljudi iz vojničkog džipa istovarili su ga ispred barake. Dvojica u vojničkim uniformama, unijeli su ga u baraku. Šaban se zatvorio u kuću, nije htio da ga iko vidi, a ni on da ikog vidi. Šok je dežurao oko njegove kuće, da mu ko ne uđe: ko bi god ušao, pitao bi ga kako mu je bilo tamo gdje ga je odveo Lijać, a dovezli ovi u džipu; a to bi bilo opasno po državu, rečeno je Šoku. Jedan od Šabanovih sinova u školi je pričao da mu je otac mnogo smršao, iako crn, još više pocrnio, sav natekao, nezdravo ucrvenio u licu, u tijelu udrvenio, da su ga jedva prepoznali. Nije mnogo govorio, samo je spavao, i ustajao da jede. Po noći nije mogao zaspati, mumlao kao medvjed, toliko glasno, krupno, da se čulo u koloniji.

Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

ODIJELO NEĆU – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 18.dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

ODIJELO NEĆU (18.)

Kao i Martin, njegov saborac iz iste vojne formacije, Gerhard je imao svilenkastu, rijetku kosu. Spuštala se sa strane, a naprijed je nije ni bilo. Visok skoro dva metra, sportski građen, izgledao je kao div u svojoj tenkovskoj jedinici. Svijetle puti, duga lica, smjernih crnih očiju, djelovao je skladno cijelim likom, ali i previše ozbiljno. Kod njega, u stvari, nije bilo ništa crno-bijelo. Moglo je biti crno, ili bijelo. Nije moglo biti ovako i onako. Jedno ili drugo. To mu je davalo dozu ozbiljnosti, ali i odgovornosti. Neko na koga se možeš osloniti; da će uraditi posao, održati zadanu riječ, a neće te glava zaboljeti. Za razliku od Martina, nije pio dok nije upoznao kolonaše, pa s njima odlazio u
„Složnu braću“. Ali, otada je u piću pretekao i Martina, koji je pio još u ranoj mladosti. Sve godine u kojima nije pio, nadoknadio je s kolonašima u „Složnoj braći“. Nije mogao zamisliti dan bez velikog rada, ali ni bez pijanske sa kolonašima.
O Njemačkoj nikad nije pričao, samo kad se napije: o bolesnoj sestri. Koloniji je govorio da su oni njemu sve i svja. Zato je i ostao da živi s njima. Nije se htio vratiti u Njemačku. Sestra mu umrla, javili mu dok je bio na ratištu.
Gerhard je rođen u Lajpcigu, gdje je zavšio gimnaziju i strojarski fakultet. Rano su mu roditelji umrli, pa je godinama živio s bolesnom, starijom sestrom. Još u završnim razredima osnovne škole, zanimali su ga svi zanatski poslovi, najviše bravarski, električarski i građevinski. Već u prvom razredu gimnazije, javljao se na konkurse za sitne opravke: od brava, kućanskih aparata, elektroinstalacija do molerskih i građevinskih radova. Bilo je puno posla, ali je redovno pohađao I završavao sve razrede gimnazije, a od zarade on i sestra dobro su živjeli. Mnogo novca išlo je na sestrine lijekove, a zbog nje je i radio. Radio je i zbog rada, u tome je video sebe, a sestri donosio novac.
Njegov najbolji drug, po zanimanju inžinjer elektrostruke, s njim je privatno radio veće poslove. Videći njegovu svestranost, nagovorio ga je da upiše studij strojarstva. Gerhardu se više radilo, nego učilo, ali je krenuo bez velike želje za znanjem. Profesori stručnih predmeta na praktičnim vježbama osjetili su njegovu nadarenost za strojarstvo, pa su ga redovno zvali na konsultacije, Gerhard je od njih upijao znanje, u direktnom razgovoru. Iz godine u godinu, dobivao je sve bolje ocjene, a u završnoj proglašen najboljim studentom, a njegov diplomski rad istican je kao primjer drugim studentima.
Završivši strojarstvo, htio je sa svojim drugom, elektroinžinjerom, otvoriti privatnu firmu za obavljanje zanatskih usluga, ali on je odselio u drugi grad. Ostalo mu je da se zaposli kao inžinjer strojarstva, što bi se svakome nametalo kao jedino rješenje. Zato je i završio fakultet. Utom je mobiliziran, i svi su mu planovi pali u vodu. Sve se odvijalo velikom brzinom. Vijest o odlasku u rat nije primio s nekom panikom, pomislio je da je to dobro za njega, da kao mlad prođe i ovu avanturu. Za njega je rat, u njegovim godinama, bio neka vrsta pustolovine iz koje će se vratit za mjeses-dva, i početi raditi kao strojarski inžinjer.
Raspoređen je u tenkovsku jedinicu, zadužio ratnu opremu i na ratište. U više zemalja je ratovao. Njegova jedinica išla je s tenkovima u proboj, a pratila ih pješadija. Tek 1943. godine, ova formacija ušla je u našu zemlju. U forsiranju Save, kod Brčkog, partizani su ih opkolili i morali su se predati. Svi su odvedeni u zatvor u Sarajevo. Cijeli rat njegovi iz jedinice radili su teške građevinske poslove, a Gerhard je još održavao vojne kamione i oklopna vozila.
Kao da se preporodio, sve poslove je radio, od građevine do mehanizacije. Rad je bio njegov život. Potiskivao je pomisao da je ostao sam nakon sestrine smrti.
U komunikaciji s osobljem zatvora, Gerhard je učio srpskohrvatski. S vremenom je razumijevao sve šta mu govore, no trebalo mu je još toliko da progovori. Problem su mu bili padeži i rodovi. Razlikovati jedno i drugo, nikako mu nije išlo u glavu. I to je trajalo sve do njegove smrti. Svi kažu, ako nešto pogrešno naučiš, to ćeš vremenom toliko utvrditi, da bi lakše bilo da učiš sve ispočetka. Za Gerharda nije bilo popravnog, a on mu i nije trebao. I ovako, svi su ga razumjeli, ispočetka mu se smijali, a kasnije navikli, pa su i drugi, da bi mu olakšali, govorili u ženskom rodu, a sve – u nominativu.
Nakon završetka rata, postignut je dogovor naših vlasti sa svim Nijemcima iz njegove tenkovske jedinice, a bilo ih je više od četiri stotine. Trebalo je iznova podizati fabrike, graditi zemlju, a u tome su nam njemački stručnjaci i radnici mogli pomoći.
Iako je bio stručan, Gerhard je tražio da radi kao fizički radnik u Pilani. Tako je bilo, capinom je na lageru pomjerao šumsku oblovinu prema gaterima, a da nije stajao. Nakon ovog posla, išao je tamo gdje bi ga zvali. Kopao je zemlju ili sjekao drva. Samo Hamdija iz Zebine Šume, mogao je raditi više od njega, no bilo ih je koji su davali prednost Gerhardu. Drugi se nisu rodili sa ovakvim radnim navikama. Pogađao se za posao kada ga završi, a moglo je i na veresiju. Gerhard bi samo odmahnuo rukom i nije tražio da naplati tu veresiju, sve dok se dužnik ne bi sam sjetio. Kada je druga smjena u pilani, obavljao je bravarske poslove u gradu, a električarske, po selima. U kućama na selima instalirao je elektroinstalacije, sve do priključka na struju. I
„štimao“ kompletnu bravariju. Čak je u samom gradu održavao električne instalacije u hotelu „Zelengora“, iako je bilo kvalificiranih električara, ali Gerhardu se vjerovalo na riječ, da će biti urađeno dobro i u roku prema dogovoru. I kada bi se pokvarilo parno grijanje, direktor je samo zvao Gerharda.
Niko nije znao održavati parno grijanje kao Gerhard. Pokazao se i kao dobar varilac, ako bi bilo takvih poslova u hotelu. Desilo se da se u hotelu pojavio majstor sa papirima da je završio školu za održavanje parnog grijanja. Nakon samo mjesec dana, vidjelo se da on ne zna otkloniti niti jedan kvar. Opet su zvali Gerharda, iako nije imao papire za plinske instalacije.
Gerharda su zvali i kada bi trebalo neke papire prevoditi sa njemačkom jezika, iako zbog proteklog rata niko nije volio ovaj jezik. Čak su ga iz srednjih škola zvali da ide s njima na ekskurziju, kao prevodilac, ali je sve ovo Gerhard odbijao, iako bi mu dobro platili. Problem je bio što se morao lijepo obići, ali on nije htio skinuti radničko odijelo, plavu bluzu i pantalone. I uvijek je bio u istom odijelu. To radničko odijelo, uvijek isto, govorilo je o njemu da je
smetljar, fizički radnik, a bio je najobrazovaniji i najkulturniji radnik u cijelom okrugu. Ali njegovo radničko odijelo nije govorilo da je on takav.
Dolazila bi privredna delegacije iz Njemačke, kako bi uspostavili saradnju sa Pilanom, a krenuli sa uvozom oblovine za proizvodnju namještaja. Nijemci su im nudili i savremenije mašine za rezanje šumske građe, ali i linije za proizvodnju lesonita i laminata. Za sve ove poslove trebao im je prevodilac. I sekretar i načelnik Općine zvali su Gerharda, ali im je zasmetalo što je svaki put dolazio u radničkoj uniformi, dok su oni svi bili u svečanim odijelima. Nakon dogovora, trebalo je potpisivati ugovore, a svi bi išli na poslovni ručak u hotel
„Zelengora“. Ispadalo je da sekretar i načelnik za prevodioca zovu fizičkog radnika, kako su to skoro u čudu komentirali privrednici iz Njemačke, ali su svaki put pohvalili prevodioca.
Sve ovo je dozlogrdilo načelniku općine, pa ga je on zovnuo u Općinu da s njim porazgovara. Na sastanku mu je ponudio da mu kupi skupo odijelo u Sarajevu, Gerhard bi ga kao prevodilac pratio po Njemačkoj. Gerhard je na početku šutio, a onda mu odgovorio:
– Vi ga kupite meni. I obucite mene. Ja ga nošila neću. Za mene
je ovo odijelo, a ne to iz Sarajeva. Hoću radila da imati para. U tvoj odijelo ne mogu radila ni sa čekić, niti sa lopata. Mene u tvoje odijelo niko neće tražiti da ja radila, pa ja nemala para. Kako ću cijepala drva u tvoje odijelo? Kako ću kopala bašča u tvoje odijelo? Niko tražila neće mene. Bježat će narod od mene. Kazala bi da ja političar, koji neće radila.
Nakon ovog, svaki razgovor između načelnika i Gerharda bio je završen. Ko će mu sada prevoditi, pitao se načelnik. Niko to nije znao bolje od Gerharda. Bio je jedan nastavnik njemačkog jezika, ali on se nakon završetka rata prekvalificirao u nastavnika ruskog jezika. Čak je jednu godinu boravio u Rusiji i bio novopečeni Rus. Za njemački jezik nije htio ni živ da čuje, govorio je da mu je to okupatorski jezik. Njemu prevođenje načelnik nije mogao povjeriti. Zato nije htio odustati od Gerharda. Sekretar je Gerharda posjetio u baraci. Bila je to premala baraka, sklepana od lesonitke, sa krovom od azbesta, samo sa jednom prostorijom i kupatilom s VC-om. Prema tamnim flekama po plafonu i zidovima vidjelo se da baraka prokišnjava na sve strane. U
sobi: fijaker, željezni krevet i sto. To je bilo sve od namještaja. I jedno veliko iznenađenje za sekretara?!
Uz zidove, prislonjene police, od patosa do plafona, koje je Gerhard sklepao sjekirom i čekićem od dasaka iz Pilane, utvrdivši ih ekserima. Bile su pune knjiga, na kojima je ležala prašina. Otkuda ovolike knjige? u sebi se zapitao sekretar, ovolio nema ni školska bibilioteka. Bilo je na stotine knjiga na policama uz tri zida. Neke od knjiga su mu bile na stolu. Sekretara nije zanimala književnost, vjerovatno mu nije poznat niti jedan od autora. Samo se iznenadio otkuda ovome fizikaneru ovolike knjige i šta radi sa njima. Prevoditi je mogao, jer je rođen i živio u Njemačkoj, mislio je sekretar. I kad ih je čitao, kada je po cijeli dan radio fizičke poslove, u Pilani i kod svih kolonaša, šta god da je trebalo; a onda: u „Složnu braću“. Došao bi ovdje kasno i spavao, dok ga ne bi probudila vekerica da ide na posao.
Čekali su načelnika.
On je došao u općinskom novom „fiatu“, skinutom sa trak iz fabrike u Torinu. Načelnik je kupovinom ovog luksuznog autombila pratio ubrzani ekonomski napredak cijelog sreza, kako je ostvarivan Titov Petogodišnji plan razvoja.
Kad je ušao, pozdravio se sa obojicom, a onda pogledao po sobi u kojoj je živio Gerhard. Iznenadili su ovi zidovi od knjiga na policama uz tri zida. Prišao je stolu, podigao jednu otvorenu knjigu, koju je Gerhard čitao, okrennuo naslovnu stranu i uzviknuo:
– „Na zapadu ništa novo“! Erih Maria Remark! Pa, ovako sjajan roman Hitler je zabranio, kada je došao na vlast!? Nacisti!
– To je najbolja njegova knjiga o Prvom svjetskom ratu – kaza mu Gerhard.
– I ja tako mislim – načelnik će Gerhardu, i doda – i „Tri ratna druga“.
– Ona mlada Paul, glavna u roman, sam ja današ. Otišla ja u rat, mlada kao Paul. Obojica mi mislila da će nama biti zanimljiva rat. Kao igrarija za nas mlade. Kad tamo: ljudi ubijala jedna druga. Švi ubijala i švi bila ubijala. I ja kao Paul vidjela mrtva ljudi puno. Moja granata ubila puno ljudi u zaklon. Moj tenk gorio. Zapalila partizani. Rat nije igračka. Mislila ja i Paul. Malo se igrala i vratila se kuća.
– Ti si strojarski inžinjer. Voliš sve raditi. Ne stidiš se kao inžinjer
raditi fizičke poslove. Rijetki su ljudi kao ti. Mnogo znaš, pametan, obrazovan još fakultetski, ali nisi napuhan. Imaš toliko da možeš živjeti i ti si zadovoljan. Ali ti zaslužuješ više. Kada ti to pripada, treba da uzmeš – kaže načelnik.
– Kako ja uzela to?- upita Gerhard.
– Ja ću tebi dati jednosoban stan u gradu. Ti ćeš raditi na održavanju hotela „Zelengora“. Imat ćeš inžinjersku platu. Bit ćeš šef za održavanje. Nećeš morati raditi fizičke poslove. Bit će ti dovoljna plata. To tebi pripada.
– Ja bila šef u „Zelengora“?
– Tako je.
– Ne živjela u kolonija.
– Nećeš živjeti u koloniji. Tebi pripada da živiš u gradu.
– Kako se ja oblačila u „Zelengora“?
– Kako ti hoćeš? Kao šef možeš biti u odijelu, ili u radničkoj bluzi i u pantalonama. Kako ti hoćeš?
Gerhard je zašutio. Hodao je između zidova knjiga. Nije mu ovo bilo jasno. Odjednom dobije stan, bude šef i živi u gradu. Odjednom će:
– Ja više ne mogla dolaziti u „Šložna braća“?
– Imaš radnički autobus, dođi kada hoćeš.
Gerhard se opet zagledao u svoje knjige.
– Šta ja tebi bila dužna?
– Ništa.
– Hoćeš ja prevodila tebi?
– Hoću – načelnik će, kao da je čekao ovo pitanje.
– Hoću li ja nošila odijelo kada budem prevodila?
– Hoćeš. Ja sam kupio dva u Sarajevu. Možeš ih mijenjati.
– Dobro. Ja nošila odijelo kada prevodila. A kada budem radila, ja nošila radničko odijelo.
Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

RAKIJSKO I STRUJNO KOLO – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 17.dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

RAKIJSKO I STRUJNO KOLO     (17.)

Električar Mujo je iza ponoći iz „Složne braće“ krenuo u koloniju. Trebalo mu je dvadesetak minuta da se onako pijan šljunkovitom cestom dogega do prvih radničkih baraka. Nekako je prošao pored
„Maglićeve“ prodavnice u kojoj su radili Emira i Boriša, a ispod nje je bio, baš isto šljunkovit, stadion nogometnog kluba „Radnik“. Tu je Mujo zastao i podigao glavu. Između prodavnice i stadiona bile su dvije bandere, a na njima, pri vrhu, neki dan pričvrstio je dvije veće staklene tegle sa okruglim sijalicama u njima, od kiše i snijega teglu su odozgo štitili limeni tanjiri. Svu tu elektroskalameriju isti Mujo je pritegao šarafima za banderu, a struju je doveo direktno s keramičkih izolatora sa prodavnice, ne otvarajući kutiju sa glavnim osiguračima. Iako pijan, sjetio se kako je to uradio: sam sebi pa skoro da zavidi.
Morao je na kundure obući željezne, polukružne, kose penjalice sa zubima, kako bi njima obujmio banderu i onda koračao uvis; oko nje opasao široki kožni kaiš, da se mogao unazad i nasloniti, dok mu je na opasaču, u velikoj platnenoj torbi visio alat. Dok se polahko verao, ispod su se okupljala djeca, krenula u školu, ali su stala da vide hoće li se Mujo popet na vrh bandere. Mujo je kačio sad jednu nogu, pa drugu i pomjerao kožni opasač uvis. Sa svom svojom težinom, nešto više od devedeset kilograma, a skoro dva metra visine, pritiskao je čelične zube u banderu te se nije mogao okliznuti. To su djeca i čekala, sve dok nije naišao milicioner Šok, pa ih rastjerao. Kada je pričvrstio staklenu teglu na drugoj banderi, otvorio je kutiju sa osiguračima, a onda je nešto puklo i sijevnulo, a iz kutije svjetlucave iskrice zasule Mujovu glavu. Instinktivno je zažmirio, alat spustio u torbu koja mu je visila o pojasu, a onda rukama prekrio oči. Nakon pola minute, spustio je ruke i otvorio oči. Vidio je mrak. Opet je zažmirio i naslonio glavu na banderu.
– Mujo! Čuješ li me? – sa zemlje ga je zvao električar Muharem, koji je s njim radio u Pilani. Naišao je slučajno i sve je vidio.
Mujo poznade glas, saže glavu, uzvrati:
– Čujem te, Muhareme, ne vidim. Ne vidim ništa.
– Hajde, sada, spuštaj jednu nogu, pa drugu, onda napipaj kaiš, a ja te dolje čekam.
Tako je i bilo. Mujo se spuštao nekako, dok željezne penjalice nisu zakačile zemlju, a Muharem ga je raskopčavao. Mujo na oči stavio ruke, smetala mu svjetlost. Ili se bojao istine.

Muharem ga, s rukama na očima, doveo do Doma zdravlja u koloniji, predao dežurnoj sestri, a penjalice, opasač i alat odnio alatničaru u Pilanu, da razduži Muja.
Muju je u Domu zdravlja medicinska sestra Stanojka sipala kapi u oči, svakih pola sata, a on je sve bolje vidio. Predveče ga Stanojka ispratila kući, rekavši mu da mu je od strujne varnice vid bio zamućen i da se čudi da mu se u potpunosti vratio. A mogle su mu oči sagorjeti, kako je to bilo nekom mladom električaru Londži prošle godine, baš u ovo doba. Otada Londžu roditelji mu, u selu iza Mješaja, vodaju za ruke i gledaju za njega. Samo njih dvoje ga ne ostavljaju, ko svog sina. Uz koga će biti, ako neće uz svoga slijepog sina. Tamo gdje je nesreća, rođaci i prijatelji su od nje daleko, kao da će na njih preći.
Proletjelo je kroz Mujovu glavu, dok je pijano zurio u svijetleću teglu, koja je obasjavala prostor između prodavnice i stadiona, a i put prema koloniji. Tek sada ga uhvati strah. Skoliše ga misli. Šta bi bilo da je oslijepio? Ko bi ga vodao? Morao bi se vratiti majci u selo Sudići, kod Milijena, u općini Čajniče, a i ona je ostarjela. Otac mu je umro pred kraj koševine. A šta bi bilo s njegovom ženom Magbulom, sa sinom i kćerkom, Ćirom i Sadom? Morali bi i oni sa mnom u Sudiće, a tamo nema škole. Ko bi ih slao u Međurječje, pa onda u Čajniče? I otkuda pare? Ćiro i Sada živjeli bi na zemlji, kao što su živjeli on i Magbula.
Iz Komiteta su došli i rekli da mora s ženom i djecom sići u grad i raditi u fabrici. A šta će biti sa njegovom očevinom, šta s kućom i sa stotinu duluma zemlje? pitao je. Pa, neka tu, uz majku, bude tvoj mlađi brat, odgovorili su mu. A s Magbulinom očevinom? Nek to čuvaju njen otac Ibrahim i majka Hadžira, dok mogu. A kad iznemognu, neka nađu nekog, ko je bez kuće, da živi s njima, da se brine o zemlji, stoci i kući. Ovo je naređenje da se ide, rekli su mu iz Komiteta, početak je industrijalizacije, kada se iz sela ide raditi u fabrike, to nam je nova budućnost. Tako je i bilo. Mujo i Magbula sve napustili. Velike očeve kuće, stotinu duluma zemlje, krave i ovce, i došli da žive u montažnoj, dugoj baraci. Šta sam ja ovdje zaboga dobio? pitao se u pijanstvu Mujo. Život fukare koja skroz ovisi o Pilani, od muke do muke, od pijanstva do pijanstva. U Sudićima nije ni znao za rakiju, sve su imali. Sa Magbulom se upoznao u džamiji.
Najraniji na kosidbi, prvi na svakom namazu, kod hodže, oca Magbulina. Kiptio je svakim danom od zadovoljstva. Ovdje od moje elektrike, jedva imamo za hranu. Pola plaće ostade u „Složnoj braći“. Sekretar Generalni nam kaže da moramo biti zajedno i u radu i u rakiji, a tako ćemo sačuvati bratstvo i jedinstvo. Ono nam je važnije od vjere i od očiju, kaže nam Generalni.

Gegajući se, sjeti se da mu je sin Ćiro dobio jedinicu iz matematike, kod učiteljce Mensure i to ga razljuti. Ako će slabo učiti, neka odmah ide u Sudiće i neka radi zemlju, ja ga ne dam za električara, nije on za struje, oslijepiće kao onaj mladi Londža, da ga ja i Magbula vodamo, govorio je poluglasno. Još da živi u baraci, koja prokišnjava. Sve ovo vrzmalo mu se po glavi, činilo ga još pjanijim, neka ga huja tresla, kao da će ga raščerupati. Tako hujali dođe u koloniju, među one montirane prizemne kuće od lesonitke. Gegajući se, Mujo vidje svjetlost u svome stanu: njegovi nisu htjeli zaspati dok on ne dođe. Uđe u prvu verandu, a tu nije skinuo teške radničke čizme, već pravo u hodnik, pa lijevo, gdje mu je žena Magbula širom otvarala vrata. Iza nje stajali su sin Ćiro i kćerka Sada. Čim uđe, Mujo pijano zaobiđe ženu mu Magbulu, krenu prema Ćiru, pa na njega zagalami:
– Šta je sa jedinicom iz matematike?- nagnu se onako krupan iznad njega. Nećeš školu, hoćeš da budeš električar. E nećeš dok sam ja živ!
– Šta ti je, Mujo! – stade ispred njega Magbula:
– Kad je god sirena za plaću, ti piješ. U Sudićima rakije nisi
ni okusio. Otkad to muslimani piju? Ovo ne smijem spomenuti babu Ibrahimu.
Mujo se trznu, uspravi se, kao da se u trenu otrijeznio:
– Što pijem? Ovdje je to moderno, a u našem selu niko nije pio.
Ovi pisari upisali su me kao „Neopredijeljenog“. Moramo čuvati bratstvo i jedinstvo, kažu mi u Partiji. Kad klanjaš u sobi, zamrači prozore, nemoj da te neko vidi iz Kuljićeve familije… Mi čuvamo bratstvo i jedinstvo, pa pijemo: ne smijemo se ni po čem razlikovati. Magbula će njemu:
– Bajrami nam prolaze, a oni drže do svojega. Lijepo se obuku, idu jedni drugima.
Ovo Muja naljuti, zakoluta očima, bi da je udari, ali ne diže ruku, nego odgega prema ulaznim vratima. Širom ih otvori:
– Znam, a šta ja mogu? Moramo čuvati bratstvo i jedinstvo
kao oči svoje, a ja oči umalo ne izgubih. Da vidim mrak. Da ostanem u mraku! Čuvajmo bratstvo i jedinstvo kao … svoj mrak!

Začepi usta rukom, da ga jezik ne pretekne, povilenio od misli, da mu se ne otme u rakiji, i zagalami:
– Napolje! Prvo ti, električaru!
Njih troje se zbuniše, dolazio je pijan svakog desetog, kad je sirena za plaću, ali da ih istjera…
– Napolje!- zaviče još jače da su komšije iz susjednog stana otvarale vrata i provirivale, a ponoć je davno prošla. Nije im bilo druge, izađoše u hodnik, a on za njima zaključa vrata. Ćiro i Sada za majkom na verandu, gdje posjedaše na drvenu uzdužnu klupu sa gornje, ulazne strane. Komšije polahko zatvoriše vrata, prave se da nisu vidjeli. Podnimljeni, djeca uz majku zbijena, čekali su da ga prođe huja, da im otključa. Minute se vukle: on im nije otključavao. Sada ustade i dođe do vrata, prisloni uho uz ključaonicu, a onda uz smiješak, vrati se u verandu:
– Hrče.
Sve troje se nađoše u čudu: šta raditi? Ne mogu na verandi, na klupi spavati, iako je ljeto, pa nije hladno. Ćiro se nečeg dosjeti, otrča s druge strane uzdužne kuće, dođe do prozora od klozeta, čiji mu je donji bio do brade, pritisnu ga prstima i dlanovima, i on se otvori. Kad se zaigra napolju, a kuća bila zaključana, ulazio bi kroz ovaj prozor, nije čekao majku, ako bi otišla u prodavnicu, prema „Složnoj braći“.
U trku se vrati majci i sestri, govoreći im da je otvorio prozor od čučavca, a da one idu za njim. Tako i bilo: Ćiro je ušao kroz prozor, pa kroz dugi klozet ušao u glavnu sobu, gdje je Mujo hrkao na sećiji.
Uzeo je štokrlju, kroz prozor je dobacio Sadi, koja ju je spustila na zemlju. Prvo je Magbula sa štokrlje koraknula kroz prozorsko okno, Ćiro joj pomogao da se spusti, a onda i Sada. Njih dvije uđoše u glavnu sobu, a Ćiro se vrati po stolicu. Čim je Magbula vidjela Muja, onako prljavog, u radnom odijelu, sa čizmama na nogama, rekla je Sadi da joj s Ćirom donese u teknetu vode, pa da ga zajedno skinu i operu. Dok su njih dvoje punili vodom tekne, Magbula je Muju skinula čizme i znojave čarape, otključala vrata, i spustila ih ispod klupe na verandi. Zajedno su ga prevrtali i skidali radno odijelo, pa znojavu majicu, da je ostao samo u gaćama. Takvog su ga ispirali krpama, koje bi umakali u vodu u teknetu: sav znoj i prljavštinu su sprali, Mujo se nije ni na tren probudio. Iz spavaće sobe, Magbula je donijela jorgan i prekrila ga polahko, a ispod glave stavila mu jastuk s čistom presvlakom. Ostalo je još: odnijeti tekne s vodom do čučavca i, jedno drugom polijevajući, ljudski se okupati.
Otišli su u spavaću sobu. Ćiro i Sada su odmah zaspali. Magbula je klekla na serdžadu, doklanjavala namaze i do samog sabaha dovila Gospodaru.
Čim je svanulo, vekerica ih je sve razbudila. U cijeloj koloniji zvonile su vekerice. Kao da je uzbuna. Kao za čudo, i Mujo se probudo.
Prije nego što je krenuo u školu, Ćiro je sve što je bilo te noći zapisao u svesku. A i ono što se događalo u koloniji, a on sve vidio. Od ove noći život kolonije pulsirao je u njegovim venama. Da mu šta ne promakne, sve da završi u njegovoj svesci.

Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

KLANFA ZA FAĆIJA – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 16. dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

KLANFA ZA FAĆIJA     (16.)
Ima još nešto u prodavnici. Klanfa i Faći, lendohani koji nisu nigdje radili, osim za nadnicu ili su neku robu preprodavali, pa bi došli na dva-tri sata prije radnog vremena, pili pivu na nekakav spisak, koji je Emira vodila na kraju sveske samo za njih dvojicu, a niko nije znao izmiruju li oni svoje dugove. Kada bi svi otišli, uhvatili bi se metle i pomeli betonski pod prodavnice, a onda bi im Boriša donio plasično tekne puno vode i goleme krpe, pa bi sve prebrisali, čak i rafove, pa odnijeli smeće ispod banka. Nije teško pogoditi da je u ovome bila tajna otplate njihovih dugovanja za ispijene pive. Ni mušterijama, koji bi se ponekad ubijali od dosade, dok bi čekali, s njima, nikad nije bio dosadno. Bili su to stariji momci, nigdje nisi radili, osim ove poslove u prodavnici, ili bi ih neko pozvao da mu ižagaju i nacijepaju drva, ili kopaju zemlju. Živjeli su s majkama na selu, odmah tu iznad kolonije. Očevi poginuli na onome željeznom mostu, koga je srušila njemačka avijacija, ili, možda, partizansko topništvo, kako, opet drugi pričaju.
Neimaština bi ih tjerala da pokadšto i ukradu, bilo je vremena da nisu imali dinara. Jednom je Klanfa na svojim civarama, a da niko nije znao odakle mu, čak ni Šok koji je držao svu koloniji pod kontrolom, prevozio namirnice nekom Puljku, koji je radio u vojnoj pošti i imao puno para, a radio i privatno kao automehaničar. Puljko je jednom nakupovao brdo namirnica. Duša mu prkositi svojim imetkom svima u koloniji, koji su s nadom dočekivali sirenu, od koje on nije zavisio.
Osiono je naredio Klanfi da mu sve preveze kući, gdje će ga čekati njegova familija, a on je za to vrijeme išao za nekim privatlukom. Bilo kako bilo, Klanfa mu je sve prevozio u civarama, pet-šest puta, osim one posljednje ture koju je dovezao svojoj kući, na selo. Navečer je Puljko, prema spisku i cijenama na pak-papiru, sve to isprovjeravao i otkrio šta mu fali. Odmah je potražio Šoka, a ovaj, pravo na selo kod
Klanfe i njegove majke, koju je sin obradovao vrećom brašna od 50 kilograma, dvije velike kante ulja i trećom u kojoj je bila marmelada. Čim je Šok došao, Klanfa ga je pozvao da iziđu, da razgovor ne čuje njegova majka. Čim izađoše, Šok ga upita:
– Ti one zadnje civare, umjesto Puljku, sebi doćero?
– Naravna stvar, gospodine Šok.
– Pa, kad je naravna stvar, ti ćeš to Puljku vratiti.
– Nemoj da iznosim iz kuće, druže Šok, ajmo kod Emire, neka to ona na me upiše u teku, a ja ću to doćerati Puljku iz prodavnice.
– Klanfa, znaš šta te čeka?
– Neću slagati, druže Šok. Evo iz ovih stopa odoh kod Emire.
Tako je i bilo, Emira je sve upisala u svesku, a Klanfa je u civarama dovezao Puljku njegovo. Kada se vratio, Šok ga pred svima upita:
– Pa, što to uradi Puljku i još kažeš „naravna stvar“?
– On ima puno, ja nimalo, to je „naravna stvar“ – odgovori mu Klanfa. Još mu kaza:
– Ako oš, ajmo u magacin, pa bubaj pendrekom, samo da nisam šta vlastima dužan.
– A, Emiri i Boriši?
– Njima ću okrečiti zidove, ne bi li obijelio onu giljotinju, ali memla se ne more zakrečiti. Malo – malo, ona progleda.
Dok su oni pred svijetom u prodavnici razgovarali, uđe Klanfin jaran Faći, koji je od nekog „svog“ dobivao farmerke „super-rifle“ iz Italije i preprodavao ih, od toga živio, i on i majka mu, a čistio s Klanfom prodavnicu, da može biti na „spisku“, kada zatreba namirnica, da odnese majci. Bio je mršav, a jako visok, pa je stršio među svijetom. Nosio je uske talijanske farmerke koje su se od koljena širile na trapez. Sva omladina, pa i stariji momci, zavidjeli su mu na ovim farmerkama, a on povjerljivo obećavao da će ih nabaviti i za njih, kada dobije robu.
Jednom je u trafiku, preko puta kapije, kad je trafičar Simo izišao, a nije zaključao vrata, ušao i ispod pulta uzeo pet šteka cigareta „Filter 57“. Sakrio ih ispod majice i izišao. Međutim, kod kapije ga je očima
„izordinirao“ Šok. Sve je vidio. Iz „Složne braće“ izišao je i Simo. I on je vidio Faćija kad je izlazio iz trafike.
Čim je Faći krenuo polahko, nezainteresirano, prema koloniji, Šok je izvukao pendrek i potrčao za njim:
– Stani, Faći!
Kad je Faći ugledao Šoka, a još pendrek u njegovoj ruci, potrčao je koliko ga noge nose, kao da je na prvomajskim noćnim trkama. Šok je potegao koliko je mogao, ali ga nije mogao stići. Dok su trčali, svi u koloniji su se sklanjali Faćiju ne bi li pobjegao, a stajali na put Šoku, da ga uspore. Znali su šta Faćija čeka. Kada su pretrčali uzduž svu koloniju, Faći je krenuo uzbrdo, prema šumi, a Šok, videći da ga ne može sustići, opet zagalami:
– Stani, Faći! Naređujem ti da staneš!
Faći malo zasta, okrenu se, i odgovori:
– Stani ti! Tebe niko ne goni.
Šok se okrenuo, zbunio ga ovaj odgovor. Pomisli: vidi, da sam ja na njegovu mjestu, ne bih ni ja stao. Baš je tako, sve dok ga gonim, on neće stati. Takva misao spopade Šoka. Okrenu se i pođe nazad, zbunjen, ali se okrenu da još jednom vidi Faćija. Kadli, on ide za njim. Iz džepa je izvadio „hohnerovu“ usnu harmoniku, koju je dobio sa robom iz Italije, i svirao za njim, izazivački, neku melodiju koju su po cijeli dan svi slušali na radiju. Šok je zastao, prijeteći:
– Kad te uvatim, malo ko ko ti, dok si živ nosićeš mi pendrek
na leđima. Kanio sam te pušćati, a sad je vako. Bićeš podno mojih nogu, da znaš. A tu harmoniku ću ti zgurati u usta. I da znaš, prežaću te ko garov, dok te ne poravnam.
Već sutradan, Faći je upratio da nema Šoka ni kod kapije, niti u
„Složnoj braći“, pa je došao do trafike, polahko otvorio vrata, a kad ga vidje, Simo se prepade:
– Nemoj, Faći! Nisam te ja reko Šoku!
Faći se naslonio na stolicu:
– Ja ću doći sa Šokom, a ti mu kaži da ti iz radnje ništa ne fali.
Eto, pamti, to mu reci.
– Hoću.
Faći uđe u prodavnicu, tamo – Šok. Faći, nije mogao pobjeći, svijet je ulazio i izlazio. Šok, onako težak, svom silinom natrča na njega, obori ga na zemlju i prevrnu na stomak, a onda ga pendrekom poče kaišati po leđima. Svi u prodavnici zavrištaše. Klanfa i još dva čovjeka jedva mu skidoše Šoka s leđa. Podigoše Faćija na noge. On je jedva stajao, a novu talijansku majicu bojila je krv na leđima.
– Dobio si ono što sam ti obećo – kaza Šok, teško dišući- ostala je još harmonika.
– Ubi me tom močugom – promuca Faći.
– Jes me to ganulo, da znaš. Da sam bogdo više. Krao si iz Simove trafike.
– Tražio sam ga u trafici, ali ga nije bilo.
– Što nako razguli iz trafike?
– Kako neću, kad si digo pendrek.
– Haharu se ne vjeruje. Hajmo kod Sima da ga pitamo.
I svi do jednog iziđoše. Faćija je pridržavao Klanfa. U prodavnici ostaše samo Emira i Boriša. Odmah iza okuke, iznad kapije, bila je Simova trafika. Kad kroz prozor ugleda ovoliki svijet, još i Šoka sa Faćijem, koga vodi Klanfa, kako idu prema trafici, prepade se, ali izađe pred njih: da vidi šta je to bilo. Čim mu priđoše, Šok ga pred svima upita:
– Kada ovaj Faći izađe iz tvoje trafike, a ti iz „Složne braće“, je li ti išta falilo u radnji!
– Nije ništa, druže Šok.
– Jesi li siguran!?
– Siguran, druže Šok.
Kada ovo ponovi, svi počeše grliti Faćija, a on samo što nije pao na Klanfu. Šok je u sebi mrmljao. Onda će:
– Tamo gdje Faći uđe, a da ništa ne fali, ne more biti. Slušaj Faći, sotono, saću te pratiti u stopu. Saznaću ko ti dotura talijansku robu, da i to znaš. Ti si, Faći, komšiji Smaju, prošlog ljeta, pokro sve osušene kruške iz sušione i prodao nekim trgovcima. Kad te Smajo nama prijavio, ti si u našoj stanici kazo da sušiona ima mali prozor kroz koji su Smajove čele iz košnica dolijetale i iznijele mu baš sve kruške. Reko si da čele imaju jaka krila pa su mu nosile kruške, jenu po jenu. Onaj te moj komandir, kakav je milosan, oslobodio reziluka. Kaže da si pred njega spusto glavu, ko da si onaj sveti božiji rob, što ima veliki nišan iznad ceste na Alboriji, pa ga svi peru, svi koji tuda
naniđu, peru ga vodom i održavaju. I on s tobom fino: pa hajde ti kući. E, nećeš Faći, da i to znaš, znam te ja dobro i ovi moj pendrek. Ti misliš da smo mi milicajci magarci, ali ću ti to izbiti iz glave, van ne budem živ. Meni kažeš da ja stanem, mene niko ne goni. Magarac si ti,
a ne ja. Ne znam ni što sam stao. Ja se vrćem, a ti fakin za mnom. I pratio me na harmunici iz tih tvojih gubica…Ama, uvatiću ja tebe na djelu, da znaš. Ni Simo ti pomoći neće. Doće Lijać sa svojim po tebe, pa neka te vode đe treba.
Samo što završi, Šok ode, ne osvrćući se. Klanfa će sebi promuklo:
– Održa ti meni predavanje, ali tvoja neće biti zanja. Doće Cica na kolica. Šok: ti, ili ja.
Svi se vratiše u prodavnicu. Klanfa će Boriši:
– Odosmo do Zdravstvene stanice, da mu očiste ovu zgrušanu krv, pa nas eto, da čistimo prodavnicu.
Dođoše do Zdravstvene stanice, bio je kraj radnog vremena, pa nije bilo gužve. Doktor ih obojicu primi. Kad uđoše, doktor upita:
– Ko treba kod mene?
Klanfa mu pokaza na Faćija.
– Hajde, sjedi na stolicu.
Čim Faći sjede, spusti glavu, doktor ga upita:
– Šta je, Faći? – I doktor je znao koliko je Faći bio čuven u koloniji, pa ga još priupita:
– Šta te boli? Faći podiže glavu:
– Pitaš me šta me boli. I ja tako mogu biti doktor, i pođe kao da ustane. Klanfa mu pritrča, spusti na stolicu, onda ga, zajedno sa stolicom okrenu, zadižući Faćiju majicu da su mu se vidjela leđa. Doktor vrisnu, koliko su bile duboke i mavene brazde – u njima zgrušana krv. Sva leđa natekla. Samo kaza:
– Prvo ćemo rane očistiti, a onda leđa previti, pa ćeš biti doktor – nasmija se doktor, pomirljivo.
Faći ga nije slušao. Drugo mu je bilo na umu. Samo kaza:
– Klanfa, ja ću Šoka odležati. Znam, šta ću. Haj ti metlaj prodavnicu, eto mene. Trebaće mi Gile…

Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

JEDAN PIŠEM, DVA PAMTIM – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 15. dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

JEDAN PIŠEM, DVA PAMTIM    (15)

Do stadiona Nogometnog kluba „Radnik“ je prodavnica mješovite robe u koju bi se od desetog do petnaestog u mjesecu šljegla cijela kolonija, svi stanovnici okolnih sela. Dva reda onih što su došli da se namire pružala bi se čak deset metara ispred velikih, dvokrilnih drvenih vrata. Između ova dva reda, sve do banka, iza koga su radili Emira i Boriša, bio je prazan prostor, taman toliki kako bi oni koji bi završili s kupovinom mogli izlaziti sa svojom namirnicama. Tu ih je čekala familija, na se su tovarili, ili u rukama nosili sve što bi iznijeli iz prodavnice. Namirivalo se ono osnovno za cijeli mjesec.Vreću s brašnom nosio je domaćin, žena drugu, manju, s krompirom, dok bi djeca za ručke nosila kante sa uljem, šećer i so, u manjim suknenim vrećama ili kesama, a i ono najmanje: tjesteninu, grah, deterdžente, kabaš, salamu, paštete, germu, sireve u kartonima, sve i svašta. Što nisu mogli ponijeti, ostavljali bi uza zid, pa bi se vraćali. Oni koji su imali civare, velike vreće bi tovarili, a na njih slagali druge; ono sitno, djeca bi nosila. Desetog, i u dane iza njega, vladala je velika gužva, a kasnije, svakim danom, nestajalo je gužvi, moglo je da se ne čeka.
Doduše, ispred, preko puta radnog stola, do zida, bila je duga klupa za one koje bi zaboljele noge od čekanja. Uza sve to, znalo se još i ovo: svaki dvadeseti u mjesecu bio je rezervisan za one koji bi kupovali na veresiju, „na teku“, kako se to govorilo, ili na knjižice uzajamne pomoći. Ko se nije znao potpisati, a takvih je bilo, doveo bi djecu, koja su išla u školu, a ona bi se za njega potpisivala. Najvažnije je da je zaposlen u „Magliću“, a svi su bili, osim onih koji su živjeli iznad i oko kolonije, na selu: od zemlje i stoke. I samo rijetki su radili u vojnoj pošti.
Prodavnica je bila velika kuća nasprat, prekrivena koritastim crijepom od azbesta. Na spratu su bila četiri stana za „Maglićeve“ radnike, koji su bili uređeniji, a dobivali ih stručni majstori-zanatlije, dovođeni po preporuci sa strane, ili inžinjeri, koji su bili bez stana, a dolazili iz razvijenih gradova.
U prizemlju je bila „Maglićeva“ prodavnica mješovite robe u kojoj se, osim osnovnih namirnica, baš sve moglo kupiti, od sjemenskog luka do čokoladica, „rumpločica“ za djecu, da ne spominjem lopate i krampe i raznorazne plastične cjediljke, pipe za vodu, burad i sve vrste cigara: niška „Drina“, “Opatija“, „Drava“, „Lovćen“, „Ibar“, „Filter 57“, a po direktivi osnovne partijske ćelije, Emira i Boriša morali su
ukinuti cigarete: „Karađorđe“, „Sveti Sava“, „Šumadija“, „Dvorske“, jer su zbog nacionalnih imena i društvenoslojnih atributa proglašeni nepodobnim. I to su neki stari, okorjeli pušači s žaljenjem dočekali, da im se ukinu njihove decenijske cigarete, jer njima njihovi nazivi nisu ništa značili. A opet, ne ide da mijenjaju cigarete pod stare dane, pa su prelazili na duhan.
U prodavnicu se ulazilo na velika dvokrilna vrata od masivne bukovine, u pilani ih je napravio stolar Safet, a onako poteška su dovezli na traktoru. Otvarala su se velikim ključem, a sa unutarnje strane skidala se drvena bukova rampa, koja se spuštala odozgo i po sredini spajala krila vrata, a radnici, Emira i Boriša, ulazili su i izlazili na stražnja, željezna mala vrata, tolika da se čovjek može provući.
Čim bi Emira i Boriša ušli, skidali bi rampu s teških bukovih vrata, onda i njih otključavali. Morali su otvoriti oba krila, jer je kroz dva velika prozora, sa željeznim rešetkama, ulazilo malo svjetlosti, a da nije one sijalice, koja je sa plafona visila na tankoj žici, i cijeli bogovetni dan ovaj prostor osvjetljavala, svi bi bili u mraku. Zidovi su bili debeli, skoro „džamijski“, govorio bi neko sa strane, pa je ovdje i po najvećoj žegi bila hladovina. Iako su zidovi redovno krečeni, samo prvih dana bili bi bijeli, a nakon tri mjeseca bi požutjeli, pa podbučili od vlage, a znalo se od čega. U stanu kod nekog stanara samca na spratu je izbila poplava, pukla mu cijev u zidu, taj je bio na putu, pa su plafon i debeli zidovi svunoć upijali vodu, onda se ona razlila po betonskom podu, ponegdje bi kroz ćoškove curila, a ponajviše ispod dvokrilnih vrata. Otada, prodavnica je bila puna vlage i memle, da je nikakva provjetravanja i loženje vatre u velikoj limenoj buradi nije moglo isušiti. I nije samo jednom bila poplava u stanovima na spratu. Zato su ovdje, kad bi ušli, svi gledali da sve odjednom kupe, i u toku mjeseca još koji put, onako nabrzinu. A jedino su u ovome prostoru, gotovo kao za osudu, radno morali dežurati Emira i Boriša.
Radni široki sto, bank od bukovine, protezao se poprečno od onih malih, željeznih vrata, na koja su ulazili Emira i Boriša, do drugog zida, na čijem kraju su bila ulazna vrata. Cijeli bank bio je prekriven sa više slojeva pak-papira; to je bio malo deblji, tamnobijeli papir za pakovanje, na koji su stavljani artikli koje bi tražil kupci, a Emira bi za svaki artikl upisivala novčane iznose, jedan ispod drugog na istom papiru, pa tek onda bi kupci, kod svojih nogu, spuštali svoje suknene
vreće, ili kese. Emira bi suhom olovkom sabirala upisane iznose, glasno sabirajući. Za sve to vrijeme svi su šutjeli da joj ne prekinu misli, jer bi ona naglas izgovarala: koliko piše, a koliko pamti. Kad bi došla do krajnjeg zbira, ako bi to bilo puno i ako baš hoće mušterija, opet bi sabirala, valjalo je to sve iščekati. Ono što je ostalo na banku, Emira je pakovala onim istim pak-papirom, na kome je bio cijeli račun ispisan suhom olovkom, da se sve može kući na miru provjeriti. Eto, sve je bilo kako treba, papir je bio i za računjanje i za pakovanje.
Iza Emira i Boriše, samo od kraja mjeseca do desetog, radilo je jedno, jer je tada navraćao poneko, najviše zbog cigara; artikli su stajali na, uza zid pričvršćenim, daskama – rafovima, sve jedan ispod drugog, različite širine, paralelno s bankom, do vanjskog zida. Iza Emirinih leđa, do rafova, bili su sanduci sa otvorima ukoso, u kojima su brašno i šećer, koje je Emira zahvatala širokom drvenom kašikom; sve to na jednu tacnu kantara stavljao Boriša, a onda i givikte za težinu na drugu, prema potrebama kupaca, a ako treba, a uvijek je kao trebalo, Emira bi odvađala ili dodavala. Do malih željeznih vrata su sepeti u kojima je voće i povrće, a sve se to vagalo. Ispred banka, za težine iznad deset kilograma, na betonskom podu, je velika stočna vaga, koja je vagala težine do dvije stotine kilograma. Mnogi su, dok su čekali, izlazili iz reda i vagali se, niko se ne bi bunio protiv vage, no jedino Trišo, najdeblji čovjek u koloniji. Njega ova stočna vaga nije mogla izvagati: imao je više od dvjesto kilograma, pa je govorio kako je neispravna, čak dovodio majstora da je popravi. Boriša nije htio da čuje za njega.
Ovakvo namirivanje zahtijevalo je mnogo vremena i rada, Emirinog i Borišinog. Emira je od svih tražila da naprave spisak namirnica i da joj ga dadu kada dođu na red, to bi olakšavalo posao njoj i Boriši, a manje bi čekali. Ali, narod ko narod, neki bi donijeli, drugi bi pred Emirom, po svojoj pameti čeprkali šta im sve treba, pa bi se sjetili i onog što im treba i što ne treba.
Onda bi došao taj dvadeseti u mjesecu, pa bi se krenulo s veresijom, namirivanjem „na teku“, kako su to kolonaši radije nazivali. I opet red i samo red. Emira bi ispod banka izvadila omanji sanduk, i poklopac mu zaključavala katancem. Izvadila bi deblju svesku s „kockicama“, tvrdih korica, pa kako bi koji došao na red, provjeravala bi urednost u plaćanju veresije. Onima neredovnim, smanjivala bi, ograničavala
veresiju, upozorivši ih da dugovanja moraju izmiriti, ili će to uraditi njihov blagajnik u „Magliću“, kad dođu po platu. Opet sve ispočetka: spisak – ako su ga imali. Emira i Boriša bi prema njemu stavljali artikle na pak-papir, ako nisu kabasti, na njemu sve sračunali, pa njime zamotavali, i sve to davali mušterijama.

Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

OSKAR – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 14. dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

OSKAR   (14.)

Oskar bi uvijek došao pred školu kad bi naherena podvorkinja Draga krupnim zvonom najavljivala veliki odmor. Od rođenja, stopalo desne noge bilo joj je uvrnuto unutra, pa joj je ta noga bila kraća. Dok ide, sva bi se iskrivljivala udesno, pridržavajući se desnom rukom o onu kraću nogu. Ritmično hodanje: od uspravljanja do naginjanja. Bila je uspravna dok bi stajala, naslonjena na onu zdravu nogu, pa bi u većim zamasima zvonom mahala.
Na posao bi Draga dolazila u muškim, širokim pantalonama od debelog sukna. Pletenu košulju bi prekrivala toplim prslukom. Kosa joj je iskopnila u džibri. Njeni iz sela Điđeva pričaju da je nekom Lovedarici pomagala da peče rakiju, a nakon završenog posla nagnula se nad rakijskim kazanom i na glavu pala u vrelu džibru. Opekotine su joj se spustile niz lice, pa joj je postalo smežurano, utegnuto, kao da joj fali kože, da je teško otvarala skupljena usta. Svi su joj riječi čitali sa usana. Imala je i pljosnat nos, kao da je on tu utisnut. Iz ove maske za lice iskakale su živahne, crne oči. Njima bi kotrljala po učenicima, da joj šta ne promakne. O svakom većem nestašluku učenika išla bi knjiga iz razreda u razred, koju bi naglas čitao učitelj, pa bi sva škola znala. I to se dugo prepričavalo. Iako nije bila krivac, Draga se kao podvornik takvom osjećala
Sva djeca bi se za veliki odmor sjatila oko Oskara. Vrištala bi dok bi Osko stajao u raskopčanom talijanskom šinjelu, sa šajkačom na glavi. Uvijek isti. Prespavao u nekom jarku, rasčupane kose, izgužvane košulje, s malo dugmadi, da se vidjela od znoja požutjela potkošulja. Italijanski šinjel je prošaran ostrvima od mokre zemlje. A pantalone? Jedna nogavica tek preko koljena, a druga se vukla po zemlji.
Jedan dječak, malo drčniji, šaptao je nešto Oskaru, a onda bi mu vrisnuo u uho. Oskar se, oparen, uspravlja, čineći se da je zaglušio, gura prste u uho, ne bi li ga otčepio, a djeca se smijala. Po Oskaru je dječiji smijeh prosipao dragost, što se vidjelo u njegovim žmiravim očima.
Kad je Osko, od buke u ušima, došao sebi, upita:
– Znate li kako je poginuo Sava Kovačević?
– Kako? – upitaše ga djeca u horu.
– Probio se do njemačkog bunkera, oteo mitraljez i digao uvis, a Nijemci ga razbucali mecima.
– A što Sava nije pucao iz mitraljeza na Nijemce, već ga digao uvis? – upita neki dosjetljivi dječak.
– E, to pitajte Savu. E da mu bijaše vaše pameti – njima će Oskar.
Svi su se smijali.
– Jeste vi dobro pri pameti: pazite da vas ne otmu Rusi – opet će Osko.
Jedan dječak je iz podruma donio odbačeno staro zvono, ko bi se tog sjetio?, te prišao Oskaru iza leđa i zakačio mu ga za kaput, a onda se sakrio iza druge djece. Na svaki Oskarov pokret, „kaput“ je zvonio, a djeca vikala:
– Osko, gdje su ti ovce?
– Zaklo ih vuk.
– A, taj što zvoni?
– Ovaj je zvonar. Još on ostao. Neće vuk kosti, a ni kožu!
Šta će takav zvonar vuku?
Smijeh. Utom na ulaznim vratima škole pojavi se podvorkinja Draga, pa svom snagom zazvoni za kraj velikog odmora, a onaj drski dječak s kaputa mu skide zvono, pa i on zazvoni. Draga se zbuni, dok su djeca popadala od smijeha. U tom trenutku iz škole izleti drugi podvornik, Hasan, visok i mršav, sa crnim brkovima. On dotrča do onog dječaka koji je zvonio onim zvonom iz podruma. Uhvati ga za uho:
– Pripremi prste za prut a koljena za kukuruz. Odmah kod Direktora!
Oskar stade pred njega:
– Ja sam, drug podvornik, kriv. U ime tebe podvornika, i Partije, vodi mene direktoru. Ja ću kod učitelja Sima na koljenima klečati na kukuruzu i biti u „magarećoj klupi“.
Hasan se nasmija, šta bi drugo! pusti dječaka, a ovaj koliko ga noge nose otrča za ostalima. Hasan zvono odnese u podrum. Djeca su pored podvorkinje Drage trčala kroz hodnike, u prizemlju i na spratu, ne bi stali do učionica.
Pojavi se Hasan opet na vratima. Zagalami:
– Oskar, idi! Nemoj da zovem Šoka!
– Ni tebi nije lako – Oskar će njemu.

Učenik Ćiro cijeli čas je razmišljao o Oskaru. Drugi čas je u jednu svesku sve zapisao šta je vidio na velikom odmoru. A treći, već mu se zaturala misao da sve zapiše šta je vidio. I što je bilo, i što će biti.
Onako, da ima uzase.
Oskar osta sam. Gorak bez djece. Svijet mu se rušio.
Hodao je kroz koloniju, ukrug, zagledajući u prizemne kuće od lesonitke, oko njega. Nije čuo pogrdne zazive s prozora, a niti se obazirao na djecu što su se igrala žmire oko one prizemne, duge barake od lesonitke, a krila se iza nje u bašči. Ali do njega je došao plač dječice, dok su ih majke ružile. I svađa, vrijeđanje roditelja iz male barake na kraju kolonije, pored koje je prolazio. A na prozoru nekakve neugledne šupetine: žena nakostriješene kose, priča sama sa sobom.
Podigao je glavu prema nebu:
– Sirotinjo, i Bogu si teška! A ne kući u kojoj si!
– Sastavi ga, Osko! – začu kreštav glas žene nakostriješene kose s prozora šupetine, istruhle od kiše i iskrivljene od vjetra. Ovaj glas vrati ga u stvarnost:
– Ni tebi nije lako.
Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

MAJKA ŠEF -Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 13. dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

MAJKA ŠEF (13.)

Iza Majorove dizalice, radnici su od dasaka sklepali kafanu, podigli krov, gore zategli lepenku, da im šupa ne prokišnjava. Kafana je imala dvije prostorije: u velikoj bili su stolovi i štokrlje, u njoj su sjedjeli radnici, a u onoj maloj konobarica i kuharica, obje u jednoj krupnoj ženi. Na drvenom pultu pekla je kahvu, a ispred, na zidu od dasaka, su dva velika „zidna“ utikača s poklopcem, koje je, s kablovima duž dasaka, postavio električar Mujo. Ova krupna žena pekla je kahvu, ali i spremala radnicima doručak i ručak na peći, ako bi koji od njih donio namirnice. Oni koji nisu imali nikog kući, donosili bi joj veš, a ona bi ga na Drini ispirala, a onda na štrik. Sva je bila u pokretu.
Majkom su je zvali, i to joj je bilo jedino ime, ono pravo niko i nije znao. Nije se znalo odakle je došla, a svi su se raspitivali. Na dizalici, na Graniku, bilo je oko trideset radnika sa raznih strana, a da niko nije znao ništa o njoj. Tako je sa ovom ženom i sa radnicima zaživjelo i to ime Majka, koje su joj radnici dali. Svakome bi skuhala šta bi ko htio, samo da kupi ili od kuće donese namirnice. Za ono što bi nedostajalo, Majka se snalazila. Svim radnicima bilo je kao da su u svojoj kući: kod svoje žene, ili majke. Kahvu je pekla van tako. Samo što naručiš, okreneš se oko sebe, kad: eto ti Majke. Nije mnogo govorila, znala je koliko im je teško raditi, s capinima na skeli, a moraju izgurati normu.
Majka bi da im uljepša dan kahvom i ukusnom čorbom. Zna da će opet na branu, čim istekne pauza.

Bila je velika, a da se ne preuveličava. Skoro dva metra u visinu, a upola od ovog u širinu. Uvijek u dugoj haljini, dubokim čizmama. Vodu je donosila sa Drine, i za kahvu i za jelo valjalo je zagaziti u Drinu i zahvatiti. A spuštala bi se niz merdevine. Koliko je bila jaka: donijela bi na ramenu veliko bure, puno vode, to nije mogao niko od radnica na Graniku. Imala je i glavu veliku, i sve na glavi bilo joj je veliko: i nos, i uši, i usta, i brada, i čelo, tamam prema tijelu; velike ruke, a velike i noge. Sve krupno. Kao da je neko dodavao na nju sve uduplo. Ko će ko dragi Bog: za Majku, ni u čemu se nije šparalo.
Naljutila se samo jednom, a to je ostalo upamćeno. Došao ti kod nje čovjek, njen Cako: pola ga nema, kada stane do nje. Po visini, njoj do iznad pasa, po širini, inekako: koliki uvis tolki ušir, da se zaokruglio. Bila je pauza, tek što su radnici na skeli natovarili vagone oblovinom. Majci se žurilo da napravi što više kahvi, pa je poslala Caka da joj on donese vode Drine. Dala mu je omanju kantu, petolitarsku. Cako se dole spustio niz merdevine, kuda se jedino i moglo. I čim je napunio kantu, krenuo uz merdevine, onda u koraku promašio prečagu, pa se onako s vodom skotrljao niz merdevine i upao u Drinu. Sav mokar, u strahu, brzo je zahvatio Drine i popeo se uz merdevine. Kada ga je Majka vidjela onako mokrog, znala šta je uradio, a i načekala ga se, vrisnula je na njega da se iz kafane čulo sve do Majora u dizalici, pa naviše do mašinovođe. Galamila je na nj:
– Smoto jedan! Da čuvaš jenu ovcu i nju bi izgubio! Kako bi se vovdi borio s balvanima? Idi odale!
Cako se toliko prepao da je krenuo nazad niz merdevine, a Majka zagalamila:
– Ne tamo, smoto jedan! Dabili smoto! Eno ti vrata – vikala je iz sveg glasa.
Cako je jedva potrefio vrata, pa prema cesti. Izišao je kao bez glave. Ni riječi nije rekao. I to je bilo prvi i jedini put da je Cako došao na Granik u kafanu kod svoje žene Majke.
Ovaj događaj uslovio je i druge. Kada bi god neko na brani ili skeli s koje su gurani balvani prema vagonima, bio u nečemu nespretan, svi koji bi to vidjeli zagalamili bi na njega u horu:
– Šta to radiš, smoto jedan?! Reći ćemo te Majki. Jebaće ti Majka majku kroz majku!
Majka bi se nasmijala, kada bi ih čula. A što jest, jest, u kafani je otada vladala i veća disciplina.
Čak bi neki radnici na brani govorili:
– E, da nam je Majka šef, umjesto Majora, svaki bi mi mjesec prebacili normu! Ugledao bi se na nas još i Alija Sirotanović, a mi tražili veću dizalicu. Generalni bi nas hvalio u „Složnoj braći“.

Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

UKOR ZA RAMA I BJELANA – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 12. dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

UKOR ZA RAMA I BJELANA   (12.)

Tu noć, u prvim danima proljeća, šumsko radilište Palež na Zelengori, spavalo je dubokim snom. Kako se to na planini može spavati, među bukvama, jelama i smrčama. Svuda okolo kuća od bukovih trupaca, prekrivenih šindrom, vladala je neka nijema, iščekivajuća tišina, samo duboko u šumi, povremeno, prekidao ju je nekakav huk, onaj kada se vjetar zakoprca u krošnjama stabala, pa ne može da se iskobelja, a čulo bi se i jezivo kreštanje ptica.
Tu noć volujar Ramo nije mogao zaspati. Huk i kreštanje komešali mu se u ušima, a u svijesti neke morne slike, izobličene, da ih nije mogao odgonetnuti. Ovo dvoje: huk u ušima i slike u svijesti, smjenjivale se, pa mu nije htio san na oči, a davno je već prošla ponoć, samo što nije svanulo.
Nije bilo druge, ustajao je polahko, a željezni, vojni, krevet gunđao je dok se oslobađao tereta. Doteturao je do drvenog stola, napipao šibicu, kresnuo, plamen prinio fenjeru, ali je pamučni fitilj bio uronjen u gas, u donjem dijelu, pa ga ručnom okretaljkom jedva izvukao, kako bi ga zapalio. Soba je bila obasjana, da se moglo sve vidjeti; svjetlost je lelujala po bukovim trupcima, jer se pomjerala u svome staklenom obruču.
Ramo je polahko otvorio prozor, pa osluhnuo. Nikakav huk i kreštanje ne ču. Mora da sam i ovo dvoje čuo u snu, a i one slike sam sanjao. Ipak, i ne znajući, u trenu sam zaspao, pomisli. Zatvorio je prozor da ne ulazi hladnoća, a onda je na se navukao plavo radničko odijelo, pantalone i bluzu, i još topli kožuh, koji su bili presavijeni preko štokrlje.
Uzeo je fenjer u ruku i izišao. Mrak, gust, jedva ga je fenjer rijedio, samo metar oko Rama. Nije znao kuda bi, ali mu se htjelo da prošeta, pa kud god da bi. Samo da ide, da ne misli više na svoje nesanice, niti na one morne snove. Čim sađe ispod svoje brvnare, zaokrenu prema velikoj bukovoj štali, malo je podalje, da vidi volove, a kud bi drugo, ako ne njima. Same su ga noge nosile, kao da su htjele tamo. Oko pedeset metara prije štale, ispod radilišta, nabasa na velika dva korita koja je u jelovini izdubio za vodu, jer smolasto drvo ne propušta, taman za njegovih dvanaest volova. Njihovu matematiku znao je napamet: u toku dana svakom od volova potrebno je oko četiri kilograma hrane, to im je bila nekakva mjera, koje se Ramo slabo pridržavao, već im je povećao na pet. Sve vrste žitarica davao im je u zrnu, ako bi za taj dan prebacili normu.
U hodu prema štali, brinući svoje brige o njima, spomene se jednog starog volujara, koji je umro čim ga je obučio, a rodio se u jednom od sela na Zelengori, bavio se stočarstvom i zemljoradnjom. I za života mu dao u najam dva para svojih najboljih volova, koje su za jarmove morali voditi njegova dva najstarija sina.
Čim bi se, popodne, volovi u paru pod jarmom, nakon što bi iz šume dovukli svoju normu šumske oblovine, spustili do štale, Ramo bi ih šlaufom kupao, sve dok im koža ne bi postala čista i svijetla; brinuo se o njima kao da su njegova djeca, čak im djetinje tepao, nazvavši ih po nadimcima, koje je samo on znao, pa ih onda trljao četkom, najviše po vratu, odozgo, gdje su u šumi uvijek visila dva kubika građe. Onda bi ih odveo u štalu da se odmore jedan sahat, a onda izvodio do ona dva velika korita puna vode. Nije im odmah dao da piju vodu, jer su bili vrući, a voda hladna, iz dubina Zelengore, bojao se da im ne naudi. Sve je Ramo naučio od onog starog volujara, sve njegovo mu je bilo stalno na pameti.
Čim svjetlost fenjera obasja štalu, do Rama dopre neko mumlanje, a i neki tupi zvuk, kao da je pukao lanac, sve u jednom trenu, a onda se štala zatrese. Ramo se prepade, podiže fenjer, nisu se u mraku volovi otkinuli i poboli, pomisli. Primače se bliže, kad ono vrata štalska širom otvorena, i sad jasnije ču mumlanje i udare o zidove štale. Držeći fenjer ispred sebe, uđe u štalu da umiri volove, ako su se poboli, ali fenjer mu obasja drukčiju sliku, da je u nju zablenuo s nevjericom: ovakvu sliku nije ni u najluđim snovima mogao zamisliti.
Stao je kao ukopan. Na vratu Bjelana, prvog do ulaznih vrata, s desne strane na kojoj su bili svi volovi, vezani lancima za halku kod kotla, bio je ogroman mrki medvjed, a Bjelan, najsnažniji Ramin vo, otkinuo je lanac i o zidove od trupaca svom snagom udarao vratom, gdje mu se zakačio medvjed, ne bi li ga zbacio sa sebe. Čim je Ramo fenjerom osvijetlio štalu, Bjelan je s medvjedom na sebi jurnuo u lijevi slobodni prostor štale i u trku udario vratom o bukovi zid. Medvjed, kandže i čeljust toliko je zario u njegov vrat da je ostao na njemu, dok je Bjelan trčao prema gornjem dijelu štale. Medvjed mu je, mumlajući potmulo, kandžama rasporio vrat, ispod brade, da je krv šiknula na sve strane, a zubima mu je kidao meso na vratu tik iza rogova. Ostali volovi bili su uznemireni, ali nisu kidali lance.
Bjelanovu bijelu kožu je ispirao rukama, dok bi ga neko od radnika prskao vodom iz šlaufa, a onda ga trljao starim peškirima, kako bi mu posljednju kap vode otro. Bio je to vo onog starog volujara od koga je naučio ovaj zanat, obećavši mu da će se starati za njegove volove, Bjelana i Mrkog. Oni su mu izvlačili trupce i iz vrtača punih snijega i to sve do kraja proljeća i njime su se ponosili svi radnici u Paležu.
Ramo se pokrenuo. Dotrčao je sa fenjerom do Bjelana, koji je stao, drhtao, teško disao, a medvjed mu vrat brazdio kandžama i zubima. Svuda oko njega krv. Tapšući ga po sapima, tepao mu je polahko:
– Hajde, Bjelko. Na zid, Bjelane moj.
Gurnuo ga je svom snagom prema zidu.
Bjelan se ponovo zaletio. Taman kad se medvjed nageo u stranu da ga uhvati zubima, njime je omlatio o zid, da sva štala iz temelja krenu. Medvjed je pao pored njega, a Bjelan ga na rogovima podigao uvis i svom snagom pritisnuo uz bukov zid. Nije ga puštao. Medvjed je bio prikovan uza zid, prednjim šapama je gurao Bjelanovu glavu, ali mu nije bilo spasa. Ramo je čekao da medvjed spješa, da mu nestane zraka, pa ga Bjelan pusti. Ali, Bjelan kleknu na prednje noge, a onda pade u stranu. Ramo vrisnu:
– Bjelane, rođeni moj! Bjelane, brate! Sokole moj!
Medvjed, izboden rogovima, sav u krvi, teturajući se, polahko krenu prema Ramu, koji je fenjer i dalje držao u rukama. Prestravljen, Ramo potrča prema izlaznim vratima, medvjed za njim. Tada Ramo ču kako puče lanac. Okrene se. Medvjed, na rogovima Mrkog, onog drugog vola starog volujara. Svom svojom silinom udarao je njime o bukov zid. Ramo je izletio iz štale, tek je bilo svanulo. Otrča do spavaone u kojoj su bili radnici. Otvori vrata i zagalami:
– Na noge! Medvjed u štali!
I otrča ponovo u štalu s fenjerom. Svi su brzo ustali i, ne oblačeći radna odijela, trk prema štali. Kada su došli, imali su šta vidjeti. Ramo kraj mrtvog Bjelana, sipa mu vodu po vratu, ispira rane, a dalje od njih Mrki uza zid rogovima drži ogromnog medvjeda, koji je izdahnuo, a Mrki ga, obeznanjen, od straha ne pušta.
Tada mu priđe Ramo, grli ga oko vrata, šaptaše mu na uho i Mrki ga pusti. Medvjed se raširi na patosu. Ramo odvede vola do njegovog kotla, gdje ga sveza. Mrki ga spasio od medvjeda.

Dođoše vodiči, odvedoše volove na radilište. Svi su znali šta to bi u štali. Bjelka, na traktorskoj prikolici, prebaciše do jedne bezdane, pri vrhu Zelengore. I spustiše ga u nju, a da nisu čuli da je pao. Kad su krenuli nazad, svi su šutjeli, samo je Ramo govorio:
– Nagorkinje vile spustiše našeg Bjelka, ne čusmo ni kad pade.

Život na šumskom radilištu na Paležu je tekao dalje. Hasena, jedina žena među stotinu radnika, očistila je štalu. Kada se Ramo vratio, imao je šta vidjeti. Onako veliki patos od dasaka vodom i krpama je očistila, a otvorila sve prozore da je sva štala zračila, a onda su joj na traktorskoj prikolici do potoka dovezli svih četiri stotine posteljina.
Sve je prala „naruke“, a onda očistila veliku spavaonu i druge drvene kuće u kojima su spavali radnici. Ovakva je bila Hasena. Svi na Paležu zvali su je sestrom.
A na jednom dijelu radilišta, kada su vidjeli šta ih čeka, Ela i Laki, goniči konjske zaprege, dogovoriše se da sajlom zakače okresano stablo u vrtači, a da u njemu ne bude više od dva kubika. Ako bi bilo više, volovi, umah, čim povuku, to osjete, pa stanu, ni koraka dalje. Vrtače, iako prepune snijega, dušu su dale za volove. Konji na onaj poznati trzaj u skoku, stablo ne mogu iščupati iz snijega, ne bi ga ni pomjerili, samo bi ih trzaj vratio u vrtaču. Opet, u ravnim stranama, volovi su nesnalažljivi. Njihova teža naginjala bi ih u stranu: lahko se prevrnu, kruti ne mogu mijenjati pravac, dok konji, opet, stablo lahko povuku i brzo bi bili do puta. Konjima samo da nije ovih vrtača, a njih je najviše u ovim šumskim stranama. Kao da je neko kopao baš vrtače zbog konja. Ili zbog volova. Volovi se mogu izboriti s vrtačom, tom šumskom hobotnicom. Ona u sebi nakupi snijega nekoliko metra dubine, kada u nju padne oboreno stablo, ono svom težinom uroni duboko u snijeg, a tada nema druge: treba ići po volove.
U jednoj povelikoj vrtači, goniči Ela i Laki, smrčevo stablo od dva kubika, koje je duboko u snijegu, zakačili su sajlom, a drugi dio za jaram volova, Bakote i Šakote, što su između stabala čekali komande. Ispred njih ode Ela, a onda im povuče jaram naprijed, uzvikujući: Stuuu! Volovi bi povukli stablo, ali se ono duboko u snijegu za žilu zakačilo, pa nikako da krene.

Onda je Ela, kao iskusni gonič, promijenio smjer, pa je volove spustio ispod, komandujući, i stablo se nekako pokrenulo, kada su ga izvukli, volovi su naišli na veliki nanos snijega i grana, pa su se ukopali, ali su imali iskustva, i u ovome im nije trebala komanda. Kao po dogovoru, kleknuli su na koljena, pa im je sva težina bila na vratu, i zapjenušani, teško dišući, krenuli su usporeno, skoro mileći, ali nisu zastajali, onda se uspraviše, prednjim nogama. Nakon vrtače, veliko stablo provukli su i kroz gusti snježni nanos, koji je bio ispred njih, a da nisu dohvatili okolna stabla. Ponovo: malo uzbrdo i oni ponovo kleknuše na prednje noge, a glavu zariše sasma uza zemlju, a zadnjim se nogama snažno odupriješe, i tako hodeći, dođoše do onog šireg izlokanog puta, gdje ih je čekao Skole, sa starim, rasklimanim traktorom za odvoz.
– Sve bi ovo Bjelonja sam uradio – klimnu Ela glavom – ovako popadasmo
Mrkog svi u štali timare i hrane, kao da ga pripremaju za izložbu. Jedan od radnika okresivao je motorkom oborenu smrču, a njegovi pomoćnici odsječene grane s lišćem slagali u gomile; četinu poslažu, lišće otpadne, a grane istruhnu, dok su lišćari nicali između stabala. Na kraju radilišta, radnici su na vagone capinima utovarali šumsku oblovimu. Lokomotivu su radnici nazvali „Zvonara“. Sem zviždaljke, imala je i parno zvono, otuda joj ovo ime. Građu su radnici utovarali i na Čekrk-poljani. Tamo je bila lokomotiva „Teja“, na kojoj je urezana godina proizvodnje: 1923. u Henschelu. Valjalo je mašinovođama uskotračnom prugom polahko spuštati vagone niz ova brda, da se ne otisnu niza stranu.

A kako je vrijeme prolazilo, Ramo sve manje bio volujar, a sve više planinar. Lutao je Zelengorom, od nemila do nedraga, od jutra do
večeri, sve ga manje na Paležu bilo. Govorili mu, ne govorili, Ramo više neće da bude volujar, pisalo je u pismima njegovih šefova, koja su slali Upravi Pilane. Kaznili smo ga ukorom, a on je gledao kroz prozor, a ukor držao u rukama. Pa, šta da rade s Ramom? Ništa. I da hoće ne mogu ništa. Platu mu obustavili, pustili ga da goni svoje, pa šta bude i njima i njemu.

Šta će biti, ko će to znati.
Dan za danom, nakupilo se puno dana, a Rama nije bilo na Paležu. Čobani ga vidjeli kod one bezdane, u koju su s trakotorske prikolice gurnuli Bjelana, a vile ga nagorkinje na rukama snijele na dno jame. Na Palež više nije dolazio.

Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

MAJOR BEZ ČINOVA – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 11. dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

MAJOR BEZ ČINOVA   (11.)

Iako su imali šumsku željeznicu i kamione, radnici su oblovinu spuštali niz Drinu. Čim bi konji dovukli trupce do obale, samo bi ih capinima gurnuli u nabujalu Drinu, pa neka ih ona nosi.
Nisu se brinuli, ako bi kradljivci, a njih je bilo mnogo u selima niz Drinu, svraćali pokoji trupac na svoju obalu, a onda ih konjima vukli svojim kućama. Trebat će im za zimu, a do tada će se trupci osušiti, pa će ih Hamdija i Grbo ižagati i iscijepati, a čeljad će ih poslagati u šupe, prekrivene lepenkama. A bilo je i onih koji su trupce kačili i dovlačili do svojih obala, a onda ih na rasklimanim kamionima dovozili do već dogovorenih mjesta i tu prodavali, a dobro bi svi prošli u ovoj trgovini. Kupci bi za malo para došli do ogrjeva za zimu, a prodavci su prodavali državnu oblovinu, pa koliko god da dobiju, oni su na dobitku. I ovo nije neko čudo. Otkad je svijeta i vijeka, uvijek je bilo onih koji su bili snalažljivi, pa su lakše prolazili kroz život; na drugoj strani su oni sa obrazom – najviše siromašnih. Živjeli od muke do muke.
Trupci su početkom proljeća, kada je zbog otapanja snijega Drina bila najdublja, oko trideset i kusur kilometara plovili Drinom, zamijenivši sijaset kamiona i vagona, gdje se uštedjelo, ali je ova rijeka sačuvala i mnogo života, a to se ne može izvagati. Jednom su, što se zna, vagoni prilikom spuštanja iskliznuli iz tračnica, pa onda, strmoglavo u klanac: i radnici, i lokomotiva s vagonima punim trupaca. Zato je Drina bila isplativa, iako ni to nije moglo proći bez onih „snađenih“.

Ispod dugog, lučnog betonskog mosta, koga su zarobljeni Nijemci, sa našim radnicima, napravili bez mehanizacije, sve ručno, za samo dvije godine, radnici Pilane su pružili branu, koja je zaustavljala balvane, dužine više od stotinu metara, sve do Granika, gdje je na betonskom postolju, iznad rijeke, bila učvršćena velika dizalica. Brana se pružala od desne strane mosta, nizvodno, pa ukoso do ispod same dizalice.
Sastavljena je od dugih balvana: sedam, jedan do drugoga, sa malim razmacima između njih, sa poprečnim, dva metra dugim balvanima, zakovani klanfama i velikim ekserima. Ovi poprečni balvani držali su cijelu konstrukciju brane. Ispod mosta, brana je bila svezana sajlama za betonski stub na desnoj obali, a tako i na lijevoj, ispod dizlice.
Cijela dužina brane, od mosta do dizalice, bila je sajlama vezana za obale, na svakih pet metara išla je po jedna sajla, što govori koliko je bila učvršćena, kolika joj je bila potrebna tvrđa da bi zadržala hiljade kubika oblovine, koju je s proljeća nanosila nabujala Drina.
Na lijevoj obali Drine, gdje je sajlama bila svezana brana za betonski stub na obali, bila je učvršćena visoka konstrukcija dizalice. Njeno postolje imalo je jednu šinu u betonu, koja se zaokruživala, a na njoj je u pokretu bila cijela dizalica. Na šini je bio čelični stub dizalice, koji je išao uvis do dvadesetak metara, a njime je manevrisao dizaličar.
Kada bi sa vrha ove konstrukcije dizaličar pustio sajle na zaustavljene balvane na Drini, radnici bi ih dolje vezali, po dva ili tri, koliko je dizalica mogla podići, pritegli dobro da ne bi, sačuvaj Bože, poispadali, a onda bi radnici na brani izaglasa zagalamili:
– Diži! Diži! Diži!
Tada bi dizaličar, koga su svi zvali Major, iz Drine dizao uvis trupce, a onda bi na onoj čeličnoj šini okretao kompletnu konstrukciju i usmjeravao trupce prema obali, gdje je i drvena skela bila popatošena balvanima, baš kao i Drina kada je trupci preplave, sveudilj do brane. Čim bi dizaličar spustio balvane na ovu popatošenu skelu, drugi radnici bi ih „otkopčavali“, a onda capinima, šiljastim nosevima, kako
su ih zvali, gurali naprijed, dvadesetak metara, sve do vagona, koji su čekali. I sve ispočetka.

I kad bi vagoni bili puni, tada bi mašinovođa na svojoj lokomotivi, zvanoj Teja, pustio dugi hijuk i pokrenuo je, a vagoni bi zakloparali. Sve brže i brže, uz ritam klopota. Mašinovođa bi, po običaju, isturio glavu, zaviknuvši:
– Tri puta ura za radiše na Graniku!
I svi bi uzvikali:
– Ura! Ura! Ura!
A Major s vrha dizalice:
– Sretno, Teja!

Do mosta nije bilo ni pola kilometra. Odozdo od dizalice, bilo je lijepo vidjeti na cijeloj dužini mosta vagone na kojima se prevozila šumska građa, još kilometar do pilane.
Major je mršav i crnomanjast, osrednjeg rasta, malo naheren u desnu stranu. Kada bi govorio, riječi su mu pratile grimase na licu, a dok bi naređivao radnicima, mahao je rukama na sve strane. Iz kabine, on bi dizalicom, sajlom vezane balvane, dizao iz Drine, ali bi, po običaju, zaustavljao dizalicu i došao do balvana koji su visili u zraku. Samo što bi ih rukom gurnuo od sebe, zagalamio bi:
– Kakvo je ovo vezivanje?! Šta, ako vam padnu na glavu?! Ko će biti kriv? Major!? E, evo vam!
Dobro bi im odmjerio, a onda trkom došao do svoje kabine, spustio balvane na branu, a iz kabine bi se čuo njegov glas:
– Razvezujte! Sajlu zategnite! Nemoj da Vam slazim!
Majoru su ovaj oficirski nadimak dali radnici. Čim bi izjutra u šest sati došli na posao, poredao bi ih u redove i vrištao:
– Stoput vam kazujem. Vezujte! Vezujte! Jučer se sajla olabavila, pa sam ja moro balvane polako spuštati na skelu! A vi se razbježali! Vama govorim, šta zjalite u me!? Balvani su ispadali iz vagona, kad je lokomotiva Teja krenula. A ti, Mikane, pošizio, pao s brane direktno u Drinu?! Neđe si svunoć udaro po pivi. Pa, s kime ostvariti godišnji plan, kako hoće Partija!? Šta će mi reći Generalni, ako naniđe vuda?
Ako me ražljutite, sve ću vas poslati kući… Ajd, razguli! Šta čekate? Pemziju? Marš na poso! – galamio je.
Ovako ih je postrojavao svako jutro, naređivao i galamio, a to se ponavljalo, pa mu dadoše nadimak Major. On se se nije ljutio, bio je sav od posla, za ljutnju nije imao vremena. Mora da prebaci mjesečni plan. Da ga u Upravi činuju i s plaćom. Ne samo radnici s nadimkom.

Jednom, kiša je svu noć prepadala. Voda je tekla niz krovove, pa niz zidove kuća u koloniji, svukud se granali potoci, a u blagoj udolini, između kuća, raslo je jezero, koje su stanari ograđivali zemljom, vukući je u civarama sa smetljišta iznad Drine, bojeći se da im voda iz ovog jezera ne preplavi kuće. Svi su skočili, strah ih poplave; djeca nisu išla u školu, ni očevi na posao, a majke su trčale po kući.
Drina je porasla, pela se uz obale. Došla je čak do prvih pećina, koje su imale ograđena vrata. U ovim pećinama familije koje su živjele iznad u montažnim kućama držale su kokoši i svinje, da su se pobojali da će ih potopiti. A Drina, onako nabujala i mutna, kao da se hoće osloboditi sapona obala, svojom vodenom snagom ulazila je u pećine, raznosila i svinje i kokoši, a onda bi, zapjenušana, praveći vrtloge oko neke stijene, grabila naprijed, sveteći se svemu na šta bi naišla.
Balvane je bacala sa sebe, kao da se igrala s njima. U tom divljem plesu valova, oni su se sudarali, dizali u propnju poput vodenih nemani iz legendi, padali u vodu i nestajali jedan ispod drugoga, zalijetali se na obalu i još silniji vraćali. Sve je bilo zamućeno i tom vrtlogu bez kraja, da je bila straha u to i gledati, makar i iz daleka.
Major je prvi došao na posao, a za njim i drugi radnici. Nije bilo postrojavanja na onoj balvanima popatošenoj skeli, već su se svi okupili na obali, kod pokretne osovine dizalice. Samo su dvojica, novih radnika, bila na brani. Gledali Drinu kako u svom iskonskom, elementarnom bijesu sudara i razbacuje balvane kao drvca šibice na njihovom vodenom lageru. Sve je više nadolazilo balvana, Drina se od njih nije ni vidjela: od betonskog mosta do Granika.
Onda se na njihovoj obali odvojila brana; od siline balvana koje je na branu gurala Drina, sajle i betonski stub na obali oko koga su bile omotane su izdržali, ali nisu klanfe koje su držale krajeve sajli na brani.
Kao stampedo, jurnuli su balvani Drinom, goneći branu na desnu obalu, naginući je na bok, kao da je hoće skroz otkinuli od betonskog stuba ispod mosta. Ona dvojica novih radnika, što su stajali na brani, nespremni i iznenađeni, popadali su kao igračke, istom da ih prekriju balvani. Čuo se njihov jeziv vrisak. Ostali su gledali u Majora koji je trčao obalom. S obale se bacio u nabujalu Drinu.
Plivao je između balvana, a tada je Drina na površinu izbacila glavu jednog od novih radnika. Bio se onesvijestio. Major ga je desnom rukom uhvatio ispod pasa, a onda nagnuo na sebe, a lijevom se držao za balvan sa strane, a njih sve troje voda i balvani zanosili su prema obali. Obalom su trčali drugi radnici, jedan je prema Majoru bacio dugi konopac, a on se uhvatio za njega. Radnici su ih lahko izvukli na obalu. Ovaj novi radnik još je bio u nesvjesti, iz potiljka mu je tekla krv. Drina se cijedila niz njih. Majora je uhvatila drhtavica: da li od hladne Drine ili od onog što je doživio. Obojicu su ih radnici donijeli do kafane.
Major je, sjedeći na patosu od dasaka, zagalamio:
– Nosite ovog da Zdravstvene stanice. Ostali, razgulite kućama!

I jedva je ustao, kao da je u minuti ostario. Kao starac, gegao se prema vratima.
Sve dok je Drina divljala između obala, na Graniku se nije radilo. S Drinom je otekla i sva oblovina. Kako bi dolazili balvani, i oni bi oticali. Onog drugog, novog radnika, ekipa spasilaca pronašla je mrtvog u šipražju uz obalu.
Kada se Drina smirila, jedni su došli do brane, koja se pružila po desnoj obali, pa svezali konopac za nju, a drugi njen kraj na drvenom čamcu donijeli radnicima na lijevoj obali. I oni su konopcem privukli branu na lijevu obali. Onda su dvojica iskusnih radnika sajlama vezivali branu za betonski stub. Drugi za obale.
Nakon sedam dana, Major je ponovo postrojavao svoje radnike. Rekao im je:
– Da vam bistrim politiku, sve znate. Ti što si osto živ, imaš plaćeno odsustvo. Galop svojoj kući!
– Razumijem, druže Majore – iz poštovanja mu odgovori preživjeli.
Samo što mu nije po vojnički salutirao. Major će:
– Opet zjalite u me?! Da vam dam pemziju? E, evo vam!
Major odmjeri od šake do lakta. Svi su Majora u čudu gledali. Kao da ništa nije bilo. Sve ispočetka.
Major dreknu:
– Opet zjalite u me, ko da sam mečka na vašaru! Haj, razgulite na poso. Ili da vas vežem sajlama, umjesto balvana!
Pognute glave radnici su se spuštali prema brani, a trupci se gomilali, slagali uzvodno, prema mostu. Major je ušao u kabinu dizalice. Ne potraja dugo. Major je spustio sajle, a radnici su dolje vezali balvane, koliko ih je dizalica mogla podići. Dobro su ih utegli, da se ne mogu rasklimati, da budu u miru sa Majorom. Onda su zagalamili:
– Diži! Diži! Diži!

Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

VESELI ODRED – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 10. dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

VESELI ODRED (10.)

Prvačići u redu čekali su ispred učenika starijih razreda u velikom dvorištu, tek preuređene i omalterisane škole. Bila su tri razreda, sa po tridesetak učenika. Razred do razreda, u redu po dvojica, jedni iza drugih, čekali da ih prozove dežurna učiteljica. Najviše prvačića bilo je iz okolnih sela, a manje iz kolonije. Oni iz prvog razreda bili su naprijed, imali čistu i urednu odjeću, crne cipele, naglancane da su se sjajile. Zato su ih dežurni učiteljica ili učitelj rasporedili ispred ostalih, da svima budu primjer kakvi trebaju dolaziti u školu.
Dežurna učiteljica Mensura, skoro svečano, prozvala je A1-razred da uđe, a onda je učenike zaustavila, izvela iz reda odraslijeg Mladena iz sela Điđevo i pohvalila njegove cipele i odjeću. Mladen se unezgodio, a onda su svi iz dugog hodnika ušli u svoju učionicu. Nakon ovih
prvačića, učiteljica Mensura prozvala je A-2 i A-3 razred da uđu. Hvalila je i prvčiće ovih razreda, ako bi se išta lijepo moglo vidjeti u njihovom oblačenju prvog dana školske godine.
Učiteljica Mensura tek je završila učiteljsku školu i odmah dobila posao u preuređenoj školi. Visoka, lijepa, rumenih obraza, crne kose do iznad ramena, koja je zaokruživala njenu glavu, crnih očiju, koje su uz osmijeh blago uranjale u narav prvačića, dok im je hvalila cipele i odjeću. Prozivala je razrede dostojanstveno, s nekom unutarnjom mirnoćom, ali se vidjelo koliko joj je stalo da im prvi školski dan ostane u lijepoj uspomeni. Osmjehom je opuštala djecu, otklanjala zebnju, koju su im njihovi roditelji nametali, dok su ih ispraćali u školu.

U A-1 učionici, kao i u drugima, bilo je sve spremno za prvi čas. Na zidu, s desne strane table, zastava u plavo-bijelo-crvenoj boji. Plava je simbolizirala nebo, bijela slobodu, a crvena prolivenu krv naših boraca u narodnooslobodilačkom ratu. Po tek okrečenim zidovima bile su okačene slike iz rata i isječci iz novina, sa ratnim temama. Na dnu velike zagasitoplave table je zakačeni stalak za krede i spužvu. Drvene klupe bile su iz jednog dijela. Klupa na kojoj se sjedjelo je stolarski spojena sa stolom na kom se pisalo: spoj, glomazan i težak, teško da
bi ih dvojica učenika mogli pomjeriti. Radnici su ih ubacili kroz velike prozore, na vrata nisu mogli ni priviriti. Učenici su posjedali po dvojica u svaku klupu, kako su se poznavali, stanovali jedan do drugoga. Tek što su tako posjedali, podvorkinja Draga zazvoni teškim, ovčijim zvonom. Ono je bila njena vekerica. Toliko je njime mahala da je cijeli hodnik ispunila zvonjava. To je bio znak za početak časa.
Svi su šutjeli, čekali učitelja.
Vrata se otvoriše i s dnevnikom u desnoj ruci uđe učitelj. Prosijede kose, krupan, crven u licu, namrgođen, u crnom odijelu. Svi su ustali kao po komandi. Učitelj je došao do svog stola, spustio dnevnik, a onda pogledao po razredu:
– Sjedite.
Sjeli su kao jedan, bez daha. Znatiželjno su uperili poglede u ovog krupnog, starog učitelja velike glave. Kada je učitelj upisao čas, ustao je iza stola, krenuo nekoliko koraka između klupa i rekao:
– Neću vas prozivati po dnevniku, kako bi se upoznali. Vas će voditi nova učiteljica Mensura, a ja sam učitelj A-2 razreda. Ovaj čas smo zamijenili, kako bih vam pričao o Veljku Furiji, čuvenom mašinovođi, koji je u toku rata prevozio šumsku građu u vagonima iznad kanjona Bistrice, a imao je posječenu lijevu ruku ispod lakta…
Vi znate da se naša pilana razvija iz godine u godinu, povećava se broj gatera, pa više proizvodimo šumske građe, a ovo je prilika da se sjetimo naših boraca koji su po velikom snijegu prešli Igman, a njih promrzle naš mašinovođa Veljko u malom vozu dovezao do brigadne bolnice.

Djeca su ga pažljivo slušala, a učiteljim je ispričao cijelu priču o Veljku Furiji i promrzlim borcima Prve proleterske brigade. Bilo je to posljednjih dana u januaru 1942. godine, kada je sve bilo pod snijegom i ledom. Tada je sto pedeset ranjenih i promrzlih boraca doneseno u Miljevinu. Veljko je dobio novi zadatak. Umjesto šumske građe, trebao je sve njih prevesti do Drine, gdje je bila brigadna bolnica. Veljko nije imao dileme. Zamolio je ostale borce da sve ranjene i promrzle unesu u vagone, a onda su oni njegova briga. Tako je i bilo. U vagonima su prostrli deke, a onda unijeli Igmance. Uzdao se u svoje dugogodišnje umijeće upravljanja cijelom kompozicijom, a nije mu bilo prvi put da šumsku građu prevozi iznad ovih kanjona Bistrice po ovakvom vremenu. Ali, ovo je bilo najledenije vrijeme, nije zavisilo od Veljkovog umijeća, on ne može istopiti zamrzline na pruzi, sa njih ostrugati led. Pruga je bila zaleđena, kao da je od stakla. Da sklizne s nje u kanjon Bistrice, dijelio je voz samo jedan trenutak.
Veljko je polahko krenuo s lokomotivom, osluškujući pisak i nejednako kloparanje malih vagona, ne bi li osjetio kakvu promjenu. Osluškivao je kretanje svog malog voza, nikad ga nije iznevjerio.
Milio je nizbrdo prema Bistrici, usporavajući fino u velikom broju zavoja. Odjednom mu se desilo ono što nije doživio svih ovih godina otkako je u mašini. Mali voz je naglo zastao, nageo se nad provalijom. Kotači posljednjeg vagona iskočili su iz zaleđene pruge. Svima je prijetila smrt u kanjonu Bistrice. Ovo kao da su Igmanci osjetili i polahko, stepenasto, iz vagona se začula pjesma:
– Proleteri, ne bojte se rana…
Veljko, kao da se prenuo iz nekog sna. Pjesma sve glasnija, a oni gurnuti u smrt. Veljko diže pogled u nebo, gotov i da se pomoli, no umjesto toga, odričući se neba, prkosno opljunu u šaku, i s onom jednom rukom, krenu da se ogleda sa sudbinom. Počeo je vješto manevrisati malim vozom, naprijed i nazad, ne bi li posljedni vagon vratio na šine, a pjesma sve snažnija, poticajnija. Veljko je uspio. Opet se začu pisak i kloparanje vagona, kao da se ništa nije desilo. Kada su došli do Drine, sačekaše ih borci s kamionima u kojima sve Igmance odvezoše do brigadne bolnice… Kako je vrijeme prolazilo, iako nije imao sluha, Veljko je pjevušio pjesmu „Proleteri, ne bojte se rana“. Bila mu je stalno u ušima. Naglo je ostario. Bore mu brazdale lice, a vijuge isplele čelo. Nakon ovog što je doživio, odjednom je ostario. Nikome nije pričao kako mu je odsječena lijeva ruka do ispod lakta, a on je i njome upravljao lokomotivom. Iz vlasti su mu nudili invalidsku, pa i punu boračku penziju, a on se nije dao. Htio je svoj vijek proživjeti u lokomotivi. Volio je voz, a divio se divljoj prirodi, koju je kroz prozor pokazivao desnom rukom nekom od putnika koji bi htio biti s njim u lokomotivi. Kroz neokrnjenu i divlju prirodu on se peo i spuštao svojim malim vozom.
Kada su mu u februaru 1942. godine rekli da su ranjeni i promrzli Igmanci, koje je on prevezao, izgubili 224 prsta, ušao je u lokomotivu i plakao. Htio bih vidjeti Igmance, govorio je željezničarima, ali godine mu nisu dale hodati. Htio je do smrti biti s lokomotivom, u divljoj prirodi.
– Ovo je bila priča o mašinovođi Veljku Furiji – rekao je prvačićima stari učitelj, i dodao:
– Ne zaboravite naše heroje, koji su dali živote za ovo što danas imamo. I kad pored vas zaklopara voz u našu pilanu, pozdravite mašinovođu, sjetite se Veljka Furije.
Utom, ponovo zvono. Draga je mahala zvonom u hodniku. Stari je učitelj uzeo dnevnik sa stola, a sva djeca su ustala. Čim je on izišao, prvačići su jedni drugima prepričavali cijelu priču o Veljku Furiji.
Neki su je doživjeli u svojim mislima i dok je učitelj pričao, bili uz Veljka Furiju, koji se u lokomotivi borio s ledom na šinama, iznad kanjona. I to samo s jednom rukom, govorio je učenik Mladen, rekavši da su u njegovoj kući u Điđevu mnogi u večernjim satima pričali ovu priču. Čak su njegovi stariji iz familije poznavali Veljka Furiju. Radili su zajedno u Željeznici.

Uskoro će novi čas. Trebala im je doći učiteljica Mensura. Nakon Draginog zvona, otvoriše se vrata. Polahko, i nekako stidljivo, ušla je učiteljica Mensura. Tek je završila učiteljsku školu. Ovo joj je bio prvi čas. Svi su ustali, a ona je djeci dala znak rukom da sjednu. Dnevnik je spustila na sto, onda sjela i upisivala čas, dok su prvačići sjedali u klupe. Sjedeći, sa osmijehom na licu, sve ih je pogledala, rekavši:
– Ne morate ustajati kad ulazim u razred. Ja sam vaša učiteljica Mensura, a vi ste moji prvačići.
Ustala je. Visoka i lijepa, očiju punih smijeha, u dugoj smeđoj suknji, košulji sa svjetićima, još i u prekrasnom džemperu na raskopčavanje. Hodala je između klupa i govorila:
– Nemojte se mene bojati. Puno ćemo pričati kako bi se upoznali… Neka svako od vas kaže kako se zove, da vas ne prozivam po dnevniku. Kažite koga imate, gdje živite, šta radite u slobodno vrijeme… Evo da počnemo od prve klupe…
Nekako stidljivo i nemušto svi su pričali o sebi. Djeca iz kolonije bila su razgovorljivija od one sa sela, jer su se po cijeli dan između baraka igrala ćole, dok ne popadaju s nogu, žmire, dok ne mognu nekog naći, kerka, dok im ne dojadi, trule kobile… Predvečer bi trčali za krpenjačom, a navečer pjevali pjesme koje su slušali na radiju, revolucionarne iz proteklog rata, ali po onome što su pričali, vidjelo se da žive u sirotinjskim familijama. Djeca sa sela malo su pričala o sebi i svojima. Vidjelo se da mnogo pomažu roditeljima dok rade na zemlji, čuvaju krave i ovce po cijeli dan; jedrija i rumenija od ovih iz kolonije. Neki od dječaka i djevojčica govorili su da su ih otac i majka pustili u školu prvog dana, ali da ih neće puštati svakim danom: potrebniji su zemlji i stoci negoli školi. Jedna djevojčica je pričala da se boje doći iz sela podno Gradačke stijene, jer su daleko, valja im se vratiti kućama prije mraka. Rekla je da se boji nekog Grba, koji živi sam u planini, a ima veliku glavu i veliku, kao glava, grbu na leđima.
– Da ga zovnemo u učionicu – dodala je učiteljica Mensura.
Sva djeca su se nasmijala učiteljici, da se smijeh širio iz učionice. I učiteljica se smijala svojoj šali, a djeca su se još više oslobodila.
– Da ga upišemo u A-1 razred – dobaci neko iz posljednje klupe.
Djeca su se zarazno smijala, koliko su se oslobodila, da su se otvorila vrata od učionice. Na ulazu je stajao onaj stari učitelj, koji im je bio na prvom času. I on se nasmijao, videći veseli razred. Samo je rekao:
– Kod vas veselo… Veseli odred…Neka, neka, bit će vremena za učenje.
Izišao je, pozdravivši rukom učiteljicu Mensuru. Učiteljicu se malo zacrvenjela, nije joj bilo svejedno što je stari učitelj otvorio vrata da vidi šta to oni rade na času. Samo je spustila oči na denvnik. Onda je upitala:
– Djeco, šta ste radili prošli čas?
Ustao je onaj razvijeniji od druge djece, po imenu Mladen, pa je svima razborito ponovio onu učiteljevu priču o mašinovođi Veljku Furiji i borcima Prve proleterske brigade. Učiteljica ga je pohvalila pred cijelim razredom. Mladen je oduševio učiteljicu, kako je pripovjedački sve ispričao od početka do kraja. Samo je rekla:
– Mladene, budi nam ti predsjednik razredne zajednice. Ako ste za Mladena, podignite dva prsta.
Svi su podigli dva prsta za Mladena.
Začula se i Senada iz posljednje klupe, koja je živjela u koloniji.
– Nama u koloniju dolazi jedan u dugom vojničkom kaputu sa kapom i velikim cipelama, sav razdrljan. Mi ga se ne bojimo,
igramo se s njim po cijeli dan. Kupi nam bombona u slastičarni kod Fajza. Zovu ga Oskar.
– On voli djecu, i ako bude pijan, nemojte ga se bojati. Bio je dobar đak, dok je išao u školu – kazala je učiteljica Mensura, i nastavila:
– Senada, ti nam budi potpredsjednik razredne zajednice. Hoćeš li?
– Hoću – stidljivo će Senada.
– Dignite ruke za Senadu.
Svi podigoše ruke.
Utom Draga zazvoni. Učiteljica uze dnevnik.
– Imamo još dva časa za upoznavanje -, reče
Samo što je zvonilo, uđe učiteljica Mensura. Nije bila s dnevnikom. Čak se preobukla. Široku suknju zamijenila je crnim pantalonama, a umjesto cipela obula patike. Gore je nosila onu košulju na cvjetiće, a i onaj crni džemper na raskopčavanje. Samo je rekla:
– Idemo u prirodu na Glavicu, brdo iznad kolonije. Izlazite polako. U redu me čekajte u dvorištu. Krenite iz prve klupe, ostali za njima.
Svi učenici su izlazili, a učiteljica ih pratila. Zaključala je učionicu i dala ključ podvorkinji Dragi da ga odnese u zbornicu. Iz jedne male učionice, učiteljica je iznijela veću platnenu torbu u kojoj su bile plastične lopte. U dvorištu su je čekali učenici u redu. Odjednom se iza nih stvori stari učitelj Simo. Ispraćao ih s nevjericom u pogledu: prvog dana škole da idu u prirodu?
– Neka naprijed budu dvojica učenika iz kolonije, znam da djeca koja ovdje žive idu gore da se igraju, pa znaju put – kaza učiteljica, kada su krenuli.
Tako je i bilo. Sve u redu povedoše kolonaši Mile i Hasib, najmanji učenik u razredu. Njima učiteljica dade torbu. Oni se obradovaše kada vidješe lopte, pokazujući ih svima iza sebe. Svi, i dječaci i djevojčice, uskliknuše od radosti. Malo je lopti bilo u cijeloj koloniji, dvije ili tri.
Oni koji su ih imali, puhali su se kao da su „glavni“ u cijeloj koloniji. Sva djeca, predveče, iskupila bi se ispred njihovih baraka i tražila od njih da iznesu loptu da se igraju. Tek, ovi „glavni“ na početku su se pravdali da „pišu zadaću“, ili im roditelji ne daju da izađu, da “moraju učiti“, a onda bi popustili, na radost svih. Sastaju se dvije ekipe, donja i gornja kolonija, svako predvečerje, i tu se nikada nije znao rezultat. Svi bi se rastrčali samo da pobijede. Ako bi dali gol, vrištali bi da se čulo do kapije Pilane. U selima nije bilo lopti. Valjalo je raditi na zemlji i čuvati stoku.
Polako su se penjali kvrgavim i krivudavim puteljkom prema vrhu brda Glavica. Učiteljica je išla posljednja s djevojčicama, pokazujući im rukom okolno drveće. Objašnjavala im je kojoj vrsti koje pripada, dijeleći ga na zimzeleno i listopadno, govareći im njihova imena. I još je objasnila:
– U starijim razredima ćemo sakupljati lišće i tako učiti o biljkama. Pravit ćemo herbare.
– Šta su to herbari? – upitala je Slavica, slobodnija od drugih djevojčica.
– To su zbirke, kao knjige u koje ćemo sakupljati, sušiti i slagati lišće biljaka, kako bismo ih naučili razlikovali.
Zakratko, popeše se na vrh Glavice, izbiše na poveću zaravan. Svi su, pogotovo oni sa sela, iznenađeno razgledali s brda. Vidjeli su cijelu koloniju i pilanu. I mali voz, natovaren šumskom građom, kako klopara preko betonskog mosta. I svoje male kuće u okolnim selima iznad kolonije, zavučene u šumarke. Jedan od učenika pokazivao je veliko uzvišenje iznad njegova sela nazivajući ga Kmurom, a veliku stijenu Gradačkom. Drugi su pokazivali svoje selo Kutine i Šukovac. Sve se moglo vidjeti s ovog brda zvanog Glavica. Zato se tako zvala, prema ljudskoj glavi, odozgo se bolje vidi.
– Za Prvi maj, Dan rada, na Glavici ćemo ložiti logorsku vatru i pjevati. Drugi razredi će ložiti vatru na Gradačkoj stijeni, u selima Điđevo i Šukovac. Očevi, koji rade u pilani, napravit će vam baklje.
U konzerve će vam usuti ulje i staviti pucvalu, kojom čiste mašine, a koja će dugo, zauljena, gorjeti. Konzerve će vam pričvrstiti ekserima na štapove, a vi ćete ih zapaljene nositi visoko iznad glava. To vam je bakljada – objašnjavala im je učiteljica Mensura.
Neki od učenika sjećali su se ovih prvomajskih praznika, a ponajviše logorskih vatri, oko kojih su se stariji okupljali. Sjetili su se i kako su najstariji iza ponoći bacali bakljade s mosta u Drinu, uz vrisku i pjesmu.
– Pripremit ćemo i priredbu u našem razredu – dodala je učiteljica, i nastavila:
– Sada se igrajte, Mladene. Sastavite ekipe, napravite golove i odigrajte utakmicu, a jednu loptu dajte Senadi, nek se djevojčice igraju odbojke. Ja ću s njima.
Tako je i bilo. Mladen je napravio četiri ekipe: po dvije iz kolonije i sela. Malo su se raskravili, što se svidjelo učiteljici Mensuri, svađali se ko će igrati u kojoj ekipi, pa su se tako upoznavali, zvali se po imenu. Već su oni znali kako ko igra, pogotovo dječaci iz kolonije. Nekako se dogovoriše. Oni koji nisu htjeli igrati, stali su sa strane, da navijaju.
Zvali su se po imenima, brzo su ih upamtili. Oni snalažljiviji, donijeli su kolčiće iz šume i ukucali ih kamenom. Sve su se dogovorili, igrat će „svak sa svakim“, po deset minuta poluvrijeme. Dvije najbolje ekipe igraju u finalu.
Djevojčice su igrale odbojke „na ispadanje”. Koja pogriješi, ne vrati loptu drugoj, nije više u igri. Baš su se borile, nikako da pogriješe.
Dogodilo se da je prva ispala učiteljica. Neka od učenica joj je vratila visoku loptu, i ona, iako visoka, ispružila se uvis, ali je uspjela loptu dodirnuti samo vrhovima prstiju i prebaciti preko sebe. U smijehu su je pratile sve djevojčice. Ona što je učiteljici poslala visinsku loptu, malo se postidjela, unezgodila. Nije se smijala, samo su joj se obrazi zacrvenili. Učiteljica joj je prišla iza leđa, dok je igrala i tiho joj rekla, da je samo ona čuje:
– Milena, navijam za tebe…
Na igralištu vodila se velika bitka za finale, uz navijanje svih dječaka, koji su čekali svoju utakmicu. Bili su čak „zaratili“ zbog penala, ali ih je smirio Mladen, koji im je sudio. Na kraju, ostalo je da u finalu igraju „kolonaši“ protiv „seljaka“.
U odbojci su ispadale jedna po jedna djevojčica. One koje bi ispale navijale bi za svoje drugarice, s kojima su u blizini stanovale. Na kraju u finalu su ostale da igraju Nada i Milena. Jedna drugoj spretno su vraćale loptu, dok Nada nije pogriješila. Pobijedila je Milena. Sve djevojčice su uzvikivale njeno ime, da su dječaci prekinuli utakmicu da vide šta se to s njima događa. Učiteljica Mensura joj je prišla i čestitala joj, podižući njenu desnu ruku uvis. Svi su joj aplaudirali, a ona je kiptila od radosti. Onda su sve djevojčice sa učiteljicom prešle da posmatraju finalni susret dječaka. Čim su došle, opredijelile su se za koju će ekipu navijati. Razigrali su se i igrači i navijači.
Sve do posljednjih minuta bio je neriješen rezultat, bez golova, svi su dobro branili svoj gol. Senad za „kolonaše“ daje gol, a djevojčice iz kolonije su uzvikivale njegovo ime. Senad je bio najmršaviji, ali je dobro igrao fudbal. Njegov otac Ekrem, šef računovodstva, prošle godine mu je za rođendan kupio plastičnu loptu. Kako je i sam bio zaljubljenik u fudbal, tjerao je sina da svaki dan iznese loptu i da se igra sa drugom djecom. Zato se Senad nije “puhao” što ima loptu, rado ju je iznosio. Ali tek što „seljaci“ krenuše s centra, dadoše gol, da su se i sami iznenadili. Golman „kolonaša“ nije očekivao da će mu neko iz protivničke ekipe pucati na gol, čim su prešli centar. Zagrajaše djevojčice sa sela, a sudija Mladen je svirao kraj. Tek onda je nastao pravi rat na terenu, nisu se mogli dogovoriti da li da se pucaju penali, ili da pak igraju na produžetke. I sudija Mladen je bio neodlučan.
Učiteljica Mensura je ušla u teren i presudila:
– Neka ostane neriješeno, tako je najbolje.
Svi su bili zadovoljni. Najviše, učenik Ćiro, koga je sudija Mladen proglasio najboljim igračem. Ćiro je igrao za “kolonaše”. Svi su aplaudirali Ćiru, a on se aplauza zastidio. Dosta povučen, skroman, stajao bi sa strane, bolje se vidi, i gledao šta drugi rade.
Okupiše se oko učiteljice, koja je sjedila na panju.
– Da se odmorimo, pa ćemo polako niz Glavicu. Utom sestre Stanojevićke, zapjevaše:
– Moj Milane, jabuko sa grane, jabuko sa grane, moj, Milane…
Ne potraja dugo, išli su zadihani u redu kvrgavim putem, kroz šumarke. Kada su se spustili u koloniju, učiteljica se pozdravila sa svima, rekavši:
– Idite svojim kućama, nemojte nadugo pričati. Vaši roditelji vas čekaju. Ovo vam je bio prvi dan u školi. Upoznali smo se na Glavici, više nego u učionici. Ne zaboravite sutra bukvare.
Svi krenuše svojim kućama. Učiteljica Mensura nije mogla čekati radnički autobus, koji je bio uvijek pun, pa je morala stajati. Krenula je pješke cestom, manje od tri kilometra do stare kuće sa velikom avlijom.
Nije prošlo mnogo, učiteljica Mensura nije dolazila u školu. Razred A- 1 dobio je novog učitelja iz sela Gradačac. Svi u razredu su plakali za učiteljicom.
Neki od učenika viđali su je kako odusutno šeta sama prašnjavom cestom prema školi, ali bi se s pola puta vraćala kući. I tako, danima. U desnoj ruci, prislonjenoj na srce, buket crvenih ruža. Na cesti nikog nije vidjela. Gledala je crvene ruže “na srcu” i išla i išla…
Kada je čuo od djece da više nije učiteljica, nego je oboljela, ostarjeli Kašmo bi, po svome, kazao: “Ona zna najbolje šta je bilo u školi.
Njene kolege neće kazati”.
Ne samo kolege, ni ona, ni bilo ko drugi neće kazati. Mnogo će vode proteći, da se pokaže kako pjesma može biti opasna, da ti dođe glave. Po zadaći, i ona je pjevala partizanske pjesmice, no ruku na srce, na njih se nikada nije primila: šumljačke, prijesne, krvave. Ne treperi na ovu notu, nije se rastapala u njoj. Muzika je za nju tek nijema molitva duše, magija: s čovjeka skida breme godina, pretvara ga u dijete, a sad na ovu djecu bi trebalo uprtiti teško breme i otrgnuti ih iz djetinjstva.
Melodijski joj ravne, metrički i ritmički jednolične, sve poput dječije klackalice: tra-la-la-la-la.
Za jednog izleta, dan vedar u dobroj poplavi sunca i dječjeg smijeha, nekako samo od sebe, prepuno joj srce, pa se samo u pjesmu preliva preko usana, s njenih usana poteče: Sejdefu majka buđaše… a djeca, kao ubijena, od ljepote zamukla. Nečuveno! Simo odmah javio Partiji, i kako to biva, presuđeno je po hitnom postupku. U vrijeme smijeha i zaborava takva je pjesma opasna zavjera, gotovo pa diverzija. Lijać je nadodao: opasan korak unatrag, nostalgija za davnim, žal za turskim vaktom…
I otkuda joj je došlo da baš pred đacima zapjeva Sejdefu?
Godinama potom, i ono njeno cvijeće Ćiro je preveo na svoj način: postoji Grob neznana junaka, kamo se polaže cvijeće. No pitanje je: kako i gdje položiti crvene ruže na neznani grob znane djevojke!?
Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

SVEKRVA U FRONTU MIRA – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 9. dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

SVEKRVA U FRONTU MIRA  (9.)

Kada je Brale ušao u „Složnu braću“, svi su bili iza stolova sa svojim najbližim s kojima su bili u srodstvu, po piću. Bio je sam, pa je stajao kod šanka, čekajući konobara Svekrvu, nije mu se žurilo. Mjerkao je sve oko sebe, godilo mu je ovo dovikivanje iza stolova. Čekao je svoj trenutak. Krenule su prve ture. Jedni bi iza jednog stola zvali piće onima za drugim, onda bi sve krenulo petom brzinom. Tome nije bilo kraja, svak je svakom bio blizak rođak, zvao mu piće.Sve je to stizao Svekrva, koji je s pivama i rakijom na tankoj tepsiji žurio od jednog do drugog stola, kao da je na trkama, mjereći da mu šta ne ispadne, da ne preskoči one koji su prije zvali, da donese sve kako su naručivali: ali ove, nakon sirene, nije mogao natrčati. „Dvojica braće“ posebno su ga plaćala za ovaj dan, deseti u mjesecu, i još tri iza toga, jer su im ova četiri dana više vrijedjela nego svi oni drugi zajedno, do sirene u drugom mjesecu.
Svekrva, neoženjeni četrdesetogodišnjak, tih je dana morao svašta istrpjeti, i psovke i vrijeđanja, najviše od onih s kojima je išao u isti razred, a od njih prepisivao, kako su govorili, ili su mu poznavali oca i majku, s kojima je živio, pa bi u pijanskoj i njih pomenuli. Sve ovo moralo je preći preko Svekrvinih leđa. Valjalo mu je raditi od sada, svu noć, a sutradan bi spavao, a na poslu bi se našao jedan od braće, a narednih dana i noći bi nastavljao, dok ovi što su „sa njim išli u razred“ ne bi plaću potrošili. Ono što je „svoje“, kako to kaže Vratilo na Kapiji, a „prokleto im bilo“, dodavao Svekrva. Tek kad isprazne džepove, za Svekrvu bi nastajali odmarajući dani, likovao što pijanice više nemaju para, i ne hajući jesu li ženama odnijeli ono što je „njihovo“.
– Švekira, bringen Sie unsere Getranke, glajh! – proderao
se Nijemac Gerhard, a onda da ga svi razumiju: – Švekira, ne čekala ja tebe, donela ti piće šada. Ja bila oficir u nemačka vojška! Naređujem ja tebe!
Dok je govorio, Gerhard je ustao, podigao desnu ruku, ne savijajući je, i pokazivao na Svekrvu, a u lijevoj je držao čašicu s rakijom, i opet naređivao, prvo na njemačkom, kao da je bio na isturenom komandnom mjestu. Do njega, kao i uvijek u „Složnoj braći“, bio je školski podvornik Hasan, visok i crn, sav rumen od rakije. On nije znao šta se događa, pa odozdo, sa stolice, izbečio oči na Gerharda.
Kroz rakijsku maglu, vidio je iznad sebe Gerharda kako naređuje s podignutom, ukočenom rukom uvis, pa ga ovo prepalo. I svi su se sa stolova okrenuli prema Gerhardu, prekinuvši, svako sa svakim one pijanske priče, a ovo im je, onako zamagljenim rakijom i pivom, došlo kao biber po loju, kao da su samo na ovo čekali. Sada su se svi mogli pjanski nadovezati, pa gdje ih rakija i pivo ponesu.
Svekrva, sav isprepadan, još dok je Gerhard govorio, trčao je do iza šanka i panično redao piće na tepsiju za Gerharda i njegovo društvo, znajuću šta je sve bilo u dosadašnjim turama, bojao se da ne pogriješi u broju i vrsti pića, šta kome i koliko treba, pa kao da mu je ovo nešto posljednje u životu, potrčao je prema Gerhardovom stolu. I kao što se hoće u ovakvim prilikama, samo što je izišao iza šanka, zapeo je za isturenu nogu slastičara Fejza, koji je spavao na stolu. I Svekrva je pao i piće, zajedno sa njim, uz tresak palo je između dva stola, miješala se rakija s pivom iz razbijenih i čaša i flaša. Svekrva je zbunjeno ustao, u prvom trenutku je stajao gledajući u sve to, a onda u Gerharda, koji se u nevjerici ukočio iznad svog stola. I iz kuhinje je istrčala kuharica Jela koja je nekom prljavom krpetinom otirala i rakiju, i pivo, i staklo, ali tako brzo i vješto, uz zureće pjanske oči, da bi onda, Svekrvinom brzinom, iza šanka sve cijedila i istresala u stari lavabo, a tepsiju je stavila na šank.Ukočeni, gledali su se Gerhard i Svekrva. Dok će Garhard:
– Švekira, ti ne znala raditi. Ne nošila piće. Ti kupila metlu, pa radila.
Svi su šutjeli, pratili šta će dalje biti. Svekrva se trgnuo, otišao iza šanka i polako posložio piće na tepsiju, a onda otišao do Gerhardovog stola, redajući ga, pa šta ko uzme. Gerhard je sjeo, zureći preda se, dok su drugi, zbunjeni, pružali ruke za čašom ili flašom.
Odnekud s kraja, začuo bi se glas tek pridošlog šumskog „motoriste“ Gavra, koji je danima radio u šumi na Paležu, gdje zbog zvrndanja motorne pile ni s kim nije mogao progovoriti, skroz je na ušima otvrdnuo. U ovoj kafani jedva je dočekao da se za nekog zakači, pa mu je Gerhard ispao kao kec na desetku, da onaj šumski grk ogrušak istrese iz sebe. Čuo je kako Gerhard umjesto s izgovora š, pa se toga uhvatio.
– Ne baljezgaj, Gerharde. Meni nije zabremedet tvoj jezik, a
ti njime cvrljaš li, cvrljaš. Kući svojoj, oklen si, pa cvrljaj. Ovi tvoji šu šipali bombe po nama, ko mi vodu iz šlaufa na mladi luk. Šipali ste bombe i na željezni mošt, eno ga pravi veliki vir našred Drine.
Samo što završi, neko od stola do šanka zakoluta glasom, da se čuje i druga strana:
– Šta ti kaljaš, Gavro. Svuko se iz katuna sa Zelengore, pa
u palitiku! Jedabogda pemziju dočeko u šumi na Paležu. Tamo, kad naniđe međed, nekog bar vidiš. Sa istog izvora pijete vodu!
– Ili rakiju? – ču se neko sa strane.
– Prekini! Prekini! – čuli su se pijani glasovi sa svih strana.
– Poravnite! Šta sam kazo?! – čudio se motorista Gavro – Samo istinu, a nju znamo.
– Slušaj, Gavro! Ako ti pivsku flašu zaždijem u glavu, nećeš moći svojoj kući ovarisati – odbrusi mu malehni, a zaobljeni gaterista Cotarija, podjednak u visinu i širinu, sa stolom do Mehinog.
I pored ovakve „fizike“, uvijek je bio za svađu, smećući s uma svoju nejakost. Rakija ga zanosila, pa je umislio da je ljudeskara, koga će se svi bojati, što je uvijek bio san bolesnih, malih, nedorečenih ljudi. Uvijek je bilo da onome koji se istura nešto manjka, pa: ili se hvali ili istura.
I još Cotarija doda:
– Ima da ti labrnju razmontiram, ko motor od gatera u pilani.
Ti treba da si „neopredijeljen“ ko električar Mujo, da šutiš i sjediš s nama. I da će tako biti, baci pivsku flašu prema Gavru, koji sagnu glavu, a ona se sasu o zid, zalijevajući pivom sve za stolom. I svi Gavrovi za stolom ustaše i krenuše prema Cotariji. Nasta guranje i galama, sve se uskomeša, umiješaše se drugi, neki bi da razdvajaju, drugi da ravnaju stare račune, ne zna se ko je za koga, a ko protiv, svi bi da se samo tu nađu. Svekrva sa sakrio iza šanka, čeka da ovo sve stane, glavu zario u obje ruke, a kuharica Jela je pobjegla na stražnja vrata.
Odjednom, nešto prasnu, odjeknu kao fijuk biča. Redom, svi stadoše u guraniji. Uletio je milicajac Šok, svom snagom udarivši pendrekom po šanku, zagalami:
– Na svoja mjesta! Ko ne ode, ima posla sa mnom!
Kao po komandi, svi se razvrstaše i odoše do svojih stolova, čekajući šta će dalje biti. Sa Šokom je i Generalni, kažu, od rođenja visok.
Svima u očima je bio takav, mršav, uvijek crven u licu, aktivan u partiji i sindikatima, a da niko nije znao šta je konkretno radio, jer ga na poslu nije bilo, ni u pilani, niti u Upravi, pa su ga se svi bojali zbog te tajnovitosti.
Ušutjela se „Složna braća“. Samo se čuo Šok:
– Svekrva, dođi i kaži ko je kriv?
Prestrašen, iza šanka dođe Svekrva. Jedva progovori:
– Druže, Šok. Gerhard je tražio piće na njemačkom jeziku, šumski motorista Gavro se pobunio protiv Nijemaca i njemačkog jezika, a gaterista Cotarija protiv Gavra.
– Ustani, Gerharde, i kaži šta imaš!
Gerhard polako ustade, pogleda oko sebe:
– Nijemci što ih Tito zarobila u Brčko, ovdje napravila mošt od beton.
– A šrušili onaj od željezo – nadoveza se Gavro.
– Ja ne znala ko šrušila mošt od željezo, kažu: partizani. Nijemci pravili od beton.
– Šta ste još uradili – upita ga Šok.
– Mi pravila barake, vi tu šivila.
– Švaka pokrivena šalonitom, pa prokišnjava. Barake od lešonita, dvije furune jednu baraku ne mogu zgrijati, djeca nam u bešici od študeni požute, a mi posvunoć cvokoćemo – kaza mu Gavro.
– Ugradila mi švirenu, pa svi išla po platu – Gerhard će.
– To je švirena iz aviona iz koga su nas bombama zalijevali tvoji Nijemci, a mi trčali zbog te švirene da še špašimo. Sada trčimo po platu. Mi oborili avion, mi pobijedili njemačka vojska – otrese ga Gavro.
– Vi nikoga pobijedila ne mogla, vikala: Juriš!
Šok s palicom u rukama, prebacujući je iz jedne u drugu, hodao je između stolova. Došao je do stola Cotarije.
– Tebe, Coto, ja znam dobro, u rakiji si ko Gradačka stijena, a kad se otrijezniš, balavac Likac iz osnovne bi te pretuko. Nego, ajd sa mnom, brzo ćeš se vratiti.
– Nemoj, Šok! – zajadi Cotarija.
– Ajde, ne pričaj puno.
Šok krenu ka vratima, a Cotarija za njim, kukajući. Svi su ih ispraćali pogledom. Čim izađoše, ispred šanka stade Generalni. Onako visok, u odijelu, previše crven u licu kao podvornik Hasan, kao da je u sebi nosio neku bolest. Djelovao je kao neko od koga ćeš čuti pametnu i nešto naučiti. Zakašlja se, pa poče:
– Drugovi i … samo drugovi, vidim da ovdje nema drugarica. Ja žalim što lik nekih komunista više nije onakav kakav je bio u toku rata. On je izblijedio. Zamislite naše borce koji su četiri godine bez odijela, obuće i hrane išli na bunkere, u smrt, ali su vjerovali u svjetlost, koja će doći kad iziđu iz tunela. Treba znati mjeru, treba znati granicu dozvoljenog i nedozvoljenog. Čovjek je biće koje ima svoje slabosti.
Posljednjih godina neki su u Partiju počeli unositi nakaradna shvatanja o ličnom životu i moralu, koja prelaze sve granice dopuštenog. Ovo govorim zbog vas, zbog ovog što se ovdje dogodilo. Mi nismo sveci, možemo se napiti, i to je za komuniste, ali se nećemo tući. I ja sam jedan od vas, na vašoj sam strani. Zbog pomirenja, u ovom ću času s Gerhardom popiti piće, u znak moga prijateljstva s Njemačkom. Da ponovim, da znate: uvijek sam uz radnike. Čim popijem s Gerhardom, eto me kod Muja. Nemojte ga zvati Neopredjeljeni, on je naš najbolji električar. Je li tako, Neopredjeljeni? A, ako se i napijem, to će biti po
normi. I to je partijski. Jedno upozorenje: Čuvajte bratstvo i jedinstvo svih naroda! Čuvajte se nenaklonjenih elemenata! Čuvajte se klasnih neprijatelja! Ovo je vrijeme socijalističke izgradnje, moramo idejno sazrijevati svaki dan!
Neki za stolovima aplaudiraše. A neko otpozadi zakrešti:
– Živio Generalni!
A onda tiše:
– Ovo je napamet naučio. Kao da čita iz knjige.
– Živio – začu se od svih stolova.
Samo što se Generalni zaputi stolu Gerhardovom, u kafanu uđe Cotarija, desnom rukom se držao za leđa. Promuklo je disao. Kao da mu nešto šišti iz pluća, čuli su i oni iz prvih stolova. Iako malehan, izgledao je još manji, sav se sklupčao u svoj okruglosti, s bolovima u plućima i leđima, jedva se dokotrljao do svog stola. Čim se spustio, pogledao je prema stolu Gerhardovom, a kada vidje Generalnog sa njim, okrenu se sa stolicom na drugu stranu, da šta pred njim ne kaže. Oni oko Gerharda u jednoj rečenici sve rastabiriše Generalnom.
Otkuda onoliki džumbus.
– Cota, beli je bilo pendrečenja – dobaci neko sa strane.
– Nemoj tako, vlast mora da radi svoje – odgovori mu Generalni – Milicija je važan faktor.
Na sve ovo nadoveza se Brale, koji je dosad bio neprimijećen za šankom, pomalo je pijuckao neko obojeno piće, ali ništa nije moglo promaći njegovom živom pogledu. Došao je njegov trenutak. Odmače se od šanka i zaviče:
– Svekrva, donesi gospodi piće!
Prolomi se aplauz.
– Iako ne radi, Brale je uvijek bio široke ruke – zaviče neko sa strane.
– Jes, ali preko Braletovih leđa, eto nam novog Cotarije – odgovori neodređeno Šuba stariji, Braletov komšija, koji je uvijek šutio. A znao Braleta i ovo nije mogao da prećuti. Svekrva u strahu priđe Braletu. Tiho mu kaza, da samo on čuje:
– Moreš li platiti, Brale?
– Jašta nego morem – glasno će Brale – Gospodi daj piće,
naređujem ti ko onaj Gerhard, iako ne znam njemački. Samo gledaj da nekom od gospode piće ne zamakneš. Nedo ti Bog da to uradiš ili da padneš.
Svekrva ode, bojao se Brala. Opak, na zlu glasu, znao je za kartaškim stolom, kada bi počeo gubiti, posegnuti za nožem, kakav je samo bio prznica: pa ga se zbog toga bojao. I niko s njime u kavgu nije htio, a on se samo Šoka bojao. A Svekrvi je bilo krivo što se Šok nije vratio u kafanu sa Cotarijom, on bi ga zaštitio. I nije bilo druge, na desetak plastičnih tacni, Svekrva je poredao piće, znao je šta svakom stolu pripada, pa ga raznosio. A onda, ispočetka, još osam tacni. A u tankoj tepsiji, piće za društvo Gerhardovo i Generalnog.
I nakon ove Braletove ture, stolovi su zvali piće jedni drugima, kad se odjednom pojavi Oskar. U masnim pantalonama, sa ušivenim flekama, i izderanoj bijeloj košulji, čije praznine je popunjavala bijela, požutjela potkošulja, a dolje cokule, kao da ih je dobio od magacinera na ratištu. Čim se pojavi, nasta nezapamćena vriska. Kao da je neko slavlje, svako nepoznat bi pomislio. Svima je samo on trebao, nakon svega što je bilo. Najglasniji je bio Kalaštura iz Điđeva, koji zagalami iz sve snage:
– Sastavi ga, Oskooo!
Osko sastavi bradu s nosom. Ču se sa svih strana:
– Svekrva, dupla za Oskara!
– Svekrva, trodupla za Oskara.
Ovaj sjede do Kalašture, za čiji sto je Svekrva donosio duple rakije sa svih strana.
Oskar ustade s čašom rakije i poče:
– U Bitki za ranjenike na Neretvi, komadant partizanskih snaga Josip Broz Tito naredio je rušenje mosta.
– Jebo te most i tvoja istorija. Neka to govori Generalni. On je za to, ko da mu je Tito svojta. Nego ti njega sastavi, Osko, da nas razbudiš prije pijevaca. Ostavi se faletanja!
Oskaru je istorija bila ili “struka” ili bolest, jedno jeste, jednako kao Generalnom politika, pa se nije na to obazirao.
– Njemački komadanti mislili su da partizani s ranjenicima neće krenuti preko Neretve, već u dolinu rijeke Vrbas. E, tu su se Nijemci zajebali.
– Ovi Gerhardovi – dobaci Gavro.
– Svi što drže olovku za uhom, pišu o ovoj uspješnoj varci našeg vrhovnog komandanta.
– Vidite, drugovi, kakva je bila naša borba! Bravo, Osko!
Ovo je naša revolucionarna historija! Bravo, Osko! Široki antifašistički front!- začu se pijani Generalni.
– Jes Tile jebo ove Gerhardove – Gavro će.
– Ni tebi nije lako – odgovori mu Oskar.
Svi su grajali, dugo je do zore, a valja im nastaviti i sutra, subota je svakako neradna, a ukućani su navikli na spajanje ovog dana sa subotom. Sve u svoje vrijeme, što bi rekao narod.
Dok su se veselili, Brale ode iza šanka, gdje se podnimio Svekrva. Govorio mu je tiho:
– Slušaj: idi po Šoka!
– Šta? Ko zna gdje je sada?
– U restoranu iznad mosta. Tamo on ordinira, baš sada ordinira.
Ovi te neće tražiti, ni ovo pred sobom neće moći popiti. Ako budu šta tražili, ja ću im odnijeti. Ne odmičem se od šanka, pa znam gdje ti šta stoji. Idi, odmah.
Svekrva se nije smio prepirati sa Braletom, a i nije bio daleko taj restoran iznad mosta. Nije prošlo ni dvadeset minuta, evo ti Svekrve sa Šokom. Čim se pojaviše, Brale išaretom pozva Šoka da uđu u kuhinju, a Svekrvu ostaviše za šankom. Čim su ušli, Brale zatvori vrata, zadiže mantil i košulju, ostaše gola leđa, a onda se nage preko teškog stola za rezanje mesa:
– Šok, nemam para da platim piće, nego, ošini me tom tvojom mačugom po leđima, pa idem kući. Tako kaza.
Onako pijani, niko nije ni primijetio kada su u kuhinju ušli Šok i Brale i zalupili vrata. Kao što nisu ni vidjeli kada su izišli iz kuhinje. Samo je Svekrva spustio glavu na šank. Nisu ga u prolazu umirile Šokove riječi:
– Nemoj srkletiti, ja ću braći sve reći, neće ti odbiti od plaće. Neka malo nosi pendrek na leđima, pa neće vamo dolaziti.
Već je svanjavalo, kada iznebuha izbi udovica Anđa, još držeća, crne, guste kose, imala je šta pokazati s prijeda i otpozadi. A koliko je imala godina? „Kada mi se rodio sin“, govorio je njen komšija Joco,
„govorila je da ima trideset, a kada je krenuo u školu, opet je govorila da je u tridesetoj. Ko bi joj ga znao?“ Anđa je živjela u podrumskom stanu, prozor, s mrežom, bio je odmah ispod stropa, u istoj ravni sa cestom, kojom se prolazilo, pa bi mnogi zagledali, najviše djeca: zastajala pored prozora, saginjala se da vide ko je danas kod Anđe.
Ona bi se razvikala i bacala prema prozoru šta god joj bilo u rukama. Znalo se da su joj gosti dolazili iza ponoći, a po danu je radila kao čistačica. Posljednjih godina privela je nekog momka, duplo mlađi od nje, da živi s njome. Momak nije bio iz ovih krajeva, nikad ga niko nije vidio, uvijek čist i prikladno obučen, a da nigdje nije radio. Mnogi su se raspitivali o njemu po drugim mjestima, ali ništa nisu mogli saznati, i cijela kolonija se bavila njime, baš zbog toga što ga niko nije znao. U koloniji se sve o svakom znalo, o njemu – ama baš ništa. A s tim se niko u koloniji nije htio pomiriti. Nakon dvije godine, kada se već „uselio“ kod Anđe, izlazio bi sam u neku kafanu, koja radi po noći. I sam bi sjedio i pio, ni s kim nije zborio.
I ove noći je negdje izišao, a Anđa ga pošla tražiti. Došla u„Složnu braću“. Otvorila je vrata i stala ispred, šarajući očima od stola do stola, ne bi li ga vidjela, ali njega nije bilo. Oni koji su podigli glavu, u pijanskoj jedva da su prepoznali Anđu. Bi da joj nešto dobace, ali riječi neće preko usta, jezik im natekao od alkohola. Samo je ostarjeli Žara zapita:
– Annnđo, morem li jaaa kod tebeee noćas naaa teku? Svve sam parre dao Svekrvi…
– Žara, na teku moreš ili kod svoje žene ili u prodavnici mješovite robe kod Boriše i Emire. Tamo moreš i na kartice od uzajamne kase, a kod mene ne more. Idi ženi, ako tamo nije neko mlađi… Dabogda ti crko…
– Tuko Mušanova – njoj će Žara.
– Kito Marjanova – Anđa njemu.
Samo što ovo kaza, pogledom prošara po cijeloj kafani i vidje da nema onog njenog, mlađanog, pa zalupi vratima. Svekrva je podigao glavu sa šanka, nije ni vidio Anđu, samo je čuo klepet vrata. Misli su mu se rojile. Ovdje je jedva preživljavao od zarađenog. Već je zašao u godine, a da se oženi,: kako bi hranio ženu i djecu? Od čega bi živjeli? Pogledao je po stolovima. Svi su bili pijani, zagnjurene glave, neki su zaspali, a sutradan, kada imalo dođu sebi, tražiće nove ture. Sve što su zaradili, ovdje će ostaviti, pa od čega će živjeti do idućeg desetog, pitao se Svekrva. Šta će oni dobiti od toga što budu dio događanja u ovoj kafani, koja će se prepričavati do desetog idućeg mjeseca. A njegove gazde već voze „audija“, auto koji neće voziti ni njihova djeca, toliko je to rano za njih, i kada ne bi ovdje trošili platu. Kao kroza san, Svekrva osjeti da se neko odupire o sto kako bi ustao.
Podiže glavu i vidje Gerharda kako stoji, dižući uvis, ukoso, desnu ruku. Pored njega hrkao je Generalni. Gerhard je jedva govorio:
– Švekira! Donela piće! Ne čekala! Donela ti nama piće!
– Jebal mater svoju – hrabro će Svekrva, ali tako tiho da, niko ne čuje. I ode po piće.
Dok je redao piće na tacni, pomisli: Generalni samo pije i hrče, nikad da plati piće, a zna napamet sve što je ikad Tito kazao, i još Generalni, pomisli Svekrva hrabro. I diže glavu da se uvjeri da Generalni spava, da ne pročita njegove misli.
Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

SLOŽNA BRAĆA – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 8. dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

 

SLOŽNA BRAĆA (8.)

Iznad kapije bila je kafana „Složna braća“. Sjetila se dvojica braće i napravila kafanu, poviše, kako bi radnicima zapala za oko čim bi s plaćom jurišali kroz otvorenu kapiju. Svi bi da, po ko zna koji put, zauzmu već davno zauzete položaje. Ono što je pred očima, postane navika, a toga se nije lako kutarisati. Kao da je u „Složnoj braći“ veliki magnet, a u džepovima radnika željezo.
Tu je uslužni siromašak, konobar Svekrva, kome niko nije znao pravo ime, a svi ga zvali po nadimku, a da nisu znali otkud mu, a ni on sam, valjda mu je odmalehna. Jedinac u majke, oca nije zapamtio. Od plaće u „Složnoj braći“, majka mu i on su preživljavali, koliko su braća bila izdašna. Radio je od jutra pa do kasno, ili do novog jutra, sve dok ima gostiju. Najugledniji među gostima je partijac Generalni, koji je znao napamet sve govore Josipa Broza Tita, a nije se ženio. Ni on sam nije znao kada to on govori, a kada Tito. Sve one poruke iz Titovih govora, deklamirao je čak okupljenim u prodavnici, gdje dolazi da se namiri.
Bilo mu je ime Mića, a kada se politički aktivirao Titovim govorima, prozvali su ga Generalni. Iza njega, po ugledu, bili su Nijemci Martin i Gerhard, koji su nakon montaže gatera uvezenih iz Čehoslovačke, izgradnje betonskog mosta, koji je spojio dvije obale Drine, ostali u koloniji. Nisu kao drugi zarobljeni Nijemci iskoristili „slobodu“, koju su nakon građevinskih i strojnih zadataka dobili od Tita i otišli svojim kućama u Njemačku. Zarobljeni Nijemci, bez ikakve mehanizacije, podigli su betonski most, preko koga je prelazila lokomotiva „Teja“, vukući šumsku građu u dvadesetak malih vagona, do pilane, od koje su preživljavali, i oko stotinu montažnih kuća u koloniji, u kojima su ostali da žive Martin i Gerhard sa radničkom sirotinjom u prizemnim kućama od lesonitke pokrivenim koritastim crijepom od azbesta.
Martin je rođen 1924. godine, a živio je u Temišvaru. Bio je strojar prve klase, po zanimanju, a u Temišvaru je imao i svoje mlinove u kojima je seljacima mlio žito. Kada je počeo rat, mobiliziran je brzo u tenkovsku jedinicu, s kojom je 1943. godine došao u Bosnu. Zarobljen s ostalim Nijemcima te godine u Brčkom. U koloniji, gdje je nastavio život, oženio se Lucijom, koja mu je izrodila petericu sinova. Nakon svakog sina, htio je kćerku, ali mu se nikako nije dalo.
Tu je i Brale, koji časti sve „svatove“ u kafani, „gospodu“, kako ih on zove, i kad ima i kad nema para. Znao je brzo potegnuti nož i bez veće razmirice. Svi ga se bojali, najviše konobar Svekrva. Nezaobilazan je još i milicajac Šok, koji ponekad ureduje i u „Složnoj braći“, malo mu cijela kolonija. Po fizičkoj građi, bio je kopija Vratila sa kapije, krupan, srednje građe, velike glave, nabubrio od snage, guste crne kose, izbečenih očiju. Sa ženom i dvoje djece živio je u očevoj kući na šumovitoj Glavici, gdje su školska djeca išla na časove u prirodi. O onima u koloniji koji su se „snalazili“ mimo zakona, sve je znao i malo ih je bilo koji nisu nosili otisak njegova pendreka na leđima.
Navrati i električar Mujo, koji bi sve dao ovome skupu „uglednih gostiju“, kao da je počastvovan time što sjedi s njima. Kad se napije, govori kako je „neopredijeljeni“, kako su ga već državni službenici upisali u knjige, pa ga vjera nije sprječavala da pije do zore sa ovim „uglednim gostima“ o čijem „ugledu“ je najviše zapisano u Šokovim
„knjigama“. Mujo se na penjalicama sa željeznim zubima znao hitro popeti na vrh bandere i zamijeniti osigurače, ali i svaki strujni kvar na brenti i gaterima otkloniti. Ako bi u nekoj kući nestalo struje, dolazili su po Muja kući, kao da je on dežurni u koloniji, a ne u Pilani. On bi svima „vraćao“ struju u kuće, penjući se na bandere, kao da radi u krugu Pilane. Visok skoro dva metra, krupan, snažan, odrastao u čajničkom selu Sudići, na zemlji i čistome zraku, zdrav kao drijen, najbolji kosac na Milijeni. Na njega nikad nisu išle bolesti, od ovog gorostasa su davno digle ruke. Imao je nadimak Neopredijeljeni, ne samo zbog upisa u knjige, već i zbog toga što je samo šutio. U svemu po strani, kao da mu je sve ovo bili nestvarno, za razliku od onog života na selu.
Tu je i Jovica, sa dotrajalim, na izdisaju, motorom NSU, koji je mogo grmio, a jedva išao, pa su svi u koloniji njega i motor zvali „prdavacem“. Kad bi „zaprdio“ kroz koloniju, iz aspuha je ispuštao gusti, crn dim, koji se potajno uvlačio kroz prozor, ako je otvoren, a kuće usput sve bi začadio. Major, koji je radio na dizalici, dizao balvane iz Drine, tražio je od Šoka, skoro naređivački, zato su ga i prozvali Major, da zabrani Jovici da s „prdavcem“ prolazi pored
„njegove“ uzdužne, prizemne kuće. Naiđe i brkati Hasan, suhonjav i visok, podvornik u OŠ „Omladinska fočanska četa“. S Martinom je, i kad nisu u rakiji, bio kao šipka i bubanj. Kao ni Mujo, ni on nije mnogo govorio, odmarao se, uz rakiju, od dječije galame, samo da je dalje od škole. Navrnuo bi i Oskar, koji može sastaviti bradu s nosem, kažu zato što nije imao zuba, pa ako mu neko zovne rakiju, on ih sastavi.
I čistačica Anđa, udovica, koja je živjela s mogo mlađim od sebe i bila ponosna što ga je tako mladog uhvatila, a taj, njen mlađan nigdje nije radio, pa, kada ga noću nema, tražila bi ga u „Složnoj braći“ gdje se širilo bratstvo i jedinstvo, kako je to govorio Generalni. Ušao bi i učitelj Simo, kome su nemirna djeca klečala: s koljenima na kukuruzu, ili sjedjela u „magarećoj klupi“. On je prvi u koloniji kupio „fiću“, pa mu je „snalažljivi besposličari“ Faći i Klanfa odgurali do iza škole, a on, bio i prošao: mislio kako su mu je lopovi ukrali.

Pa ugledni, uvijek u odijelu, sa šeširom, sređen, šef računovodstva Direkcije, gospodin Ekrem, koji je od trgovaca knjigama kupovao sve knjige od Zana Greja i Karla Maja do memoara Čerčila i De Gola.
Koristi od njega imao je Medeni, putujući trgovac knjigama, koji nije volio knjige, ama ih znao prodati! Usput kaže: kada bi ih on čitao, ni jednu ne bi prodao. Dovoljno je bilo da reče „da svaki domaćin u koloniji mora imati ovu knjigu, ako će držati do sebe“. Prvo, sve knjige o Titu i o Kardelju prodavao bi direktoru Pilane, krasile su vitrine u njegovoj kancelariji, pa bi s Generalnim išao iz kancelarije u kancelariju po Direkciji i svima prodavao knjige s temama iz naše svijetle borbe protiv Nijemaca i gradnje nove države na osnovama bratstva i jedinstva, kako ga je naučio Generalni. Svi bi kupovali, samo da se pohvale pred Generalnim, dok im je računovođa Ekrem sve knjige, naročito Tita i Kardelja, mjesečno, odbijao od njihovih leđa. Ponekad bi se ušunjao i penzioner Lijać, koji je svake godine kupovao novo odijelo, a to nije moglo od penzije. U „Složnoj braći“ bi sjedio za stolom u ćošku i slušao šta ko kaže. Ponekad bi iz pantolona izvukao zgužvani blok i nešto zapisivao, a da to nikome nije smetalo.
Neki su govorili da nije baš pri pameti. U „Složnoj braći“ su pričali za njega da on radi za Beograd, za nekakvu službu, pa otud mu plaća za nova odijela i ručkovi u Višegradu i Čajniču. Nakon ovog otkrića, svi su mu bježali s očiju, čak je i Šok od Lijaća zazirao. S njim se u „Složnoj braći“ pozdravljao samo Generalni.
Evo i Ešrefa, čuvenog brice i frizera, koji je imao brijačku radnju odmah preko ceste do kapije, a koja je uvijek bila puna. Na klupi, desno, kad se uđe, do zida, na red su čekala djeca, lijevo oni stariji, a na gornjoj klupi su najstariji, kojima je Ešref, po nekom osnovcu
naručivao kahvu, a konobar Svekrva iz „Složne braće“ u trku donosio. Do ulaznih vrata, desno, između njih i prozora, radio je Ešref.
Muzicirao je s makazicama uz češalj, koji je bio mjera za kosu, znao je sve šta se događa u koloniji: i ko je kome otac, ko sin, ko brat, i ko se odakle oženio, kako žive; znao je o svoj djeci sve, o njihovim roditeljima, učiteljima, šta je bilo u školi, o radnicima, utakmicama koje je igrao Nogometni klub „Radnik“, o novim flimovima koje će naručiti kinooperater Husko, o foklornoj i muzičkoj sekciji; kako radi prodavnica mješovite robe, jedina u naselju, pa i ko je sve radio u Menzi društvene ishrane; ko se sve namirivao preko knjižica kase uzajamne pomoći. Sve ovo, i Bog sami zna čega je još bilo u glavi Ešrefovoj. Za svakog je imao razgovor, za sve uzraste, do onih najstarijih, pa je riječi štimao prema onome šta bi ko htio čuti. Ko, čitav dan sa svijetom, pa nema šta ne zna. I što treba i što ne treba.
Još je bilo brica kod kapije, ali red je uvijek bio samo kod Ešrefa.
Eto obućara Moka, koji je više zarađivao na švercu duhana, po šumskim radilištima, nego na obući, a znao se maštovito šaliti na račun svojih mušterija, pa bi se ta lakrdija još danima prepričavala.
Zbog njegovih šeretluka, neki su mu danima dolazili u radnju ne bi li se s Mokeom nasmijali. Jednom je poštar Laki ostavio kod Mokea kesu, u kojoj je bilo u papir umotano meso, kako bi koju riječ prebio sa Vratilom, na kapiji. Moke mu je izvadio meso, a u kesu stavio umotanu ciglu. Žureći, Laki je samo jamio kesu i ženi i djeci odnio
„meso“, koje su jeli jednom u mjesecu, da ih vesele obraduje.
I ko zna ko bi tu sve prepoznavao sebe. Svi oni, kao da nisu imali ni kuće niti kućišta, ni žene niti djece, ama baš ništa svoje, sve im je bilo u „Složnoj, bratskoj i jedinstvenoj, braći“. Tamo zasjedaju u plenumu, uz rakiju i pivo, tabire zašto je svijet u ekonomskoj krizi, šta hoće ta Amerika, kako neki umiru od gladi, valjda neće da rade, dok drugi voze velika auta, jer puno misle kako da pomognu gladnima. Pa bi do zore posmjenjivali sve svoje šefove, a direktora nisu dirali. Mnogo i mudro bi zborili, pa bi onda svađalački udarili po svojim životima, pa šta ko ili koga uhvati. Neko bude poražen, drugi pobjednik, pa se drugim danom i ovo preokrene. I sve tako ispočetka.
Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

MAZALO NA KAPIJI – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 7. dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

MAZALO NA KAPIJI (7.)

Događalo se da bi ispred kapije, baš u to vrijeme dežurao fotograf Mazalo sa starim, crnim, ruskim aparatom „Zenit“, ne bi li zaradio šta za taj dan. Majušan, falilo ga je i u visinu i u širinu, pomršav, blijed, iscijeđen u licu, kao da je imao neku pritajenu bolest od koje nije bilo lijeka. Malo je govorio, skoro nimalo, i ovako i onako bio je sav nikakav, nekako kao da je i sam sebi bio višak, kao da ga je sam život držao po strani. Desna noga bila mu je kraća, a da niko nije znao od čega; otkako se rodio takva mu je, pa se batrgao dok je hodio, beli mu je u hodu zadavala bol, te sav se od vrata nadolje ukrivljivao. Bio je i čuruk u ruku, cuko mu je poderao dok se branio rukama, pa je i rukom šepao u zraku: rukom u zraku, a nogom na zemlji. Sav nesrazmjeran, možda ništa ne bi ni mogao raditi, osim ovo sa „Zenitom“. Ko to zna? Čim bi radnici s platama izlazili, on im se nudio da ih slika, a slike bi im za dva dana donosio na posao.
Vratilu su zabranili bilo kakvu privatnu trgovinu ispred svoje kapije, pogotovo suđa i tekstilne robe, da se ne bi stvarala gužva. Od usta do usta, za mjesto svake trgovine brzinom zvuka se pročuje, pa nagrnu trgovci sa svih strana, a radnici izlaze iz pilanskog kruga da šta pazare. I Mazalovo fotografiranje za Vratila je trgovina, iako se nije stvarala gužva pred kapijom. On ili slika ili radnicima daje urađene slike, a oni njemu pare. I to je sve. On jedan, a radnika, pokoji.
Čim je Vratilo vidio Mazala, odmah je izišao iz svoje kućare, sklepane do onih malih vrata, ispravio se, kao kakav starješina i zagalamio:
– Mazalo, bježi otale!
Mazalo je šutio, gledajući, ne bi li Vratilo popustio.
– Odbij, fino ti kažem – opet će Vratilo.
Mazalo je šutio.
– Fino ti kažem, odbi od kapije! Zvat ću Šoka da ti pendrekom odmjeri leđa!- zaprijeti mu je Vratilo.

U tom trenutku naiđe ostarjeli Karup, po tersluku poznat, pred penzijom, a čim ga Mazalo ugleda, iz stare kožne torbe u raspadu, koja mu je služila umjesto kišobrana, u kišnim danima, s tamnim kolutima od memle, izvadi slike za njega od prošle sedmice.
Vratilo se malo povukao, dok oni završe, ali ovo je bio poraz za Mazala. Karup je podigao slike uvis, ne bi li ih bolje vidio, a onda se na nj izderao:
– A što sam grdan ispo, majku li ti tvoju, Mazalo. Ovakim ti
mene vidiš! Jebo li te taj tvoj „Zenit. Nosi mi ga s očiju, da ga ne bacam po krugu! A slike? Ne dam ni dinara. Evo ti ove slike tvoje, jeble te one!
Karup baci slike ispred Mazala, a ovaj šutio i blijedo gledao u slike, koje je svu noć razvijao, a sada su letjele oko njegovih nogu. Šuti, ne znajući kako da se Karupu odupre, šta da kaže. Karup je, bacajući sebe kakav jeste do nogu fotografa Mazala, požurio na stanicu ne bi li stigao ranije na prvi autobus. Nije htio svoj veliki nos i velike uši, a i sitne oči, utonule u duplje, a na to su ga katilski podsjetile Mazalove slike. Mazalo mu beli nije kriv… Ako je išta Karup toliko mrzio, to je bilo izgrebano ogledalo u kupatilu jednosobne montažne kuće u kojoj je sam stanovao.
– Goni ga odavle, Vratilo – ponovo je zakrečao Karup – Ošini ga macolom, ako ljuski neće!
– Bježi, Mazalo! Ošinut ću te, ove mi kapije!
Mazalu nije bilo druge, pokupio je slike, poslušao Vratila i odmakao se, a onda krenuo u „Složnu braću“, možda tamo ne bude ovih kao što je Karup. Bit će manje grdoba kojima će se svidjeti njegove slike. Iza sebe čuje „poučnu poruku“ kapidžije Vratila:
– Mazalo, okreni se radu! Budi čuvar u Pilani, ostavi se „Zenita.“ Komunisti moraju biti najbolji radnici, primjer drugima! Tako kaže Generalni. A ovo ti je ruska danguba! Tito i Rusi su se odavno razišli! Gdje ti živiš?! Ne dolazi mi na kapiju!
– Ko mi kaže? – stisnuto će, cijedeći kroza zube Mazalo, da
Vratilo ne čuje. A da čuje, u tren bi mu se našao u ručerdama, kao u mangalama, a ostalo se može naslutiti. Takav je Vratilo.
Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

VRATILO NA KAPIJI – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 6. dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

VRATILO NA KAPIJI (6.)

Ali da se vratimo sireni. Čim bi zajaukala, oni stariji radnici, a svi stanovali u istom radničkom naselju, pogledali bi u visine ne bi li vidjeli avione, pa bi im naumpadala ona bezglava stampeda. Ova sirena podsjećala ih je na to vrijeme. Opet su bili u stampedu, ovaj put zbog plaće kod blagajnika, a tamo nema straha, samo plaća od koje žive od sirene do sirene, koju su zaradili za gaterom i brentom, radeći od šest do dva, ili u drugoj smjeni od dva do deset, kako im je šef smjene odredio. I svi bi trčali u svoju radnu jedinicu kroz širom otvorena kapijska vrata, koja je ozbiljno, svečano, kao da obavlja neki važan državni zadatak, otvarao čuvar, zvani Vratilo, zbog širokog i snažnog vrata, a takvih i leđa, kog niko nije mogao oboriti u hrvanju na livadi, zvanoj Luke, gdje se redovno išlo na radničke izlete.
Svi su u grupama žurili i pozdravljali Vratila, a on bi im kao navijen naširoko govorio: „Polako, plata nije zec, da pobjegne. Da je kapija zatvorena, provalili bi unutra i trčali preko mene živog. Zato ja, čim čujem svirenu, otključavam katanac i odvezujem lance na kapiji. Onaj partijac i sindikalista, koga vi zovete Generalni, a neće da se ženi, bi reko: „Svoje ne damo, tuđe nećemo. Naša je plata, pola i pola: pola ženi, a s ono naše pola u „Složnu braću“. Valja se nama i u kafani pokazati, da se vidi kolko smo složni, jedinstveni u čuvanju bratstva i jedinstva. Graditi novo društvo, nije laka stvar, ali nije sve ni u radu. A kada dođemo kući, valja nam se pokazivati i kod žena. Ni to nije laka stvar“.
Ovo naučeno, Vratilo je ponavljao svakog desetog u mjesecu, kao da će s vremenom i on u politiku, za Generalnim. A u školu nije išao, čak ni u večernju, jer je bila navečer, a njega je, onako krupnog, bilo strah mraka. Nije išao ni u onu jutarnju, redovnu, valjalo je na selu njemu jutrom ustajati i raditi na zemlji. Ispalo je da je on rođen za kapije, pa mu je škola bila teretana. Bile su mu dovoljne one „uvodne“ rečenice za radnike, kad bi u jurišu hrupili na blagajnu, koje je napamet naučio od Generalnog. Sva škola bila mu je u ovim rečenicama: ona večernja i ona jutarnja.

Oni što su bili u drugoj smjeni, trčali bi kod svog blagajnika kako bi stali u podugačak red. Samo oni bez kojih se ne može, bili su uz gatere i brentu, kako bi iz kamiona prebacili balvane na liniju gatera i brente, da ne stane proizvodnja. Znalo se, oni iz druge smjene, čim bi dobili platu, s njome u „Složnu braću“, pa ranije na kapiju, malo im je falilo do završetka smjene, tih dva sata, pa su im šefovi svakog desetog u mjesecu zažmirili, da to ne vide, u dogovoru s direktorom; a tu su i oni koji su trebali biti druga smjena; ali taj dan su se razbolijevali, a to se nije ni po čemu vidjelo dok su trčali prema kapiji.
U svemu ovome, važna karika je bio Vratilo. Veliku, tešku, željeznu kapiju je vezao, držao u lancima, s teškim katancem na njemu, a sa strane bila su mala, željezna vrata kroz koja bi izlazili svi koji bi dobili platu, prije završetka i početka novog radnog vremena. Svim ovim je uredovao Vratilo, koji je stanovao u staroj kući, ostala mu od oca, sa
ostarjelom majkom, ženom i dvoje male djece u selu Điđevu, iznad pilane.

Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

 

UZBUNA IZ NJEMAČKE – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 5.dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

UZBUNA IZ NJEMAČKE    (5.)

– Auuuuuuu! Auuuuuuu! Auuuuuuu! – kao i svih godina zavijala je sirena iz pilane svakog desetog u mjesecu, tačno u dvanaest sati. Ovo je poziv radnicima: danas im je plaća. Mogu doći u svoju radnu jedinicu kod blagajnika. Ovaj jauk, da dođu po plaću, radnike prati od trećeg oktobra 1948. godine. Tada su sirenu u pogonu pilane, na vrh tridesetmetarskog fabričkog dimnjaka, postavile strojovođe Martin i Gerhard, dok su sve to sa zemlje posmatrali drugi Nijemci, zarobljeni 1943. godine u tenkovskoj jedinici kod Brčkog, kada su forsirali Savu. Zarobljenici Gerhard i Martin sve su uradili što je htjela tadašnja općinska vlast. Sa oborenog njemačkog aviona „štuka“ JU-87, koga su na početku rata na brdo Kmur „prizemljili“ partizani, kako to svi u koloniji pričaju, skinuli su avionsku sirenu sa svom mehanikom i elektroinstalacijom, da im ništa ne zafali kada je budu montirali.

Ostalo sa aviona opelješili su Zakmurani, noseći i što im jest i što nije trebalo, a da se nisu ni zapitali šta će njima dijelovi aviona. Moraju i oni nečim da se okoriste, neka se vidi da ništa nije moglo proći bez Zakmurana i da nije zaludu „štuka“ pala na njihovu zemlju.
Eto, zarobljeni Nijemci, Gerhard i Martin, na vrh fabričkog dimnjaka postavili tu sirenu. Iz dimnjaka otada izbijaju i dim i strah. Dim se dizao uvis, tanjio i nestajao, a strah se s visina slijegao među svijet, kao da će ih, ne daj Bože, odozgo ponovo napasti Nijemci. Ovaj jauk su čuli svakog desetog u mjesecu, tačno u dvanaest, no opet se na njega nisu mogli navići. Traumatični talog iz dna podsvijesti, jednostavno, uvijek ispliva na površinu. Tome se nisu mogli oduprijeti.
Do nedavno, uloga ove kosmičke akustičke jezivosti i jeste bila da među njih unese metež. Prije, te četrdeset i druge, njemačke „štuke“ nadlijetale su ovaj kraj, a prije negoli bi ga bombardirali, piloti bi pustili sirenu. Svi iz ovog kraja u stalnom su zbjegu. Kao bez glave, noge ih nosile pored malih podrumskih prozora. U strahu, oči im nisu vidjele podrum gdje bi se sklonili. Uzela im se pamet, obezglavljeno trčali u grupama, dok ih je sirena pratila ustopu.
Onda bi ih Nijemci zasuli bombama. I oni i njihove kuće, i stara škola, i željezni most, na dvije kule, na Drini koji je spajao obale – sve je nestalo u eksploziji. Sve je krenulo ka nebu pa se obrušilo. Željezni most je pao, nestao u plavim dubinama. Kad se sve smirilo, preživjeli, nisu gledali raštrkane krovove i popucale kuće. Gledali su sebe, da li su živi, a oni raskrvavljeni bili su u montažnom stacionaru. Oni su se
spasili, imao se ko brinuti o njima. Kuće urušene, krateri na sve strane, svinje, koze i kokoši, zajedno u strahu, sve što je moglo podići glavu, na noge stati, potraži spasa u šumi Glavice.

Kao na zapovijed, narod se okupljao na kulama srušenog mosta, i na jednoj i na drugoj obali. Most je pod vodom: a most je most kad je iznad vode. Ništa im nije bilo jasno. Nisu se mogli načuditi, samo su zurili tupo. Kako će se sad oblaziti, razdvojeni vodom, svak na svojoj kuli. Šćukani na razdvojenim kulama, dva raspršena jata, a Drina, poput pomamna hata, kad zbaci samar s leđa, i onako plaha, došla još plahovitija. Ista ih nesreća spaja, ista rijeka razdvaja. U toj svoj nesreći, dovikivali su se s kula: pitali jedni za druge, ko je sve preživio, a ko nije. A onda se pročulo da je u šumi, iznad njihove kolonije, pao jedan avion i oni se počeli veseliti, kao da su oni sad na dobitku, ali nisu bili sigurni jesu li ga oborili „naši“, iako niko od ovoliko vojski nije znao reći koja je to „naša“, pa su svaku koja dođe
„svojatali“. Niko im nije znao reći jesu li avion „naši“ oborili, ili se pokvario i pao. Ali, bilo kako bilo, i oni gore na nebu su imali gubitke, a ne samo oni na zemlji, koji se sada gledaju s razdvojenih kula. Godi im misao da su padom aviona povalili na zemlju i silnu Njemačku!
Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

TKALAČKI STAN – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 4. dio)

KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

TKALAČKI STAN (4.)

U ove montažne kuće uselile su se familije iz mnogih sela, ko zna sve odakle. Samo u jednom mjesecu useljeno je stotinu ovakvih kuća. Bilo je to vrijeme ubrzane industrijalizacije, kada su mladim ljudima sa sela obećavani stanovi, samo da dođu i rade u fabrici, a dobivali su ove montažne barake i plaću kako bi preživjeli. Stanove su uređivali kako su znali i umjeli, a čim bi neko pogledao po sobi, pogađao je
odakle je ko došao. Po šarolikosti u uređenju stanova, ova kolonija postala je nadaleko poznata, pa su mnogi političari obilazili stanove, hvaleći domaćine. Ovdje je cijela Bosna, govorili su političari.
One najduže prizemne kuće imale su osam stanova, s isturene četiri verande, jedna za dvije familije, odakle se ulazilo u mali hodnik, a iz njega, desno i lijevo, u stanove. Svima koji su dolazili, najviše se svidjelo kako je Magbula, mala i okretna, crvene kose, bijele puti, a živih, plavih očiju, žena krupnog električara Muja, uredila kao kutiju domaćinstvo, da ti je stati i gledati. Sve je bilo cakum-pakum, kako bi se to najbrže opisalo. Niko sa strane ne bi došao u koloniju, a da ne uđe u stan ove familije.
Veranda je bila ispred ulaza u zajednički hodnik. Imala je jedan zid i uspravne stubove, malo šire cijevi, na kojima je bio krov od salonita. To je bio omanji natkriveni trijem. Do drvenog zida je drvena klupa, preko puta nje, na kraju, druga. Između klupa bio je ponizak sto, s kojeg se pila kahva. Domaćice su u vrijeme praznika donosile kolače i druge slatkarije sa sokovima, koje bi one pravile. Patos od drvenih dasaka.

Čim se uđe u verandu, obuća je ostavljana ispod klupa, onda kroz hodnik, pa u stan. Magbula je tu prvu prostoriju zvala „kućom“, drugu „stanom“, s čijeg bi prozora, zvala sina Ćira:
– Hajd u kuću! Eto mraka!
Druga prostorija bila je spavaća soba u kojoj se noćivalo. Mujo je tu svojoj Magbuli sastavio tkalački stan. Iz kuće se ulazilo u klozet: uska, duga prostorija, uzduž spavaće sobe. Na samom vrhu, veliki čučavac gdje se vršila nužda. A služio je i za kupanje. Vodu bi prvo zagrijali u velikom loncu, a onda bi ga između se nosili do čučavca, pa lončićem polijevali jedno drugom: Magbula svom sinu Ćiru i kćeri Sadi. Iza svakog kupanja, Magbula bi dobro očistila čučavac, a onda oprala i cijeli klozet. Iznad čučavca, visoko, bio je dugi vodokotlić, koga je Mujo kupio od Cigana i sam postavio: trebalo je samo kanap povući i voda bi napravila poplavu na čučavcu – sve bi sprala. Na sredini klozeta, lijevo na zidu, bio je veliki metalni lavabo u kome je Magbula prala suđe, vodom ugrijanom na „fijakeru“.

Kao i inače, strop, „kuću“ i sobe, krasili su memljivi krugovi, negdje je salonit propuštao, ali ne toliko da je voda kapala. Nekako se uvijek osjećao miris memle, na šta
su se svi ukućani navikli. Svi prozori bili su visoki, a uski, kao da je tako trebalo i biti. Iz „kuće“ se ulazilo u još jednu omalehnu prostoriju, koju je Magbula zvala špajzom. Čim bi se vrata otvorila, kročilo bi se na mala drvena vrata, položena na patos. Tu je bio trap, oveći sanduk u zemlji, gdje je Magbula ostavljala krompir i kupus, ljeti i druge namirnice, da se ne bi kvarile na visokim temperaturama. Odmah iza trapa, nasuprot ulaza, do zida, oči bi ispunila velika stalaža, koju su Muju napravili stolari od dasaka u pilani. Sve živežne namirnice, iz prodavnice za cijeli mjesec, bile su na policama. U pola dana i noći, Magbula je znala gdje joj šta stoji: ulje, šećer, kahva, so, brašno, margarin, do onih najsitnijih potrepština. Desno od ulaznih vrata u sobu je limena peć, neki je zvali furuna, drugi, fijaker. Bila je uzdužna, na šest nogara. Naprijed, u spuštenom dijelu ložila se vatra, sa lugarom ispod, koja se izvlačila, a na plati su se kuhala jela; u drugom, uzdignutom dijelu, pekla se pita; čak su bila dva nivoa, pa su mogle stati dvije tepsije, jedna iznad druge.
Razboj, od bukova drveta, Magbuli je napravio otac Ibrahim, a kad je zatrebalo, kada je otišla za Muja, dobila ga je u ruhu. Baš Mujo ga je dovezao na starom “Maglićevom” kamionu sa svim drugim stvarima. Svi koji bi im došli, ulazili bi iz” kuće” u stan, samo da vide razboj.
Magbula je imala tek šesnaest godina kada se udala, to je tada bilo nekako normalno. I ona i Mujo, živjeli su u selu Sudići u čajničkoj općini. Njihovi roditelji su se sve dogovorili, a oni su se prvi put sreli u džamiji pred hodžom, a onda pred matičarem u Čajniču. Njih dvoje imali su sto duluma zemlje i očeve kuće u Sudićima, pa su mogli lijepo živjeti od zemlje, ali im se nije dalo. Tek što su se uzeli, Muju su u kuću došli nekakvi ljudi, u odijelima, s kravatama, i onako su nasamo, nadugo s njim razgovarali. Ne prođe mnogo vremena, oni se nađoše u drvenoj baraci u koloniji.
Bio je to mali razboj, od dvije stranice, sklopljene u četverouglom okviru, toliko lijep naoči u svojoj jednostavnosti. “Ovo je najljepši razboj, a stotinu sam ih napravio”, govorio Ibrahim, otac Magbulin. Sve u “kući”: ćilime, rute, ponjave, zidnjake i posteljinu, na nj je sve izatkala. Sve što im je trebalo za kuću. Koliko li je samo vunenih niti isprela na preslicu i vreteno, a trebalo joj je noći i noći da vunu opere i osuši, da bi je oprela. I još više noći i dana da opremi svu kuću, kakvu je ona vidjela u mislima, prije negoli se udala za Muja. Dvije duge sećije, duž dva zida koja su se spajala, bile su prekrivene njenim šarenim prekrivačima, a do zidova poredani bijeli jastuci, preko kojih su se spuštali Magbulini kratki, isheklani, prekrivači. Ispred sećija, na patosu, veliki teški vuneni ćilim, čije su boje prosto pjevale, na koji je Magbula bila posebno ponosna. Prvu godinu u koloniji samo je izatkala ovaj ćilim. Na jednom zidu bila su dva bijela stolnjaka na kojima je plavim nitima vezeno: “Domaćice manje zbori da ti ručak ne izgori” i “Objed kuhan sve u šali, al će mužić da ga hvali!”.

U stanu, preko puta sećija, bio je drveni kredenac iz dva dijela, za koji su dali sav novac koji su donijeli iz Sudića. U donjem dijelu su dvoja velika vrata, iza kojih je, na policama, Magbula držala posuđe, fišeke sa šećerom i soli, začine, ulje, tjesteninu. Iznad ovih vrata, dvije ladice u kojima je Magbula posložila kašike i viljuške. U prostor u sredini kredenca Mujo je pažljivo, kao da se radi o nečemu živu, spustio nov, veliki drveni radio marke ”Nikola Tesla”, lampaš, sa ulazom za gramofon, koji mu je kao dar kupila Magbula od ušteđevine svojih roditelja, da mu napuni dušu. Primao je duge, kratke i srednje talase.
Na jednoj strani je dugme za boju tona, na desnoj, dugme za izbor talasne dužine. Imao je još priključke za gramofon i vanjski zvučnik. Bio je izrađen od drveta. Iz znatiželje, Mujo, kad je otvorio njegovu vanjsku stranu, uzviknu: “Ja koliki je radio, u njemu, na dnu, samo šest lampi, a kada ga gledaš, misliš da se u njemu od skula ni oči ne mogu snaći.”
To je bio najljepši poklon za njega. Prvi su u koloniji imali radio, pa bi sve komšije došle pod njihov prozor da slušaju prenos utakmica “Partizana” i “Crvene zvezde”, a Mujo bi im riktao ton, ako bi “Tesla” zakrčao.
U gornjim policama kredenca su fildžani na tacnama, staklene čaše i bokal, ukrasni tanjuri, kockaste i okrugle kutije za kahvu. Posebno mjesto na policama zauzimale su ukrasne limene kutije: “Kraš”, “Podravka”, “Crvena Zvezda“, “Kandit”, “Pliva”.

Među njima, sa dva zvona, na dvije tanke nogare, okrugli sat, poznat kao “vekerica”- budilnik, u prijevodu s njemačkog. To je sat sa oprugom za navijanje, a osnovna namjena bila mu je da budi. Vekerice su svi imali, a kada bi jedan zazvonio, čulo bi se i u susjednim stanovima. Kad bi ih više zazvonilo, to je velika uzbuna u koloniji.
I sekundara bi se čula, po noći, dok bi otkucavala. U ranim satima, sat je budio radnike na posao u koloniji, a tek bi onda zakukurijekali pijevci. Moguće da je vekerica budila i pijevce.

U spavaćoj sobi, dva željezna bračna kreveta, sa željeznom mrežom i ulegnutim dušecima na njoj, a sa strana drvene nahtkasne. Do zida su dva velika drvena ormara, toliko velika da je u njih stala sva odjeća četveročlane familije. Centralno mjesto je psiha, kao dio namještaja spavaće sobe. To je uzdužno veliko ogledalo na nogarama, moglo se naginjati, pa su se ukućani mogli vidjeti sa svih strana. Magbula je kćeri Sadi pred ovim ogledalom svaki dan plela tanke pletenice, sjedeći na štokrlji. I kada bi familijarno negdje išli, dotjerivali bi se ispred psihe. U podnožju ogledala su dvije plitke ladice. Na njima staklene bočice iz kojih se miris raspršivao stiskanjem gumene kugle, pa kutije sa ukosnicama, češljićima, špangama. Za ovu psihu, koja je više za grad, nego za koloniju, Magbula je štedjela mjesecima, a veći dio novca uzela od oca Ibrahima, kada bi išli u selo Sudići.
Zidovi su uvijek krečeni, čim bi se pojavila žućkasta boja memle. To je bio Magbulin zadatak, da svi zidovi mirišu na svježi kreč. I da sve u “kući” i stanu bude čisto.
Sve u kući Magbula je lijepo rasporedila da godi najviše njenom oku, pa tek onda drugima.
U ovoj dugoj kući, u drugim stanovima s verandama, živjele su i familije Puljka, Pera, Majora… A iza ove duge kuće i svih drugih na ovoj strani bile su spilje, strma golet sa svakojakim smećem, a dolje, rijeka Drina. Do ove uzdužne kuće, prve kuće su bile one veće, s velikom baščom, i ona do Doma zdravlja. Svi su iznad spilja imali bašče u kojima su sijali luk, buraniju, krastavac, papriku, tikvu.
Poneko bi, krijući, pravio kokošinjac i svinjac, iako su to inspektori branili.

Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

MOJA KOLONIJA – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 3. dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

MOJA KOLONIJA   (3.)

Kakva je bila kolonija? Oko stotinu montažnih kuća, poredanih ukrug, oko prašnjave ledine bez vlati trave, pa su se kuće gledale prednjom stranom, i svako je sa svog prozora mogao dozvati koga god hoće na kahvu, ili ga štogod upitati. Ako bi se dovikivali, a to potrajalo, pa se vidjelo o čemu pričaju, i drugi bi se sa svojih prozora uključivali u razgovor.
Na prašnjavoj ledini nije bilo drveća, okolo su je okruživale barake. Ovaj prostor bio je užitak za djecu, mogli su se igrati cijeli dan, a da budu na očima svojima. Igrali su se ćole, žmire, narodne milicije i kriminalaca, musketara, indijanaca i kauboja, kraljeva i prinčeva, a kada je u koloniji otvoreno kino, djeca su glumila likove iz filmova, pa je neko bio Robin Hud, s lukom i strijelom, drugi Vinetu i Old Šeterhend, s kopljem i revolverom, a na red bi došao i Ben Hur. Svi su glumili i scene iz „Kozare“ i „Neretve“, pa bi uz „juriš“ ustali iz lišća u šumi na Glavici i krenuli na Nijemce, koji bi uvijek bježali, kako je to bilo u filmovima. Indijanci, sa kokošijim peruškama na glavi, uvijek bi pobjeđivali američku vojsku, koja ih je tjerala sa njihove zemlje. Apači su imali lukove i strijele, neke vojnike bi „zaprave“ pogađali strjelicama, „ranjeni“ su trčali u kolonijsku Zdravstvenu stanicu.
Na Glavici, brdu iznad kolonije, bila je zakazana borba između djece iz Gornje i one iz Donje kolonije. Svi su došli naoružani mačevima sa štitom, lukovima i strijelama, kopljima, plastičnim pištoljima i puškama, buzdovanima, bičevima, ručnim bombama. Jedan od dječaka donio je i plastični veliki mitraljez sa velikim dobošom, koji štekće dok se doboš okreće, baš kao onaj iz ratnih filmova. Oružje na jednom mjestu iz svih vremena, kako je ko šta od svojih roditelja dobivao za rođendan.
Kada su se okupili na Glavici, jedni na jednoj, drugi na drugoj strani ovog brda, bili su napeti kao strune. Valjalo im je odbraniti svoju teritoriju. Samo što su im komandanti dali znak za juriš, mali Zaviša je zaplakao, pa do juriša nije ni došlo. S druge strane neko je iz luka, kao strjelicu, odapeo žicu od kišobrana i ona se do pola zabila u bedro Zavišino. Dok je na zemlji Zaviša plakao, svi dječaci su se razbježali, da neko od dječaka ne bi na drugog svalio krivicu za Zavišino teško ranjavanje.
Čuvši plač dječakov iz kuće na vrhu Glavice, dotrčao je milicioner Šok. On je bio navikao na ove ratne igre dječaka na Glavici, pa ih nije tjerao kućama. Ovo je bio prvi put da neko od dječaka ovako zaplače. Čim je ušao dublje u šumu, vidio je Zavišu na zemlji. Iz butine mu je virila strjelica od kišobrana. Šok, onako snažan, podigao je Zavišu na svoja ramena, iza vrata, i potrčao nisput u Dom zdravlja. Čim ga je spustio na krevet, bolničari su Zavišu poslali u gradsku bolnicu.
Subotom i nedjeljom, kada nije bilo škole, sve dječije igre počinjale bi izjutra, a završavale navečer, a da ih ni roditelji nisu mogli dozvati.
Čim bi ogladnjela, djeca bi utrčala u kuću, tražila od majke da jedu s nogu, pa da istrče na ledinu. Očevi bi bili na dječijoj strani, samo bi rekli: „Namaži mu šećera, pa nek ide!“ Tako bi i bilo. Krišku hljeba majka bi posula šećerom, a onda iz lončića zalila sa malo vode, da se šećer u trku ne razaspe.
Nekada bi roditelji iznenadili djecu. Iz bašči iza kuće izvukli bi šlauf, otac bi za ruku držao svoje dijete, dok bi ga majka skinula do gaća, a onda zalijevala hladnom vodom iz šlaufa. Tek bi ga tada majka sapunjala, a otac držao objema rukama. Tada bi otpočinjalo kupanje vodom iz šlaufa. Dijete bi vrištalo, a čitava bi se kolonija okupila. Sve je to trajalo kratko. Voda je bila više nego hladna, a morala je i biti, jer je dovedena ispod Maglića. Malog Mikicu dvojica starijih ljudi držali su za ruke, a majka Vukosava kupala ga gola vodom iz šlaufa, a on se toliko derao, da je nadjačao i sirenu u Pilani. Svi iz kolonije sjatili su se na prozore, pa ga je bilo sramota što je bio gol, a drhtao je kao prut. Miki ne bi bio Miki, da se majci nije osvetio. Prije desetog u mjesecu, majka bi ga slala da ode u prodavnicu i da od Emire na veresiju uzme dvije kutije cigareta „lovćen“, a odmah nakon kupanja Miki je bez znanja majke na veresiju podigao deset „lovćena“ i sve kutije pobacao s mosta u Drinu. Kada se sve ovo otkrilo, svi su ga zbog ove osvete prozvali, nikako drukčije, nego Lovćen. Učitelj bi ga na času prozivao po ovom nadimku, kao da je tako upisan u dnevnik. Tako je Miki ostao Lovćen za sva vremena, dok je kolonije.
Djecu bi svojim dolaskom prijatno iznenadio Oskar. Volio se igrati s djecom. Klekao bi na koljena i na ruke, a djeca bi ga jahala, podbadala kao da su na konju. Oskar bi ih pustio da ga bodu šiljcima, da mu na glavu stavljaju šerpu sa smetljišta i udaraju štapom po njoj, da je zveketala, kao da su došli ponovo Cigani u koloniju. Čak bi mu crtom iz šibice potpaljivali neopranu kosu, dok ih je nosio na leđima.
Njihovoj mašti nije bilo kraja. Oskar bi djeci sve dao, samo da čuje njihovo pijukanje. Neka su na njemu, samo da je on s njima.
Stvorio bi se i nezgrapnik, s velikom grbom na leđima, koji je živio u šumi iznad kolonije. Mladi učitelj, zaljubljenik u književnost, nazvao ga je Kvazimodo, po zvonaru Bogorodične crkve iz romana Viktora Igoa, a djeci je ovo ime bilo teško zapamtiti, pa su ga zvali Grbo. I ostalo je po njihovom, a ne po učiteljovom. Iako je Grbo mrmoljio, kroz zube je govorio, roditelji su mu vjerovali pa su djecu puštali da ih on vodi na Bistricu na kupanje, gdje ih je pazio, kao da su njegova. Ne zna se ko je oko koga više skakao, Oskar i Grbo oko djece u koloniji, ili ona oko ovog dvojca.
Djeca bi se načekala dok im oni dođu. Oskaru je valjalo doći iz dalekog Velečeva, gdje je noćivao u štali nekog gazde, kome je za protuuslugu raznosio mlijeko gradskim domaćinstvima, a Grbo bi dolazio iz šume kada bi mu samoća dojadila, a to je bilo ljeti kada su djeca bila na raspustu. Ne zna se ko je koga više volio: djeca Oskara i Grbu, ili njih dvojica djecu. Kao što lonac nije mogao bez poklopca, tako ni oni nisu mogli jedno bez drugoga.

Zima je bila duga, snjegovita i hladna. Snijeg bi padao danima, ponekad bi se izravnao sa krovovima kuća. Svi bi čistili ispred svoje kuće, ali nisu mogli izaći dalje od svojih stepenica. Niko nije išao na posao, snijeg je prekrio koloniju. Djeca nisu išla u školu. Niotkoga izazvan, Slavko se popeo na krov svoje kuće i zagalamio:
– Izlaziteeee! Svako neka prti prema svome komšiji preko
puta idemo u susret jedan prema drugome!
Tako je i bilo. Svi su lopatama razbacivali snijeg ustranu i prtili put pravo svome komšiji. Lopata bi ih zagrijala i ne bi ni primijetili kako su brzo prtili. Zidovi od snijega sa strana bili su viši od njih, a put uzak, da se dvojica mogu mimoići. Onaj komšija s druge strane je galamio, kako bi se susreli. Zakratko, njih nekoliko komšija spojili bi prtine, pa su mogli dolaziti jedan drugom. Bili su u tunelu, iz koga su gledali u nebo. Razgrtali su i bočne strane, kako bi se sreli da drugim komšijama. Sada je svako svakome mogao dolaziti. Onda su zajedno prtili do škole, pa do pilane. Bilo im je zajedno lakše raditi.
Onda, u ove snjegovite tunele, prosula su se djeca. Pružili su igri na volju, a stariji im nisu smetali. Prvo su napravili velikog Snješka Bijelića. Nos mu je bio velika, crvena mrkva, ruke dvije drške od starih metli, a Mirjana mu je temperama u crveno obojila usta. Oči su mu bile ugljen Šube mlađeg, a uši kora od Ćirine tikve. Mirjana mu je i obraze zacrvenila temperama, ucrtala džepove sa strane. U širokom tunelu prema školi djeca su od snijega pravila tvrđave, pa se kao dvije vojske grudale, a onda jurišale jedna na drugu. Hrvali bi se u snijegu, a pobijedio bi onaj ko protivnika gurne u dubok snijeg. Tada bi se svi smijali.
Kada je očišćen put do Glavice, mogli su se ligurati. Popeli su se na vrh ovog brda s ligurama na leđima. Onda bi uz viku krenuli odozgo prema koloniji. Put je bio krivudav, ali zidovi od snijega sa strane išli su naruku sankašima. Kao da su na bob-stazi. Mogli su se na ligurama zabiti u snijeg, ali nisu mogli izletjeti sa „staze“ i udariti u okolna stabla, ili šipražje koje je bilo prekriveno snijegom. Zato su se prevrtali na „stazi“ i na leđima talizali, a oni iza njih bi na sankama udarali u njih, da bi neki od njih zaplakali od bolova. I niko se nije ljutio, ovakav snijeg ne bude svake godine. Radosti nikad kraja. Kada bi došli u koloniju, onako radosne roditelji bi vodili u Zdravstvenu stanicu, gdje bi im doktorica otkrila otekline na leđima i nogama od sudara na „bob-stazi“, a nekima i napuknuće kostiju na rukama. Iako je onako kako doktorica kaže, noć nisu ni prespavali. Prošla im je u iščekivanju novog jutra, kada će opet na Glavicu. Ovakve doživljaje nisu propuštali, danima ih prepričavali. Kako se ko pokazao na ligurama.
Šuba mlađi je molio oca da mu lastrom potkuje ligure, kako bi bio još brži, iako nije mogao preskočiti onog ispred sebe. Bio je najvještiji kada se niz Glavicu spuštao na slićurama, sankama veličine stopala.
Ni liguraši ga nisu mogli stići.
Oni kojima je zimska hladnoća sagorjela sva drva, nisu imali izbora. Spuštali su se po snijegu na spilje prema rijeci, kako bi dovukli drva. Drveće je bilo u velikim grudama snijega. Lopatama bi skidali gomile snijega, kao kad su prtili, a onda bi rukama rastresali stablo, oslobađali ga od snijega. Sjekli bi granje, a onda i stablo. Valjalo im je isječena
stabla i grane prije mraka, uzastranu, dovući do svojih kuća. Svi su govorili da nikad više nisu potrošili drva kao te godine.

Na proljeće žene bi se svađale u koloniji. Dosadna im bila zima, nikome se nije išlo, pa su s proljećem sve nadoknađivali. Događalo bi se da neka od žena kaže drugoj da prestane razgovarati s njenom komšinicom, jer ju je ona pozvala sa prozora. Tada bi se posvađale. I drugi s prozora uključili bi se u ovu svađu. I na ovome se ne bi stalo, jer bi žene jedna drugu pogrdnim imenima nazivale. Pa kada bi „riječ uzela maha“, izlazile bi iz kuća da jedna drugu nadviče. I to im nije bilo dosta. Čupale bi kosu jedna drugoj, dok ih njihovi muževi i djeca ne bi razdvojili. Svaka od žena pokazivala je iščupanu kosu svome mužu.
Neslavno je završena ona borba dječaka Gornje i Donje kolonije, na Glavici u kojem su glumili junake iz svojih filmova, a takve filmove je dobivao Husein, kinooperater. Kino-sala je montirana za mjesec dana. Od željeznih cijevi prvo je sklopljen kostur sale sa krovom, a onda su za njih pričvršćivani zidovi od lesonit-ploča, a sve je odozgo prekriveno koritastim crijepom od azbesta, kao i kuće u koloniji.
U jednom redu bilo je dvadeset povezanih stolica, sa naslonjačima koji su se dizali nakon ustajanja, a takvih redova bilo je dvadeset. Ispred, od dasaka, sklepana je velika bina, sa bijelim platnom u pozadini za filmove, na njoj, naprijed, sa strana na drvenim stalcima postavljeni veliki pravougaoni, visoki zvučnici. Bina je zatvarana dvjema zavjesama od crvene svile, koje su se mogle spojiti na sredini. Iznad posljednjih redova klupa bila je mala kancelarija za operatera Huseina, sa malim prostorom za arhivu. Naprijed staklo, kroz koje je Husein imao salu kao na dlanu, sa dva velika otvora kroz koja je
„puštao“ filmove. Husein je nabavio veliki projektor sa odžakom
„Voltin luk“. Pričalo se da je „po posljednjoj modi“, ali to se nije moglo vidjeti u filmovima. Crno-bijela slika bila je blijeda, znalo se da bude isparana, a umjesto tona, iz zvučnika se čulo krčanje. Kad bi slike nestalo svi bi u sali zviždali i čekali da nekako Husein „uredi“ kilometarsku filmsku traku, koju je dobivao iz grada. Sve to Husein u hodu popravljao, ali samo do novih zvižduka. I sve ispočetka. Tako se Husein obučavao za kinooperatera.
Svi su gledali prvi film koji je Husein donio iz grada. Ulaz besplatan, zbog „prvijenca“, pa je sala bila puna. To je bio „probni“ film, za njih nije imao zanimljivu radnju: planinarski izlet je tema filma, a u trendu su bili pustolovni i ratni filmovi. Ovaj film bio je „rezervni“ u gradu, ali „zadovoljavajući“ da se krene sa filmovima u koloniji.
Kada se ugasilo svijetlo, Husein je pustio film. Na platnu se pojavila slika više ljudi koji hodaju gradom, a onda zastaju između trgovačkih radnji u kojima se mogla kupiti planinarska oprema. Niko u sali nije mogao vjerovati vlastitim očima: ispred njih idu ljudi, govore nekim svojim jezikom, ništa ih nisu razumjeli. Čudom se čudili: zbore nešto ljudi ispred svojih trgovačkih radnji, čuli su svaku riječ, a oni su Bog zna koliko daleko!? Kako je to moguće?
Ne potraja dugo, a poče i kiša, pada po ljudima, dok razgovaraju, a oni ulaze u radnje i razgledaju planinarsku opremu. Zamalo, prosu se kiša i po krovovima. Zvučnici su brujali od dobovanja kiše. Takav pljusak, da ne može veći.
Svi u sali su se prepali. Ovakav pljusak još nisu doživjeli. U tišini su gledali šta će dalje biti. Kad se začu glas Milevin:
– Stanojka, šćeri, osto nam je veš na štriku. Poteci što brže,
pokupi veš.
Za njom krenuše još neke žene kojima je ostao veš na štriku. Samo što su izašle, ulazna vrata se otvoriše. Oču se s vrata Stanojkin glas:
– Majko, ali, kiša ne pada.
– Ama, doći će i vamo. Idi ti samo pokupi veš.
I svi, koji su izišli, od izlaznih vrata potekoše kućama da kupe veš.
Film je govorio o jednom planinarskom društvu, čiji članovi kreću na izlet na jednu veliku planinu, ali ih u tome ometaju veliki snijeg i hladnoća. I počinje drama, neki ostaju smrznuti u snijegu, drugi propadaju kroz snijeg, a ostali ih izvlače konopcem. Ipak, oni se po snijegu uspinju na vrh planine. Svi kolonaši sa zebnjom su pratili film do samog kraja. Nisu ni riječi progovorili nakon onog velikog pljuska. Sve ovo ih je zbunjivalo. Na kraju, šta će im film, ako će se sekirati zbog ljudi iz filma. Tako su mislili stariji, kada su došli kući. Onda su došli oni zanimljivi, pustolovni filmovi: „Ričard lavljeg srca“, „Ben Hur“, „Tarzan“, „Tri musketara“, koje bi djeca danima prepričavala i neke su scene igrali na ledini u večernjim satima u koloniji. Šuba
mlađi u originalu je skinuo šumski uzvik kralja džungle Tarzana, dok je Strajo strijelom, koju mu je otac napravio, redovno pogađao metu, kao Robin Hud, a Huka na maču bio bolji od d'Artanjana.
Nakon svakog filma, operater Husein je na izlaznim vratima ispraćao sve gledatelje prvog igranog filma. Ovaj sredovječni gospodin, uvijek u čistom odijelu, volio je svoj posao. Bilo ga je lijepo vidjeti, kako kipti od zadovoljstva, nakon svakog prikazanog filma. Svako jutro prije prikazivanja, „čistio“ bi filmsku traku od filmskih neugodnosti koje bi se mogle dogoditi tokom prikazivanja, a to „ćišćenje“ trajalo satima. S vremenom bi od prodatih karata mogao svima priuštiti da na kraju filma na izlaznim vratima svi gledatelji, bez obzira na uzrast, dobiju fišek sa šarenim bombonama od slastičara Fejza.
Nakon nekoliko filmova, kupljen je i televizor „Rudi Čajevec“ i postavljen na sto sa crvenim stolnjakom na kome je pri dnu, da se dobro vidjelo, vezom pisalo: „Naša Partija, naša zemlja, naša slavna Armija“. Sto za televizor je imao počasno mjesto u vrhu restorana. Po danu bi radnici sa tacnama stajali u redu, a do večeri menza bi bila preuređena. Stolovi, sa čistim, bijelim stolnjacima, su poredani u redove, sa po četiri stolice sa strane.

Navečer se gledao Dnevnik. Svi su dolazili čisti i uredni, a na ulazu su dvojica „partijaca“ u odjelima pogledom ispraćali goste. Pred sami početak Dnevnika, jedan od „partijaca“ palio je televizor. Voditeljica dnevnika sve bi pozdravljala:
– Dobar večer, dragi gledaoci. Svi u sali učtivo bi otpozdravljali:
– Dobar večer.
– Dobar večer i tebi – drugi bi.
U najvećoj tišini prisutni su pratili događanja u zemlji. Sve do vremenske prognoze. Jedan „partijac“ s najvećim poštovanjem ugasio bi televizor, što je značilo da je gledanje završeno.
Neki, prije negoli bi izašli, motali su se iza televizora, škiljeći kroz one male rupice u televizoru, ne bi li otkrili nekog ko to govori iz televizora. Svi bi u redu polahko izlazili, prepričavajući „prijateljski posjet“ nekog od stranih državnika predsjedniku Josipu Brozu Titu.
Jedne večeri nakon Dnevnika, gledaocima je pušten dokumentarni film o naučniku Nikoli Tesli, prikazujući ga kao srednjoškolca, da bi na to, jedna od starijih žena rekla:
– Nije ovaj otkrio struju. Nikola je moro imati više godina kada je otkrio struju. Struja je otkrivena prije ovog Nikole.
Svi su je sumnjičavo gledali, ali su šutjeli. Šutjeli su i „partijci“, ova stara žena ih je zbunila. Nisu joj smjeli odgovoriti, da šta politički ne zastrane.
Gavro, motorista, koji je prvi put vidio televizor, glasno će, da su ga svi čuli:
– Ljudi moji, ovaj televizor je neko kupio samo da nam pamet soli, a mi smo ionako presoljeni. Nama ova danguba ne treba.
Nije ni završio, a ona dvojica „patrijaca“, u ime Tita i Partije, izveli su ga iz sale, a motorista se nije bunio. Vidio je da su u odijelima, pa se prepao, više od odijela no od njh samih.

U kino-sali bila je priredba „Najljepši glas“, koju su organizovali učitelji Osnovne škole „Fočanske omladinske čete“. Bila je puna sala. Šesnaest učenika i učenica, od prvog do četvrtog razreda, takmičilo se u pjevanju partizanskih pjesama. Pjevali su bez muzičke pratnje, jer niko nije znao svirati nijedan instrument. Takmičari su pjevali: „Stan Neretvo, stani vodo“, „Bilećanku“, „Marjane, Marjane“, „Bella ciao“,
„Naša pjesma“… Pobijedila je Sada, učenica prvog razreda, s pjesmom
„Konjuh planinom“. Ona je bila kćer Muja i Magbule, sestra Ćirova. Drugo i treće mjesto osvojili su Stana i Rade, oboje iz trećeg razreda. Sve troje, kao nagradu, dobili su knjige pisca Branka Ćopića: „Orlovi rano lete“, „Magareće godine“, „Ježeva kuća“.

Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

INDUSTRIJALIZIRANI NIJEMCI – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 2. dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
INDUSTRIJALIZIRANI NIJEMCI (2.)

Bilo je to vrijeme industrijalizacije. Trebalo je ostvariti Titov Prvi petogodišnji plan obnove i razvoja. Zemlju je trebalo podizati, a malo je bilo stručnjaka koji bi koristili iskustva drugih, razvijenih, zemalja nakon rata. Oni koji su izašli iz škola, tražili su od političara da se okrenu šumama, velikom bogatstvu u istočnoj Bosni, da tamo grade velike pilane. Radnici bi rezali šumsku građu za fabrike u drugim gradovima, a one bi je dalje prerađivale. Oblovina se mogla izvoziti, dok se ne steknu uvjeti za proizvodnju namještaja.

Krenulo se u razvoj drvne industrije, pokretanje fabrika u gradovima. Mnogi stanovnici sela, nakon razgovora sa „važnim ljudima iz Partije“, ostavljali bi zemlju, kuće svojih očeva i djedova i odlazili u gradove, kako bi radili u novoizgrađenim pogonima. Govorilo se da je budućnost zemlje u fabrikama, a ne u zemljoradnji, kako bi se išlo za naprednim svijetom.
Oko četiri stotine njemačkih vojnika, zarobljenih 1943. godine u Brčkom, dok je njihova tenkovska jedinica forsirala Savu, prebačeni su u zatvor u Sarajevo. I dok su bili u zatvoru, izvodili su građevinske radove, obnavljali porušene kuće. Za njih nije bilo „složenih poslova“. Kao da su po sastavu u Njemačkoj činili neku uhodanu radnu, a početkom rata i tenkovsku jedinicu.

Nije bilo inžinjera šumarstva za gradnju najveće pilane u istočnoj Bosni, ali neko se sjetio u ratu zarobljenih Nijemaca u Sarajevu. Među njima bilo je inžinjera, strojara i građevinaca. Svi su iz Sarajeva prebačeni u jedno malo mjesto, kako bi gradili betonski most preko Drine, instalirali prve gatere i brentu za buduću pilanu. Prije mosta i gatera trebali su izgraditi naselje za radnike koje bi doveli iz sela da rade u pilani u dvije smjene.
Kad su se Nijemci okupili oko predstavnika vlasti i uglednih građana, obratio im se predsjednik Sreskog odbora Narodnog fronta:
– Mi krećemo u ostvarenje Titovog Petogodišnjeg plana šumske privrede. Izgradit ćemo pilanu u kojoj ćemo rezati šumsku građu. Dobili smo šest gatera i brentu iz Čehoslovačke. Na vama i našim radnicima je da ih instalirate. Da bi oblovina iz planina kamionima i vozom došla do pilane, morate izgraditi betonski most preko Drine. Prvo ćete podići barake za radnike. Onda ćemo zajedno graditi most i instalirati strojeve za preradu drveta. Kada preko mosta pređe voz sa šumskom građom za pilanu i gateri izrežu prve kubike rezane građe, idete svojim kućama u Njemačku!

Svi Nijemci bacali su šajkače uvis, izvikivali na njemačkom, grlili se, dok im je najstručniji, Gerhard, prevodio. On se okupljenim obratio na srpskohrvatskom jeziku, koliko je znao:
– Mi vama napravila kuća, mi vama napravila mošt, mi vama napravila fabrika. Šve mi vama napravila. Mi zatim išla u švoja kuća.
Bilo je i onih koji su im na njemački prevodili. Nijemci su opet bacali šajkače uvis i uzvikivali na svom jeziku.
Nijemci su sjekirama tesali daske i od njih i lesonit-ploča gradili duge barake koje su prekrivali koritastim crijepom od azbesta, a onda su sa
bandera, podignutih prije rata, dovodili struju do štendera na krovu baraka. Unutra su ubacili vojna, željezna kreveta na sprat, od dasaka sklepali velike ormare i unijeli okrugle kazane na kojima su u donjem dijelu iskružili mala, četvrtasta vrata, kroz koja su ubacivali drva, pa se moglo grijati. Stolove i štokrlje su u trenu napravili. Najveća baraka bila je menza, gdje su se Nijemci hranili. Imali su i svoga kuhara. Na početku su bile pričvršćene uzdužne limene cijevi na kojima su ispred sebe gurali plastične tacne do kuhara, ispred kojih su bili kazani, a oni kutlačama u duboke tanjure sipali hranu.
Četiri stotine zarobljenih Nijemaca, sa prvim stanovnicima sela, uselili su u ove duge, drvene barake sa menzom, kako bi gradili buduće naselje – koloniju…

Podizali su male prizemne barake od lesonitke, sa betoniranim stepenicama do ulaznih vrata, sa dvije sobe, dnevnim boravkom i spavaćom sobom, malim kupatilom i još manjim špajzom. U sve prostorije ulazilo se iz kratkog hodnika, sa ukupnom površinom trideset šest kvadrata. Vrijedni i stručni Nijemac Gerhard, uvijek u radničkom odijelu, nadgledao je montažu svih baraka. Zarobljeni Nijemci i naši radnici podigli su oko stotinu baraka za šest mjeseci, a bilo je vremena kada su danima čekali na kamione sa materijalom.
Radnog vremena nisu imali. Gerhard nije ni spavao. Noću, s fenjerom u ruci, oblazio je radilište. U one prve izgrađene barake, dovodili bi familije iz okolnih sela. Očevi i stariji sinovi, nedaleko od kolonije, ravnali su zemlju za buduću pilanu.
Gatere čehoslovačke proizvodnje i brentu instalirali su sa drugim strojevima za preradu drveta. Nijemci su za rukovodioce montaže predložili svog strojara Martina. S njime je bilo i šest naših radnika. Martin je bio oficir u njemačkoj vojsci. Zarobljen je sa ostalim tenkistima u forsiranju Save 1943. godine. Prije rata, Martin živi u Rumuniji, u gradu Temišvaru, gdje je s bratom imao više mlinova, od kojih su dobro živjeli. Negdje odmah na početku rata, kao strojar je mobiliziran u tenkovsku jedinicu. Plave puti, svijetložute rijetke kose. Imao je i žig sa svojim imenom, koji je mogao utisnuti u svaki gater koji je instalirao. To su imali samo strojari prve klase.
Uporedo sa kolonijom i montažom strojeva za buduću pilanu, na čelu sa njemačkim građevincima, gradili su betonski most preko Drine.
Jedan od naših arhitekata nacrtao je most na dugom kartonu, koji je objesio o zid menze, sa ispisanim podacima sa strane. Danima je svima pojašnjavao svaki detalj, a onda bi njemački građevinci satima pričali kako most treba graditi s jednim lukom, dužina 120 metara, a 10 širina. Na temeljnom luku bilo je ucrtano osam betonskih stubova. S jedne i s druge strane, stubovi su se smanjivali prema sredini, preko kojih je trebalo betonirati cestu, a onda asfaltirati. Cilj gradnje mosta bio je prijevoz šumske oblovine kamionima i vozom do pilane. Bez mosta, gateri bi radili s umanjenim kapacitetom, a planirano je da se šumska oblovina izvozi, obrađena prema kvalitetu u pilani, što bi bilo dovoljno za razvoj i za redovnu plaću radnicima, dok se ne steknu uvjeti za proizvodnju lesonita, laminata, namještaja.
U julu, kad je Drina bila do koljena, pa se bez imalo muke mogla pregaziti, krenulo se sa gradnjom mosta. Gradili su ga na mjestu gdje je u ratu srušen stari, željezni most. Kamioni su dovozili zemlju, a radnici su je danima u civarama spuštali u Drinu. Kada su je dopola suzili, Drina je tekla lijevom polovinom korita. Na tom zemljištu u koritu rijeke, od bukovih trupaca podigli su visoku skelu, klanfama i sajlama je utvrdili i zategli, a onda na obali napravili betonsko utvrđenje s kojeg su pomoću skele gradili polukružno korito za beton od dasaka za nosivi luk mosta. Sve su radili ručno, s lopatama i civarama, bez ikakve mehanizacije. Od jutra do večeri. Nasipali su beton u civarama u polukružna korita za nosivi luk, sve do pola Drine, dokle je dopirala bukova skela. Deset dana su se odmarali, dok u poluluku nije stvrdnuo beton. Onda su na njemu dizali betonske stubove za cestovnu traku. Već su zašli duboko u jesen, kada su ove poslove završili. Betonska konstrukcija poluluka sa stubovima svom težinom pritiskala je bukovu skelu, kako su to izračunali njemački stručnjaci, pa su bili sigurni da je Drina, koja je već nadolazila, neće odnijeti. To je značilo završetak radova za ovu godinu.

Do kraja godine, Martin i njegovi strojari sa našim radnicima, montirali su šest gatera i brentu, a za ovu liniju kačili su i druge, male mašine za obradu oblovine. Strujne radove izveli su naši, samouki električari.
Uz pomoć građevinaca, jednu staru, poveću, zidanu kuću, s koje je otpadao malter, naši novozaposleni radnici su preuredili u školu sa osam učionica i prostorijama za direktora i sekretara. Prije ulaznih vrata, betonirali su stepenište, a velika ulazna vrata od bukovine u pilani je napravio Momčilo, stolar visoke klase. Bila su teška, pa su dovezena na traktorskoj prikolici. Ispred stepeništa, uredili su manje dvorište, koje su omeđili drvenom ogradom.
U julu naredne godine, na lijevoj strani, nanosili su zemlju i rijeku tjerali da se provlači između bukovih stubova urađene skele, a sebi ostavljali prostora za drugu skelu. Sve ovo su završili za nekoliko dana, a onda krenuli sa gradnjom nove skele od bukovih trupaca. Sve su radili kao na desnom poluluku i stubovima na njemu. S lopatama i civarama u rukama, razmišljali su o cestovnoj konstrukciji na luku.

Kada su radove dotjerali do cestovne konstrukcije, sa skele je pao radnik Šero. Hodao je po luku, a onda se zagledao u Drinu. Zurio je u drinske dubine, a nije mogao ništa drugo vidjeti osim starog željeznog mosta. Upirao je prstom u njega, kao da je nešto vidio u njegovoj potopljenoj konstrukciji. Onda je uzviknuo, da su svi čuli na skeli, čak i oni koji su bili na obalama:
– Eto me tebi, babo!
I poletio. Svom težinom pao je u Drinu na željezni most, koji je virio iz vode. Drinom je potekla krv, a Šero je ostao zapetljan u željeznoj konstrukciji starog mosta. Radnici su trčali obalama Drine, dovikivali se, nisu znali šta da rade. Na veliko iznenađenje svih, dotrčali su dvojica mađih, koji nisu radili na mostu, poznati kao lendohani i šverceri svim i svačim, Klanfa i Faći. Slučajno s brda sve su vidjeli i krenuli u pomoć. Između se nosili su mali drveni čamac s veslom i konopcem. Spustili su se niz obalu, iznad željeznog mosta, a onda u čamac. Kada su došli do mosta, Klanfa se uhvatio za željeznu ogradu mosta, što je virila iz vode, a Faći se bacio iz čamca u Drinu. Zaronio je u konstrukciju mosta i za nekoliko trenutaka isčupao Šera iz savijenog željeza. Klanfa mu je pomogao da ga smjesti u čamac.
Glava Šerina je bila razmrskana.
Prolazili su dani, a da baš niko od radnika koji su došli iz okolnih udaljenih sela nije znao što je Šero poletio u Drinu. Otkuda njegov babo u Drini. Samo u selu iznad buduće pilane, ostarjeli Kašmo se na sijelima sjećao Šerinog baba. Zajedno su išli u školu, u istom se danu oženili, dobili sinove i kćeri, a kuća im bila jedna do druge. Nije bilo dana, a da njihove familije nisu radile na zemlji, ili se starali o stoci. Navečer bi se s familijama okupljali i prepričavali šta su uradili toga dana, a šta im je ostalo za sutra. Kada bi na sijelima, iza rata, Kašmo, po ko zna koji put, počeo o Šerinom babu, svi bi umah, s kažiprstom na usnama, trčali prema njemu, išareteći mu da ne priča, dok bi drugi zatvarali prozore da ih ko ispod kuće ne sluša. Kašmo bi prekidao, pognuo bi glavu i s mukom srkao zrak:
– Kašmo je preteko, a dokle će, Onaj znade.
Opet oko Kašma, s kažiprstom na usnama. Šaptali su da ga je đavo opet uzeo pod svoje.
Nova pilana puštena je u pogon trećeg oktobra 1948. godine. Za samo nekoliko minuta gateri su izrezali prve kubike građe. Nije prošlo mnogo, a cestu na polukružnom luku su betonirali, a onda i asfaltirali. Bilo je lijepo vidjeti veliki most sa jednim lukom kako se polukružno izvio iznad Drine. U skladu i mjeri, kako je to zamislio naš arhitekta.
Nakon obavljenog zadatka, njemački vojnici, uz svoje pjesme i šajkače u zraku, odlazili su svojim kućama. Do Sarajeva su ih prebacili pilanski šoferi teretnim kamionima „tamićima“. Neki su ostali da žive u barakama. Među njima su bili Martin i Gerhard.
Ostalo je još da se preko mosta pruži pruga, poveže sa onom prijeratnom od Miljevine, pa bi šumsku oblovinu mogli dovoziti i kamionima i vozom. Tada bi pilana radila u punom kapacitetu. Došla je i frontovska brigada iz Gacka, gradila jedan krak pruge. Počeli su i radovi na izgradnji vodovoda do pilane i kolonije. Naši radnici podigli su još dvije barake: manju, za smještaj novih radnika i veliku, za menzu.

Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani

fotografije preuzete sa:www.boija.com – Jugoslavienresan 1953 (http://www.boija.com/archive/jugoslavien1953.htm)
oprema teksta:focanskidani

AUTOBUSKA STANICA – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 1. dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Počinjemo objavljivati dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

AUTOBUSKA STANICA       (1.)
Autobuska stanica grada koji je, osim jedne unikatne džamije, KP Doma, slavnih kapedomaca i Oskara, izašao na glas sa svoje stanice. Kakav grad, takva mu i stanica, koja mu dođe pa skoro poput lične karte: zadije se za oko i onom koji prvi put iz svijeta dođe, i putniku namjerniku, i onom koji se zanavijek od kuće u bijeli svijet otkida.
U jednoj slici: autobuska stanica je poštanska markica na razglednici grada.
I šta se sve tu nije sleglo: seljaci, po strani, na nabreklim hararima, sjede li sjede, motaju škiju i šutljivo dime; povratnici iz pečalbe, s gomilom kofera, velikih i malih, studenti, vojaci, uznici-nevoljnici, sa sjajnim narukvicama, pod plavom pratnjom. Između njih tkaju li tkaju, prošivaju se, udijevaju, gradske dangube, klošari, džeparoši, velike i sitne ribe: ta, stanica je i prilika za lov u mutnom.
Odrvenio, u mjestu cupkaš, za suncem gledaš, listaš u mozgu adresar s rođacima, do u deveto koljeno: dan na izmaku, valja gledati konaka!
Preda te pada lik, ni vidio ni čuo, bljesak ručnog sata zasjeni ti oči:
– Buraz, dvadeset maraka, dvadeset četiri karata, suho zlato, otac mi ga namro, zakleo me sa oba svijeta da ga ne skidam s ruke, ali … buraz, nevolja, šta ćeš! Tek što ga s ruke smakoh, učini se da mi se suši ruka. A brat je brat, leži tu kod vas, na pravdi Boga, a znaš kao i ja, čitam ti u očima, dobar si čovjek: dvojica bez duše, jedan bez glave. Izgorjeću od stida ako mu dođem mahajući šaka…
Pa prstenje, farmerke, iz Italije, kožnjaci iz Turske: prepišaj hoda od stanice, autobus ti neće pobjeći, šta te košta da probaš!
A džeparoši baška kivni na seljaka. I što ti je seljak: džepove osigurali, prvo bašlijom, pa kao to nije dovoljno, ušivali iglom unakrst, a ćese s parama, svezane mrtvim uzlom o svitnjak nosili u gaćama. I gdje god da se djene: u sud, bolnicu, u prodavnicu, malo-malo – s rukom među noge, ama za svaki slučaj. Što ti je težak: ni stida, ni srama!, odmahuje gospoda glavom za njima. Odatle im ta navika, ostala im u krvi, prenosi se s koljena na koljeno. I kad postanu i sami gospoda, domognu se i najviših položaja, po nagonu ruka im leti dole – ali ćese tu već odavno nema. Da otpočinu, dušu da povrate, na klupu, na trgu, zasjednu. Raskorače se, i gospodi prvo što u oči pada – njihove mošnje. I gospoda i gospođe, da li je zavist ili ljubomora, nikako pogled da otkuju s nabreklih seljačkih mošnji.
– Ama, otkuda im onolike mošnje?- gospođa će, poprijeko gledajući u dragana. On, pozelenio od muke, ostale joj oči na mošnjama, će jetko:
– Ma kakve njihove mošnje! Ono su ti kile. Okilavili od tereta – kaže a nije siguran ni da je to istina, još gore, niti da je gospođu ubijedio.
Hambo, iz Jabuke, kad za dobre pare pazari jaram volova, đavo ga navede da zakonači u Hanu. Unio na sebi miris zemlje, štale, volova, no sve je to neutralisano mirisom para. Ko ovcu na so, namamili ga na kocku: i oba vola, s očiju ih nije skidao, dok dlanom o dlan, ajnc mu ih odnese iz oka. Jedva živ do kuće, da padne na postelju: tugo golema!, oblaze ga kao kad se ide na žalost.
E, sad, do po mošnjama: kako poznati seljaka? A ponajprije po hodu: nenavikao na tvrdinu, hodi asfaltom kao po jajima – osim ono nešto zime, cijelu godinu bos, noge mu raskvasaju: čovjek u godinama, a lanjske cipele tijesne, pa kad ih, na jade, nazuje, dođe mu kao da je potkovan.

Autobus nije mrtva stvar, prije je neki živi stvor, o tom svjedoči jezik: može pobjeći, uteći, može te ostaviti, moraš ga imati na oku. Kad svi
digli ruke, predali se, kad: evo autobusa! Jedva da je autobus, prije je utvrda koju ti valja osvojiti, na prepad. Kao začudo, otvaraju se vrata, na njima kondukter Krnjo. Prve mu riječi: Ustuk, stoko! Pa i one s kartom u ruci iskosa gleda, sa sumnjom, i odšuti, odmahne rukom, udari po ramenu, kao da stoku u tor javi, što znači: prolazi!
A ostali, bez karte: de budi dobro dobri, i smiluj Krnja. I koga upusti, stoji dok ne udrveni, nije pod milost: Krnjo ima cijenu, dobro je skup. Na oči, ništa mu ne fali, nigdje ni obijen niti načet, pa zašto, „Krnjo“? E, to se vidi tek kad progovori. Ne trebaju to biti ni kvrgave riječi, kao: srebrn, smrtna, grdna, strn; čak i na onim svilenim riječima, iz punih pluća što svim svojim vokalima pjevaju, Krnjo bi zatrokirao.
Otuda mu ime.
Prepričava se: rebri se Krnjo na „vratima spasa“, autobus pun, gleda na koga milost da izlije, kad preda nj ispade čovjek: jako otpustan iz bolnice, hronična upala prostate. Sve kopneći, čovjek kumi, bogoradi, a Krnjo se češka iza uha, kao misli: hajde de srce, jetra, bubrezi, pa i mozga neka kad ga je već đavo donio, sve, sve, ali: prostata!, pa će ti:
– Šta-šta-šta mu to pa do-do-đe to pro-pro-pro-stata?
Dobri čovjek, videći gdje je krnjav, uzdajući se u bratstvo i jedinstvo nevoljnika, oborene glave, u po glasa i riječima punim poštovanja:
– E, dobar si čovjek, čuješ li ti sebe kako govoriš? Kako ti govoriš, ja ti, Bogom brate, tako mokrim.
Ponada se. Prevari se: Krnjo mu zalupi vrata ispred nosa, i bonik osta iza autobusa; zaplamenio se, s prepunom kesom mokraće u džepu.
Na stanici se uvijek nešto dešava. Šta, nešto!, dešava se živi život.
Nekako, tako to i priliči – da se i u ovoj priči krene sa stanice.
Narod kipti, ključa od čekanja. I djeca, koju inače ne možeš saviti u kuću, začudo bi i djeca kući – i sutra im pak valja u školu. Oni rijetki, stariji, čekaju prolazne autobuse. Samo radnici imaju svoje. Sve su oči gladne autobusa. Gledaju jedni u druge, a u svakom pogledu: pobogu, brate! Mala je ova stanica za ovoliko čekanje, nema se tu mjesta da se izbjegne vreva, ni načina da se nikom ne stane na žulj. Najbezglaviji su školarci: ucrvljali se od duga čekanja. Vrpolje se, gužvaju, češkaju, misli nigdje da im se stane.

Napokon, sreća i Bog!, sve se okrenu: baš kao da su na njega, a i ne znajući, sve vrijeme čekali: iz bifea „Ćehotina“, do autobuske stanice, pred njih izlazi pijani, s nosom i bradom, niko drugi do Oskar. Kao da su svi čekali na Oskara, zamalo zaboraviše: ili su pošli ili su došli.
Skoliše ga sa svih strana.
U razdrljenoj, tamnoj, prljavoj košulji, sa dva-tri zakopčana dugmeta, ispod koje se bijelila žutim isflekana potkošulja, u starom, crnom, poderanom kaputu, i pantalonama spuštenim preko vojničkih kundura do zemlje, stajao je kipom. Dođe, prije strašilo za ptice, nego čovjek!,
u svakom slučaju: neko koga je priroda izdvojila od svijeta. A on to hoće još i pokazati: propinje se na prste da ga se vidi.
S malo kose iznad čela, neobrijan, sitnih čigrastih očiju, špicasta nosa, klempavih ušiju, osrednje visine, više mršav no što bi bilo potaman.
Sastavi ga, Osko! – zagalami razroki žgoljavac sa strane.
Oskar se isprsi, podiže glavu uvis i rukama sastavi bradu s nosom, kao da čeljusti nema, a onda spusti ruke i sturi glavu naprijed, svima da pokaže šta je sve on za njih u stanju uraditi. To su tražili. I dobili.
Zaokrugli glavu, smanji bradu, sad je ona gore, a vrat ostao dolje, no se izdužio. Oskar – drugi čovjek. Prkos u bradi, prkos mu u nosu, jednom riječju: sav u prkosu!
Narod traži. Oskar daje.
Cika i vriska. Sjatili se oko Oskara. Hoće da ga dodirnu kao zvijezdu. Sretni. Zaboravili su i na autobus. I kad autobus ne ide, i kad ih ništa ne ide, kad … u pomoć ide Oskar! Neka njima Oskara: autobuse neka nosi đavo, viđaju ih svaki dan, a Oskara kad izađe iz „Ćehotine“.
Vidjeli su što su htjeli vidjeti. Razdrljena košulja do pupka, a on: s bradom uvis! Slika za ne baš svaki dan. I još jedna slika. Debela, tamna, brazgotina spuštala se od desne vilice, malo ukoso, do ispod vrata i uranjala u gornju kost grudnog koša. Kao da ga je davno neko nekad naklao i tako ostavio. Štono riječ: živ klan, nedoklan.
Ova brazda na njegovom vratu nije umanjivala vrisku, ni ciku. Ni truni sažaljenja, samo osionost nad beskućnikom, koji ništa i nikog svoga nema. Da li zbog toga, ili zbog tog njegova biljega, osjećali su se nadmoćniji. I uzvišeniji. Oskar ih je rasteretio čekanja, pa su se mogli vratiti sasma sebi.
Čim junak odvoji bradu od nosa, drugi je Oskar. Kao i oni: običan, svakidašnji, ne zapinje za oko. Opet se začu:
– Sastavi ga, Osko!
A Osko, pijan, lelujao je pred njima kao dim iz fabričkog dimnjaka. Otvori usta, razrogači čađave oči. Vidjelo se da nema ni jednog zuba. Zapjeva:
„Moj mitraljez ne silazi s leđa, dok na Trstu ne bude li međa.“
Svi se smiju, samo jedan, postariji „stručno“ upita:
– A što Trst nije naš?
Oskar, iako pijan, nakostriješi se obrvama na njeg. Kao da ga je čekao, odgovori:
– Izdali nas Rusi.
– Zar, opet? – oču se isti onaj glas.
– A šta biste vi htjeli, gospodine? – odgovori mu Oskar, a iz bezubih usta poče mu kuljati smijeh. U prvi mah zagasito mukli, u trenu prijeđe u resko stepenasti, koji je u krugovima padao među svijet. Kao kada se u jezero baci kamenčić. Njegov smijeh prihvati i staro i mlado. Tresla se autobuska stanica. Dogodio se Oskar, po ko zna koji put. Svi se smiju, a ne znaju što će ovdje Trst i Rusi. Nije im do politike. Dovoljan im je Oskar. On je smijeh, a oni gladni smijeha.
Sve ovo sa strane posmatra mladi milicioner, zvani Mire. Autobuska stanica je njegova zona odgovornosti. Nije mu ovo bio prvi susret Oskara i naroda na stanici, no: nikad više svijeta, niti su ovoliko kasnili autobusi. Njegovo je bilo da pazi da šta narod ne uradi, što ne bi bilo drago njegovom kamandiru, a ne daj Bože da to još njemu dođe na sto dok je on dežurni. Ode služba, a i on s njom. Na stanici je uvijek bilo cirkuzijade sa Oskarom, a ovo je prvi put da ima i politike. Otkud Rusi s Oskarom! čudio se Mire. Morao je ovo zaustaviti. Rusi će doći do komandira.
Plivajući rukama u zraku, kroz buru smijeha probi se do Oskara. Svijet kad vidje Mireta do Oskara, smijeh odjednom presuši. Mire se izdera na Oskara:
– Prekini! Ti znaš što Trst nije naš!
– Ni tebi nije lako – pomirljivo će Oskar.
Opet cika i vriska. Mire se zbuni.
– Zagrli ga, Osko! – neko se ču.
Kao orao Oskar krili ruke i krenu prema Miretu da ga zagrli. Samo što mu priđe, Mire ga hvata za obje ruke, podmeće mu rame te preko sebe baca na zemlju. Podiže se prašina. Muk na stanici.
Oskar jeknu na zemlji. Opirući se rukama o zemlju, ustaje, pa dugo otresa prašinu sa sebe, pa jednu kaže:
– Neka naše narodne milicije.
Zatim se uspravi, i nekako kao i bez njega, same mu riječi pođoše:
– Kako me samo baci, ko da sam klasni neprijatelj.
Opet smijeh na autobuskoj stanici. Mire će njemu:
– Eto, izdadoše te Rusi!
Mire krenu kroz narod koji se razdvajao da prođe vlast. Oskar zapjeva za njim:
„Majka me kara, otac me kune, dabogda, Osko, šišo majmune.“

Samo što završi, začu se tresak ispod njih, kod onog malog parka do mosta. Plač. Svi pogledaše tamo. Djevojčica crvene kose, u šarenim hlačama, s majicom preko, pala sa biciklom na trotoar pored ceste.
Plače, drži se za nogu. Ne ustaje.
Oskar u trku, kao da nema ni kapi „kruške“ u njemu, poleti do djevojčice. Uhvati je ispod ruku i podiže. Ona stade na obje noge. Prestade plakati. Sagnula se, gleda ranu na koljenu. Utom, odnekle, izbi dotrajali sedamdesetogodišnjak Salem, hamal i čistač cipela. Pred sobom je gurao duga kolica u kojima je prevozio namještaj. Čim vidje krv, ode do kraja kolica i iz jedne nahtkasne izvuče bijeli zamotuljak. Diže ga uvis i kaza Oskaru:
– Hansaplast!
Nevješto ga raspakova, dođe do djevojčice i njime obujmi povrijeđeno koljeno. Oskar podiže biciklo. Ona polahko, zbunjeno, s biciklom pored sebe, krenu prema mostu.
Oskar je stiže, a hansaplast se crvenio na koljenu. Pomilova je po kosi:
– Ti sparila kosu sa koljenom.
Crvenokosa se nasmija. Oskar se vrati Salemu:
– Otkud znaš da je u natkasni hansaplast – upita Salema.
– Stvari su jedne stare doktorice. Šta bi drugo moglo biti u natkasni, odgovori mu Salem.
Nadničarski se nasmijaše i zagrliše. Narod se postidi. Niko ni riječi.
Uto dođoše autobusi iz više pravaca. I odoše. Završi se „oskarijada“. Pusta osta autobuska stanica.

Oskar je htio u koloniju. Prepuni, svi autobusi odoše.
Oskar Kuštek osta sam sa sobom, a bez sebe. Sebi sam nije dovoljan. Zato će on sutra u koloniju.
Mirsad SINANOVIĆ

 

KOLONIJA – roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

 

OKRUGLO PA NA ĆOŠE !!! FOČARENJE : KRATKE FOČANSKE PRIČE I PO KOJA FOČANSKA PJESMA…

Sve moje knjige su štampane u kopirnici. Ama baš sve. Tako i ova OKRUGLO PA NA ĆOŠE !!! FOČARENJE : KRATKE FOČANSKE PRIČE I PO KOJA FOČANSKA PJESMA…
Osnovni podaci o knjigi
Format:A4
Broj strana: 132
Stranice nisu numerisane
ilustrovana
Jezik: Bosanski
Izdavač: Sam svoj majstor, Sarajevo
Godina: 2018
Mehki povez

U knjizi se nalaze slijedeće kratke fočanske priče:
Intelegtualci = intelektualci i ostale prisilđeldije,
Rane predizborne : Foča u magli – Magla svuda oko nas,
Sve se mijenja sem kamenja,
Most preko uzburkane rijeke,
Fočarenje:Da malo protabirimo ovu razglednicu,
Điđevo:Hair česma,
Posla mi ove karte moj ahbab Čizmo,
Radio Foča, birvaktile,
Podmetnuti kukavičije jaje,
Careva džamija u Foči,
Nastavljeno nagađanje:Svečano otvorenje Aladža džamije,
Koju ti tv gledaš?,
Droba,
Između pameti i raspamećivanja/IZMEĐU KRAJNOSTI,
Oteto – prokleto,
O Fočanskim kajakašima,
FOČA:Doba prosperiteta (1958. – 1980.) i doba stagnacije (1980. – 1990.),
Sokak mog djetinjstva,
Otimačine:Pljačka je to gospodo!,
Fočarenje:Razglednicama po Foči,
Govorite da ste za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu,
MIRIS PROŠLOSTI:Al’ se nekad dobro jelo,
Korzo,
Kamp kućice u Dinjem Polju,
Čemu vakat – tome i vrijeme,
O golgoti i stradanju naroda fočanske nahije,
Foča je nekada bila,
Lopova i žandara,
Samo uspomene:Ko se sjeća Šekularca još?,
Samo sjećanja:Prvi selfie prije 50 godina na Kulini,
Sasvim lično:Zašto je zamro kajakaški sport u Foči?,
Sjećanje na jedne izbore u Foči, u bivšem sistemu,
Fočanska lobotomija i fočanski kostolomci,
Fočanski slalom i paralelslalom Drinom i Drinskim vijugama,
Fočanski slalom i paralelslalom (5),
Da se ja pitam…Al’ se ne pitam…,
Pripremali se teren za mini hidrocentralu “Vikoč”,
Onih dana, onih para…Bidai – rastanak,
Slovo o fočanskim špiljama – pećinama,
Kako je propalo osnivanje boćarskog kluba u Foči,
Nema ni boćara, ni boćanja…A ni rakita nema…,
Kako su nastale “gvozdene cipele”,
Foča, Ortakolo,
Između pameti i raspamećivanja/IZMEĐU KRAJNOSTI (2),
E pericoloso sporgersi/NE NAGINJI SE KROZ PROZOR,
Aladža ili Šarena džamija,
Fočansko kino,
Cibaci mi ptuloptu!!!,
Veso bio – bio veso!,
Sikteruša,
Ambrela, sajvan, kišobran,
Crtice u prolazu…Zblanuti se,
Knjige,knjige,knjigice,
Tko je taj, šta je taj captain15 rekti?,
Kolutaši, tarabe, šube, kauboji i indijanci,
Eki – ekši – ekšiboza i cibaci mi ptuloptu,
Komendija,
Glasajte za mrtvaca!,
Svečano otvoren put za niđe u nedođiji,
Most Stradanja,
Omladina fočanskog sreza, 1.maja 1949.,
Foča:Kradu ilegalno, nelegalno, a svi šute i mirna Bosna!,
IZDVOJENO (napisao Juka Juka),
Nijedno spomen obilježje posvećeno ubijenim Bošnjacima,
Dobri stari ćiro (voz),
Nataša Zimonjić – Čengić u Foči 1944. skupljala je kosti ubijenih muslimana (Dani br.263 od 28. juna 2002.),
Tjentište,
Ustikolina,
Dokumenti – Foča:Ko sve čeka zaborav genocida (Dani br.210 od 15. juna 2001.),
Škola malog fudbala iz Međurječja,
Fočanske priče:Čaklja,
Prvi teve u mahali…ako ne, onda među prvima u sokaku…,
Iz moje bašće…,
Hafiz Abdulah Budimlija – Fočak,
Posljednja fočanska džemija,

 

U knjizi se nalaze slijedeća po koja fočanska pjesma:
Neki drugi…,
Život na cjedilu,
Dehidrirali smo,
Glineni golubovi sa Drine,
Jesen,
Kada je kiša stala (ISTINITA PRIČA),
Ti u snovima što živiš,
Ništa lično:Mrze me…,
ne, ne može tebe svako ni razumjeti,
Eh, kad bi ćiro ponovo kren'o,
Ružo moja,
Skinite vaše tamne naočare,
Zeznuta sam ti ja,
Eh, kad bi…,
Bugija se digla,
Neki drugi…,
Kad se samo sjetim rodne kuće…,
O nestalim me pitaš,
Ugasite svjetla…,
Sanjao sam noćas,
Oni vazda guslaju,
Bio jednom jedan,
…i ne tako obična pjesma o FOČI,
Putniku Namjerniku : KAD U FOČU DOĐEŠ,
PROTJERANI,PROTJERANI,

priredio:Kenan Sarač/focanskidani
design:Kenan Sarač

HADŽIĆI : KAD BI DRINA OČI IMALA (promocija knjige “PJESME I PRIČE INATA I PRKOSA” Nisvete Skejović)

Inatom i prkosom se brani Domovina.
“Budućnost ne smije dati zaboravu prošlost.
Domovina se voli i kroz pjesmu i kroz priču
ma koliko teška bila i pjesma i priča.
Domovina je jedna i rezervne nemamo.” – istakla je Nisveta Skejović.

U petak, 27. aprila 2018. godine, sa početkom u 19. časova, u multimedijalnoj sali Općine Hadžići održana je  promocija druge knjige fočanske poetese Nisvete Skejović – “PJESME I PRIČE INATA I PRKOSA”.

Poetesa kroz stihove i prozu govori uglavnom o stradanju naroda Foče i Podrinja općenito, ali i ostalih gradova i mjesta u Bosni i Hercegovini, o Igmanu, Prijedoru, Tuzlanskoj mladosti, o braniteljima i herojima Bosne i Hercegovine…

 

priredio:Kenan Sarač
fotografije:internet/screenshot
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

Ševko Kadrić : Pazarni dan u Foči

Pogled na pijacu u Foči

Taj dan bila je subota, i bio pazarni dan u Foči, bila jesen, lijepa jesen Fočanska. Seljaci dotjerali voće ubrano i osušeno, pekmez, šogolj, drva, sijeno, sir, kajmak. Poneka vreća kreča pod Pazarištem bila prislonjena. Tezge se lomile pod medom, vinom, rakijom, kovanim noževima. Cigani donijeli kose, sablje Fočanke a Dervo iz Slatine kace, stapove, čabrice, kosišta, grablje.
Svega na pijaci bilo što roditi može na obalama Drine i Ćehotine, kod seljana na Cvilinu, Dragočavi, Godjevnu, Vikoču, u Šadićima, Ćurevu, Zavaitu, što mogu i znaju ruke i zanati došli od Dubrovnika, Carigrada, Beča, odkud sve nisu?
– Evo ih mrkaljuše iz Potpeća – prizivao mušterije jedan što je kruške prodavao.
– Fočanka za ovcu – vikao drugi vitlajući sabljom iznad glave.
– Karike na marike, ko nabije taj dobije – ponavljala je ciganka nudeći karike vještima da bacaju na flaše.
– Duhan, duhan vikočki – dovikivao je brkajlija pod turbanom, suknenih hlaća sa velikim turom dok je prevrtao i nudio sitno izrezan žuti duhan.
– Miris dubrovački – odmah za njim dodao je jevrejski trgovac sa bijelom kapom na glavi.
– Bukovina sa Čelebića – čuo se glas čiče pod vlaškom šubarom.
I tako, smjenjivale se ponude, čuo se žamor, kasnije i pjesma. Prvo onako nasuho pa onda uz šargiju, violinu, def i piskav glas ciganke što je, nekome, pjesmom otimala teško stečenu zaradu, a davala sjetnu pjesmu za utjehu:
”Razbolje se lijepa Fatma jedinica u majke ona traži žute dunje, žute dunje, aman amann žute dunje iz Stambola…”
(iz romana  ”Proleter u srcu” – Ševko Kadrić)

 

priredio:Kenan Sarač
fotografije: flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik/internet/screenshot
oprema teksta:focanskidani

[izlog knjige] Kuća na Kunovu

Historijski roman “Kuća na Kunovu”, autora Edhema Trake, potresna je priča o dramatičnoj borbi za život grupice ljudi u kandžama smrti opasanom Kunovu, seiu na granici Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Radnja se odvija krajem 1941. i početkom 1942. godine, kada su četni­ci izvršili stravičan pokolj nad nedužnim civilnim muslimanskim življem u istočnoj Bosni, a napose u fočanskom kraju…

Roman je potresno svjedočenje o unutarbošnjačkim slabostima (sla­bostima muslimanskog življa na ovim područjima), njihovoj naivnosti, koje su doprinosile dodatnome stradanju tog naroda…

Ovo je gotovo epska storija o hrabrosti dvojice ljudi koji su, kuću punu nejači (žena, djece, ranjenih), sa samo dvije puške i nešto municije uspjeli odbraniti od višednevnih ataka do zuba naoružanih četnika…

Kutub, 1999., 239 pages

El-Kalem, Sarajevo, 1999., 239 stranica

 

priredio:Kenan Sarač

fotografija:internet

oprema teksta:focanskidani

 

***********

Za vrijeme Austrougarske u Vikoču bila žandarmerijska stanica, bio most željezni preko Ćehotine, bile tri prodavnice ,bio mekteb, bila džamija,bila kahva(na) ,bile dvije škole, bio matični ured… Danas u 21 stoljeću samo jedna kuća ima…
HISTORIJA FOČE ISPRIČANA FOTOGRAFIJAMA
https://focanskidani.wordpress.com/2017/09/25/historija-foce-ispricana-fotografijama/

Kunovska legenda – Mujo Trako

IZ HISTORIJE FOČE : Kunovski zapis
https://focanskidani.wordpress.com/2016/09/01/iz-historije-foce-kunovski-zapis/

[izlog knjige] Kuća na Kunovu
https://focanskidani.wordpress.com/2018/02/06/izlog-knjige-kuca-na-kunovu/

FOČA : Sela Čelebičkog kraja
https://focanskidani.wordpress.com/2018/02/06/foca-sela-celebickog-kraja/

[GODIŠNJICE] Zgiboh od čudne boli – Mehmedalija Mak Dizdar (17.10.1917. – 14.07.1971.)

 

 

Gorčin

Ase ležit
Vojnik Gorčin
U zemlji svojoj
Na baštini
Tuždi

Žih
A smrt dozivah
Noć i dan

Mrava ne zgazih
U vojnike
Odoh

Bil sam
U pet i pet vojni
Bez štita i oklopa
E da ednom
Prestanu
Gorčine

Zgiboh od čudne boli

Ne probi me kopje
Ne ustreli strijela
Ne posječe
Sablja

Zgiboh od boli
Nepreboli

Volju
A djevu mi ugrabiše
U robje

Ako Kosaru sretnete
Na putevima
Gospodnjim
Molju
Skažite
Za vjernost
Moju

Mak Dizdar

 

Gorcin – Mak Dizdar (interpretira Miki Trifunov).flv

dokumentarni film MAK

 

 

priredio:Kenan Sarač

_ _ _ _ _

vidi još:

PORUKA – Mehmedalija Mak Dizdar
https://focanskidani.wordpress.com/2016/09/26/poruka-mehmedalija-mak-dizdar/

Bosanski pisci kroz historiju: Mehmedalija Mak Dizdar (17.10.1917. – 14.07.1971.) – foto
https://focanskidani.wordpress.com/2015/10/14/bosanski-pisci-kroz-historiju-mehmedalija-mak-dizdar-17-10-1917-14-07-1971-foto/

Adil Zulfikarpašić o Maku Dizdaru
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/08/adil-zulfikarpasic-o-maku-dizdaru/

Slovo o čovjeku PRVO
https://focanskidani.wordpress.com/2017/03/08/slovo-o-covjeku-prvo/

…a kako ćeš tek razlikovati čovjeka i vuka…
https://focanskidani.wordpress.com/2016/08/17/a-kako-ces-tek-razlikovati-covjeka-i-vuka/

[GODIŠNJICE] Zgiboh od čudne boli – Mehmedalija Mak Dizdar (17.10.1917. – 14.07.1971.)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/10/17/godisnjice-zgiboh-od-cudne-boli-mehmedalija-mak-dizdar-17-10-1917-14-07-1971/

[izlog knjige] Roman o Srebrenici

“Bog neka mi oprosti.

Neka mi Bog oprosti na svemu što ću napisati.
I što neću napisati. Ali sam ja svoje napisao.
Četvrtu godinu na prsima nosim ispisano:
Allah, dželle šanuhu, moj je Bog. Dini islam je moja vjera. Kur'an je moja knjiga. Kibla je moja Ćaba. Muhammed, alejhiselatu vesselamu, moj je pejgamber. Zurrijeta sam Adema pejgambera. Milleta sam Ibrahima pejgambera. Ummeta sam Muhammeda, alejhiselam.
Neće biti nikoga da po mom mezaru iz ibrika polije vodu. Dženaze neće biti. Neće me niko spustiti u mezar. Mene neće imati ko zovnuti na talkin. Ni mezara neće biti. I ne znam hoću li se moći i odazvati melekima. Zato sam razdrljio prsa i urezao ahdnamu: ko sam, šta sam, čiji sam. Neka Munkir i Nekir sami pročitaju. I neka me ostave da na misru predahnem u kaburu. Ili će mene, ipak, propitivati Mubešir i Bešir? Ja se uzdam, ja u Boga vjerujem, u Božije meleke, i u Božije kitabe, i u sve što je objavljeno pejgamberima, u Kur'an objavljen Muhammedu, alejhi selam, da će meni u kabur doći Mubešir i Bešir. I da će samo navratiti, svratiti, kao sa vrata pogledati, samo da virnu jesam li ja taj koji na prsima četiri godine nosim iman-tahtu. I neće me propitivati. I zato što će vidjeti da sve piše na mojim prsima i zato što će im o meni reći melek smrti Azrail. Ja se u Boga uzdam, pustit će me kaburski ispitivači na miru. Inšallah, dva meleka reći će: Ne boj se, mi smo tvoje društvo do Sudnjega Dana!”
(Roman o Srebrenici – Isnam Taljić)

Smrt mi se odavno ne javlja kao šuhva. Umrtvljena su sva osjećanja i predosjećaji osim prisutnosti u vlastitom umiranju. Bliže mi je od košulje. Svlačim košulju. Potkošulju. Gaće. I čarape, ali ona gamiže. Ne može se sastrugati noktima. Skidam i zaboravljeni pokvareni ručni sahat. Burmu nikako ne mogu. Urasla je u prst. Padnem li im živ u ruke skinut će je Srbi. Tada će mi bol odsijecanja prstenjaka nakratko probuditi osjećanje života.

Ne uspijeva mi svući prsten. Pokušavam na hiljadu i jedan način. Suh sam kao grana. Izobličen od mršavosti. Kad bi mom skeletu uspjelo spasiti se i izvući se iz moje kože, prepao bi se tijela koje je visilo po njemu. Ali je burma, haman, srasla s prstnom kosti.

Neće, zar, biti da mi se smrt omotala baš ispod vjerničke burme? Moja nevjesta i ja, njezin zavjerenik. Vjerenica zavjerenica.

Bit će da se vjerenica svačijeg života meni mogla sakriti samo ispod vjereničke burme ikad vjenčane davne djevojke Tenzil Muhurdar.

Razgolićen do ogoljene duše. Samo s prstenom. Uzalud je pokušavam sastrugati noktima. Ona ne gamiže mojom vanjštinom. Odavno se uselila u nutrinu. Smrt kruži u meni polagahno, pomicaj po pomicaj, zatvara krug.

Drugi horozi se ne oglašavaju. I prvo javljanje bilo je iz jednog grla. Oglasio se samo jedan. Ostali horozi nisu ga podržali. A nijedan da se opet javi. Uvijek imaju prvi. I, uvijek u tačnom razmaku, drugi horozi razbiju gluhoću noći najavljujući skoro svitanje.

Veća sahatna kazaljka ili načini ili ne načini pun krug poslije prvih horoza, a oni se redovno opet jave. Osim to se ne javljaju u ovoj noći. Samo traje gluho doba. Gluhoća gluhog doba. Hoće li i osvanuti? Ili ovako započinje četvrta i konačna smrt starinskoga grada?

Umire li, ovo i ovako, Srebrenica za sva vremena?

Smrt mi se zavukla pod kožu, pa nahrupila krvnim žilama i sada ispunjava najskrovitije kutke moždana istiskujući iz njih posljednje djeliće kisika. Život gubi posljednju bitku. Smisao je ionako izgubljen.

Smrt.

Samo smrt.

Samo sama smrt.

S.

M.

R.

T.

Rukom opipljiva kao što je opipljivo svako slovo iz njezina imena. Oslušljiva poput muklosti svakog suglasnika u njezinom izgovoru. Širi svoj zadah. Nagledana više od ičega na Ovome svijetu. Samo se još treba javiti peto osjetilo njene četvrte dimezije.

Noćas će se moja majka, daleko odavde, u prostorima koji postaju sve samjerljiviji sa vremenošću Srebrenice, prenuti iz sna i u bunilu mene mrtva dozivati. I neće znati, dobra starica, muči li je morija ili je na zbilji.

Morila i zbilja su se ispreplele i ne može se razaznavati šta je koje. I ne zna jadnica majka da joj se sin odavno izgubio u smrti. Ili zna? Ili i bolje zna od mene?

Da joj nije mene, bolje bi joj bilo. Da sam rođen bez majke, bolje bi mi bilo.

Bolje biti keruša, nego majka.

Ali je, opet, i keruša majka.

Lakše bi nam bilo, majko, da nejmamo jedno drugoga.

(odlomak)

(Roman o Srebrenici – Isnam Taljić)

Zebnja smrti obuzela me nakon što mi je umiranje postalo najuobičajenija naviknutost. Nagledao sam se bio smrti i smrti. Bio sam je sit do grla. U meni se izgubila bol patnje za rahmetlijama. Sva misterija smrti svela se na tupo shvaćanje uskraćene materijalnosti u obzorju čaršije, na čin konstatiranja da opet neko nije na Ovome svijetu.
(Roman o Srebrenici – Isnam Taljić)

Insan je uznosito i oholo stvorenje koje najčešće ne vidi dalje od vlastitog nosa i redovno smeće s pameti da uvijek ima gore od gorega.
(Roman o Srebrenici – Isnam Taljić)

Ministarstvo obrazovanja, nauke, vjera i sporta, 1998
Izdavač:Biblioteka Savremena književnost
Općina Srebrenica, Bemust, Sarajevo, 2005
_ _ _ _ _

Isnam Taljić (Vlasenica, 1954. – Sarajevo, 2017.)

 

priredio:Kenan Sarač

Isnam Taljić (Vlasenica, 1954. – Sarajevo, 2017.)

 

IN MEMORIAM: Isnam Taljić (Vlasenica, 1954. – Sarajevo, 2017.)

Književnik Isnam Taljić, rođen 1954. godine u Vlasenici, preselio je na Ahiret sinoć u Sarajevu.

 

nema nama života bez Bosne

 

izlog knjige : „Izvještaji iz bosanskog rata“ (Dnevničke zabilješke) – prof. dr. Šemso Tucaković

Na 922 strane autor Tucaković je od prvog „ratnog“ dana, za koji on smatra, 01. oktobar 1991. godine do posljednjeg 23. decembra 1995. godine bilježio svoje osobne opservacije, iskaze istinitih doživljaja ratnika i civilnih stradalnika, ishode komunikoloških analiza međunarodnih odluka te neprijateljska propagandna djelovanja važna za okolnosti i tok ratovanja u BiH.

„Važno je da se istina ne zaboravi, a neće samo ako se bude na ovako vjerodostojan način o njoj pisalo i govorilo. Zbog toga ne smijemo zaboraviti ove heroje koji su tokom agresije istinski s puškom u ruci ratovali, ali i usput pisali sve s ciljem da budućim generacijama prenesu istinu sa svih bosanskohercegovačkih ratišta u formi kapitalnog djela nastalog za njihova života“, naglasio je ministar Fišo.

Šemso Tucaković je doktor komunikoloških nauka, višegodišnji novinar „Oslobođenja“, ratni izvještač, organizator otpora agresoru, aktivni sudionik u bitkama boraca Armije Republike Bosne i Hercegovine u kojoj je obavljao razne visoke starješinske dužnosti i neposredni svjedok progona, patnji i umiranja uglavnom pripadnika bošnjačkog naroda.

Profesor Dizdarević je istakao da “autor govori uvjerljivim i dokumentiranim opisom viđenog i osobno doživljenog, kao i o osobenostima surovih ratnih zbivanja i ponašanja ljudi u njima”.

„Sa fotografskim aparatom, olovkom i novinarskim notesom i puškom na ramenu, bilježi i snima sve što se zbiva u njemu i oko njega u brojnim, bremenitim i pogibeljnim ratnim okolnostima i situacijama u kojima se nalazio“, precizno je objasnio Dizdarević te naglasio da je publikovanje ovog djela od izuzetne uže stručne i šire društvene važnosti.

 

iz knjige Izvještaji iz bosanskog rata:(dnevničke zabilješke)/Šemso Tucaković,- Fojnica:Štamparija “Fojnica”, 2017. – 922 str., ilustr.;25 cm

Bože,ima li providjela dana!

Dok je odgajala djecu i održavala kuću,Majka je uvijek imala više posla nego što je mogla osvojiti.

Kad bi se premorila,kad bi je spopala malodušnost,sjela bi,očajna,i rekla:

„Bože,ima li providjela dana!“

Ali ta kriza bi brzo prošla,pobijedila bi njena vitalnost i potreba da odgovori svim obavezama,ustala bi i nastavila da radi.

Ta borbenost i dobro zdravlje bili su razlog što je doživjela duboku starost.

Tada je odjednom postala besposlena,osjećala se nepotrebnom i beskorisnom-djeca su se poženila i poudala,svako je imao svoj život,njoj je ostajalo samo da im ide u goste ili da se zabavlja sa unučadima.

Određene periode vremena provodila je,naizmjenično,kod trojice sinova.

I dalje je bila zdrava,horna za posao,ali za njenim angažmanom nije bilo potrebe.

Često bi izražavala svoje nezadovoljstvo tim što joj je dosadno,što je u svemu držimo po strani,žalila se na svoj život i sudbinu i opet bi rekla:

„Bože,ima li providjela dana!“

Mi smo je tada ružili:ima sve što joj treba,može se odmarati i uživati,a što je najvažnije—zdrava je.

To je najčešće bila poenta razgovora i najjači argument protiv njenog neopravdanog nezadovoljstva,što bi nju razljutilo pa bi rekla:

„Vala,dosadilo mi je više i da budem zdrava!“
_ _ _ _ _

providjelo,-la    –     pojava svjetlosti,naročito poslije dugog peroda mraka,tmore; preneseno:izlazak iz muke,nevolje,spas,rješenje.
(Sead Trhulj:Rječnik moje majke)

_ _ _ _ _

Rječnik moje majke : Prilog leksičkom blagu bosanskog jezika
Haša Trhulj, rođena Zulfikarpašić, živjela je gotovo 97 godina. Nikada nije išla u redovnu građansku školu, nije bila nigdje u službi – čitav život provela je u kući, pa je sačuvala izvorni bosanski jezik koji je naučila od svoje majke, i od oca, čuvenog Husein-bega Zulfikarpašića-Čengića, izuzetno mudrog i obrazovanog čovjeka, te u kući Trhulja, ugledne fočanske građanske porodice u koju se udala.
Leksičko bogatstvo, neke karakteristične osobine bosanskog jezika (česta upotreba glasa h, na primjer), čuvanje nekih starih slavenskih riječi koje su u svakodnevnoj životnoj praksi zaboravljene ili zamijenjene tuđicama karakteristike su tog jezika, koje nisu samo pokupljene u rodnoj kući, nego ukazuju na viševjekovno jezičko pamćenje mnogih generacija ovih dviju porodica.

Nije predmet ovog rada da raspravlja o tome zašto je u proteklim decenijama naše novije historije nasilno izostavljen naziv bosanski jezik, ali bosanski jezik je to nasilje preživio, možda najviše zahvaljujući jednoj svojoj osobini: da prihvati, profiltrira i usvoji sve što je vrijedno i lijepo, pogotovu nove riječi, izraze i sinonime, i da tako postane još funkcionalniji i bogatiji.

Trhulj, Sead
Rječnik moje majke : Prilog leksičkom blagu bosanskog jezika. – Sarajevo : Alef (Bošnjačkog instituta), 2002., 162 str. : foto. ; 20 str.
Originalan istraživački rad u kojem su obrađene i reafirmisane mnoge zaboravljene ili nasilno uklonjene riječi koje predstavljaju korijene bosanskog jezika. Uz mnoge riječi isprčane su i priče vezane za autorovu majku, što knjizi daje i posebnu literarnu vrijednost.

_ _ _ _ _

priredio:Kenan Sarač

MUBERA MUJAGIĆ, ZABORAVLJENA BH HEROINA I POETESA

 

 

Mubera Mujagić, profesorica kojoj su dohakali Njegoš i Ivan Mažuranić…

Tražila je da se iz škola izbaci Gorski vijenac jer vrijeđa muslimane. Na njenu dženazu niko iz Društva pisaca BiH nije došao.

Zašto je poetesa i profesorica Mubera doživjela takvu sudbinu. U pismu kojeg je osamdesetih poslala beogradskom NIN-u tadašnja profesorica srpskohrvatskog jezika tražila je da se iz školskih udžbenika izbace stihovi Petra Petrovića Njegoša i Ivana Mažuranića. Smatrala je da stihovi Gorskog vijenca i poeme Smrt Smail-age Čengića vrijeđaju muslimane. Nakon tog pisma, nastala je ideološka haranga na Muberu. Morala je napustiti školu u kojoj je predavala. Praktično, našla se na ulici.

I na sastanku podružnice pisaca Sarajeva i Aktiva saveza komunista u povodu rasprava o nastavnim planovima i programima književnosti za osnovne i srednje škole izjasnila se profesorica Mubera protiv Njegoševog Gorskog vijenca i spjeva Smrt Smail-age Čengića Ivana Mažuranića. U ispovjesti za beogradski nedeljnik Intervjua (januar 1985.) objasnila je kako pri tome nije bila isključiva, kako je kao zamjenu predložila Njegoševu Luču Mikrokozmu!

-Stojim iza svojih riječi, s razlogom i obzirom da je najmanja posljedica lošeg vaspitnog utjecaja tih djela na mnoge generacije upotreba riječi kao bula, Vlah, Turčin, u odnosu na teže ekscese koji se mogu javljati, naročito u višenacionalnim sredinama.Na svojoj sam koži osjetila agresivnost nacionalista raznih boja i ometanje rada i života, te štampanje Zbornika stvaralaštva mladih Tito-Sloboda-Domovina koji sam pripremala godinama, da bih ga objavila u autorskom izdanju (onemogućena da nađem izdavača). Učenik koji je htio spriječiti ekscese i spletke nacionalista oko te knjige strpan je u ludnicu, sa časa, bez znanja roditelja – napisla je profesorica za Intervju.
I pitala da li se može negirati mišljenje profesora Aleksandra Kreške koji je u svom pismu pod naslovom “Van s Njegošem iz škole“ apelovao da se Gorski vijenac i Smrt Smail-age Čengića izbace iz školskih programa, citirajući samo pojedine stihove Njegoševe, kao dokaz i razlog:

-Nekrstu se gore usmrđeše…odža riče na ravnom Cetinju…zaudara zemlja Muhamedom…kako smrde ove poturice… Ako se nekima kosa diže na glavi zbog mog prijedloga, ima ih više kojima se kosa diže zbog ovakvih stihova – napisala je Mubera.

Smatram, objasnila je, da kod neuke djece i neadekvatnih interpretacija ovih djela u takvom ranom uzrastu može da stvori animozitete prema drugim ljudima i narodima, sa zabludama, utoliko prije što kod nas postoje zablude i nimalo nisu rijetke identifikacije između Turaka i muslimana, pa još ti tadašnji Muslimani treba da “iskupljuju grijehe za onih 500 godina pod Turcima“.

-Takva etička poruka djela nije uredu. Na takvim se porukama mogu da uče svi budući nacionalisti raznih boja, reagujući utukom na utuk. I takvih je pojava bilo iz bliže prošlosti. Moja je intervencija išla samo u tom smjeru – objašnjavala je profesorica Mubera svoje namjere.

_ _ _ _ _

Četiri godine prije nego će maja 2008. umrijeti, Mubera Mujagić živjela je u Sarajevu bolesna, bez struje, vode, grijanja, telefona, penzije, zdravstvenog osiguranja i novca. Ne bi tu bilo ništa čudno da Mubera nije bila profesorica književnosti, poetesa i autorica 14 knjiga, članica Evropske akademije nauka, dobitnik četiri Velike zlatne medalje i trofeja Italije…

_ _ _ _ _

UMJESTO BILJEŠKE O PISCU

Mubera Mujagić je objavila 1973. svoju prvu zbirku pjesama Trenutak sa dva postojanja, za koju je dobila nagradu za najbolju knjigu poezije te iste godine na bosanskoj republičkoj manifestaciji Trebinjske večeri poezije. Pokrovitelj manifestacije bila je Akademija nauka i umjetnosti BiH, ali i druge republičke, društveno-političke i kulturne institucije. Već od prvog pojavljivanja slijede prevodi na strane jezike: engleski, njemački, talijanski, turski, grčki, albanski, makedonski, bugarski, francuski, slovenski, danski pa i azerbejdžanski pri Tagore Institute of Creative Writing International u Madrasu (Indija).

Godine 1988. izlazi kompilacija njenih pjesama na engleskom jeziku. Tagore Institute je također uvrstio nekoliko njenih pjesama u svoje svjetske antologije pjesnika kao, naprimjer, u Antologhy of Poetesses of the World. Njena poezija se pojavila na grčkom jeziku u antologiji pjesnika Jugoslavije.

Zbirka Pjesme objavljena je na talijanskom jeziku u Napulju 1984. pod naslovom Slutnja kao govor. Ušla je u natječaj za nagradu Evropske akademije i dobila veliku zlatnu medalju.

Godine 1985. postaje član Akademije i biva izabrana među 24 visoka evropska intelektualca i sa zvanjem konzul akademik za BiH.

Godine 1986. ponovo je dobitnica Velike zlatne medalje u okviru natječaja – velika nagrada Mediterana i velika nagrada zvijezde Evrope pri Evropskoj akademiji.

Na osnovu prve književne evropske nagrade od Senata akademika Evropske akademije, uz titulu akademika konzula za razvoj etičkih i kulturnih vrijednosti naroda Evrope, izabrana je za počasnu ličnost, jedina iz BiH i bivše Jugoslavije među nekoliko žena iz svijeta: vladara, umjetnika, evropskih državnika, senatora, generala i uvaženih ličnosti iz Evrope.

Dobitnik je još tri evropske medalje, znači ukupno šest i trofeja Italije kako za poeziju tako i za esej, književnu kritiku u sekciji akademika Odsjeku mudraca za esej Poezija i sloboda na francuskom jeziku.
Osim knjige poezije Trenutak sa dva postojanja, objavljene 1973. u “Svjetlosti” u Sarajevu, štampana joj je i knjiga poezije Budi drveće pod nebom u Bošnjačkom institutu i Cirihu 1987. godine. Također je objavila i antologiju Izbor stvaralaštva mladih (poetskih, muzičkih i likovnih radova učenika svih republika i pokrajina) pod naslovom Tito-sloboda-domovina 1979. godine.

Kao nastavnica književnosti i jezika animirala je učenike na stvaralački rad, patriotizam, bratstvo, ljubav prema kulturi, školi i umjetnosti te je za tu knjigu dobila velike pohvale javnosti kao i zahvalno pismo Tita i mnogih institucija.

Knjiga pod naslovom Ogledalo od magle štampana je 2000. godine u trojezičnom izdanju – na bosanskom, engleskom i njemačkom jeziku, a 2001. godine izbor poezije pod nazivom Potop šutnje u dvojezičnom izdanju – na bosanskom i arapskom jeziku. Bosna u meni naziv je knjige koja je u štampi. Također, ima desetak pripremljenih knjiga za štampanje, među kojima je izbor pjesama na slovenskom jeziku Antologija bh. poezije.
Mubera Mujagić bila je učesnik međunarodnih, saveznih i republičkih književnih manifestacija, simpozija, kao pjesnik prevodilac i esejista, književni kritičar, a njezini radovi prevođeni su i objavljivani u međunarodnim i našim antologijama.

Bila je žena godine 2003. u Americi.

 

priredio:Kenan Sarač

fotografije:screenshot/focanskidani

oprema teksta:focanskidani

 

HUGO SCHANOVSKY : BOŠNJACI (1994.)

 

BOŠNJACI

Kada bi Bošnjaci
delfini bili,
sve bi zaštitnici životinja poduzeli
kako bi ih od desetkovanja spasili.

Kada bi Bošnjaci
morske kornjače bili,
žestoko bi se zaštitnici vrsta
za očuvanje njihovih legla založili.

Kada bi Bošnjaci kitovi bili,
u opasnosti da će se na obalu nasukati,
krenuo bi val globalne pomoći.

Kada bi Bošnjaci slonovi bili,
Greenpeace bi zbog njihovog odstrjela
krivolovce vatreno optužili.

Kada bi Bošnjaci
izgladnjele brdske gorile bili,
da bi ih u životu očuvali
World-Wildlife-Fund bi spontano kolone
podrške opremili.

Kada bi Bošnjaci svete krave bili,
po selima i gradovima svoje domovine
nesmetano bi se kretali.

Pošto su Bošnjaci samo Bošnjaci,
u političkim centrima moći
svakodnevno se peru ruke – u nevinosti!

Hugo Schanovsky 1994.
Hugo Schanovsky (1927.-2014.)
(s njemačkog preveo Damir A. Saračević)
_ _ _ _ _

Die Bosnier

Wenn die Bosnier
Delphine wären,
würden die Tierschützer
alles unternehmen,
um sie vor Dezimierung zu schützen.

Wenn die Bosnier
Seeschildkröten wären,
würden die Arterhalter
energisch für den Schutz
ihrer Brutplätze
eintreten.

Wenn die Bosnier
Wale wären.
die zu stranden drohen,
liefe eine millionenschwere Welle
der Hilfsbereitschaft an.

Wenn die Bosnier
Elefanten wären,
würde Greenpeace flammende
Anklage gegen ihren Abschuß
durch Wildbandilcn
erheben.

Wenn die Bosnier
Berggorillas wären,
die am Verhungern sind,
rüstete der World-Wildlife-Fonds
spontan Trägerkolonnen aus,
um sie am Leben zu erhalten.

Wenn die Bosnier
heilige Kühe wären,
könnten sie sich ungefährdet
in den Dörfern und Städten
ihrer Heimat bewegen.

Weil die Bosnier
nur Bosnier sind,
wäscht man sich
in den politischen Schaltzentralen
jeden Tag die Hände
in Unschuld.

Hugo Schanovsky 1994.
Hugo Schanovsky (1927.-2014.)

*Pjesma je štampana na UNICEF-ovoj razglednici, te su je na njemačkom, engleskom, francuskom, španskom, arapskom, italijanskom, slovenskom i bosanskom jeziku čitali milioni ljudi.
Pjesma Bošnjaci i mnoge druge posvećene BiH nalaze se u knjizi Diesen Tag Sarajevo – Doći će taj dan Sarajevo – prof. Huge Šanovskog.

***

Bosna nije učestvovala u nikakvom napadačkom ratu, a od velikih sila još uvijek nije dobila svoju samostalnost. Još se uvijek se radi po ustavu iz Dejtona, koji nije ništa drugo do ugovor kojim su Srbi „prisiljeni“ da okončaju rat, a kao zalog su dobili Republiku Srpsku.
Bosna leži u srcu Evrope. Njeni zeleni brežuljci se polahko počinju oporavljati od posljedica rata. Ali ta država još uvijek nije postigla svoju potpunu samostalnost. Na osnovu toga svaki napredni čovjek treba pomoći u promjeni ovog nepodnošljivog stanja.
U svojoj knjizi sam poželio opkoljenom Sarajevu da doživi dan svog oslobođenja. „Taj dan Sarajevo,taj dan!“
Danas želim cijeloj Bosni i Hercegovini da uskoro doživi dan svoje potpune samostalnosti. „Taj dan, Bosno, taj dan!“
/Prof. Hugo Šanovski, bivši gradonačelnik Linca , 15.4.2010, Moviemento Linc)

Hugo Schanovsky (1927. – 2014.) bio je gradonačelnik austrijskog grada Linza koji je tokom agresije na BiH želio pomoći napaćenom bošnjačkom narodu.

 

priredio:Kenan Sarač

Ćamil Sijarić : ĆEHOTINA I DRINA – I MEĐU NJIMA FOČA

Ćehotina govorila Drini: pričekaj me sjutradan do podne, dok ja dođem mutna i krvava… i tako dalje; mutna jeste dolazila, a ne zna se da je nekad došla i krvava. Dolazi Drini sa desne strane, manja je i tanja od nje i boje je drukčije – nije zelene, kao što je zelena Drina. Drina se nekad i zvala – Zelenika, i to je bilo njeno slovensko ime. Kako je i kada nastalo ime Drina, ne zna se. Legendama nije vjerovati, ali nije nekorisno pomenuti ih – i evo jedne o imenu Drine: kad su Turci prodirali u Bosnu, prvo su morali preći Drinu – koja im se učinila duboka. Dubok na turskom kaže se – “derin”, pa je prema tome ime Drine nastalo od “derin”, to jest dubok. A može biti da nije tako, kako ova legenda kaže – nego da je Drina riječ ilirska i da znači isto što i ‘’drim’‘, to jeste zelen; pa otud i ime Drimu, što bi značilo zelena voda. Ovdje od “drim” ili “drin” nastalo je ime Drina, što takođe znači zelena voda. Tek, bilo kako bilo, Drina je naša najljepša rijeka; i nijedna u pjesmi nije opjevana koliko je to rijeka Drina… Nju ne ruži ni ono što kažu: “Niko ne ispravi krivu Drinu!”

O Ćehotini se ne može izvesti nikakva priča – do ta: da je to voda valovita i plahovita kad nadođe, a njoj često padne na um da nadođe, i kako to pjesma kaže da poplavi Aladžanske dvore. To kad ih je poplavila bilo je 1731. godine. Uz taj povodanj odnijela je 200 kuća, dva mosta, cijelu čaršiju, hanove i dućane i opustošila grad Foču. Ovdje – kad uđe u Foču, Ćehotina uspori svoj tok, predaje se zelenoj Drini i za nju je to: – kraj! – i ona ovdje kao da kaže: “Kad prođem kroz Foču, ne žalim da umrem!”

Jer Foča je jedan vrt, jedna bašča, jedan ljubak i pitom grad, u koji su – i to izdaleka, ljudi dolazili da tu, ako ništa drugo, a ono umru! I čije kosti sve tu ne leže – leže još od davnih davnina, iz vremena stećaka… – kosti “starih dobrih Bošnjana”. Na njihovim nadgrobnim pločama lukovi su, strijele, mačevi – i znaci koji su kasnije dolazili, tek svi stari, i zbog toga jedna istorija…

Foča je bila naselje, još u srednjem vijeku, u kojem se prodavala dubrovačka roba, držali vašari -“trgovalo stokom, nakitima i oružjem – svim i svačim. Nedaleko od nje je Tjentište, što je došlo od latinske riječi ‘’tenta’‘, a to znači šator – što, odnosno, znači da je tu bila carinarnica. I cio ovaj kraj istorijski je, jer ovdje – kod Ustikoline, Turci su prvi put prešli Drinu i počeli s osvajanjem Bosne. Iz ovog su kraja Pavlovići, Borovinići, Čengići, Kukavice – pa i onaj paša Kukavica koji je dva put bio na Bosni vezir, i o kojem je ostala pjesma: “Jadna Bosno, šta si dočekala, da u tebi dvije ptice sude – Kos kadija, paša Kukavica!” Sava Vladislavić, takođe čovjek iz ovoga kraja, bio je ruski ambasador u Kini, a Sinan-paša Borovinić osvojio je, kao oficir sultana Selima Drugog, Egipat i tamo i umro.

Dugo vremena Foča je bila jedan od najvećih gradova na putu ka Carigradu i mjerila se sa Serdikom, to jest Sofijom; bila je sjedište hercegovačkog sandžaka i glavno upravno i trgovačko mjesto sve dok to nije postao Mostar. Ovdje u Foči bilo je sjedište i upravnika svih carskih rudnika na području Srbije, Bosne i Makedonije i zbog toga i nije čudo što su se u njoj još rano razvili razni zanati – a sa njima bogat i lijep grad, o kojem će putopisci sa divljenjem zapisivati: da ima 2000 kuća, da ima sedamnaest mahala, ima kupatila, hanove, besplatne kuhinje i karavan-saraje, da ima… Ali – koliko god se neko mogao diviti lijepim kućama i bogatim trgovima i dućanima, isto toliko divljenje izaziva isto i mjesto na kojem je položen ovaj grad. To su bregovi koji ga okružuju, a po kojima su četinari – tako da se grane borovine dodiruju s granama jabuka, a kad s e to dvoje nađe zajedno, onda je to jedinstvena slika.

Ako se Sarajevo moglo hvaliti svojim bogatstvom, Mostar svojim učenim ljudima, Livno svojim dobrim konjima, Banja Luka pjevačima – a ono se Foča mogla hvaliti svojim dobro iskovanim sabljama i jataganima… Fočanski majstori od ovoga zanata bili su čuveni nadaleko – jer gotovo niko “s ove strane mora”, nije umio vezom izvesti, šarom išarati, dragim kamenjem i sedefom iskititi balčake i korice sabalja kao oni.

Stoga se vjeruje da je njihova sablja “fočanka” bila jednaka sablji “dimiskiji”, koja se kovala u Damasku, a stizala ovamo u Bosnu.

Ali – najbolji majstor u ovome gradu svakako je bio zidar koji je zidao džamiju Aladžu; jednu od najljepših džamija u Bosni. Tome graditelju bilo je ime Ramadan-aga i bio je jedan od učenika velikog turskog neimara Sinana Mimara, koji je izgradio na stotine prekrasnih građevina u Aziji i Trakiji, a njegovi učenici i kod nas: u Pljevljima, Čainiču, Višegradu, Sarajevu, Mostaru, pa i ovu džamiju u Foči. Izgrađena je 1551. godine i – zbog toga što je išarana divnim šarama, kakve se do tada u ovome kraju nisu vidjele, dobila je ime Aladža, što znači – šarena džamija. Sklad linija, mramorni stubovi, portal, kube, ćoškovi i ćošnici i iznad svega 38 metara visoko tanko minare čine ovu građevinu jedinstvenim biserom u đerdanu inače prelijepe Foče. Djelo je jednog od fočanskih “nazira”, to jest upravnika carskih rudnika, kojem je bilo ime Hasan Čelebija.

Rođen je u selu kraj Foče – misli se u Vakufu, odakle je, kao dijete, odveden u Carigrad i pripreman za janjičara. Legenda o njemu priča ovako: kad je došao u Foču za upravnika, ‘’nazira’‘ carskih rudnika u Bosni, Srbiji i Makedoniji, sreo je kraj Ćehotine – na mjestu gdje će kasnije izgraditi džamiju, jednu staricu kako pere rublje. U razgovoru sa njom pitao je koga ima, a ona mu je rekla da je imala sina, ali da joj je sin, još kao dijete, odveden u Tursku za janjičara i da o njemu ne zna ništa.

On je pitao staricu: je li njen sin imao ikakav znak po kojem bi ga mogla poznati – a ona odgovorila da je na mišici imao mladež i da bi poznala po mladežu. A kada je on zasukao rukav i pokazao na mišici znak, starica je – poznavši svoga sina, od prevelike radosti i iznenađenja tu i umrla. I tu gdje je umrla – Hasan Čelebija je rekao da se njemu načini džamija, a njegovoj majci u njenom selu crkva – jer je njegova majka bila pravoslavna.

Za vrijeme gradnje Aladže Hasan Čelebija je imao i jedno ovakvo iznenađenje: naime, prema legendi, majstor Ramadan je. pošto je izgradio džamiju – izidao do krova, najednom iščezao – tako da se mislilo da će građevina ostati bez krova. Poslali su ljude na sve strane da ga traže, ali njega nigdje nije bilo. I tako je prošla cijela godina – a nakon godine eto Ramadana. Na pitanje ktitora Hasana Čelebije gdje je bio, odgovorio je: da treba da prođe cijela godina da se na građevini slegnu zidovi, pa tek onda da se udari krov – ako se gradi građevina za vječnost. Ktitor je dao da se uz džamiju načini i turbe, u kojem će ga, kad umre, sahraniti.

(iz knjige Zapisi o gradovima – Ćamil Sijarić, str.57-60,)
Ćamil Sijarić – Zapisi o gradovima, Bosanska riječ, Sarajevo, 2009. godina, 218 stranica.

priredio:Kenan Sarač

fotografije:flickr ekranportal13

Baština : Foča i okolina u narodnim/usmenim pričama

 

Narodna (usmena) književnost
Narodna (usmena) kniževnost je književnost koju je narod stoljećima stvarao, čuvao i prenosio naraštajima usmenim prepričavanjem, sve dok je nisu zapisali sakupljači narodnoga blaga.
Usmena književnost sastoji se od bajki, priča, poslovica, legendi, lirskih, epskih i lirsko-epskih pjesama, uspavanki, zagodnetki, zdravica…

83. PREDAJE IZ FOČE I O FOČI

U haremu Careve džamije u Foči (na Pazarištu) ima grob sultan-Fatime, unuke sultana Bajazita, koja je, priča se, bila žena nekog sandžak-bega. Kazivač je čuo pričanje da je na mjestu današnje Careve džamije na Pazarištu, koja je podignuta 1501 godine, bio neki “grčki” magazin za robu, a ne crkva. Careva džamija nije najstarija džamija u Foči, već je to bila Atik Alipašina džamija na desnoj obali Ćehotine. Atik Ali-paša je sagradio i jednu džamiju u Carigradu.

Kod sela Daničića, na starom putu Foča – Miljevina, na brdu Kisače bila je “grčka crkva”. Tu nikad snijeg ne može da se održi, na tom mjestu uvijek je kopno. To je na samom vrhu Kisača, okolo je šuma, oko proplanka. Tu ima i srebrene rude.

Više Careve džamije u Foči ima i sad mali mesdžid. Priča se da je još za bosanske države bila tu kao neka bogomolja. Ima i tekija, porušena: u tekiji su “dobri” zakopani.

Zabilježio po sjećanju Vlajko Palavestra, 27 jula 1978 godine u Foči.
Preuzeto iz iz knjige Djevojka – ptica zlatna pera (Antologija usmene priče u BiH) – Đenane Buturović i Lade Buturović,Svjetlost, Sarajevo, 1997., 275 strana
Poglavlje predaje i legende
Kazivao Šukrija Njuhović, 1907 godište.

rječnik

Sva kazivanja i predaje, kao i rjrčnik preuzeti su iz knjige Djevojka – ptica zlatna pera (Antologija usmene priče u BiH) – Đenane Buturović i Lade Buturović,Svjetlost, Sarajevo, 1997., 275 strana
_ _ _ _ _

Kulturna baština (“nacionalna baština” ili samo “baština”), naslijeđe fizičkih artefakata i nematerijalnih atributa neke grupe ili društva koje čini ostavštinu prošlih generacija, te se brižno čuva u sadašnjosti kako bi bilo ostavljeno u naslijeđe za dobrobit budućim generacijama. Često se međutim događa da sljedeća generacija odbaci ono što je prethodna generacija smatrala kulturnom baštinom, pa ponovo oživljavanje baštine uslijedi tek nakon smjene još jedne generacije.
Fizička, opipljiva ili “materijalna kulturna baština” (nepokretna kulturna baština) uključuje građevine i povijesne lokalitete, spomenike, artefakte i dr. što se smatra vrijednim očuvanja za budućnost. U to su uključeni predmeti značajni za arheologiju, arhitekturu, znanost ili tehnologiju specifične kulture.
“Prirodna baština” također čini važan dio kulture koji obuhvaća ruralni i prirodni okoliš s pripadajućom florom i faunom što se u znanosti naziva bioraznolikost. Ovakva vrsta lokacija sa zaštićenom baštinom često služi kao važna komponenta u turističkoj industriji neke zemlje koja privlači mnogo domaćih i stranih posjetitelja.
Baština koja je kroz povijest ostala očuvana često je jedinstvena i nenadomjestiva, te ostavlja odgovornost očuvanja na sljedeću generaciju. Manje predmete poput umjetničkih djela i ostalih kulturnih remek-djela prikupljaju muzeji i umjetničke galerije. Građanske organizacije i političke grupe često su bile uspješne u davanju nužne potpore u očuvanju baštine mnogih naroda za budućnost.
Baština (ponekad i djedovina ili očevina) se odnosi na imanje koje je naslijeđeno iz prošlosti. Označava i ukupna iz prošlosti sačuvana i njegovana dobara.

Pojam ima niz značenja i odnosi se primjerice na:
Prirodna baština, baštinu flore i faune, geologije, krajolika i terena, te drugih prirodnih resursa
Kulturna baština, ostavština fizičkih artefakata i nematerijalnih dobara skupine ili društva
Tradicionalna gastronomska baština
Tradicija
Virtualna baština, kao dio kulturne baštine
Industrijska baština, spomenici industrijske kulture
Nacionalna baština
Svjetska baština
Povijesna baština
Nematerijalna kulturna baština
Nematerijalna svjetska baština
Naslijeđe dobara nakon smrti
Naslijeđivanje, biološko ili genetsko nasljeđivanja fizičkih karakteristika
Srodstvo, odnos između osoba koji dijele genealoško podrijetlo…
_ _ _ _ _

priredio:Kenan Sarač

Abdulah Sidran : KOLIKO KOŠTA SMRT U SARAJEVU ?

 

Ne mogu da vjerujem svojim ušima, a malo me stid što nehotice prisluškujem. Govori žensko žensku, u jednom sarajevskom supermarketu, srijeda, uoči prvomajskih praznika. ‘Ja sam sinu rekla neka me slobodno metne pokraj kontejnera, nije me briga šta će sa mnom mrtvom raditi – ja 15 hiljada maraka nemam, a i da imam – ne dam.’ Obazrem se kriomice, ne vidim lice gospođe koja govori, nego one niže gospođe, koja sluša. Najradije bih prišo, pa gospođu koja govori pozvao na kafu – eno tamo, ni deset metara od nas, pristojan kafe-restoran – zamolio je da mi sve natenane ispriča. Kakvo umiranje, kakvih, za šta, 15 hiljada maraka, i otkud joj ta tema usred dana, posred supermarketa, gdje zbog preglasne muzike ljudi moraju preglasno govoriti pa ih čuje i onaj kojemu nije bilo namijenjeno da čuje ?
Unezgodio se, kao da sam nešto ukrao, bržebolje strugnem iza onog reda gondola gdje stoje sve same kisele vode i gdje nikakva posla nemam nego da stanem i uzdahnem. U povratku kući popričam sa taksistom – ti ljudi, sarajevski taksisti, sve znaju mnogo bolje nego mi, njihove mušterije – i stvar mi se objasni. Postoji u Sarajevu više pogrebnih preduzeća, ima i jeftinijih varijanti za ukop pokojnika, nijedna ne ide ispod 3-4 hiljadice, a to što je kazivala gospođa u ‘Merkatoru’ odnosi se na groblje Bare. Tamo grobno mjesto košta 10, pa kad se dodaju ostali troškovi iziđe na 15 hiljada bosanskih maraka. Lijepo. Što volim kad mi se objasne stvari.
Stigoh kući, ispričah događaj drugarici, a ona se začudi što se ja čudim. Reče, pa se i ja sjetih: kad je umro đedo, bila 2011. godina, noćivanje u ‘Bakijama’ koštalo 380 maraka. Jedna noć boravka mrtvaca u mrtvačnici – 380 kaemova. Ko da su ga, na kašičicu, sve samim kavijarom pitali.
Eto tako stoje stvari s troškovima smrti u Sarajevu, pa ti, Sidrane, dobro vidi šta ćeš i kako ćeš i da li ti se uopće isplati umirati.

(ORANJE MORA, treće izdanje, Buybook, Sarajevo/Zagreb, 2016)
preuzeto sa fb Abdulah Sidran
KOLIKO KOŠTA SMRT U SARAJEVU ?

Kurt, Mehmed Dželaluddin-pisac i skupljač narodnih pjesama

 

Kurt, Mehmed Dželaluddin-pisac i skupljač narodnih pjesama.
Napisao 1902 u Mostaru „Hrvatske ženske narodne pjesme (muslimanske )”.
U predgovoru ističe kako je Vuk Karadžić falsificirao i prisvajao iz muslimanskog i hrvatskog narodnog blaga.

Mehmed-Dželaluddin Kurt oštro je napao Vuka radi uvrštavanja u srpske zbirke narodnih pjesama s područja naših muslimana, a osobito je zamjerao promjenu imena. Fatima i Meho postadoše, veli on, Mara i Jovo. “Razbor se nemože, a i neće, boriti sa šovinizmom i fanatizmom. Zaman je slijepcu govoriti o žarkom suncu i tihoj mjesečini, kao i takovim ljudima, da smo mi po starini, po srcu i osjećajima Hrvati, da ljubimo svoje ime, da na toj osnovici zidamo i budućnost svoju” – završava Mehmed Dželaluddin Kurt.

 

MEHMED DŽELALUDDIN KURT
Mehmed Dželaluddin Kurt je bio pisac i odvjetnik. Rodio se godine 1876. u Mostaru, a umro je u Sarajevu godine 1944. Bio je potomak ugledne mostarske zemljoposjedničke obitelji i unuk Ahmedage Kurta koji je nekoliko desetljeća ranije hercegovačkim franjevcima ustupio svoju zemlju za gradnju širokobriežkog samostana. U Mostaru je završio osnovno učilište, niže i više srednje obće učilište. Nakon završenog Šerijatskog sudačkog učilišta u Sarajevu, upisao je visoko učilište od prava u Zagrebu. U Zagrebu je započeo objavljivati prepjeve i prievode s turskog i perziiskog jezika u književnom listu ,,Pobratim” rabeći se izmišljenim imenom ,,Hafiz Mostari”, a kano predstavnik pravaške sveučilištne mladeži godine 1895. je sudjelovao na učeničkom skupu u Italii. U sveučilištnim krugovima je na sebe privukao pozornost odlazkom banu Khuenu Hedervaryiu odjeven u učeničko ,,gala” odielo, sa sabljom i fesom na glavi, od kojeg je tražio novčani prilog za osnutak mostarskog doma od ,,Hrvatskog đačkog potpornog društva”. Nakon povratka u Mostar godine 1902. je objavio sbirku ,,Hrvatske narodne ženske pjesme (muslimanske)” koju je posvetio kako sam kaže ,,neumrlom hrvatskom otadžbeniku dru Anti Starčeviću, prijatelju islamskog naroda u znak najdublje harnosti”. Bio je jedan od osnivača Hrvatskog pjevačkog družtva ,,Hrvoje” u Mostaru. Poslije godine 1918. se povukao iz javnog života ter je radio kano odvjetnik u Sarajevu gdje je i umro.
Pjesma: ,,Djevojka nevjera”
,,Divojka će svaka privariti,
I mene je moja privarila_
,,Danas, sutra hoću poći za te,
Prekosutra hoću za drugoga.
Za drugoga, za jarana tvoga”.
Jaran mene zove u svatove,
Jadi ići, a viši ne ići.
Da ne odem, naslušat se jada.
A da odem, nagledat se drage.
Hoću ići, ma da ne ću doći;
Dadoše mi, da je prstenujem.
Prsten mećem, za prst je stiskujem.
Dadoše mi, da joj duvak mećem:
,,Kam ti vira, ona te ubila!
Kamo riči, što smo besidili?
Kad smo bili na mermer-hajatu,
Tri puta sam ti lice obljubio”.”
U sbirci Mehmed Dželaluddina Kurta ,,Hrvatske narodne ženske pjesme (muslimanske)” nalazi se i pjesma, koju je skupljač zapisao od svoje majke Nazife rođene Selimhodžić. Pjesma počinje:
,,Pošetala Miza materina.
Ala pirga na pirgu,
Nek se pirga širi;
Ala Hrvat na Madžar’
Nek se Madžar ljuti.”
Kurt tumači u predgovoru knjige, kako rieč ,,Madžar” ne znači čovjeka mađarske narodnosti, već jednostavno svakog kršćanina, katolika. Tako i danas u Krajini, Turskoj Hrvatskoj, na pr. oko Bišća, zovu katolike ,,Madžarima”.

_ _ _ _ _

Mehmed Dželaluddin Kurt (1876-1944), sin Mustafe
Mehmed Dželaluddin Kurt rođen je u Mostaru gdje je završio mekteb, ruždiju i medresu. U Sarajevu završava Šerijatsku sudijsku školu. Poslije odluke hrvatsko-slavonske Zemaljske vlade 1892. godine da se „svršenicima sarajevske šerijatske sudačke škole dozvoli upis na Pravni fakultet i polaganje državnih ispita“, upisuje se na studije prava u Zagrebu. Tako je Mehmed Dželaluddin postao drugi musliman/Bošnjak koji je iskoristio to pravo. Prvi je bio njegov sugrađanin Osman Nuri Hadžić koji se upisao 1893. godine. Boravak u Zagrebu prvih muslimana iz Bosne i Hercegovine, krajem XIX i početkom XX stoljeća, u književnom, kulturnom i političkom smislu usko je povezan s Antom Starčevićem i Strankom prava. „Starčevićev liberalni nacionalizam, oslobođen svih konfesionalnih natruha, doktrinarno oporbenjaštvo, turkofilija i izrazita sklonost prema islamu, magnetski su privlačili prvi postosmanski bosanski muslimanski intelektualni naraštaj, zaokupljen idealom harmonizacije islamske tradicije i glavnih tekovina europske modernosti“86 . Nakon dolaska u Zagreb Mehmed Dželaluddin je počeo objavljivati prepjeve i prevode s turskog i perzijskog jezika u književnom listu Pobratim, potpisujući se kao Hafiz Mostari. Privukao je pažnju odlaskom banu Kuenu Hedervariju obučen u učeničko odijelo sa sabljom i fesom. U Zagrebu je bio član odbora i opunomoćenik Hrvatskog potpornog društva Napredak za Hrvatsku i Slavoniju. „Odbor je sa povjerenikom, g. Kurtom, koji je požrtvovno svoj posao vršio, skrupulozno obračune sviđao“87.

Nakon povratka u Mostar objavljuje knjigu “Hrvatske narodne ženske pjesme (muslimanske)” koje je posvetio „neumrlom hrvatskom otadžbeniku doktoru Anti Starčeviću, prijatelju islamskog naroda.“ Knjiga je štampana u Hrvatskoj dioničkoj tiskari u Mostaru na dvanaest araka velikog formata. Izlazi u novembru 1902. godine sa cijenom od jedne krune i šezdeset helera. Mehmed Dž. Kurt je morao štampati na kraju knjige ispravke ”Štamparske pogriješke” jer je urednik, ne poznavajući dovoljno izvorni bosanski jezik, ispravio njegove riječi nena u neva, pobiže u pobježe, sevdahluk u sevdaluk, safun u sapun, pivaše u pjevaše, i tako dalje. U knjizi Zlatka Hasanbegovića Muslimani u Zagrebu 1878. 1945. pogrešno je napisano da je on unuk Ahmed – age Kurta koji je hercegovačkim franjevcima ustupio svoju zemlju za gradnju širokobriješkog samostana. Istina je da je njegov djed Mehmed brat pomenutom Ahmeta-age koji je franjevcima prodao pomenutu zemlju. Mehmed Dželaluddin je također bio jedan od osnivača Hrvatskog pjevačkog društva Hrvoje u Mostaru.

Velika je greška gledati nacionalne pokrete na kraju XIX i početkom XX stoljeća današnjim očima kada su nacije na prostoru bivše Jugoslavije već formirane. Muslimanski modernisti, u prvom redu Savfet-beg Bašagić, Osman Nuri Hadžić, Mehmed Dželaaluddin Kurt i drugi, bili su protivnici panislamizma i vezivanja sudbine Bošnjaka za Tursku carevinu. Svjedoci su tragike svojih sunarodnjaka Bošnjaka koji su se iseljavali u Tursku, za njih potpuno stranu zemlju čiji jezik nisu ni znali. Vidjeli su dekadenciju begovata koji se grčevito protivio promjenama i školovanju svoje djece. Naprimjer, školske godine 1900/1901. godine u cijeloj Bosni i Hercegovini brojčano stanje muslimanskih učenika je bilo:

u sve tri gimnazije u Bosni i Hercegovini 133
u Nadbiskupskoj gimnaziji u Travniku 4
u Realci u Banjoj Luci 18
u Srednjoj tehničkoj školi u Sarajevu 5
u Darul-mualliminu 35
u Učiteljskoj školi u Sarajevu 38
u svih devet trgovačkih škola u Bosni i Hercegovini 61
u svim osnovnim školama u Bosni i Hercegovini 3 965,

što ukupno iznosi svega 4 259 učenika. Alija Nametak u svojoj knjizi Sarajevske uspomene, iz koje je ovaj spisak izvađen, navodi da je, što se tiče muslimana, „na jedan potpis dolazilo devet otisaka palaca ili kažiprsta“ ili da je ”više katoličkih mladića svršilo srednja i viša učilišta samo iz jedne travničke mahale iz Dolca, nego li nas muslimana iz cijele Bosne i Hrecegovine.”

Muslimansko pitanje i nacionalna određenja na razmeđu devetnaestog i dvadesetog stoljeća najkraće i najbolje je opisao prof. Ivo Banac u svojoj knjizi Nacionalno pitanje u Jugoslaviji, Globus, Zagreb, 1988., odjeljak Muslimani Bosne i Hercegovine:
”Premda je broj muslimanskih intelektualaca, koji su se izjasnili kao Hrvati u prvoj polovici XX stoljeća, premašio broj onih koji su sebe smatrali Srbima, možda u omjeru deset prema jedan, barem trećina muslimanskih intelektualaca i velika većina običnih Muslimana izbjegavala je da bude zahvaćena bilo kojim procesom nacionalizacije. Bosanske muslimanske mase nagonski su osjećale da zahtjevi za njihovim nacionalnim određenjem bilo na hrvatsku ili na srpsku stranu cijepaju njihovu zajednicu, osobito stoga sto je hrvatsko srpski spor bio neobično žestok u Bosni i Hercegovini. Biti Srbin-Musliman značilo je zapravo biti anti Hrvat, i obrnuto. To ne znači da muslimanski seljaci, gradski obrtnici i mase te pripadnici niže ilmije nisu davali prednost jednoj ili drugoj strani u velikoj bosanskoj igri. Prije aneksije (1908.) oni su općenito bili skloni suradnji sa Srbima, braneći nominalni otomanski suverenitet nad Bosnom i Hercegovinom, premda, dakako, iz drugacijih razloga nego Srbi, koji su željeli spriječiti definitivno uključivanje Bosne i Hercegovine u Austro Ugarsku, čime su zapravo pripremali tlo za njeno uključenje u Srbiju.”

Vidimo iz raznih spisa da je Mehmed svoje drugo ime Dželaluddin pisao sa duplim suglasnikom „d“ – takozvanim geminatom, što su upotrebljavali obrazovani Bošnjaci koji u izvjesnoj mjeri poznaju arapskl ili turski jezik88.

Poslije osnivanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, 1918. godine povukao se iz javnog života, te radio kao advokat u Sarajevu gdje je i umro.

U više dokumenata koji se nalaze u Digitalnoj zbirci Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti ime Dželaluddina Kurta piše se, pogrešno, Džebahudin.

U Mostaru je bio oženjen sedamnaest godina mlađom Hatidžom Hadžić, kćerkom Avdage i bogatom nasljednicom. Iz iste familije je i Osman Nuri Hadžić koji je sa Mehmedom Dž. Kurtom zajedno studirao pravo u Zagrebu. Dobili su sina Burhanudina koji umire kao novorođenče. Hatidža također umire 22. aprila 1918. godine od tuberkuloze u svojoj dvadeset petoj godini života. Rano preminula Hatidža bila je vlasnica zemljišta u više hercegovackih sela ukupne površine preko osam stotina dunuma. Hatidžina majka Duda, rođena Tikvina, u ime svoja tri, tada malodobna sina, Mehmeda, Ahmeta i Mustafe Hadžića sudski se spori sa svojim zetom, udovcem Mehmedom Dželaluddinom Kurtom. Predmet spora je bila imovina koju treba obuhvatiti ostavinskom raspravom. Parničenje je trajalo više godina. Na kraju je Mehmed Dž. Kurt dobio 1/4 (jednu četvrtinu), a majka njegove umrle žene 3/4 (tri četvrtine) posjeda umrle Hatidže. Suprug je dobio jednu četvrtinu u skladu sa šerijatskim pravom gdje stoji: “A vama (muževima) pripada polovina od onoga što ostave žene vaše – ako ne budu imale djeteta, a ako budu imale dijete – onda četvrtina onoga što su ostavile, pošto se izvrši oporuka.“

Iz ovog sudskog spisa ima više interesantnih popisa imovine, što produbljuje saznanja o tadašnjoj (1918.) opremi jednog naprednijeg muslimanskog domaćinstva, te običajima i načinu oblačenja.

Mehmed se ženi sa Hašemom Kasumagić sa kojom nije imao djece. Umire u Sarajevu 1944. u svojoj šezdeset šestoj godini. Njegovu udovicu Hašemu ženi njegov mlađi brat Ahmet (1888-1957) kada je ostao udovac poslije smrti svoje žene Aiše, rodom iz Nevesinja iz porodice poznatog Savfet-bega Bašagića.
_ _ _ _ _

Mehmed Dželaluddin Kurt (1876. – 1944.) – Mlađi je brat glumca Muhameda, pisac i advokat. Jedan je od dvojice prvih Bošnjaka koji su se upisali na neki univerzitet u Zagrebu. Prvi je bio Osman Nuri Hadžić 1893. Godine. Mehmed Dželaluddin je jedan od osnivača Hrvatskog pjevačkog društva Hrvoje u Mostaru. U Zagrebu je bio član odbora i opunomoćenik Hrvatskog potpornog društva Napredak za Hrvatsku i Slavoniju. Pisac je knjige sa zbirkom sevdalinki izdate 1902. godine.

_ _ _ _ _

priredio:Kenan Sarač
fotografije:internet

Mervana Gogalija : BAŠ IZ FOČE

BAŠ IZ FOČE

Jesam, ja sam baš iz Foče
Od babe i majke baš fočaka
Od dede i nene baš fočaka
Zambaci,jorgovani,hadžibezi
Sa fočanskih kaldrma u duši mi baš ostaše
Jesam baš iz Foče u kojoj sve do jednog
Nevinog fočaka pobiše
Jesam, jesam baš iz Foče
Iz baš one Foče koje baš nema više

Mervana Gogalija

Mervana Gogalija mlada spisateljica iz Foče, sa fočanske kaldrme, diplomirani je ing poljoprivrede. Živi i radi u Sarajevu. Piše za se i za svoju dušu da ostanu uspomene i sjećanja na Foču.

 

*************

Mervana Gogalija : BAŠ IZ FOČE
https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/25/mervana-gogalija-bas-iz-foce/

Mervana Gogalija : Maslačak
https://focanskidani.wordpress.com/2017/03/30/mervana-gogalija-maslacak/

Fočanske priče : EVO ME OPET
https://focanskidani.wordpress.com/2015/12/24/focanske-price-evo-me-opet/

Dušama nevinim
https://focanskidani.wordpress.com/2017/08/08/dusama-nevinim/

Dunjaluk (dun'ja)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/23/dunjaluk-dunja/

Mervana Gogalija : Ratno nagovaranje
https://focanskidani.wordpress.com/2017/03/01/mervana-gogalija-ratno-nagovaranje/

Mervana Gogalija : Proljetna sjeta
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/14/mervana-gogalija-proljetna-sjeta/

IDENTIFIKACIJA
https://focanskidani.wordpress.com/2016/08/06/identifikacija/

 

POEZIJA Remze Lagarija : DALJINA KAO SUDBINA

DALJINA KAO SUDBINA
Dok gravitacija
upija bezbroj suza
duša naših,
i Suncu na amanet predana
hladnoća duhova stranih,
snjegovi teški, bremeniti,
što ne okopnješe, s vrletnih planina,
naše sudbine trnovite,
ostaše pored duge naše,
i vrijeme ispraćaše.

Gledajući,
pucketanje vatre,
u zagrljaju naših rima,
ideja o harmoniji izbija iz kamina
i ova daljina veća je blizina.

Perivoje naših nespokoja,
zaborav polahko prekriva,
miris sevdaha, mile sobe i tople avlije
u ovoj daljini mami, opija.

U amanet ispod mjesečine,
ostavljamo topline netaknute,
potonule u sehari naših pamćenja,
ljepote mladosti hirovite,
večeri poezije i pjesnike darovite.

Remza Lagarija

REMZA LAGARIJA – BIOGRAFIJA
Remza Lagarija je rođena u Bosni i Hercegovini u mjestu Bastasi, općina Foča, 1959. godine.
Srednju ekonomsku školu završila je u Brčkom 1978. godine, i studirala je na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, na Katedri za Sociologiju i Filozofiju od 1984. do 1988. godine.
Živi i piše u Kanadi od 2000. godine.

Abdulah Sidran : KOGA BI JOŠ TREBALO STRIJELJATI ?

Bio jedan naš čojo pa često kazivao da bi volio strijeljati dvojicu ljudi:
1/ onog koji je izmislio žiro-račun i
2/ onog koji je izmislio tijesne farmerke.

Naučili mi ići na redakcijsku blagajnu istog jutra kad iziđe novina s kakvim našim tekstićem ili pjesmicom pa honorar dobijati odmah, na ruke, bez ikakvog čekanja i birokratkog izmotavanja. Kad ono – žiro-račun !? Od sekretarice-blagajnice Enise na Službu društvenog knjigovodstva, od Službe društvenog knjigovodstva na banku – a svuđe mora odstajati dan-dva, da se prišarafi – a ti stani u red i čekaj, sve u strijepnji da li je honorar ‘legao’ ili nije.
Strijeljati – nego šta !

A bila izišla takva moda da su na muškarcu mogle biti lijepe samo – uske farmerke. Široke farmerke – bježe cure od tebe, sa pedeset metara, ni lice da ti vide, ni u oči da te pogledaju. A to što tebe kolje u međunožju, što utuče mošnice i u njima jaja – to ko biva nema veze. Ženskinju je to, iz objektivnih razloga, bilo okej i super: skrivalo viškove, bolje isticalo obline. A vi, momci, durajte. Pa uvečer, pred spavanje, puderom po mudima, ko što ono mame bebama rade kad im se od mokraće razjede međunožje.
Pa ko ga ne bi strijeljo ?

Često mi se u ovim staračkim godinama dogodi da onoj dvojici poželim pridružiti još jednog hablećinu: majstora koji je sjedalicu i poklopac na klozetskoj šolji montirao tako da se ne mogu nasloniti na zid nego sve padaju po šolji ! Pa ili ćeš mokriti po njima, ili ih, dok mokriš, pridržavati slobodnom rukom. Ako je to majstor, onda sam ja žirafa !
Strijeljanje, nego šta !

Abdulah Sidran

_ _ _ _ _

Naravno da se ni jednoga trena ne misli i ne govori o doslovnom strijeljanju i da je to metafora kojom se izražava stupanj gluposti onoga na kojemu bi se ‘kazna’ primijenila.(Abdulah Sidran)

_ _ _ _ _

izvor: fb Abdulah Sidran

 

POEZIJA SA DRINE I ĆEHOTINE : TRI PJESME NISVETE SKEJOVIĆ

ČOVJEKU SA DRINE

Ne idi druže, ostani sa nama!
Prigrlit će Bosna i tebe i mene.
Tvojoj djeci trebaš, a i Bosni ovoj.
Ma kakva god bila, ti je zovi svojom.

Mir je u nama, ma gdje god bili…
Dok Drina huči, za nas nade ima.
Djeca tvoja, nek ponosno kliču.
To je naš babo, on još snage ima.

Sjeti se druže, svoje rijeke Drine.
Pa potraži spas, sjeti se i nas…
Tu u zraci sunca i u kapi rose
u tom dašku vjetra, Bosne ponosne.

U ponosnom valu, tvoje rijeke Drine.
Nek ti duša sniva i sa Drinom diše.
Ma nije ni meni, bolje nego tebi…
Žudnja za Drinom, kao oganj peče.
Kad god joj dođem i kad moram poć…

Nisveta Skejović
23. august 2013.

GDJE JA PRIPADAM

Kad te pitaju o tvome gradu!
O kojem gradu im govoriš!?
O onom, gdje si rođen!
O onom, gdje si odrastao!
O onom, gdje si volio!
ili’ o onom, o kojem te pitaju?
O tom???
Ili im pak govoriš, o bogatstvu koje nosiš:…
“Odsustvom pripadnosti i jednom”!?
Pitam se???
Da li boli praznina na mjestu, gdje neko tvoj čuva
sjećanje na taj jedan grad…?
Onaj grad!
O kojem bi govorio, u bilo kojem dijelu svijeta…
Pitam se???
Gdje svoje misli ugnijezdimo, kada se sjetimo
brzaka Drine i mili zov Ćehotine…?
Da li’ među tim novim ulicama i parkovima, vjetar
ponekad donese miris đula i behara…
Ne! Ne!
Nema nama tamo, ni đula ni behara…
Nema nama tamo, ni hladne Drine ni tople Ćehotine!
Da li…!
Bez sevdaha, bez behara i bez sjete…!
Možeš da odgovoriš:…
“Da to je moj grad”…

Nisveta Skejović
04. 11. 2013.

TIHA MOLITVA ZA NAS.

Zbunjena i ovu noć…!
Tiho’ šapućem molitvu.
Molitvu’ samo za nas.
Molitvu…!
Da budem bliže nebu.
Bliže tebi, jedini moj.

Od tišine, stvorih vatru.
Venem sa bijelim ružama
na suprot tebe…
Samo sjaj zore, se ponavlja.
Sve drugo, samuje i vene…

Sakupljam sjajnu mjesečinu!
S tim’ otrgnutim jutrom.
Pune ruke, blagosti u toj ljepoti.
U ljepoti pupoljka’ gledam…
Gledam’ tebe, jedini moj.

Okus ruže, pružih riječima.
Povedi me, u dom ruža.
Neka latica, bude istina.
Ljubav sjeme, u ružama.
Za tebe i mene, jedini moj.

U tišini jutra, šapučem molitvu.
Molitvu za nas, samo za nas.
Kaži da reci…! Reci…!
Vječnostima što izmiču…
Neka mi te vrate. Jasmine moj.

Nisveta Skejović
30. oktobar 2011.

_ _ _ _ _

Poezija Nisvete Skejović *
Autorica je rođena u Foči 01.09.1957. godine, ali od 1977. godine živi u Sarajevu. Žena, pjesnikinja, ali nadasve heroina koje se dostojanstveno bori sa životnim bitkama ističe: Ako mislite “da nema ljubavi poslije ljubavi” onda zaista ne znate, ništa o ljubavi. Poznajete samo svoj položaj između, “čekića strasti i nakovnja mogućnosti!” Da ste bili “voljeni koliko volite” ne biste bili ludi od ljubavi, niti bi mržnjom imali potrebu da se obraćate onima, koji su “voljeli, vole i voljet će” do zadnjeg udaha i zadnjeg izdaha. Do zadnjeg otkucaja srca!
2014. godine objavila je prvu samostalnu zbirku pjesama “Moj Jasmine”.U pripremi je nova knjiga “Pjesme inata i prkosa“.

_ _ _ _ _

priredio : Kenan Sarač

fotografije: flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik

TRI PJESME AHMEDA MUHAMEDA IMAMOVIĆA

NAUČNI SARADNIK

Slobodni mislilac
smislio nešto
što nikad
nikome
napamet padalo nije.

Prenosio je
iz tavana
u podrume
neke stvari

I padalo mu napamet
iznenada
na prvom spratu
nešto
što nikad
nikom
napamet padalo nije.

Dok je čekao lift
i spuštao sanduk
sa knjigama
Začela se ta ideja.

Da bi mogao slobodno i veselo
da skakuće
na jednoj nozi
Otkinuo je svoju drugu nogu.

Od radosti je to
učinio
slobodni mislilac
jer ideja koja se toga dana
začela
u njegovoj glavi
Bila je za ljude
dobra
i lako ostvarljiva

Ali
bol
što se u ljudskom tijelu
nadmoćno širi
poremeti mu opštu koncentraciju.

I prije nego što je
došao
do hemijske olovke
i kockastog papira
On je ideju potpuno
zaboravio.

(iz zbirke “Prvi znaci života”, “Veselin Masleša”, Sarajevo, 1975.)

NEOBIČNA ČEKAONICA

Stari moj druže
zašto skrivaš svoje lice
iza otvorenih novina.

Otkud ti ovdje
Zar nisi na moru.

Reci mi
molim te
šta je sa tvojom
Je li tvoja već izašla.

Nije
moja je tek ušla
a ko zna hoće li ikada izlaziti.

Čudim se
zašto to moje još nema

Evo njegova
davno izašla
a zajedno su ušle

Moraću ući
da pogledam.

(iz zbirke “Prvi znaci života”, “Veselin Masleša”, Sarajevo, 1975.)
KANTE SA KVALITETNIM LJEPILOM

Plave pločice od keramike
zalijepili smo
na zvijezde
iznad sijedih glava dinosaurusa.

Toplota na zvijezdama
koju nismo predviđali
topi ljepilo
o pločice sa neba
udaraju sijede dinosaurusu
po ušima.

Stradaju
i neoprezni prolaznici
na pločnicima.

Oprezni prolaznici su
davno nastradali.

Jedino ambulantne hitne pomoći
slobodno šetaju
ulicama
i ližu sladolede.

Telefoniramo većim stručnjacima
tražimo pomoć
Ali vezu ne dobivamo.

Da bi se popravio i kvalitet
i izgled neba
U hemijskim laboratorijama
o građevinskim preduzećima
traže formulu za vatrostalno ljepilo.
Ali sunce sve topi
i plave pločice padaju
sa neba
kao crveni leptiri
sa plavim ružama u malim džepovima od kaputa.

Više ih otpadne
nego što ih majstori zalijepe
jer padaju sa neba
i one koje su još na zemlji.

Čudna situacija
neobično iznenađuje
slijepe posmatrače
i oni naglo zaranjaju svoje glave u kante sa kvalitetnim ljepilom
da bi progledali.

Na ulicama te sretnem
ponekad
i prepoznam.

Tvoji međugalaktički brodovi
puni su
plavih pločica od keramike.

(iz zbirke “Prvi znaci života”, “Veselin Masleša”, Sarajevo, 1975.)

_ _ _ _ _

O piscu
Ahmed Muhamed Imamović rođen je 1944. godine u Zvorniku. Osnovnu školu, gimnaziju i Mašinski fakultet pohađao je u Sarajevu.
Objavio je knjige poezije : “Od jada zarada” (“Veselin Masleša”,Sarajevo, 1969., a drugo dopunjeno izdanje RU “Đuro Đaković” i pjesnikovi prijatelji,Sarajevo, 1970. u tiražu od 13.000 primjeraka!), “Književnik na motociklu” (“Svjetlost”, Sarajevo, 1972.) i “Prvi znaci života” (“Veselin Masleša”,Sarajevo, 1975.).
Prevodio je sa engleskog jezika. Zastupljen je u izborima i antologijama bosanskohercegovačkog i jugoslovensko pjesništva. Za stihove je više puta nagrađivan. Poezija mu je prevođena na nekoliko jezika.
_ _ _ _ _

priredio: Kenan Sarač
fotografije: flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik

ZABORAVLJENI BH PJESNICI : AHMED MUHAMED IMAMOVIĆ (FOTO)

Ahmed Muhamed, pjesnik iz Bosne, rođen još kao vrlo mlad.

BILJEŠKA O PISCU

Što se tiče biografa
I naoko jednostavnog mog života
Neće biti sasvim lako

Osim možda tu i tamo
Sve će drugo biti blisko
Meni samo

Kud god krenu da istraže
U toj masi od plama
Zapaziće nešto leda

I pitaće začuđeni
Otkud ovdje ovaj led
Zar je i toga imao
Ahmed Muhamed

Ahmed Muhamed
Pjesnik iz Bosne
Rođen još kao vrlo mlad
Lutao po svijetu
Izgubljen
Niko ne zna gdje je sad

Zadnji put viđen u Bosni
Na jednom brdu
Ne pije
Ne puši
Nije se odao bludu

Sa jednom koju je volio najviše
Tek usput vodio ljubav
Kao konja i kobilu kada upregnu
I kada u ludom galopu
Do na kraj svijeta krenu

Savladao je kao od šale
Mehaniku fluida
I harmoniju velikog broja stvari

Zakone trioda
Dioda
Naučio jezike mnogih naroda

Za doručak
Kao i inače na ovoj planeti
Obično pio mlijeko
Jeo med i puter
Doslovno shvatio šta je to
I na kom principu radi
Kompjuter

Čisto na naučnoj bazi
Duboko zašao
U bit ljudskih izolacija
I stim u vezi
Suštinski razmotrio
Uzroke pojave profesionalnog cvijeća
I uopšte cvijetnih stagnacija

Iz debelih knjiga
Sasvim precizno izučio
Teoriju oscilacija
Statiku i statistiku
I dinamiku mnogih sistema

Hemijski shvatio potpuno tačno
Šta u stvari pčele rade od polena

U nizu čuda
Shvatio i zemlju
Tu cijelu planetu kako plovi
I shvatio
Kako plove ostali svjetovi

I klatno shvatio

Kada se klatno klati
Zašto se to klatno klati

Ali jednu običnu zelenu granu
I na grani
Jednu običnu crnu vranu
Nije mogao nikako da shvati

Ahmed Muhamed
Pjesnik iz Bosne
Rođen je kao vrlo mlad
AUTOR
(Iz zbirke pjesama “Od jada zarada”, 1969.)

 
OPASNA PJESMA

Zamisli se na širokom polju
u bijelim gaćama
a ništa više na sebi nemaš

Temperatura minus 30

A vjetar ledeni bije

Užas užas
Požurimo, požurimo
Pređimo brzo sa ove
Na bolje pjesme
(Iz zbirke pjesama “Književnik na motociklu”, 1972.)

KNJIŽEVNIK NA MOTOCIKLU

Sjeo književnik na motocikl
Da se vozi neozbiljno

Na putu ga zadese teške nevolje
Magla kiša ljuti vjetar i snijeg

Paklena je ovo mašina
Sa suviše malo točkova
Za čovjeka koji hoće usput da razmišlja

Zašto li sam sjeo
Najbolje je da siđem
(Iz zbirke pjesama “Književnik na motociklu”, 1972.)

NEOBIČNA ČEKAONICA

Stari moj druže
Zašto skrivaš svoje lice
iza otvorenih novina.

Otkud ti ovdje
zar nisi na moru.

Reci mi
molim te
šta je sa tvojom
Je li tvoja već izašla.

Nije
moja je tek ušla
a ko zna hoće li ikada izlaziti.

Čudim se
zašto to moje još nema

Evo njegova
davno izašla
a zajedno su ušle

Moraću uči
da pogledam…
(Iz zbirke pjesama “Prvi znaci života”, 1975.)

 

O piscu
Ahmed Muhamed Imamović rođen je 1944. godine u Zvorniku. Osnovnu školu, gimnaziju i Mašinski fakultet pohađao je u Sarajevu.
Objavio je knjige poezije : “Od jada zarada” (“Veselin Masleša”,Sarajevo, 1969., a drugo dopunjeno izdanje RU “Đuro Đaković” i pjesnikovi prijatelji,Sarajevo, 1970. u tiražu od 13.000 primjeraka!), “Književnik na motociklu” (“Svjetlost”, Sarajevo, 1972.) i “Prvi znaci života” (“Veselin Masleša”,Sarajevo, 1975.).
Prevodio je sa engleskog jezika. Zastupljen je u izborima i antologijama bosanskohercegovačkog i jugoslovensko pjesništva. Za stihove je više puta nagrađivan. Poezija mu je prevođena na nekoliko jezika.
_ _ _ _ _

priredio: Kenan Sarač
fotografije: flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik

BAŠESKIJA – Abdulah Sidran

BAŠESKIJA

Jutros je, usred ljeta, snijeg pao, težak i mokar.
Plaču zaprepaštene bašte.
Bilježim to i šutim, jer svikao sam na čuda.
Vidim, kroz okna dućanska, zabrinuta prolaze lica, i nijema.
Kamo će stići, Bože, koji sve znaš?
Ne hulim, samoću sam ovu primio ko dar, ne kaznu,
ko premoć, nipošto užas.
Stići će, znam, odjutra, ljudi neki.
Morao je i noćas neko umrijeti.
Duša je moja spremna, ko kalem i papir predamnom.
Šutnja i čama. Koga Si, noćas, otrgnuo gradu?
Čije ćemo ime pominjati jutrom,
uz duhan i kahvu, narednih dana?
Treba biti mudar, neka se strava čekanja na licu ne očituje.
Jer dugo je trebalo dok shvatih:
ovo je grad u kome sve bolesti zarazne su.
Širi se ljubav ko žutica i kuga. I mržnja se jednako koti.
Nisam li, možda, odviše sam?
Nije to dobro, toliko sam sviko na samoću.
Mislim li pravo, Bože?
Tako je nekoć (i to stoji zapisano), crvena kiša lila ponad grada,
pometnja i strah rasli ko korov.
A malo je zdravih u gradu duša.
I pravo je što je tako. Jer, bolest otkuda – jasno mi je,
al otkuda zdravlje?
Je li, Bože, zbilja, otkuda zdravlje?
Pitaju li to ovi ljudi oko mene
(što isto ih primam, znajući da ni dva nisu ista,
ni pred Tvojim, ni pred mojim licem), pitaju li?
I znaju li da ih motrim?
Kako bi im samo srca uzdrhtala ove redove da vide!
Griješim li prema sebi, tek tada sam drugima prav.
Prema njima griješim li, pravdu prema sebi ispunjam.
Šta je onda istina, reci mi, Bože moj?
Moli Te skromni Mula-Mustafa, što druge želje nema
već tiho da bude, i još tiše ode,
kada dodje čas.

Abdulah Sidran

_ _ _ _ _

 

Mula Mustafa Bašeskija
Bašeskija je puno više od hroničara jednog vremena. Iz njegovog ljetopisa saznajemo ne samo dešavanja za njegovog života, već i običaje, način života, pa i duh vremena u kojem je pisao.

Ljetopis Mula Mustafe Bašeskije je prvo djelo ovakve vrste u Bošnjaka. No, Bašeskija je puno više od hroničara jednog vremena. Iz njegovog ljetopisa saznajemo ne samo dešavanja za njegovog života, već i običaje, način života, pa i duh vremena u kojem je pisao. U njegovoj svojevrsnoj hronici društvenog života Sarajeva saznajemo ko se vjenčao, ko je preselio,ko je otišao u rat, kada je bila gladna godina, kada je grad poharala kuga. Bašeskija nam donosi puno detalja i o privrednom životu grada, o zanatima ,trgovini i sl.

Bašeskija u Ljetopisu donosi i niz drugih zanimljivosti, kao što je npr. izgradnja biblioteke u Carevoj mahali, koju je izgradio Osman šehbi Bjelopoljac sin Mehmeda efendije Kadića iz Bijelog Polja. Takođe, spominje izgradnju džamija, javnih česama, turbeta itd. Donosi i podatke o svom godišnjem prihodu i potrošnji papira u svojem dućanu.

Ipak, najveći dio Ljetopisa se odnosi na smrt njegovih sugrađana i način kako su umrli. Sam pisac ljetopisa je imao tu nesreću da je nadživio osmoro od desetoro svoje djece

O životu Mula Mustafe Bašeskije se vrlo malo zna i izvor je uglavnom sam Ljetopis, ono što je on u njemu zapisivao o sebi. Zna se da je rođen 1731. ili 1732. godine u Mimar Sinanovoj mahali. Zbog službe koju dobija u mektebu kod Ferhad-pašine džamije 1757. godine pretpostavlja se da je završio medresu. Već 1759. godine Bašeskija je postavljen za imama jedne sarajevske džamije. Bašeskija ubrzo napušta ovaj poziv i postaje narodni pisar. Sastavljao je i pisao nepismenom svijetu privatna pisma, molbe, žalbe, ugovore, potvrde, popisivao ostavštine umrlih građana… To zanimanje će mu donijeti bogatstvo i ugled .

Svoje lično obrazovanje i usavršavanje Bašeskija i dalje ne napušta, pa ga vidimo kako sluša predavanja o šerijatskom pravu i astronomiji kod muderisa Gazi Husrev-begove medrese Mehmed-Razi Velihodžića. U svom dućanu, pored pisarskih poslova, podučavao je i učenike medresa i druge osobe u arapskoj kaligrafiji i šerijatskom nasljednom pravu. Osim toga, on 1779. godine bilježi kako se sa nekoliko prijatelja jednom sedmično sastajao u kući nekog Vilajetovića na Atmejdanu, gdje bi pored sijela i razgovora po pola sata posvećivali čitanju knjiga. Takva sijela uz halvu održavana su i na drugim mjestima u Sarajevu i nazivana “Sohbet-halva”.
Bašeskija je 1800. godine dobio službu u Husrevbegovom vakufu. Tu dužnost nije dugo obavljao jer ga je naredne godine pogodila kap , od koje se nikada nije do kraja oporavio. Postojalo je puno dilema o datumu Bašeskijine smrti, ali je istinu na kraju otkrio Ljetopis njegovog sina Mustafe Firakija koji je, nažalost, sačuvan samo u fragmentima, a koji pominje datum smrti Mula Mustafe Bašeskije od 18. avgust 1809. godine.
Sam Ljetopis obuhvata događaje od 1746. do 1805. godine što znači da je Bašeskija i pored bolesti još uvijek bilježio u svom Ljetopisu. Ne zna se gdje se danas nalazi mezar Mula Mustafe Bašeskije. Pretpostavlja se da je ukopan na mezarluku u Mimar Sinanovoj mahali gdje je proveo najveći dio svog života.
_ _ _ _ _

priredio:Kenan Sarač
fotografije:flickr ekranportal13

VEŽI ATA ĐE TI AGA KAŽE

VEŽI ATA ĐE TI AGA KAŽE

 

Moj je pradjed daleko dogur'o

Do dvorskoga komandira straže

Zato što je poštovao onu:

Veži ata đe ti aga kaže

 

Dedo stek'o aginska imanja

Ogradio pašnjake, plantaže

A stalno je šaptao u bradu:

Veži ata đe ti aga kaže

 

Babo mi je bio poslovođa

Obišao sve hotele, plaže

Jer životna maksima mu bila

Veži ata đe ti aga kaže

 

Imam i ja pomalehno kljuse

Od svih silnih atova mi draže

Ja se uzdam u njega i u se

I vežem ga đe mi duša kaže

 

(prof. NAKIB ABDAGIĆ KIBAN)

_ _ _ _ _

 

Nakib Abdagić rođen je 8. novembra 1947. godine u Donjem Vakufu. Preminuo je 3. maja 2008. godine. Gimnaziju završio u Bugojnu, a diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Više od deset godina je radio kao glumac u BNP-u Zenica.

 

Autor je nekolicine drama: Hamza Pogorelac, Deratizacija, Balwan City i Mudri Muradif, od kojih je dakako najznačajnija Hamza Pogorelac (najgledanija ratna drama), koja je izvedena 400 puta.

 

1993. godine Nakib Abdagić-Kiban i njegov prijatelj i saborac Ibrahim Ćustić Ibrica sa ovom su dramom obišli mnoge bosanskohercegovačke gradove, među kojima i opkoljeno Sarajevo. Kiban je od prije rata aktivan u literarnoj djelatnosti, pa je objavljivao svoje radove u eminentnim ex-jugoslavenskim časopisima poput Ježa, Oslobođenja i dr. Neke od svojih radova (pjesme, priče, epigrame, karikature) sabrao je u knjizi Veži ata đe ti aga kaže.

 

Nakib Abdagić-Kiban biće upamćen i po svojim ulogama u filmovima Remake [1] i „Iza granice“ i TV-serijama Viza za budućnost [2] i „Crna hronika“.

 

Sa Almom i Harisom Abdagić održao je brojne izvedbe svog autorskog kabarea Balwan City.

MURAT Rezaković

Foča – Pazarište

 

MURAT Rezaković, turski asker, dojahao je do Fočanske doline odnekud od Soluna. Služio je sultana dvadeset godina, a od toga deset u Foči bio. Dobro je jezik bosanski govorio, običaje svještio, ali Fočak nije bio. Upravo je dobio tapiju od sandžakkapetana da mu askerluk prestaje pa mu je na volju da ostane u Foči ili kući, u Solun, da se vrati.

Sutradan, jutrom, krenuo kaldrmom niz Prijeku čaršiju a u glavi vagao ostati ili se vratiti. Da ostane nije znao što bi, činilo mu se da je i kao asker u Foči bio samo stranac, skine li askerske širite biće još veći. Ako se Solunu vrati niko ga ni poznati neće. Između dva stranca jednog je morao odabrati, baš tog jutra, ali koga?!

Od Careve džamije prema kafani niz Pazarište koracima je vagao tražeći odluku:
– U Solunu, u Foči, u Solunu… – Ono ”u Foči” mu je padalo na lijevu nogu, ali nije htio sam odustati od vaganja, čekao je da mu neko ”pomoz bog” ili ”selam” nazove. I kad je pomislio da će ga usta zaboljeti od onog ”u Solunu”, ”u Foči”, kad začuo iza sebe:
– Sabahhajrola Murataga.
– Sabahhajrola keva – otpozdravio je Murat ali i upitao zarom pokrivenu djevojku:
– Čija ’no ti bi šćeri?
– Salihage Muharemovića – odgovorila ona i ubrzala ispred njega put Pazarišta.
Prestao Murat vagati gradove a počeo ponavljati:
– Salihaga, Muharemović, pa opet, Salihaga…

Taj dan bila je subota, i bio pazarni dan u Foči, bila jesen, lijepa jesen Fočanska. Seljaci dotjerali voće ubrano i osušeno, pekmez, šogolj, drva, sijeno, sir, kajmak. Poneka vreća kreča pod Pazarištem bila prislonjena. Tezge se lomile pod medom, vinom, rakijom, kovanim noževima. Cigani donijeli kose, sablje Fočanke a Dervo iz Slatine kace, stapove, čabrice, kosišta, grablje.
Svega na pijaci bilo što roditi može na obalama Drine i Ćehotine, kod seljana na Cvilinu, Dragočavi, Godjevnu, Vikoču, u Šadićima, Ćurevu, Zavaitu, što mogu i znaju ruke i zanati došli od Dubrovnika, Carigrada, Beča, odkud sve nisu?
– Evo ih mrkaljuše iz Potpeća – prizivao mušterije jedan što je kruške prodavao.
– Fočanka za ovcu – vikao drugi vitlajući sabljom iznad glave.
– Karike na marike, ko nabije taj dobije – ponavljala je ciganka nudeći karike vještima da bacaju na flaše.
– Duhan, duhan vikočki – dovikivao je brkajlija pod turbanom, suknenih hlaća sa velikim turom dok je prevrtao i nudio sitno izrezan žuti duhan.
– Miris dubrovački – odmah za njim dodao je jevrejski trgovac sa bijelom kapom na glavi.
– Bukovina sa Čelebića – čuo se glas čiče pod vlaškom šubarom.
I tako, smjenjivale se ponude, čuo se žamor, kasnije i pjesma. Prvo onako nasuho pa onda uz šargiju, violinu, def i piskav glas ciganke što je, nekome, pjesmom otimala teško stečenu zaradu, a davala sjetnu pjesmu za utjehu:

”Razbolje se lijepa Fatma jedinica u majke ona traži žute dunje, žute dunje, aman amann žute dunje iz Stambola…”
Predveče cigani trebali slaviti, baš ovdje na Pazaru podno Sahat kule i birati svog cara. Ciganskog cara. Murat Rezaković je hodao gore – dolje, gledao sve, kupovao nije ništa. Što će mu šta, kad sve u kasarni ima. Kasarna mu je kuća, Kulaš i sablja sva briga. Bar je tako mislio dok tapija kapetanska nije došla. Sad mu se po glavi vrzma i Solun i miris Egeja i Foča, valjda iz navike i lijepih uspomena, ali i ona Salihage Muharemovića što je jutros prema Pazaru zamakla. Sjeo pred kafanu podno pazarišta, da noge odmori. Lijeva ga sve više poboljevala. Ranjen u nju bio u mladosti sad crvenila na tom mjestu. Sjeo da kahvu popije ali i rakijicu, onako, za dušu.
– Mogu li dvije sa lokumom i jedna u fiću – naručio kahve i rakiju.
– More, more Murataga – odgovorio kafedžija, a i upitao:
– Što dvije kad si sam Murataga?
– Naići će neko, naići – odgovori on.
I naišao. Prvo ciganka sa ciganima i pjesmom ciganskom a onda i Salihaga Muharemović. Cigani mu otpjevali onu njegovu:

”Caru jada kod Soluna grada
a Muratu oko srca mlada….
Caru Egej vojsku potopio
A Muratu dragu poljubio…”
Salihaga ga pozvao kući da popričaju o kćeri mu.
– Nije pazar za prodat evlada Murataga – govorio mu Salihaga uz onu kafu što je baš njega dočekala.

Negdje oko podne telal išao čaršijom i pozivao narod na zubanje.
– Čujte i počujte narode – govorio je on – uz odobrenje Fočanskog muftije Smailbega Kukavice danas će se u četiri sahata na Pazarištu održati izbor novog ciganskog cara zubanjem…
– E čuj ciganskog cara – promeškoljio se Murat ali i obradovao da može i to vidjeti.
Malo prije četiri sata vratio se čaršiji i Pazarištu kad tamo kao da nije ni bio pazarni dan. Na sred Pazarišta prostrta slama, iznad postavljena jedna greda na kojoj je visila jabuka okačena na dva kanapa.
Tamo jedan, što bi sudija trebalo da bude, počeo pozivati:
– Trebaju nam dva Ciganina, dva Vlaha, dva Turčina, dvojica Balija, dva Jevrejina…
I kako su iz mase izlazili ljudi po dogovoru ili masom nošeni, jedino po kapama razlikovani, Murat nije ni primjetio svirače kako se prema njemu guraju:
– E hajde Muratago, duše ti, i ti sa nama – molila ga ona što mu je pjevala.
– Nisam ja za toga, nisam – odbijao je koliko je mogao.
– Ma hajde, duše ti….- molila ona vukući ga kroz masu naroda a i narod prihvatio:
– Haj Murataga, hajde…
Takmičari sjeli u krug oslonjeni na koljena. Bilo ih desetak raznih vjera. One iste vjere postavili jedne naspram drugih i tad sudija počeo da nabraja:
” Da bude kiše, da žita bude,
da djece bude….
da ratova ne bude,
da poplava i požara ne bude,
da bolesti ne bude..”

U isto vrijeme dok je nabrajao sudija je onaj kanap, na kom je visila jabuka, uvrnuo i pustio. Jabuka se vrtila i kružila iznad glava takmičara. Oni su trebali da je zagrizu zubima sa rukama na leđima. Za jabukom su se mogli bacati koliko su mogli ne odvajajući koljena od mjesta na kom su sjedili. Jabuka je kružila, oni se bacali, masa navijala, psovala, vikala.
– Ne Cigane, ne – proderala se Ciganka kad je Ciganin htio jabuku da uhvati.
– Kako će Ciganin biti ciganski car?- nastavila ona uz psovke ciganske.
Murat prvo samo klimao glavom, a onda ga masa i askerska strast ponijela. Ucaklio očima, istego šiju pa poput zvijeri zube iskezio i klimao se u pravcu jabuke a ona poput čigre, poskakivala od igrača do igrča, od zuba do zuba. Tvrda a i povelika bila, nije se dala. Kad se jabuka počela umirivati sudija je ponovo zavrtio a onda onaj do njega, u šubari je bio, ustima usporio, ali ga zubi izdali te je Murat, onako dok je njemu ispadala, pravo na svoje zube dočekao i otkinuo toliko da je onaj što sudi uzviknuo:
– Car, car, imamo novog ciganskog cara!
Iz one mase stotine Cigana se sručilo u pravcu njega. Nije ni znao da ih toliko ima u ovoj maloj, njemu za srce prirasloj, čaršiji. Podigli ga na svoje ruke, ljubili njegove, slavili ga. On mislio da su to samo ciganska posla, igra, a ono oni mu stavili krunu na glavu, klekli pred njega i pjevali nešto na ciganskom.
Nije razumio riječi, ali toplinu melodije jeste. Znao je da ga trebaju, a trebao je i on njih. Oni kuće nemaju, nema je ni on, oni konje vole, a njemu je Kulaš sve, oni sablje i noževe nose, njemu su cio život ili o pasu, ili nad glavom. Sa Pazarišta su se uputili u Han, a tamo pjesma, igra, svirka. Njega postavili u pročelje, a Ciganka zapjevala:

”Caru jada kod Soluna grada
a Muratu oko srca mlada….”

Murata sevdah ponio, sevdah dušu, a rakija i cigansko carstvo noge pa pred vrata Salihage Muharemovića.
– Ko je u ovo doba noći? – pitao Salihaga začuđen.
– Svatovi Salihaga, svatovi – odgovorili Cigani.
– Čiji svatovi? – pitao ih on sa nevjericom.
– Hanifini svatovi – odgovorili Cigani.
– Ko je prosi? – pitao joj otac.
– Murat Rezaković, car ciganski – odgovorio Murat da mu Salih glas čuje, da i on curu zaprosi. Ono ”car ciganski” dodao ponešen slavljem i čašću kojom su ga Cigani obasipali, užitkom koji je potajno i sam osjećo u tituli, u slavi, u probuđenoj mladosti.
Ushodao se po kući Salihaga, motalo mu se po glavi ono narodsko: ”Sina ženi kad hoćeš, a kćerku udaj kad možeš”. Murat mu Hanifu prvi prosio te popustio i dao kćerku za dvadeset godina starijeg zeta Murata Rezakovića, koji je ostajući u Foči ono Rezaković zamjenio sa novim prezimenom Stovrag. Otkud i zašto baš Stovrag nije poznato ali od tada je ostao samo Murat Stovrag.

_ _ _ _ _
Izvod iz romana Ševka Kadrića ”Proleter u srcu”

_ _ _ _ _
ŠEVKO KADRIĆ
8. 5. 1955. – 11. 10. 2014.
Rođen je u Foči. Školovao se u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu. Radio kao profesor u Prvoj gimnaziji i na Pedagoškoj akademinji u Sarajevu. Živio je i radio u Švedskoj.
Bio je afirmirani publicist, prevodilac, sociolog, slikar i ekolog. Bio osnivač Društva bh. pisaca i prevodilaca u Skandinaviji. Vlasnik izdavačke kuće “Hamlet- förlag”.
Objavio je deset romana, dvije zbirke pripovijedaka i četiri naučno popularne knjige.
Njegovi radovi su objavljeni na švedskom, danskom i engleskom jeziku.

_ _ _ _ _

priredio:Kenan Sarač

fotografije:flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik

Čudan zeman nastade – Abdulvehab Ilhamija

●pjesma radi koje je Ilhamija izgubio glavu●

●Čudan zeman nastade,
sve zlikovac postade,
din-dušmanin ustade;
šta se hoće, zaboga?!
Već takata nestade,
zlo nam svako postade,
dobrih ljudi nestade;
šta se hoće, zaboga?!
Ne gledaju u Ćitab
ne uzimaju hič dževab,
nit misle na hesab;
šta se hoće, zaboga?!
Ovo trpit-teška muka,
a jos više turska bruka,
munafika stoji huka;
šta se hoće, zaboga?!
Turčin nema amela,
krivda pravdu zamela,
pa se pravda umela;
šta se hoće, zaboga?!
Nasta čudna ulema,
jer ne čine amela,
od njih jadna proloma!
šta se hoće, zaboga?!
Ulemskoga sada hala,
zalud njima đekad fala,
vrat slomiše pored mala;
šta se hoće, zaboga?!
Nije kadar biti imam,
a kaže se potamam,
jordam čini ko šeh-islam;
šta se hoće, zaboga?!
Svi veziri pravo sude,
pa i paši dobro bude,
al murtati krivo gude;
teška muka, zaboga!
I kad paša ima ljudi,
ko je dobar vrlo hudi,
kad je više zlijeh ljudi;
niko ne zna do Boga!●
●Abdulvehab Ilhamija●

_ _ _ _ _

●Ja upitah svog Jasina● – ●Abdulvehab Ilhamija●

●Ja upitah svog Jasina, jer ne vide mu'minun
On mi veli Ne čudi se, uče oni gafilun
Jer ne traže sveca, Boga, jer ne budu ašikun,
On mi veli Ne čudi se, fe hum ja ‘mehun (oni su u zabludi)
Jer ne vide sjajnog zlata, jer ne budu gaibun,
On mi veli Ne čudi se, fe hum la jub sirun (oni ne vide)
Jer ne čuju ko ji zove, jer ne budu muti'un,
On mi veli Ne čudi se, fe hum la jahše'un (oni nisu bogobojazni)
Jer ne čute što se zovu, jer ne budu ‘arifun
On mi veli Ne čudi se, fe inne hum la ja'lemun (zaista oni ne znaju)
Što se vlasi ne poturče, jer ne budu muslimun
On mi veli Ne čudi se, ile-l-ezkani mukmehun (previše su oholi)
Dun'ja fani, ti si baki, jer ne najdu ‘akilun,
On mi veli Ne čudi se, lehum džundun muhdarun (oni imaju vojsku, tj. štuju idole)
Jer ašiki izbudale, jer ne budu sakinun,
On mi veli Ne čudi se ila Rabbihim jensilun (hrle svome Bogu)
Jera zija bude perda, jer ne budu mubsirun,
On mi veli Ne čudi se, ile-l-eraiki muttekiun (udobno sjede u foteljama)
Jer gafile ne izbude, jer ne budu hašiun,
On mi veli Ne čudi se, kanu anha mu'ridun (oni okreću od njih glavu)
Jer evlija ne odleti, jer ne bude gaibun
On mi veli Ne čudi se, inna ilejkum murselun (Zaista smo mi vama poslani)
Jer Ilhamija vrlo plače, jer ne bude kun fe jekun, (Budi i to biva)
On mi veli Ne čudi se, ve ilejhi turdže'un. (Njemu ćete se vratiti)●

_ _ _ _ _

●Ilhamija AbdulVehhab Žepčevija●

●O životu Abdulvehhab Ilhamije (Abdulvehhab Ibn Abdulvehhab Žepčevi Ilhami), jednog od najplodnijih muslimanskih pjesnika na razmeđu XVIII i XIX vijeka, više nam govori njegovo djelo nego oskudni biografski podatci. Pa i ono samo pruža neke elementarne podatke, a mnogo toga ostaje u sferi pretpostavke.
Rođen je u Zepču 1187/1873, kako sam navodi u svom proznom djelu na turskom jeziku Tuhfetu-l-musalin ve zubdetu-l-hašiin (Dar i poslastica onima koji se klanjaju Bogu). Tu doslovno kaže: “…viladetim bin juz seksan jedi” (datum mog rođenja je 1187). Navodi i svoje puno ime: Abdulvehhab bin Abdulvehhab, što znači da mu se i otac zvao Abdulvehhab. Tarih na njegovom nišanu ispisan je sa: Sejjid el-hadž Vehhab, a na prepisu njegova divana stoji: Šejh el-hadž es-sejjid Abdulvehhab Ilhami-baba Bosnevi. Nazivi sejjid i baba pridodati su mu kao počasni, a označavali su učena i štovana čovjeka.
U djetinjstvu je ostao bez roditelja, što opet doznajemo iz njegovog stiha:
Majke nemam a pedera (oca) ne pamtim. Podaci o Ilhamijinom školovanju su dosta šturi. Profesor Kasim Dobrača je otkrio gore pomenuti priručnik, a Muhamed Ždralović idžazetnamu (diplomu) iz kojih je vidljivo da se školovao u Žepču, Tešnju i Fojnici. Na početku tog djela navodi da mu je profesor bio El-hadž Kerimi (Hadžićerimović ili Hadžićerimić). O njemu, međutim, nemamo nikakvih podataka.
U Žepču su u XVIII stoljeću, uz Ferhadiju džamiju, djelovali mekteb i medresa, radili su sve do pred drugi svjetski rat. Na medresi je bio profesor Hadži Abdullah ef. Karahodža, koji je 1740/41. spjevao na narodnom jeziku pjesmu Bošnjakuša. Znamo još da je umro 1766. U poslovima ga je zamijenio sin mu Hadži Ahmed ef. Karahodža, koji je i njegovu pjesmu proširio sa još 17 strofa.
I otac i sin bili su veoma štovani u svom kraju, a njihova pjesma popularna. Kako je Ahmed ef. Karahodža bio jedini poznati teolog u vrijeme kad je Ilhamija dorastao za školovanje, sasvim je moguće da mu je on bio profesor.
Na Tešanjskoj medresi profesor mu je bio Abdullah Čankari el-Ensari. Kod njega je Ilhamija slušao fikh, hadis i tefsir, što se vidi iz diplome koju mu je potpisao ovaj profesor.

Ilhamijino djelo govori nam mnogo i o vremenu u kome je nastalo. A to je razmeđe XVIII i XIX stoljeća, vrijeme kada je Osmansko Carstvo u dubokoj krizi. U Evropi se zbivaju značajne političke, kulturne i prosvjetne promjene, a Turska pokušava da se približi tim novinama uvođenjem reformi, administrativnih i vojnih. Te reforme se negativno odražavaju na Bosnu, koja je u ovom vremenu veoma značajna granična zona Carstva prema Zapadu. Bosna toga vremena ekonomski je veoma islabljena čestim ratovima, a i epidemijama sa značajnim žrtvama. U političkom smislu stanje je takođe loše. Plemstvo i janičari opiru se reformama jer njima gube privilegije. Otpori centralnoj vlasti su veoma izraženi čak i direktnim pobunama. U situaciji kad je uprava iz Istanbula oslabljena, i kad joj se vlastodršci opiru, nastaje stanje anarhije, bezvlašća, nezakonitosti, korupcije, svih zala koja dolaze u ovakvim kriznim vremenima.

Pa i u takvim vremenima javljaju se hrabri i pametni koji svojom riječju pokušavaju da izmijene stanje. Jedan od takvih je i hazreti Ilhamija. On svojom pjesničkom riječju, naročito na narodnom jeziku, razotkriva svu bijedu svoga vremena, iznosi nepravde i zahtijeva borbu protiv nasilja. Veoma je zanimljivo da osoba koja pripada ulemi vrlo oštro kritikuje vjerske velikodostojnike kojima spočitava fanatizam i konzervativizam. Jednom riječju, ustaje protiv neznanja i nasilja kod duhovnih i svjetovnih predstavnika vlasti.●
●U Travniku je, pred kraj Ilhamijinog života, namjesnik bio Dželaludin-paša. U početku je pjesniku ovaj paša izgledao pravedan i dobar, pa ga je u jednoj pjesmi i opjevao. Ubrzo je, međutim, nestalo iluzija o pravičnosti ovog namjesnika i Ilhamija oštro i otvoreno ustaje protiv njegovog načina vladanja. Poltroni, koje svaka vlast ima uz svoje skute, dojavljivali su paši šta Ilhamija govori, pa je ovaj namjesnik pozvao pjesnika u svoj konak. Ilhamija se iz Žepča u Travnik uputio pješice i posteći, a predosjećajući loš završetak na odlasku se oprostio od ukućana i prijatelja.

Ostaje u sferi pretpostavke šta se zbivalo u Travniku: da li je Dželal-paša lično primio Ilhamiju, da li je razlog ovog poziva, i kasnijeg stradanja, bila njegova oštra osuda vladajućeg sistema, ne zna se. Legenda, koja, naravno, ostavlja i daje mogućnost za korekciju, kaže da je Ilhamiji bilo ponuđeno da se odrekne svojih pjesama a kad to nije htio, da je udavljen u travničkoj tvrđavi. Ova legenda, dalje, navodi kao neposredan razlog ovako nesretnog pjesnikovog kraja njegovu pjesmu na narodnom jeziku.●
●●●Čudan zeman nastade,
sve zlikovac postade,●●●

priredio:Kenan Sarač

fotografije:flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik

Salim Kurt: Smrt na putu spasa

Sve su se riječi slijepile u mojoj glavi poput soli u navlaženoj
solnici.
Zbog Salimove nervoze izgledalo mi je da pijem kahvu a da kahva pije mene.
Suze su mi se svrtjele u očima.
Bolje je imati pištolj, mislio sam, nego sat,
jer nam je ionako vrijeme stalo”,
Goražda, grada koji je postao
centar sakupljanja cjelokupnog našeg napaćenog naroda
na potezu od Višegrada do Foče.
Ne znam,
prokleti snajper koji nas, kao sam šejtan,
čeka na svakom proplanku, na svakoj čistini i u svakom
napuštenom selu…
Jedna žena u srpskom selu je bila ranjena. Edhem joj je
pružio pomoć, baš kao da je naša,
Poginuo je Derviš Deljo
izuzetno hrabar momak.
Zakačila ga lutalica…
Odgojen je u sirovim životnim uslovima,
na zdravoj domaćoj hrani, tradiciji, muslimanskoj vjeri.
U šali jedni drugim govorimo da su to naši spomenici,
ako budemo ubijeni, pa kosti ostavimo strvinarima da ih
razvlače. Tada nam, kao dokaz našeg postojanja, ostaje
uklesano ime na “našoj bukvi”.
Sami mi na prokletoj planini, u goloj borbi za opstanak,
razvučeni između misli o našim porodicama i četničkim
mecima. I na to kobno proljeće, 1993 godine, je krenulo
sve.
Kažu da su sinoć
avioni bacili hranu onom poluživom narodu oko Goražda.
Prisjetih se njegovog i
Hasovog razgovora gdje konstatuju da se ne plaše četnika
nego naših izdajnika i bandita koje, očito, neko plaća i
štiti.
Naša
borba za život je vrednija od njihovih pokušaja da nam taj
život oduzmu.
xxx
Epizoda na mezarju
Dok su ćutke ulazili u ogroman harem, Salim primijeti
da nisu sami. Pred mezarom njegovog brata stajala je
srednjovječna žena i mlada i prelijepa djevojka. Salim se
nije iznenadio. Prepoznao je Nensu, po njenom smiješku
u obliku polumjeseca po kome je prepoznavao, i zbog
koga je ludo volio njegov rahmetli brat.
“Ko je žena i djevojka babo”- upita sin Kenan.
“To je Esina djevojka a ono je njena kćerka”- reče
sa sjetom Salim i dodade:
“Da je živ, sada bi ona mlada i lijepa djevojka bila
tvoja strina”!
xxx
Kako je postojalo beskrajno vrijeme prije moga
rođenja, tako i sada, poslije moje smrti, postoji vrijeme
bez kraja.
Dok sam živio, o tim stvarima nisam razmišljao.

_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
Preporučujem vam knjigu Smrt na putu spasa autora Salima Kurta, koja govori o patnjama i stradanjima bošnjaka Foče, Goražda, Rogatice, Višegrada, ali i herojskoj borbi bošnjaka tih krajeva.
Autor je kazao:”Ovaj roman je moja obaveza prema rodnoj grudi i jedinoj nam Drini.Ovo je moj dug svim njenim gazijama i rahmetlijama koji su se junački borili u toku posljednje oružane agresije.”
Autor nam je kroz dnevnik i zabilješke dočarao ratnu hroniku Foče, Goražda, Grebka i Drine.Kao na filmskoj traci se smjenjuju događaji, a tu su stvarni likovi i autentični događaji. Ovaj vrijedni bošnjak nas spriječava da zaboravimo herojstvo 182. fočanske viteške brigade i da zaboravimo njene šehide i njene gazije i heroje.
Jer je na Drini, odnosno širom Bosne i Hercegovine s puškom u ruci, a spominjem, podvlačim to s puškom u ruci, postiglo šehadet dvije hiljade (2000) Fočaka. Nijedna Opština nije dala više šehida sa puškom u ruci od fočanske Opštine. Ne zaboravimo da su hrabri Fočaci na Proskoku, onda kada je bila velika ofanziva, četnička ofanziva na Trnovo, odnosno na Bjelašnicu i Igman od 1. do 31. jula 1993. goloruki se suprostavljali četničkoj ofanzivi na Proskok. Za 21 dan je četrdeset Fočaka postiglo šehadet. Dvijestotine njih je ranjeno. 17. jula 1993. godine šehadet je postigao komandant Fočanskog bataljona heroj Dževad Hanjalić čije posljednje riječi su bile:”Borite se do zadnjeg i nemojte se predati, i poselamite mi moju ženu i poselamite moga sina.”
Roman Smrt na putu spasa mora da nađe mjesto u našim kućama, da se podsjetimo šta se to dešavalo na tom prostoru, na tom komadu Bosne i Hercegovine gdje su goloruki bošnjaci branili našu domovinu Bosnu i Hercegovinu.
Nezim Halilović Muderris

VIDEO:
ROMAN : SMRT NA PUTU SPASA – o knjizi govori Nezim Halilović Muderris

 

_ _ _ _ _

– pročitaj i ove naslove:

POGLED NA NOVU KNJIGU Salima Kurta ”Smrt na putu spasa”
https://focanskidani.wordpress.com/2016/09/27/pogled-na-novu-knjigu-salima-kurta-smrt-na-putu-spasa/
Sarajevo:Održana promocija knjige ”Smrt na putu spasa”, autora Salima Kurta
https://focanskidani.wordpress.com/2016/09/24/sarajevoodrzana-promocija-knjige-smrt-na-putu-spasa-autora-salima-kurta/
U subotu,24.09.2016. u 11 sati : PROMOCIJA KNJIGE “Smrt na putu spasa” Salima Kurta u Morića hanu
https://focanskidani.wordpress.com/2016/09/23/u-subotu24-09-2016-u-11-sati-promocija-knjige-smrt-na-putu-spasa-salima-kurta-u-morica-hanu/

ROMAN : SMRT NA PUTU SPASA (VIDEO)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/02/roman-smrt-na-putu-spasa-video/

POGLED NA NOVU KNJIGU Salima Kurta ”Smrt na putu spasa”

Iz mog ugla

Nema ništa gore od zaborava. I sve što se ne zapiše brzo se zaboravlja.

Autor Salim Kurt u svojoj drugoj knjizi o Grebku progovorio je o patnjama i stradanjima bošnjaka Foče, Goražda, Rogatice, Višegrada,…ali i herojskoj borbi bošnjaka tih krajeva. Sam autor ističe:”Ovaj roman je moja obaveza prema rodnoj grudi i jedinoj nam Drini.Ovo je moj dug svim njenim gazijama i rahmetlijama koji su se junački borili u toku posljednje agresije.”

Autor nam je kroz dnevnik i zabilješke , dočarao ratnu hroniku Foče, Grebka, Drine, Goražda. Kao na filmskoj traci se smjenjuju događaji. Stvarni likovi i autentični događaji daju draž ovom savremenom romanu. Romanu dragulju bosanskohercegovačke i bošnjačke kulture pamćenja. Da nam se ne ponovi ono što nam se dogodilo u bliskoj prošlosti.

“Osjećao sam u zraku prije tri godine da se nešto sa bošnjačkim narodom dešava. Na san mi je počeo izlaziti glavni junak – lik Haso Turčalo. Dao sam se na istraživanje i ispisivanje ovog romana. Mukotrpan rad sa zaprekama i preprekama stvorio je u meni taj inat i konačno sam uspio. Sad sam sretan.” – kazuje autor romana Salim Kurt.

Nekoliko citata iz samog romana:

SMRT NA PUTU SPASA – Salim Kurt

Foča je pala…Pala je pod nogu agresora, istog onog, koji je i prije pedeset godina došao klati, pljačkati i silovati.
_ _ _
“Hej! Ko ste vas dvojica?”
“Pačovci” – proderah se glasno jer mi je glas s druge strane izgledao poznato.
_ _ _
Čolpa, Pačo, Mungos iako su ranjeni, idu i ne žale se.
_ _ _
Problem svih nas na Grebku je isti. Mi smo daleko od svojih obitelji. Kao pravi legionari – ratnici, bez drugih obaveza, samo rat, patnja, borba i nada…
_ _ _
Poslije večere dolazi Pačo i Tato. Pognuli glavu i plaču. – Pao nam je Rogoj! Rekoše to u jedan glas.
_ _ _
I komadant BST-a je poginuo kad i Čolpa. Kaec je mrtav također. Koji užas. Koji horor. Koja nesreća u jednom jedinom danu…
_ _ _
Dževad pada od rafala metaka i pri samom izdisaju uspio je poslati zadnje riječi: “Poselamite mi ženu…..i….si…naa……..” -jedva izusti zadnju riječ, krv mu začepi usta.Šiljo pade uz njega i on je pogođen…
_ _ _
“Vidite te munafike, izdajnike i dezertere kako se mirno šepure po našoj zemlji, natopljena krvlju rahmetlija i oni su danas nešto i neko, a mi saburamo, deveramo i nadamo se boljem, ipak se tješimo zato što ima još dobrih i voljnih pomoći” – začu glas iza svojih leđa.

Salim osjeti dugi napad bijesa i srama. Zašto smo izginuli? Zašto smo ratovali?

_ _ _
O autoru
Salim Kurt, rođen je 1963. općina Foča. Bavi se slikarstvom, piše poeziju i prozu.Imao je dvije samostalne izložbe i napisao dvije knjige: Grebak u zoni sumraka, Sarajevo,2000. godine i Smrt na putu spasa, Sarajevo, 2016. godine.
_ _ _

Salim Kurt nam je sačuvao od zaborava 182. fočansku vitešku brigadu i njene gazije i heroje, sačuvao je i desetine heroja sa Drine, iz Foče, Goražda. Roman Smrt na putu spasa mora naći mjesta u svakom bošnjačkom domu, u svin bošnjačkim Bibliotekama, kao i svim školama.

Knjiga ,,Smrt na putu spasa’’ autor Salim Kurt, izdavač Salim Kurt, Sarajevo 2016., 144 strane, ilustrovana, mehki uvez.

Nema ništa gore od zaborava. I sve što se ne zapiše brzo se zaboravlja.

VIDEO:SMRT NA PUTU SPASA – Salim Kurt
https://www.facebook.com/kenan.sarac.39589/videos/322553271432930/type=2&theater&notif_t=video_processed&notif_id=1474958464843519

fotografije:Halima Sarač, Kenan Sarač i AA
priredio: Kenan Sarač

_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
Preporučujem vam knjigu Smrt na putu spasa autora Salima Kurta, koja govori o patnjama i stradanjima bošnjaka Foče, Goražda, Rogatice, Višegrada, ali i herojskoj borbi bošnjaka tih krajeva.
Autor je kazao:”Ovaj roman je moja obaveza prema rodnoj grudi i jedinoj nam Drini.Ovo je moj dug svim njenim gazijama i rahmetlijama koji su se junački borili u toku posljednje oružane agresije.”
Autor nam je kroz dnevnik i zabilješke dočarao ratnu hroniku Foče, Goražda, Grebka i Drine.Kao na filmskoj traci se smjenjuju događaji, a tu su stvarni likovi i autentični događaji. Ovaj vrijedni bošnjak nas spriječava da zaboravimo herojstvo 182. fočanske viteške brigade i da zaboravimo njene šehide i njene gazije i heroje.
Jer je na Drini, odnosno širom Bosne i Hercegovine s puškom u ruci, a spominjem, podvlačim to s puškom u ruci, postiglo šehadet dvije hiljade (2000) Fočaka. Nijedna Opština nije dala više šehida sa puškom u ruci od fočanske Opštine. Ne zaboravimo da su hrabri Fočaci na Proskoku, onda kada je bila velika ofanziva, četnička ofanziva na Trnovo, odnosno na Bjelašnicu i Igman od 1. do 31. jula 1993. goloruki se suprostavljali četničkoj ofanzivi na Proskok. Za 21 dan je četrdeset Fočaka postiglo šehadet. Dvijestotine njih je ranjeno. 17. jula 1993. godine šehadet je postigao komandant Fočanskog bataljona heroj Dževad Hanjalić čije posljednje riječi su bile:”Borite se do zadnjeg i nemojte se predati, i poselamite mi moju ženu i poselamite moga sina.”
Roman Smrt na putu spasa mora da nađe mjesto u našim kućama, da se podsjetimo šta se to dešavalo na tom prostoru, na tom komadu Bosne i Hercegovine gdje su goloruki bošnjaci branili našu domovinu Bosnu i Hercegovinu.
Nezim Halilović Muderris

VIDEO:
ROMAN : SMRT NA PUTU SPASA – o knjizi govori Nezim Halilović Muderris

_ _ _ _ _

– pročitaj i ove naslove:

Sarajevo:Održana promocija knjige ”Smrt na putu spasa”, autora Salima Kurta
https://focanskidani.wordpress.com/2016/09/24/sarajevoodrzana-promocija-knjige-smrt-na-putu-spasa-autora-salima-kurta/
U subotu,24.09.2016. u 11 sati : PROMOCIJA KNJIGE “Smrt na putu spasa” Salima Kurta u Morića hanu
https://focanskidani.wordpress.com/2016/09/23/u-subotu24-09-2016-u-11-sati-promocija-knjige-smrt-na-putu-spasa-salima-kurta-u-morica-hanu/

ROMAN : SMRT NA PUTU SPASA (VIDEO)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/02/roman-smrt-na-putu-spasa-video/

Salim Kurt: Smrt na putu spasa
https://focanskidani.wordpress.com/2016/09/29/salim-kurt-smrt-na-putu-spasa/

JESU LI BOSANSKI KNJIŽEVNI KLASICI NEPOŽELJNI U BOSANSKIM ŠKOLAMA?

Desila se zasigurno najnekompetentnija, ali i najradikalnija promjena u nastavi maternjeg jezika i književnosti od završetka rata pa nadalje, a o tome u našem društvu nema doslovno nijedne riječi, a nekamoli ozbiljnih analiza. Čak ih nema ni u stručnom ili akademskom kontekstu.

piše:Sanjin KODRIĆ

Izgleda da u školama Kantona Sarajevo nisu više poželjni bošnjački i bosanskohercegovački književni klasici. Nije preporučeno više čitati Maka Dizdara i Skendera Kulenovića, Derviša Sušića ili Ćamila Sijarića, pogotovo nije preporučeno čitati Edhema Mulabdića, Osmana-Aziza, Safvet-bega Bašagića, Osmana Đikića, Musu Ćazima Ćatića, Hamzu Humu, Hasana Kikića, Abdurezaka Hifzija Bjelevca, Aliju Nametka ili Envera Čolakovića. Nije preporučeno čitati ni Dževada Karahasana ili Irfana Horozovića, kao ni Nedžada Ibrišimovića i Aliju Isakovića, naročito ne Zilhada Ključanina, odnosno niz ključnih autora novije bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti. Nije preporučeno čitati čak ni Derviš i smrt Meše Selimovića, mada Tvrđava jeste prihvatljiva, a Abdulaha Sidrana dovoljno je pročitati samo u “izboru”, dakle pjesmu-dvije, bilo koju. Još je manje preporučeno baviti se našom starijom književnom prošlošću – iz vlastite tradicije ništa nije potrebno pročitati, a od usmene književnosti, pored tolike folklorne baštine, dovoljna je samo Hasanaginica.

Radikalne promjene nagore na koje nema reakcija

S prvim septembarskim školskim zvonom odzvonilo je, naime, i dosadašnjim nastavnim planovima i programima za osnovne i srednje škole u Kantonu Sarajevo, a na snagu su stupili novi, revidirani nastavni planovi i programi. Nastavne planove i programe i njihove revizije radili su ranije čitavi interdisciplinarni timovi eksperata, počev od referentnih stručnjaka iz prakse do univerzitetskih profesora iz različitih relevantnih oblasti, a ovu reviziju napravili su prije svega nastavnici iz škola, i to tako što su se iz nastavničkih redova u komisiju za reviziju preko nastavničkih aktiva (samo)predlagali oni koji su bili zainteresirani, bez obzira na reference. Također, revidirani nastavni planovi i programi nisu, pritom, prethodno prošli ni nezavisnu ekspertsku ocjenu, niti su bili predmet javne rasprave. Jednostavno, desila se revizija o kojoj se malo ili nimalo šire zna.

No, bilo kako bilo, revizije u našem školstvu itekako su dobrodošle, ali samo onda ako su znalačke i dobronamjerne, i ako se njima stvari pomiču naprijed, a ne nazad. Za razliku od nekih drugih nastavnih predmeta, to, međutim, nije slučaj s revidiranim nastavnim planovima i programima za Bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost, a posebno ne s nastavnim planovima i programima za ovaj predmet namijenjenim za upotrebu u gimnazijama i srednjim stručnim školama. Štaviše, riječ je o potpuno skandaloznim “poboljšanjima” nastavnih planova i programa, no koja su, međutim, prošla dokraja muklo, s ogluhom koja, najblaže rečeno, zabrinjava. Desila se zasigurno najnekompetentnija, ali i najradikalnija promjena u nastavi maternjeg jezika i književnosti od završetka rata pa nadalje, a o tome u našem društvu nema doslovno nijedne riječi, a nekamoli ozbiljnih analiza. Čak ih nema ni u stručnom ili akademskom kontekstu.

Zabrinuti smo, i to s punim pravom zabrinuti, za povratničku djecu u RS-u, kojima se nezakonito uskraćuje pravo na izučavanje bosanskog jezika i tzv. nacionalne grupe predmeta, tj. pravo na maternji jezik i identitet, a nešto što opasno sliči tome dešava nam se, izgleda, i u Sarajevu, i to pred našim očima, a mi to ne vidimo, ne želimo ili ne smijemo vidjeti, ili jednostavno ne znamo. Zabrinuti smo, također potpuno osnovano, zbog neznanja kojeg je sve više u našem društvu, zabrinuti smo zbog neobrazovanosti u kojoj se počinjemo gušiti. Zabrinuti smo zbog kvazistručnjaka na svakom koraku, zbog bezvrijednih diploma i praznih titula, zbog favoriziranja podobnih a ne stručnih. Zabrinuti smo i zbog kojekakvih ideologija koje i tajno i javno vršljaju našim obrazovanjem i ispiru mozgove naše djece, a roditeljima razvlače pamet… Zabrinuti smo zbog svega ovog, a u potpunoj gluhoći prolazi nam institucionaliziranje upravo neznanja, neobrazovanosti i kvazistručnosti, dakle očite nekompetentnosti, ali i sumnjivih ideoloških projekata upravo u našem obrazovnom sistemu!

Ovo jesu tek neki ozbiljni nedostaci nastavnih planova i programa za Bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost koji se od početka ove školske godine primjenjuju u gimnazijama i srednjim stručnim školama u Kantonu Sarajevo, a slični nedostaci prisutni su i na razini osnovne škole. U uvodnim napomenama za revidirane nastavne planove i programe tvrdi se da revizija nije ukinula ili izmijenila dosadašnje nastavne planove i programe i njihove sadržaje (iz 2003. godine), tj. da je donijela tek funkcionalna poboljšanja u odnosu na ranija rješenja. Bez obzira na dvosmislenost toga šta znači da nešto nije izmijenjeno nego je “samo” revidirano, to, međutim, de facto nije tačno jer revizija o kojoj je riječ nije uopće “samo” revizija, već je, naprotiv, u pitanju suštinska promjena cjelokupne koncepcije ranijih nastavnih planova i programa, odnosno potpuno nova koncepcija. Riječ je, dakle, o vrlo korjenitim, upravo radikalnim promjenama za koje se tvrdi da to nisu, pri čemu promjene koje se uvedene jesu ne promjene nabolje već drastične promjene nagore.

Eliminacija bez obrazloženja

Najveće promjene odnose se na obaveznost nastavnih sadržaja – nastavnici samostalno biraju 70-75% sadržaja iz ranijih nastavnih planova i programa, a što se posebno odnosi na izbor nastavnih sadržaja iz oblasti književnosti te, naročito, na učeničku lektiru. Između svega ostalog, ukinuta je kategorija obavezne lektire, a umjesto propisanih lektirnih tekstova nastavnicima se ostavlja mogućnost da, zajedno s učenicima, u ogromnom procentu sami kreiraju popise učeničkih lektira prema predviđenim obrazovnim ciljevima i zadacima te ishodima učenja. Pritom, ova načelna mogućnost i dalje je na neki način kontrolirana jer sami revidirani nastavni planovi i programi ipak daju i određene, kako se kaže, “prijedloge lektire”, s preciznim popisima autora i djela, a što treba služiti kao neka vrsta putokaza i upute nastavnicima i učenicima. Također, pored svega drugog, revidirani nastavni planovi i programi uvode i nove književne sadržaje, i to one za koje se tvrdi da bi trebali biti “savremeniji”, a samim tim i interesantniji za učenike i upoznati ih s novim književnim trendovima. Na prvi pogled, u pitanju su promjene koje treba zdušno pozdraviti i podržati – one bi trebale, između ostalog, pomoći demokratizaciju i individualizaciju nastavnog procesa u našim školama, skrenuti pažnju na ishode učenja kao dosad kod nas uglavnom zanemareni aspekt obrazovnog procesa i uopće poboljšati naše obrazovanje. No, slučaj, nažalost, nije takav, naprotiv.

Revidirani nastavni planovi i programi za zvanični cilj imali su i racionalizaciju nastavnih sadržaja te stvaranje prostora u nastavnom procesu za druge važne nastavne aktivnosti. Zato, ako su u revidirane nastavne planove i programe uvedeni neki novi nastavni sadržaji, a jesu uvedeni, to, onda, logički i praktično znači da neki drugi, raniji nastavni sadržaji trebaju biti eliminirani, barem onda ako je tačno da je revizija istovremeno i racionalizacija nastavnih planova i programa. No, ovaj problem nigdje se precizno i jasno ne rješava, barem ne eksplicitno. Implicitno, stvar je mnogo jasnija, a rješavaju je upravo ponuđeni “prijedlozi lektire”. Ovi “prijedlozi lektire” ne sadrže samo nove, revizijom dodane književne sadržaje već i neke sadržaje iz ranijih nastavnih planova i programa, dok su neki drugi raniji književni sadržaji isključeni iz revidiranih nastavnih planova i programa. “Prijedlozi lektire” jesu, tako, kombinacija samo nekih “kanonskih književnih tekstova” iz ranijih nastavnih planova i programa i tekstova koje je po prvi put u nastavne sadržaje uključila revizija. I to je vrlo značajna, ogromna promjena u odnosu na ranije nastavne planove i programe. I, naravno, najproblematičnija, tj. to je upravo ono gdje se prije svega desio skandal o kojem je riječ. “Prijedlozi lektire” izrazito su važni kao zvanična preporuka u nastavnim planovima i programima, kao preporuka s najvišeg mjesta o tome šta je posebno bitno, a šta nije, na šta nastavnici trebaju obratiti naročitu pažnju, a na šta ne, a koja, kao takva, ima svoju posebnu težinu i značaj baš zato što su u pitanju zvanični prijedlozi. Skandal je još i veći jer su promjene ove vrste vrlo radikalne, a pritom nigdje, ni na koji način, nisu obrazloženi kriteriji po kojima su uvođeni novi književni sadržaji, odnosno nova učenička lektira, a posebno nisu obrazloženi kriteriji po kojima su neki književni sadržaji praktično eliminirani iz revidiranih nastavnih planova i programa. Zašto su djela nekih autora uvrštena u “prijedloge lektire”, a neka nisu, to, dakle, nigdje nije obrazloženo, bez obzira na to kako ovi prijedlozi bili frapantni čak i za laike, a nekamoli za stručnjake! Uz ovo, a pošto je ukinuta obavezna lektira i pošto je, uz “prijedloge lektire”, manje-više sve drugo prepušteno nastavnicima, i to bez adekvatnih instrukcija, zaseban je skandalozni problem i to što prijeti i mogućnost potpune anarhije i haosa, tim prije što niko prethodno nastavnike nije pripremio ili obučio za rad po novom, revidiranom konceptu nastavnih planova i programa!!!

Izbrisani Dizdar, Horozović, Ibrišimović, Karahasan, Kulenović, Sušić…

Niko, dakle, nije objasnio zašto u “prijedlozima lektire” nema npr. Maka Dizdara, jednog od najznačajnijih pisaca bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti uopće, a revizijom je istovremeno uveden npr. Nenad Veličković, pisac i publicist ipak minornih književnih dometa, pogotovo spram Maka Dizdara, također bez ikakvog kriteriološkog obrazloženja. Da li je moguće da učenik može završiti gimnaziju, a da u lektiri koja mu je predložena za čitanje nema Kamenog spavača, a kamoli isto tako izuzetne Dizdareve pjesničke knjige Modra rijeka?! Može li učenik završiti gimnaziju, a da nije predloženo da kao lektiru pročita barem koji sonet Skendera Kulenovića ili njegov roman Ponornica, ili da nije čitao Sušićeve Pobune ili makar koju priču, ako ne i neki roman Ćamila Sijarića?!

Ako su, nekim neobjašnjivim čudom, možda i “zastarjeli” fundamentalni pisci novije bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti kakvi su Dizdar, Kulenović, Sušić ili Sijarić, vrijedi li lektire barem Ibrišimovićev još sasvim “nov” roman Vječnik iz 2005. godine, je li barem on dovoljno “savremen”, ako to iz nekog nepoznatog razloga više nije izuzetni Ugursuz?! Vrijedi li išta npr. Imotski kadija Irfana Horozovića iz 2000. godine ili makar neki drugi njegov tekst?! Vrijedi li išta Isakovićevo barem upola koliko ma koja knjiga dragog, ali književno ipak skromnog pisca Darija Džamonje, a obojica su savremeni pisci?!

A šta je s Dževadom Karahasanom – ako se htjelo uvesti savremene, aktuelne pisce u lektiru, je li predložene lektire vrijedno išta što je napisao barem Karahasan, jedini naš živi pisac koji je dobio gotovo sve velike evropske i svjetske književne nagrade osim Nobelove nagrade, a za koju je, inače, bio vrlo ozbiljan kandidat?! Zar se o postmodernizmu ne može učiti sjajno upravo na nekom Karahasanovu romanu, npr. počev od Istočnog diwana iz 1989., preko Šahrijarova prstena iz 1996., pa do najnovijeg, možda dosad i najboljeg njegova romana Što pepeo priča iz 2015. godine, vrijednog svakog nobelovca?! Pa nije, valjda, da je predlaganja za lektiru od Karahasana vrednija Alma Lazarevska ili Miljenko Jergović, bez obzira na to što je riječ o autorima koji imaju i vrlo dojmljivih književnih stranica, za razliku od nekih drugih koji su također nekako “upali” u “prijedloge lektire”?! Kako onda i pomišljati na “nesavremenog” Zilhada Ključanina, koji je, uz izvrsnu poeziju i roman Šehid iz 1998. godine, objavio i niz sjajnih pripovjedačkih zbirki i romana, uključujući i izvanredni roman Dom Aurore Borealis iz 2010. godine?! Očito je da sarajevski učenici ne trebaju čitati ni barem neku od Sidranovih zbirki kakve su Sarajevska zbirka,Sarajevski tabut, Planeta Sarajevo ili Zašto tone Venecija…

Andrić jeste jedini naš književni nobelovac, a važan nam je itekako i Branko Ćopić. Ali, kako to da je Andrić u lektiri zastupljen dvaput, i to otprije s Prokletom avlijom, a sad još i s knjigom Deca, koja je ipak daleko od toga da je tako važna u Andrićevu opusu, izuzme li se, naravno, pripovijetka o pitanju navodne bosanske međuetničke mržnje Pismo iz 1920. godine?! I Ćopić je za lektiru predložen dvaput, rame uz rame po tome s Andrićem, kao da je i Ćopić nobelovac, a u predloženoj lektiri uopće nema ni npr. izvanrednog romana Grozdanin kikot Hamze Hume, a i kako bi kad je iz nekog razloga nepreporučen čak i Selimovićev Derviš i smrt?!

Za lektiru, makar u izboru, nije predložen nijedan od gore spomenutih pisaca od Edhema Mulabdića do Envera Čolakovića, a koji su se nekad generacijama rado čitali u lektiri, barem s nekim svojim tekstovima. Mulabdić je npr. autor romana Zeleno busenje iz 1898. godine, prvog bošnjačkog romana, a autorski dvojac Osman-Aziz činili su Osman Nuri Hadžić i Ivan Milićević, koji su zajednički napisali prvi bosanskohercegovački roman Bez nade 1895. godine, no ni ovaj njihov jedinstveni književnohistorijski značaj nije uzet u obzir. Bašagić je jedna od stožernih ličnosti u književnosti, kulturi i društvu Bošnjaka krajem 19. i početkom 20. stoljeća, a u Bosni i Hercegovini sigurno je višestruko značajniji od Vojvođanina Jovana Jovanovića Zmaja, pa ipak Zmaj je predložen za lektiru, a Bašagić nije. Musa Ćazim Ćatić mogao je ući u glasovitu svjetsku antologiju sufijske poezije Eve de Vitray-Meyerovitch, ali ni Ćatić nije mogao biti predložen za lektiru u sarajevskim školama, dok pjesnik koji se navodi samo kao “Antić”, bez punog imena (vjerovatno se misli na Miroslava Miku Antića, autora dječijegPlavog čuperka), jeste autor koji je sarajevskim gimnazijalcima i srednjoškolcima predložen za lektirno čitanje…

Sve čudo do čuda, apsurd do apsurda, pitanja na koja niko nije ni pomislio dati odgovor ili ma kakvo obrazloženje. Jedino, srećom, nije se desio barem taj skandal da je u “prijedloge lektire” uvršten još jedan nedosanjani travnički nobelovac, neki Bazdulj, makar kao primjer neprepoznatog književnog genija.

Kardinalne greške kao rezultat nekompetencije

Također bez ikakvog obrazloženja, u “prijedlozima lektire” izostao je i niz vrlo važnih autora hrvatske i srpske književnosti, što je isto tako jednako skandalozno, a posebno onda kad je riječ o značajnim hrvatskim i srpskim piscima iz Bosne i Hercegovine. U predloženoj lektiri nema, tako, ni Antuna Branka Šimića, Nikole Šopa, Vitomira Lukića ili Anđelka Vuletića i dr., odnosno Alekse Šantića, Petra Kočića, Svetozara Ćorovića, Jovana Dučića i sl., kao ni drugih “zastarjelih” klasika poput, npr., Kranjčevića, Matoša ili Ujevića…, odnosno Vladislava Petkovića Disa ili Vaska Pope… No, pored vrlo neobično, čudnovato probranih pojedinih domaćih autora, popisi “prijedloga lektire” u revidiranim nastavnim planovima i programima “popunjeni” su, međutim, i čitavim nizom imena stranih, “svjetskih” pisaca, no bez ikakvih jasnih kriterija i standarda. Među njima ima i pokoji “pisac za plažu” ili pisaca koji su rijetko gdje u svijetu povlašteni toliko da su preporučeni za učeničku lektiru, čak možda nisu ni u svojim zemljama, pa je tako iz nekog razloga, ni kriv ni dužan, pored svih “stradao” čak i grandiozni William Shakespeare. Naime, čak ni Shakespeareovo nijedno djelo također nije predloženo u popisu lektire, kao da pojedinci koji su pisali revidirane nastavne planove i programe nikad nisu ni čuli za knjigu Shakespeare, naš savremenikJana Kotta, koja im je mogla pomoći u razumijevanju i širenju njihova, najblaže rečeno, problematičnog i preuskog pojma “savremenosti”.

Ovaj detalj samo otvara još jedan jednako skandalozan problem – problem očite nestručnosti kojom su rađeni revidirani nastavni planovi i programi, a čiji su pojedini autori, također najblaže rečeno, i po svojim profesionalnim i akademskim kompetencijama potpuno nedorasli i nedostojni zadataka kojeg su se, izgleda, grabimice prihvatili. Tim i takvim autorima očito nedostaju temeljna znanja iz nauke o književnosti, a posebno književnohistorijska znanja. Zato i jeste moguće da je u lektiru za prvi razred gimnazije, a u kojem se učenici bave književnošću do srednjeg vijeka, uvršten Kanconijer svjetski glasovitog humaniste Francesca Petrarce, a da se samim humanizmom kao pojavom u književnosti i umjetnosti učenici trebaju baviti tek dogodine, u drugom razredu, kako to stoji u revidiranim nastavnim planovima i programima. Petrarca, dakle, ili nije humanist ili su oni koji su pisali nastavne planove i programe nešto grdno pobrkali?! Slično ovom, u trećem razredu gimnazije učenici bi se trebali baviti književnošću od realizma do moderne, odnosno zaključno s početkom Prvog svjetskog rata. Pa ipak, za lektiru se kao primjer teksta iz vremena moderne predlaže drama Pomrčina krvi Ahmeda Muradbegovića, koja je objavljena znatno kasnije – tek 1923. godine, i ni u kojem slučaju nije niti može biti tekst poetički vezan za modernu već za avangardu kao pojavu u književnosti prvenstveno između dvaju svjetskih ratova. Riječ je, dakle, o kardinalnim greškama, kao kad bi, npr., hirurg pomiješao jetru i želudac jer su “negdje tu ublizu”, pri čemu zbog ovakvih grešaka savjesni studenti sami odustaju od ispita i postiđeni se izvinjavaju profesoru zbog svojeg nedopustivog neznanja.

Ovakvih primjera očite nekompetencije ima još, čitav sramotni niz, i u oblasti književnosti, ali i u oblasti jezika i kulture izražavanja, a njihovo navođenje bilo bi, ipak, degutantno i ponižavajuće. Kardinalni propusti javljaju se čak i na metodičkoj razini, s često vrlo loše, pa i potpuno promašeno postavljenim odnosom između obrazovnih ciljeva i zadataka te ishoda učenja, što bi školskim nastavnicima trebalo biti barem blisko i poznato. To, međutim, ne čudi jer među autorima revidiranih nastavnih planova i programa za gimnazije i srednje stručne škole jeste čak i jedan osnovnoškolski nastavnik, dakle nastavnik niže obrazovne razine, a autorski tim ne uključuje doslovno nijednog univerzitetskog profesora iz oblasti historije ili teorije književnosti, kao ni iz oblasti lingvistike. Istina, među autore očito je formalno upisan, i to na posljednjem mjestu, i jedan univerzitetski profesor metodike nastave književnosti i maternjeg jezika, ali iako je riječ o vrhunskom stručnjaku u svojoj oblasti i uopće vrsnom književnom znalcu i znatno šire, po svemu jasno izgleda da univerzitetski profesor nije konsultiran povodom bilo kojeg problematičnog pitanja ili njegovi stavovi nisu bili uvaženi.

O čemu se, onda, ovdje radi i kako je moguće da smo dobili ovako skandalozno revidirane nastavne planove i programe zaBosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost u sarajevskim školama?

Novi književni kanon i promjena kulturalnog pamćenja

Najjednostavnije govoreći, a ne libeći se otkriti samu suštinu, cilj revizije kakva je ovdje na kraju realizirana nije bilo ono što je moralo biti njezin konačni učinak. To, dakle, nije bilo stvarno poboljšanje i osavremenjivanje nastavnih planova i programa, jer neuvrštavanje u “prijedloge lektire” niza pisaca i njihovih djela koji bi tu morali neizostavno biti ne može se pravdati ni obrazovnim ciljevima i zadacima ni ishodima učenja, niti nekom zagovaranom “savremenošću”, tim prije što su izostavljeni pisci i djela u svakom ovom smislu daleko iskoristljiviji negoli većina onih koji su predloženi za lektiru. Desilo se, naime, nešto potpuno drugo: pod krinkom revizije ostvareno je očito debosniziranje nastave književnosti, a naročito čistka autora s posebnom simboličkom važnošću u povijesti bošnjačke književnosti te drugih nacionalnih književnosti i književnih tradicija u Bosni i Hercegovini.

Ovim se na najgrublji način faktički relativizira, pa i dovodi u pitanje i bosanskohercegovačka književnost kao specifična književnohistorijska kategorija, a posebno ono što su nacionalne književnosti i književne tradicije u bosanskohercegovačkoj interliterarnoj zajednici kao upravo jedinstvenom skupu različitih književnosti i književnih tradicija u bosanskohercegovačkom okviru. Štaviše, u revidiranim nastavnim planovima i programima doslovno nijednom ne spominje se pojam “bošnjačka književnost”, a naročito je očita upravo čistka ključnih bošnjačkih pisaca počev od Maka Dizdara i Skendera Kulenovića ili Derviša Sušića i Ćamila Sijarića pa nadalje, sve do Edhema Mulabdića, Osmana-Aziza, Safvet-bega Bašagića i starije književne prošlosti. Riječ je o pokušaju stvaranja novog, potpuno drugačijeg književnog kanona i radikalnoj intervenciji s ciljem promjene kulturalnog pamćenja, odnosno svijesti jednog društva o sebi samom, svojem identitetu i svojim temeljnim kulturalnim vrijednostima. A prije svega, riječ je o književnohistorijskom falsifikatu i podvali, o koncepciji koja ni na koji način nije utemeljena u općepoznatim naučnim činjenicama o stvarnim književnopovijesnim procesima i pojavama književnog stvaranja u Bosni i Hercegovini, kao i u širem južnoslavenskom kontekstu. Sve to uz sramotnu demonstraciju očitog neznanja i nestručnosti.

I ranije smo se imali priliku susresti se s idejama o tome da je patriotizam, pa tako i bosanski patriotizam, zapravo bolest koja ima svoju dijagnozu, a koja se također liječi nečim što je neki tzv. “anacionalni” nastavni plan i program, ma šta to značilo. O tome je iscrpno u svojim publicističkim knjigama Dijagnoza – patriotizam i Školokrečina pisao Nenad Veličković, autor koji je ipak našao svoje sigurno mjesto u “prijedlozima lektire” po novim, revidiranim nastavnim planovima i programima. O tome redovno piše i časopis za “pravednije obrazovanje” Školegijum, čiji je idejni pokretač i glavni urednik upravo Nenad Veličković. A o tome su pisali i pišu i “školegijumovci” iz osnovnoškolske i srednjoškolske prakse Namir Ibrahimović i Damir Šabotić, koji su – gle čuda – ujedno i dva prvonavedena člana autorskog tima, odnosno komisije koja je izradila revidirane nastavne planove i programe, valjda predsjednik i zamjenik predsjednika ove komisije. Neko bi rekao kolovođe. Ili, možda prije, stvarni autori cijele ove skandalozne revizije, ako ne eventualno i nečiji “izvođači radova”?!

Ideologija u pozadini

Svako, doslovno svako ima i mora imati pravo na slobodu misli i izražavanja svojih stavova bilo koje vrste, pa tako i svojih ideoloških preferencija, čak i onda kad se to ostvaruje u nauci ili struci, ma koliko ideologiji ovdje ne bi trebalo biti mjesta po prirodi stvari. To pravo ima i mora imati i npr. Nenad Veličković i onda kad bošnjačkim nacionalizmom proglašava pjesmuBosna Nedžada Ibrišimovića, ili kad pjesmu Zapis o zemlji Maka Dizdara parodira kao pjesmu Zapis o šolji, bez obzira na to što će mnogi Veličkovićevu parodiju doživjeti i kao pjesmu gdje se uspostavlja barem njima ružna paralela upravo između WC-šolje i Bosne, a sam Dizdar izvrgava ruglu. To pravo, također, moraju imati i dva spomenuta prvaka komisije koja je izradila revidirane nastavne planove i programe, i bez problema trebaju biti u mogućnosti izraziti ga u svakom svojem autorskom ili nekom drugom sličnom tekstu.

No, nastavni plan i program iz bilo kojeg nastavnog predmeta nigdje na svijetu nije niti može biti ičije pojedinačno vlasništvo, niti on smije biti čin ičijih ličnih preferencija bilo koje vrste, a posebno ne ideoloških preferencija bilo kojeg pojedinca ili kruga kojem on pripada ili čije interese zastupa. Svaki nastavni plan i program mora, dakle, biti dokraja objektivan i tačan, i mora se temeljiti isključivo na naučnim činjenicama i stvarnom stručnom znanju. A da su na toj osnovi rađeni revidirani nastavni planovi i programi za Bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost za škole u Kantonu Sarajevo, u njihovim “prijedlozima lektira” neizostavno bi morao biti i Mak Dizdar, između ostalih. Znatno prije npr. Nenada Veličkovića, a barem upola koliko Andrić ili Ćopić ili bilo koji drugi kanonski autor koji je revizijom preporučen za lektiru, bez obzira na to je li ranije bio zastupljen u školskoj nastavi književnosti ili nije. Tu bi, naravno, morao biti i Shakespeare, a nipošto ne bi smjelo biti čitavog niza onih sramotnih materijalnih grešaka koje su nam revidirani nastavni planovi i programi donijeli kao “poboljšanje”.

Za razliku od nekih drugih, preporučenih autora, djelo Maka Dizdara može preživjeti i bez da je uvršteno u prijedloge školske lektire u sarajevskim školama, ali sarajevske, bosanske škole ne bi smjele biti bez Maka Dizdara i drugih revizijom nepreporučenih a ključnih pisaca. Previše ovo podsjeća i na raznorazne međunarodne crne flomastere koji su “korigirali” bosanske udžbenike iz rata, određujući i tada “prihvatljivo” i “neprihvatljivo”, kao i sad. Jer, u osnovi i nema prevelike razlike između toga i “prijedloga lektire” u revidiranim nastavnim planovima i programima, kao da je opet u pitanju cenzura, samo ovaj put tiha, vrlo tiha, takva da je mogla (ili trebala?) proći i neopaženo. Osim ovoga, nastavni planovi i programi ne bi smjeli u obrazovnom sistemu institucionalizirati ni greške te neznanje onih koji su ih pisali. Pisci revidiranih nastavnih planova i programa, koji god to pojedinci bili, nisu samo iznevjerili naučne činjenice i pokazali svoje neznanje, već su, također, zloupotrijebili i svoj položaj, a posebno povjerenje koje su im dale njihove kolege iz Aktiva nastavnika bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika i književnosti, kao i povjerenje Prosvjetno-pedagoškog zavoda i, na kraju, Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo. Brojne probleme i sav nered u obrazovanju koji kod nas predugo vlada Ministarstvo nastoji nekako riješiti, a sad bi hitno moralo vaditi i vruće kestenje iz vatre koju su potpalili oni koji su pisali revidirane nastavne planove i programe za Bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost.

U suprotnom, državna himna koja bi se trebala izvoditi u sarajevskim školama svirat će uprazno. Bit će to prazna himna, himna bez riječi (jer riječi su, ipak, važne!), himna koja nemušta svira u isprani dječiji um, a u koji, ovakva kakva jeste, ova skandalozna revizija nastavnih planova i programa može unijeti jedino neznanje i zbunjenost pred svijetom i samim sobom, pred svojim “ja”.

 

“Prijedlozi lektira” iz književnosti naroda Bosne i Hercegovine u revidiranim nastavnim planovima i programima

Najavljujući u uvodu da bi u sastavu lektire “učenici trebalo da pročitaju i nekoliko djela savremenih autora, koji su jezički,tematski bliži njihovom svijetu, iskustvu, interesovanjima” jer se “književnost permanentno razvija i postaje sve bogatija, a Nastavni plan i program treba biti usaglašen s takvim trendovima”, a kako bi “učenici imali barem uvid u noviju književnu produkciju u toku srednjoškolskog obrazovanja”, autori revidiranih nastavnih planova i programa ponudili su “prijedloge lektire” za sva četiri razreda gimnazija, no koji, međutim, većinom ipak ne odgovaraju kategoriji savremenih autora i trendova:

 

Bisera Alikadić: Izbor iz poezije (rođena 1939)

Ivo Andrić: Deca (rođen 1892, a umro 1975; knjiga objavljena 1963)

Ivo Andrić: Prokleta avlija (knjiga objavljena 1954)

Miroslav Mika Antić: Izbor iz poezije (rođen 1932, a umro 1986)

Miloš Crnjanski: Izbor iz poezije (rođen 1893, a umro 1977; posljednju zbirku poezije objavio 1965)

Branko Ćopić: Izbor iz poezije (rođen 1915, a umro 1984; posljednju zbirku poezije objavio 1978)

Branko Ćopić: Magareće godine (knjiga objavljena 1960)

Zija Dizdarević: Prosanjane jeseni (rođen 1916, a umro 1942; knjiga objavljena 1959)

Dario Džamonja: Izbor priča (rođen 1955, a umro 2001)

Aleksandar Hemon: Pitanje Bruna (rođen 1964; knjiga objavljena 2004)

Miljenko Jergović: Sarajevski Marlboro (rođen 1966; knjiga objavljena 1994)

Jovan Jovanović Zmaj: Đulići uveoci (rođen 1833, a umro 1904; zbirka objavljena 1882)

Danilo Kiš: Grobnica za Borisa Davidoviča (rođen 1935, a umro 1989; knjiga objavljena 1976)

Ante Kovačić: U registraturi (rođen 1854, a umro 1889; knjiga objavljena 1888)

Miroslav Krleža: Gospoda Glembajevi (rođen 1893, a umro 1981; drama objavljena 1929)

Tvrtko Kulenović: Istorija bolesti (rođen 1935; knjiga objavljena 1994)

Alma Lazarevska: Smrt u Muzeju moderne umjetnosti (rođena 1957; knjiga objavljena 1996)

Ahmed Muradbegović: Pomrčina krvi (rođen 1898, a umro 1972; drama objavljena 1923)

Isak Samokovlija: Izbor iz djela (rođen 1889, a umro 1955)

Meša Selimović: Tvrđava (rođen 1910, a umro 1982; knjiga objavljena 1970)

Abdulah Sidran: Izbor iz djela (rođen 1944)

Borisav Stanković: Nečista krv (rođen 1876, a umro 1927; knjiga objavljena 1910)

Nenad Veličković: Đavo u Sarajevu (rođen 1962; knjiga objavljena 1996)

Marko Vešović: Poljska konjica (rođen 1945; knjiga objavljena 2002)

Karim Zaimović: Tajna džema od malina (rođen 1971, a umro 1995; knjiga objavljena 1996)

 

Sanjin KODRIĆ
STAV

 

 

 

PORUKA – Mehmedalija Mak Dizdar

Doći ćeš jednog dana na čelu oklopnika sa sjevera

I srušiti do temelja moj grad

Blažen u sebi

Veleći

Uništen je on sad

I uništena je

Nevjerna

Njegova

Vjera

I čudit ćeš se potom kad čuješ kako

Ponovno koračam

Tih po gradu

Opet te

Želeći

Pa tajno ćeš kao vješt uhoda sa zapada

Moje žilište sažeći

Do samog dna

I pada

I reći ćeš onda svoje tamne riječi

Sada je ovo gnijezdo već gotovo

Crknut će taj pas pseći

Od samih

Jada

A ja ću začudo još na zemlji prisutan sniti

Pa kao mudar badac sa istoka

Što drugom brani da bdije i snije

Sasut ćeš

Otrov

U moj studenac

Iz koga mi je

Piti

I smijat ćeš se vas opijen

Kako me više neće

Biti

(Ti ništa ne znaš o gradu u kome ja živim

Ti nemaš pojma o kući u kojoj ja jedem

Ti ne znaš ništa

O hladnom zdencu

Iz koga ja

Pijem)

Sa juga lukav robac prerušen kao trgovac

Vinograd ćeš moj do žile sasjeći

Pod nogama ubogim da

Bude manje hlada

I ponor

Veći

I više glada da ima

U staništima

A ja ću ti ovako iz daljine

Svoju prastaru

I pravu

Istinu

Izreći

(Ti ne znaš ništa o znacima vinograda

Niti vinogradara

Njegovog

Ti ne znaš vrijednost takvoga dara)

Da tavorenje moje na tvrdoj zemlji

Veoma je kratko

Ali opako

Ništeći njegove prave pojave

Utvrđuješ ti

Upravo tako

Njegove

Jave

I

Njegove

Sne

Oružnik si najzad najstroži

I istražnik božiji

Krvav do očiju

Do očaja

Bijesan

Od borbe

Za žive

I mrtve

Robe

Zapalit ćeš me znam na kraju priče

Zapalit ćeš me znam

Na tvojoj presvetoj

I svijetloj

Lomači

Koja

U

Tebi

Eto

Već

Niče

A ja se na tome tvome strasnom

I strašnome

Stratištu

Neću

Niti

Po-

Ma

Ći

I bit ću vjeruj kao stanac kamen

Dok posao svoj ne svršiš

I ne svrši

Posao

Tvoj

Plamen

Taj kraj takav slavit će

Tvoj trikrati

Amen

Amen

Amen

Na mome mjestu

Ležati će pepeo

Za kojim će se otimati žene

– – – – – – – – –

Al ostat će zato poslije mene

Na prvoj kamenoj gromači

Iz nekih dobrih

I bolnih ruka

Procvala

Cvjetna

Poruka

Kada učini ti se da cilj tvoja je

Svrhi tvojoj najbliža –

Znaj da jest

I tijelo to

Njegovo

Bilo

Samo

Častita

Njegova

Hiža

Ti tijelo njegovo tek uze

A tijelo to bijahu za njega –

Zatvor njegov

I njegove

Suze

(Ne rekoh li ti već jednom

Da o meni zaista ne znaš ništa –

Da ne znaš ništa o mome luku i strijeli

Da ništa ne znaš o mome štitu i maču

Da nemaš pojma o tim

Ljutim oružjima

Da ne znaš ništa o mome bijednom tijelu

Niti kakav on žarki plamen

U sebi

Ima)

Čekam te

Jer te znam

Doći ćeš opet jednog dana

(Zakleo si se čvrsto na to

Na kaležu na križu na oštrici mača

Pijan od pojanja prokletstva i dima tamjana)

Pa

Dođi

Navikao sam davno na tvoje pohode

Kao na neke velike bolesti

Što stižu iz daleka

Kao na goleme ledene i strašne vode

Što donosi ih sve jača

Ova noćna rijeka

Tmača

(Mehmedalija Mak Dizdar – PORUKA)

_ _ _ _ _

vidi još:

PORUKA – Mehmedalija Mak Dizdar
https://focanskidani.wordpress.com/2016/09/26/poruka-mehmedalija-mak-dizdar/

Bosanski pisci kroz historiju: Mehmedalija Mak Dizdar (17.10.1917. – 14.07.1971.) – foto
https://focanskidani.wordpress.com/2015/10/14/bosanski-pisci-kroz-historiju-mehmedalija-mak-dizdar-17-10-1917-14-07-1971-foto/

Adil Zulfikarpašić o Maku Dizdaru
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/08/adil-zulfikarpasic-o-maku-dizdaru/

Slovo o čovjeku PRVO
https://focanskidani.wordpress.com/2017/03/08/slovo-o-covjeku-prvo/

…a kako ćeš tek razlikovati čovjeka i vuka…
https://focanskidani.wordpress.com/2016/08/17/a-kako-ces-tek-razlikovati-covjeka-i-vuka/

[GODIŠNJICE] Zgiboh od čudne boli – Mehmedalija Mak Dizdar (17.10.1917. – 14.07.1971.)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/10/17/godisnjice-zgiboh-od-cudne-boli-mehmedalija-mak-dizdar-17-10-1917-14-07-1971/

U subotu,24.09.2016. u 11 sati : PROMOCIJA KNJIGE “Smrt na putu spasa” Salima Kurta u Morića hanu

Podržimo Salima Kurta i knjigu “Smrt na putu spasa”!

Pozivam sve patriote, posebno Podrinjce, a baška Fočake i Goraždake, da u subotu, u 11 sati (Sarajevo, Morića han) dođu na promociju knjige Salima Kurta “Smrt na putu spasa”, koja je jedinstvena memoarska hronika najtežih ratnih vremena i iskušenja kroz koja su prošli Bošnjaci iz fočanskog i goraždanskog kraja.

Svojim prisustvom ćete dati podršku autoru Salimu Kurtu, ali i našoj kulturi pamćenja, a čitanjem ove knjige ćete svoju patriotsku kulturu obogatiti za jednu važnu stranicu bošnjačkog stradanja i bošnjačke borbe za opstanak.
Upravo sam završio čitanje ove knjige, koju vam hoću preporučiti kroz zanimljive citate koje sam prepisao za svoju arhivu:

Salim Kurt: Smrt na putu spasa

Sve su se riječi slijepile u mojoj glavi poput soli u navlaženoj
solnici.
Zbog Salimove nervoze izgledalo mi je da pijem kahvu a da kahva pije mene.
Suze su mi se svrtjele u očima.
Bolje je imati pištolj, mislio sam, nego sat,
jer nam je ionako vrijeme stalo”,

Goražda, grada koji je postao
centar sakupljanja cjelokupnog našeg napaćenog naroda
na potezu od Višegrada do Foče.
Ne znam,
prokleti snajper koji nas, kao sam šejtan,
čeka na svakom proplanku, na svakoj čistini i u svakom
napuštenom selu…

Jedna žena u srpskom selu je bila ranjena. Edhem joj je
pružio pomoć, baš kao da je naša,

Poginuo je Derviš Deljo
izuzetno hrabar momak.
Zakačila ga lutalica…

Odgojen je u sirovim životnim uslovima,
na zdravoj domaćoj hrani, tradiciji, muslimanskoj vjeri.

U šali jedni drugim govorimo da su to naši spomenici,
ako budemo ubijeni, pa kosti ostavimo strvinarima da ih
razvlače. Tada nam, kao dokaz našeg postojanja, ostaje
uklesano ime na “našoj bukvi”.
Sami mi na prokletoj planini, u goloj borbi za opstanak,
razvučeni između misli o našim porodicama i četničkim
mecima. I na to kobno proljeće, 1993 godine, je krenulo
sve.

Kažu da su sinoć
avioni bacili hranu onom poluživom narodu oko Goražda.

Prisjetih se njegovog i
Hasovog razgovora gdje konstatuju da se ne plaše četnika
nego naših izdajnika i bandita koje, očito, neko plaća i
štiti.
Naša
borba za život je vrednija od njihovih pokušaja da nam taj
život oduzmu.

xxx
Epizoda na mezarju
Dok su ćutke ulazili u ogroman harem, Salim primijeti
da nisu sami. Pred mezarom njegovog brata stajala je
srednjovječna žena i mlada i prelijepa djevojka. Salim se
nije iznenadio. Prepoznao je Nensu, po njenom smiješku
u obliku polumjeseca po kome je prepoznavao, i zbog
koga je ludo volio njegov rahmetli brat.
“Ko je žena i djevojka babo”- upita sin Kenan.
“To je Esina djevojka a ono je njena kćerka”- reče
sa sjetom Salim i dodade:
“Da je živ, sada bi ona mlada i lijepa djevojka bila
tvoja strina”!

xxx
Kako je postojalo beskrajno vrijeme prije moga
rođenja, tako i sada, poslije moje smrti, postoji vrijeme
bez kraja.
Dok sam živio, o tim stvarima nisam razmišljao.

 

preuzeto sa fb Fatmir Alispahić

 

fotografije sa fb Salim Kurt

_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
Preporučujem vam knjigu Smrt na putu spasa autora Salima Kurta, koja govori o patnjama i stradanjima bošnjaka Foče, Goražda, Rogatice, Višegrada, ali i herojskoj borbi bošnjaka tih krajeva.
Autor je kazao:”Ovaj roman je moja obaveza prema rodnoj grudi i jedinoj nam Drini.Ovo je moj dug svim njenim gazijama i rahmetlijama koji su se junački borili u toku posljednje oružane agresije.”
Autor nam je kroz dnevnik i zabilješke dočarao ratnu hroniku Foče, Goražda, Grebka i Drine.Kao na filmskoj traci se smjenjuju događaji, a tu su stvarni likovi i autentični događaji. Ovaj vrijedni bošnjak nas spriječava da zaboravimo herojstvo 182. fočanske viteške brigade i da zaboravimo njene šehide i njene gazije i heroje.
Jer je na Drini, odnosno širom Bosne i Hercegovine s puškom u ruci, a spominjem, podvlačim to s puškom u ruci, postiglo šehadet dvije hiljade (2000) Fočaka. Nijedna Opština nije dala više šehida sa puškom u ruci od fočanske Opštine. Ne zaboravimo da su hrabri Fočaci na Proskoku, onda kada je bila velika ofanziva, četnička ofanziva na Trnovo, odnosno na Bjelašnicu i Igman od 1. do 31. jula 1993. goloruki se suprostavljali četničkoj ofanzivi na Proskok. Za 21 dan je četrdeset Fočaka postiglo šehadet. Dvijestotine njih je ranjeno. 17. jula 1993. godine šehadet je postigao komandant Fočanskog bataljona heroj Dževad Hanjalić čije posljednje riječi su bile:”Borite se do zadnjeg i nemojte se predati, i poselamite mi moju ženu i poselamite moga sina.”
Roman Smrt na putu spasa mora da nađe mjesto u našim kućama, da se podsjetimo šta se to dešavalo na tom prostoru, na tom komadu Bosne i Hercegovine gdje su goloruki bošnjaci branili našu domovinu Bosnu i Hercegovinu.
Nezim Halilović Muderris

VIDEO:
ROMAN : SMRT NA PUTU SPASA – o knjizi govori Nezim Halilović Muderris

_ _ _ _ _

 

– pročitaj i ove naslove:

ROMAN : SMRT NA PUTU SPASA (VIDEO)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/02/roman-smrt-na-putu-spasa-video/

Salim Kurt: Smrt na putu spasa
https://focanskidani.wordpress.com/2016/09/29/salim-kurt-smrt-na-putu-spasa/

POGLED NA NOVU KNJIGU Salima Kurta ”Smrt na putu spasa”
https://focanskidani.wordpress.com/2016/09/27/pogled-na-novu-knjigu-salima-kurta-smrt-na-putu-spasa/

Sarajevo:Održana promocija knjige ”Smrt na putu spasa”, autora Salima Kurta
https://focanskidani.wordpress.com/2016/09/24/sarajevoodrzana-promocija-knjige-smrt-na-putu-spasa-autora-salima-kurta/

Naš matičar Smajl Kovačević

piše:HADŽEM HAJDAREVIĆ

Priča o rahmetli Smajlu Kovačeviću jest tipična bosanska priča o onima koji su vidjeli koji se sve užasi najavljuju a nisu se usuđivali da to vide, koji su sve na vrijeme čuli ali neki unutarnji poriv ih je tjerao da uvjere sami sebe kako nije istina to što čuju, koji su, naivno komformistički, vjerovali u ono u šta više niko priseban nije mogao  vjerovati…

Upitate li bilo koga iz doline rijekle Sutjeske ko je bio Smajl Kovačević, svako će reći pa to je bio matičar, naš matičar, pred njim se vjenčavalo, u njegovu uredu su se vadili rodni listovi i dolazilo do ličnih dokumenata za različite administrativne potrebe. Seljacima u mome kraju je vađenje dokumenata bilo gore negoli izvaditi zub, uvijek bi nešto moglo zafaliti, ne bi bilo napisano sve onako kako bi trebalo da stoji, pa bi matičar Smajl morao pokazivati naročito strpljenje pred jedva pismenim i, od sunca, znoja, nemara, uzobnevidjelim komšijama… Imao je, sjećam se, suprugu Hafu i sina Edhema, koji je preselio na Onaj svijet u aprilu ove godine. Edhema su u našem kraju zvali Edo, a nekada davno, u Osnovnoj školi “Sava Kovačević” na Popovu Mostu, dozivali su ga nadimkom Mrtvi. Valjda zbog usporenih kretnji? Bio sam, sjećam se, prvi razred osnovne, na dvorištu se najednom stvorila velika gužva, gungula, vriska. Mrtvoga su obijesni vršnjaci gurnuli u veliku jamu, Edhem je bio sedmi ili osmi razred, i odnekud se pojavio njegov otac Smajl, bijesan i ljut, psovao je i školu, i djecu, psovao je sve redom, djeca su se razbježala, i Smajl je, na moje zaprepaštenje, izružio sina Edhema što dozvoljava da se tako prema njemu ponašaju, što se ne brani… Među seoskom djecom uvijek je bilo pritajene pakosti da se nanese kakvo  leteće zlo sinu ili kćerkici milicajca, šumara, nastavnika u Osnovnoj školi, službenika sa Tjentišta, sina kakva uglednika ili gospodičića prema čijem se društvenom položaju trpi određena frustracija, pa, eto, da se malo napakosti i Smajlovu sinu Edhemu, jer je njegov otac bio matičar, bio je, kao, neka vrste mjesne gospode koliko god su se komunisti u mome kraju međusobno drugovali i bez obzira što sam i Smajla često zaticao s kosom u ruci i vodijerom za pasom, ili u hujovitoj trci za neposlušnim kravama kraj Rovića.

Moglo je to biti neposredno iza rata, možda je bila 1997. godina, ili koja godina kasnije, a iz Švedske me na kućni broj nazvao Smajl Kovačević, hvalio je neke moje tekstove objavljene u Ljiljanu, pitajući me kako sam, kako deveram sa zdravljem, gdje sam bio u toku rata, da bi, nakon gotovo sedam-osam minuta, otkrio zbog čega me je nazvao. Htio mi je skrenuti pažnju da moj daidža Kasim Ožegović nije 1945. godine poginuo, kao njemački vojnik, na Istočnom frontu, u Rusiji, nego u Bleiburgu, kao pripadnik neke od uspaničenih domobranskih regimenti, on ga je lično vidio… O daidži Kasimu, sinu Ahmeta i Hate Ožegović, pisao sam u jednom tekstu sjećajući se da su me na njegovu pogibiju u neprijateljskim formacijama podsjetili na jednom od “informativnih razgovora” u državnoj bezbjednosti gospoda Munja i ostali bezbjedonosni gromovi u Sarajevu (osamdesete godine prošlog stoljeća), rekli su da je moj daidža, sram me i stid zbog toga bilo, bio njemački vojnik i da je poginuo “negdje u Rusiji”. O tome ništa nisam znao. U porodici se o daidži Kasimu nije razgovaralo. Možda i zato što je otac Agan iz Drugoga svjetskog rata došao u partizanskoj uniformi i s petokrakom na čelu? Jedino što bi se, kad bih otišao do rodbine među Ožegoviće, govorilo kako jako ličim na daidžu Kasima Ožegovića. Gledaj ga, isti daidža Kasim, po suncu hodio! Smajl Kovačević mi je u tom dugom razgovoru pričao i da priprema knjigu o našem kraju, sve valja reći, ništa se, Hadžeme, ne smije prešutjeti, kaže da nije ni mogao slutiti šta će se i na koji svirep način izdogađati s dolinom rijeke Sutjeske i s tamošnjim muslimanskim stanovništvom. Rekao je da piše brošuru o našem kraju, porodicama, ubijenim domaćinima, o svemu što se dogodilo podno Maglića i Zelengore iz razloga da se nikad ništa ne zaboravi. Dok sam ga slušao, sebi sam zadavao da se moram što prije vidjeti sa Smajlom Kovačevićem; nije mi se, međutim, dalo, nisam upratio je li Smajl uopće dolazio iz Švedske u Bosnu, ubrzo je otišao s Ovoga svijeta.

A često se sjetim svoja dva-tri ulaska u Smajlovu kancelariju. Ne sjećam se zbog čega me je babo Agan slao do Smajla, živo se sjećam velike mašine za kucanje na Smajlovu stolu. Ne znam koja je to mogla biti marka, mašina mi se činila ogromnom. Smajl bi isprobao nekoliko naočala smještajući se na stolici, uvijek su bile one koje najbolje odgovaraju, polahko bi uvukao papir u mašinu i, silnog li čuda, dragi Bože, o papir bi se lijepila prava pravcata i uvijek jednaka slova, redale bi se riječi, formirale rečenice, nastajao bi tekst. Nije da svaki put nisam smišljao rečenicu zamolnicu da mi Smajl dozvoli da sjednem za onaj sto za kojim upravo on sjedi, pa da i ja otkucam neko slovo, neku riječ, mogao bih se barem potpisati, ali nikad nisam glasno upitao Smajla za tu dozvolu. Stid je često bivao najveći neprijatelj za sve moje pokrenute želje. Kad mi se jednom tetkišna Zumra pohvalila kako je, s ocem Ibrahimom, mojim tetkom, bila u Smajlovoj kanceraliji, kako joj je on dao da kuca na mašini, čak mi je pokazala papir na kojoj je, sve velikim slovima, bilo otkucano njeno ime, i ime njezina oca, i ime i prezime njezine majke Murate, moje tetke, pozavidio sam joj kao nikad u svome životu. Zumra mi je obećala da će ona, kad drugi put bude išla s tatom, lično zamoliti čika-Smajla da se i meni dozvoli otkucati na mašini svoje ime i prezime. Prema riječima tata i čiko imao sam neviđeni unutarnji otpor, kao da te riječi u sebi nose opaku svinjeću supstanciju. Priznajem da su mi ponekad bila bliska djeca koja bi milicajskoj ili učiteljskoj djeci u novim tenisicama ili u pravom dresu Zvezde, Želje, Partizanaopalila pokoju čvoku i klempicu. (S mašinom za kucanje srest ću se neposredno tek u Medresi, u redakciji školskog lista Zemzem i domu rahmetli Nazima ef. Škrijelja.

U vremenu svoga izbjeglištva u Švedskoj, Smajl Kovačević je zapisivao svega čega se dosjetio, otkucao je na običnoj mašini ko je sve i u kakvim okolnostima ubijen u dolini Sutjeske, ko su egzekutori, pisao je o selima, familijarnim lozama, istaknutim pojedincima, čak i crtao koliko je koje selo imalo kuća (krovove kuća pod crijepom bojio je crvenom bojom, a one pod šindrom ili daskama grafitnom olovkom – to mi je reklo da od 1971. godine nije dolazio do kuće moga oca Agana), pa sve to iskopirao u veliki broj primjeraka, uvezao i poslao na desetine adresa iz doline rijeke Sutjeske. I do mene je stigla jedna od tih Smajlovih koverata. Podaci su, koliko god nepotpuni, zlata vrijedni. Smajl je bio jedan od onih koji se najviše i najbolje sjeća.

Cijeli tekst u printanom izdanju od 15. jula 2016.

fotografije:flickr ekranportal13/fb Putnik Namjernik/focanskidani

priredio:Kenan Sarač

U PLAMENU KUŠNJE (Munir Gavrankapetanović)

Po noći su se sašaptavali, dogovarali se. Naš život u paklu je trajao i u petak. U uvredama upućenih nama naročito su bili glasni Pajo, Mirko, Ozren i Edo. Najtiši je bio oficir iz vojnog tužilaštva. Njegovo lice sa lijeve strane je bilo potpuno modro. Prvi dan kad je došao, pitao sam ga šta mu je to bilo, a on mi je odgovorio: ” Pao sam na radijator.” Jasno je bilo da je i on sređen i da su mu modrice iz sobe za prevaspitavanje. Jednom je neko od njih tu sobu nazvao “pilav soba”. Kad sam upitao zašto taj naziv, Pajo mi je kroz osmijeh odgovorio: “Tamo se gore od ljudi pravi pilav!” U petak ujutro, opet čujemo tučnjavu u ćeliji pored nas i u ćeliji dalje. Opet su se čuli urlici, jauci i stravični poziv u pomoć. Informbiroovci su bili kao u transu. Prijetili su nam: “Čujte jauke, to i vas slijedi.” Mislio sam u sebi: neka slijedi neka nas pobiju. Ovakav život sa njima je dno pakla. Oko podne ustali su Mirko, Ozren i Pajo i prišli mi: “Ustaj Mladi Musliman. Penji se na zahod i pjevaj kao ‘odža sa džamije. “Ne mogu i neću to nikada učiniti.” Sva trojica me prihvatiše i baciše na pod. Udario sam glavom od zid. Za to vrijeme iz susjednih ćelija su dopirali krici. Vrijeđanja i vrijeđanja…, neprekidno su eskalirala iz sata u sat. S teškom sam mukom dočekao noć. Gašenje svjetla je bio spas. A što nas tek čeka sutra? Tek što smo zaspali na vrata kucaju Pajo i Edo traže isljednika. Milicioner ih je odveo. Ja uopće nisam mogao zaspati. Vidim i osjećam da se nešto strašno približava. Prošao je sat, dva, možda tri. oni se vračaju. Čuo se šapat. Budili su ostale. Napregao sam uši da čujem. Edo im je govorio: “Isljednik je rekao. Prvo navalite na popa, a zatim na Mladog Muslimana.” Nešto su dalje šaptali, ali nisam čuo. Svi su se informbirovci probudili. Probudio sam fra Didaka i šaptao mu kako sutra pripremaju napad na nas. on to nikako nije mogao da vjeruje. Cijelu noć nisam mogao da zaspim. Bio sam uznemiren. Mislio sam o tome kako će nas napasti. oni su bili uhranjeni i snažni, a i brojniji od nas. Nas četvorica smo bili na rubu snaga. “Mislim da se nećemo moći odbraniti” šaptao sam Didaku. “Molimo samo Boga, da nas spasi!” – odgovori.

9. juli 1949. godine
Svanula je subota 9. juli 1949. godine, datum, koji nikada neću zaboraviti u svom životu. Čim smo popili “kafu” oduzeli su nam cipele bez ikakvog obrazloženja. Rekli su da sprovode direktivu sobnog starješine. Meni su oduzeli naočale. Odmah su počeli vrijeđati. Samo sada više, nego prethodnih dana. Prišli su meni i podigli me uza zid. Držali su me, kao da sam razapet. Pajo me ispitivao o ciljevima Mladih Muslimana. Š utio sam. Opalio mi je nekoliko šamara. “Ah, što volim da šamaram muslimanske obraze! Gdje ti je sada tvoj Allah, što ti ne pomogne?” Bacili su me na pod. Poslije ručka milicioner je ubacio “Borbu” od 7. jula. Na prvoj strani je govor Moše Pijade u Beloj crkvi, povodom dana ustanka 7. jula 1941. i prve puške koja je ispaljena protiv okupatora. Sjećam se da je govor bio vrlo dug, preko čitave dvije strane. Moša je napadao Rezoluciju Informbiroa i Staljina. Članak je čitao Edo. Svi smo mirno slušali. Kad je završio pitao je mene, Didaka i Ruse da li se slažemo sa izlaganjem Moše. Svi smo rekli da se slažemo. Znam da smo fra Didak i ja govorili istinu. Odjednom je ustao Pajo, oči su mu bile zakrvavljene. Vrisnuo je nekim čudnim glasom: “Ne laži, bando!” Opsovao nam je kapitalističku majku i zatim sve redom psovke iz svog arsenala. Zapjenio je: “Udri bandu!” Na taj povik svi su skočili na noge. Na mene su napali Pajo, Ozren i Mirko. Na fra Didaka, Edo, Kojo i Mustafa. Jovan iz tužilaštva je sjedio. Ustao sam i ubacio se u vrata, koja su bila ugrađena u malo udubljenje u zidu. Fra Didaka su oborili na pod i bacili deku na njega. Tukli su ga nogama i šakama. Čuo sam jek iz Didakovih prsa. I mene su udarali bez ikakve milosti. Uz povik “Udri bandu” jurišali su na mene a ja sam ih odgurivao od sebe. Pljuštali su udarci po glavi, prsima, slabinama, po nogama i rukama. Udarali su krvnički cipelama po cjevanicama nogu. Shvatio sam, da idu na to, ne samo da nas premlate nego da nas usmrte. Počeo sam da dozivam u pomoć. Vjerujem da se čulo daleko kroz hodnik. Fra Didak je već poslije sat ležao na podu. Skakali su po njemu. Čak i po glavi. Na moj poziv za pomoć, stražar otvori “bokotu” (mali prozorčić na vratima) i opet zatvori. U jednom trenutku priletiše mi Ozren i Mirko i uhvatiše me ispod pazuha i izvukoše iz udubine na zidu. Do tada me Edo nije udarao. Napustio je fra Didaka i prišao meni govoreći : “Dosta je muslimanskog merhameta!” i pljusnuo mi nekoliko šamara. Kasnije sam razmišljao o tom gestu. Valjda, u početku tučnjave bilo mu je teško da me tuče, jer ja sam mu ipak pomogao kad je došao u našu ćeliju. Moj nastup prema njemu je tada bio srdačan i prijateljski. Ipak je u njegovom srcu bilo nečeg, istina vrlo malo, čemu su ga učili otac i mati i što ga je učio njegov rodni bosanski grad. Poslije Ede priletili su oficir iz tužilaštva i Mustafa iz Visokog i udarili me po nekoliko puta šakom. Osjetio sam, da to oficir čini nerado i vrlo blago. Pajo priđe prihvati me snažno za ruku a Ozren me upita: “Znaš li ti što je lijevi kroše? Evo ti ga.” Slijedio je udarac. “Znaš li što je desni kroše? Evo ti ga!” “Znaš li što je aperkat? Evo ti ga!” i slijedio je strašan udarac u bradu. Sva trojica su opet počeli silovitim udarcima. Glava me bolila. Nesvjestilo mi se. U jednom trenutku neko me je šakom direktno udario u lice i slomio mi nosnu kost. Krv je šiknula sve do plafona. Lice i košulja su bili krvavi. Krv je kapala po podu. Otrgao sam se i ponovno bacio medu vrata. Opet sam dozivao u pomoć. Nije prošlo ni deset minuta a vrata se otvoriše i u ćeliju uđe komandir milicije. Bio je malenog rasta, zdepast, zakrvavljenih bionjača, crne kose i kratko ošišan. “Ko to traži pomoć?” Pajo je pokazao na mene: “Mladi Musliman.” “Slušaj što ti kaže Stevan. Ako pisneš još jednom i počneš dozivati u pomoć odvešću te u muslimanski podrum i ja ću ti lično lomiti rebarce po rebarce. Je… ti pi… materinu.” Uz to su slijedile dalje psovke. Ni jednom riječju nije me upitao odakle mi krv, zašto sam premlaćen i ko je to učinio. Krv mi je curila iz nosa. Nisam je mogao zaustaviti. Ušutio sam i sjeo na pod. Prsa i glava su me užasno boljeli. Teško sam disao. Nešto me probadalo sa lijeve strane rebara. Kasnije sam saznao da su mi slomili sa lijeve strane nekoliko rebara. Komandir je izašao. Fra Didak je ležao u nesvijesti na podu. Još bi mu poneko od njih zadao po neki udarac. Nije se micao. Bojao sam se da ga ne usmrte. Mene su za kratko vrijeme ostavili na miru. Sjedio sam u kutu ćelije, klonule glave. Imao sam nagon za povraćanje. Od tuče u ćeliji se podigla ogromna prašina. Jedva se nazirao tračak sunca koji je dopirao kroz prozor. To je bilo jedino svjetlo koje smo proživljavali nas četvorica. Bili smo žrtve suludog bijesa, kojim se preko naših života dokazivala neka vjernost Partiji i Marku. A zašto smo mi bili krivi? Nizašto. Tukli su nas na pravdi Boga. Mi smo samo bili izabrane žrtve za perverzno divljanje po nama. Na momenat mi se činilo da ću izgubiti svijest. Kao iz daljine čuo sam Pajin krik: “Naprijed ! Udri bandu!” I svom snagom navališe na Selickog i Kahana. Natjecali su se ko će više udarati. oni su stali uz zid i primali udarce. Nisu se branili. Mirko i Ozren prihvatiše Kahana i baciše ga na radijator. Siroti Nikola, iscrpljen glađu, a i godina je imao, svom snagom tresnu na pod, a glavom o radijator. Krv šiknu iz glave i svega ga obli. Pao je u nesvijest. Još je samo Selicki ostao na nogama. Edo ga je tako jako udario da mu je u tren narasla čvoruga na glavi, veličine jabuke. Edo je psovao Selickom boljševičku majku. Tukli su ga, sve dok nije sjeo u polusvijesti. Ponovo su na mene navalili. Vidio sam oči zakrvavljene, usta zapjenjena, nešto urliču, ali to teško dopire do mojih ušiju. Otimao sam se silovito, odgurivao ih i neprekidno pozivao u pomoć. Koga? Nisam znao, ali instinkt samoodržanja iz mene je govorio. Bojao sam se za život. Koliko je sve to trajalo nisam znao. Gubio sam predstavu o vremenu. U toku tučnjave čuh, kako se okreće ključ u bravi i otvaraju vrata. Na ulazu u ćeliju su stajali kapetan Luka upravnik Centralnog zatvora i poručnik Ilija zvani “Gromovnik”, jedan isljednik i milicioner ključar. Usljed tučnjave gotovo se više ništa nije vidjelo od prašine. Teško su se raspoznavali likovi oficira. Bilo je jako zagušljivo. Prašina je grizla oči i izazivala kašalj. “Š ta se to dešava?” upitao je Luka poslije uobičajenog “Mirno”, koje je komandovao Edo. Edo stade u stav mirno i čuo sam kako raportira: “Gospodine upravniče! Mi smo grupa informbirovaca, koja je revidirala svoj stav a ova četvorica, zapadnih bandita su vrijeđali druga Marka i UDB-u. Mi to nismo mogli dopustiti. I za to smo ih opomenuli.” Tad sam ja ustao: “Gospodine upravniče, mi nismo banditi. Nismo ni riječi progovorili protiv Marka i UDB-e. Pa nismo poludili.” “Ne tucite ih više. Čitava stvar će se ispitati. Vas četvorica pripremite svoje stvari.” I vrata se zatvoriše. Informbiroovci nam vratiše cipele i meni naočale. Nastao je tajac. Mi smo se pripremili za odlazak iz ćelije. U sebi sam molio Boga: “Bože, samo me izvuci iz ovog pakla i ne ostavi me u ovoj ćeliji. Molim te, spasi me.” Fra Didak i Kahan su došli svijesti. Čekali smo svi sa nestrpljenjem ključ u bravi. I zaista, uskoro, za nas spasonosni zvuk ključa i poziv: “Sa stvarima van.” Ozren je vikao za mnom: “Upamti da te je tukao Ozren.” “Upamtiću” bile su moje zadnje riječi u ovoj ćeliji pakla. Kasnije sam saznao da su u jednoj od ovih ćelija u našem nizu pretučena dva katolička svećenika. Jednog su toliko vukli za uši, da su jedan dio uha otrgli. Pao je u nesvjest. Isti ovaj Ozren koji je mene tukao, to je radio. Gurao je svećenikovu glavu u zahodsku solju, ispuštao vodu da teče na glavu. Drugog su svećenika takode onesvjestili. Milicioner nas je sproveo u prizemnu ćeliju broj 4. Došao je milicioner sa gazom, zavojima i flasterom. Previjao nas je. Stavljali smo jedan drugom obloge po oteklinama i modricama. Već je bila pala noć. Davno je prošla večera. Znači da su nas tukli sa manjim prekidima od 14 do 21 sat. Tako umorni, isprebijani nas četvorica smo ležali na podu i uživali u tišini bez revidiraca. Poslije otprilike jedan sat opet ključ u bravi. Prozvaše me: “Sa svim stvarima van.” Pozdravih se svojim sapatnicima, ovim divnim ljudima, koje nikada nisam zaboravio, a naročito dobrog fra Didaka. Milicioner me je odveo na prvi kat u ćeliju broj 21. Svjetlo je bilo ugašeno. Svi su spavali. Ćelija je bila krcata. Legao sam odmah uz vrata, pored zahodske šolje. Neki čovjek se malo pomakao i ustupio mi mjesta da nisam baš tik uz zahod. Zahvalio sam se i pitao: “Ima li ovdje Rezolucije?” “Ovdje je sve Revolucija.” Lahnulo mi je u duši. Smirio sam se. Sve me je bolilo, ali se ipak san navlačio na oči. Dolazio je 10. juli 1949.godine.

U PLAMENU KUŠNJE (Munir Gavrankapetanović)

Mučenja mladih muslimana (Odlomak iz knjige ‘Mladi će mjesec opet blistati’)

Nastupio je mjesec august. Poslije gotovo šest dana glado­vanja, nisam više imao snage. Molio sam Boga da mi u ćeliju pošalje Omera Stupca ili Nusreta Fazlibegovića, da mi sa njima bude lakše i da se duhovno osnažim. U ovim teškim trenucima bio mi je veoma potreban pravi prijatelj i brat.

I jedne večeri, oko ponoći, vrata se otvoriše i uđoše dvojica uhapšenika. Stražar nije palio svjetlo. Bio sam bunovan. Čujem nekog od njih dvojice kako pita ima li ovdje Hercegovaca. Nisam mogao u mraku prepoznati lice, ali mi se glas učinio veoma poz­nat. Njih dvojica, sa stvarima ispod ruku, još su stajali uz vrata. Učini mi se da je jedan od njih Nusret Fazlibegović i kad sam ga zovnuo: – Nusrete, on se odazva i prepozna me. Priđe mi i zagrlili smo se svom snagom. Bog mi je uslišao molbu! Pomakao sam se malo i ustupio Nusretu mjesto do mene. Drug koji je sa njim došao bio je fra Gaudencije Ivančić, fratar iz Mostara. I on se smjestio pored Nusreta i Barbarića. Presretan sam bio. Sad smo dvojica – sve će biti lakše, ako Bog da. Na spavanje nismo ni mis­lili. Toliko smo jedan drugom imali šta reći. Među prvim njegovim pitanjima bilo je: – Iskreno mi reci, je li ti žao? – Mislio je na zatvor i sve muke koje smo prošli. Rekao sam mu da mi ni u snu nije pomisao da se žalim. Opet me zagrlio.

Pričao mi je o svom hapšenju. Već u početku godine neko ga je “provalio”. Udba ga je tražila. Krio se po raznim stanovima. Noću je izlazio i održavao sastanke. Do tada je Udba već uveliko provalila u mostarski dio organizacije. “Ćelovina” (zatvor u Mostaru) bila je puna Mladih Muslimana. Razmišljao je da pokuša pobjeći preko granice. Skanjivao se. Na svakom ćošku očekivao je agente. Teški su to bili dani, puni neizvjesnosti.

Ni sam nije znao zašto, odlučio je 8. aprila otići u studentsku menzu na ručak. Smjestio se u jedan mračniji kut menze. Među­tim, kad je upravo završavao sa ručkom, osjetio je ruku na rame­nu. Okrenuo se. Pred njim su, sa uperenim pištoljima, stajali Ro­lović, njegov kolega sa godine, koji je bio istovremeno aktivan agent Udbe i još dva udbaša u civilima. Tu su ga pretresli i izveli iz menze. Odmah su ga strpali u samicu Centralnog zatvora.

Pošto nije htio govoriti, odveli su ga u podrum, u “bazen”. To je bila, ustvari, ćelija ukopana u pod podruma. Stepenica nije bilo i milicioneri su ga samo spustili u vodu dubine oko 1,5 m. Prethodno su mu skinuli odijelo i ostavili ga u gaćicama. U tom bazenu mogao je samo stajati. Voda je bila toliko duboka da nije mogao sjediti. Kad bi ga san uhvatio, išao bi u kut ćelije i tu se. oslanjao o zid da zaspi bar pet-šest minuta. Bilo mu je jako hlad­no. Iz sahata u sahat bivalo je sve neizdržljivije. Pošto je samo sta­jao, noge su mu otekle već prva dva dana. Vani je bilo hladno pa se mrznulo. Na moment bi zaronio i sjeo na dno bazena samo na tren da odmori noge. Taj odmor trajao je toliko dugo (nekoliko sekundi) koliko je mogao biti pod vodom bez zraka. Počeo je osjećati bolove u predjelu slabina. Masirao se po tijelu rukama, da se malo zagrije. Pio je vodu iz bazena. Na plafonu je žmirkala žarulja od 25 svijeća, obložena žičanom mrežicom. U toj grobnici, punoj vode, zatvorenici su osjećali nevjerovatno jak psihički pri­tisak. Beznađe, neizvjesnost, neodređenost dužine boravka u ovoj grobnici, stalna polutama i mogućnost teškog oboljenja usli­jed neodrživih uvjeta po fizički opstanak, izoliranost od bilo kakvog dodira sa vanjskim svijetom – sve je to depresivno djelo­valo.

Nusret je pričao da je peti ili šesti dan boravka u bazenu odlučio da u znak ovakvog postupka stupi u štrajk glađu. U početku, stražari nisu obraćali pažnju na njegovo odbijanje hrane, a kad se to produžilo na dva dana, obavijestili su dežurnog oficira Udbe. Ovaj je ubjeđivao Nusreta da uzme hranu. Među­tim, Nusret je nastavio sa štrajkom. Počeli su ga hraniti prisilno. Došla je i komisija u kojoj su bili upravnik zatvora, zamjenik i isljednici. Izvukli su Nusreta iz vode i premjestili ga u suhu ćeliju.

Prozebao, iznemogao od gladi, premoren od nespavanja, dobivši odijelo, zaspao je kao mrtav. Ipak, mlad, zdrav organizam nije klonuo.

Pričao mi je, dalje, da je Kemo Kurbegović postao izdajnik i da je njega teško teretio. Nusret nije htio priznati Kemine optužbe i tražio je suočenje sa njim. Kemu su doveli. U kancelariji su bila dva isljednika, major Ješa i još neki mladi oficir. Kemu su postavili u ugao kancelarije, a Nusreta u drugi. Bili su okrenuti oba ka zidu. Na komandu: – Sad! morali su se okrenuti jedan prema drugom i gledati pravo u oči. Kemo je oborio pogled i ponavljao je ranije izrečene optužbe protiv Nusreta. Kad je Kemo završio, Nusret mu je rekao da ga gleda u oči i pri susretu očiju, pitao ga je kako može toliko bezobrazno lagati. Kemo se počeo tresti i rekao je isljed­nicima: – Sve sam slagao. – Oni su podivljali. Bacili su ga na pod i udarali čizmama po glavi i tijelu. On je urlikao i plakao. Nusreta su poslali u ćeliju.

Oba smo bili prepuni utisaka koje smo doživjeli posljednjih mjeseci. Sjećali smo se Mostara i Počitelja i njegove posjete Zagrebu. Dok smo mi tiho pričali, u ćeliji su već svi pospali. Nusret mi je nastavio priču o istrazi. Previše ga je tukao Husa Hadžiomerović iz Mostara, udbaš i njegov bliski rođak. Tukli su ga i ostali isljednici, ali ovaj najviše.

Pričao mi je o pripremama za suđenje. Mjesec dana prije početka suđenja, svaku noć su ga saslušavali po desetak sati o ci­ljevima Organizacije, metodima rada, historiji Organizacije. Prema njegovom mišljenju, na isti način je saslušavana nekolicina ljudi koji su pripremani za suđenje.

Prema Nusretovim riječima, Udba je bila zatečena brojnošću, disciplinom i organiziranošću Mladih Muslimana. Preplašilo ih je hrabro držanje najvećeg broja članova Organizacije. Nisu mogli vjerovati da je bilo moguće organizirati ovako dobar ilegalni rad pod totalnom diktaturom, sveopćom kontrolom policijskih organa i bezbroj doušnika. U početku su sa nevjericom primali činjenicu da su sve to organizirali mladi ljudi. Mislili su da neko stoji iza Organizacije i daje joj uputstva.

Udbu je preplašio entuzijazam i idealizam ovih mladića, spremnih na žrtve. Njima je bilo čudno da jedna takva organi­zacija djeluje, širi se i obuhvata preko hiljadu članova, uglavnom mladih ljudi, od 18 do 25 godina starosti. Nije im, također, bilo jasno kako je uopće mogla raditi Organizacija kad je totalitarni režim prodro u sve pore života. Ove svoje utiske nisu krili pred Nusretom. Mrzili su Mlade Muslimane, željeli nas uništiti, ali su osjećali izvjesno poštovanje. Jedan dan je došao visoki oficir Udbe u Omerovu ćeliju. Rekao mu je: – Omere, ti si divan mladić, ali ti ne valja ideja.
– Ma, šta ti znaš šta je ideja – odgovorio je Omer Stupac.
Suđenje je počelo 1. augusta. Prvooptuženi bio je Hasan Biber, zatim Halid Kajtaz, Omer Stupac, Nusret Fazlibegović, Ismet Serdarević i drugi. Kad su sjeli na optuženičku klupu, Omer je stisnuo ruku Nusretu i Halidu, koji su sjedili do njega, i rekao: – Halalimo se, prenesite dalje!

Optužnica je proširena u toku suđenja na još nekoliko članova Organizacije, među kojima je bio i Kemal Kurbegović, koji je teško teretio Organizaciju za nekakve terorističke namjere, koje je on izmišljao ili su mu sugerirali da ih iznese. Radilo se i, po njegovom iskazu, samo o namjerama, ali učinjenih djela nije bilo. Sud je pri­hvatio njegove tvrdnje, koje su, ustvari, bile bez osnova i potpuno lažne. Konačno, kakvo je to Pravo i kakav je to Sud koji sudi ljudi­ma zbog neprovjerenih namjera, koje je mogao bilo ko izreći.

Za dokaz terorizma čitali su na suđenju članak “Kako ćemo se boriti”, pisan tokom rata, u kojem nije bilo govora o komunistima niti o terorizmu. Na koncu su čitali stihove pjesme “U džihad”. I jedno i drugo čitao je Halid Kajtaz. Na sudu je izneseno da sam ja pisao tu pjesmu i Nusret mi je čestitao. Sud je pjesmu “U džihad” uzeo kao fizičku borbu, ne poznavajući i ne htijući da zna suštinu značenja te riječi. Džihad, u prvom redu, znači borbu čovjeka protiv svojih strasti. Općenito, džihad je borba na Božijem putu, to jest, za sve dobro na ovome svijetu, a ne isključivo i samo oružana borba. Muhammed (a.s.) kada se vratio iz jedne bitke, rekao je ashabima: “Vratili smo se iz malog džihada, a sad pred nama stoji veliki džihad.” Pritom je mislio na borbu protiv svojih strasti i zala koji se u čovjeku nalaze. Međutim, to govoriti javnom tužiocu i sudiji bio bi razgovor sa gluhim. Evo teksta pjesme “U džihad”:

Zemlja drhti i brda se tresu,
Prostorom trepti naš borbeni glas!
Čela visoko, stari i mladi,
U svetom džihadu leži naš spas!

Vrijeme je došlo, naprijed, braćo, naprijed, junaci,
U džihad, u džihad, pođimo svi!

Gordo se vije naš zeleni stijeg,
Zbijmo se pod njim u čelični stroj!
Islamsko bratstvo neka nas veže,
Prezrimo smrt i naprijed u boj!

Vrijeme je došlo, naprijed, braćo, naprijed, junaci,
U džihad, u džihad, pođimo svi!

S našim poklikom “Allahu ekber”,
Ruširno stari i truhli svijet!
Za sreću, za spas čovječanstva,
Smjelo, junaci, naprijed u boj svet!

Vrijeme je došlo, naprijed, braćo, naprijed, junaci,
U džihad, u džihad, pođimo svi!

Kad su u jednoj pauzi osuđeni izlazili iz sudnice, Omer Stupac je, prolazeći pored Keme Kurbegovića, pljunuo ga i rekao mu: – Izdajničko pseto! – Suđenje je bilo završeno. Za dan-dva očekivala se presuda. Još smo nas dva pričali, a kroz prozor su se nazirali prvi znaci zore. Bili smo umorni i jedva smo zaspali.

Poslije doručka Nusret se upoznao sa ostalim u ćeliji. Popodne smo opet nastavili priču: – Ornera Stupca pokazao je jedan od dječaka koji su bili obuhvaćeni Organizacijom u Mostaru. To je bilo u ljeto 1948. U grupi tih dječaka bio je sin jednog trgovca. Tokom ljeta vršila se nacionalizacija svih privatnih radnji. Tako su ocu ovog dječaka oduzeli radnju i izvršili mu pretres kod kuće, pod sumnjom da drži zalihe robe. Tokom pretresa u bašči su pronašli “Pravilnik” organizacije “Mladi Muslimani”, koji je davao uputstva o ilegalnom radu. Dječak je uhapšen i podvrgnut tor­turi. Da bi ga prisilili da progovori, uhapsili su mu oca i pred njim ga počeli tući. Organizacija je preko milicionera koji je bio Mladi Musliman dala saglasnost dječaka (zvao se Mustafa), da može odati članove svoje grupe. Toliko su ga tukli da je bio na granici života. Mustafa je pokazao vanrednu izdržljivost i pored višemjesečnog mučenja. Tako je odao trojicu svojih drugova, a među njima vođu svoje grupe Aziza Osmića. Uhapšeni su još: Rifat Hadžiosmanović i Salko Nišić. Aziz Osmić “provalio” je Omera Stupca. Njega nisu našli kod kuće i za njim je raspisana potjernica. Omer je napustio Mostar i došao u Sarajevo. Tu se jedno vrijeme skrivao a zatim otišao u Banju Luku i Zagreb. Nusret ga je pratio na sarajevskoj Željezničkoj stanici i, kad su se opraštali, Omer mu je rekao: – Nusrete, nema više moga tijela! Postoji samo duša koja živi za islam!

U toku suđenja, Kemal Kurbegović iznio je da postoji i ženski odjel Organizacije “Mladih Muslimana”. Dan ili dva iza toga počelo je hapšenje naših sestara.

Smrtne presude i bukagije

Jutros je Nusret trebalo da ide na sud radi izricanja presude. Sjedili smo i čekali kada će ga ključar pozvati. Vrlo brzo poslije doručka ga odvedoše. Sa zebnjom sam očekivao šta će biti. Prisjećao sam se prijetnji mog isljednika da će biti više smrtnih kazni, a i Nusret mi je pričao da su njemu prijetili da će biti četiri smrtne kazne. Sad, kad sam ga očekivao da se pojavi na vratima, razmišljao sam o onome što mi je on pričao, kako mu je Omer Stupac stegao ruku i rekao: – Halali, Nusrete!
Moje misli tada su bile u sudnici, gdje su ovi divni mladići bili svoj odlučni boj. Kako li je sada tamo? Kako li se svi osjećaju? Roditelji, optuženi i prijatelji?

Minuti su mi se otegli. Konačno se vrata otvaraju. Ulazi Nusret nasmijana lica. Kada su se vrata za njim zatvorila, pokazujući rukom prema nama, pitao je: – Hajde, pogađajte koliko sam dobio?
Osmijeh sa njegovog lica nije silazio. Neko reče jednu godinu, neko pet, neko tri, neko deset, a ja sam rekao dvadeset godina.

– Niko nije pogodio! Smrtna kazna strijeljanjem! – Svi smo zanijemili. Nismo mogli vjerovati da je ovaj nasmijani čovjek upravo prije nekoliko minuta osuđen na smrt strijeljanjem.

Bože, kad se sad sjetim kakvu je duhovnu snagu imao taj divni mladić! On nije pokazivao ni trun klonuća ili straha. U ovim teškim trenucima iz njega je izbijala ogromna snaga duha koju je nosio u sebi, snaga vjere u Boga i u islam. On je sebe nesebično žrtvovao. Nikakvog privatnog života on nije imao. U njegovom životu postojali su samo ideali. Dok smo razgovarali, pokušao sam pokrenuti pitanje o njegovim eventualnim simpatijama pre­ma djevojkama, ali ničega nije bilo. Dalje, on u svom srcu nikak­vih materijalnih prohtjeva nije imao. I sa tog aspekta treba mu se diviti kao i ogromnoj većini iz Pokreta. Sve su od sebe davali, pa i ono najdragocjenije: zdravlje i živote, a ništa za sebe nisu tražili. To je ona ogromna snaga koja je pokret “Mladih Muslimana” nosila, koja se iz ovog i ovakvih srca pretakala u jednu veliku i neuništivu snagu vjere. Mogli su biti ubijani, mučeni, ali duh koji su zapalili u srcima hiljada mladića i djevojaka morao je, uz Božiju pomoć, dati plod. Ovakva vjera ne može umrijeti a da ne ostavi dubokog traga u duši svoga naroda. Bio sam ponosan što pripadam ovom pokretu i što imam ovakvog brata i braću.

Sjeo je Nusret do mene i detaljno mi pričao o presudi, kako je dvorhana Suda bila prepuna i kako su pojedinci pljeskali kada su pale presude. Ovim drastičnim kaznama udovoljeno je zahtjevi­ma javnog tužioca na početku suđenja. On je na završetku čitan­ja svoje optužnice rekao: – Zahtijevam takve presude koje će slediti krv u žilama svima onima koji i pomisle da počnu raditi kao Mladi Muslimani!
Prvu noć poslije presude smo probdjeli.

Za dan ili dva, ne znam tačno, ali znam samo da je bila nedje­lja poslije podne, pozvali su Nusreta. Ostao je, možda, dva saha­ta. Brinuo sam se što ga nema. Uskoro su se čuli koraci kroz hod­nik i zveket lanaca. Otvorila su se vrata i ulazio je Nusret okovan “bukagijama” na nogama. Vidio sam, po izrazu lica, da mu je bilo veoma teško. Ipak, nasmijao se. Sjeo je do mene i pričao mi. Uveli su ga u neku veću kancelariju. Bilo je prisutno oko tridesetak isljednika. Svi do jednog vrijeđali su ga, psovali mu, nazivali ga najpogrdnijim imenima. Naročito su grozni bili kad su mu navlačili “bukagije”. Prijetil su mu kako de njega, Halida, Hasana i Omera prvo mučiti, a onda postepeno ubijati.

Ne sjećam se više mojih riječi, ali pokušao sam koliko je to uopće bilo moguće da mu u razgovoru pomognem. Suosjećao sam s njim i mogao sam zamisliti kako je on bio povrijeđen. Bože, kakvoj su kušnji bila izložena ta četiri divna mladića! Nisam sum­njao u namjere udbaša da će ih ubiti. Oni nisu krili da su bili za­čuđeni hrabrim držanjem Mladih Muslimana, a posebno Hasana, Halida, Omera i Nusreta. Pitali su se: Odakle tolika duhovna snaga poslije sve torture koju su proširili kroz istragu?

Na momente bih pogledao Nusreta i nešto me u grlu stezalo. Htio sam zaplakati, ali sam se otimao da on ne primijeti. Veoma mi je bilo žao njega i ostale trojice. Žao mi je bilo njihove mladosti, njihovih majki i očeva. Težak je to udarac za njihove najdraže. Sjetio sam se kur’anskog ajeta:
“Ne govorite za one koji su poginuli na Allahovom putu da su mrtvi; ne, oni su živi, ali vi to ne znate.” Te Božije riječi bile su utjeha u ovom teškom trenutku moje tuge.

Poglavlja iz knjige: “MLADI ĆE MJESEC OPET BLISTATI”, Munir Gavrankapetanović

Enver Čolaković (27. maja 1913. godine, Budimpešta – 18. augusta 1976. godine, Zagreb)

Enver Čolaković rođen je 27. maja 1913. godine u Budimpešti, a umro je 18. augusta 1976. godine u Zagrebu. Njegov otac, inače industrijalac, Vejsil-beg Čolaković, bio je vlasnik mnogih nekretnina i sarajevske ciglane, koja je sve do kraja Drugog svjetskog rata zaposjedala područje današnjeg glavnog željezničkog kolodvora, a njegova majka Ilona (Fatima-Zehra) izdanak je stare mađarske plemićke obitelji Mednyanszky.

Nesretno i burno djetinjstvo, protkano selidbama i putovanjima, Enver Čolaković provodi uglavnom u Budimpešti, a nakon Prvog svjetskog rata, obitelj Čolaković seli u Sarajevo. Enver je bio bh. pisac, pjesnik i prevodilac. Prevodio je sa mađarskog i njemačkog jezika, objavljivao je i stručne tekstove iz fizike i matematike, a radio je i kao profesor, pozorišni režiser, korektor i urednik. Studirao je matematiku i fiziku u Beogradu i Budimpešti, a historiju u Zagrebu. Pisati je počeo kao dječak, i to na dva jezika: bosanskom i mađarskom. U periodu do 1945. godine, objavio je više pripovijedaka i eseja te roman “Legenda o Ali-paši” (1944. godine), prošao je “križni put” od Bleiburga do Zagreba, poslije proganjan i onemogućavan da bilo šta objavljuje osim prijevoda, a zna se da je bio anonimni prevoditelj djela Ervina Sinka s mađarskog. Zbog navedenog sabotiranja, tek četvrt vijeka kasnije izašlo je drugo izdanje njegovog romana (1970. godine), koji i jezikom i strukturom predstavlja veliko umjetničko djelo iz Bosne i o Bosni. Ostavio je u rukopisu pet romana, više pripovijedaka i pjesama.
“Enes-beže, poslušaj me dobro. Ja sam bio hamal, trhonoša, nitko i ništa. Ja sam pošao u život odozdo. Razumiješ li me? Ja drugačije gledam na svijet nego ti, možda nisam toliko učevan, možda nisam ni toliko pametan kao ti, ali ti ipak velim, ne valja tvoja huja. Tri su, vjeruj, vrste ljudi. U prvoj su oni pravi, pravi i pošteni, oni koji i hamala gledaju kao brata, oni koji slabo kada griješe. Ako takve za grijeh kaznimo, oni će, svjesni da su skrivili, tu kaznu lako podnositi i poslije nje biti opet čisti. Ako im oprostimo, to će njih gore boljeti nego kazna. Hilmi-efendija nije takav… Druga je vrsta ljudi koji griješe, griješe nesvjesno, griješe jer ne mogu odoljeti svom nefsu, jer žele imati ono što im Alah nije dao. Ti su ljudi slabi. Njih kazna posve uništava, ubija u njima svijest i rađa svijest da tako mora biti i vjeru da su stvarno zli. Ali njih oproštenje kazne liječi i trza iz slabosti. U njima se rađa stid. Razumiješ li? Stide se sami sebe i onih koji im oprostiše, pa postaju bolji, veći i pravedniji… Treća je vrsta, Enes-beže, ona pokvarena vrsta, koje više ni kazna ne izliječi, a Hilmi-efendija nije takav.”     (Legenda o Ali paši)

Enver Čolaković je umro 18. augusta 1976. godine, od posljedica srčanog udara.

• * * *

“Ljubav je samo onda potpuna i velika kada nailazi na zapreke i patnje. Ljubav je samo onda prava kada daje i traži žrtve, pregaranja i samozauzdavanja. Čekanje nju uzvisuje, a nada oplemenjuje.” (Legenda o Ali paši)

“Zlato i blago, sine Alija, u ruci tvrdice su krpa, a krpa u ruci darežljiva dobričine – zlato.”

• * * *

Enver Čolaković – Bosni
(Povodom uredbe o ukidanju službenog naziva – Bosna 1942. godine)

Ubijaju te. Smrtnu ti izrekoše osudu.
Tebe više ne smije biti.
I uspomenu valja čak kriti
na tebe.
O, Bosno moja, o, jado moja, o, zemljo moja,
majko i nano i neno!
Zemljo, ti crna crnice prhka
iz koje niče snijetljivo klasje
i nekad – kad su opake suše
stabljike krhke, žute, polusvele –
namjesto bujnih i zelenih šuma
kukuruza…

O, ti moj kameni i bijedni kršu
s kozama, panjima, mršavim konjima,
čija su leđa oglodali samari,
čije su noge iskrivili sjenari
kad su s planina kroz duboki snijeg
vukli težak teret, sitnom blagu hranu.
O, ti moj gladni sušičavi raju
koliba, bunjišta, horoza i jare,
potoka, što pjesmom svog vječitog toka
neveselu našu sevdalinku poju,
pjevaju poravno, mada nije ravno
ništa u tebi, neg zgurena brda,
povijena leđa i kvrgave šake.
Tebe ubijaju. Hoće, da te nema
i stide se tebe. Tebe, Bosno, majko!…

U tebi nisam ugledao sunca,
tvojom me riječju ne uspava majka
u bešici prostoj kraj ognjišta crna
uz klokot žute na vergili pure…

I nije šuma, tvoj sjajni ogrtač
bilo prvo ruho božansko što vidjeh,
i nisu tvoji crni dijamanti
iz Kaknja, Breze, Zenice il Kreke
bili prvi nakit, što me zimi kiti –
ipak te volim, i plačem, i plačem,
ali ne nad grobom,
jer ti mrtva nisi,
nego nad sudbinom, nad sramotnim trenom
i nad tvojom djecom, nad tom jadnom rajom,
koja dozvoljava da te tako hule!

Bosno moja, moje tugovanje!
Bosno moja – tužno robovanje!
Bosno moja – ti ropkinja nisi,
dok planinom tvojom gorštak hodi,
dok u tebi živi pjesma o slobodi,
dok klokoće mandra u kotlu ijednom,
dok rijeke teku i potoci tvoji,
koji u žuboru, u svom vječnom pjevu
u doline nose pjesmu, koja bodri
i – premda žalosno – ipak pjeva, pjeva,
pjeva našu pjesmu,
pjeva pjesmu Bosne,
bijene, ponosne,
pjeva sevdalinku:
Bosno moja, moje tugovanje,
Bosno živa, Bosno vječno živa!…

(Enver Čolaković, 09.03. 1942.)

 

• * * *

Enver Čolaković  je bio bh. pisac, pjesnik i prevodilac, a radio je i kao profesor, pozorišni režiser, korektor i urednik.

 

Starom mujezinu

Popni se, dedo, uz sto basamaka
na vrh naše stare na ćoše munare,
u zejtin umoči sve lučli fitilje,
pa šenluči, dedo – upali kandilje.
A kada istrgneš iz mišica mraka
zagrljeni šeher, pa on bljeskat stane
u treptaju žutu kandilja i milja,
nek ti pogled dolje na mahale pane,
na bosiljka struke, katmere i smilja,
na pendžere stare i ašike mlade,
a u srce nek ti nova mladost kane
pa uzdigni ruke Allahu na dovu
i – Dina ti, dedo! – šapni dovu ovu:

Allahu, vječna dobroto, praštanje,
krasnije neg što Te uzdiže maštanje
pokloni svijetu,
ptici i cvijetu,
i svakom glogu, i svakom trnu,
i svakom kopcu, gavranu crnu,
i svakoj travci, i svakoj pčeli,
i svakom mravu, i svakoj jeli,
i svakom momku, i svakom dedi,
djevojci svakoj, i svakoj nani,
pokloni, Bože, sreću i mir!
I neka svijet,
i neka cvijet
i sve i svatko sretni su noćas
ko onaj rob Tvoj, Allahu vječni,
daleko tako od Bosne i ove
mahale stare
i vitke munare
na ćoše
sad zove mene, da firale tražim
i sipljiv, zgrbljen kašljucam i stenjem,
al da se ipak čilo, hitro penjem
sve do šerefe
i palim kandilje,
zejtinli fitilje
i gledam milje,
bosilje, smilje,
i ucim dove za srecu i mir…

Popni se, dedo, i uči ezane
neka se ori nad šeherom mir.
Pozovi, starce, mjesec i zvijezde,
nebo i zemlju – sreći na pir.

Pa kad ti oči staračke plave
zastanu tamo na bjelkastu brdu
s kojeg u vječnost kratak je put,
sagnute smjerno sijede glave
misao jednu ne izreci tvrdu,
jer na sudbinu ne smijem bit ljut.
Prouči samo Fatihe dvije
za one dobre majčinske oči
i srce toplo, i ruku meku,
i onu vrelu za sinom žuđ,
pa će u grobu ustreptat grud
majke tad moje novim životom…
A potom…
Čut će sav Šeher kako iz groblja
pozdrave šalje nad glave roblja
smrti i vječnog dobra mi mati
i kako smjelo
cjeliva čelo
one, rad koje sada Te budim
dobri dedo moj…

A otac mrtvi?… Čut ćeš ga, znam,
Strogo će gunđat: Nije te sram
buditi starca, sinko, u sreći,
al sad si bolji, al sad si veći
jer nisi sam…
I još će preko noći i zvijezda
i preko tople molitve tvoje,
dobri moj dedo,
blagoslov jedan nježan i drag,
iskren i blag
poslati na dar mojoj pravoj sreći,
njoj, dedo, njoj…
A ti tad brzo uzvini glavu
ne brišuć suzu u oku plavu,
samo uzdahni duboko, sretno
i smjerno, vjerno, pomalo sjetno
zapjevaj vječnom divnom Allahu
himnu u strahu
i ushitu svom:
Najveći, najveći, najveći je Bog
i voli, i voli – voli roba svog!

Spusti se, dedo, niz sto basamaka,
uduni fenjer, jer već zora sviće,
zora, koja nikad ugasit se neće –
Zora moje sreće.

Enver Čolaković (11. XII 1947.)

OCU PRED BAJRAM

Noćas smo tiho na zadnjoj teraviji
ispratili ramazanske noći…
Plakao sam, oče, u praznoj džamiji.

Sutra, kad Bajram vedre radosti
zasja u suncu jesenjeg dana
i kad se prpošne zdrave mladosti
ljubiti stanu – ja, do svog stana

Tužan ću doći i nitko neće
stisnut mi ruku, zaželit sreće
i život dug, – pa ću tri tihe
za tebe i majku proučit fatihe.

 

priredio:Kenan Sarač
design:Kenan Sarač
fotografije:internet/screenshot/focanskidani
oprema teksta i naslov:focanskidani

 

Mirsad Sinanović : Moje njegošovanje i andrićevanje

Tokom nedavne agresije kod mnogih zarobljenih i ubijenih četnika, između drugih stvari, borci Bosanske armije pronašli su i džepna izdanja knjige „Gorski vijenac“ Petra Petrovića Njegoša ili dijelove ovog epa otkucane starim mašinama. Dominirali su stihovi „da se ne zna ni traga od nevjerna domaćeg vraga, od šiljka i turske džamije napravismo prokletu gomilu“ ili „ko ne misli na Koran pljunuti neka bježi glavom bez obzira“.

Kao novinar tokom rata listao sam ove „zarobljene“ stihove i slušao objašnjenja naših, vojnih moralista o tome kako četnicima njihova uprava za moral daje „Gorski vijenac“ kako bi „mirne savjesti, čistog i velikog morala išli da kolju muslimane“… Tek tada postao sam svjestan historijsko-političke upotrebe crnogorskog pjesnika Petra Petrovića Njegoša, čiji sam ja „Gorski vijenac“, kao profesor književnosti, godinama mladalački ambiciozno i poletno približavao srenjoškolcima, kako je to od mene tražio program tadašnjeg Prosvjetno-pedagoškog zavoda, izgovarajući jednu petinu ovog epa napamet. Dakle, ja sam ispred table učenicima, svijetla obraza, recitovao sve one stihove kojima Njegoš poziva na „čišćenje zemlje od nekrsti“ i tako upoznavao mlade ljude srpske nacionalnosti sa onim šta im je činiti u budućnosti, kao što to danas rade prosvjetni radnici u Republici Srpskoj pa njihovi srednjoškolci dolaze na nogometna utakmice u Sarajevo sa transparentom „Nož, žica, Srebrenica“. I dok sam ja recitovao „Gorski vijenac“, SFRJ je pozivala svijet na mir, međunarodnu saradnju, nesvrstanost, ističući svoju toleranciju prema svim narodima, time i muslimanima. A Njegoš svojim stihovima decenijama poziva Srbe da kolju muslimane kako bi svi Srbi živjeli u jednoj državi, a kasnije da žive samo Srbi u jednoj državi. Eto, i danas ih poziva, čim današnji srednjoškolci, koji se nisu ni rodili kada se dogodila Srebrenica, uzvikuju: „Nož, žica, Srebrenica!“, kao što to hoće Njegoš. Dakle, sve nesrbe treba protjerati, ubiti, zaklati, zapaliti, raskomadati, traži veliki “humanista”¨( čim je književnik) Petar Petrović Njegoš, kojeg sam ja u moje vrijeme citirao na sav glas!

I još me jedan književnik zloupotrijebio u srednjoš školi! Šta mislite koji? Ivo Andrić!? Kako li sam sugestivno čitao odlomke iz romana „Na drini ćuprija“, diveći se jednostavnosti i prefinjenosti njegove rečenice. A u tom odlomku cigani, prema naređenju Turaka, muče i nabijaju na kolac onog Srbina, nazvanog Radisav, koji govori: „Turci, Turci… na ćupriji paski skapljite, paski poumirite“. Tada nisam ni znao da je Ivo Andrić ovaj roman napisao između 1941. i 1944. godine dok su četnici Draže Mihajlovića klali muslimane u Foči i Sandžaku s ciljem da opravda ove pokolje i stvori alibi za zločine.

Tek tokom agresije na BiH počeh slagati kockice u svojoj glavi. Pa, ja sam kao ambiciozni „njegoševac“ bio zloupotrebljen od sistema u kojem sam živio, a oni koje sam napajao „Gorskim vijencem“ mogli su mi doći nedavno glave, baš onako kako sam ih ja nadahnjivao. Kockice su se same slagale. „Načertanije“ iz 1844.godine, „Homogena Srbija iz 1941. godine i „Memorandum“ srpskih akademika iz 1986. godine su četnički nacionalni programi, ali i programi srpske dnevne politike do današnjih dana i u budućnosti koja u ime srpskog „hegemonizma“ usmjerava sinove „nebeskog naroda“ protiv nesrpskih susjeda, kako bi samo Srbi živjeli u Velikoj Srbiji. Naprosto, ova tri dokumenta su programi za genocid nad susjedima koji važe sve dok svi Srbi, samo oni, ne budu živjeli u Velikoj Srbiji. Mislim da je otuda opiranje  Dodika ulasku BiH u Evropsku uniju, jer bi to tada bilo teže izvodljivo i bila bi to tačka na realizaciju drugog dijela „Memoranduma“, čiji je glavni autor (opet) književnik Dobrica Ćosić, u kojem se predviđa podjela BiH, kako bi bosanski muslimani ostali usamljeni i opkoljeni na jednoj četvrtini teritorije svoje države kao najbrojniji narod. A Njegoš i Andrić?! Oni su uradili mnoge veće poslove od akademika Dobrice Ćosića, to su te kockice. Godine 1844. izašlo je „Načertanije“, a samo dvije-tri godine nakon njega izašao je „Gorski vijenac“ Petra Petrovića Njegoša i drugi ep „Smrt Smail-age Čengića“ Ivana Mažuranića. Oba književna djela imala su zadatak da „Načertanije“ dovedu u operativnu funkciju, da mobiliziraju narodne mase, kako bi se protjerali Turci sa ovog dijela Balkana. Zato Njegoš traži da se očisti zemlja od „nekrsti“, a Mažuranić prikazuje Smail-agu kao nekoga ko vuče raju za repove, a to nije historijski Smail-aga. Još dok sam studirao prof. Muhsin Rizvić mi je pokazao historijske dokumente iz kojih se vidi da je Smail-aga bio pošten i plemenit aga, ali za potrebe srpske politike trebalo je „izgraditi“ Smail-agu kao haračliju i u tome se uspjelo. Mnogi historičari književnosti se slažu u tome da je neke dijelove Mažuranićeva epa napisao Petar Petrović Njegoš, što je razumljivo, ako se znaju ciljevi „Načertanija“.

U stihu 4. Njegoš Turke poredi sa životinjama koje se kote, a ne rađaju, a u stihu 685. islam naziva đavolom, a u bivšoj Jugoslaviji niko nije ni pomislio da izbriše ove stihove. U 701. stihu islam naziva krvničkom vjerom, a u februaru 1943. godine četnici su u Sandžaku zaklali 601. dijete. U stihu 858. Njegoš poziva na rušenje džamija i munara i četnici su ga poslušali, godine 1943. nisu ostavili ni jednu džamiju na teritoriji zapadnog Sandžaka. U stihu 1143. pominje „svečanu kobilu“, a misli na poslanika Muhammeda, a.s., a u 1778. stihu Turke naziva „pasjim narodom“, a onda uzvikuje „…i sve turske kule i džamije, da naš Pazar ne smrdi nekršću…“ U stihovima 2723 do 2784., Njegoš govori: „sad ti nema u našu nahiju obilježja od turskog uha do trupine, ali razvaline“. I nakon svega, Njegošem se kunu komunisti, nacionalisti, pravoslavlje, ali najviše četnici prije svakog klanja i pohoda na muslimanska sela, govoreći: Njegoš prije, Njegoš poslije!

Andrić u romanu „Na drini Ćuprija“ opisuje nabijanje na kolac Radisava, ali je prešutio da je kompletan taj dio prepisao od jednog francuskog putopisca u kome nema ni Srba ni bosanskih muslimana. I što je najgore, riječ je o autentičnom prijepisu, a da to nikome u bivšoj Jugoslaviji nije zasmetalo.

Kada sam ovaj dio čitao na času učenicima, čim je zvonilo jedan od učenika srpske nacionalnosti rekao je drugome, muslimanu, doslovno: Eto, šta ste vi nama radili?! Naravno, ni jedan niti drugi, a tada ni njihov profesor, nisu znali da je to prepisani tekst francuskog putopisca i da je zadatak ovog prepisanog dijela da u operativnu funkciju dovede program „Homogena Srbija“ iz 1941. godine u čemu se upotpunosti uspjelo, ako se navedu samo zaklani muslimani na fočanskom mostu tokom 1942. godine, da to nije pojmljivo… Ali da vidimo kako je to Andrić prepisao: „Merdžan je video kako se pri vrhu desne plećke mišići zatežu i koža odiže. On priđe i proseče to mesto u nakrst. Bleda krv poteče, sve jače. Još dva-tri udarca, laka i oprezna i na prosečenom mjestu stade da izbija gvožđem pakovani šiljak koca.. Udario je još nekoliko puta, dok vrh nije došao do u visinu uha. Čovjek je bio nabijen na kao jagnje na ražnju, samo što mu vrh nije izlazio kroz usta nego na leđa i što nije ozledio ni utrobu ni srce ni pluća. Dvojica cigana okrenuše ukrućeno telo na leđa i stadoše da mu vežu noge pri dnu uz kolac…“ Odmah nakon drugog svjetskog rata svi su čitali ovaj prepisani dio o nabijanju Radisava na kolac, a niko se nije smio sjećati osam hiljada zaklanih muslimana na fočanskom mostu tokom prve dvije ratne godine. A, evo šta piše Draža Mihajlović o klanjima muslimana, a poziva se na prošlost, sadašnjost i budućnost kojim je obuhvatio ona tri ključna programa do današnjih dana: „Možda tebi i tvojim borcima izgledaju ovi ciljevi veliki i neostvarivi. Setite se velike borbe za oslobođenje pod vodstvom velikog Karađorđa, Srbija je bila puna Turaka (muslimana). U Beogradu i ostalim srpskim varošima stršile su muslimanske munare, a pored džamija su Turci vršili svoja smrdljiva pranja, kao sada u srpskoj Bosni i Hercegovini. Na stotine hiljada muslimana bilo je tada preplavilo našu otadžbinu. A prođite danas kroz Srbiju. Nećete naći niti jednog Turčina, nećete naći ni njihova groba, ni jednog šiljka, jer svesni srpski narod još davno je zbrisao sa lica zemlje žive vekovne neprijatelje srpskog naroda… To je najbolji dokaz i najbolje jamstvo da ćemo uspeti i u ovoj današnjoj svetskoj borbi i da ćemo istrebiti sve Turke iz ovih krajeva. Nijedan musliman neće među nama ostati.“ Na ovo pismo se danas nadovezaše zločinci Radovan Karadžić o Ratko Mladić, a nastavlja Milorad Dodik, tražeći ne tako davno i “izun” od Solane.

Tako se neslavno završilo moje „njegošovanje“ i „andrićovanje“ uvjerivši se da su srpskim stratezima za genocid najvažniji – pisci. Valja im s vremena na vrijeme probuditi „nebeski narod za svete ciljeve“. Ranije Petar Petrović Njegoš i Ivo Andrić, kasnije Dobrica Ćosić,  nacionalni strateg i književnik.

BILJEŠKA O AUTORU
Mirsad Sinanović rođen je u Foči 1955. godine. Od 1979. do
1985. godine radio je u Srednjoškolskom ccnlru kao profesor maternjeg jezika i književnosti; od 1985. do početka 1990. radio je kao novinar u Šumsko-industrijskom preduzeću Maglić (sve u Foči).
Početkom 1991. godine angažiran je u listu Muslimanski glas, a od 1993. godine i u listu Ljiljan.
Dobitnik je nagrade Udruženja novinara Bosne i Hercegovine
Najbolji ratni reporter za 1994. godinu.
Krajem 1997. godine sa novinarom Sejom Omeragićem objavio je knjigu ratnih reportaža Smrti i pobjede, djelo koje svjedoči o agresiji i odbrani, velikim civilnim žrtvama bosanskog stanovništva i velikim pobjedama Armije BiH.
Godine 1998. objavio je zapaženu knjigu ekonomskih i
političkih eseja Bosna između Washingtona i Daytona.
Krajem 2000. godine objavio je knjigu priča za djecu Osman i
aždaha.
Žrtvovanje vuku
…………..
– A što Srbi nose vuku zaklanu ovcu u šumu?
– Prema pričama iz prošlosti, vuku pripada ovca, jer ona je
njegova žrtva. Vuk je krvožedan, on u toru kolje ovce i pije krv. Kolje izreda ovce u toru pa, sit krvi, meso i ne dira. Ovce su uznemirene, ali u toru nemaju kuda pa samo čekaju svoga dželata… No, i da nisu ograđene, one bi jednako čekale vuka. Zato što vuka ovce sve do jedne čekaju, Srbi kažu da vuku i pripada ovca, kao njegova žrtva. I znajte, u ovakvim vremenima Srbi se sjećaju starih običaja. Upitajte se što će
sada Srbima vuk i ovce… Nego, vi biste mene slušali do sabaha, a vrijeme je za jaciju. Ponesite lampu do izvora i neka nam Allah dade miran san da odmorni ustanemo…
– Amin!
…………..

– Kakvi su Srbi ljudi?
– Vidjeli ste i sami. Odrasli smo s njima, dijelili dobro i zlo, a
onda su oni ušli u naše kuće da nam kolju djecu. Kako se to Srbi promijene preko noći? Njihova crkva, njihovi akademici i oni koji su na vlasti čine sve da nacionalistička mržnja Njegoševa i Andrićeva postane i masovna, opća mržnja srpskoga naroda prema muslimanima, pa i djeca u školi moraju znati napamet poneki dio “Gorskog vijenca.” Kada
dođe vrijeme, komšije se okrenu protiv nas, iako smo im dobra činili. Srbi godinama žive u dobru sa svojim komšijama, ali su istodobno i sa svojim mitovima, i sa izmišljenom svojom historijom koju prenose guslama. Zapamtite, sve je ovo u onim programima, čak i to da se lijepo živi sa muslimanima, kako bi ih dobro upoznali, pa da se dignu protiv njih kada to zatraže srpske vođe.

(Mirsad Sinanović – Žrtvovanje vuku)

Nisveta Skejović: Meni je Srebrenica svaki dan

Nisveta Skejović: Meni je Srebrenica svaki dan

Meni je Srebrenica svaki dan.
U mojoj duši za svaki dan, ima po jedan pečat.
Ja mogu plakati svaki dan:
Za Srebrenicom. za Fočom, za Sarajevom, za Bijeljinom,
za Mostarom, za Banja Lukom, za Goraždem, za Ahmićima…
Za ljudima, za braćom i sestrama kojih više nema i ne mogu se vratiti.
Za ljudima, koji danas lutaju svijetom…
Za silovanim, ženama i djevojkama, za ljudima, koji nemaju ništa!
Za ljudima, koji su bolesni zbog ratnih stresova…
Za djecom, koja obolijevaju, jer je uranijum bio siromašan!?
Za ljudima, koji hodaju ovom Bosnom kao duhovi…
“Žive a nisu živi”!
Pamtim i ne zaboravljam! Obećavam samo jedno!
Borit ću se da opstanem i ostanem i da ništa od gore nabrojanog
ne ponesem sa sobom na onaj svijet…
Pričat ću i govoriti o 1426 dana, kao o jednom danu…
Nisveta Skejović

Autorica je rođena u Foči 01.09.1957. godine, ali od 1977. godine živi u Sarajevu. Magistrica, pjesnikinja, ali nadasve heroina koje se dostojanstveno bori sa životnim bitkama ističe: Ako mislite “da nema ljubavi poslije ljubavi” onda zaista ne znate, ništa o ljubavi. Poznajete samo svoj položaj između, “čekića strasti i nakovnja mogućnosti!” Da ste bili “voljeni koliko volite” ne biste bili ludi od ljubavi, niti bi mržnjom imali potrebu da se obraćate onima, koji su “voljeli, vole i voljet će” do zadnjeg udaha i zadnjeg izdaha. Do zadnjeg otkucaja srca!
2014. godine objavila je prvu samostalnu zbirku pjesama “Moj Jasmine”.

 

Ismet Hadžiahmetović Višegradlija, novinar i književnik

 

Ismet Hadžiahmetović Višegradlija, novinar i književnik

1953. – 2010.

*****

Ruhama / Elirija i Ismet Hadžiahmetović
Zenica : Humanitarna organizacija Ruhama : Naša riječ, 1997. (Tuzla : Off-set)
118 str. : ilustr. ; 21 cm

Svjetlo dušom sanjano / Ismet Hadžiahmetović
Zenica : Preporod, 1999. (Zenica : Dom štampe)
147 str. ; 20 cm

Nećeš biti tama / Ismet Hadžiahmetović Višegradlija
Zenica : Udruženje književnika Zeničko-dobojskog kantona : BZK “Preporod”, 2001. (Zenica : Grafograd)
87 str. ; 21 cm

Mrtva kost / Ismet Hadžiahmetović Višegradlija
Zenica : BZK “Preporod”, 2003. (Zenica : Graforad)
127 str. ; 21 cm

Hronikum Vejsila Ostroškog / Ismet Hadžiahmetović Višegradlija
Zenica : Preporod, 2004. ([s. l. : s. n.])
158 str. ; 20 cm

Iza perde / Ismet Hadžiahmetović Višegradlija
Zenica : BZK Preporod : Udruženje književnika Zeničko-dobojskog kantona, 2004. (Zenica : Dom štampe)
216 str. ; 22 cm

Drvlje i kamenje / Ismet Hadžiahmetović Višegradlija
Zenica : BZK Preporod, 2007. ([s. l. : s. n.])
45 str. ; 20 cm

*****

priredio:Kenan Sarač

fotografija:screenshot

(focanskidani)

IN MEMORIAM : Zaboravljeni – Vladimir Srebrov (1954.-1999.)

 

VIDEO:Zaboravljeni Srbi – Vladimir Srebrov (1954.-1999.)

Pjesnik Vladimir Srebrov (org. Milan Nikolić) rođen je u Požarevcu. Jedan od osnivača SDS-a, kojem se suprostavio kad je prozreo fašističke (i ratne) namjere velikosrpske politike na čelu s Radovanom Karadžićem.

Tokom rata je ostao u Sarajevu aktivno politički angažovan podržavajuću građansku opciju u BiH. Već prvih ratnih dana Srebrov je Karadžića nazvao ratnim zločincem, mnogo prije nekih bošnjačkih političara. Uhapšen je 1992. godine, na prevaru od strane četnika na Ilidži, kada je krenuo na pregovore o primirju, o snadbjevanju opkoljenog Sarajeva strujom, vodom i plinom. Osuđen je za izdaju, uz smrtnu kaznu – strijeljanjem. Biva zatvoren u zloglasni zatvor Kula, gdje je 39 mjeseci bio izložen najužasnijim torturama. Kaznu mu preinačuju u petogodišnju robiju. Preživjeli logoraši Bošnjaci svjedoče o tome kako dok ga četvorica četničkih grmalja „razvaljuju od batina“, Srebrov se dere „Bosna, Bosna, Bosna“.

21.oktobra 1995. godine, Srebrov je polumrtav razmijenjen, zajedno sa još nekoliko lica među kojima su i dvoje turskih novinara Munira Ačin i Ali Kočak. Oni su oslobođeni u razmjeni ratnih zarobljenika i lica na Sarajevskom aerodromu koja je obavljena u prisustvu civilne policije Unprofora i Međunarodnog komiteta Crvenog krsta.

Po izlasku iz Kule, Srebrov je izjavio da je jedan od onih koju su ga uhapsili rekao: „Volio bih da te koljem uz svirku gusala“. Od posljedica zatvorskih batina, Vladimir Srebrov je umro u Sarajevu 1999.godine u 45-toj godini života.

Ostaće upamćen po branjenju zastave Ljiljani, kada nametnutu trokutastu Vartu javno spaljuje u Sarajevu kod vječne vatre.

preuzeto sa youtube

priredio:Kenan Sarač

PARALELE 1988. – 2015. : LJUDI KOJI VOLE SVOJ POSAO

PARALELE 1988. – 2015. : LJUDI KOJI VOLE SVOJ POSAO

Kad sam danas, 5.12.2015. bio u Biblioteci na Alipašinom kod jednog finog insana Samira Klinca, zaljubljenika u svoj posao, i vrlog znalca iz oblasti književnosti prisjetio sam se i 80.-tih godina 20. stoljeća i Fočanske biblioteke. Tada je u Fočanskoj biblioteci radila Emina – Minka Sofradžija. Na prvom redu insan, pa znalac svoga posla. Koliko je ta žena pjesmica i citata iz knjiga samo znala. Pozavidio bi joj i profesor književnosti.
Oba ova insana su vrli znalci svoga posla. I svakome lijepu riječ i pomoć oko izbora knjiga pruže. Eh da, oboma je porijeklo iz Foče. Minka malo niz Drinu, a Samir uz Ćehotinu.

Finih insana se prisjetio:Kenan Sarač/fočanskidani

design:Kenan Sarač/focanskidani

Bosanski pisci kroz historiju: Mehmedalija Mak Dizdar (17.10.1917. – 14.07.1971.) – foto

Mehmedalija Mak Dizdar (17.10.1917. – 14.07.1971.)

Mehmedalija Mak Dizdar rođen je 17. oktobra 1917. godine u hercegovačkom gradiću Stocu, izraslom na čarobnim vodama rijeke Bregave i ovdašnjim, neprekidanim, višemilenijumskim tragovima ljudskog i čovječnog života. Kao dječak odlazi na školovanje u Sarajevo. Prije svoga punoljetstva pripada naprednom socijalnom pokretu i ulazi u profesionalno novinarstvo. Sa 19 godina objavljuje svoju prvu poetsku zbirku, “Vidovopoljska noć”, u štampariji prepolovljenu od državne cenzure.

Odmah početkom II svjetskog rata njemačko-ustaška okupatorska vlast uskraćuje mu mogućnost javnog djelovanja, a on se priključuje ilegalnom oslobodilačkom pokretu. Pred sami kraj rata, neuspješna policijska potjera za Makom i njegovim starijim bratom Hamidom, takođe pripadnikom pokreta otpora, završava zvjerskim premlaćivanjem trećeg brata i odvođenjem u logor Jasenovac, smrt majke i najmlađe sestre. Mak se nikada nije oporavio od ovog zločina, noseći stradanje svoje porodice kao vlastiti grijeh, kao bolest i tešku ranu do kraja svoga života.

Nakon rata, u socijalističkoj Jugoslaviji, najprije se, veoma uspješno, vratio novinarstvu. Potom, po odluci vlasti, osniva “Seljačku knjigu”, izdavačku kuću za prosvjećivanje širokih narodnih masa. Ta mala Makova kuća ubrzo prerasta u “Narodnu prosvjetu”, jednog od najvećih i najznačajnijih izdavača na Balkanu.

Nesklon socijalističkoj dogmatici i socrealističkoj estetici, pisanju panegirika novim vladarima, kao pjesnik ponovo progovara tek 1954. godine. Iako glavni urednik moćnog izdavača, u vlastitom izdanju štampa malu plaketu, poemu “Plivačica” koja je, uz još nekoliko paralelnih pjesničkih pojava u zemlji, hametice ove prostore uvela u umjetnost Evrope i Svijeta. Kako se i “Narodna prosvjeta” “otela”, učinila opasne i neoprostive pomake u odnosu na kontroliranu i doziranu izdavačku praksu, vlast je ukida. Mak posljednje dvije decenije života nikada nije dobio stalno i adekvatno zaposlenje. Sa porodicom živi uglavnom na granici siromaštva. No, njegovo je stvaralaštvo sve bogatije i plodonosnije. Objavljuje niz novih poetskih zbirki i naučnih radova iz oblasti početaka bosanske pismenosti i književnosti.

Zbirka “Kameni spavač”, objavljena 1966. godine, vrhunac je Makova stvaralaštva i jedan od najznačajnijih događaja u cjelokupnoj bosanskohercegovačkoj umjetničkoj i duhovnoj historiji. No, da se radi i o djelu sa dubokim političkim korjenima, porukama i mogućim posljedicama, prvi su prepoznali baš neprijetelji onoga što je Mak otkrivao, argumentirao i zagovarao. “Kameni spavač” namah je od njih, ispravno, protumačen kao silan podstrek i temelj u elaboriranju i dokazivanju bosanskohercegovačkog historijskog i duhovnog identiteta, autohtone bosanske historije, državnosti, prava na prošlost i budućnost. Pojava epohalnog Makova djela, “Starih bosanskih tekstova”, antologije srednjovjekovne bosanske pismenosti, sa još bjelodanijim i istaknutijim probosanskim kontekstom dolilo je ulje na lomaču koja je odvajkada žarila i još gori za paljevinu zemlje Bosne.

Ostavši bez ikakve zaštite i pomoći u odbrani svoga djela i života, Mak Dizdar postaje žrtvom specijalnog rata što ga protiv njega vodi politička i intelektualna velikosrpska mafija u Beogradu i Sarajevu, sve do njegovog doslovnog, precizno programiranog i znalački izdizajniranog fizičkog nestanka.

Mak je, u godini svoje smrti, objavio poetsku zbirku “Modra rijeka”, sa istoimenom pjesmom koja ga je istinski proslavila, a evropska je kritika imenovala “evropskom pjesmom”.

U Sarajevu je ostao sve do svoje smrti, 14, jula 1971. godine.

Trebao se, dvije decenije nakon Makove smrti, desiti i posljednji zločinački atak na Državu Bosnu i Hercegovinu pa da stanovnici i prijatelji Zemlje Bosne, tog hiljadu godina trajnog svjedoka i sudionika evropske povijesti, postanu svjesni kako je Mak još onomad sve znao i sve (pro)rekao. I ktomu – kako ni ovi novi vladari Bosne nisu zaslužili niti ičim odužili one stare, i vječne – bosanske sanjare.

Bibliografija:

Okrutnosti kruga (1960), Koljena za madonu, Minijature, Ostrva, Kameni spavač (1966), Modra rijeka (1971)

*****

priredio:Kenan Sarač

 

_ _ _ _ _

vidi još:

PORUKA – Mehmedalija Mak Dizdar
https://focanskidani.wordpress.com/2016/09/26/poruka-mehmedalija-mak-dizdar/

Bosanski pisci kroz historiju: Mehmedalija Mak Dizdar (17.10.1917. – 14.07.1971.) – foto
https://focanskidani.wordpress.com/2015/10/14/bosanski-pisci-kroz-historiju-mehmedalija-mak-dizdar-17-10-1917-14-07-1971-foto/

Adil Zulfikarpašić o Maku Dizdaru
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/08/adil-zulfikarpasic-o-maku-dizdaru/

Slovo o čovjeku PRVO
https://focanskidani.wordpress.com/2017/03/08/slovo-o-covjeku-prvo/

…a kako ćeš tek razlikovati čovjeka i vuka…
https://focanskidani.wordpress.com/2016/08/17/a-kako-ces-tek-razlikovati-covjeka-i-vuka/

[GODIŠNJICE] Zgiboh od čudne boli – Mehmedalija Mak Dizdar (17.10.1917. – 14.07.1971.)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/10/17/godisnjice-zgiboh-od-cudne-boli-mehmedalija-mak-dizdar-17-10-1917-14-07-1971/

Zulfikar Zuko Džumhur (Konjic, 24. rujna/septembra 1920. – Herceg Novi, 27. studenog/novembra 1989 .) [foto]

Zulfikar Zuko Džumhur ( 24. 09. 1920. Konjic – 27. 11. 1989. Herceg Novi)

Bosanskohercegovački putopisac, slikar i karikaturista

“Nisam ni nesavremen, ni nemoderan, pokušavam i uspijevam da volim vrijeme i adete u kojima trajem i duram, i koje je i jedino moje vrijeme, moji trenuci, moji dani, moje godine i moj dragi vakat”, rekao je jednom Zuko Džumhur, kom je cijeli svijet bila domovina, a sav ljudski rod njegova porodica.

 

 Hoda, piše i govori…Zulfikar Zuko Džumhur 

Zulfikar Zuko Džumhur rođen je 24. septembra 1920. godine u Konjicu. Potiče iz ugledne stare ulemanske porodice. Osnovnu školu i nižu gimnaziju završio je u Beogradu (gdje mu je otac radio kao imam), a višu gimnaziju završava u Sarajevu 1939. Počeo je studirati pravo, ali je prešao na likovnu akademiju i završio je u klasi Petra Dobrovića. Prve crteže je objavio u Narodnoj armiji 1947., a od tada sarađuje kao karikaturista i ilustrator u Ježu, Borbi, Vetrenjaci, Politici, Oslobođenju, reviji Danas, NIN-u kao stalni saradnik i urednik. Objavio je više od 10.000 karikatura.

Napisao je scenari za više kratkih i tri igrana filma. Uradio je 35 scenografija za pozorište, a posljednjih deset godina radio je na sarajevskoj televiziji kao pisac scenarija i voditelj serija emisije Hodoljublje.

Zuko Džumhur je bio izuzetan čovjek. Sam predsjednik SFRJ Josip Broz Tito se vrlo rado družio sa Zukom koji važi i za jednog od najvećih boema svoga vremena.

Umro je u Herceg Novom 27. novembra 1989. godine., a ukopan u rodnom Konjicu 29. novembra 1989. godine.

 

Bibliografija

1. Nekrolog jednoj carsiji. Svjetlost, Sarajevo 1958.
2. Pisma iz Azije. Prva knjizevna komuna, Mostar 1973.
3. Hodoljublja. Znanje, Zagreb 1982.
4. Putovanje bijelom ladjom. Sarajevo 1982.
5. Izabrana djela Zuka Dzumhura, 1-7 (Nekrolog jednoj carsiji, Pisma iz Azije, Putovanje bijelom ladjom, Hodoljublja, Pisma iz Afrike i Evrope, Stogodisnje price, Adakale).

*****************

Jedan trebinjski beg, uži zemljak pisca ove knjige, priznao je, pre 100 godina jednom Austrijancu da nikad u svom dugom veku nije bio ni do Dubrovnika, od koga ga deli svega dvadesetak kilometara druma. Kad se Austrijanac tome začudio, beg mu je rekao: „Nema veće planine od kućnoga praga, gospodine!”

Ovim rečima počinje uvodni tekst za knjigu Zuke Džumhura „Nekrolog jednog čaršiji”, jedini predgovor koji je ikada napisao nobelovac Ivo Andrić.

”Nekrolog jednoj čaršiji“, koji je davne 1958. izdala sarajevska „Svjetlost”, do danas je ostala najslavnija Džumhurova knjiga.

 

„S jedne strane, sve je u njemu bilo starovremeno: musliman po stambolskome i bečkom kalupu, koji se pisanju učio preko sentenca i mudrosti istočnoga sveta, među koje bi udevao anegdote za koje čitalac nikada nije mogao biti siguran jesu li to stvarni događaji ili ih je Zuko Džumhur izmislio kao neku paralelnu stvarnost.  S druge strane, bio je Beograđanin, jedan od onih koji su u pedesetima stvarali atmosferu toga grada, njegovu liberalnu auru i mangupsku naraciju“, piše o Zuku Miljenko Jergović.
I zaista u Beogradu je Džumhur bio jedan od živih gradskih simbola, naročito zaslužan za ponovno oživljavanje legendarne Skadarlije. Pisac i slikar Momo Kapor je često isticao njegovu neuobičajenu ležernost i originalnu umetnost življenja.

„Čega god se dotakao, postajalo je umetnost. Nacrtana na salveti, na platnu, na papiru ili ono što je napisao ili doživeo, propagirajući svoj privatni stil života, na koji su se svi lepili kao mušice”, govorio je Kapor.

A Mirko Kovač je u romanu „Kristalne rešetke“ o Zuki zapisao: „Kad god sam sreo Džumhura, nešto sam naučio.”

 

Poštanska marka sadašnje BiH s likom Zuke Džumhura i njegova rodna kuća u pozadini

Retko se u jednom čoveku susretnu tako svestran umetnik i tako istančan hedonist kakav je bio Zuko Džumhur sa čijom je pojavom ovdašnja putopisna književnost dobila i dan-danas neprevaziđenog autora.

„Umrijet ću, a neću znati da l ‘je ljepši Istanbul il’ Lisabon”, govorio je konjički šeret, jedini kome je predgovor napisao veliki Andrić. Za taj nesvakidašnji „detalj” zaslužan je Herceg Novi, grad u kome je Zuko proveo dobar deo svog života i u kome je i umro.

O njegovoj zaljubljenosti u Herceg Novi, najbolje svedoči kafana „Hercegovina“ u kojoj stari Novljani još uvek pamte „Zukovu stolicu”.
Igrom slučaja u tom istom gradu, u Njegoševoj 65, na Toploj, deo života je proveo i naš jedini nobelovac. Koliko je Andrić bio poštovan, svima je znano. A koliko je bio poštovan Zuko Džumhur, potvrđuje ponuda Novljana da, nakon Andrićevog odlaska za Beograd, baš on živi u njegovoj kući. Ponuda koju je Zuko, bez razmišljanja, odbio rečima: „Ko sam ja da živim u Andrićevoj vili?”

*************

 

Dugo će se još prepričavati njegove misli i anegdote poput:

“Uvijek sam u bijelom svijetu više bio začuđen odnjegovanošću i ljepotom žena u zrelim godinama, nego divnom i raskošnom svježinom mladih djevojaka”.

“Oaza u pustinji obraduje čovjeka kao tačka poslije dugačke i nezanimljive rečenice nekog gnjavatora.

Jednom je jedan trčao, i desi se da naiđe pored Zuke, a on ga, smijući se, upita: “Što, bolan, trčiš?”, a jedan mu odgovori: “Pa, zdravo je.”, a Zuko mu uzvrati: “Samo ti trči! Allah je svakome propisao broj koraka, pa ti požuri da potrošiš svoje.” .

“Samo se slike dugo pamte, a riječi već sutradan promijene svoj red.” (Osveta mrtvih sultana)

“Čovjek nigdje tako intenzivno ne misli na neodjevenu ženu kao u pustinji.” (Putovanje po besmislu)

“Poslije su igrale dvije Arapke, pa šest Njemica, pa tri Grkinje, pa opet Njemica, pa jedna Grkinja, pa jedan Arapin, dvije Njemice, pa tri Njemice i dva Arapina ili obrnuto… Neki Čeh obučen kao Meksikanac gađao je svoju ženu noževima i uvijek je promašio. Na kraju je uzeo baklju i zapalio ženu. Uzalud! Žena nije uspjela da izgori. Aplauz. (Galija pod ćeramidom)

“Granice između civilizacije i varvarstva leže duboko zakopane u pijesku pustinje…” (Putovanje po besmislu)

“Italijani bi na ovom svetom brijegu podigli crkvu, Amerikanci bazu, Francuzi hotel, a Libanci kockarnicu. Bugari bi ovdje sagradili veliki naučni institut za borbu protiv zagraničnog sujevjerja. Turci bi po običaju podigli karaulu, a Beograđani bi otvorili kafanu “Kod prvog greha”. Arabljani nisu podigli ništa.” (Putovanje po besmislu)

“Stare turske hanove po drumovima zamijenile su automobilske stanice na autostradama. Romantičnih drumskih razbojnika, koji su nekada napadali usamljene putnike i karavane, više nema. Zamijenile su ih velike međunarodne kompanije koje napadaju čitave narode. Hajdučija se polako sa carskih džada preselila u međunarodnu politiku.” (Putovanje po besmislu)

“Hotel je pun američkih nevjesta i đuvegija. Nedjelju provedu u maženju ili čitanju besmislenih romana. Njihove nevjeste su lijepe na neki naročiti način. U ljepoti američkih žena ima nečeg konfekcijskog. Svi ovi bogataši svijeta sve više liče jedni na druge. Svi oni pate od obilja istih poroka i od nedostatka istih vrlina. Izgleda da se među sirotinjom mnogo više održalo šarenilo svijeta.” (Zapisi pod gorom)

“Arapska pjesma rodila se u pustinji. Francuz je propjevao zbog žene, Italijan radi publike. Grk pjeva za bakšiš. Nijemac pjeva na komandu, a Srbin propjeva uz piće. Arapin je zapjevao od straha. Pustinja uplaši i junake i divove. Pustinje se jedino ne boje pjesnici (…) U pustinjama čovjek je propjevao da ne poludi. Možda se svaka poezija i svuda u svijetu rodila u pustinjama.” (Trube u Jerohinu)

***********

“Pojavio bi se iznenada, nasmijan, u svojim farmerkama i ogrnut šetland džemperom, sa kratko podšišanom bradom, pa se svima činilo kao da im je stari poznanik ili dajdža ili amidža. A onda bi nestajao u neki samo njemu znani svijet. Tako su Zuku slikara, karikaturistu, pisca, slikopisca i hodoljubca svi svojatali, a on je bio samo svoj, neuhvatljiv i tajanstven. Kod njega sam učio “visoku školu marifetluka” dugi niz godina … samo sam jedno shvatio: da se u tom duhovnom i božanski darovitom mudracu sretno susreo istok, zapad, sjever i jug : Afrika, Azija i Evropa.”, zapisao je Mirza Idrizović.
*************

Pitali jednom Zuku Džumhura: “Šta je ono što u životu čovjeka može da učini sretnim?”
Stari vuk je odgovorio vrlo jednostavno: “Kod nas u Bosni ima jedna riječ koja sve to stavlja na svoje mjesto,a to je – rahatluk!
“Možeš ti imati milione, ali ako u duši nemaš rahatluk – džaba ti.”

priredio: Kenan Sarač

• 

• 

• 

• 

• 

22.09. : Godišnjica smrti Nasihe Kapidžić-Hadžić

Nasiha Kapidžić-Hadžić ( 6. 12. 1932. Banja Luka – 22. 09. 1995. Sarajevo).

Nasiha Kapidžić-Hadžić je pisala poeziju za djecu, poetsko prozne zapise i dramske tekstove. Njeni pjesnički i prozni radovi uvršteni su u niz antologija i čitanki za osmogodišnje škole. Zastupljena je izborom iz pjesničkog opusa u školskoj lektiri.

Nasiha Kapidžić-Hadžić rođena je 6. decembra 1932. u Banja Luci,  a umrla 22. septembra 1995. godine u Sarajevu. Bila je bh. pjesnikinja, urednica i prozni pisac. Osnovnu i srednju školu završila je u rodnom gradu i diplomirala na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. U početku je radila kao profesor u banjalučkoj gimnaziji, a zatim je bila urednik u Obrazovnom i Dječijem programu Radio-Sarajeva. Potom je prešla u Izdavačko preduzeće “Veselin Masleša” gdje je, do penzionisanja, bila urednik edicije za djecu i omladinu.
Nasiha Kapidžić-Hadžić je pisala poeziju za djecu, poetsko prozne zapise i dramske tekstove. Njeni pjesnički i prozni radovi uvršteni su u niz antologija i čitanki za osmogodišnje škole. Zastupljena je izborom iz pjesničkog opusa u školskoj lektiri.Za stvaralački rad dobila je niz nagrada i priznanja, između ostalih:

Dvadesetsedmojulsku nagradu
Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva
nagradu Zmajevih dječijih igara
nagradu “Veselin Masleša” koju dodjeljuje grad Banja Luka
dvije godišnje nagrade Izdavačkog preduzeća “Svjetlost”

Neka najpoznatija djela:
– Maskenbal u šumi
– Vezeni most
– Svjetlić, svraka i lisica
– Šare djetinjstva i mnoge dr.

18.09.1890.:Rođen Hamdija Kreševljaković

Hamdija Kreševljaković (18. septembra 1890. – 9. jula 1959.)

Bio je bosanskohercegovački historičar i književnik.

Hamdija Kreševljaković rođen je 18. septembra 1890. godine u Sarajevu, na Vratniku, u Lubinoj ulici gdje je i odrastao. Radni vijek proveo je u obrazovanju radeći najprije kao učitelj, a kasnije kao nastavnik u sarajevskim školama. Dugo je uporno mnogostranim radom tragao za znanjem i obrazovanjem. Sam je naučio mnoge strane jezike među kojim i turski, koji je toliko dobro savladao da je s lakoćom mogao koristiti arhivsku građu na ovom jeziku. Svoj interes usmjerio je na istraživanje društveno-ekonomskih prilika u BiH u doba Osmanlijske vladavine. Bio je marljiv sakupljač historijske građe koju je, prirođenom sposobnošću da se približi ljudima i uzme od njih usmena kazivanja, predanja ili znanja o događajima i pojavama i da ih, provjerena drugim pouzdanijim podacima upotrijebi kao dragocjeni izvor da naučnu rekonstrukciju važnih isječaka naše prošlosti.

Objavljivao je svoje naučne radove sarađujući bez prekida i, tako reći, bez predaha u edicijama Naučnog društva, Zemaljskog muzeja, Istorijskog društva, Orijentalnog instituta, Zavoda za zaštitu spomenika i Enciklopediji FNRJ.
Njegovi glavni radovi su: “Kazandžijski obrt u Bosni i Hercegovini”, “Prilozi povijesti bosanskih gradova pod Turskom upravom”, “Stari bosanski gradovi”, “Stari hercegovački gradovi”, “Dženetići – prilog izučavanju feudalizma”, “Kapetanije”, “Čizmedžijski obrt”, “Hanovi i karavan-saraji”, “Sarački obrt u starom Sarajevu”, te mnoga druga djela od oko 40 radova koja je Kreševljaković objavio.

Hamdija Kreševljaković nije spadao u red onih historičara koji sami izvode teoretske zaključke iz datih podataka, pa nije ni upadao u zamku da podatke prilagođava unaprijed postavljenim teoretskim postavkama. On je znao da pomoću podataka nacrta dobru sliku, ali se nije upuštao u to da je sam interpretira. Stoga je njegovo djelo ostalo kasnijim generacijama kao bogata riznica izvora svake vrste i kao solidna osnova za dalja istraživanja i osvjetljavanja mnogih historijskih problema iz različitih aspekata naučnih potreba društva.

Umro je 9. jula 1959. godine ostavivši za sobom neizbrisiv trag u bosanskohercegovačkoj historijografiji.

Nedžad Ibrišimović (20. oktobar 1940, Sarajevo – 15. septembar 2011, Sarajevo)

Godišnjica smrti Nedžada Ibrišimovića
Nedžad Ibrišimović (20. oktobar 1940, Sarajevo – 15. septembar 2011, Sarajevo)

15. septembra 2011. godine u Sarajevu, u 71. godini života, umro je (preselio na ahiret) Nedžad Ibrišimović. Ibrišimović je bio istaknuti bosanskohercegovački književnik. U trećoj godini je ostao bez oca i s majkom odlazi u Žepče gdje završava osnovnu školu. Nakon jednogodišnjeg pohađanja tehničke škole u Zenici, 1957. godine prelazi u Sarajevo i pohađa srednju školu za primjenjene umjetnosti, odsjek vajarstvo i završava je 1961. godine. Nakon godinu dana nastavničkog rada u Žepču, upisuje studij filozofije u Sarajevu i diplomira 1977. godine. Bio je urednik u listovima “Naši dani” i “Oslobođenje”, jedno vrijeme bio je nastavnik u Goraždu, ali je uglavnom bio profesionalni književnik.

U toku agresije na BiH direktno se uključio u odbranu zemlje. Na Dobrinji je organizovao KZB “Preporod” koja je radila i u doba blokade ovog dijela Sarajeva. Bio je član Udruženja likovnih umjetnika BiH od 1982. godine. Od 1982. do 2000. imao deset samostalnih izložbi. Bio je predsjednik je Društva pisaca Bosne i Hercegovine, od 1993. do 2001. godine, a od 1995. do 1998. glavni i odgovorni urednik časopisa za književnost “Život”. Prevođen je na češki, turski, albanski, engleski, francuski, španski, njemački i italijanski.

Nakon izlaska iz štampe remek djela “Vječnik” (2005.), Društvo pisaca BiH ga je kandidiralo za Nobelovu nagradu. Roman “Vječnik” je oborio sve rekorde u izdavačkoj kući Svjetlost iz Sarajeva, uključujući i Selimovićev “Derviš i smrt”. U januaru 2009. godine u izdanju IKD “Šahinpašić” objavljeno je osmo izdanje “Vječnika”, a ukupan tiraž svih izdanja je 12.000 primjeraka. Umro je (preselio na ahiret) 15. septembra 2011. godine u Sarajevu, u 71. godini života.

Nagrade

za roman Ugursuz dobio je Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva 1969. godine,
za televizijsku adaptaciju Ugursuza prvu nagradu za dramski tekst na Bledskom festivalu 1970. godine,
za roman Karabeg godišnju nagradu Izdavačkog preduzeća “Svjetlost” 1971. godine,
za roman Braća i veziri godišnju nagradu Izdavačkog preduzeća “Veselin Masleša” 1989.
za knjigu Knjiga Adema Kahrimana, dodijeljena mu je nagrada Društva pisaca BiH 1992.
za Izabrana djela I – X, dobio je nagradu Skender Kulenović, 2004.
za roman “Vječnik” dobio je nagradu Bošnjačke zajednice “Preporod”, 2005.
za roman “Vječnik” Udruženje izdavača i knjižara BiH dodijelilo mu je godišnju nagradu 2005.
za roman “Vječnik” dodijeljena mu je nagrada Hasan Kaimija, 2006.

Ibrišimovićeva djela

Kuća zatvorenih vrata, 1964.
Najbolji časovničar na svijetu (radio-drama), 1967.
Pisac i njegova kreatura (radio-drama), 1968.
Zlatni most (radio-drama), 1968.
Ugursuz, 1968.
Zla krev, Odeon, Praha, 1976;
3. izd. V. Masleša, Sarajevo, 1982;
OGURSEZI. Perkhteu Musa Ramadani. Prishtine, Rilindija, 1988;
Ugursuz, Svjetlost, Sarajevo, 1984/1985;
Ugursuz, Svjetlost, Sarajevo, 1991;
Ugursuz, Preporod, Sarajevo, 1996;
Ugursuz, Svjetlost, Sarajevo, 1997;
Ugursuz, Publishing, Sarajevo, 1999;
Karabeg, 1971.
Priče, 1972.
Glas koji je pukao o Egidiju (radio-drama), 1974.
Izvor (radio-drama), 1977.
Živo i mrtvo, 1978.
Zmaj od Bosne, 1980.
Car si ove hevte, 1980.
Šamili tubakovi, 1984.
Nakaza i vila, 1986.
Drame, 1988.
Kuća bez vrata i druge priče, 1989.
Braća i veziri, 1989.
Dva dana u Al-Akru, 1991.
Knjiga Adema Kahrimana, 1992.
Zambaci moje duše, 1993.
Izabrana djela I – X.
Vječnik, 2005.

Citati i izreke Nedžada Ibrišimovića

“Sinoć je u Žepču obijena knjižara iz koje je ukradena jedna moja knjiga. Sumnja je pala na oba čitaoca. Istraga je u toku…” (“Slovo (o) čitaocu” – augusta, 1990. – Ruhani i šejtani inspiracija)

“Ja sam gotovo neprekidno, cio dan i cijelu noć pisac, čak, nekako, čini mi se, i ispod dana i ispod noći da sam pisac, veoma često zaboravljam da imam tijelo, da sam u njemu, da ga pokrećem, da se njime služim i, kad ovo kažem, naročito su mi s uma smetnuta leđa i potiljak (…)” (“Moja muslimanska triologija” – decembra, 1990. – Ruhani i šejtani inspiracija)

“Kako li veliki pisci gledaju na male pisce? Da li onako kao što general gleda na vojnike? ili bogataš na siromahe? ili onako kao što ljepotica gleda?” (Ibid.)

“Ja živim uporedo sa svojim užasima, nekako ravnopravno i mirno.” (Ibid.)

“O svojoj vlastitoj knjizi mogu misliti jedno, a neko drugi nešto drugo. Čak i kada živi svoju knjigu, pisac se njome ograđuje. Nije li onda slava i poznatost spisateljev paradoks?” (Ibid.)

“Učio sam da u filozofiji imaju stupnjevi kao etički (čudoredni, moralni), pa religiozni pa, kobajagi, kô najviši, čisto filozofski. Ona pamet koja hoće taj, bajagi, viši filozofski stupanj, eno joj ga, bujrum, meni je sasvim dostatan ovaj moj, vjerski stupanj. Neka filozofska pamet zaošija kakvugod misao do kraja, namah će se u nju kō strijela zabosti toj misli oprečna misao i, uvrh glave, filozofska će pamet razbistriti pitanje bez odgovora i time se još i pohvaliti. A ja ovaki kakav sam, znam da je mačka Božiji stvor, a šta je mačka, filozof ne zna, jer mu filozofska pamet na to ne daje odgovora.” (“Bosna je svoja” – decembar, 1990. – Ruhani i šejtani inspiracija)

“A meni muslimanu i poraz je pobjeda. To musliman zna.” (Ibid.)

“Gledam kako tri zemlje i tri naoružana naroda – opkolivši moju zemlju i moj nenaoružani narod – neminovno nestaju u mojim očima. Gledam kako to Evropa ravnodušno gleda i gledam kako i Evropa nestaje.

Vidim daleki Japan u svoj njegovoj ljepoti!

Ne bih volio da i Japan nestane.” (“Pismo Akiru Kurosavi” – oktobra, 1993. – Ruhani i šejtani inspiracija)

“Pomenuo sam šejtani inspiraciju i ruhani inspiraciju. Šejtan, zna se šta je! Šejtan nije dobar, on nas stalno iskušava i na zlo navraća. Allah, dželle šanuhu, je dobar. Ruhani, koja dolazi od arapske riječi ruh što znači duša, duh.” (“Šejtani i ruhani inspiracija” – septembra, 1994. – Ruhani i šejtani inspiracija)

“Spaljujući svoje knjige (a kako se osjeća onaj ko ih spaljuje, zna samo onaj koji ih spaljuje), možda sam bar na trenutak ukazao na evropski sudbonosni krug u kojem Neron spaljuje Rim da bi napisao knjigu i u kojem knjiga Mein kampf spaljuje i knjige i ljude!” (“Zašto sam spalio svoje knjige” – oktobra, 1994. – Ruhani i šejtani inspiracija)

U pauzi zasjedanja Drugog bošnjačkog sabora u Holliday Innu u Sarajevu neko je zidove oblijepio slikama Alije Izetbegovića. Kada je on stupio za govornicu prvo što je rekao bilo je to da se one njegove slike skinu. Da to nisam vidio i čuo 1993, ja ga sada ne bih rahat mogao zvati Alija, a još manje dragi Alija, mada mi nikad nije ni palo na pamet da ga lično oslovljavam samo imenom. On je za mene uvijek bio moj Predsjednik!”
(“Knjiga Alije Izetbegovića”, Saff, 19. oktobar 2007.)