“Boli jer u borbi za opstanak jedino na šta se nailazilo je bilo ”koji je broj poginulih”, žalosno”, kazuje supruga poginulog borca…
“Osjećam, tek sada, da sam psihički jača da nekom se obratim (ne znam zašto), ali osjećam da moram, jer sam te 1992. vodila za ruku dva sina, a i trećeg (od djevera rahmetli), prošla svašta nešto k'o i mnogi, a bol nosim još uvijek i nikada neće nestati” – dodaje.
Ismet Ganović, borac AR BiH od 15.04.1992. , poginuo u borbama za oslobađanje Prače 19.10.1992.
Bitka je počela 10. jula a završena je 31. jula 1993. godine.
Bio je to odgovor na operaciju Lukavac , Vojske Republike Srpske sa 15.000 ljudi, koju je vodio lično ratni zločinac Ratko Mladić. Cilj im je bio presjecanje Sarajeva i njegovo stavljanje u potpuno okruženje.
Mladićevi vojnici napadali su kotu Proskok, koju je branila 182. viteška (fočanska) lahka brigada Armije Republike BiH koja se tu povukla sa Grebka.
Na Proskoku je postavljena prva linija odbrane, a ona je držana do momenta kada 182. viteška (fočanska) lahka brigada više nije mogla da ostane na toj lokaciji zbog velikog broja poginulih i ranjenih boraca.Borbe su trajale 20 dana, a nakon ogromnih gubitaka u ljudstvu, 46 poginulih i 200 ranjenih, borci 182. su se povukli.
Tih 20 dana žestoke ofanzive srpske vojske, u kojoj se vodila borba prsa u prsa, branili su se Igman i Sarajevo. Cilj neprijatelja bio je presijecanje koridora koji je preko ove planine vodio za glavni grad. Borac Osman Đuderija, uspio je uništenjem prvog tenka u koloni zaustaviti tenkovski bataljon, nakon čega su se ostali povukli.
Prema svim vojnim doktrinama ovo je bilo nemoguće braniti. Na jednog pripadnika Armije RBiH išlo je deset srpskih vojnika, plus teško i lahko naoružanje koje su oni imali. U drugom tenku koji je jurišao na Armiju RBiH lično je sjedio Ratko Mladić i komandovao operacijom.
Na Proskok je prošle godine prebačen i autentični tenk srpske vojske koji je uništio Osman Đuderija.
15. jula 2018. obilježit će se 25. godišnjica Bitke na Proskoku.
Pripadnici tzv vrs na čelu s Ratkom Mladićem su 10. jula 1993. godine krenuli u ofanzivu preko Igmana i Bjelašnice, a cilj je bio zatvoriti obruč oko Sarajeva.
Ova operacija, kojom je komandovao Ratko Mladić, ratni zločinac i haški optuženik, trajala je do 31. jula. Nakon 20 dana pripadnici Armije RBiH počeli su se povlačiti zbog ogromnih gubitaka.
Kotu Proskok, u blizini sela Dejčići, branila je 182. viteška (fočanska) lahka brigada. U žestokim borbama koje su vođene tri sedmice poginulo je blizu 100 pripadnika Armije RBiH, a njih 500 je lakše i teže ranjeno. Nakon povlačenja, Proskok su zauzeli pripadnici tzv vrs.
Fočanske GAZIJE – ZLATNI LJILJANI (foto) HEROJI Bosne i Hercegovine 1992. – 1995. iz knjige “Monografija Zlatni Ljiljani i odlikovani pripadnici Armije R BiH 1992. – 1995.”
Fočanska brigada Armije BiH ratovala je širom Bosne i Hercegovine. Samo u bici na Proskoku, u ljeto 1993. godine, izgubila je više od 60 svojih pripadnika. Preživjeli borci ove brigade godinama pokušavaju na mjestima gdje su ratovali izgraditi memorijale kako bi obilježili važna mjesta iz novije historije Bosne i Hercegovine
Kada su neprijatelji popalili sela, namjerili su se na jedno poveliko brdo na Igmanu koje je narod zvao Proskok. Tu su ih dočekali naši borci. Predvodio ih je hrabri komandant Dževad Hanjalić. Palikuće i zlikovci mislili su da će lahko zauzeti ovo brdo na Igmanu, ali su se prevarili. Ali, džaba im je bilo što su stalno jurišali. I džaba im je bilo što su naše borce gađali iz tenkova. Sve im je bilo uzalud. Naši borci gađali su ih iz pušaka i sve više mrtvih neprijatelja ležalo je u šumi, ali, kasnije se desilo ono o čemu i danas naši preživjeli borci pričaju. Neprijatelji su prije mraka, nakon zatišja, napali iznenada, ali ovaj put s mnogo tenkova. Ove gvozdene grdosije gruhale su i brektale da se šuma prolamala od buke. Svako bi se živ skamenio od straha. Sve se kršilo i lomilo. Baš kao da deset aždaha plamenim jezicima hoće sve spržiti i satrati. Iza tenkova, kao đoje, krili su se neprijatelji. Mislili su da će sakriveni pobijediti naše borce i osvojiti Proskok i da će se popeti navrh Igmana.
Našim borcima sve je krenulo naopako. Neki su se, beli, i uplašili ovih gvozdenih smrtonosnica, što i nije sramota. I onim najhrabrijim nije bilo pravo kada im je komandant Hanjalić rekao da su potrošili sve metke za tenkove. Pa, haj’ ti sad, kako bez metaka?! Šta s tenkovima? I borci su prestali pucati. Šutjeli su i čekali. I, tako, dva tenka, prije drugih, došli su do rovova u kojima su bili naši borci. Mogli su ih čak i pregaziti. U tim dugačkim sekundama, kada se odlučivalo o životu i smrti, komandant Dževad Hanjalić upitao je borca do sebe: “Osmane, gdje ti je top?” “Kakav top, komandante!? Znaš da njime nisam nikada gađao tenkove, samo rovove, i to s brda na brdo. Tako su u njemu podešeni nišani. Znaš i sam, komandante!” “Osmane, uzmi top i gađaj tenk!” “Ama…” “Osmane, uzmi top i gađaj tenk!” “Razumijem, komandante!”
Oči boraca bile su uprte u Osmana. Znali su da ih čeka borba prsa u prsa s četnicima, ali su čekali da vide šta će on uraditi. Osman je, kao da je puška, podigao kineski bestrzajni top na rame i počeo nišaniti. Tražio je pogodnu poziciju, ali se cijev na kupoli tenka polahko okretala prema Osmanu. Našao se oči u oči s tenkom. Ko će prije opaliti. Borcima su se sekunde činile kao sati. I, Osman prvi opali. Pogodio je točkove gusjenice, a nakon toga kupolu. Tenk se zapalio. S topom na ramenu, potrčao je prema drugom tenku.
Naši borci, koji su ovaj mejdan usplahireno posmatrali, trgli su se iz obamrlosti koja im je prikovala noge za zemlju i potrčali. Neprijatelji su kao bez glave bježali nizbrdo, prema selu Dejčići. Mlađi borci, koji su dobro trčali, gonili su podaleko neprijatelje, a oni su stariji ostali na položajima s Osmanom.
OSMANOV TENK
Osman iz priče koju je zapisao Mirsad Sinanović jeste Osman Đuderija, borac 182. viteške fočanske lahke brigade. I danas, iako je od tog julskog dana prošlo skoro četvrt stoljeća, Osman se sjeća svakog trenutka bitke na Proskoku. Zapis njegovog junaštva pregledan je na YouTubeu na desetine hiljada puta. Ali, tenk koji je zaustavio tek je ovog ljeta postao spomenik na Proskoku, i to nakon nekoliko godina borbe da se ovaj simbol Osmanove i borbe njegovih saboraca spasi od uništenja, od rezanja u staro željezo. Tri je godine Sakib Pačo tražio, molio, zvao da se tenk konzervira i prebaci na Proskok, da se obilježi mjesto velike, važne bitke. Uspjelo mu je tek prije mjesec dana. Zašto je Osmanov tenk toliko važan?
“Bila je to ofanziva poznata kao ‘Lukavac 93’. Našli smo se u potkovici, o okruženju. Snage VRS brojale su oko 12.500 vojnika, krenuli su ka Proskoku, Rogoju i Trnovu. Bila je to velika ofanziva u kojoj su Fočaci napravili važnu stvar – stali smo na Proskoku”, priča nam Pačo, jedan od zapovjednika Fočanske brigade. “Ostale jedinice su otišle lijevo ili desno, teško je bilo stati pred čeličnu kolonu dugu nekoliko kilometara. Mi smo stali i dočekali ih. Stajao sam i ja pred tim tenkom, na 30 metara”, kaže nam. Tada je ranjen. Bilo je to jedno od šest Pačinih ranjavanja tokom rata. Osman Đuderija bio je brži od neprijateljskih tenkista. “Uz nas je bilo i stotinjak civila iz Goražda. Tenk je postavljen na Jahorinu kako bi djelovao po nama, postojala je mogućnost da se izgubi Rogoj, što bi nam onda presjeklo puteve. Izmoreni, neispavani, stali smo na Proskoku i nismo htjeli dalje. Valjalo je stati pred kilometarsku kolonu tenkova, transportera. Ljudi su mi na Proskoku umirali na rukama. To se ne zaboravlja i ne damo nikome da nam priča kako je i šta je bilo. Mladić je tada ostao u okruženju, držala ga je 1. bošnjačka brigada. Mi smo to tek kasnije saznali”, sjeća se Pačo.
Fočanska brigada osnovana je u septembru 1992. godine na prostorima u okolini Grepka, po naredbi Štaba Vrhovne komande Armije RBiH. Prvi je komandant bio Zaim Bešović, prije njega komandirao im je i Ferid Buljubašić. “Običan svijet, patriote koji su izišli na crtu s puškom u ruci da kažu konačno ‘ne’ četnicima koji su po Podrinju činili genocid nad bosanskim muslimanima, odnosno samo nastavili genocid koji su činili desetljećima unazad”, kaže Pačo. “Borci su stali u stroj, formirana je jedinica koja je u nekim trenucima imala i do dvije hiljade ljudi. I krenuli smo u odbranu ovih sela i mjesta”, priča Pačo za Stav. “Naša su mezarja ostajala širom ove zemlje, ratovali smo u 12 općina. Borili smo se svojski. U Goraždu su nas pazili, nisu nas smatrali izbjeglicama. Zajedno smo bili rame uz rame. I njihovi borci su nama dolazili u pomoć.”
MEMORIJALNI CENTAR
VRS je zaustavljena na Proskoku, no Fočanska brigada platila je veliku cijenu. Više od 60 boraca tu je ostalo ležati, poginulih u borbi prsa u prsa s neprijateljskim snagama. Proskok nikada ne bi napustili da su imali pomoć drugih brigada. VRS je krenula iza naših leđa, na Bijelu lijesku i Rakiticu da nas zaobiđu, ostali smo u poluokruženju i morali smo se povući jer nam nisu htjeli pomoći”, priča Pačo. “Tražio sam kao zamjenik komandanta da nam pomognu, generali nam nisu dali, pustili su nas da izginemo. Bilo je puno sramotnih stvari, pojasnit će to historija. Možda njima smeta danas ovo što govorim jer se zna zašto smo se povukli.”
Danas, nakon što je tenk, kao simbol borbe na Proskoku, postavljen na tom mjestu, borci fočanskih brigada žele napraviti memorijal koji će podsjećati na njihove pale saborce. “Udruženja 1. bošnjačke i 182. viteške zajedno rade, želimo tu napraviti memorijalni centar. Želimo to napraviti jer znamo da se pokušava minimizirati uloga fočanskih boraca u agresiji na BiH. Nećemo dozvoliti da naši šehidi budu zaboravljeni i tražit ćemo da tu bude spomenik. Borit ćemo se do posljednjeg za to”, odlučan je Pačo. “Naša historija mora biti zabilježena stvarima poput tog tenka, spomenicima, spomen-sobama. Zatiru se sjećanja na ono što smo preživjeli, uništavaju se ‘ruže’ po ulicama Sarajeva. Samo borci danas pokušavaju sačuvati sjećanja na ono što je obilježilo historiju ove zemlje. Jer, ako se ne postavi tenk kao ovaj na Proskoku, ako se ne napravi spomen-soba, ako se ne sačuva ono što su heroji novinari bilježili u ratu, sve će se to brzo zaboraviti”, kaže Sakib Pačo. I poručuje: “Mene najviše boli što se mi ne okupljamo, što nemamo običaj da slavimo svoje pobjede, ali i to se polahko mijenja. Treba dovoditi djecu na sva ta mjesta, pričati im, učiti ih da znaju šta je bilo, da se to njima ne ponovi. Da znaju ko je bio neprijatelj i ko će njemu opet biti neprijatelj.”
GREBAK 1992. – 2017. : 25 GODINA OD FORMIRANJA PRVE FOČANSKE VITEŠKE BRIGADE
DA SE ZNA I PAMTI ZAUVIJEK
U periodu od 10. do 31. jula 1993. u širem rejonu Proskoka živote je dalo 46 boraca 1. fočanske viteške brigade (82. brdske viteške brigade), a njih 256 je ranjeno…
_ _ _ _ _ _ _
…2000 (dvije hiljade) Fočaka je pod puškom u AR BiH poginulo na ratištima širom BiH…
Fočanski herojiPrva fočanska viteška brigada
Prva drinska brigadaOko 750 Bošnjaka sa prostora fočanske opštine organiziralo se u Prvu drinsku brigadu koju je krajem
aprila 1992. formirao Zaim Imamović. Borci ove jedinice s ponosom ističu imena istaknutih suboraca:
Midhat Džanko, Alija Rasim, Omer i Amir Puriš, Pašo Pašalić, Nihad Klinac, Dževad Hanjalić, Azem Merkez, Esad Vejo, Murat Dragolj, Munir Šubo, Ahmet i Husnija Bekan, Jasmin Haznadar, Dževad Selimović, Emin Osmanspahić, Džemail Milatović, Hasan Turčalo, Zaim Imamović…IZ FOČE JE 70 PRIPADNIKA ARMIJE RBIH ODLIKOVANO ZLATNIM LJILJANOM.************************video:
Grebak ‘92 – da se ne zaboravi
video:
vrijeme kazivanje pamćenje Grebak 1993. bajram na Grebku
video:
DVIJE HILJADE (2000) fočanskih šehida
video:
Foča,careva džamija i 2000. šehida
video:
Proskok 21.07.1993.
Osman Đuderija, čovjek koji je kineskim bestrzajnim topom sa ramena uništio tenk..
Otrgnuto od zaborava : sjećanje na Fočansku brigadu i put života.
Sjećanje na Grebak obilježava se svake godine (u avgustu).
PODSJETNIK : Fočanska viteška brigada
Postrojavanjem jedinica Fočanske viteške brigade, na prevoju Grebak, formirana je u augustu 1992. brigada. Uspostavljen je put spasa preko Grebka, kojim se Goražde u najtežim danima snabdijevalo hranom. U okviru manifestacija Grebak , okupi se nekoliko bivših pripadnika Fočanske brigade te stotine zvanica, a na ratni put brigade čiji su pripadnici izvodili borbena dejstva gotovo na cijelom području BiH, podsjeti po neki preživjeli gazija Brigade.
Podsjetimo se da je odluka o formiranju Fočanske brigade donesena 16. augusta 1992. kada su u njen sastav ušli Jahorinski, Fočanski i bataljon Sutjeska. Kroz brigadu je tokom ratnog perioda prošlo više od 2.500 pripadnika, među kojima je 19 vojnika odlikovano najvišim ratnim priznanjem značkom Zlatni ljiljan. Podsjetimo se na nezaboravne bitke u odbrani doline Sutjeske, Ustikoline, koridora Igman – Goražde, Proskoka, Treskavice, srednje Bosne i mnogih krajeva BiH.
U proljeće 1994. Fočanska viteška brigada pravcem prema istočnoj Bosni na bjelašničko-treskavičkom ratištu izvodila je borbena dejstva, tokom 1994.- 1995. godine kada su oslobođeni Greda, Treskavica, Bjelašnica, Đokin toranj, Brda – Prečko – Brdo i Proskok. U taj vakat Fočanska brigada dobila je naziv viteška. U pobjedonosnom pohodu ovu je brigadu zaustavio Dejtonski mirovni sporazum.
U borbama je poginulo 267 pripadnika Brigade, dok je više od 500 njih teže ili lakše ranjeno, a poginuo je i komandant bataljona Dževad Hanjalić.
Prva fočanska brigada – Grebak 1992 – komanda – s desna na lijevo Šemso Tucaković, Galib Hodžić, Fehim Bibić, Dževad HanjalićSulejman Mekić – vozačPekari na Grebku – Prva fočanska brigada – Grebak 1992Prva fočanska brigada – Grebak 1992
Sakib Pačo – Apač – heroj/zlatni ljiljan
Prva fočanska brigada – Grebak 1992Prva fočanska brigada – Grebak 1992Prva fočanska brigada – Grebak 1992Prva fočanska brigada – Grebak 1992Prvo postrojavanje na Grebku – Prva fočanska brigada – jula 1992
Jedinstvena memoarska hronika ratne golgote Foče i Goražda.
Autor nam je kroz dnevnik i zabilješke dočarao ratnu hroniku Foče, Goražda, Grebka i Drine.Kao na filmskoj traci se smjenjuju događaji, a tu su stvarni likovi i autentični događaji. Ovaj vrijedni bošnjak nas spriječava da zaboravimo herojstvo 182. fočanske viteške brigade i da zaboravimo njene šehide i njene gazije i heroje.
Na Drini je, odnosno širom Bosne i Hercegovine s puškom u ruci, postiglo šehadet dvije hiljade (2000) Fočaka. Nijedna Opština nije dala više šehida sa puškom u ruci od fočanske Opštine. Ne zaboravimo da su hrabri Fočaci na Proskoku, onda kada je bila velika ofanziva, četnička ofanziva na Trnovo, odnosno na Bjelašnicu i Igman od 10. do 31. jula 1993. goloruki se suprostavljali četničkoj ofanzivi na Proskok. Za 21 dan je četrdeset Fočaka postiglo šehadet. Dvijestotine njih je ranjeno.
Roman “Smrt na putu spasa” autora Salima Kurta je jedinstvena memoarska hronika najtežih ratnih vremena i iskušenja kroz koja su prošli Bošnjaci fočanskog i goraždanskog kraja.
Fočak Salim Kurt je sudionik ovog pisanog djela. Na romanu je radio tri godine. Priča se temelji na nadi i preživljavanju jednog naroda. Glavni lik je Hasan Turčalo.
“Radio sam ga iz inata, prkosa nas Podrinjaca što smo sve zaboravili. Što smo sve zapostavili, i historiju i patnju naroda iz Goražda i Foče i Drine. Glavni lik romana je Hasan Turčalo, čovjek koji je prelazio Drinu i dolazio na Grebak. Predvodio hiljade civila na putu po hranu i vraćao. Išao je kroz neprijateljske položaje, zaobilazio stotinu staza. Njegova smrt je zagonetna i ja sam o tome pisao u ovom romanu”, priča Kurt.
“Ovaj roman je kamen temeljac Drine, naše svijesti da se ne zaboravi. Što nije zapisano nije ni bilo”, poručio je Kurt.
“Prednost je što sam ja sudionik svega toga. Nisam ništa izmišljao. Sudionik sam, ali sam se i istraživački bavio ovim djelom”, istakao je Kurt.
Naziv romana se odnosi na put kojim su prelazili civili s Hasanom u potrazi za hranom, municijom…Na tom “putu spasa” živote je izgubilo oko 1.000 ljudi.
“Oko 80 kilometara u jednom pravcu je išao narod Goražda. Nisu znali hoće li se vratiti i svojoj djeci donijeti kilogram brašna… To su bile neprijateljske linije, ali Haso je bio vodič. On bi zaobišao neprijatelja. Po 5.000 ljudi je prevodio na Grebak. Mene iritira to što je on zaboravljen poslije rata”, govori Kurt.
Ovo je Kurtova druga knjiga, a 2000. godine mu je izašla “Grebak u zoni sumraka”.
Preporučujem vam knjigu Smrt na putu spasa autora Salima Kurta, koja govori o patnjama i stradanjima bošnjaka Foče, Goražda, Rogatice, Višegrada, ali i herojskoj borbi bošnjaka tih krajeva.
Autor je kazao:”Ovaj roman je moja obaveza prema rodnoj grudi i jedinoj nam Drini.Ovo je moj dug svim njenim gazijama i rahmetlijama koji su se junački borili u toku posljednje oružane agresije.”
Autor nam je kroz dnevnik i zabilješke dočarao ratnu hroniku Foče, Goražda, Grebka i Drine.Kao na filmskoj traci se smjenjuju događaji, a tu su stvarni likovi i autentični događaji. Ovaj vrijedni bošnjak nas spriječava da zaboravimo herojstvo 182. fočanske viteške brigade i da zaboravimo njene šehide i njene gazije i heroje.
Jer je na Drini, odnosno širom Bosne i Hercegovine s puškom u ruci, a spominjem, podvlačim to s puškom u ruci, postiglo šehadet dvije hiljade (2000) Fočaka. Nijedna Opština nije dala više šehida sa puškom u ruci od fočanske Opštine. Ne zaboravimo da su hrabri Fočaci na Proskoku, onda kada je bila velika ofanziva, četnička ofanziva na Trnovo, odnosno na Bjelašnicu i Igman od 1. do 31. jula 1993. goloruki se suprostavljali četničkoj ofanzivi na Proskok. Za 21 dan je četrdeset Fočaka postiglo šehadet. Dvijestotine njih je ranjeno. 17. jula 1993. godine šehadet je postigao komandant Fočanskog bataljona heroj Dževad Hanjalić čije posljednje riječi su bile:”Borite se do zadnjeg i nemojte se predati, i poselamite mi moju ženu i poselamite moga sina.”
Roman Smrt na putu spasa mora da nađe mjesto u našim kućama, da se podsjetimo šta se to dešavalo na tom prostoru, na tom komadu Bosne i Hercegovine gdje su goloruki bošnjaci branili našu domovinu Bosnu i Hercegovinu.
Nezim Halilović Muderris
VIDEO
ROMAN : SMRT NA PUTU SPASA
Nema ništa gore od zaborava. I sve što se ne zapiše brzo se zaboravlja.
Autor Salim Kurt u svojoj drugoj knjizi o Grebku progovorio je o patnjama i stradanjima bošnjaka Foče, Goražda, Rogatice, Višegrada,…ali i herojskoj borbi bošnjaka tih krajeva. Sam autor ističe:”Ovaj roman je moja obaveza prema rodnoj grudi i jedinoj nam Drini.Ovo je moj dug svim njenim gazijama i rahmetlijama koji su se junački borili u toku posljednje agresije.”
Autor nam je kroz dnevnik i zabilješke , dočarao ratnu hroniku Foče, Grebka, Drine, Goražda. Kao na filmskoj traci se smjenjuju događaji. Stvarni likovi i autentični događaji daju draž ovom savremenom romanu. Romanu dragulju bosanskohercegovačke i bošnjačke kulture pamćenja. Da nam se ne ponovi ono što nam se dogodilo u bliskoj prošlosti.
“Osjećao sam u zraku prije tri godine da se nešto sa bošnjačkim narodom dešava. Na san mi je počeo izlaziti glavni junak – lik Haso Turčalo. Dao sam se na istraživanje i ispisivanje ovog romana. Mukotrpan rad sa zaprekama i preprekama stvorio je u meni taj inat i konačno sam uspio. Sad sam sretan.” – kazuje autor romana Salim Kurt.
Nekoliko citata iz samog romana:
SMRT NA PUTU SPASA – Salim Kurt
Foča je pala…Pala je pod nogu agresora, istog onog, koji je i prije pedeset godina došao klati, pljačkati i silovati.
_ _ _
“Hej! Ko ste vas dvojica?”
“Pačovci” – proderah se glasno jer mi je glas s druge strane izgledao poznato.
_ _ _
Čolpa, Pačo, Mungos iako su ranjeni, idu i ne žale se.
_ _ _
Problem svih nas na Grebku je isti. Mi smo daleko od svojih obitelji. Kao pravi legionari – ratnici, bez drugih obaveza, samo rat, patnja, borba i nada…
_ _ _
Poslije večere dolazi Pačo i Tato. Pognuli glavu i plaču. – Pao nam je Rogoj! Rekoše to u jedan glas.
_ _ _
I komadant BST-a je poginuo kad i Čolpa. Kaec je mrtav također. Koji užas. Koji horor. Koja nesreća u jednom jedinom danu…
_ _ _
Dževad pada od rafala metaka i pri samom izdisaju uspio je poslati zadnje riječi: “Poselamite mi ženu…..i….si…naa……..” -jedva izusti zadnju riječ, krv mu začepi usta.Šiljo pade uz njega i on je pogođen…
_ _ _
“Vidite te munafike, izdajnike i dezertere kako se mirno šepure po našoj zemlji, natopljena krvlju rahmetlija i oni su danas nešto i neko, a mi saburamo, deveramo i nadamo se boljem, ipak se tješimo zato što ima još dobrih i voljnih pomoći” – začu glas iza svojih leđa.
Salim osjeti dugi napad bijesa i srama. Zašto smo izginuli? Zašto smo ratovali?
_ _ _
O autoru
Salim Kurt, rođen je 1963. općina Foča. Bavi se slikarstvom, piše poeziju i prozu.Imao je dvije samostalne izložbe i napisao dvije knjige: Grebak u zoni sumraka, Sarajevo,2000. godine i Smrt na putu spasa, Sarajevo, 2016. godine.
_ _ _
Salim Kurt nam je sačuvao od zaborava 182. fočansku vitešku brigadu i njene gazije i heroje, sačuvao je i desetine heroja sa Drine, iz Foče, Goražda. Roman Smrt na putu spasa mora naći mjesta u svakom bošnjačkom domu, u svin bošnjačkim Bibliotekama, kao i svim školama.
Knjiga ,,Smrt na putu spasa’’ autor Salim Kurt, izdavač Salim Kurt, Sarajevo 2016., 144 strane, ilustrovana, mehki uvez.
Nema ništa gore od zaborava. I sve što se ne zapiše brzo se zaboravlja.
fotografije:Halima Sarač, Kenan Sarač i AA
priredio: Kenan Sarač
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
Preporučujem vam knjigu Smrt na putu spasa autora Salima Kurta, koja govori o patnjama i stradanjima bošnjaka Foče, Goražda, Rogatice, Višegrada, ali i herojskoj borbi bošnjaka tih krajeva.
Autor je kazao:”Ovaj roman je moja obaveza prema rodnoj grudi i jedinoj nam Drini.Ovo je moj dug svim njenim gazijama i rahmetlijama koji su se junački borili u toku posljednje oružane agresije.”
Autor nam je kroz dnevnik i zabilješke dočarao ratnu hroniku Foče, Goražda, Grebka i Drine.Kao na filmskoj traci se smjenjuju događaji, a tu su stvarni likovi i autentični događaji. Ovaj vrijedni bošnjak nas spriječava da zaboravimo herojstvo 182. fočanske viteške brigade i da zaboravimo njene šehide i njene gazije i heroje.
Jer je na Drini, odnosno širom Bosne i Hercegovine s puškom u ruci, a spominjem, podvlačim to s puškom u ruci, postiglo šehadet dvije hiljade (2000) Fočaka. Nijedna Opština nije dala više šehida sa puškom u ruci od fočanske Opštine. Ne zaboravimo da su hrabri Fočaci na Proskoku, onda kada je bila velika ofanziva, četnička ofanziva na Trnovo, odnosno na Bjelašnicu i Igman od 1. do 31. jula 1993. goloruki se suprostavljali četničkoj ofanzivi na Proskok. Za 21 dan je četrdeset Fočaka postiglo šehadet. Dvijestotine njih je ranjeno. 17. jula 1993. godine šehadet je postigao komandant Fočanskog bataljona heroj Dževad Hanjalić čije posljednje riječi su bile:”Borite se do zadnjeg i nemojte se predati, i poselamite mi moju ženu i poselamite moga sina.”
Roman Smrt na putu spasa mora da nađe mjesto u našim kućama, da se podsjetimo šta se to dešavalo na tom prostoru, na tom komadu Bosne i Hercegovine gdje su goloruki bošnjaci branili našu domovinu Bosnu i Hercegovinu.
Nezim Halilović Muderris
VIDEO:
ROMAN : SMRT NA PUTU SPASA – o knjizi govori Nezim Halilović Muderris
U subotu 13. augusta 2016. godine na prijevoju Grebak položeno je cvijeće ispred spomen‑obilježja u znak sjećanja na pripadnike Armije Republike Bosne i Hercegovine, ali i civile koji su stradali na ovim prostorima. Održan je i čas historije, a prigodnim govorima obratili su se i zvaničnici, što je bio centralni dio manifestacije “Grebak – put života”. Dan ranije, u petak, proučeni su Ja'sin i tevhid za poginule borce. Obilježavanju su prisustvovali mnogi visoki oficiri koji su u tim prvim ratnim godinama bili na Grepku te veliki broj bivših boraca s porodicama, ali i oni koji danas žive u drugim zemljama, a porijeklom su iz Foče ili Goražda ili drugih mjesta Podrinja. Svi su oni došli kako bi sačuvali sjećanje na pripadnike 1. fočanske brigade i druge jedinice koje su branile ovaj prostor. I svakog pridošlog riječ “Grebak” podsjeća na put u život ili u smrt, a bili su svjesni da su njime morali krenuti. Za njih je kretanje značilo – opstanak, a čekanje – smrt. I kretanje je prevagnulo. Na Grebak je dopremana hrana, municija i lijekovi, a nisu mogli preživjeti bez ovo troje. Svaki dan civili iz Goražda prelazili su ovaj put dug 60 kilometara da bi se familijama vratili s hranom koju su nosili na leđima. Borci su na konjima prenosili municiju. A morali su proći kroz neprijateljske zasjede, bili ubijani ili ostajali smrznuti u dubokom snijegu. Igmanski marš ne može se porediti s ovim putem samo iz jednog razloga. Igmanski je trajao samo jedan dan, a ovaj danima, mjesecima, godinama. Nikada kraja borbi. Danas je Grebak postao jedan od najupečatljivijih simbola opstanka jednog naroda. Život je pobijedio.
Ferid Buljubašić: Živjeli smo u bajtama
Zanimljiva je historija otpora ovog kraja. Negdje polovinom maja 1992. godine stigla je zvanična naredba Općinskog štaba TO Goražde o formiranju 1. drinske brigade. Ta brigada držala je front prema Foči. Prvi i jedini komandant bio je rahmetli Zaim Imamović.
Samo nekoliko dana poslije formirane su 31. drinska udarna brigada na lijevoj obali Drine s komandantom Abduselamom Sijerčićem, dok je 43. brigadom komandirao Amir Reko Makedonac. Već krajem maja formirana je 1. višegradska brigada, u kojoj su bili i borci iz Rudog. Njen komandant bio je Ahmet Sejdić. U novembru 1992. godine formirana je Istočnobosanska operativna grupa, u čiji sastav ulaze sve brigade i Mješoviti artiljerijski divizion (MAD), koji je formiran zahvaljujući plijenu operacije “Krug”. Prvi komandant IBOG‑a bio je Ferid Buljubašić. Iz Sarajeva je došao s više oficira. U sastavu IBOG-a bili su i četa vojne policije, ratna bolnica, transportna jedinica s oko 150 konja.
A jedini put snabdijevanja hranom, municijom i lijekovima bio je preko Grepka. O ovome razgovaramo s komandantom Fočanske brigade, kasnije IBOG-a, Feridom Buljubašićem, koji nam je objasnio da Grebak nije bio rezultat nekog planiranja, već je nastao iz potrebe, sam po sebi.
“S nekih 400 boraca došli smo s Igmana do Grepka. Samo je njih 150 bilo naoružano, i to starim automatima i puškama. Uglavnom, bez vojničke uniforme, u farmerkama i patikama. Istovremeno, došla je i jedna jedinica iz Foče od koje smo formirali Fočanski bataljon, a sa Zelengore su došli i borci koje je vodio Zaim Bešević. Tada je bilo oko 1.200 naoružanih boraca. Kasnije je došla i jedinica Fikreta Ćuskića, tzv. Riječka brigada, ali u kojoj je bilo 150 boraca. I u prvom smo sukobu sa srpskom vojskom mi oslobodili ovaj koridor. Kada sam odavde otišao u Goražde, ostala je Fočanska brigada, sve do juna 1993. godine. Prema površini, Grebak je bio najveća oslobođena teritorija u fočanskoj općini u toku rata. Meni je Grebak značajan i po tome što je odavde evakuirano više od stotinu teško ranjenih boraca, prvo na Igman, pa u Sarajevo, ali i u druge zemlje. Bez Grepka bi to bilo nemoguće. Osim toga, s ovoga je prostora otišlo više od 35.000 izbjeglica, uglavnom s Gornjeg Podrinja. Eto, ovo je bila teritorija u kojoj se sve kretalo: i borci, i izbjeglice, i humanitarci, i sanitarci. Svi su htjeli pomoći opkoljenom Goraždu, ali i drugim mjestima ako bi se za to ukazala potreba. Kako smo živjeli u Grepku? Pa napravili smo logor na jednoj lokaciji, iskopali bajte u koje smo navukli paprat, a nju prekrili dekama. Narod i borci snalazili su se kako su znali i umjeli. Ja sam u tim bajtama živio do kraja septembra, odnosno početka oktobra 1992. godine, kada sam otišao u Goražde”, rekao je Buljubašić.
Ahmet Sejdić: Bio je to put u život, ali i u smrt
Nihad Delahmat došao je u kolicima na Grebak. Bio je u Prvoj drinskoj brigadi. Ranjen je u borbama na teritoriji Ustikoline. Iako je invalid, Grebak ne propušta.
“On je za mene više od života. Koga god ovdje vidim podsjeti me na neki događaj, kao da je jučer bilo. Svaki se put preispitujem odakle nam snaga za ono što je prošlo. Gladni, bez municije, a stalno u borbama. Neki su imali i dva metka, ali su išli čuvajući tu istinu za sebe. A čim bi se pojavio kamion na Grepku, znali smo da je došla municija. Onda bi prestajale sve brige. Za mene je bila važnija municija od hrane”, prisjetio se Nihad Delahmat.
Ahmet Sejdić, komandant Prve slavne višegradske brigade, poznat je kao “heroj odbrane Goražda” i dobitnik je “Zlatnog ljiljana”. Nakon što je Višegradska brigada bila primorana napustiti Višegrad, došla je u Goražde. Sejdić je postao i zapovjednikom 808. muslimanske brigade u Goraždu. Herojstvo je pokazao u odbrani Goražda tokom 1994. godine.
“Nas u Goraždu spasio je Grebak. Kako bismo dobivali municiju, hranu i lijekove da nije bilo ove slobodne teritorije? Slobodno mogu reći, Grebak je bila jedna od naših pozicija koja nam je pomogla da odbranimo Goražde. Hrabrost bez municije ne znači ništa. Krene kamion s Pazarića s onim bez čega se ne može, pa preko Igmana, a onda je valjalo proći kroz neprijateljske zasjede, da ne govorim o velikom snijegu i minusima na kojima se dah smrzavao. Ni danas mi nije jasno kako su se obični građani po velikom snijegu, po najvećim minusima i natovarenih leđa vraćali u Goražde kako bi obradovali svoju familiju. Obično bi nosili brašno i lijekove. Na leđima im je bilo od 30 do 50 kilograma. A znaju da su prije nekoliko dana neki od Goraždana ostali smrznuti na tom istom putu ili su ubijeni u zasjedi. Sve ovo ih nije demoralisalo, valjalo je preživjeti. Vidite, ovaj je put nekima donosio život, a neki su na njemu ostavljali svoje živote. I kada se svedu računi, pred porivom za preživljavanjem nema ustupaka, ide se naprijed, neko mora preživjeti. Rahmetli Hasan Turčalo bio je glavni u provođenju konvoja između neprijateljskih zasjeda. On nam svima mora ostati u sjećanju. Mnoge je živote na ovom putu spasio, ali je na njemu ostavio svoj. Neki su iz Međeđe prelazili i po 80 kilometara da bi došli na Grebak, a da nisu imali nikakvo osiguranje. Nama je valjalo imati one koji će braniti Goražde. Grebak je fenomen. Znam jednog koji se s Grepka vratio sa 70 kilograma hrane na leđima. Evo, bi li to neko danas uradio ako bi ostao bez hrane? Zato je Grebak fenomen u toj borbi za goli život. Zanimljivo je i to da u Goraždu tada nije bilo bolesnih kao što ih danas ima. Naprosto, svi su bili u nekoj obavezi da bi opstali na nekim prostorima. I morali su biti zdravi!
Zaim Bešević: Moji su borci stali u odbranu Igmana
Zaim Bešević je u 1992. godini postao zvanično komandant Fočanske brigade. U javnosti je poznat po nadimku “Vuk sa Zelengore”. Danas najviše vremena provodi s braćom u selu Zaostro na Tjentištu, gdje se bave poljoprivredom, stočarstvom i pčelarstvom. Na neku od historijskih manifestacija navrati, kao i na ovu na Grepku. Zarastao je u bradu i kosu, tako da ga je teško prepoznati, pogotovo kao bivšeg komandanta. Još u prvoj polovini aprila 1992. godine došao je s borcima na Grebak.
“Šta da kažem?! Među prvima sam s borcima došao na ove prostore. Kasnije sam postao komandant Fočanske brigade. Ova brigada iznijela je mnoge bitke, to kao da mnogima nije jasno. To je čitava jedna historija. Ali ima ona krilatica koje se često sjetim: ‘Borci vode borbe, a politika ratove.’ Sjećam se kao da je jučer bilo. Palo je Trnovo i mi smo ostali odsječeni na ovom području. Nije bilo druge, morali smo se povlačiti prema Igmanu. Ali Mladić je nakon Trnova krenuo da osvoji Igman i tada bi i Sarajevo bilo u okruženju. Fočanska brigada stala je među prvima u odbranu Igmana. O tome su mnogi pisali. Toliko je vojski bilo, a da nisu iskopali rovove. Fočanska brigada bila je na prvoj liniji, a da nije imala vremena za ukopavanje. A Mladić s tenkovima. Šta je dalje bilo, neka drugi pričaju.”
Sakib Pačo dobitnik je “Zlatnog ljiljana” i zamjenik komandanta Drugog bataljona Fočanske brigade Dževada Hanjalića, koji je poginuo na Proskoku kada su se borci ove brigade povukli na Igman. Tada su iza bukvi dočekali oklopnu jedinicu srpske vojske koja je preko sela Dejčići krenula osvojiti Igman. U ovoj bici borac Osman Đuderija bestrzajnim kineskim topom s ramena pogodio je kupolu neprijateljskog tenka koja se zapalila, što je bilo presudno u tim prvim danima odbrane Igmana. Tada je poginuo i komandant Dževad Hanjalić.
Sakib se sjeća ove bitke: “Tada su poginuli komandant Dževad Hanjalić, njegov kurir Ramo Rahman i diverzant Munib Korjenić. O njihovoj herojskoj smrti pričali smo danima. Hanjalić je teško ranjen u borbi prsa u prsa. Ostao je ležati na liniji razdvajanja, na otvorenom prostoru, nedaleko od naših položaja. Srpski vojnici htjeli su ga živog i nisu pucali. Prema njemu je potrčao kurir Ramo ne bi li mu pomogao, a naši borci su ga pokrivali vatrom. Ali srpski borci ranili su i komandantovog kurira. Tada se Hanjalić pridigao na koljena i zavikao: ‘Ramo, skini mi bombu i aktiviraj, bolje zajedno u smrt nego njima živi u ruke!’ Ramo je aktivirao bombu. Kada je eksplodirala, prestali smo pucati i mi i oni. Ovo nam je dalo snage pa smo krenuli u juriš kako bismo izvukli njihova tijela. Munib Korjenić, zvani Mungos, otišao je predaleko. U hrvanju s četnikom, ovaj ga je izbo nožem. Bio mi je najbolji prijatelj.”
Sakib Pačo: Na Grepku sam treći put ranjen
O Sakibu smo čuli da je više puta ranjavan, pa smo htjeli da nam ispriča kako mu se to desilo ovdje na Grepku, a on rukama više govori nego riječima: “Pitaš kako sam ranjen?! Ja sam više puta ranjavan, više ni sam ne znam koliko puta. Treći put na Grepku, prije toga u Foči i Goraždu. Na Grepku s rahmetli komandantom Zaimom Imamovićem dogovorio sam se da izađem na čistinu, ispred šume, kako bi uvezao više nagaznih, skrivenih mina koje bi usporile napredovanje srpskih vojnika ako bi krenuli na osvajanje ovog prostora. Ovdje gdje sada stojimo zalegla je grupa srpskih vojnika, njihovih izviđača. Ja sam bio nekoliko stotina ispred njih. Uvezivao sam mrežu nagaznih mina koje sam pokrivao granjem. Njihov snajperista me primijetio i opalio. Pogodio me je u nogu. Ja sam pao, nisam htio bježati, pravio sam se mrtav. Nakon nekoliko minuta, skočio sam i bacio se iza jedne bukve, a oni su pucali. Moj jaran Galib im je uzvratio iz RPG-a, došli su i drugi borci. Nakon razmjene vatre, srpski vojnici su se povukli. Ovdje je bio pravi pakao. Svi su dolazili po hranu na Grebak. Civili zbog brašna, a borci zbog municije. A nemoguće ih je osiguravati, pa su mnogi upadali u zasjede. Ja sam o ratu pročitao mnogo knjiga, ali ovo je iznad svega pročitanog. Mnogi izranjavani nisu odustajali nego su samo skidali dio tereta s leđa i nastavljali put. A veliki je broj njih ostajao na putu. Neki od njih su na mezarju na Grepku, otiđite i vidite. Mnogo bi toga vam mogao ispričati Enes Čelik, koga smo zvali konspirativno Čeka. On je ovdje, ali se nerado sjeća ovih događanja. Dabogda da vam nešto kaže.”
Murat Đuderija, doktor: Najteže su bile rane od gelera
Šefaik Zuko sjeća se dana kada su u kamionu iz Pazarića krenuli na Grebak sa zadatkom da dovezu municiju kad u Goraždu nije bilo ni metka. Kaže da nisu disali bojeći se da će se i to čuti, iako se zvuk motora “kotrljao” putem. Kada su došli, prespavali su u zemljanoj bajti, a onda prije sabaha krenuli nazad.
“Bio sam u koncentracionom logoru u Foči početkom rata, gdje su me toliko tukli da mi je jedna noga postala kraća, ali i to sam predever'o. A one sate dok smo se vozili između srpskih zasjeda s municijom nikada neću zaboraviti. Da su pogodili sanduke s municijom, svi bismo nastradali od eksplozija. I danas se čudim kako smo došli na Grebak. U povratku je bilo lakše. To je bilo u decembru 1992. godine”, kaže Šefaik.
Doktor Murat Đuderija bio je na Grepku kada je bilo najteže. Kao i drugih godina, ponovo se “upoznaje” s borcima, sjećaju se dana provedenih na Grepku: “Šta da kažem? Najteže je doktoru bez sanitetskog materijala. U rukama ti ranjenik, a ti nemaš čak ni zavoja. Ali, ja sam se snalazio. Nešto mi je dolazilo iz Krupe, pa iz Visokog, a imao sam vezu i s ‘Ljekarima bez granica’. Najteže su rane od granatiranja ili od teških nagaznih mina. Ja te rane zovem ‘razderotinama’ jer je sve poderano, a to treba povezati. Kada se geleri zabiju u meso, sve pred sobom isfaširaju, pa šta onda raditi? U tim slučajevima, moj je jedini zadatak da pripremim ranjenika za evakuaciju na Igman, tj. Sarajevo. A odatle u neke evropske klinike. Kakvih sam se rana nagledao, da sam slikao i pisao knjigu, imala bi više od pet stotina stranica. Da ne govorim o sudbinama ljudi s kojima sam se susretao sve vrijeme rata. Moje je bilo da svima pomognem što je u mojoj moći. Otac mi je znao govoriti da samo dobar čovjek može biti dobar doktor, a koliko je ovo dvoje u meni, neka kažu borci. Radost mi je kada me neki od ranjenih boraca kojima sam u ratu pomogao posjeti u Domu zdravlja u Hadžićima. Tada se siti ispričamo, pa nam dan bude kratak.”
Na mezarju
Krenusmo prema mezarju “Grebak”, udaljeno četiri kilometra. Uskom asfaltnom i pjeskovitom cestom koja je vijugala uzbrdo i nizastranu između kvrgavih bukovih stabala pješačili smo po zvjezdanu, a nismo znali kako doći do greblja. U putu sretosmo pokrivenu ženu koja se vraćala. Kaza da se zove Bahra Neretlić. Pošla na greblje, ali se vraćala bojeći se da ne zaluta. Vratismo je i ona nam bi vodič do mezarja. Kaza da se samo zaputila da prouči Fatihu onima koji su živote izgubili Grepku i da tu historiju ispriča svom sinu koji je na drugoj godini fakulteta. “Nećete mi vjerovati”, kaza, “on ništa ne zna o našoj prošlosti. Rodio se iza ovog rata. Samo da mu je što više znati o savremenoj digitalnoj tehnici, pa nema vremena za historiju.” Zato Bahra prati sve godišnjice iole važnijeg događaja, zbog sina.
Iza jednog brežuljka nabasasmo na mezarje. Svi se nišani šire svojom bjelinom u ograđenom mezaristanu, između bukovih i brezovih stabala. Odišu tišinom, kao da je vrijeme stalo. Podigosmo ruke za Fatihu. Uđosmo i pročitasmo neka od imena. Svi su poginuli u prvim dvjema ratnim godinama, i heroji i heroine. Ovdje su smiraj našli Fadila Zolota, Azra Ćesko, Ifet Alić, Muhamed Andelija, Ešref Mehanović, Hasib Isanović, Esad Podrug, Ejub Katica, Ramiz Lepir, Nasuf Podrug, Osman Bašić, Aziz Džano, Habib Mešić, Mirsad Šorlija, Pemba Ćosić…
U popodnevnim satima vratismo se na prijevoj gdje se održavala centralna manifestacija. Pozdravismo se s doktorom Đuderijom te komandantima Sejdićem, Buljubašićem i Beševićem. Ali i borcem velikog srca, našim vodičem Sakibom Pačom.
Manifestacija “ODBRANA BiH – GREBAK” čuva uspomenu na 1. Fočansku vitešku brigadu.
Grebak je simbol herojstva i otpora ali i patnje i stradanja.
SAMO JEDAN KOMENTAR :- Ovo je lijepo vidjeti samo me interesuje koliko je bilo pravih boraca što su bili na Grebku kad je trebalo…
Osman Djuderija
SAMO SJEĆANJA NA HEROJE OSLOBODILAČKOG RATA
…JER FOČACI,ja to stalno ponavljam, drugi mi mogu naravno zamjeriti, ali neka mi kažu protuargumente…FOČACI SU S PUŠKOM U RUCI DALI NAJVIŠE,NAJVIŠE ŠEHIDA BRANEĆI OVU DRŽAVU BiH NA RAZLIČITIM TAČKAMA BiH.FOČAKA JE POD PUŠKOM U RUCI POSTIGLO ŠEHADET NI MANJE NI VIŠE NEGO DVIJE HILJADE (2000). ONDA KADA JE SARAJEVO BILO PRED PADOM I KADA SU SE POVLAČILE BRIGADE ZA BRIGADOM SA IGMANA ODNOSNO SA BJELAŠNICE NA PROSKOKU SAMO ZA JEDAN DAN JE DVADESET SEDAM FOČAKA POSTIGLO ŠEHADET.(Muderris Nezim Halilović)
Fočanski heroji
Prva fočanska viteška brigada Prva drinska brigada
Oko 750 Bošnjaka sa prostora fočanske opštine organiziralo se u Prvu drinsku brigadu koju je krajem aprila 1992. formirao Zaim Imamović. Borci ove jedinice s ponosom ističu imena istaknutih suboraca: Midhat Džanko, Alija Rasim, Omer i Amir Puriš, Pašo Pašalić, Nihad Klinac, Dževad Hanjalić, Azem Merkez, Esad Vejo, Murat Dragolj, Munir Šubo, Ahmet i Husnija Bekan, Jasmin Haznadar, Dževad Selimović, Emin Osmanspahić, Džemail Milatović, Hasan Turčalo, Zaim Imamović…
Iz Foče je 70 pripadnika Armije RBiH odlikovano Zlatnim ljiljanom.
DA SE ZNA I PAMTI ZAUVIJEK
U periodu od 10. do 31. jula 1993. u širem rejonu Proskoka živote je dalo 46 boraca 1. fočanske viteške brigade (82. brdske viteške brigade), a njih 256 je ranjeno…
_ _ _ _ _ _ _
…2000 (dvije hiljade) Fočaka je pod puškom u AR BiH poginulo na ratištima širom BiH…
Iz Foče je 70 pripadnika Armije RBiH odlikovano Zlatnim ljiljanom.
HEROJI OSLOBODILAČKOG RATA
Dževad (Zulfo) Hanjalić
21.04.1962. – 17.07.1993.
Dževad Hanjalić je rođen 21.04.1962. godine u Daničićima – Foča.
Poginuo je 17.07.1993. godine na Proskoku – Treskavica, kao vojnik,
na dužnosti komandanta bataljona u 82. brdskoj brigadi.
Posthumno je 1994. godine odlikovan najvišim ratnim priznanjem „Zlatni ljiljan”.
PRVA FOČANSKA BRIGADA – VITEŠKA
Istinski heroji i gazije s Drine ”…JER FOČACI,ja to stalno ponavljam, drugi mi mogu naravno zamjeriti, ali neka mi kažu protuargumente…FOČACI SU S PUŠKOM U RUCI DALI NAJVIŠE,NAJVIŠE ŠEHIDA BRANEĆI OVU DRŽAVU BiH NA RAZLIČITIM TAČKAMA BiH. FOČAKA JE POD PUŠKOM U RUCI POSTIGLO ŠEHADET NI MANJE NI VIŠE NEGO DVIJE HILJADE (2000). ONDA KADA JE SARAJEVO BILO PRED PADOM I KADA SU SE POVLAČILE BRIGADE ZA BRIGADOM SA IGMANA ODNOSNO SA BJELAŠNICE NA PROSKOKU SAMO ZA JEDAN DAN JE DVADESET SEDAM FOČAKA POSTIGLO ŠEHADET. (Nezim Halilović Muderris)
PRVA FOČANSKA BRIGADA – VITEŠKA – ONI SU OSTALI NA IGMANU!
OSMAN ĐUDERIJA, čovjek koji je kineskim bestrzajnim topom sa ramena uništio tenk
VIDEO:
HEROJI OSLOBODILAČKOG RATA
Osman Đuderija, čovjek koji je kineskim bestrzajnim topom sa ramena uništio tenk
1993. IGMAN/PROSKOK OSMAN I TENK
Osman Đuderija ratovao je i na goraždanskom bojištu. Specijalnost mu je bilo uništenje mitraljeskih gnijezda i rovova iz topa. Ali, nakon ovoga podviga na Igmanu, sve ove specijalnosti su mu propale.
Borci su ga prozvali raznim nadimcima: Osman Tenkoubica, Graditelj Obale Tenkovače, Tobdžija s Ramena, Kinez Beztrzajac.
——————————————–
U odbrani Igmana poginulo je ukupno 161 borac A RBIH i nekolike stotine je ranjeno,najteže napade je odbijao 1.Fočanski bataljon koji je bio na tenkovsko prohodnom pravcu. Nek im je vječni rahmet.
——————————————–
HEROJI OSLOBODILAČKOG RATA Prva drinska brigada
Oko 750 Bošnjaka sa prostora fočanske opštine organiziralo se u Prvu drinsku brigadu koju je krajem aprila 1992. formirao Zaim Imamović. Borci ove jedinice s ponosom ističu imena istaknutih suboraca:Midhat Džanko, Alija Rasim, Omer i Amir Puriš, Pašo Pašalić, Nihad Klinac, Dževad Hanjalić, Azem Merkez,Esad Vejo, Murat Dragolj, Munir Šubo, Ahmet i Husnija Bekan, Jasmin Haznadar, Dževad Selimović,Emin Osmanspahić, Džemail Milatović, Hasan Turčalo, Zaim Imamović…
——————————————–
VIDEO:
Sakib Pačo
VIDEO:
Osman Đuderija
VIDEO:
Himzo Mešić
VIDEO:
Odavanje počasti i defilei na Bjelašnici
VIDEO:
Muharem Fišo
VIDEO:
Proskok 20.07.1993.
VIDEO:
Proskok 05.8.2016
VIDEO:
PROSKOK 2014
VIDEO:
Grebak – 1992 – 2011 – 2014
VIDEO:
Obilježavanje bitke na Proskoku 05.08.2016 god.
VIDEO:
Obilježavanje bitke na Proskoku, Dnevnik TV SA 05 .08. 2016
——————————————–
vidi i ove naslove:
DA SE ZNA I PAMTI ZAUVIJEK
U periodu od 10. do 31. jula 1993. u širem rejonu Proskoka živote je dalo 46 boraca 1. fočanske viteške brigade (82. brdske viteške brigade), a njih 256 je ranjeno…
_ _ _ _ _ _ _
…2000 (dvije hiljade) Fočaka je pod puškom u AR BiH poginulo na ratištima širom BiH…
U julu,godine 1993. ginuše i krvariše po Igmanu i Bjelašnici gazije 1. Fočanske viteške brigade.Vodili su teške i naporne borbe sa četnicima za odbranu Bjelašnice,Igmana, i prilaza Sarajevu.U periodu od 10. do 31. jula 1993. u širem rejonu Proskoka živote je dalo 46 boraca ove brigade, a njih 256 je ranjeno…
HEROJ OSLOBODILAČKOG RATA : Dževad (Zulfo) Hanjalić /21.04.1962. – 17.07.1993./ Dževad Hanjalić je rođen 21.04.1962. godine u Daničićima – Foča. Poginuo je 17.07.1993. godine na Proskoku – Treskavica, kao vojnik, na dužnosti komandanta bataljona u 82. brdskoj brigadi. Posthumno je 1994. godine odlikovan najvišim ratnim priznanjem „Zlatni ljiljan”.
U odbrani Igmana poginulo je ukupno 161 borac A RBIH i nekolike stotine je ranjeno,najteže napade je odbijao 1.Fočanski bataljon koji je bio na tenkovsko prohodnom pravcu. Nek im je vječni rahmet.
Izjava jednog od četnickih komadanata na BN TV
“Sa oko 15.000 vojnika u Operaciji *Lukavac ‘93* danima smo napadali na Proskok i do osam napada dnevno uz jaku artiljerijsku i tenkovsku podršku,najviše poginulih smo imali kad smo helikopterima izvršili desant i napali ih sa leđa i opet ih nismo mogli pomjeriti. Preko veze smo saznali da su to bili Fočaci”.
“ONDA KADA JE SARAJEVO BILO PRED PADOM I KADA SU SE POVLAČILE BRIGADE ZA BRIGADOM SA IGMANA ODNOSNO SA BJELAŠNICE NA PROSKOKU SAMO ZA JEDAN DAN JE DVADESET SEDAM FOČAKA POSTIGLO ŠEHADET.” (Nezim Halilović Muderris)
vidi i ove naslove:
DA SE ZNA I PAMTI ZAUVIJEK
U periodu od 10. do 31. jula 1993. u širem rejonu Proskoka živote je dalo 46 boraca 1. fočanske viteške brigade (82. brdske viteške brigade), a njih 256 je ranjeno…
_ _ _ _ _ _ _ …2000 (dvije hiljade) Fočaka je pod puškom u AR BiH poginulo na ratištima širom Bosne i Hercegovine…
Iz Foče je 70 pripadnika Armije RBiH odlikovano Zlatnim ljiljanom.
HEROJI OSLOBODILAČKOG RATA
Dževad (Zulfo) Hanjalić
21.04.1962. – 17.07.1993.
Dževad Hanjalić je rođen 21.04.1962. godine u Daničićima – Foča.
Poginuo je 17.07.1993. godine na Proskoku – Treskavica, kao vojnik,
na dužnosti komandanta bataljona u 82. brdskoj brigadi.
Posthumno je 1994. godine odlikovan najvišim ratnim priznanjem „Zlatni ljiljan”.
PRVA FOČANSKA BRIGADA – VITEŠKA
Istinski heroji i gazije s Drine ”…JER FOČACI,ja to stalno ponavljam, drugi mi mogu naravno zamjeriti, ali neka mi kažu protuargumente…FOČACI SU S PUŠKOM U RUCI DALI NAJVIŠE,NAJVIŠE ŠEHIDA BRANEĆI OVU DRŽAVU BiH NA RAZLIČITIM TAČKAMA BiH. FOČAKA JE POD PUŠKOM U RUCI POSTIGLO ŠEHADET NI MANJE NI VIŠE NEGO DVIJE HILJADE (2000). ONDA KADA JE SARAJEVO BILO PRED PADOM I KADA SU SE POVLAČILE BRIGADE ZA BRIGADOM SA IGMANA ODNOSNO SA BJELAŠNICE NA PROSKOKU SAMO ZA JEDAN DAN JE DVADESET SEDAM FOČAKA POSTIGLO ŠEHADET. (Nezim Halilović Muderris)
PRVA FOČANSKA BRIGADA – VITEŠKA – oni su ostali na Igmanu!
Osman Đuderija, čovjek koji je kineskim bestrzajnim topom sa ramena uništio tenk
VIDEO:
HEROJI OSLOBODILAČKOG RATA
Osman Đuderija, čovjek koji je kineskim bestrzajnim topom sa ramena uništio tenk
1993. IGMAN/PROSKOK OSMAN I TENK
Ko god da dođe na Igman, stariji borci mu pričaju kako je Osman savladao čitav tenk. To i ne bi bio neki podvig da se borba sa neprijateljima nije završila berićetno. Osman je spasio čitavu planinu Igman i sve naše borce…
Bilo je to na prijelazu iz toplog juna u topliji juli. Neprijateljii su podigli veliku vojsku kako bi sa svih strana opkolili Sarajevo. I žene, i djeca, i borci bili bi tada zatvoreni… Preko uzvišenja Rogoj i malog mjesta Trnovo, i s druge strane planine Bjelašnice, neprijatelji su krenuli prema Igmanu. A naši borci, žene i djeca mogli su samo preko Igmana izlaziti iz Sarajeva i ići u druge slobodne gradove…
I, eto, neprijatelji su krenuli silnim tenkovima u ovu ofanzivu. Baš kao aždahe. Ništa im nije moglo ostati na putu. U svakom selu na koje su nailazili palili su kuće, štale i sijeno. Nene i majke sa djecom u koloni bježali su prema Pazariću i Tarčinu. Odraslija djeca tjerala su ovce i stoku ispred sebe.
Iz ovih dana i potječe Osmanovo junaštvo. Da se kaže: Osman nije sam savladao neprijatelje, niti je sam spasio žene i djecu, ali je u ovoj borbi ispao pravi gazija… Kada su neprijatelji popalili sela, namjerili su se na jedno poveliko brdo na Igmanu koje je narod zvao Proskok. Tu su ih dočekali naši borci. Predvodio ih je hrabri komandant Dževad Hanjalić. Palikuće i zlikovci mislili su da će lahko zauzeti ovo brdo na Igmanu, ali su se prevarili. Ali, džaba im je bilo što su stalno jurišali. I džaba im je bilo što su naše borce gađali iz tenkova. Sve im je bilo zaludu. Naši borci pogađali su ih iz pušaka i sve više mrtvih
neprijatelja ležalo je u šumi… Ali kasnije se desilo ono o čemu i danas naši preživjeli borci pričaju.
Neprijatelji su prije mraka, nakon zatišja, napali iznenada, ali ovaj put sa mnogo tenkova. Ove gvozdene grdosije gruhale su i brektaLe da se šuma prolamala od buke. Svako živ bi se skamenio od straha. Sve se kršilo i lomilo. Baš kao da deset aždaha plamenim jezicima hoće sve spržiti i satrati. Iza tenkova, kao đoje, krili su se neprijatelji. Mislili su da će sakriveni pobijediti naše borce i osvojiti Proskok i da će se popeti na vrh Igmana… Našim borcima sve je krenulo naopako. Neki su se, beli, i uplašili ovih gvozdenih smrtonosnica, što i nije sramota.
Kako bez metaka? Šta sa tenkovima? I borci su prestali pucati. Šutjeli su i čekali.
I, tako, dva tenka, prije drugih, došli su do rovova u kojima su bili naši borci. Mogli su ih čak i pregaziti.
Oči boraca bile su uprte u Osmana. Znali su da ih čeka borba prsa u prsa s četnicima, ali su čekali da vide šta će on uraditi. Osman je, kao da je puška, podigao kineski bestrzajni top na rame i počeo nišaniti.Tražio je pogodnu poziciju. Ali se cijev na kupoli tenka polahko okretala prema Osmanu. Našao se oči u oči s tenkom. Ko će prije opaliti. Borcima se sekunde činile kao sati. I, Osman prvi opali. Pogodio je točkove gusjenice, a nakon toga kupolu. Tenk se zapalio. S topom na ramenu, potrčao je prema drugom tenku…
Naši borci, koji su ovaj mejdan usplahireno posmatrali, trgli su se iz obamrlosti koja im je prikovala noge za zemlju i potrčali. Neprijatelji su kao bez glave bježali nizbrdo, prema selu Dejčići. Mlađi borci, koji su dobro trčali, gonili su podaleko neprijatelje, a oni stariji ostali su na položajima sa Osmanom…
Eto, što je Osman valjao u ovoj borbi! četničkoj aždahi polomljeni su zubi na Proskoku.
– Najviše žalim što mi drugi tenk umače – pričao je te noći Osman borcima. – Okrenuo se nazad i pobjegao koliko ga gusjenice nose. Da se moglo, uprtio bih top i stigao ga do kraja kose. Ali šta je – tu je.
Jeste da to nema u vojnim školama, ali šta ćeš, može top protiv tenka.
Vidjelo se da može…
Osman Đuderija ratovao je i na goraždanskom bojištu. Specijalnost mu je bilo uništenje mitraljeskih gnijezda i rovova iz topa. Ali, nakon ovoga podviga na Igmanu, sve ove specijalnosti su mu propale.
Borci su ga prozvali raznim nadimcima: Osman Tenkoubica, Graditelj Obale Tenkovače, Tobdžija s Ramena, Kinez Beztrzajac.
A kada danas neko priupita preživjele borce o ovome događaju, oni ljubomorno kažu:
– Pa, namjerio se tenk na Osmana i tenk je vidio ko je Osman…..
(zabilježio Mirsad Sinanović)
——————————————–
U odbrani Igmana poginulo je ukupno 161 borac A RBIH i nekolike stotine je ranjeno,najteže napade je odbijao 1.Fočanski bataljon koji je bio na tenkovsko prohodnom pravcu. Nek im je vječni rahmet.
——————————————–
HEROJI OSLOBODILAČKOG RATA Prva drinska brigada
Oko 750 Bošnjaka sa prostora fočanske opštine organiziralo se u Prvu drinsku brigadu koju je krajem aprila 1992. formirao Zaim Imamović. Borci ove jedinice s ponosom ističu imena istaknutih suboraca:Midhat Džanko, Alija Rasim, Omer i Amir Puriš, Pašo Pašalić, Nihad Klinac, Dževad Hanjalić, Azem Merkez,Esad Vejo, Murat Dragolj, Munir Šubo, Ahmet i Husnija Bekan, Jasmin Haznadar, Dževad Selimović,Emin Osmanspahić, Džemail Milatović, Hasan Turčalo, Zaim Imamović…
——————————————–
vidi i ove naslove:
DA SE ZNA I PAMTI ZAUVIJEK
U periodu od 10. do 31. jula 1993. u širem rejonu Proskoka živote je dalo 46 boraca 1. fočanske viteške brigade (82. brdske viteške brigade), a njih 256 je ranjeno…
_ _ _ _ _ _ _
…2000 (dvije hiljade) Fočaka je pod puškom u AR BiH poginulo na ratištima širom BiH…
Nismo se borili za tajkune i profitere koji uništavaju fabrike i radna mjesta,da se zapošljavaju podobni…
Pravi borci, kažu , danas teško mogu doći do izražaja.
Veliki patroiti, heroji u patikama odbranili su Igman, sačuvali put za Sarajevo, čuvali koridor put života/ put spasa…
…Da je tada Igman pao, bila bi presječena jedina komunikacija sa glavnim gradom…
Ljudi su razočani.Zapošljavaju se podobni, babini sinovi i kćeri, njihova rodbina.Planski se uništavaju fabrike, radna mjesta, a obećavali med i mlijeko…
Ljudi se nisu borili, nisu ginuli i davali dijelove tijela za tajkune i moćnike.
Obilježena još jedna velika godišnjica, bitka, pobjeda, koja je ušla u historiju. BITKA ZA IGMAN.
Uskoro će i 20. JUBILARNI LJETNI POHOD GREBAK 2016.
Pa ponovo IGMAN – Odbrana Bosne i Hercegovine – Igman 2016.
Pa Odbrana Bosne i Hercegovine – GREBAK 2016.
Bitka za opstanak, bitka za slobodu, bitka za BiH. Bitka za jedinu komunikaciju prema Sarajevu, kapiju života i smrti. Bitka za izbjeglice iz Istične Bosne.Put je značio spas, sve drugo smrt.
Procjene govore da je više od 70.000 izbjeglica iz Istočne Bosne prešlo preko Grebka i Igmana, spasilo se.
Ako nema puta, ako ga presjeku , ako tenkovi prođu nema Sarajeva,nema glavnog grada, nema BiH, nema komunikacije za Hercegovinu, nema komunikacije ka Srednjoj Bosni…
Sve je manje ljudi,sve je manje boraca na ovoj i sve je manje boraca na drugoj manifestaciji, koji su branili koridor put života/ put spasa, koji su branili i odbranili ovu planinu, ovaj Igman. Bjelašnicu. Sarajevo. Koji su krvarili, davali dijelove tijela. Ti veliki heroji prvi su stali na branik slobode. Borci sa Grebka i Igmana izvojevali su pobjede za udžbenike, za divljenje, oni su zaslužni za opstanak BiH.
Ostalo je i zapisano da su Grebak, Trnovo, Igman, Bjelašnicu, Sarajevo, Lokve, Hadžiće… branili i odbranili patrioti u patikama, običnim puškama i eksplozivnim napravama ručne izrade.Bili tu kada je najteže . Takav patriotizam malo gdje je viđen. Pobjedili su četvrtu silu u Evropi.Spasili 70.000 izbjeglica.
U odbrani Igmana poginulo je ukupno 161 borac A RBIH i nekolike stotine je ranjeno,najteže napade je odbijao Fočanski bataljon koji je bio na tenkovsko prohodnom pravcu. Nek im je vječni rahmet.
U julu 1993. godine gazije Prve Fočanske viteške brigade vodile su teške borbe za odbranu Bjelašnice, Igmana i prilazima Sarajevu. Samo u periodu od 10. do 31. jula 1993. u širem predjelu Proskoka živote je dalo 46 boraca ove brigade, a 256 njih je bilo ranjeno i izbačeno iz stroja…
”…JER FOČACI,ja to stalno ponavljam, drugi mi mogu naravno zamjeriti,
ali neka mi kažu protuargumente…FOČACI SU S PUŠKOM U RUCI DALI
NAJVIŠE,NAJVIŠE ŠEHIDA BRANEĆI OVU DRŽAVU BiH NA RAZLIČITIM TAČKAMA BiH.
FOČAKA JE POD PUŠKOM U RUCI POSTIGLO ŠEHADET NI MANJE NI VIŠE NEGO DVIJE HILJADE (2000). ONDA KADA JE SARAJEVO BILO PRED PADOM I KADA SU SE POVLAČILE BRIGADE ZA BRIGADOM SA IGMANA ODNOSNO SA BJELAŠNICE NA PROSKOKU SAMO ZA JEDAN DAN JE DVADESET SEDAM FOČAKA POSTIGLO ŠEHADET.
Fočaci zbog toga zaslužuju našu pomoć i nadam se in sha Allah da ćemo ……..” (Nezim Halilović – Muderris)
Te junake, te gazija nikada se ne smije zaboraviti.
DA SE ZNA I PAMTI ZAUVIJEK
U periodu od 10. do 31. jula 1993. u širem rejonu Proskoka živote je dalo 46 boraca 1. fočanske viteške brigade (82. brdske viteške brigade), a njih 256 je ranjeno…
_ _ _ _ _ _ _ …2000 (dvije hiljade) Fočaka je pod puškom u AR BiH poginulo na ratištima širom Bosne i Hercegovine…
UZ GREBAK, NIZ GREBAK, PORED GREBKA, KA GREBKU, NA GREBKU… GODIŠNJICE (foto)
……
PODSJEĆANJE NA PRVU FOČANSKU VITEŠKU BRIGADU
PODSJETNIK : Fočanska viteška brigada
Postrojavanjem jedinica Fočanske viteške brigade, na prevoju Grebak, formirana je u augustu 1992. brigada. Uspostavljen je put spasa preko Grebka, kojim se Goražde u najtežim danima snabdijevalo hranom. U okviru manifestacija Grebak , okupi se nekoliko bivših pripadnika Fočanske brigade te stotine zvanica, a na ratni put brigade čiji su pripadnici izvodili borbena dejstva gotovo na cijelom području BiH, podsjeti po neki preživjeli gazija Brigade.
Podsjetimo se da je odluka o formiranju Fočanske brigade donesena 16. augusta 1992. kada su u njen sastav ušli Jahorinski, Fočanski i bataljon Sutjeska. Kroz brigadu je tokom ratnog perioda prošlo više od 2.500 pripadnika, među kojima je 19 vojnika odlikovano najvišim ratnim priznanjem značkom Zlatni ljiljan. Podsjetimo se na nezaboravne bitke u odbrani doline Sutjeske, Ustikoline, koridora Igman – Goražde, Proskoka, Treskavice, srednje Bosne i mnogih krajeva BiH.
U proljeće 1994. Fočanska viteška brigada pravcem prema istočnoj Bosni na bjelašničko-treskavičkom ratištu izvodila je borbena dejstva, tokom 1994.- 1995. godine kada su oslobođeni Greda, Treskavica, Bjelašnica, Đokin toranj, Brda – Prečko – Brdo i Proskok. U taj vakat Fočanska brigada dobila je naziv viteška. U pobjedonosnom pohodu ovu je brigadu zaustavio Dejtonski mirovni sporazum.
U borbama je poginulo 267 pripadnika Brigade, dok je više od 500 njih teže ili lakše ranjeno, a poginuo je i komandant bataljona Dževad Hanjalić.
priredio:Kenan Sarač/focanskidani
——————-
HEROJI OSLOBODILAČKOG RATA
Prva fočanska brigada
Istinski heroji i gazije s Drine
”…JER FOČACI,ja to stalno ponavljam, drugi mi mogu naravno zamjeriti,
ali neka mi kažu protuargumente…FOČACI SU S PUŠKOM U RUCI DALI
NAJVIŠE,NAJVIŠE ŠEHIDA BRANEĆI OVU DRŽAVU BiH NA RAZLIČITIM TAČKAMA BiH.
FOČAKA JE POD PUŠKOM U RUCI POSTIGLO ŠEHADET NI MANJE NI VIŠE NEGO DVIJE HILJADE (2000). ONDA KADA JE SARAJEVO BILO PRED PADOM I KADA SU SE POVLAČILE BRIGADE ZA BRIGADOM SA IGMANA ODNOSNO SA BJELAŠNICE NA PROSKOKU SAMO ZA JEDAN DAN JE DVADESET SEDAM FOČAKA POSTIGLO ŠEHADET.
Fočaci zbog toga zaslužuju našu pomoć i nadam se in sha Allah da ćemo ……..”
————————————————————————–
HEROJI OSLOBODILAČKOG RATA
Prva drinska brigada
Oko 750 Bošnjaka sa prostora fočanske opštine organiziralo se u Prvu drinsku brigadu koju je krajem aprila 1992. formirao Zaim Imamović. Borci ove jedinice s ponosom ističu imena istaknutih suboraca:Midhat Džanko, Alija Rasim, Omer i Amir Puriš, Pašo Pašalić, Nihad Klinac, Dževad Hanjalić, Azem Merkez,Esad Vejo, Murat Dragolj, Munir Šubo, Ahmet i Husnija Bekan, Jasmin Haznadar, Dževad Selimović,Emin Osmanspahić, Džemail Milatović, Hasan Turčilo, Zaim Imamović…
——————————————–
U odbrani Igmana poginulo je ukupno 161 borac A RBIH i nekolike stotine je ranjeno,najteže napade je odbijao Fočanski bataljon koji je bio na tenkovsko prohodnom pravcu. Nek im je vječni rahmet.
————–
1993. IGMAN/PROSKOK
OSMAN I TENK
Oči boraca bile su uprte u Osmana. Znali su da ih čeka borba prsa u prsa s četnicima, ali su čekali da vide šta će on uraditi. Osman je, kao da je puška, podigao kineski bestrzajni top na rame i počeo nišaniti.Tražio je pogodnu poziciju. Ali se cijev na kupoli tenka polahko okretala prema Osmanu. Našao se oči u oči s tenkom. Ko će prije opaliti. Borcima se sekunde činile kao sati. I, Osman prvi opali. Pogodio je točkove gusjenice, a nakon toga kupolu. Tenk se zapalio. S topom na ramenu, potrčao je prema drugom tenku…
Naši borci, koji su ovaj mejdan usplahireno posmatrali, trgli su se iz obamrlosti koja im je prikovala noge za zemlju i potrčali. Neprijatelji su kao bez glave bježali nizbrdo, prema selu Dejčići. Mlađi borci, koji su dobro trčali, gonili su podaleko neprijatelje, a oni stariji ostali su na položajima sa Osmanom…
Eto, što je Osman valjao u ovoj borbi! Četničkoj aždahi polomljeni su zubi na Proskoku.
– Najviše žalim što mi drugi tenk umače – pričao je te noći Osman borcima. – Okrenuo se nazad i pobjegao koliko ga gusjenice nose. Da se moglo, uprtio bih top i stigao ga do kraja kose. Ali šta je – tu je.
Jeste da to nema u vojnim školama, ali šta ćeš, može top protiv tenka.
Vidjelo se da može…
Osman Đuderija ratovao je i na goraždanskom bojištu. Specijalnost mu je bilo uništenje mitraljeskih gnijezda i rovova iz topa. Ali, nakon ovoga podviga na Igmanu, sve ove specijalnosti su mu propale.
Borci su ga prozvali raznim nadimcima: Osman Tenkoubica, Graditelj Obale Tenkovače, Tobdžija s Ramena,Kinez Beztrzajac.
———————
8. 8.1994.
Kod »ljutih Fočaka«
(zabilježeno 8. 8.1994. godine)
Ovo su novi položaji 82. brdske brigade Prvog korpusa, negdje na širokom prostoru između Bjelašnice i Treskavice.
Zapravo, ovo su borci Bataljona »Sutjeska« koji su prije godinu tu, u blizini, vodili žestoke bitke sa četnicima koji su nadirali na Igman i Bjelašnicu. Sada, ne baš daleko od tih paklenih lanjskih položaja, oni ponovo zatvaraju liniju prema četnicima na Treskavici i dijelu okupirane Bjelašnice. Među ove borce »ljute fočanske brigade«,kako još nazivaju 82. brdsku, stižu i Ismet Dahić, zamjenik komandanta Prvog korpusa, Zufer Husović, komandant Operativne grupe, pa Enver Liković, načelnik Štaba Operativne grupe…
Sa komandantom 82. ljute fočanske Galibom Hodžićem,pa komandantom Bataljona »Sutjeska« Zuhdijom Ožegovićem odlazim među ove ratnike koje sam i prošle godine pratio na igmanskom bojištu, i to baš na onom najpakleni-jem dijelu – na Proskoku. Evo, dvojice starih vukova, izviđača: Sulje Ramića i Hasiba Džombe. Upravo su se vratili sa izviđanja četničkih položaja.
– Šta ste vid jeli? – pitam ih.
– Vidjeli smo četničke položaje na Treskavici i ispod Treskavice. Vidjeli smo na više mjesta četničku artiljeriju – veli Ramić.
– Naše linije su potpuno utvrđene. To su prave tvrđave – kaže Ožegović. A komandant 82. brdske, odnosno »ljute fočanske«,Galib Hodžić podsjeća da četnici ni prošle godine nisu uspjeli u onoj velikoj ofanzivi na Igman i Bjelašnicu da probiju njihove linije odbrane, iako su oni zatvarali najvruću liniju na Proskoku, pa gore do Bijelih voda.
– Iako su četnici tada na nas dnevno i po sedam, osam puta navaljivali pješadijom, tenkovima, a neprekidno nas zasipali granatama svih kalibara, nismo popustili – kaže Hodžić, koji je, inače, u to vrijeme i postavljen za komandanta 82. brdske.
– Povukli smo se, po naređenju, sa tih položaja kada su četnici već bili na opservatoriji i kada je prijetila opasnost da se nađemo u okruženju.
Ovi ratnici se sjećaju tih prošlogodišnjih bitaka.
Borac Admir Fočo veli da su na Preskoku, prošle godine, bitke bile tako žestoke da su se najčešće vodile ručnim bombama i tromblonima. On je bio i u onoj bici na Proskoku kada su četnici krenuli tenkovima i transporterima i kada je u jednom od tih transportera bio i Ratko Mladić, što su kasnije potvrdili i zarobljeni četnici.
Četnici, a ni Mladić, ipak nisu, kako su tada planirali, do »osam uveče« stigli na Bjelašnicu.
– Tenkovi, četnički, bili su ušli među naše položaje i došlo je do male pometnje među mlađim borcima – priča Admir Pačo.
– Ali, tada je naša legenda Osman Đuderija, skinuo bestrzajni top s postolja i sa njim na ramenu pojurio prema tenku.
Sa udaljenosti od 25 metara, ispalio je s ramena i uništio tenk. Tad su na liniji nastale opšte ovacije.
Inače, naša artiljerija je tada uništila još jedan četnički tenk, pa su se ostali četnički tenkovi vratili nazad, a i transporteri.
– Da smo znali da je u jednom od tih transportera Mladić, mogli smo ga zarobiti – kaže Džomba.
Osman Đuderija je i sad živ i zdrav. Bio je ovdje, na položaju, prije mjesec dana. – Mi se sada nalazimo na nekim od
položaja koje su četnici bili okupirali u prošlogodišnjoj ofanzivi – veli Zuhdija Ožegović, koji je prošle godine s ovim borcima bio od Hojte do Preskoka.
I ovdje su se mnogi borci sjećali Dževada Hanjalića, sjajnog, hrabrog komandanta fočanskog bataljona koji je poginuo na
Proskoku u bici prsa u prsa.
– Imali smo lani žrtava, dosta nas je bilo ranjeno, ali smo izdržali na glavnom pravcu četničkog udara – kaže Hodžić.
– Četnici su morali da mijenjaju plan napada na Igman i Bjelašnicu, jer preko Proskoka, koji je jedino bio prohodan za tenkove,nisu mogli proći. Proboj su napravili na desnom krilu, na Jabuci.
Ove borce sada ovdje prati i sreća. Do sada niko nije ni poginuo ni ranjen, iako četnici neprekidno pucaju iz pješadijskog naoružanja i artiljerijom.
– Mi smo izgradili prave tvrđave na našim linijama – kaže Ožegović. Zanimljivo je da su svi rovovi i svi položaji na tom širokom prostoru povezani sa tri sistema veze.
Kakvo je danas stanje na liniji? – pitam glavnog vezistu Hamu Paču. – Stanje je, uglavnom, dobro. Poneka četnička provokacija – kaže on…
Vrijeme je sunčano. Pravi Ijetnji, planinski dan. Borci uređuju svoje nove »domove«. Šatori, stolovi i, naravno, zastava, ljiljanka, na jarbolu. Tu je borac Suljević, zvani Doktor, sa sijačem smrti, koji je prokrstario sa svojim bataljonom sva ratišta, osim igmanskog. Bio je tada ranjen. Većina mladića su dvadesetogodišnjaci, pa i mladi. Jedan od njih, Almir Ožegovic kaže:
– Ovdje smo u šumi, u planini, branimo našu jedinu domovinu Bosnu i Hercegovinu. Dok smo ovdje, osjećamo se srećnim ljudima, živote ne žalimo. Ali, kad dobijemo malo odmora i kad dođemo u Sarajevo i vidimo one kafiće, one momke koji vozaju kola, vodaju djevojke, mlate pare, osjećamo se kao »nula«. Jer, mi nemamo ništa. I zato se najradije opet vraćamo ovamo, na liniju i ponovo nam se vraća samopouzdanje i ponovo postajemo svjesni ko smo i šta smo. A žao nam onih po gradu. Čini nam se da oni postaju »nula«… Ovdje se moraš osjećati ponosan, jer braniš svoju zemlju, svoj narod…
———————
************
video:
Proskok 21.07.1993.
Osman Đuderija, čovjek koji je kineskim bestrzajnim topom sa ramena uništio tenk…
video:
Grebak ‘92 – da se ne zaboravi
video:
vrijeme kazivanje pamćenje Grebak 1993. bajram na Grebku
video:
Foča,careva džamija i 2000. šehida
video:
DVIJE HILJADE (2000) fočanskih šehida
****************************
DA SE ZNA I PAMTI ZAUVIJEK
U periodu od 10. do 31. jula 1993. u širem rejonu Proskoka živote je dalo 46 boraca 1. fočanske viteške brigade (82. brdske viteške brigade), a njih 256 je ranjeno…
_ _ _ _ _ _ _ …2000 (dvije hiljade) Fočaka je pod puškom u AR BiH poginulo na ratištima širom BiH…
Rođen je u selu Poratak kod Ilovače (oko 15 kilometara od Goražda uz rijeku Drinu ). Ljubav prema zavičaju, odmah na početku rata u BiH, vraća ga njegovim istočnobosanskim vrletima. Jedan je od glavnih ljudi koji su omogućili radđanje Armije Bosne i Hercegovine na ovim prostorima.Jugoslovensku Narodnu Armiju napustio je u činu kapetana prve klase. Službovao je u Sloveniji, koju čista obraza napusta, onih dana kada je tamo započeo rat. Prekomandovan je u Sarajevo. Kada je doznao za strahote koje se zbivaju u fočanskom kraju ni trena nije oklijeveo, iskrao se iz kasarne sa istomišljenicima i pošao u pomoć napadnutom narodu. Hrabrost, stručnost i ogromno zalaganje u borbi dovode Zaima Imamovića u januaru 1995. godine na odgovornu dužnost komandanta 14 divizije Prvog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine. Do tada četiri puta ranjavan u borbi, on će i na ovoj dužnosti stati hrabro i odlučno na čelo svojih saboraca. Zaim Imamović je uvijek bitke dobijao tamo gdje je to najteže, na prvoj borbenoj liniji.
Legendarni komandant Zaim Imamović poginu je 9. oktobra 1995. godine u borbi na Rogojskoj gredi, na prvoj borbennoj liniji. A dani ispred njegove pogibije obilježeni su blistavom pobijedom jedinaca Bosanskohercegovačke Armije na padinama Treskavice i visovima ispred Trnova. Smioni plan napada podrazumijevao je i da se Zaim sa jedinicam ubaci u neprijeteljsku dubinu. Herojski kao i uvijek on izvršava i ovaj smjeli zadatak. Rezultat je jedna od najblistavih pobijeda Armije Republike Bosne i Hercegovine u oslobodilačkom ratu protiv srpsko-crnogosrkog agresora. Ovom pobijedom konačno je naša armija izbila na istočne padine Treskavice i zaustavila se nad samim ulazom u Trnovo.
Mjesto pogibije komandanta Zaima Imamovića na treskavičkom visu Čelina iznad prijevoja Rogoj…Zaim Imamović i nena Hajra Omanović
Još riječ dvije o gaziji…
Znaš, život ima, smrt ima…
Na treskavičkom visu Čelina, 9. oktobra 1995. godine, odmah iznad prijevoja Rogoj, poginuo je legendarni Zaim Imamovic, komandant 14. divizije i simbol herojske odbrane Goražda. Samo dva dana prije uspostave trajnog primirja na tlu BiH, veliki covjek, patriot, istinski gazija i heroj oslobodilackog rata, poginuo je od gelera. Za njim tuguje Podrinje. I Bosna i Hercegovina.Početak raspada Jugoslavije zatekao ga je u kasarni u gradiću Vipava u Sloveniji, s cinom kapetana. Prozreo je namjere srbočetničke JNA, ali i gotovo karikutaturalni karakter rata u Sloveniji, gdje gine više turskih vozača kamiona negoli vojnika. Povlačenjem JNA iz Slovenije, dolazi u Bihać, ali se «zamjenjuje» sa svojim kolegom Adilom Bešićem, također poginulim herojom Petog korpusa i nakratko dolazi u Travnik, potom u Zenicu. Do početka agresije na BiH, pripremao je narod Podrinja za odbranu. Dio municije i oružja dopremio je u rodnu Ilovaču, nedaleko od Goražda. I, što je svojstveno ljudima Zaimova kova, pripreme i nije krio od četničkih kolega.Sa prvim pucnjima u Foči, kreće prema Hrasnici, a onda, sa grupom dobrovoljaca i pukovnikom Zaimom Bešovićem, preko Igmana i Grepka, odlazi u rodni kraj. Nije ni slutio da će Igman, Bjelašnica, Treskavica i Rogoj postati njegova sudbina, na kojima će skončati svoj životni i ratni put. U Ustikolinu je stigao polovicom aprila, u trenucima kad su četnici zauzeli Foču, sa namjerom da spriječi napredovanje četnika dolinom Drine. Odsudnu odbranu Goražda organizirao je u rejonu Preljuće, dijelu Zebine šume, na lijevoj obali Drine. Ta linija od Osmice do Stoca i Orahovica postaće najsigurnija utvrda oko Goražda, jedina borbena linija koju četnici nikada nisu pomjerili, a izginulo ih je više od 500. Već 1992. godine, na tom dijelu ratišta, formirana je proslavljena Prva drinska brigada, sa pet bataljona, na čijem čelu je bio rahmetli Zaim Imamović. Bio je vojskovođa posebnog kova (Zaim i znači vođa) i nevjerovatnog smisla za motivaciju suboraca. Neustrašiv, nasmijan, uvijek ispred svojih vojnika. Fajter koji ne priznaje frontalni način ratovanja i ne čeka poteze dušmana, već organizira upade u dubinu privremeno zauzete teritorije i nanosi gubitke neprijatelju. Ređaju se bitke i njegove pobjede: na releju Zebina šuma, Stogu, Crnom vrhu, Jabučkom sedlu, Trovrhu, … Ređaju se bitke, ali i Zaimova ranjavanja… Najteže je ono u centru Goražda. Da bi operaciju «Krug» što bolje proveo u djelo, lično izlazi na Igman, da prikupi MTS koji mu je nedostajao. Njegova operacija za oslobađanje Ustikoline (na čemu je radio zajedno sa Feridom Buljubašićem, u decembru 1992. godine), sa dva uspješna forsiranja Drine, sigurno će se proučavati u školama za oficire. Što nije uspjela, nije kriv Zaim. Vrijeme će pokazati. Branio je i odbranio rodnu grudu, svoje Goražde i Podrinje, koje je volio gotovo podjednako kao svoje sinove Denisa i Ernesta.Početkom 1995. godine, zajedno sa komandantom Buljubašićem, izlazi iz opkoljenog Goražda na slobodnu teritoriju BiH, kako bi pomogao da se obruč probije izvana. Preuzima komandu u 14. diviziji
Prvog korpusa u Tarčinu i svakim danom bliži je svom cilju, svome Goraždu. Postaje gospodar Treskavice i njenih visova, na kojima se povlači prema Foči i Kalinoviku. Pred njegovim gazijama, četnici gube Malu ćabu, Pašinu planinu, Vratlo, Krajačiće, Klanac, Hum, Lupoč … U trenucima kad je lomio i posljednju odbranu agresora, na rubu Treskavice prema Rogoju, usmrtio ga je geler zalutale četničke granate. Baš kao što je znao reči:”Znaš, život ima, smrt ima…” Samo dan-dva ranije, bio je ranjen po šesti put. Nije čekao da se oporavi. Naprosto, ukrao se svojim pratiocima i doktoru Muratu Đuderiji i otišao na prvu liniju, među svoje borce, s kojima se uvijek i najbolje osjećao. Nije dočekao da uživa u slobodi, za koju se dugo i požrtvovano borio. Smrt je bila brža od želje da stigne do Drine. Ostala je uspomena na velikog komandanta i heroja, komandanta brigade bosanske armije, rahmetli Zaima Imamovića. U znak sjećanja na njegovo herojsko djelo, kasarna u Pazariću, u kojoj je trenutno smještena prva akademija
vojske federacije BiH, nosiće njegovo ime, ali i Osnovna škola u rodnoj Ilovači… Legenda sa Drine ostaće vječno u srcima svih Bošnjaka…
PODSJETNIK : Fočanska viteška brigada
Postrojavanjem jedinica Fočanske viteške brigade, na prevoju Grebak, formirana je u augustu 1992. brigada. Uspostavljen je put spasa preko Grebka, kojim se Goražde u najtežim danima snabdijevalo hranom. U okviru manifestacija Grebak , okupi se nekoliko bivših pripadnika Fočanske brigade te stotine zvanica, a na ratni put brigade čiji su pripadnici izvodili borbena dejstva gotovo na cijelom području BiH, podsjeti po neki preživjeli gazija Brigade.
Podsjetimo se da je odluka o formiranju Fočanske brigade donesena 16. augusta 1992. kada su u njen sastav ušli Jahorinski, Fočanski i bataljon Sutjeska. Kroz brigadu je tokom ratnog perioda prošlo više od 2.500 pripadnika, među kojima je 19 vojnika odlikovano najvišim ratnim priznanjem značkom Zlatni ljiljan. Podsjetimo se na nezaboravne bitke u odbrani doline Sutjeske, Ustikoline, koridora Igman – Goražde, Proskoka, Treskavice, srednje Bosne i mnogih krajeva BiH.
U proljeće 1994. Fočanska viteška brigada pravcem prema istočnoj Bosni na bjelašničko-treskavičkom ratištu izvodila je borbena dejstva, tokom 1994.- 1995. godine kada su oslobođeni Greda, Treskavica, Bjelašnica, Đokin toranj, Brda – Prečko – Brdo i Proskok. U taj vakat Fočanska brigada dobila je naziv viteška. U pobjedonosnom pohodu ovu je brigadu zaustavio Dejtonski mirovni sporazum.
U borbama je poginulo 267 pripadnika Brigade, dok je više od 500 njih teže ili lakše ranjeno, a poginuo je i komandant bataljona Dževad Hanjalić.
priredio:Kenan Sarač/focanskidani
Prva Fočanska viteška brigada (82. brdska viteška brigada) – 182. viteška brigada
Prva drinska brigada
SAMO SJEĆANJA NA HEROJE OSLOBODILAČKOG RATA
…JER FOČACI,ja to stalno ponavljam, drugi mi mogu naravno zamjeriti, ali neka mi kažu protuargumente…FOČACI SU S PUŠKOM U RUCI DALI NAJVIŠE,NAJVIŠE ŠEHIDA BRANEĆI OVU DRŽAVU BiH NA RAZLIČITIM TAČKAMA BiH.FOČAKA JE POD PUŠKOM U RUCI POSTIGLO ŠEHADET NI MANJE NI VIŠE NEGO DVIJE HILJADE (2000). ONDA KADA JE SARAJEVO BILO PRED PADOM I KADA SU SE POVLAČILE BRIGADE ZA BRIGADOM SA IGMANA ODNOSNO SA BJELAŠNICE NA PROSKOKU SAMO ZA JEDAN DAN JE DVADESET SEDAM FOČAKA POSTIGLO ŠEHADET.(Muderris Nezim Halilović)
***************
VIDEO
Foča,careva džamija i 2000. šehida
…JER FOČACI,ja to stalno ponavljam, drugi mi mogu naravno zamjeriti,
ali neka mi kažu protuargumente…FOČACI SU S PUŠKOM U RUCI DALI
NAJVIŠE,NAJVIŠE ŠEHIDA BRANEĆI OVU DRŽAVU BiH NA RAZLIČITIM TAČKAMA BiH.
FOČAKA JE POD PUŠKOM U RUCI POSTIGLO ŠEHADET NI MANJE NI VIŠE NEGO DVIJE HILJADE (2000).
ONDA KADA JE SARAJEVO BILO PRED PADOM I KADA SU SE POVLAČILE BRIGADE ZA BRIGADOM SA IGMANA ODNOSNO SA BJELAŠNICE NA PROSKOKU SAMO ZA JEDAN DAN JE DVADESET SEDAM FOČAKA POSTIGLO ŠEHADET. Fočaci zbog toga zaslužuju našu pomoć i nadam se in sha Allah da ćemo….(Muderris Nezim Halilović)
***************
***************
VIDEO
DVIJE HILJADE (2000) fočanskih šehida – (sergija za džamiju u Slatini kod Foče)
…JER FOČACI,ja to stalno ponavljam, drugi mi mogu naravno zamjeriti,
ali neka mi kažu protuargumente…FOČACI SU S PUŠKOM U RUCI DALI
NAJVIŠE,NAJVIŠE ŠEHIDA BRANEĆI OVU DRŽAVU BiH NA RAZLIČITIM TAČKAMA BiH.
FOČAKA JE POD PUŠKOM U RUCI POSTIGLO ŠEHADET NI MANJE NI VIŠE NEGO DVIJE HILJADE (2000).
ONDA KADA JE SARAJEVO BILO PRED PADOM I KADA SU SE POVLAČILE BRIGADE ZA BRIGADOM SA IGMANA ODNOSNO SA BJELAŠNICE NA PROSKOKU SAMO ZA JEDAN DAN JE DVADESET SEDAM FOČAKA POSTIGLO ŠEHADET. Fočaci zbog toga zaslužuju našu pomoć i nadam se in sha Allah da ćemo….(Muderris Nezim Halilović)
***************
***************
Fočanski heroji Prva drinska brigada
Prva fočanska brigada
Oko 750 Bošnjaka sa prostora fočanske opštine organiziralo se u Prvu drinsku brigadu koju je krajem aprila 1992. formirao Zaim Imamović. Borci ove jedinice s ponosom ističu imena istaknutih suboraca: Midhat Džanko, Alija Rasim, Omer i Amir Puriš, Pašo Pašalić, Nihad Klinac, Dževad Hanjalić, Azem Merkez, Esad Vejo, Murat Dragolj, Munir Šubo, Ahmet i Husnija Bekan, Jasmin Haznadar, Dževad Selimović, Emin Osmanspahić, Džemail Milatović, Hasan Turčalo, Zaim Imamović…
Iz Foče je 70 pripadnika Armije RBiH odlikovano Zlatnim ljiljanom.
************************
***************
PRIČA PRVA
1993. IGMAN/PROSKOK OSMAN I TENK
************** Proskok 21.07.1993.
Osman Đuderija, čovjek koji je kineskim bestrzajnim topom sa ramena uništio tenk.. http://www.youtube.com/watch?v=bISSWE683Dw
*************
Ko god da dođe na Igman, stariji borci mu pričaju kako je Osman savladao čitav tenk. To i ne bi bio neki podvig da se borba sa neprijateljima nije završila berićetno. Osman je spasio čitavu planinu Igman i sve naše borce…
Bilo je to na prijelazu iz toplog juna u topliji juli. Neprijateljii su podigli veliku vojsku kako bi sa svih strana opkolili Sarajevo. I žene, i djeca, i borci bili bi tada zatvo-reni… Preko uzvišenja Rogoj i malog mjesta Trnovo, i s druge strane planine Bjelašnice, neprijatelji su krenuli prema Igmanu. A naši borci,žene i djeca mogli su samo preko Igmana izlaziti iz Sarajeva i ići u druge slobodne gradove…
I, eto, neprijatelji su krenuli silnim tenkovima u ovu ofanzivu. Baš kao aždahe. Ništa im nije moglo ostati na putu. U svakom selu na koje su nailazili palili su kuće, štale i sijeno. Nene i majke sa djecom u koloni bježali su prema Pazariću i Tarčinu. Odraslija djeca tjerala su ovce i stoku ispred sebe.
Iz ovih dana i potječe Osmanovo junaštvo. Da se kaže: Osman nije sam savladao neprijatelje, niti je sam spasio žene i djecu, ali je u ovoj borbi ispao pravi gazija… Kada su neprijatelji popalili sela, namjerili su se na jedno poveliko brdo na Igmanu koje je narod zvao Proskok. Tu su ih dočekali naši borci. Predvodio ih je hrabri komandant Dževad Hanjalić. Palikuće i zlikovci mislili su da će lahko zauzeti ovo brdo na Igmanu, ali su se prevarili. Ali, džaba im je bilo što su stalno jurišali. I džaba im je bilo što su naše borce gađali iz tenkova. Sve im je bilo zaludu. Naši borci pogađali su ih iz pušaka i sve više mrtvih neprijatelja ležalo je u šumi… Ali kasnije se desilo ono o čemu i danas naši preživjeli borci pričaju.
Neprijatelji su prije mraka, nakon zatišja, napali iznenada, ali ovaj put sa mnogo tenkova. Ove gvozdene grdosije gruhale su i brektaLe da se šuma prolamala od buke. Svako živ bi se skamenio od straha. Sve se kršilo i lomilo. Baš kao da deset aždaha plamenim jezicima hoće sve spržiti i satrati. Iza tenkova, kao đoje, krili su se neprijatelji. Mislili su da će sakriveni pobijediti naše borce i osvojiti Proskok i da će se popeti na vrh Igmana… Našim borcima sve je krenulo naopako. Neki su se, beli, i uplašili ovih gvozdenih smrtonosnica, što i nije sramota.
Oči boraca bile su uprte u Osmana. Znali su da ih čeka borba prsa u prsa s četnicima, ali su čekali da vide šta će on uraditi. Osman je, kao da je puška, podigao kineski bestrzajni top na rame i počeo nišaniti.Tražio je pogodnu poziciju. Ali se cijev na kupoli tenka polahko okretala prema Osmanu. Našao se oči u oči s tenkom. Ko će prije opaliti. Borcima se sekunde činile kao sati. I, Osman prvi opali. Pogodio je točkove gusjenice, a nakon toga kupolu. Tenk se zapalio. S topom na ramenu, potrčao je prema drugom tenku…
Naši borci, koji su ovaj mejdan usplahireno posmatrali, trgli su se iz obamrlosti koja im je prikovala noge za zemlju i potrčali. Neprijatelji su kao bez glave bježali nizbrdo, prema selu Dejčići. Mlađi borci,koji su dobro trčali, gonili su podaleko neprijatelje, a oni stariji ostali su na položajima sa Osmanom…Eto, što je Osman valjao u ovoj borbi! četničkoj aždahi polomljeni su zubi na Proskoku.
– Najviše žalim što mi drugi tenk umače – pričao je te noći Osman borcima. – Okrenuo se nazad i pobjegao koliko ga gusjenice nose. Da se moglo, uprtio bih top i stigao ga do kraja kose. Ali šta je – tu je.
Jeste da to nema u vojnim školama, ali šta ćeš, može top protiv tenka.Vidjelo se da može…
Osman Đuderija ratovao je i na goraždanskom bojištu. Specijalnost mu je bilo uništenje mitraljeskih gnijezda i rovova iz topa. Ali, nakon ovoga podviga na Igmanu, sve ove specijalnosti su mu propale.Borci su ga prozvali raznim nadimcima: Osman Tenkoubica, Graditelj Obale Tenkovače, Tobdžija s Ramena,Kinez Beztrzajac.
A kada danas neko priupita preživjele borce o ovome događaju, oni ljubomorno kažu:
– Pa, namjerio se tenk na Osmana i tenk je vidio ko je Osman…..
***************
***************
***************
PRIČA DRUGA
8. 8.1994. Kod »ljutih Fočaka«
(zabilježeno 8. 8.1994. godine)
Ovo su novi položaji 82. brdske brigade Prvog korpusa, negdje na širokom prostoru između Bjelašnice i Treskavice.
Zapravo, ovo su borci Bataljona »Sutjeska« koji su prije godinu tu, u blizini, vodili žestoke bitke sa četnicima
koji su nadirali na Igman i Bjelašnicu. Sada, ne baš daleko od tih paklenih lanjskih položaja, oni ponovo zatvaraju
liniju prema četnicima na Treskavici i dijelu okupirane Bjelašnice. Među ove borce »ljute fočanske brigade«,
kako još nazivaju 82. brdsku, stižu i Ismet Dahić, zamjenik komandanta Prvog korpusa, Zufer Husović, komandant
Operativne grupe, pa Enver Liković, načelnik Štaba Operativne grupe…
Sa komandantom 82. ljute fočanske Galibom Hodžićem,pa komandantom Bataljona »Sutjeska« Zuhdijom Ožegovićem odlazim među ove ratnike koje sam i prošle godine pratio na igmanskom bojištu, i to baš na onom najpakleni-jem dijelu – na Proskoku. Evo, dvojice starih vukova, izviđača: Sulje Ramića i Hasiba Džombe. Upravo su se vratili sa izviđanja četničkih položaja.
– Šta ste vidjeli? – pitam ih.
– Vidjeli smo četničke položaje na Treskavici i ispod Treskavice. Vidjeli smo na više mjesta četničku artiljeriju – veli Ramić.
– Naše linije su potpuno utvrđene. To su prave tvrđave – kaže Ožegović. A komandant 82. brdske, odnosno »ljute fočanske«, Galib Hodžić podsjeća da četnici ni prošle godine nisu uspjeli u onoj velikoj ofanzivi na Igman i Bjelašnicu da probiju njihove linije odbrane, iako su oni zatvarali najvruću liniju na Proskoku, pa gore do Bijelih voda.
– Iako su četnici tada na nas dnevno i po sedam, osam puta navaljivali pješadijom, tenkovima, a neprekidno nas zasipali granatama svih kalibara, nismo popustili – kaže Hodžić, koji je, inače, u to vrijeme i postavljen za komandanta 82. brdske.
– Povukli smo se, po naređenju, sa tih položaja kada su četnici već bili na opservatoriji i kada je prijetila opasnost
da se nađemo u okruženju.
Ovi ratnici se sjećaju tih prošlogodišnjih bitaka.
Borac Admir Fočo veli da su na Preskoku, prošle godine, bitke bile tako žestoke da su se najčešće vodile ručnim bombama i tromblonima. On je bio i u onoj bici na Proskoku kada su četnici krenuli tenkovima i transporterima i kada je u jednom od tih transportera bio i Ratko Mladić, što su kasnije potvrdili i zarobljeni četnici.
Četnici, a ni Mladić, ipak nisu, kako su tada planirali, do »osam uveče« stigli na Bjelašnicu.
– Tenkovi, četnički, bili su ušli među naše položaje i došlo je do male pometnje među mlađim borcima – priča Admir Pačo.
– Ali, tada je naša legenda Osman Đuderija, skinuo bestrzajni top s postolja i sa njim na ramenu pojurio prema tenku.
Sa udaljenosti od 25 metara, ispalio je s ramena i uništio tenk. Tad su na liniji nastale opšte ovacije.
Inače, naša artiljerija je tada uništila još jedan četnički tenk, pa su se ostali četnički tenkovi vratili nazad, a i
transporteri.
– Da smo znali da je u jednom od tih transportera Mladić, mogli smo ga zarobiti – kaže Džomba.
Osman Đuderija je i sad živ i zdrav. Bio je ovdje, na položaju, prije mjesec dana. – Mi se sada nalazimo na nekim od
položaja koje su četnici bili okupirali u prošlogodišnjoj ofanzivi – veli Zuhdija Ožegović, koji je prošle godine s ovim
borcima bio od Hojte do Preskoka.
I ovdje su se mnogi borci sjećali Dževada Hanjalića, sjajnog, hrabrog komandanta fočanskog bataljona koji je poginuo na Proskoku u bici prsa u prsa.
– Imali smo lani žrtava, dosta nas je bilo ranjeno, ali smo izdržali na glavnom pravcu četničkog udara – kaže Hodžić.
– Četnici su morali da mijenjaju plan napada na Igman i Bjelašnicu, jer preko Proskoka, koji je jedino bio prohodan za tenkove, nisu mogli proći. Proboj su napravili na desnom krilu, na Jabuci.
Ove borce sada ovdje prati i sreća. Do sada niko nije ni poginuo ni ranjen, iako četnici neprekidno pucaju iz pješadijskog naoružanja i artiljerijom.
– Mi smo izgradili prave tvrđave na našim linijama – kaže Ožegović. Zanimljivo je da su svi rovovi i svi položaji na tom
širokom prostoru povezani sa tri sistema veze.
Kakvo je danas stanje na liniji? – pitam glavnog vezistu Hamu Paču. – Stanje je, uglavnom, dobro. Poneka četnička provokacija – kaže on…
Vrijeme je sunčano. Pravi Ijetnji, planinski dan. Borci uređuju svoje nove »domove«. Šatori, stolovi i, naravno, zastava, ljiljanka, na jarbolu. Tu je borac Suljević, zvani Doktor, sa sijačem smrti, koji je prokrstario sa svojim bataljonom sva ratišta, osim igmanskog. Bio je tada ranjen. Većina mladića su dvadesetogodišnjaci, pa i mladi. Jedan od njih, Almir Ožegovic kaže:
– Ovdje smo u šumi, u planini, branimo našu jedinu domovinu Bosnu i Hercegovinu. Dok smo ovdje, osjećamo se srećnim ljudima, živote ne žalimo. Ali, kad dobijemo malo odmora i kad dođemo u Sarajevo i vidimo one kafiće, one momke koji vozaju kola, vodaju djevojke, mlate pare, osjećamo se kao »nula«. Jer, mi nemamo ništa. I zato se najradije opet vraćamo ovamo, na liniju i ponovo nam se vraća samopouzdanje i ponovo postajemo svjesni ko smo i šta smo. A žao nam onih po gradu. Čini nam se da oni postaju »nula«… Ovdje se moraš osjećati ponosan, jer braniš svoju zemlju, svoj narod…
(zabilježeno 8. 8.1994. godine)
***************
***************
U odbrani Igmana poginulo je ukupno 161 borac A RBIH i nekolike stotine je ranjeno, najteže napade je odbijao 1.Fočanski bataljon koji je bio na tenkovsko prohodnom pravcu. Nek im je vječni rahmet.
***************
focanskidani 