FOČA 1992. – 2018. : PUTEM ISTINE DO PRAVDE!

Prošlo je više od 26 godina od aprila 1992. kada je pala Foča i kada su počeli monstruozni zločini srpskih snaga nad nesrpskim stanovništvom
FOČA : PUTEM ISTINE DO PRAVDE!
Tokom rata u Bosni i Hercegovini, od 1992. pa do 1996. godine, Foča je postala sinonim za masovna i sistematska silovanja žena.
U tom seksualnom ropstvu zlostavljane su žene svih doba, od devojčica koje su imale samo 11 godina do nečijih nena.

Foča je u gradu i okolini imala razvijenu mrežu logora u kojima su mučeni i ubijani Bošnjaci i silovane Bošnjakinje na području Foče: Buk Bijela, Srednjoškolski centar Foča, Srednja škola u Kalinoviku (34 km zapadno od Foče), Karamanova kuća (u Miljevini), „Lepa Brena“ (soliter u Foči), „Partizan“ (predratna sportska dvorana), , kuća u Trnovačama (2,5 km južno od Foče), kuća u ulici Osmana Đikića br.16 (vojnički štab u koji su žene dovođene za silovanje)….

Neka od svjedočanstava zlodjela počinjenih u Foči:

Predmet „Foča“ (IT-96-23), Arhiv ICTY.
Predmet Kunarac (IT-96-23) – Izmijenjena optuznica
http://www.icty.org/x/cases/kunarac/ind/bcs/kun-ai991201b.htm
1.Tužilac protiv Dragoljuba Kunarca i drugih., predmet br. IT-96-23, Drugostepena presuda, 12. juni 2002., par. 106-124.; Tužilac protiv Dragoljuba Kunarca i drugih.,predmet br. IT-96-23-T,Prvostepena presuda, 22. februar 2001., par. 515-543.

Lepa Mlađenović „FOČA 1992: SEKSUALNO ROPSTVO ŽENA“ /“Kako su optuženi i odbrana pokušali u Hagu da opravdaju zločine silovanja: Naučni dokazi o erektivnoj nesposobnosti”, Danas, 2003, Beograd.

zapisi sa suđenja: http://www.un.org/icty

Svjedokinja FWS-190 je imala 16 godina kada su je prvi dan hapšenja silovali, rekla je da se više ne sjeća šta se poslije prvog dogodilo, jer je poslije bio drugi pa treći. Svjedokinja FWS-191 je bila silovana više od dvadeset puta u periodu od avgusta do septembra 1992. U uvodnom tekstu optužnice piše da su žene bile sve vrijeme zaključane, sa malo starog hljeba, bez kupatila, bez vode, i da su određene žene ponekad dovođene u stanove silovatelja, i tamo bile mučene. U decembru 1992. tri žene su bile prodate crnogorskim vojnicima za 200 do 500 DM. (Svaka riječ iz navedenog i prethodnog pasusa može se pronaći na web stranici u zapisima sa suđenja: http://www.un.org/icty)

Lepa Mlađenović, isto

Edina Bećirević „Na Drini genocid“, Buybook, Sarajevo 2009./ prema Peter Karsten „Law, soldiers and combat“, Greenwood Press, Westport, 1978.

Intervju Biljane Plavšić, „Svet“, Novi Sad, 06.9.1993.

FOČA 1992:GRAD KONCENTRACIONIH LOGORA (DOKUMENTI/SVJEDOČENJA)
https://focanskidani.wordpress.com/2015/12/01/foca-1992grad-koncentracionih-logora-dokumentisvjedocenja/
(priredio:Kenan Sarač)

 

_ _ _ _ _

Foča u ratu
Dana 7. aprila 1992. počelo je političko i vojno preuzimanje općine Foča, prvim vojnim akcijama u gradu tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Zauzimanje Foče završeno je 17. aprila 1992. Okolna sela su bila pod opsadom do sredine jula 1992.
Prije samog napada, bošnjački civili su izbačeni sa posla, plate su im uskraćene, a potom im je uskraćena mogućnost slobodnog kretanja.
Svi tragovi postojanja i kulturno naslijeđe Bošnjaka su izbrisani iz područja zahvaćenih napadom srpskih snaga. Skoro ni jedan Bošnjak nije ostao u Foči. Sve džamije su srušene.
U januaru 1994. godine, srpske vlasti su “okrunile” etničko čišćenje Foče preimenujući Foču u “Srbinje” (grad Srba).

Zločini u Foči
U zločinima u Foči je prema podacima prikupljenim do 2006. godine sa strane Istraživačko dokumentacionog centra iz Sarajeva nestalo 2,704 građana nesrpske nacionalnosti, mahom Bošnjaka. Od tog broja je za 1899 ljudi potvrđeno da su ubijeni, a 853 se još uvijek vode kao nestali.

Logori u Foči
• Kazneno-popravni dom u Foči, jedan od najvećih zatvora u SFRJ, bio je glavni pritvorski objekat za muškarce.
• Sportska dvorana “Partizan” služila je kao centar za pritvor žena, djece i staraca od 13. jula 1992. ili ranije, pa najmanje do 13. avgusta 1992. U to vrijeme je u “Partizanu” bilo najmanje 72 zatočenica.
• Karamanova kuća je bio logor za silovanje žena, koji je u avgustu 1992. godine, formirao Miljevinski bataljon, Brigade za taktičke operacije iz Foče VRS-a. Vojnici su spomenutu zgradu nazvali “javnom kućom”. U logoru su bile zatvorene žene i djevojčice od kojih su neke imale 12 godina.
• Buk Bijela, gimnazija u Foči i Osnovna škola u Kalinoviku su objekti koji su korišćeni za zatočenje i silovanje žena od sredine maja 1992. godine.

Fočanska trojka
Presudom Fočanskoj trojci (Kunarac, Kovač, Vuković), Haški tribunal je 2001. godine, prvi put u historiji međunarodnog humanitarnog prava seksualno ropstvo u ratu kvalifikovao kao zločin protiv čovječnosti.

Foča pred sudom
Optuženi sa strane Haškog suda:
Dragoljub Kunarac, Radomir Kovač, Zoran Vuković, Dragan Zelenović, Gojko Janković, Janko Janjić, Radovan Stanković, Dragan Gagović, Milorad Krnojelac, Mitar Rašević, Savo Todović

Osuđeni sa strane Haškog suda:
Dragoljub Kunarac (28 godina zatvora), Radomir Kovač (20 godina), Zoran Vuković (12 godina), Milorad Krnojelac (12 godina), Dragan Zelenović (priznao krivicu, 15 godina)

Optuženi sa strane suda BiH:
Radovan Stanković, Neđo Samardžić, Gojko Janković, Radmilo Vuković

Osuđeni sa strane suda BiH:
Radovan Stanković (20 godina), Neđo Samardžić (24 godine), Gojko Janković (34 godine) Foča je tokom rata u Bosni i Hercegovini (1992-1996) postala sinonim za masovna, sistematska silovanja žena i djevojčica, kao i za vojno seksualno ropstvo i prodaju i kupovinu žena.

(priredio:Kenan Sarač)
_ _ _ _ _

Genocid u Foči počeo je 7.aprila 1992. godine
… Bošnjacima je bilo dozvoljeno da odu samo nakon što bi od fočanske policije dobili potvrde i potpisali dokument kojim svu svoju imovinu prepisuju Srpskoj Republici Bosni i Hercegovini…
Jugoslovenska narodna armija je 7. aprila 1992., potpomognuta lokalnim srpskim snagama, napala grad Foču, nakon čega su Bošnjaci sistematski hapšeni, ubijani i odvođeni u koncentracione logore i druga mjesta zatočenja. Nakon okupacije grada, srpski vojnici su nastavili brutalna hapšenja, ubijanja i uništavanja bošnjačkih vjerskih i kulturnih objekata u svim okolnim selima.
Muškarci i žene su razdvajani i deportovani u logore: bivši gradski zatvor u Foči (KPD Foča), jedan od najvećih zatvora u bivšoj Jugoslaviji, postao je glavni koncentracioni logor za muškarce Bošnjake, među kojima su bili i invalidi, maloljetnici, mentalno zaostali i teško bolesni ljudi. Bošnjaci u ovom logoru bili su žrtve najbrutalnijih tortura, odvođeni su na prisilni rad i korišteni kao živi štit u minskim poljima. Do 5. oktobra 1994. kroz ovaj logor je prošlo 1.360 Bošnjaka.
Žene, djevojke i maloljetne djevojčice su odvođene u posebne zatočeničke logore, gdje su sistematski i grupno silovane: gradski stadion, bivša kasarna JNA na Livadama, gradski Srednjoškolski centar, nekadašnja hidroelektrana „Buk Bijela“, hotel „Zelengora“, motel „Bukovica“, gradska sportska sala „Partizan“, bivši gradski zatvor za žene na Velečevu, te mnoge privatne kuće i stanovi. Žene su mjesecima držane u seksualnom ropstvu gdje su bile žrtve prislilnih trudnoća. Zločinci su ženama govorili da treba da rađaju srpsku djecu. Tokom dugih perioda zatočenja, žene su korištene i kao bijelo roblje i prodavane vojnicima iz Srbije i Crne Gore za novac. Na primjeru ovog grada po prvi put na evropskom tlu seksualno zlostavljanje i porobljavanje okvalifikovano je kao zaseban zločin u međunarodnom krivičnom pravu.
Svi objekti koji su označavali muslimansku kulturu i tradiciju su sistematski uništeni: 12 gradskih džamija, među kojima i Aladža džamija iz XV stoljeća, koja je bila pod zaštitom UNESCO-a, su spaljene i uništene do temelja. Poslije razaranja ruševine su u potpunosti uklonjene da se ne ostavi nijedan trag da su te građevine ikad postojale.
Na području općine Foča oko 3.000 Bošnjaka je ubijeno, a ostalo cjelokupno bošnjačko stanovništvo je prisilno protjerano, a njihovi stambeni i drugi objekti opljačkani i uništeni.
(priredio:Kenan Sarač)

_ _ _ _ _

Ukupno je EKSHUMIRANO 1014 Fočaka, i to iz 55 masovnih – 515 žrtava; iz 92 zajedničke grobnice – 46 žrtava; i iz 407 pojedinačnih grobnica – 407 žrtava. Od 1014 žrtava njih 887 je IDENTIFICIRANO i to : 610 muškaraca (68,77 %), i 277 žena (31,23 %). Još uvijek je NEIDENTIFICIRANO 127 žrtava. Evidentirano je još uvijek 625 NESTALIH iz Foče od kojih je 434 (69,44 %) muškaraca i 191 (30,56 %) žena. Dakle, ukupno je bilo NESTALIH ŽENA iz Foče 277 + 191=468 (30,9 %) od 1.512 nestalih žrtava iz Foče.

izvor: Institut za nestale osobe Bosne i Hercegovine
(priredio:Kenan Sarač)

Avdija Altoka – Guto – ubijen 1992. u Foči

 

priredio:Kenan Sarač
fotografije:internet/screenshot
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

_ _ _ _ _

 

FOČA 1992. – 1995. : TUŽNA FOČANSKA STATISTIKA
https://focanskidani.wordpress.com/2018/06/20/foca-1992-1995-tuzna-focanska-statistika/

[DOSSIER FOČA] Da nikada ne zaboravimo : Piši, pričaj, opominji…
https://focanskidani.wordpress.com/2018/06/09/dossier-foca-da-nikada-ne-zaboravimo-pisi-pricaj-opominji/

[FOČA 1992.] ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI : Mučenja i batinanja u KP Domu Foča
https://focanskidani.wordpress.com/2018/06/04/foca-1992-zlocin-protiv-covjecnosti-mucenja-i-batinanja-u-kp-domu-foca/

FOČA, 19.6.2018. : Pogledaj se u ogledalo
https://focanskidani.wordpress.com/2018/06/19/foca-19-6-2018-pogledaj-se-u-ogledalo/

 

 

Genocid u Foči 1992. – 1995. (knjiga druga) – Kenan Sarač

Genocid u Foči 1992. – 1995. (knjiga druga) – Kenan Sarač
izbor tekstova sa portala focanskidani, flickr-a ekranportal13 i facebooka…
priredio:Kenan Sarač
fotografije: /internet/screenshot
design:Kenan Sarač
veličina:2459 stranica – 204 MB (214,906,903 bytes)

2459 stranica knjiga Genocid u Foči 1992. – 1995. (knjiga druga) u pdf-u. Dostupna na scribd-u:

https://www.scribd.com/document/382587319/Genocid-u-Fo%C4%8Di-1992-1995-knjiga-druga-Kenan-Sara%C4%8D

i 779 stranica knjiga Genocid u Foči 1992. – 1995. u pdf-u. Dostupna na scribd-u:

https://www.scribd.com/document/349433709/Genocid-u-Fo%C4%8Di-1992-1995

Ukupno:3238 stranica o genocidu u Foči 1992. – 1995.

Genocid u Foči počeo je 7.aprila 1992. godine
… Bošnjacima je bilo dozvoljeno da odu samo nakon što bi od fočanske policije dobili potvrde i potpisali dokument kojim svu svoju imovinu prepisuju Srpskoj Republici Bosni i Hercegovini…
Jugoslovenska narodna armija je 7. aprila 1992., potpomognuta lokalnim srpskim snagama, napala grad Foču, nakon čega su Bošnjaci sistematski hapšeni, ubijani i odvođeni u koncentracione logore i druga mjesta zatočenja. Nakon okupacije grada, srpski vojnici su nastavili brutalna hapšenja, ubijanja i uništavanja bošnjačkih vjerskih i kulturnih objekata u svim okolnim selima.
Muškarci i žene su razdvajani i deportovani u logore: bivši gradski zatvor u Foči (KPD Foča), jedan od najvećih zatvora u bivšoj Jugoslaviji, postao je glavni koncentracioni logor za muškarce Bošnjake, među kojima su bili i invalidi, maloljetnici, mentalno zaostali i teško bolesni ljudi. Bošnjaci u ovom logoru bili su žrtve najbrutalnijih tortura, odvođeni su na prisilni rad i korišteni kao živi štit u minskim poljima. Do 5. oktobra 1994. kroz ovaj logor je prošlo 1.360 Bošnjaka.
Žene, djevojke i maloljetne djevojčice su odvođene u posebne zatočeničke logore, gdje su sistematski i grupno silovane: gradski stadion, bivša kasarna JNA na Livadama, gradski Srednjoškolski centar, nekadašnja hidroelektrana „Buk Bijela“, hotel „Zelengora“, motel „Bukovica“, gradska sportska sala „Partizan“, bivši gradski zatvor za žene na Velečevu, te mnoge privatne kuće i stanovi. Žene su mjesecima držane u seksualnom ropstvu gdje su bile žrtve prislilnih trudnoća. Zločinci su ženama govorili da treba da rađaju srpsku djecu. Tokom dugih perioda zatočenja, žene su korištene i kao bijelo roblje i prodavane vojnicima iz Srbije i Crne Gore za novac. Na primjeru ovog grada po prvi put na evropskom tlu seksualno zlostavljanje i porobljavanje okvalifikovano je kao zaseban zločin u međunarodnom krivičnom pravu.
Svi objekti koji su označavali muslimansku kulturu i tradiciju su sistematski uništeni: 11 gradskih džamija, među kojima i Aladža džamija iz XV stoljeća, koja je bila pod zaštitom UNESCO-a, su spaljene i uništene do temelja. Poslije razaranja ruševine su u potpunosti uklonjene da se ne ostavi nijedan trag da su te građevine ikad postojale.
Na području općine Foča oko 3.000 Bošnjaka je ubijeno, a ostalo cjelokupno bošnjačko stanovništvo je prisilno protjerano, a njihovi stambeni i drugi objekti opljačkani i uništeni.
(priredio:Kenan Sarač)

Zahvala pripada dragom Allahu.
Nevjerovatnih 3.238 stranica u 5 knjiga.
Pet knjiga – po jedan primjerak knjige zahvaljujući dobrim ljudima, i mom prijatelju Fočaku Ganoviću i njegovoj hanumi koji drže kopirnicu – ovo je ugledalo svjetlo dana.Inače sve ove knjige su dostupne na internetu u pdf-u.
Genocid u Foči 1992. – 1995. (knjiga druga) – Kenan Sarač
https://www.scribd.com/document/382587319/Genocid-u-Fo%C4%8Di-1992-1995-knjiga-druga-Kenan-Sara%C4%8D
Ova knjiga u pdf-u ima 2459 stranica.
Genocid u Foči 1992. – 1995.
https://www.scribd.com/document/349433709/Genocid-u-Fo%C4%8Di-1992-1995
Ova knjiga u pdf-u ima 779 stranica.

priredio:Kenan Sarač
fotografije:internet/screenshot
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

Foča iz 1868.

Foča iz 1868.
iz knjige Studien über Bosnien und die Herzegovina – Johann Rośkiewicz,
Brockhaus, 1868 – Bosnia and Hercegovina – 424 pages

Opis Foče, opis Drine…

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

iz knjige Studien über Bosnien und die Herzegovina – Johann Rośkiewicz,
Brockhaus, 1868 – Bosnia and Hercegovina – 424 pages

 

priredio: Kenan Sarač
fotografije:internet/screenshot
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

FOČA 1992. : Počeci agresije i genocida

Uz 26. godišnjicu genocida u Foči i 26 godišnjicu agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu objavljujemo dva članka onako kako su napisani bez ikakvih prepravki. fotografije : focanskidani.

 

objavljeno: 20. avgusta 2000. na forumima

 

– spisak je nepotpun –

UBIJENI I UBOJICE

Avdagic: Prema vise izvora, ubijena su, na najsuroviji nacin, klanjem, tri clana porodice Avdagic: majka Zineta i njena dva sina Ismet i Muamer, zvani Miro. Prema istim izvorima, njih je zaklao Janjic Janko, zvani Tuta, u Scepan Polju. Janjic se, uglavnom, sa zrtvama pogadao da ih izvede iz Foce do Niksica, a onda ih na putu ubijao.

Aganovic: Juso, bivsi snajder, star oko 80 godina. Ubio ga, zajedno sa zenom Razijom, iz vatrenog oruzja, Dragan Nikolic. Po nekim izvorima, Juso je, kada su cetnici dosli u njegovu kucu i poceli da maltretiraju njega i zenu, iz lovacke puske ubio jednog “crnogorskog cetnika” ili “rezervistu iz uzickog korpusa”.

Ahmic Idriz: Ubili ga cetnici u zbjegu prema granici sa Crnom Gorom.

Ahmic Miralem: Postoji nekoliko verzija o njegovom ubistvu, ali svi izvori navode da je umro od zlostavljanja, u strasnim mukama. Vise izvora je potvrdilo da je ziv ispecen.

Andalija Salko: Ubijen iz vatrenog oruzja. Po jednom izvoru njegovo ubistvo je naredio, organizovao i u njemu ucestvovao Simo Mojevic, direktor OS u Ustikolni, a u ratu cetnicki vojvoda.

Avdibegovic Salima: Stara oko 50 do 55 godina. Zaklana je zajedno sa sinom Edinom (ili Sedinom). Po jednim izvorima, bila je udata za Murata Avdibegovica, a po Faiku Tafri, Salima je supruga Hanefije Avdibegovica. Oba izvora su navela da ju je zaklao izvjesni Taso iz Srbije.

Avdibegovic (Hanefije) Sulejman: Star ispod 30 godina. Ubijen iz vatrenog oruzja.

Beganovic Enver: Star oko 40 do 45 godina. Ubijen na pocetku rata, u gradu, prilikom masovnog napada na pojedine dijelove Foce.

Bico Hamed, zvani Salem: Star oko 40 godina. Ubijen na pocetku rata zajedno s majkom, iz vatrenog oruzja.

Bico Hasan: Ubijen u zbjegu prema Tjentistu.

Bico Veza: Stara oko 35 do 45 godina. Ubijena na pocetku rata.

Causevic Fatima: Po nekim izvorima ubijena iz vatrenog oruzja a potom posuta benzinom i zapaljena, a po drugima je ziva zapaljena.

Colakovic Ibro: Mladic, oko 20 godina. Ubijen iz vatrenog oruzja.

Cemo (Osmana) Fikret: Ubijen u KP Domu.

Dolan: Zena. Izvor nije znao ime osim da je sestra izvjesnog Zule Krkalica. Ubijena na svirep nacin.

Ekmedzic Adila: Starica. Ubio je Novica Ivanovic maljem, a poslije opljackao i zapalio njenu kucu.

Hadzimesic Halim: Ubijen u augustu, iz vatrenog oruzja.

Hajrovic: Stariji covjek, kojem izvori nisu znali ime. Ubio ga Novica Ivanovic.

Hatibovic Maida: Stara preko 50 godina. Zaklana u svome stanu kad i njen muz Nezir. Neziru je bilo oko 60 godina. Prema izvorima, zaklan zajedno sa suprugom Maidom, a prema podacima koje je u KPD-u dobio Faik Tafro, ubijen je iz vatrenog oruzja.

Hodzic Ibro: Ubio ga asovom izvjesni Skobo, rodak Vojislava Maksimovica.

Hrustan Ibrahim: Ubijen na putu za Niksic.

Hrustan Rasim: Ubijen na putu za Niksic.

Isanovic Adnan Adi: Sa jos jednim bolesnikom ubijen u focanskoj bolnici, na lijecenju, negdje izmedu 10. i 12. aprila. U njegovo ubistvo je direktno umijesana Milena Begenesic, kardiolog u Regionalnom medicinskom centru u Foci.

Islambasic Vasvija: Ubijena u maju. Strijeljana na mostu i tu, prema vise izvora, visila oko nedjelju dana.

Kaloper Huzeir: Ubijen krajem aprila ili pocetkom maja.

Karahasanovic Edhem: Hadzija. Stariji covjek. Ubijen iz vatrenog oruzja, u julu, u focanskom naselju Ljubovic, zajedno sa Karahasanovic Zahidom.

Klapuh Ferida: Zaklao ju je, zajedno sa muzem Hasanom i kcerkom Senom, Janjic Janko Tuta u Scepan Polju.

Klapuh Esma: Starica. Majka izvjesnog Klapuh Zufera. Umrla je od gladi i/ili iscrpljenosti.

Krkalic Irfan: Ubijen iz vatrenog oruzja, pocetkom maja.

Krkalic Zula: Ubijena iz vatrenog oruzja, pocetkom maja.

Kumro Asim: Ubio ga je Risto Kovac.

Lojo Murat: Zajedno sa suprugom Ramizom ubijen iz vatrenog oruzja.

Ljezamovic Halima: Ubijena pocetkom aprila iz vatrenog oruzja.

Ljezamovic Nazif: Star 35-40 godine. Ubijen pocetkom aprila iz vatrenog oruzja.

Ramovic Abid: Milicioner iz Foce. Abid je prva zrtva u Foci. Ubio ga je kolega Branko Muminovic.

Sadikovic Arifa: Ubijena iz vatrenog oruzja. Nema podataka o ubici.

Selimovic Jusuf: Ubijen u zbjegu, na Potrkusi. Njegovi rodaci Ibro i Hasan zvani Spona nestali su u KPD-u.

Sahovic Fehim: Rodom iz Jabuke. Zivio u Foci. Sva je prilika da je zaklan ili mu je naknadno odsjecena glava s kojom je Vojislav Maksimovic “igrao fudbal”. U javnosti kruze price da je, na stadionu sa centra, glavom nekog ubijenog Muslimana Maksimovic “udario pocetni udarac”. Medutim, focanske zene iz izbjeglickih kampova kod Skoplja ispricale su da su prilikom ulazenja u neku kucu, Maksimovic, Ostojic i jos neki, cija oni imena nisu znali, naisli na glavu nesretnog Fehima i da je Vojislav odsjecenu glavu sutnuo nogom u pravcu Ostojica, dobacivsi mu “brani” ili “hvataj”. Ostojic je docekao glavu, ali je okrvavio pantalone zbog cega se ljutio na Voju.

Subo Selim: Ubio ga je Risto Kovac.

Tafro Almas: Ocuh Faika Tafre. Faik je jednom, iz KPD-a, uz pomoc upravnika Mice Krnojelca i njegovog sina, posjetio Almasa. Almas je starac oko 80 godina, a usto je bio bolestan i skoro nepokretan. U kuci je ostao sam, tako da se sasvim izvjesno moze uzeti da nije medu zivima. Ne zna se da li je umro prirodnom smrcu ili mu je neko pomogao da umre, niti da je negdje sahranjen. Na Faikovo pitanje koje je uputio sinu Mice Krnojelca kada su se 30. augusta “sreli” na stanici, ovaj je odgovorio da je “i on otisao prije pet dana”.

Tafro Soko: Brat Tafre Preljuba. Ubijen u svom stanu zajedno sa zenom Sefikom i punicom Hasnom Tatarevac. Nema podataka o ubici.

Taranin Selman: Invalid. Ubijen u zbjegu prema Slatini.

Veiz Camil: Ubijen iz vatrenog oruzja, u maju. Nema podataka o ubici.

Vranjaca Fatima: Ubijena zajedno sa muzem Ramom na Brodu. Ubili su ih komsije sa Broda.

BRUSNA

Borak Suljo: Star preko 60 godina. Ubijen, a potom zapaljen. Po izvorima, ubile su ga komsije.

Pohara Suljo: Star izmedu 60 i 65 godina. Zaklan. Izvori su s velikim stepenom uvjerenja navodili da su ga ubile komsije.

CUREVO

Mjesak Ejub: Poginuo od granatiranja.

DONJE PAPRATNO

Moco Omer: Ubijen iz vatrenog oruzja.

Muratovic Meho: Ubijen iz vatrenog oruzja.

Polovina Dzemila: Djevojka, stara oko 20 godina. O njenoj sudbini, osim da je nestala, izvori nisu imali konkretnijih podataka. Misle da je ubijena.

DIDEVO

U Didevu je, iz tri porodice, ubijeno pet clanova. Od pet ubistava tri su izvrsena na surov nacin: jedno klanjem, jedno vjesanjem, a jedna zrtva je izmasakrirana.

Bostandzic (Safeta) Sabahudin: Ubijen kada i njegov otac Safet, iz vatrenog oruzja. (Napomena: Prilikom provjere podataka u vezi zrtava, ekipa je u izbjeglickom kampu u Cicinom selu kod Skoplja srela Sabahudinovu zenu i saznala da je 15. septembra rodila kcerku kojoj je ime Sabina).

Dzankovic Alija: Star oko 25 godina. Izmasakriran.

Hadzimusic Sajma: Majka Suadova. Ubice su zlostavljale majku i sina, potom su Sajmu objesili, a Suada zaklali.

GODIJENO

Cankusic Bajro: Ubili ga cetnici iz Godijena.

Cankusic (…): Izvori nisu znali ime osim da je supruga izvjesnog Mehe Cankusica. Ubili su je cetnici iz Godijena.

Coric Mustafa: Ubili su ga cetnici iz Slatine.

Klinac Devlija: Nju i suprugu Klinac Hamdije, kao i Klinac Huzeira ubio je, iz vatrenog oruzja, Cedo Perisic iz Godijena.

Klinac (…): Izvori nisu znali ime, sem da je supruga Klinac Hamdije a sestra Muje Kafedzije.

GOVZA

Salkovic Alija: Star oko 55 do 60 godina. Ubijen u zbjegu u Izbisnom.

Salkunic(…): Stariji muskarac, kojem izvori nisu znali ime niti druge podatke osim da je sa Alijom Salkunicem ubijen u zbjegu u Izbisnom.

HUM

Prema informacijama, osmog juna je sprovedena sira akcija napada na muslimanska sela Brod, Hum, Kosman, Mjesajice, Vucevo, Zakmur i dr. sela prema Tjentistu. Sve kuce su popaljene a imovina opljackana. Kao ucesnike napada na ova sela izvori su identifikovali 16 osoba: akciju je organizovao i njome, uglavnom, rukovodio Ilija Dostic. I on i ostali akteri akcije su na spisku zlocinaca.

Hakanovic Naza: Ubili su je Ljubomir Dostic i Miodrag Kalajdzic osmog juna.

Pezo Akif: Star oko 30 godina. Ubili ga Ljubomir Dostic i Miodrag Kalajdzic osmog juna.

Pezo Atif: Star oko 25 godina. Ubili ga Ljubomir Dostic i Miodrag Kalajdzic osmog juna.

Pezo Muharem: Star 60 godina. Ubili su ga Ljubomir Dostic i Miodrag Kalajdzic osmog juna.

Pezo Murat: Star 50 god. Ubili su ga Ljubomir Dostic i Miodrag Kalajdzic osmog juna.

Sabanovic (E)Mina: Ubili su je Ljubomir Dostic i Miodrag Kalajdzic osmog juna.

Sabanovic Mujo: Star izmedu 85 i 90 godina. Ubili su ga Ljubomir Dostic i Miodrag Kalajdzic osmog juna.

Sabanovic Selim: Star 75 godina. Ubili su ga Ljubomir Dostic i Miodrag Kalajdzic osmog juna.

Sahinovic Zecir: Star 60 godina. Ubili ga Ljubomir Dostic i Miodrag Kalajdzic osmog juna.

– spisak je nepotpun –

objavljeno: 20. avgusta 2000. na forumima

_ _ _ _ _

 

SAMI SEBE SJEKLI I JELI
ARHIVA DANI 68, JANUAR / SIJECANJ 1998
https://www.bhdani.ba/portal/arhiva-67-281/68/tekst168.htm

SAMI SEBE SJEKLI I JELI

Faik Tafro je sumarski inzinjer iz Foce. Dvadesetog aprila 1992. godine zatvorili su ga pripadnici Uzickog korpusa u KP Dom u Foci. U logoru je ostao do 31. augusta, kada su ga sa jos 34 druga logorasa focanske ratne vlasti odvele u Rozaj i tu oslobodile. Do kraja oktobra 1992. godine boravio je u Novom Pazaru i za to vrijeme napisao Sjecanja na Focu 1992. Istovremeno, grupa nezavisnih sandzackih intelektualaca prikupljala je podatke od bosanskih izbjeglica o zrtvama i ubicama: tako je nastao materijal koji Dani objavljuju i u ovom i u nekoliko narednih brojeva. Faik Tafro je jos uvijek izbjeglica u jednoj od bivsih jugoslavenskih republika, a njegov dnevnik, potkrijepljen izjavama i sjecanjima ljudi koji su prosli nekoliko krugova focanskog pakla, zapravo je rijetko svjedocenje prezivjelih focanskih prognanika i vrijedni dokument prvih nekoliko mjeseci rata na sirem prostoru opcine Foca. Feljton Dana izazvao je veliko interesovanje nasih citalaca, a uspjeli smo obezbijediti i ekskluzivne snimke iz Foce
Pise: Faik TAFRO
SPISAK UBIJENIH
SPISAK ZLOCINACA

HAPSENJA U CRNOJ GORI

KO NIJE BIO U KPD-U IZA RESETAKA, ne bi u prvi mah ni pomislio da je zatvor, vec neka fabrika. Kompleks objekata nekad je, za vrijeme Austro-Ugarske i stare Jugoslavije, bio kasarna. Nalazi se na desnoj obali Drine, pri samom izlazu iz grada. Nadomak zatvora, ne vise od oko 50 metara, nalazi se cuveni zeljezni most, na kome su cetnici i u Drugom svjetskom ratu pobili i zaklali oko 3.500 Muslimana. Sve objekte opasuje kameni zid visine nekih pet-sest metara sa dodatnom ogradom od bodljikave zice visoke oko jedan metar. Na svakom uglu nalazile su se masivne strazare – karaule. I pored takvog obezbjedenja bilo je ranije uspjelih bjekstava. Nama su dodatno oko zida postavili minsko polje od rasprskavajucih protivpjesadijskih mina. Strazari su imali pse, sarplanince. U krugu je bila fabrika namjestaja, a bila je tu i “Drina” sa poljoprivrednom ekonomijom.
Negdje oko 19. aprila, stab SDS-a je za upravnika zatvora postavio Milorada Micu Krnojelca, nastavnika matematike u OS “Veselin Maslesa”, a za zamjenika su naknadno odredili Prodanovica, navodno pravnika. Nacelnik bezbjednosti (cuvarska sluzba) bio je Mitar Rasevic, koji je tu funkciju i ranije obavljao. Starjesine-strazari radili su po cetnom brigadnom sistemu. Svi koji su ranije obavljali ovu duznost bili su profesionalci. Pojacanja su dobili u nocnim smjenama, gdje su angazovani cuvari iz grada ili oni koji su stanovali u blizini KPD-a. Sjecam se dobro nekih strazara koji su se isticali surovoscu: Busi je koristio nocne smjene da skace po zatvorenicima koji bi bili privedeni u samicu Upravne zgrade, vezani za bukagije i takvi batinjani. On, sirovina, vagao je oko 130 kg, i sa zadovoljstvom je skakao po ljudima. Nisu se puno razlikovali ni drugi strazari: Vladicic, Vukovic, Obrenovic, neki Zoran kome ne znam prezime, Pljevaljcic Vlatko, Ivanovic Keli…

Dopunu straze davali su vojnici. Sjecam se Kremica, Markovica, Jegdica, Mladenovica, Prodanovica… U uzem dijelu uprave radili su: Todorovic – interna bezbjednost, Jokanovic Mican – za privredu, Jokanovic Gojko, medicinski tehnicar kojeg su zvali Saharin i Krvopija. Ljekar Dragicevic, inace ginekolog, dolazio je svako 15 do 20 dana. Negdje u augustu pojavio se i stomatolog Vukadin. Samo je vadio zube. Kontrole “kucnog reda” odvijale su se razlicito od starjesine do starjesine. Dorucak je bio izmedu osam i devet i 30 ujutro, rucak od 13 do 14 sati i 30 minuta, a vecera od 17 do 18 i 30. Ishrana je bila redovna.

Dorucak se sastojao, na pocetku, od caja i kriske hljeba tezine pet do sest grama, da bi se negdje u julu malo poboljsao. Za rucak je bila jedna kutlaca kupusa bez kupusa ili graha bez graha, odnosno krompira bez krompira. Radost je predstavljala krajka hljeba, jer je nesto veca od kriske. Vecerom smo dobijali caj i krisku hljeba koja je nekad bila velicine zalogaja. Matovic je cesto bio dezurni kuhar i pravio je i bez masnoce ukusnije jelo, dok je za Mojovica kruzila sala da ce njemu biti najzalije i najteze ako izademo iz zatvora: uzivao je da napravi rucak da ga nisu mogli jesti ni macke ni psi. Kvalitet i kolicina hrane imala je za posljedicu da pojedini zatvorenici nisu imali stolicu po trideset i pet dana.

Farsa od razmjene

Sedamnaestog jula prije podne Gojko je obisao dio spavaona. Pitao je ko je bolestan i upisao Dzevada Loju koji je nekoliko puta pao u nesvijest prilikom podjele jela, te Enu Hrnjcica, Hasana Glusca i Sanina Krdzaliju. Oko tri sata pozvase nas da se spremimo sa nasim stvarima. Bilo nas je desetorica iz Foce i sestorica iz Gorazda. Kad smo se sakupili pred glavnom kapijom gdje se vrsio detaljan pretres, cak i skidanje cipela, vidjeli smo da medu nama ima i mladih i zdravijih ljudi. Poslije ceremonije pretresa provedeni smo kroz dvoja vrata.

Cekao nas je kamion FAP sa ceradom. Nedaleko od njega bio je parkiran kombi pun zena i djece. Strpali su nas u kamion. Bili smo zbunjeni. Uspjeli smo da doznamo da idemo u razmjenu za srpsko stanovnistvo koje je zarobljeno u Gorazdu. Tako su nam rekli nekolicina obucenih u maskirne uniforme koji su bili dio pratnje i koji su tvrdili da su iz Cajnica. Nama je odmah bilo malo lakse, pusili smo vise nego sto smo navikli. Cigarete nam je dao jedan od Cajnicana. Krenuli smo. Sjedimo na nekim improvizovanim klupama. Iza nas ide kombi sa vojvodom, vozacem i trojicom vojnika, svi dobro naoruzani. Upozorili su nas sta ce se dogoditi ako pokusamo bjezati. Dok smo isli uz Bakic (brdo i prevoj za Zavait) vidjeli smo milicionersko auto. Poznao sam milicionera u naocalima, bio je iz Bunova, neki Dostic.

Los put i brza voznja, da se na vrijeme stigne na razmjenu, koja je, kako smo kasnije saznali, zakazana za sedam sati navece, ucinio je da se osjecamo kao lopte, tako smo skakali sa klupa da smo morali ustajati i drzati se za arnjeve. Kosti su nas boljele. Put je vodio kroz sumu, prema Celebicima. Kroz Korlat se prosirivao i pripremao za asfaltiranje. Taj je put star oko 30 godina i uglavnom se koristio za eksploataciju suma. Trasu puta od Celebicke rijeke do Suplje stijene uradili su nabrzinu uz pomoc SDS-a, te firmi “Gradenje” i “Maglic”. Ovaj je pravac objezbjedivao spajanje Foce sa Pljevljima i imao je vise stratesko nego ekonomsko opravdanje. Put se koristio najvise za transport naoruzanja i municije. Putem Radio Foce, u nekoliko navrata je gradanstvo bilo obavijesteno da je otvoren, te da je uspostavljena autobuska linija Foca – Pljevlja. Koliko smo kasnije doznali, linija zbog nekih dogadanja u Pljevljima nije ni radila. Nase “vode puta” imali su dosta problema na granici Crne Gore i BiH: jedva su se ubijedili da prodemo, a onda su nas predali novoj ekipi iz Cajnica. Cekali su nas dvotonci sa ceradom, i tako smo nastavili preko nekih brda i sela, kroz sumu.

“Ne daju Muslimani”

Stigosmo u Cajnice. Nema svjetla, tek u rijetko kojoj kuci. Produzili smo dalje. Jedan od pratilaca, naoruzan, zajedno je s nama na karoseriji. Sjedi i cuva nas. Rece da idemo u Miljevo. Tako i bi. Smjestise nas u osnovnu skolu. Klupa ima dovoljno. Dobili smo i povece sendvice sa mesom. Odmah su nas domacini upozorili sta smijemo, a sta ne smijemo raditi. Novi kucni red. Sutradan ujutru dobar dorucak, a jos bolji rucak. Pozvase nas negdje oko deset sati. Napolju je vedro, nigdje oblaka. Mi vec navikli na kisne dane. Izadosmo svi iz jednog razreda, a zene sa djecom iz drugog. Iznenadismo se: ljudi sa kamerama i mikrofonima. Poznao sam jednog. Bio je iz Gorazda. Svi su, kako nam rekose, zaposleni na novosadskoj i crnogorskoj televiziji. Propaganda. Djeca placu, posjedala po travi, a neka su u krilima zena. Jadna slika. Cekamo termin razmjene. Stalno dolaze iz cajnickog MUP-a i izvjestavaju nas “dokle su kontakti stigli sa muslimanskom stranom”. Dode i sesnaest sati. Svaki minut, a kamoli sat neizvjesnosti ubija nam dusu. Na kraju, “veza” saopstava da od razmjene nema nista: “Muslimani ne daju zene i djecu iz Gorazda.” Kasnije su proturili drugu pricu, da muskarce – vojnike ne daju, jer su ih ubili. Prebacise nas u Luke, opet u skolu. Sad smo na spratu i sad smo svi u jednom “razredu”.

Donijeli su nam obilnu veceru, sa dosta hljeba. Vojni kuhar bio je Rasevic, nastavnik u Cajnicu. Dogovorili smo se na koji nacin da organizujemo spavanje. Bilo je nekih deka, prostrli smo ih po podu i tu su legle zene sa djecom. Mi muskarci sastavili smo klupe. Bilo je oko 22 sata i 30 minuta kad je pocela frka. Dolaze Vojvoda, neki strani novinar i prevodilac. Za njima pratnja: Kornjacin brat, kondukter, sad direktor “Centrotransa”. Bilo je mucno… Nema svjetla, jedna svijeca. Jedan od dezurnih sara po nama lampom. Prevodilac ocito nema dovoljno prakse. Novinarka hoce da prenoci sa nama. Nisu joj dali. Sutradan je ponovo dosla. Dzevad joj je na francuskom rekao, u dubokoj diskreciji, gdje smo i koliko nas ima. Doruckovala je sa nama.

Noc ranije, negdje oko 18 sati, imao sam posjetu. Radovan Pejovic zvani Regan, koji je radio u “Stakorini”, dosao je da me vidi. Iznenadio se mojim i Dzevadovim izgledom. Rekao je da nema uticaja u SDS-u Cajnica, te nam nista ne moze pomoci. Sutradan me posjetio njegov brat i donio nekoliko pakli cigareta. Oko jedanaest sati obavijestili su nas da se ponovo vracamo u Focu, tamo gdje smo i bili….

Razgovarao sam sa jednom zenom koja je bila medicinski tehnicar u Trosnju. Ispricala mi je kako su jednog jutra, oko sest sati, sa sest autobusa dosli focanski cetnici i “Beli orlovi” i spalili nekoliko sela na prostoru Trosnja. Isli su od kuce do kuce i vrsili masakre. Neki su pokusali pobjeci u sumu, no nije im uspjelo. Tada je pobijeno oko 75 Muslimana. Najvise iz porodice Barlova. “Vidis ovo dijete”, rekla mi je i pokazala dijete staro tri, najvise cetiri godine. “Ubili su mu oba roditelja.”

U Focu smo se vratili oko 17 casova. Kombi je otisao u “Partizan”, a mi u KPD. U “Partizanu” je bilo oko osamdesetero staraca, zena i djece. Bila je i cuvarska sluzba. Znao sam da je medu cuvarima Pavlovic Bogdan, a da je glavni za “Partizan” Mitar Sipcic.

Kako se rat sirio, Muslimana je u zatvorima bilo sve vise. Broj zatvorenika rastao je iz dana u dan. U KPD-u nas je bilo oko 600. Do ovog broja dosli smo prebrojavanjima u menzi. Koliko je zatvorenih u samicama znali smo po broju serpica u kojima je noseno i sluzeno jelo. Muskarci su hapseni listom: bilo je dovoljno da imaju muslimansko ime. Privodeni su ljudi iz bolnica i kuca, koji su imali operacije na srcu, oni koji su prezivjeli po dva infarkta, ljudi sa otvorenim kavernama i u dubokoj starosti, oni koji su pukim slucajem prezivjeli gelere i metke, sa obje noge u gipsu, cak i oni kojima ni stake nisu mogle pomoci da se pokrenu. Bilo je i zatvorenika koji su bili neuracunljivi i toliko bolesni da su sjekli sopstveno tijelo da bi ga pojeli.

SPISAK UBIJENIH

Spisak ubijenih kao i spisak ubica ili ucesnika i saucesnika u ubistvima sacinili su nezavisni intelektualci iz Sandzaka na osnovu kazivanja izbjeglih i protjeranih Bosnjaka iz Bosne, iz grada Foce i sela sa uzeg i sireg podrucja Foce. Prikupljeni su podaci o 258 ubijenih u periodu od aprila do oktobra 1992: 85 su zene, najcesce u dubokoj starosti ili u poodmaklim godinama; 65 ubijenih su stariji od 60 godina, a ubijana su i djeca.
JELEC

Od svih sela, u Jelecu je najvise evidentirano ubijenih: 82. Medu njima je 30 zena, jedno dijete i 12 osoba starijih od 60 godina. Iz 17 porodica ubijeno je 68 clanova: iz pet porodica po dva clana; iz cetiri po tri clana; iz cetiri po cetiri clana; iz dvije po pet clanova; iz porodice Zametica osam clanova i iz porodice Srna 12 clanova od kojih je osam zaklano.

Babalija Sead: Star oko 30 godina. Ubio ga je, polovinom maja, Elez Pero, cetnicki vojvoda iz sela Brojanici, iz vatrenog oruzja.

Bajguric Enver: Star izmedu 40 i 45 godina. Ubijen u gradu na samom pocetku rata. Izvori misle da ga je ubila srbijanska vojska, odnosno – kako su govorili – garda.

Bajrovic Esma: Ubijena pocetkom maja.

Basic Ahmed: Iz Ustikoline. Ubio ga je cetnik Miladin Pejovic, zvani Krs, konobar iz Josanice.

Barlov Aldin: Zaklao ga nastavnik Risto Trifkovic. Kao saucesnici se pominju Ljubo Cicmil i Dragan Cosovic.

Barlov Nasuf: Ubijen pocetkom maja. U njegovo ubistvo, kao i u ubistva Barlov Sade i Barlov Zule koja su se dogodila u isto vrijeme umijesani su Risto Trifkovic, Ljubo Cicmil i Dragan Cosovic.

Besirovic Fadil: Ubijen pocetkom maja.

Besirovic Fudo: Star 19 godina. Ubijen iz vatrenog oruzja.

Besirovic Murat: Ubijen pocetkom maja iz vatrenog oruzja.

Besirovic Nasuf: Star izmedu 40 i 45 godina. Ubijen iz vatrenog oruzja.

Bibovic Almasa: Ubijena pocetkom maja.

Corbo Zada: Po nekim izvorima, ubio je, a po nekim je ucestvovao u njenom ubistvu Milenko Vukovic, poznat po nadimku Zeko, cetnicki vojvoda iz sela Rataji. Naknadno su se pojavile i informacije da je ubijena u zbjegu, drugog oktobra u okolini sela Izbisno.

Dolan Fatima i Dolan Serif: Ubijeni pocetkom maja.

Drinjakovic Murat, penzionisani imam. Star preko 80 godina. Zaklao ga, kao i Zehru Drinjakovic i Murata Drinjakovica, nastavnik iz Miljevine Risto Trifkovic.

Dzinic Jusuf i Dzinic Mulija: Ubijeni pocetkom maja iz vatrenog oruzja.

Dzubur Habiba, Dzubur Kaduna, Dzubur Murat, Dzubur Osman i Dzubur Ramo: Po svim izvorima, ubili su ih cetnici iz Jeleca, uglavnom njihove bivse komsije.

Hadzic Edhem, Hadzic Fata, Hadzic Senida i Hadzic Vahid: Svi ubijeni pocetkom maja.

Mito Serifa: Stara oko 40 godina. Ubijena u zbjegu prema Tjentistu.

Musanovic Ismet: Ubijen u maju.

Niksic Ferid, Niksic Munira i Niksic Semsa: Ubijeni u maju.

Omeragic Murat i Omeragic Ramiz: Ubijeni u maju.

Paco Omer: Iz nekog sela sa Tjentista. Star ispod 50 godina. Ubijen u zbjegu prema Tjentistu.

Salaka Almasa: Stara oko 80 godina. Ubijena u maju. Kao izvrsioca izvori navode nastavnika Dragu Krunica kao i za Salaka Avdu.

Salaka Hamid: Star izmedu 60 i 65 godina. Ubio ga je nastavnik Milos Krunic kao i Salaka Zahida, starog izmedu 70 i 75 godina.

Sejdinovic Dzemail: Ubijen u maju, kada i vecina zrtava u Jelecu.

Srna Abid: Star 40 godina. Zaklan, kao i Srna Asim i Srna Elvedin.

Srna Enver i njegova supruga Jelena, Srpkinja, ubijeni iz vatrenog oruzja.

Srna Hadzid i Srna Hadzira: Ubijeni iz vatrenog oruzja.

Srna Hakija: Star oko 30 godina. Zaklan.

Srna Mustafa, star oko 50 godina; Srna Nedzad, star oko 20 godina; Srna Omer, star oko 60 godina i Srna Zulfo, star oko 60 godina: Svi zaklani.

Suljevic Abdulah, zvani Kigen, star oko 30 godina, i Suljevic Nazif: Ubijeni u maju.

Suljuvic Resad: Ubijen u Sukovcu, sredinom aprila.

Suljevic Zejna: Stara oko 90 godina. Ubio je, sredinom aprila, Risto Trifkovic, nastavnik iz Miljevine, kao i Suljevic Zejnila, starog oko 90 godina.

Sahbaz Habiba, Sahbaz Hakija i Sahbaz Haska: Ubijeni u maju.

Sarac Avdo: Penzionisani milicioner. Ubijen pocetkom maja.

Sljivo Edhem, Sljivo Ejub i Sljivo Zada: Ubijeni u maju. Vise izvora je potvrdilo da je clanove porodice Sljivo ubio Pero Elez.

Subasic Hasan: Ubijen tokom ljeta u Kozjoj Luci.

Sundo Fatima, stara izmedu 85 i 90 godina, i Sundo Mejra, stara oko 70 godina: Ubijene pocetkom maja.

Tuzlak Tifa: Ubijena u maju.

Tuzlak Camil: Penzionisani imam. Star izmedu 85 i 90 godina. Ubio ga cetnik Zivko Miletic. U ubistvu su ucestvovali i Pero Elez, Milos Krunic i Milenko Vukovic.

Tuzlak Ferida i Tuzlak Salko, star oko 20 godina: Ubijeni u maju.

Zametica Almasa, Zametica Ekrem, Zametica Fatka, Zametica Hida, Zametica Osman, Zametica Seca, Zametica Velija i Zametica Zula: Svi ubijeni u istom danu, krajem aprila 1992.

SPISAK ZLOCINACA

Spiskom su obuhvaceni izvrsioci i saucesnici zlocina, kao i ucesnici akcija u kojima su ubijani civili koji su porijeklom iz Foce, ili iz sela oko Foce, ili su zivjeli u njima, a koje je, upravo zahvaljujuci toj cinjenici, identifikovala rodbina ili komsije zrtava.
Milutinovic Rajko: Cetnik. Pljackao i palio muslimanske kuce u Jelecu i veoma svirepo ubijao odrasle muslimanske muskarce, civile.

Mojevic Simo: Direktor Osnovne skole u Ustikolini. U ratu, cetnicki vojvoda. Najveci broj ubistava u selima Odzak, Vina, Pilipovici, Mrdelici i selima prema Jabuci izvrsena su po njegovom naredenju. Po njegovom naredenju ubijen je Andelija Salko.

Milinkovic Ljubo: Zvani Cigo. Operisao po selima na Tjentistu u ubistvima Muslimana, pljackanju i unistavanju njihove imovine na tom podrucju. Sa Savom Tadicem, Milenkom Urosevicem i Dusanom Zivanovicem, zvanim Dule ucestvovao u ubistvu Hajrudina Lugusica, cuvara Titove vile na Tjentistu. Ucestvovao i u pljackanju hotelskih naselja na Tjentistu.

Muminovic Branko: Milicioner. Izvrsio je prvo ubistvo u Foci, ubivsi, bez ikakvog razloga i povoda, kolegu Abida Ramovica.

Nikolic Dragan: Vise izvora je potvrdilo da je ubio Jusu Aganovica, snajdera iz Aladza mahale u Foci, starog oko 80 godina, kao i njegovu suprugu Raziju.

Ninkovic Ljubo: Bivsi republicki funkcioner. Rukovodilac Kriznog staba SDS-a u Miljevini. Po njegovom naredenju izvrsen je masakr civila u selu Jelec i Govze.

Ninkovic Drago: Izvori su potvrdili da je sa Draganom Malisom i jos dvojicom Ninkovica – Sinisom i Zoranom ucestvovao u ubijanju muslimanskih civila, uglavnom starijih ljudi i zena, pljackanju i paljenju njihovih kuca u selu Hum, Kosman i drugim okolnim selima.

Ostojic Risto: Ucesnik zlocina u Jelecu gdje je stradao velik broj civila.

Ostojic Mile: Ucestvovao u akcijama u selima na Tjentistu u kojima je ubijeno vise civila. Izvori nisu znali imena njegovih zrtava ali su tvrdili da je ubijao muslimansko stanovnistvo, pljackao i palio njihove kuce na tom podrucju.

Ostojic Zora: Ucestvovala u akcijama u selima na Tjentistu u kojima su ubijani civili. Vise izvora je potvrdilo da je bila “do zuba naoruzana” i da je pljackala i palila muslimanske kuce u selima na Tjentistu.

Paprica Brane: Ubijao Muslimane u selu Kosman i drugim okolnim selima. Po izvorima, izvjesno je da je pljackao i palio, a vjeruju da je i ubijao.

Paprica Dorde: Operisao po selima u dolini Sutjeske. Izvori su tvrdili da je ubijao muslimansko stanovnistvo, pljackao i palio njihove kuce.

Paprica Jela: Operisala po selima na Tjentistu i u dolini Sutjeske. Vise izvora je potvrdilo da je sa Janom Popovic i Ratkom Zivanovicem pljackala i palila kuce, a ima indicija i da su ubijale nemocne muskarce i zene u selu Popov Most.

Paprica Malisa: Operisao po selima u dolini Sutjeske. Nema podataka o njegovim zrtvama ali je vise izvora potvrdilo da je zlostavljao i pljackao stanovnistvo. Vjeruju i da je ubijao u selima u dolini Sutjeske.

Paprica Mile: Operisao po selima u dolini Sutjeske. Nema podataka o njegovim zrtvama ali je vise izvora potvrdilo da je zlostavljao i pljackao stanovnistvo. Vjeruju i da je ubijao.

Paprica Milosava: Operisala po selima u dolini Sutjeske. Nema podataka o njenim zrtvama ali je vise izvora potvrdilo da je zlostavljala i pljackala stanovnistvo. Vjeruju i da je ubijala.

Paprica Radoje: Operisao po selima u dolini Sutjeske. Nema podataka o njegovim zrtvama ali je vise izvora potvrdilo da je zlostavljao stanovnistvo, palio i pljackao njihove kuce u selu Kosman i Balici. Vjeruju i da je ubijao. Tvrdili su da je zapalio dzamiju u selu Sadici.

Paprica Slavka: Operisala po selima u dolini Sutjeske. Pljackala, palila i ubijala.

Paprica Zoran: Ucestvovao u pljackanju i paljenju muslimanskih sela u dolini Sutjeske. Nema podataka o njegovim zrtvama ali je vise izvora potvrdilo da je zlostavljao i pljackao stanovnistvo. Vjeruju i da je ubijao.

Pavlovic Milenko: Ucestvovao u pljackanju i paljenju muslimanskih sela u dolini Sutjeske. Nema podataka o njegovim zrtvama ali je vise izvora potvrdilo da je zlostavljao i pljackao stanovnistvo. Vjeruju i da je ubijao.

Pavlovic Zdravko: Ucestvovao u pljackanju i paljenju muslimanskih sela u dolini Sutjeske. Nema podataka o njegovim zrtvama ali je vise izvora potvrdilo da je zlostavljao i pljackao stanovnistvo. Vjeruju i da je ubijao.

Pejovic Miladin: Zvani Krs. Konobar iz Ustikoline. Ubio je komsiju Ahmeda Basica. Sa Arsenom Blagojevicem i Vinkom Subarom pripadao je grupi Slavise Milicevica, vodnika JNA, koja je masakrirala Muslimane, palila kuce i pljackala njihovu imovinu u Ustikolini, a narocito, po naredenju Petra Mihajlovica, u Pauncima i Pilipovicima. U Pauncima je ucestvovao u ubistvu porodice Frasto.

Perisic Cedo: Iz Godjevna. Izvori su s pouzdanoscu tvrdili da je ubio troje iz porodice Klinac.

HAPSENJA U CRNOJ GORI

Tokom maja 1992. godine kidnapovano je 59 Muslimana i 33 Srbina – izbjeglica iz BiH u Crnoj Gori. To je potvrdio i Damjan Turkovic, zamjenik nacelnika policije u Herceg Novom, krajem maja na lokalnom radiju. Hvaleci se uspjesno sprovedenom akcijom Turkovic je rekao: “… Za sada smo priveli 41-og Muslimana, a imamo ovlascenje da po naredbi Republike Srpske, sva lica koja borave na podrucju Centra bezbjednosti Herceg Novi, starosti od 18 do 60 godina, privedemo i predamo u sabirni centar u Bosni i Hercegovini. Takvih lica priveli smo oko 92 ukupno, za zadnja tri – cetiri dana.” Sudeci po razlicitom nacinu hapsenja i daljeg postupanja od strane crnogorskih vlasti postojala su dva razloga zbog kojih je sprovedena ova policijska akcija. Srbi su hapseni i deportovani u Republiku Srpsku zbog mobilizacije, a Muslimani da bi se povecao broj talaca i zarobljenika za razmjenu.
Objavljeno u broju 68 DANA, 29. JANUAR / SIJECANJ 1998.

KOMENTAR

1. focanskidani

   FOČA 1992. : Počeci agresije i genocida

   

   Nijaz Andelija:

   Andelija Salko sto je navedeno je greska to je Rasim Andelija. Salko je bio babo njegov å Rasim se zvao sto je po naredbi Sima Mojevica ubijen. Ovo potvrdjuje njegov sin Nijaz Andelija koji je upoznat u ratu o ovome. Mozda treba spomenut da je ipak Simo Mojevic i Ilija Krunic pucali zajedno na Rasima Andeliju dok je bijezao da se spasi jer su bili ga vec opkolili i skoljena je pucao u njega Simo i pogodilo ga je u vrat, ledja i rame koje je bilo razneseno skoro. Ovo su Izaskun jedne stale gdje su se bili sakrili sve vidjeli Alija Karovic i Abid Zgalj koji je kasnije ubijen u Putjevicima, å Alija je umro prirodno poslije rata.

 

priredio:Kenan Sarač
fotografija:internet/screenshot
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

 

NEKADAŠNJE SLIKE FOČE : Reli Sutjeska 1983.

 

ispred Aladža džamije 1983.

Ovo je nekada bila masovna manifestacija koja je okupljala ljubitelje automobila iz svih krajeva bivše Jugoslavije.

Ovaj reli se za vrijeme bivše Jugoslavije održavao povodom Dana borca, 4. jula.

priredio:Kenan Sarač
fotografije:fb Mensur Meče Hadžialić/internet/screenshot
oprema teksta:focanskidani

Reli “Sutjeska 70”
https://focanskidani.wordpress.com/2017/10/30/reli-sutjeska-70/

Ram za sliku heroja : Adil Kovačević Kovač, diverzant

 

iz ratnog deftera Taiba Terovića

Adil Kovačević – Kovač, diverzant

ČOVJEK RIJETKA KOVA

Želio je uvijek da bude na pravom mjestu i u tom nastojanju, sa svojom braćom prokrstario gotovo cjelokupno bosanskohercegovačko ratište od Zenice i Ovnaka, preko Kaknja, Fojnice, Vareša, Kladnja i Teslića do Vlašića i Nabožića, gdje je pokošen četničkom osamdesetčetvorkom zastao 15. juna 1995. godine.

Kao i većina savjesnih i hrabrih sinova ove Bosne i rahmetli Adil Kovačević imao je svoje ljubavi i težnje, i iskren nijjet u srcu da, uz Allahovu pomoć, ostvari makar neke od njih. Međutim, ovogodišnjim petnaestojunskim ‘odlaskom’ na Ahiret dio toga kao što je nastavak dunjalučkog druženja sa izabranicom njegovog srca i toplina roditeljskih skuta, te povratak u slobodnu Foču i rodno Mješajiće ostaće neo-stvareni. Ostaće i sjećanje na njega i tupa bol u srcu svih onih koji su ga poznavali, jer rahmetli Adil je, zaista, bio čovjek rijetka kova.

Od prvog dana

U svakodnevnom životu povučen i miran, nenametljiv u razgovoru, a prava čigra u susretu sa onim koji su ga prije pune tri godine pokrenuli sa rodnog ognjišta i željeli da ga, uz stotine hiljada drugih Bošnjaka, zauvijek unište.
Iako još nedozreo, sa nepunih osamnaest, nije se dao, kao i njegov nešto stariji brat Galib i otac Latif. Pravljenim puškama sa komšijama i prijateljima branili su rodno selo pa Tjentište, Zelengoru, svoju nejač, i nekoliko mjeseci poslije uspješno ih izveli na sigurnije. Naravno, izlaskom na širu slobodnu teritoriju Adil i njegovi jarani nastavljaju borbu. On i njegov brat Galib u redovima Sedme muslimanske. Želio je uvijek da bude na pravom mjestu i u tom nastojanju, sa svojom braćom prokrstario gotovo cjelokupno bosanskohercegovačko ratište od Zenice i Ovnaka, preko Kaknja, Fojnice, Vareša, Kladnja i Teslića do Vlašića i Nabožića. I bio jedan od najboljih. Vječiti diverzant nije se izgleda, mogao lahko umoriti, a mnogobrojne pohvale i priznanja koje je dobijao od svojih saboraca bili su mu najdraži stimulans da još srčanije predvodi svoju grupu. Izgarao je pune tri ratne godine i molio dragog Allaha dž.š. da pravednost pobijedi.

Sa šehadetom na usnama

Po uspješnom okončanju vlašićke operacije, sreli smo ga u logoru na Tvrdoj ravni. Djelovao je smireno i odmorno iako je prije toga četiri noći proveo u snijegu boreći se za svaku privremeno okupiranu ‘čuku‘. Nasmijan. Kratko komentariše da je bilo dobro i da je vrijedilo žrtve. Na preporuku svojih kolega da kaže nešto o uspješnom zaposjedanju Šantića u koji je sa svojim momcima ušao među prvima, i sa Zukinom grupom uz mnoštvo drugog zaplijenio i tenk T-55, Adil zbunjeno odgovara da je to Allahova milost i zasluga svih onih koji su učestvovali u ovoj velikoj pobjedi. Takav je bio i u podjezerskoj kotlini i u svim ranijim akcijama. Takvog ga pamte svi oni sa kojima je išao na četničke rovove, a njegov saborac sa Nabožića, teško ranjeni Asim Katkić-Katke, pola sahata po Adilovom preseljenju, rekao mi je mučnim glasom: “ Adil je pogođen ‘osamdesetčetvorkom‘ u desnu stranu grudi tik pred četničkom zemunicom i nekoliko metara ispred mene. U pokušaju da ga izvučem vidio sam da umire sa šehadetom na usnama, a onda je i mene zakačilo…
Teško mi je, jer….Ako neko od nas po svom nijjetu i dunjalučkim zaslugama zaslužuje deredžu šehida onda je to sigurno on…“
Takav je bio heroj-gazija rahmetli Adil Kovačević – Kovač koji je u težnji da dosegne najsvetiji cilj-potpunu slobodu svoje zemlje, Allahovim određenjem, zastao na vrhu tada već u potpunosti oslobođenog Ravnog Nabožića. I ostao tu u nemogućnosti da bude izvučen.
Rahmetli Adil Kovačević i njemu slični ispunili su svoj dug i svojim djelom zadužili one koji ostaju da nastave tamo gdje su oni zastali, ali u amanet njima ostavili i svoje porodice. Smijemo li dozvoliti da gorčina obliva njihova srca?!

Taib Terović,Sršljenci-Ilijaš, 21. juni 1995. godine

(Taib Terović, ‘Sedma’, Zenica 2006. str., 359-361.)

fotografija:Taib Terović
izvor:fb Taib Terović – U prikrajku duše

oprema teksta:focanskidani

Ivan Goran Kovačić : O teško je četnik biti…

Ivan Goran Kovačić : Moj grob

Moj grob

U planini mrkoj nek mi bude hum,
Nad njim urlik vuka, crnih grana šum,

Ljeti vječan vihor, zimi visok snijeg,
Muku moje rake nedostupan bijeg.

Visoko nek stoji, ko oblak i tron,
Da ne dopre do njeg niskog tornja zvon,

Da ne dopre do njeg pokajnički glas,
Strah obraćenika, molitve za spas.

Neka šikne travom, uz trnovit grm,
Besput da je do njeg, neprobojan, strm.

Nitko da ne dođe, do prijatelj drag –
I kad se vrati, nek poravna trag.

Ivan Goran Kovačić

Ivan Goran Kovačić : O teško je četnik biti…

O teško je četnik biti…

Hej, što sam vam noćas pio
Talijansko “buono vino”
Zato, što bih drukče krio,
Otkrit ću vam sada fino.
Talijansko vino nije,
Već – tamo – iz Dalmacije
(To moramo isto kriti) –
O teško je četnik biti!
Govorimo četnicima:
– Vi ste borci otadžbine!
A svak od njih lirâ ima
I ponešto popudbine.
To nam daje silni Duce.
Iz Londona onda buče:
“Domovinu Draža štiti!”
O teško je četnik biti!

Treba malo dobre volje,
Zaboravit krv zarana –
Ustaša nek Srba kolje,
A mi ćemo muslimana.
Isti jad u istoj koži
S okupatorom nas složi.
To su naše tajne niti.
O teško je četnik biti!
Talijanska vojna snaga
Šalje naše čete sprijeda –
I dok stoji ona straga
Bježati nam više ne da.
Sprijeda biju partizani,
Straga tuku Talijani:
U vražju smo prešu zbiti…
O teško je četnik biti!
Proslavi nas naša vlada
Partizanskim pobjedama;
Kad nam s Nijemcem vojska pada,
Njih pripiše ona nama.
Viče: Strado okupator!
Četnici su njegov zator!
I tuđim nas perjem kiti!
O teško je četnik biti!
Nastala je ljuta trka,
A naš Draža svuda viče:
“Partizan će sve do Grkâ,
Pa se četnik pred njim miče.
Puštaju ih naše čete
Neka sve do Grčke lete!”
Al kud ćeš se jadan skriti?
O teško je četnik biti!

Nego, sada nam je teže:
Odveć naglo partizani
U Grčku preko nas bježe –
Tko će da im bijeg zabrani?
Makar su po volji Draže
Pustile ih naše straže –
Uzeli nas ljuto biti…
O teško je četnik biti!
Četnik vam je u svem gibak:
Pljačka on tek – za rezervu,
Jer je lagan onaj cvibak,
S limom skrko bi konzervu.
I često nam prazan stomak,
A partizan je na domak…
Već smo toga svega siti!
O teško je četnik biti!
Baš je naša vlada bistra,
Dobro naše konce krije:
Draži dala čast ministra,
Jer uz Nijemce on se bije.
Teritorij vlada nema,
Al se gora stvar još sprema –
Kad ni vlade neće biti…
O teško je četnik biti!
Ali ipak ja još snivam,
Kako pokraj ministarstva
Kao kakav Bog uživam
Usred četničkoga carstva.
Šuti, more, još ne slini,
Pomoći će Mussolini!
Ali Englez odveć hiti…
O teško je četnik biti!

Trebala bi naša vlada
Da afrički rat zavuče,
Jer Talijan ako strada –
I nama će biti vruće…
I Nijemac ako pane,
Zlo će jutro da nam svane.
Da! Sve snage treba zbiti!
O teško je četnik biti!
A zlo raste sa svih strana.
Bila bi nam slava draža,
Da pobjede partizanâ
Preoteti može Draža.
Jer se samo za njih čuje,
A već sav svijet na nas pljuje.
To se više ne da kriti.
O teško je četnik biti!
O teško je četnik biti!
Izgubim li zadnju nadu –
Znam što tad ću učiniti –
Obrijat ću gustu bradu,
Ošišati duge vlasi –
Možda to će da me spasi.
A sad idem dalje piti!
O teško je četnik biti…

Ivan Goran Kovačić

Ivan Goran Kovačić : Naša pjesma

Naša pjesma

Legla orla, vučje staze,
Silna brda, uske klance,
Partizanske čete gaze
Fašističke lomeć lance.
Idu dani, idu noći
Preko šuma, polja, rijeka:
“Kad će doći, kad će doći?”
Kliče narod iz daleka.
Tutnje bombe, tutnje mine,
Dušmana dok grom ne satre;
Onda đerdan zvijezda sine:
To su partizanske vatre.
I kad rujno jutro grane
Iznad naših tihih sela,
Gosti narod partizane
Jelom svojih skromnih zdjela.
I široka pjesma ori,
Dok kroz narod vojska kreće:
Kako pada dok se bori,
A sve su joj čete veće;
Kako ide drug do druga;
Kako ide brat do brata,
Što tuđincu nije sluga,
Već ga bije, mrzi, hvata;
Kako stiže smrt fašista,
Kada gora munjom plane;
Kako šuma cvjeta, lista,
Da zagrli partizane.
Legla orla, vučje staze,
Silna brda, uske klance,
Partizanske čete gaze
Fašističke lomeć lance.

Ivan Goran Kovačić

 

priredio:Kenan Sarač
fotografije:internet/screenshot
oprema teksta:focanskidani

*****************

Mrzimo vas! – Ivan Goran Kovačić
https://focanskidani.wordpress.com/2018/03/03/mrzimo-vas-ivan-goran-kovacic/

JAMA – Ivan Goran Kovačić
https://focanskidani.wordpress.com/2018/03/03/jama-ivan-goran-kovacic/

Ivan Goran Kovačić : O teško je četnik biti…
https://focanskidani.wordpress.com/2018/03/03/ivan-goran-kovacic-o-tesko-je-cetnik-biti/

Ivan Goran Kovačić:Smrt sa više verzija
https://focanskidani.wordpress.com/2015/12/02/ivan-goran-kovacicsmrt-sa-vise-verzija/

HISTORIJA FOČE : OSNOVNA ŠKOLA “IVAN GORAN KOVAČIĆ” (FOTO)
https://focanskidani.wordpress.com/2018/02/25/historija-foce-osnovna-skola-ivan-goran-kovacic-foto/

HISTORIJA FOČE : KATOLIČKA CRKVA U FOČI
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/23/historija-foce-katolicka-crkva-u-foci/

[PONOVLJENE PRIČE] BITKA NA SUTJESCI (Oduzeli im komunisti) : Seid Ožegović traži da mu RS vrati kompletan Nacionalni park Sutjeska s Tjentištem (2)

Da nije sve crno-bijelo i da može biti još gore pokazuje slučaj familije Ožegović porijeklom sa Tjentišta.
Komunističke vlasti su im oduzele ogromno imanje, a sadašnja vlast to isto čini. Zakon o restituciji i vraćanju otetog vlasnicima postoji. Ali izgleda samo na papiru. Ili važi za pojedince. Dokle će biti/postojati JEDNAKIJI među jednakima?
O slučaju tj. o nevoljama familije Ožegović smo pisali i ranije. Evo malog podsjetnika:
DOBRO ŽIVI KO MIRNO ŽIVI! – Mirno, to znači, daleko i od očiju i od ušiju, i posebno: daleko od dohvata javnosti! No, danas u doba brzih komunikacija sve se brzo dozna, pa i ova vijest koja se širi društvenim mrežama.
Narodna Republika Bosna i Hercegovina, odnosno, Narodni odbor Sreza Goražde izdao je Rješenju 10. februara 1956. kojim je Ožekovićima oduzeta gotovo sva imovina koju su decenijama imali, na kojoj su radili i na kojoj su upošljavali desetke radnika.
Komunističke vlasti pri tome su se pozvale na član 53 i član 58 tadašnjeg Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji u BiH, u skladu sa odredbama Zakona o nadležnosti narodnih odbora opština srezova po republičkim propisima (prilog 3, točka 6) i član 162 Zakona o narodnim odborima srezova.
Tadašnji Sekretarijat za opštu upravu i budžet Narodnog odbora sreza Goražde donio je Rješenje kojim se prvo “ustanovljuje da se zemljišni posjet suvlasnika Ožegović Sulje, Hamida i Pembe udate Puzo, nasljednika umrlog Ožegović Avde i Ožegović Vasvije i dr. i nasljednika umrlog Ožegović Uzeira – Ožegović Derviše i dr. sastoji od 646 dunuma i 958 kvadratnih metara obradivog zemljišta i 412 dunuma i 820 kvadratnih metara šume, koji je upisan u posjedovnim listovima broj 158, 160, 170, 174, 185 i 220 KC Tjentište; 15 i 16 KC Tovarnica; 316 KC Ćurevo i 35 kao Maglić”.

BITKA NA SUTJESCI (Oduzeli im komunisti) : Seid Ožegović traži da mu RS vrati kompletan Nacionalni park Sutjeska s Tjentištem
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/14/bitka-na-sutjesci-oduzeli-im-komunisti-seid-ozegovic-trazi-da-mu-rs-vrati-kompletan-nacionalni-park-sutjeska-s-tjentistem/

SLUČAJ OŽEGOVIĆI I NACIONALNI PARK SUTJESKA : OTIMAČINA SE NASTAVLJA (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/08/27/slucaj-ozegovici-i-nacionalni-park-sutjeska-otimacina-se-nastavlja-foto/

 

priredio:Kenan Sarač

fotografije:internet/screenshot/focanskidani

oprema teksta : focanskidani

 

 

Reli “Sutjeska 70”

Najmasovnije takmičenje ne samo u Jugoslaviji već i Evropi i svetu voženo je 1. jula 1970 godine.
Reli se sastojao iz turističkog i takmičarskog dela.
Što se turističkog dela tiče startovalo se 1. jula u 19 gradova Jugoslavije odakle su krenule kolone takmičara prema konačnom odredištu istorijskoj Sutjesci u 8 krakova koji su se slivali iz različitih delova Jugoslavije. Učestvovali su i automobilisti i motociklisti. Tri klase su bile rezervisane za automobiliste, do 850ccm, do 1300ccm i preko 1300ccm dok su motociklisti bili podeljeni u dve klase, do i preko 175ccm.
174 takmičara iz Srbije startovalo je iz Beograda, Niša i Titovog Užica a čekao ih je put dužine preko 500 kilometara.
Iz Bosne i Hercegovine krenulo je 311 takmičara koji su startovali iz Sarajeva, Tuzle, Banja Luke i Mostara. Od Jajca gde je bila prva vremenska kontrola do cilja trebalo je preći 578km.
Iz Budve i Titograda su krenuli crnogorci koje je čekao put dug 698km do Sutjeske a u Kotoru su imali prvu vremensku kontrolu.
Za učesnike iz Hrvatske startna mesta su bila u Zagrebu, Vinkovcima, Sliptu, Rijeci i Dubrovniku. Prva vremenska kontrola bila je u Zadru.
40 slovenačkih takmičara krenulo je iz Ljubljane, Makedonci iz Skoplja a takmičari sa Kosova su startovali u Prištini. Ukupno je bilo preko 700 učesnika iz svih republika.
2. jula u Trebinju su se skupili takmičari iz svih krajeva i odatle ih je čekalo još 117km do cilja.
Pre toga je obavljen ispit tačnosti gde je deonicu dugu 10km trebalo preći za tačno 13 minuta, posle čega su svi dobili test sa pitanjima i saobraćajnim propisima koji je trebalo rešiti i predati na cilju. Takodje je vožen i ispit spretnosti.
Svi koji su došli na Tjentište dobili su po 70 dinara i bonove za 30 litara benzina kao i spomen značku i diplomu.
Takmičarima je uručeno 120 pehara i preko 200 drugih nagrada.

Takmičarski deo relija nije se puno razlikovao od turističkog, sem dve brzinske probe i noćne vožnje vozače je očekivao isti put i zadaci kao i “turiste”. Ukupno 100 posada je krenulo sa starta relija u Sarajevu. Itinerer je bio dugačak 1174km i vozačima je trebalo 24 časa da ga predju. Podloga je bila od lošeg makadama do kvalitetnog asfalta.
Jovica Paliković, favorit relija, već na tehničkom pregledu je kasnio i zaradio 300 kaznenih bodova. Reno ekipi se ovaj reli očigledno nije činio bitnim čim su Jovicu poslali samog bez prateće ekipe. Jovica je zbog problema sa autom kasnio i na start relija medjutim prošao je bez diskvalifikacije.
Neki od brzih takmičara iz jačih klasa u kontrolinu stanicu u Zadru su stigli čak i pre sudija pa su morali čekati više od jednog sata na overu kartona.
Već na prvom ispitu spretnosti Paliković je počeo da nadoknadjuje zaostatak i vraća izgubljene bodove.
Na prvom brzincu najbolje se pokazao Ferlež u amiu 8 i bio najbolji u klasi do 785ccm.
U najačoj klasi dominirao je Sead Alihodžić sa bmw-om 2002.
Paliković je bio najbrži na drugom brzincu ispred Pušnika i Alihodžića. Pušnik je imao problema na svom gordiniu još od starta i čitav reli vozio malte ne bez kvačila.
I na ovom reliju bilo je problema oko rezultata. Nezvanični rezultati koji su obavljeni odmah po završetku relija bili su prilično netačni pa su vozači sami morali sabirati svoje poene i tako ispravljati greške računske komisije. Komisija je sve žalbe takmičara uzela u obzir i tek na kraju nabavila mašinu za računanje čime su greške otklonjene. Djordje Novaković se npr. sa 7. mesta u klasi posle ponovnog obračuna rezultata popeo na prvo dok je Vidic pao na treće.
Takodje je uložen prigovor na ispravnost Stajdijevog i Živanovićevog motra u fićama ali obzirom da nije bilo nikog ko bi mogao da te motore “otvori” i proveri prigovori su odbijeni i time samo potvrdjen još više problem koji su postojali u nacionalnoj klasi.

Konačni plasman po klasama na ovom reliju bio je:

Klasa preko 1600ccm: Alihodžić, Gluhak, Jakšić i Matijašević svi u vozilima bmw 2002 ti.
Klasa do 1600ccm: Novaković, Kolić, Vidic, Batori, prva dovjica u bmw-ima 1600, druga dvojica u vozilama saab 96.
Klasa do 1300ccm : Pušnik i Vizner u renoima 8 gorini i Radović i Vučković u nsu-ima tt
Klasa do 1000ccm: Kadić, Perović i Host, svi u nsu-ima tts.
Klasa do 850ccm: Štimac, Nikić i Raičević u zastavama 850.
Klasa do 785ccm: Stajdi, Ferlež, Živanović i Rojtinić
generalni plasman: Alihodžić, Gluhak, Pušnik, Vizner, Jakšić, Štimac, itd.

izvor:exyuracing.blogspot.ba

fotografije: internet

Priča o Foči 1941. – 1945., kao i 1992. o stradanjima i patnjama naroda Foče, ali i o borcima – herojima koji su pružili herojski otpor agresoru i spasili civile

O ulozi Fočaka u odbrani slobodne teritorije Abdulah Sidran je zapisao: “Idem na šehitsko groblje (u Pazariću) kod džamije. Dvije stotite šehita tu počiva… Tri reda, naša bošnjačka imena, sve Foča, Foča, Foča, Foča, Foča… A Bosnom se pronijela laž o Fočacima kao nikakvim borcima. Po tri, po četiri ista prezimena. Djeca, mladići. Naši Bošnjaci. Borci iz Foče, izginuli na Igmanu…”.

Fočanska općina je od strane srpskog agresora i Jugoslavenske narodne armije, okupirana još prije zvaničnog početka agresije. U januaru 1992. godine JNA je počela sa razmještanjem naoružanja na dominantnim kotama oko općine. Tada počinje i naoružavanje srpskog stanovništva općine, a time je rukovodio general potpukovnik Stankovića. Za obuku srpskog stanovništva bile su zadužene još neke ličnosti poput Milana Lajkovića, Boška Divljaka i Zorana Vlavovića. Samu okupaciju su pripremali istaknuti srpski lideri ovog kraja poput Vojislava Maksimovića, Velibora Ostojića, Petka Čančara i Mire Stanića. Viđeniji gradski Srbi poslali su svoju djecu na sigurno u inostranstvo i udaljena područja općine. Uradili su to i naseljeni Crnogorci, koji su se na fočanskim prostorima naselili nakon Drugog svjetskog rata. Svjetski poznati novinar lista “Newsday”, Roj Gatman, je kasnije zapisao: “Foča bi mogla biti slučaj za izučavanje o ulozi civilnih političara u brutalnosti protiv nesrspskog stanovništva”.

Fočanski kraj je još tokom Drugog svjetskog rata i u socijalističke Jugoslavije ostao zapamćen po nekoliko važnih i tragičnih događaja – 21. decembra grupa četnika je napala sela Sutjeske i pri tome ubila i zaklala oko 600 Bošnjaka, dok je u plamenu nestalo preko 3 000 kuća. Za ovaj zločin niko nije odgovarao, a partizanski borac Rajko Gagović, naturalizovani Fočak, je tokom Drugog svjetskog rata zapisao: “Poznati četnički koljač Rade Radović otac kasnije poznatog borca za ‘bratstvo – jedinstvo’ Buda Padovića, dakle taj Rade Padović dobro poznat starijim žiteljima sela Sutjeske, po zlu poznat, osuđen je na smrt, pa na 20 godina i, na kraju – na dvije godine. Osuđen je zbog toga, što je, između ostalih, ubio Meha i Ibra Hasanbegovića. Kasnije se saznalo da je ubistvo pomenutih Hasanbegovića naredio Rajko Gagović zato što su, kako je govorio, bili ustaše. Kada su ubijeni, svaki je imao više od 75 godina. Silne ustaše. Isto tako je poznato da je ovaj četnički zlikovac 1941. godine, u selu Kosman, u jednu kuću zatvorio i i zapalio 47 mještana. Spašeni su zahvaljujući jednom drugom Srbinu, komšiji, Dušanu Pljevaljčiću, koji ih je pustio iz zapaljene kuće”.

Formiranjem nove države Bošnjaci su se vratili u svoje krajeve i mirno živjeli sa komšijama Srbima. Ipak, prema svjedočenjima mještana prve promjene njihovog “izrazito finog ponašanja” se događaju 1989. godine kada iz srpskih kuća nestaju Titove slike a kult “bratstva – jedinstva” sve više nestaje. U ljeto 1991. godine grupa od oko 70 naoružanih Crnogoraca iz Mratinja dolazi u Vučevo, na Hadžića ravan. Tada su naveli da su došli zbog Jakše Jovovića koji je oštećen u jednom katunu od strane Bošnjaka. Također, i diferencije su bile sve vidljivije. Direkcija nacionalnog parka “Sutjeska”, pokriva “s povjerenjem” Jovana Jovovića na Kobil vodi, na radilištu Nacionalnog parka, prilikom krađe veće količine nafte iz cisterni. Prilikom jednog štrajka u Foči srpske mase su uzvikivale salvu poznatih četničkih slogana. Panika se već polahko uvlačila među Bošnjake Foče, ali politička inteligencija okupljena oko SDA i MBO djeluje gotovo razbijeno, bez ikakve konkretne odluke. Jedini organizovani dio Bošnjaka okupio se oko preduzeća “Fočatrans” kao i dio seljaka koji su zapamtili četničke zločine iz Drugog svjetskog rata. Međutim, organizuju se samo za odbranu svoje imovine, dok organizovanih priprema za odbranu Foče nema.

Kada je napadnuta Foča, istog dana su postavljeni topovi na Prijeđel, a 25. aprila 1992. godine na Tjentištu dolaze kamioni i transporeteri sa srpskom vojskom. Stanovništvu je preostalo jedino da pobjegne u šume, dok su branioci – borci bataljona “Sutjeska” štitili narod. Stanovništvo se ipak počinje postepeno naoružavati. Prave se primitivne puške od vodovodnih cijevi. Lokalno vodstvo stranke SDA uspjelo je da po selima podijeli nešto naoružanja. Ipak, grad se žestoko granatira, Srbi postepeno bez otpora osvajaju bošnjačka sela. Prvi otpor im je pružen tek kod Donjeg Polja i Šukovca. U “Fočatransu” pružaju najžešći otpor srpskoj vojsci, istog dana kada je Foča napadnuta. Srbi postavljaju pet topova na Prijeđelu, a postavljaju se i barikade na mitraljeskim gnjezdima, raspušta se i “Stanica milicije” na Tjentištu, dok je prosvjetnim radnicima zabranjen odlazak u školu. Pokušaj dogovora u školi na Popovu Mostu, da se smiri situacija, također propada. Bošnjaci su tada namjeravali da se probiju prema Gacku ali je od tog plana odustano jer su bili u okruženju. Ipak, oko 700 seljana se prebacuje do Gacka. Ipak, brzo se vraćaju jer je stigla vijest da iz pravca Bileće prema Tjentištu ide velika kolona vojske. Međutim, vojska iz nepoznatog razloga mijenja smijer i upućuje se prema Kalinoviku. Krajem aprila dopiru i prve vijesti o srpskim zločinima u Foči i Jeleču. Srpske vlasti su već 25. aprila, dakle nakon pada Foče, pozvali bošnjačke intelektualce na pregovore. Bošnjačka delegacija koju je predvodio Šaban Karović, predsjednik SDA Foče, se uputila prema Prijeđelu, gdje su pregovori trebali biti održani. Tamo ih je dočekalo oko 30 srpskih vojnika. Ipak, pregovori nisu realizovani jer je srpska strana tražila predaju naoružanja. Već sutradan, 26. aprila, na Tjentište dolaze dva transportera i kamion sa srpskim vojnicima. Prvo preuzimaju stanicu milicije, a zatim na Popovom Mostu, kod škole, i na samom Tjentištu počinje predaja naoružanja. Predato je uglavnom staro i trofejno oružje – oko 200 cijevi. Narod tada izražava želju da se bezbijedno prebaci prema Gacku, ali je srpska vojska to spriječila postavljanjem barikada od balvana. Nakon što su razoružali stanovništvo Srbi počinju sa pretresanjem bošnjačkih kuća u potrazi za skrivenim oružjem. Čak podmeću naoružanje. Tako npr. da bi “sakupili dokaze” u kuću Hajdara Kovačevića podmeću prazne čahure.

Srpska vojska nakon toga započinje sa granatiranjem stijena iznad Ćureva i Treskavca, gdje se nalazilo mnogobrojno stanovništvo. Prvi puta nestaje i električne energije, a pada i prva žrtva – Hajro Lugušica, koji je bio čuvar Titove vile na Tjentištu. Ubio ga je Dušan Živanović. Skoro svi Bošnjaci se povlače u planine dok u selima ostaju samo stari i oni koji nisu željeli napustiti svoje domove. Nažalost predstavnici SDA, vodeće stranke u ovom kraju, odlaze ili bježe, dok sa narodom od političara ostaje jedino Rifat Ožegović. Ipak, tada na teren Sutjeske stiže Zaim Bešović, major pilot bivše JNA i odmah počinje sa organizacijom otpora. Stanovništvo se sa desne obale Sutjeske povlači u planine na Vučevu, kako bi pomogli u organizaciji otpora. Jedan od prognanih je tada bio i Ibro Bičo koji je svjedočio o strahotama koje je doživio, prenoseći kako je samo u Humu ubijeno više od 70 ljudi. Organizuje se i komanda, čak i vojna policija počinje djelovati. Kuriri su išli sa jedne na drugu stranu Sutjeske, i obavještavali stanovništvo o strahotama. Narod je svaki dan prelazio Sutjesku, a tragična je priča izvjesnog starca S. Smajlovića (1902) koji živ nije htio pasti u ruke Srbima pa je skočio u Sutjesku. Na Trebove dolazi i stanovništvo iz Jeleča i Điđeva, koje također prenose o strahotama koje je srpska vojska počinila. Računa se da je u oba zbjega bilo oko 3 000 ljudi. Da bi spriječili srpske uhode, branioci na cestama postavljaju zasjede te miniraju puteve. Tako u Suhoj gori, od nagazne mine gine srpski vojnik, izvjesni Gago Mastilović. Također, kod Košura na putu za Bare jedan kombi pun srpskih vojnika nalijeće na minu, prilikom čega gine njih osam.

Vojska Republike Srpske 21. juna 1992. godine napada i pali sela u dolini Sutjeske: Baliće, Peroviće, Popov Most oko ceste, Hrčavku, Poda i donji dio Tođevca. Svo zateklo stanovništvo su pobili. Posebno težak zločin je učinjen u selu Kosman, koje je također zapaljeno. Prema izjavama H.S. i I.B. koje su date Republičkoj komisiji za ratne zločine, srpski vojnici su zaklali i pobili, a onda spalili u kući Meše Deleuta sljedeće mještane: iz porodice Deleuta – Mešu, Latifa, Umiju, Safeta, Mušana, Fatimu i Muliju; iz porodice Veja – Selima i Pašu; iz porodice Lagarija – Šemsu i Šahu. Također, u logor su odvedeni: iz porodice Lagarija – Nazifa, Abida, Saliha, Fadila, Šemsa, Ibra, Ekrema i Šerifa, a iz porodice Velja – Fehima, Hasiba i Nermina, te Albanac Abdulah Hilmija. Prema svjedočenju ovaj zločinački čin su učinili: Tihomir Aćimović, Željko Majdov, Radmilo Mijović, Sreto Mijović, Đoko Vuković i Ljubo Kovačević, a predvodio ih je Ratomir Mastilović. Srpski zločini su nastavljeni 23. juna kada je zapaljena džamija u Šadićima. Uslijed srpskih napada život u zbjegovima je postajao sve teži, nestajalo je životnih namirnica a braniocima je nedostajalo municije i oružja. VRS tada napada zbjegove iz tri pravca – Gacka, Kalinovika i Mratinja. Civilne žrtve su bile sve veće usljed svakodnevnog granatiranja. Nastojeći smanjiti žrtve, u Gorama 11. jula 1992. godine dolazi do sastanka na kojem se raspravljalo o mogućoj evakuaciji iz zbjegova. Nakon što je određen pravac, zbjeg sa Zelengore 19. jula kreće pravcem Videž – Zavidež – Palež – Jeleč – Bistrica – Tuhalji – Izbišno – Jasenovo – Mrežica – Vojnovići – Delijaš – Crna Rijeka. Zbijeg sa Vučeva kreće pravcem: Mrkalj klade – Prijevor – Tunjimir – Suški potok – Suha – preko Sutjeske – starim stočarskim putem uz Gusni put – Krša – Bare – Hrčavka – Trebova i dalje istim putem kao i prvi zbjeg. Cijeli put povlačenja obezbjeđivali su borci bataljona “Sutjeska”. Oba zbijega su granatirana u Crnoj Rijeci, prilikom čega gine Nurko Kovačević. Probijanje zbjegova je trajalo devet dana i noći. Stariji iz zbjegova, koji su zaostajali za glavninom kolone, stradavaju na Trebovi i Paležu. Jedna grupa je i zarobljena u Tuhaljima i odvedena u logor u Kalinoviku.

Kolona se uspješno probila a obzirom da je Trnovo oslobođeno 2. avgusta 1992. godine, bataljon “Sutjeska” vraća se na Zelengoru, gdje vode svakodnevne borbe sa VRS. Tom prilikom oslobađaju i Tjentište, te stižu do Sastavaka i Perovića. Dalje borbe se vode na Trojangli, Košuti, Trebovi i Videžu, a posebno teške gubitke nanose srpskoj vojsci kod Jeleča. Bataljon “Sutjeska” izvojevao je i prvu veliku pobjedu kod Šćepan polja, kada su uništena dva kamiona puna srpske vojske. Na terenu Sutjeske bataljon je ostao sve do oktobra 1992. godine. Poslije povlačenja bataljon “Sutjeska” je uklopljen u Prvu fočansku brigadu Armije Republike Bosne i Hercegovine, te učestvuje u borbama širom Bosne i Hercegovine.

O ulozi Fočaka u odbrani slobodne teritorije Abdulah Sidran je zapisao: “Idem na šehitsko groblje (u Pazariću) kod džamije. Dvije stotite šehita tu počiva… Tri reda, naša bošnjačka imena, sve Foča, Foča, Foča, Foča, Foča… A Bosnom se pronijela laž o Fočacima kao nikakvim borcima. Po tri, po četiri ista prezimena. Djeca, mladići. Naši Bošnjaci. Borci iz Foče, izginuli na Igmanu…”.

izvor:“Oslobođenje” od 4., 5. i 6. oktobra 1994.

oprema teksta:focanskidani

_ _ _ _ _

DA SE ZNA I PAMTI ZAUVIJEK
…2000 (dvije hiljade) Fočaka je pod puškom u AR BiH poginulo na ratištima širom BiH…
U periodu od 10. do 31. jula 1993. u širem rejonu Proskoka živote je dalo 60 boraca 1. fočanske viteške brigade (82. brdske viteške brigade), a njih 256 je ranjeno…
_ _ _ _ _ _ _

 

 

priredio:Kenan Sarač

fotografije:screenshot/focanskidani

oprema teksta:focanskidani

 

************

*********************

 

[izlog knjige] Srpski zločini nad Bošnjacima-muslimanima 1941.-1945.
https://focanskidani.wordpress.com/2017/10/11/izlog-knjige-srpski-zlocini-nad-bosnjacima-muslimanima-1941-1945/

75 godina od genocida u Foči : Priča o Mevli Pirić, djevojački Lampa, iz Godijena kod Foče
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/02/75-godina-od-genocida-u-foci-prica-o-mevli-piric-djevojacki-lampa-iz-godijena-kod-foce/

Priča o Foči 1941. – 1945., kao i 1992. o stradanjima i patnjama naroda Foče, ali i o borcima – herojima koji su pružili herojski otpor agresoru i spasili civile
https://focanskidani.wordpress.com/2017/09/24/prica-o-foci-1941-1945-kao-i-1992-o-stradanjima-i-patnjama-naroda-foce-ali-i-o-borcima-herojima-koji-su-pruzili-herojski-otpor-agresoru-i-spasili-civile/

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. – 1945. : Smrt do smrti…Priča Nataše Zimonjić-Čengić
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/04/genocid-nad-muslimanima-foce-1941-1945-smrt-do-smrtiprica-natase-zimonjic-cengic/

FOČA 1941.-1945.:Protiv zaborava i tabua…(FOTO)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/04/20/foca-1941-1945-protiv-zaborava-i-tabua-foto/

STARI TEKSTOVI » ADIL ZULFIKARPAŠIĆ: PUT U FOČU 1942.
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/29/stari-tekstovi-adil-zulfikarpasic-put-u-focu-1942/

HISTORIJA FOČE : 75 GODINA OD PRVOG OSLOBOĐENJA
https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/20/historija-foce-75-godina-od-prvog-oslobodenja/

FOČA, 20. januara,1942.
https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/20/foca-20-januara1942/

FOČANSKA OMLADINSKA ČETA
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/06/focanska-omladinska-ceta/

FOČANSKI PROPISI
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/10/focanski-propisi/

IZ HISTORIJE FOČE : Partizanska olimpijada u Foči
https://focanskidani.wordpress.com/2016/06/09/iz-historije-foce-partizanska-olimpijada-u-foci/

O GENOCIDU NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. – 1945. iz pera Ševka Kadrića
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/05/o-genocidu-nad-muslimanima-foce-1941-1945-iz-pera-sevka-kadrica/

75 godina od GENOCIDA u Foči : Stravične priče iz 1942.godine
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/23/75-godina-od-genocida-u-foci-stravicne-price-iz-1942-godine/

[HISTORIJA FOČE] : 76 GODINA OD PRVOG OSLOBOĐENJA
https://focanskidani.wordpress.com/2018/01/20/historija-foce-76-godina-od-prvog-oslobodenja/

FOČA 75 GODINA OD GENOCIDA : Mustafa Sarač, ugledni medicinar i trgovac, spaljen na sred Pazarišta
https://focanskidani.wordpress.com/2017/11/28/foca-75-godina-od-genocida-mustafa-sarac-ugledni-medicinar-i-trgovac-spaljen-na-sred-pazarista/

FOČA 75 GODINA OD GENOCIDA : Ugledni i bogati Šerif aga Hadžialić obješen u Aladžanskom parku
https://focanskidani.wordpress.com/2017/11/27/foca-75-godina-od-genocida-ugledni-i-bogati-serif-aga-hadzialic-objesen-u-aladzanskom-parku/

FOČA 75 GODINA OD GENOCIDA : Istina o Smail agi Šiljku iz Foče
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/19/foca-75-godina-od-genocida-istina-o-smail-agi-siljak-iz-foce/

 

više o genocidu nad muslimaniima 1941. – 1945. možete pročitati na:

Genocid nad Muslimanima Dedijer.pdf
(http://www.mediafire.com/download/3c6979xjytfg9ks/Genocid+nad+Muslimanima+Dedijer.pdf)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

SLUČAJ OŽEGOVIĆI I NACIONALNI PARK SUTJESKA : OTIMAČINA SE NASTAVLJA (foto)

 

 

DOBRO ŽIVI KO MIRNO ŽIVI! – Mirno, to znači, daleko i od očiju i od ušiju, i posebno: daleko od dohvata javnosti! No, danas u doba brzih komunikacija sve se brzo dozna, pa i ova vijest koja se širi društvenim mrežama.

Dragan Mijović pravi kuću u naselju Baza na Tjentištu. I tu ne bi bilo ništa sporno, da se kuća ne pravi bespravno, i to na zemlji za koju Ožegovići traže povrat.

“Prošle godine moj brat Selim i ja bili smo na Tjentištu kod direktora Pavlovića i upozorili ga da se privatni objekti ne mogu praviti dok se imovinski odnosi ne riješe. Tačnije za kuće koje su napravili sin Osma Hodžića i sin Mića Lalovića, Milenko Lalović. On nam je rekao da je inspekcija za uređenje Republike Srpske upoznata i da će se ti objekti ukloniti. Međutim, evo i ove godine se isto ponavlja. Sin Vojina Mijovića, Dragan bespravno pravi kuću na našoj zemlji. Nemoguće da to direktor Pavlović ne vidi i da ne reaguje. Možda i nesmije. Ali ovo se mora spriječiti, dok se ne riješi problem. Ili novac ili zemlja. Mi smo tu.” – kategoričan je Seid Ožegović.

Hoćete li se umiti, probuditi i progledati, zatim se pogledati u ogledalo i glasno zapitati se u čije ime i za koga se vrši bespravna otimačina bošnjačkih posjeda i bošnjačkog zemljišta (i čega sve ne) na teritoriji RS u Bosni i Hercegovini?

Sutjeska National Park

priredio:Kenan Sarač
fotografije : fb Dragan Mijović/screenshot

 

vidi:
BITKA NA SUTJESCI (Oduzeli im komunisti) : Seid Ožegović traži da mu RS vrati kompletan Nacionalni park Sutjeska s Tjentištem (foto i video)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/14/oduzeli-im-komunisti-seid-ozegovic-trazi-da-mu-rs-vrati-kompletan-nacionalni-park-sutjeska-s-tjentistem/

 

**********

[PONOVLJENE PRIČE] BITKA NA SUTJESCI (Oduzeli im komunisti) : Seid Ožegović traži da mu RS vrati kompletan Nacionalni park Sutjeska s Tjentištem (2)
https://focanskidani.wordpress.com/2018/01/31/ponovljene-price-bitka-na-sutjesci-oduzeli-im-komunisti-seid-ozegovic-trazi-da-mu-rs-vrati-kompletan-nacionalni-park-sutjeska-s-tjentistem-2/

BITKA NA SUTJESCI (Oduzeli im komunisti) : Seid Ožegović traži da mu RS vrati kompletan Nacionalni park Sutjeska s Tjentištem

https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/14/bitka-na-sutjesci-oduzeli-im-komunisti-seid-ozegovic-trazi-da-mu-rs-vrati-kompletan-nacionalni-park-sutjeska-s-tjentistem/

 

SLUČAJ OŽEGOVIĆI I NACIONALNI PARK SUTJESKA : OTIMAČINA SE NASTAVLJA (foto)

https://focanskidani.wordpress.com/2017/08/27/slucaj-ozegovici-i-nacionalni-park-sutjeska-otimacina-se-nastavlja-foto/

 

Nacionalni park Sutjeska

Sutjeska National Park

Nacionalni park Sutjeska

Nacionalni park Sutjeska je najstariji i najveći nacionalni park u Bosni i Hercegovini i dom je posljednjoj prašumi u Europi. Štoviše, najviši vrh planine Maglić (2386) također se nalazi unutar nacionalnog parka i u isto vrijeme je i najviši vrh u čitavoj državi. Sutjeska je inače poznata široj javnosti kao mjesto odvijanja bitke na Sutjesci iz 1943. za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Cijena ulaznice za Nacionalni park Sutjeska iznosi 5 KM.

Što raditi u Nacionalnom parku Sutjeska?

Pješačenje: Ljudi uglavnom posjećuju Sutjesku jer žele doživjeti prekrasnu prirodu ovog parka pa je očito da postoje brojne označene staze namijenjene planinarima kako bi mogli u potpunosti istražiti park.

• Ukupno je devet pješačkih staza, od kojih je najdulja i najteža duljine 22 kilometra, a obično je potrebno 8 sati da je se prijeđe uz umjeren tempo hodanja i bez odmora.
• Dulje staze zahtijevaju oprez, dobru tjelesnu kondiciju i odgovarajuću obuću, pa ako se ne smatrate dovoljno spremnima, radije odaberite kraće staze.
• Iako je jedna od najkraćih(samo 2 km), staza VI Prijevor – Maglić kategorizirana je kao teška jer je zapravo riječ o planinskoj stazi. Da biste se popeli, trebate imati odgovarajuću opremu, kacigu, remenje, krampone i sjekiru za led.

 

• 

 

Biciklistička staza: Za one koji vole istraživati prirodu ​​biciklom, postoji jedna staza posebno namijenjena za bicikliste. Staza počinje u Tjentištu (kod Info centra) gdje imate mogućnost iznajmljivanja bicikle ako nemate vlastitu. Duljina staze iznosi 48 km, a završava na Orlovačkom jezeru gdje se nalaze lovački dom i kamp.

Rafting: “Ovisnici” o adrenalinu imaju priliku isprobati rafting na rijeci Tari u kanjonu Sutjeske. Turisti koji se odluče spustiti niz Taru dobit će sljedeću opremu za rafting: neoprenska odijela i čizme, prsluk za spašavanje, kacigu i veslo, a u slučaju kiše, i kabanicu. Obučavat će ih profesionalni skiper, koji upravlja brodom. Rafting na Tari je također moguć u susjednom NP Durmitor, koji se nalazi samo 2 sata vožnje od Sutjeske.

Rafting na Tari

 

Manifestacije: Ako slučajno planirate posjetiti Sutjesku tijekom ovih određenih datuma, ne propustite ih i pridružite se ostalima u slavlju.

• 25. svibnja – EUROPARC dan: Budući da je Nacionalni park Sutjeska član europske federacije prirodnih baština, svake godine NP Sutjeska ima posebnu temu posvećenu očuvanju prirode
• Lipanj – Parkovijada: Parkovijada je vrlo značajna manifestacija, poznata kao radničke sportske igre, koja okuplja veliki broj radnika koji rade u nacionalnim parkovima regije. Organiziraju se brojna sportska natjecanja, kulturna i zabavna događanja, izleti, itd.
• Kolovoz – Jezera Zelengore: Ova manifestacija je vjerojatno jedna od najzanimljivijih za planinare. Traje četiri dana, a tijekom tog vremena planinari i ljubitelji prirode posjete 8 jezera i 8 vrhova ove prekrasne planine.

Nacionalni park Sutjeska nudi nekoliko stručnih vodiča, ovisno o tome koji dio parka želite posjetiti: planinski turizam, canyoning, znanstveni i obrazovni turizam, kulturno-povijesni turizam i ekoturizam.

Kako doći do Nacionalnog parka Sutjeska?

Glavni ulaz NP Sutjeske nalazi se na sjevernom dijelu parka, u blizini sela Tjentište, gdje se nalazi uprava parka.

Automobilom: Iz pravca Sarajeva – krenite cestom Sarajevo-Trnovo u smjeru Foče, a zatim skrenite na jug do ceste za Trebinje/Dubrovnik. Vidjet ćete dugu zavojitu putanju do Tjentište, središnjeg dijela parka koji se nalazi ispod glavne ceste.

Autobusom: Autobus iz Sarajeva polazi redovito svaki dan, prolazi kroz Foču i obično trebaju oko 2 sata i 20 minuta kako biste stigli do Tjentšta. Ulaznica se kupuje u autobusu i košta oko 13 KM (jedan smjer).

 

Gdje prenoćiti?

Unutar parka imate nekoliko opcija za smještaj:

• Hotel Mladost – nalazi se u Tjentištu; besplatni pristup bežičnom internetu
• Kamp mladih – 2 minute hoda od hotela Mladost; Da biste imali pristup kampu, prvo se morate prijaviti u hotel i dobiti odobrenje od hotela. NAPOMENA: Zabranjeno je parkiranje vozila unutar kampa.
• Planinske kolibe u Dobrim Vodama, Donjim Barama i kod Orlovačkog jezera
• Bungalov u kampu za mlade; ima 4 sobe s dva kreveta

Ili možete kampirati u obližnoj dolini rijeke Sutjeske ili u dolini Tjentišta koje su pogodne za postavljanje šatora (naravno ako to dopuštaju vremenski uvjeti).

Donje bare in Sutjeska national park

Melani Grubić Mikulić
GetByBus

Je suis Foča : PATRIOTSKE LAŽE I PARALAŽE (varijacija)

Tragom nestalih…Sjećanjem protiv nestanka…

E, moja Fočo, presudi ti sama sebi za sva vremena, sa svojim jamama, grobnicama…

Hajde više da se ne igramo mačke i miša, recite gdje su i koliko ih je? koliko puta ste premještali one koje ste ubili? Te je na jednom mjestu identifikovana lobanja, trup, dijelovi garderobe, a onda na drugom kosti ruku, nogu.. I taman, onaj očajnički smiraj porodica, bar su našli, sahranili svoje najmilije, a onda pismo o novoj DNK potvrdi.

Koliko puta pobijeni građani Foče nesrpske nacionalnosti trebaju biti sahranjeni. Koliko ćete puta više da ih ubijate!!!

Pucajući u nenaoružane nevine ljude, ubijajući svoje komšije muslimane, ubivši njih 3000… što djece,što omladinaca,što djevojaka,što odraslih, što starih…takozvana republika srpska je presudila sama sebi.

Stalna priča ko je prvi počeo je zastarjela tehnolodija…Ako hoćete istinu – vi ste počeli, i čuuuj još za neke rat nije završen, pojedinci čekaju poziv pataloške nemani za neki novi rat.

Fočo, presudila si sam sebi, ne pozivaj se i ne prozivaj ni presude Haškog tribunala, ni suda BiH za ratne zločine, ni suda tvoje historije, dok su na tvojoj ikonografiji četnici…Šta nas snađe, a Sutjeska je paradigma otporu fašizmu i fašističkim hordama.

Tu si se tek dokazala, Fočo!!! Tu si se dokazali ko si i gdje si…Ništa više ne treba reći, jer ta djela govore sa hiljadu riječi. Takoreći 3000 riječi.

Srbi su sami sebi pucali u sljepoočnicu, sami su sebi prosuli mozak.

priredio : Kenan Sarač, Sarajevo,30.06.2017.

_ _ _ _ _

UBILI SU ME NEBROJENO PUTA : U Foči me brutalno ubiše 3 000 puta
Piše: Merjem Erna Mušinović

” Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo. ”

…. Ubili su me nebrojeno puta. Ubijali su me planski, sistematski i organizovano u kratkim vremenskim periodima. Pojedinačno i u grupama. S
trijeljanjem i spaljivanjem.
Klanjem i mučenjem. Bombama i metcima. Davljenjem i logorima. Granatiranjem i snajperskim hicima… Etničkim čišćenjem. Silovanjem. Urbicidom. Nasilnim pokrštavanjem. Ubijanjem kulturnih, vjerski i historijskih obilježja….
Danteovim Paklom…

Ubijaju me ponovo zaboravom i negiranjem…

Ubili su me u Sarajevu oko 18 889 puta.. 1 601 put, ubili su me još kao dijete.

U Višegradu me ubiše preko 3 000 puta. Ubiše me od godinu dana. Ensar mi je bilo ime. Ubiše me i od pet godina, Elma sam se zvala, ne znam da li me se sjećaju?

U Foči me brutalno ubiše oko 3 000 puta. Nazvaše me Srbinje. Iako sam bila pod zaštitom UNESC-a, izbrisaše mi svaki trag postojanja još iz XV stoljeća.

U Ključu me ubiše preko 700 puta. Mučiše me 1 161 put samo u Manjači. Ne bi im dosta, pa me ubiše od devet mjeseci i četiri godine. Amila mi bješe ime. I Almir se zvah samo četiri godine.

U Vlasenici me ubiše i prisilno protjeraše 14 030 puta.

U Prozoru me ubiše 254 puta, a u Vitezu 514 puta.

U Brčkom me ubiše oko 3 000 puta.
U Zvorniku za samo dva mjeseca, ubiše me 800 puta. Više nisam brojala, jer dok su me
ubijali, istovremeno prisilno su me i protjerali 15 436 puta.
U Sanskom Mostu, ubiše me 800 puta. U 30 masovnih grobnica me sahraniše. Ali ja i
mrtva pričam iz Hrastove Glavice i Sasine. A moj glas se čuje iz još 28 grobnica
masovnih.
U Prijedoru me ubiše 3 173 puta. Ubiše me 102 puta kao dijete sa ” bijelom trakom” na ruci. Deportovaše me i protjeraše 53 000 puta. 200 puta, grupno, svoj put spasa završih na Korićanskim stijenama, a u Tomašici još uvijek me traže. Ne znam koliko puta će me pronaći.

U Srebrenici ubiše me više hiljada puta. 1 000 – 1 500 puta, odjednom ( grupno ) ubiše me u Kravicama samo. U Bratuncu, školi ” Vuka Karadžića”.. Deportovaše me 30 000 puta…
Ubiše me nebrojeno puta na različite načine. Grupno i pojedinačno. Kao odraslu i kao dijete. Kao muškarca i kao ženu. Ubiše me nebrojeno puta, kosti moje razbacujući od Une do Drine, od Save do mora…. Nema mjesta u BiH gdje me nisu ubili… U svakom gradu, općini, selu, zaseoku.. Ubili su me toliko puta da me nikad neće u cjelosti pronaći…
Da, ja sam mrtva! Samo čekam svoj red za sahranu, dozivajući iz masovnih grobnica, primarnih, sekundarnih i tercijarnih… Dozivam šumom bosanskih rijeka, daškovima vjetrova
šuma i planina.. Dozivam kotlinama rijeka bosanskih…. Dozivam da me sahrane svakim pedljom zemlje Bosanske..
Ubili su me nebrojeno puta. Ja samo čekam svoj red da me nebrojeno puta i sahrane…
(* samo neki podaci o ubijanju civila u periodu 1991-1995:
” Bosanska knjiga mrtvih”, podaci Haškog tribunala, te zapisi o genocidu –
Emir Ramić, član Internacionalnog ekspertnog tima Instituta za istraživanje genocida u Kanadi)
Merjem Erna Mušinović
preuzeto sa:https://www.facebook.com/photo.php?fbid=1099892300050533&set=a.383768558329581.90815.100000893193518&type=3&theater
naslov promjenio:Kenan Sarač
fotografije:flickr ekranportal13

DAN KAD JE JURIŠALA CIJELA PRVA PROLETERSKA: ‘Juriš proleteri! Juriš!…’ Samo juriš…

Na današnji dan, u zoru 10. lipnja 1943. godine Prva proleterska udarna brigada pod komandom Koče Popovića i njegovog zamjenika Danila Lekića probila je njemački obruč na Balinovcu, čime je označen početak kraja najveće i najteže partizanske bitke u II. Svjetskom ratu – Bitke na Sutjesci. Jedan od učesnika te bitke, Antonio Isaković, ovako je opisao jutro u kojem je Prva proleterska krenula na juriš; juriš o kojem su ovisili životi opkoljenih partizanskih boraca na čelu s vrhovnim komandantom Titom:

“Dole je mlada šuma, a ispred nas livada. Ali niska, gusta magla, kao mleko gusta magla, gotovo se ništa ne vidi… Iz te šume, nazirem, proviruju, izlaze partizani. Izlazi Prva proleterska. Odjednom, magla je stala, naglo se digla, čistina. A na suprotnoj strani livade, negde na oko osamdeset-sto metara od nas, žut redut, rov. To je Balinovac. Tu su Nemci. Ušančeni. Dobro pamtim, Danilo Lekić je odmah komandovao: ‘Prva proleterska – juriš!’ I verovatno, ja mislim da je to jedini put kad je cela Prva proleterska jurišala. Preko te čistine. Svi smo bili u istom streljačkom stroju. Prvi put, svi… Sve komande četa i svi štabovi bataljona, i štab brigade i Španac (Danilo Lekić) i Plavi (politički komesar Mijalko Todorović) su bili u jurišu, i svi kuriri, i svi kuvari, i svi bolničari… Sve je izašlo tu, koliko nas je bilo.”

Sedamdeset i pet posto boraca Prve proleterske bilo je mlađe od dvadeset i pet godina. Među njima je bilo dvije stotine đaka, osam pitomaca, šest žandara, pet bogoslova, deset domaćica po jedan književnik i muzičar. O nacionalnom sastavu brigade nećemo govoriti, jer onog jutra na Balinovcu, kao i toku cijelog II. Svjetskog rata, partizanima je to bilo najmanje važno. Prebrojavati im danas krvna zrnca, vjerujemo, značilo bi vrijeđati uspomenu na njihovu borbu.

U knjizi Borci Sutjeske zabilježeno je da je Prva proletrerska na dan 15. maja 1943. godine bila naoružana sa 2408 pušaka sa 106.758 metaka, 208 puškomitraljeza sa 115.214 metaka, 36 teških mitraljeza sa 103.610 metaka, 14 teških minobacača sa 801 minom, 12 lakih minobacača sa 1622 mine, 12 topova sa 1266 granata, 37 automata sa 1861 metkom, 446 revolvera sa 4568 metaka te sa 3086 ofanzivnih i defanzivnih ručnih bombi. Na Balinovcu Prva proleterska na teško naoružanje nije mogla računati. Ono je uglavnom odbačeno radi potrebe za lakšim kretanjem kroz planinska bespuća.

Detalj Bitke na Sutjesci (FOTO: znaci.net)

Sam juriš Antonije Isaković je opisao ovako: “Samo ideš… Fanatično napred. U magnovenju sam video ranjenog druga kako puca u sebe. Neće da ostane kao ranjenik. Izletili smo iz te šume i samo trčali, nezadrživo trčali… I naš stalni povik, više krik, svih nas: ‘Juriš proleteri! Juriš!…’ Samo juriš… Znamo da nemamo kud osim – napred. Mora da smo izgledali strašni, iz te šume, zarasli i neobrijani, izgladneli, iscepani i izmučeni… Samo trčiš i sve bolje vidiš taj žuti rov; Nemce koji tu leže, njihove šarce… Nemci pucaju, ali mi nadiremo; jedan Nemac, vidim, podiže se da pobegne. Sećam se te slike: nemački oficir iz pištolja puca u njega, puca u svoje vojnike. Ne da im da beže. Uzalud, razbili smo Nemce, da ne znam ni kako. Činilo se da ćemo zubima da ih pokoljemo.”

Za knjigu “Zapisi iz oslobodilačkog rata”, Rodoljubu Čolakoviću o junačkom podvigu na Balinovcu govorio je zamjenik komandanta Prve Proleterske Danilo Lekić.

– Na sastanku u štabu brigade, 8. juna uveče, pošto je saslušao izvještaj o situaciji i moj predlog za dalju upotrebu brigade, Koča je izdao naređenje da Prva proleterska izvrši proboj kod Balinovca, dok će ostale snage Prve divizije preduzeti obezbjeđivanje bokova. Da bi se moglo doći do Balinovca, bilo je potrebno da se prethodno odbaci neprijatelj koji je držao prolaz od Bijelog Jezera prema Videžu i koji je bio zauzeo odbrambene položaje na stijenama iznad Vrbničke rijeke, od Crnog Jezera do Donje Luke.

Borbe za obezbjeđenje prilaza Balinovcu – priča Lekić – bile su neobično žestoke. Nijemci su se uporno držali na zauzetim položajima, a mi smo morali po svaku cijenu da ih odbacimo s tih položaja ili da ih na njima uništimo. Vrlo često smo se sukobljavali prsa u prsa, i nije bio rijedak slučaj da jedan do drugoga leže mrtvi njemački i naši vojnici. Teren je bio potpuno nepristupačan i moralo se u stijenama nalaziti mogućnosti za penjanje da bi se likvidirala njemačka oruđa na grebenu. Dešavalo se da borac u penjanju bude pogođen i da se strmoglavi u provaliju. Pa ipak, uprkos svim teškoćama i nejednakim uslovima borbe, tri bataljona Brigade uspjela su da izvrše postavljeni zadatak. Neprijatelj je bio odbačen prema Videžu, tako da je put glavnim snagama prema Balinovcu bio oslobođen.

Kad se počeo spuštati mrak, ja sam sa tri bataljona pošao od Starog Katuna preko Bavana prema Balinovcu. Na tom pravcu nema nikakvog puta, čak ni kozje staze. Teren je jako ispresijecan i pošumljen, što znatno otežava pokret. Rastojanje od svega dva kilometra, tri bataljona su uspjela da savladaju tek poslije šestočasovnog marša. Noć je bila mračna, tako da se odmicalo samo stopu po stopu. Borci u se držali za ruke, ali kako bi često pri preskakanju sa jedne stijene na drugu, ili pri padu nekog od boraca u provaliju veza bila prekidana, moralo se gubiti mnogo vremena da se kolona ponovo poveže i da, pipajući, nastavi pokret. Tek u zoru stigli smo ispod Balinovca.

Danilo Lekić govori borcima uoči proboja na Sutjesci (FOTO: arhiva)

Bataljoni su se postavili duž puta okrenuti prema neprijatelju od koga nas je razdvajalo stotinjak metara; polovina toga rastojanja bila je pokrivena šumom. Na određenom mjestu nisu se nalazili ostali bataljoni Prve proleterske, tako da je situacija izgledala bezizlazna, jer se s tri bataljona nije mogao izvršiti proboj utvrđenih položaja. Skoro neprekidne dvadesetodnevne borbe, marševi i redovno gladovanje, a naročito do krajnjih granica iscrpljujući marš od prošle noći, snažno su se odražavali na borcima, koji bi svaki i najmanji zastoj iskoristili da legnu i zaspu. Tako su na maloj udaljenosti od neprijatelja – i pored toga što u se nalazili formalno u kotlu iz koga se nije moglo nikuda izaći – ljudi spavali tako čvrstim snom da se dobijao utisak da je tu iscrpljenu masu nemoguće pokrenuti. U takvoj situaciji postavljalo se pitanje: šta dalje da se radi?

Ostati u takvom položaju u toku dana bilo bi isto što i samoubistvo, a s druge strane, izgledi na uspjeh protiv mnogobrojnijeg, odmornog, sitog i utvrđenog neprijatelja praktično nisu postojali. Pa ipak, ja sam se na osnovu diskusije sa štabovima bataljona odlučio za napad koji je u svakom slučaju davao više mogućnosti za rješenje situacije, nego bilo kakva organizacija odbrane u takvoj rupčagi. Složili smo se da se postavlja pitanje: ili mi njih, ili oni nas! Kad sam definisao situaciju tim riječima, jedan kurir iz prvog bataljona koji se stalno kretao sa svojim komandantom nepozvano je izrazio mišljenje: “Zašto oni nas, kad bolje i poštenije mi njih, a jedino tako može i da bude”.

Patrole koje su bile izaslane da uspostave vezu sa ona dva bataljona brigade uskoro su se vratile i saopštile da Šesti beogradski i Treći kragujevački bataljon leže i spavaju na produžetku naše kolone. Niko nije mogao reći kad su se ti bataljoni povezali s našim jedinicama, a nije mogao reći zbog toga što su borci tih bataljona koji su išli na čeli kolone, kad su naišli na borce koji su već spavali, jednostavno takođe legli i zaspali, a za njima i ostali, tako da je brigada bila postrojena, a da o tome ni komandant ni dio štaba brigade koji se nalazio sa dva druga bataljona nisu znali. Kad je čitava brigada na okupu, onda više nije bilo sumnje da li će se zadatak izvršiti.

Kako je brigada u toku samog marša zauzela jedino pravilan borbeni poredak, to jest postavila se u liniju prema neprijatelju bez odvajanja drugog ešalona ili rezerve, i to na neposrednim položajima za napad, komandant brigade je odmah sazvao komande bataljona na ivicu šume odakle su se jasno vidjeli neprijateljski rovovi na udaljenosti 50 – 70 metara. Na tome mjestu nalazila se isturena Omladinska četa Kragujevačkog bataljona koja je u toku prethodnog dana bila upućena prema Balinovcu sa zadatkom izviđanja i ometanja eventualnog neprijateljskog pokreta od Balinovca uz Vrbničku rijeku. Četa nije bila primjećena.

Na suprotnoj strani Nijemci su se slobodno kretali duž položaja i u grupama od pedeset do sto ljudi na pojedinim mjestima primali doručak. Činjenica da Nijemci nisu primijetili prisustvo brigade i da se potpuno slobodno osjećaju na svojim položajima, kao i činjenica da se cjelokupna brigada nalazi u neposrednoj blizini spremna za napad, bile su dovoljne da utiču na odluku da se proboj izvrši snažnim jurišem čitave brigade. I sam teren takođe je diktirao donošenje takve odluke. Desno se nalazila jaruga Vrbničke rijeke, a lijevo, iznad Pašine Poljane, dizale su se okomite stijene, tako da nikakav manevar radi obuhvata ne bi bilo moguće izvesti. Ostalo je jedino: svim snagama odlučno i neodoljivo naletjeti na nespremnog neprijatelja i borbom prsa u prsa riješiti postavljeni zadatak.

Detalj Bitke na Sutjesci (foto: znaci.net)

Dok su komande primale naređenje, dotle su ostali organi štaba i komande četa razbudili čitavo ljudstvo, postrojili jedinice frontom prema neprijatelju i uključili u sastav brigade svakog sposobnog borca, bez obzira na funkciju, tako da su i borci iz intendanture i prateće čete, kao i konjovoci, svrstani u streljački stroj. Kada su komandanti bataljona poslije primljene zapovijesti pošli u svoje jedinice, jedan puškomitraljezac iz Omladinske čete, koji je bio isturen na obezbjeđenju, otvorio je neočekivano vatru na veću grupu Nijemaca. Nije se više smjelo oklijevati, i komandant je naredio juriš.

Čitava brigada je u neodoljivom naletu pojurila preko brisanog prostora prema neprijateljskim rovovima. Nijemci su bili potpuno iznenađeni, tako da nisu uspjeli da organizuju otpor. Vatru su otvorila samo dežurna oruđa, ali ona nisu bila dovoljna da zaustave juriš čitave brigade. Poslije kratkog zastoja, izazvanog dejstvom vatre dežurnih oruđa, brigada je ponovo kao talas krenula naprijed i najbrži borci već su uskakali u neprijateljske rovove. U sukobu prsa u prsa Nijemci su primali borbu samo da dobiju onoliko vremena koliko im je bilo potrebno da bi mogli pobjeći, inače do nekog organizovanog otpora uopšte nije došlo.

Zahvaćeni panikom, Nijemci su pojedinačno i u manjim grupama bježali kroza šumu ostavljajući za sobom naoružanje i ratnu spremu. Tako se bitka za Balinovac, i pored toga što se neprijatelj sa brojnim stanjem nešto većim od naših snaga nalazio u utvrđenim položajima i što je protiv njega jurišala izmučena i iscrpljena brigada, završila u roku od 5 do 6 minuta. Nepoznat mi je neki drugi slučaj da se za tako kratko vrijeme, u jednom sudaru, postigne tako značajan uspjeh – da se probije obruč i osvoje položaji s kojih je bilo daleko lakše i uspješnije manevrisanje.

A osim toga, značaj uspjeha se u izvjesnom stepenu mjeri težinom uslova pod kojima je postignut. O tome koliko su ljudi bili iscrpljeni i nervno istrzani dovoljno ubjedljivo govori slučaj istog onog puškomitraljesca, omladinca, koji je prvi, bez naređenja, otvorio vatru, jer nije mogao da odoli srcu i pričeka još koji trenutak na opštu komandu, kad se pred njim, u neposrednoj blizini, ukazala tako poželjna meta kao što je grupa od preko sto Nijemaca. Sa svojim puškomitraljezom pošao je među prvima na juriš. Međutim, u trenutku kad su neprijateljski mitraljezi otvorili vatru, pao je i ostao nepomičan na ledini. Mislili smo da je poginuo i kad smo mu, već poslije osvajanja položaja, prišli, vidjeli smo da nije ni ranjen, već – da spava čvrstim snom.”

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: znaci.net

http://lupiga.com/vijesti/dan-kad-je-jurisala-cijela-prva-proleterska-juris-proleteri-juris-samo-juris

BITKA NA SUTJESCI (Oduzeli im komunisti) : Seid Ožegović traži da mu RS vrati kompletan Nacionalni park Sutjeska s Tjentištem

– Ocu Sulji, za čijim posmrtnim ostacima još tragam, tadašnje vlasti su bez novčane ili bilo kakve naknade oduzele tu zemlju i na njoj sagradili Nacionalni park Sutjeska, spomenik na Tjentištu, Titovu vilu, hotele, barake i sve što je tamo i na Magliću do zadnjeg rata bilo i što se danas privatizira i što želi kupiti brat Milorada Dodika – kazao je Seid za Faktor.

Agrarna reforma i kolonizacija

Ožegović koji danas živi u Chicagu, u američkoj državi Illinois, decenijama je pokušavao doći do dokumenata koji to dokazuju.

 

piše:Predrag Zvijerac
Faktor, 14.05.17
– Sad imam sve na papiru i, budući da mi vlasti BiH, odnosno Republike Srpske u čijoj je to nadležnosti, odbijaju vratiti našu imovinu, spreman sam ići na Evropski sud za ljudska prava u Strasbourgu. Već sam razgovarao sa uglednim advokatom Francisom Boyleom i on je okvirno izrazio spremnost zastupati me – naglasio je Ožegović u ispovijesti za Faktor.

Narodna Republika Bosna i Hercegovina, odnosno, Narodni odbor Sreza Goražde izdao je Rješenju 10. februara 1956. kojim je Ožekovićima oduzeta gotovo sva imovina koju su decenijama imali, na kojoj su radili i na kojoj su upošljavali desetke radnika.

Komunističke vlasti pri tome su se pozvale na član 53 i član 58 tadašnjeg Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji u BiH, u skladu sa odredbama Zakona o nadležnosti narodnih odbora opština srezova po republičkim propisima (prilog 3, točka 6) i član 162 Zakona o narodnim odborima srezova.

Tadašnji Sekretarijat za opštu upravu i budžet Narodnog odbora sreza Goražde donio je Rješenje kojim se prvo “ustanovljuje da se zemljišni posjet suvlasnika Ožegović Sulje, Hamida i Pembe udate Puzo, nasljednika umrlog Ožegović Avde i Ožegović Vasvije i dr. i nasljednika umrlog Ožegović Uzeira – Ožegović Derviše i dr. sastoji od 646 dunuma i 958 kvadratnih metara obradivog zemljišta i 412 dunuma i 820 kvadratnih metara šume, koji je upisan u posjedovnim listovima broj 158, 160, 170, 174, 185 i 220 KC Tjentište; 15 i 16 KC Tovarnica; 316 KC Ćurevo i 35 kao Maglić”.

– Suvlasnici gornjih nekretnina su zemljoradničkog zanimanja. Radi toga, primjenom niveliranog člana 11 Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji u Bosni i Hercegovini, svim suvlasnicima se ostavlja jedan zemljoradnički maksimum i to 390 dunuma i 858 kvadratnih metara obradivog zemljišta i 179,9 dunuma šume – navodi se u tom rješenju.

Ožekovićima je tako ostavljena 251 katastarska čestica koje uključuju njive, livade, voćnjake, pašnjake i šume na Tjentištu, Magliću i Tovarnici od kojih je svaka veličine od trećine do najveće od 25,6 dunuma.

– Ostalo zemljište, koje kao višak prelazi zemljoradnički maksimum iz člana 11 Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji, oduzima se i kao opštenarodna imovina unosi u zemljišni fond – navodi se u rješenju tadašnjih komunističkih vlasti.

Sudeći po dokumentu koji nam je dao Seid Ožegović, radi se o 49 katastarskih čestica od kojih nijedna nije manja od dva dunuma, dok je nekoliko livada i šuma pojedinačno površine veće od 20 dunuma. Sve one su upisane 19. januara 1956. godine kao “Državno dobro Tjentište”.

– Na oduzetom zemljištu imaju se brisati svi eventualno uknjiženi tereti. Nakon što ovo zemljište postane pravosnažno i izvršno na oduzetom zemljištu uknjižit će se pravo svojine u korist opštenarodne imovine – navodi se u Rješenju. Njime je utvrđena i visina naknade koju su Ožekovići trebali dobiti.

– Visina naknade određena je na osnovu ustanovljenog prosječnog jednogodišnjeg prinosa u posljednjih 10 godina tako što je prosječan prinos ustanovljen i to za njivu 70 kilograma ječma množeno sa tržišnom cijenom od 45 dinara, livadu 120 kilograma sijena množeno sa tržišnom cijenom od 15 dinara, što ukupno čini iznos od 856.790 dinara – navodi se u rješenju koje uz potpis “Smrt fašizmu – Sloboda narodu!” potpisuje načelnik Huso Pašić.

Ili selidba ili zatvor ili streljanje

Seid Ožegović tvrdi da taj novac ne da njegov otac Suljo nikad nije dobio, nego da se nikad nije usudio ni tražiti pa čak ni Rješenje o oduzimanju imovine.

– Da jeste, odmah bi ga proglasili narodnim neprijateljem. Možda bi završio u zatvoru, možda bi ga streljali – kazao je Seid Ožegović za Faktor.

Seid navodi i da su Ožegoviće komunističke vlasti htjele potpuno protjerati s tog područja i naseliti ih na drugim područjima na zemlji koju su također nekome oduzele.

– Nudili su mu Ćenanovića i Mujanovića zemlju na Butmiru kod Sarajeva. On je to odmah odbio – kazao je Seid za Faktor.

Kakav im je život u Tođevcu, odnosno Tjentištu, bio zbog toga govori i podatak da niko od njih nije mogao decenijama dobiti nikakav posao dok su gledali kako na njihovoj zemlji kroz omladinske radne akcije nicali objekti u kojima su se odmarali komunistički funkcioneri. Oni nisu nikad mogli dobiti ni jedinstveni matični broj i, kako je naglasio, u očima države bili su niko i ništa.

– Kakav je to nacionalni park, koji bi trebao biti zaštićen, kad je tamo kod pošte čovjek je napravio kuću. Kako je to moguće, jer bi morao imati ‘papire’ jedan kroz jedan. Prošle godine sam išao kod direktora NP Sutjeska i pitao ga to, a on mi je kazao da su podnijeli zahtjev da se te kuće, izgrađene na mojoj livadi, sruše. Nijedna nije srušena i pitanje je koliko novih će biti uskoro izgrađeno – kazao je Ožeković za Faktor.

On kaže da je ta firma, odnosno NP Sutjeska praktično privatizirana. Ožegovići su se, kaže Seid, s dokumentima koje posjeduju obraćali i bivšem predsjedniku Skupštine općine Foča Lutviji Šukalu koji je kontaktirao Nadu Srdanović, koja je nekad bila direktorica NP Sutjeska.

– Ona je potvrdila da smo mi vlasnici te zemlje i da mi možemo staviti ključ u bravu tog nacionalnog parka. Međutim, mi kad odemo kod drugih ljudi, oni ti kažu da još nema zakona po kojem mi to možemo vratiti. A ljudi u međuvremenu dižu kuće i vikendice. I sad se sjećam kako sam s rahmetli ocem obilazio pašnjake koji su nekad bili naši, gledao voćnjake, stabla oraha… Nemam čak ništa protiv da tamo na mojoj zemlji neko obnovi kuću, ako će tamo i živjeti i obrađivati zemlju. Međutim, ne možeš živjeti u Sarajevu ili negdje drugo, tamo napraviti vikendicu i dolaziti s vremena na vrijeme – naglasio je Seid Ožeković.

Dodikovi žele cijeli NP Sutjeska

Tokom agresije 1990-ih Seid je izgubio oca, majku, tetku… Pronašli su tek nekoliko kostiju majke i tetke koje je sahranio, oca još traži.

– Otac je imao 89 godina. Majka 75. Očeva sestra 86. Ubijeni su samo zato što nisu Srbi. Šta ja to još trebam dati? Oca sam morao uz dva svjedoka u Foči proglašavati mrtvim. Tražili su mi medicinski karton! Moram čekati da se to oglasi u Službenom listu RS-a.

On sam bio je pripadnik Četvrte motorizovane brigade A RBiH. Sve u NP Sutjeska, disko, hotel, sve planinske kućice, Titovu vilu, ali i svu imovinu Bošnjaka koji su tamo živjeli… uništili su, kaže, četnici koji su došli uglavnom iz Gacka. Danas se, tvrdi, Dodikov brat raspituje da kupi cijeli NP Sutjeska.

Dva puta protjerani

Ukazao je i na inicijativu iz Izraela da se Jevrejima vrati imovina koja im je oduzeta poslije Drugoga svjetskog rata ili da im se isplati, prema nekim procjenama, oko šest milijardi maraka. Smatra da bi država to napraviti svima.

– Bio sam borac Armije RBiH. Izgubio pola porodice. Oficirima JNA vraćeni su vojni stanovi u FBiH ili im je isplaćena naknada, a ja ne mogu da dođem do svoje imovine. Ići ću s tužbom i do Strasbourga (Evropskog suda za ljudska prava, op.a.). Već sam razgovarao s uglednim advokatom Francisom Boyleom i on je okvirno izrazio spremnost zastupati me – naglasio je Seid Ožeković.

Dodaje da je te 1956. godine imovina koja im je oduzeta bila vrijedna najmanje milion maraka. Dodaje i da su neki od njegovih nekadašnjih susjeda pristali i da su prihvatili da ih se protjera s tog područja, da su se naseljavali po Posavini i oko Sarajeva, uglavnom na Butmiru. Njegovi Ožekovići nisu dobili ni dinara.

– Šta znam ljudi koji mi se javljaju, koji su protjerani tamo nakon Drugog svjetskog rata, a nakon zadnjeg rata opet protjerani… Oni su sad ‘ni tamo ni amo’. Ono oko Tjentišta ne mogu dobiti, ono oko Dervente ili Gradište je isto tako bilo i ostalo tuđe i neko drugi ‘ganja papire’ i dokazuje da su njima komunisti oduzeli tu zemlju – naglasio je Ožeković.

Protjerivanje i naseljavanje

Naglasio je da je u Americi, gdje sad živi, stupio u kontakt i s Miljenkom Šimovićem, koji je nekad bio direktor Nacionalnog parka Sutjeska.

– Mislio sam da je Srbin iz Foče, ali on je Hrvat koji je napredovao u tom sistemu i naslijedio je funkciju od Dobrivojevića 1960-ih, kad se gore gradio spomenik. Danas živi u St. Louisu. Pitao sam ga zašto je to rađeno, zašto su od ljudi uzimali zemlju, nisu im dali da je obrađuju, protjerivali ih i onda tu dovodili ljude koji nisu nikakve veze nikad imali sa Tjentištem, iz neke Hodžiće iz Crne Gore i slične. On je kazao da je to možda bila greška. Kad sam mu rekao da će mi morati biti svjedok na sudu, on je to odmah odbio – tvrdi Seid Ožegović.

Ipak, pomogao mu je, kazavši da rješenje kojim im je oduzeta imovina, može naći na Šumarskom fakultetu u Sarajevu, ali i u arhivu NP Sutjeska.

– Za rješenje iz kase NP Sutjeska mi je rečeno da ga je čistačica slučajno bacila – kazao je Ožegović za Faktor. Dodao je da očekuje da ga Republika Srpska, koja je nadležna, isplati ili da mu vrati zemlju.

– Uvijek ima neko ko će me isplatiti. Imamo sad ljude iz Austrije, Njemačke, evo i iz arapskih zemalja, koji dolaze i kupuju zemlju. Uknjižite na mene, isplatit će me oni – kazao je Ožeković. On misli da će mu na kraju jedan dio vratiti, onaj koji je manje vrijedan, dio isplatiti, ali i da će prije toga morati ići sve do Strasbourga.

Predrag Zvijerac, Faktor, 14.05.17

Oduzeli im komunisti: Seid Ožegović traži da mu RS vrati kompletan Nacionalni park Sutjeska s Tjentištem
http://faktor.ba/vijest/seid-ozekovic-trazi-da-mu-rs-vrati-kompletan-nacionalni-park-sutjeska-s-tjentistem-248224#1

_ _ _ _ _

VIDEO:
Ožegovići traže povrat imovine koja je pretvorena u NP “Sutjeska” (FACE TV)
https://youtu.be/AEt8Px7Tky0

 

 

**********

[PONOVLJENE PRIČE] BITKA NA SUTJESCI (Oduzeli im komunisti) : Seid Ožegović traži da mu RS vrati kompletan Nacionalni park Sutjeska s Tjentištem (2)
https://focanskidani.wordpress.com/2018/01/31/ponovljene-price-bitka-na-sutjesci-oduzeli-im-komunisti-seid-ozegovic-trazi-da-mu-rs-vrati-kompletan-nacionalni-park-sutjeska-s-tjentistem-2/

BITKA NA SUTJESCI (Oduzeli im komunisti) : Seid Ožegović traži da mu RS vrati kompletan Nacionalni park Sutjeska s Tjentištem

https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/14/bitka-na-sutjesci-oduzeli-im-komunisti-seid-ozegovic-trazi-da-mu-rs-vrati-kompletan-nacionalni-park-sutjeska-s-tjentistem/

 

SLUČAJ OŽEGOVIĆI I NACIONALNI PARK SUTJESKA : OTIMAČINA SE NASTAVLJA (foto)

https://focanskidani.wordpress.com/2017/08/27/slucaj-ozegovici-i-nacionalni-park-sutjeska-otimacina-se-nastavlja-foto/

 

 

 

 

Nacionalni park “Sutjeska” (kao dio trase “Via Dinarica”) – među 25 svjetskih destinacija koje treba posjetiti u 2017.godini.

Američki magazin “Ger Patrol” svrstao je zapadni Balkan i Via Dinarica i među njima Nacionalni park “Sutjesku”(kao dio trase “Via Dinarica”), – među 25 svjetskih destinacija koje treba posjetiti u 2017.godini.Trasa “Via Dinarica” duga je 1800 km.
Nacionalni park “Sutjeska”,izdvojena je kao jedno od najtraktivnijih mjesta u šest zemalja Zapadnog Balkana. Ovaj časopis poredi je sa američkim nacionalnim parkom “Josemiti” smještenim u Kaliforniji i preporučuje je turistima širom svijeta.
_ _ _ _ _

The Western Balkans
Hike Eastern Europe’s version of Yosemite.
Now that the Via Dinarica trail will finally be completed this year, fully connecting over 1,200 miles of trekking trails across seven countries — Albania, Bosnia and Herzegovina, Croatia, Montenegro, Kosova, Serbia, and Slovenia — the western Balkan region is ripe for an outdoor adventure. Sutjeska National Park in Bosnia is often referred to as the Yosemite of the Balkans, and it’s a must-see if you’re making your way along the Via Dinarica trail. But if you have to pick one spot to settle down in and relax, you can’t go wrong in Montenegro. Stay at the hotel Forza Mare on the shores of Boka Bay and take in all the enormous beauty that Adriatic coast has to offer. – Bryan Campbell

_ _ _ _ _

izvor:The 25 Best Places to Travel in 2017/Gear Patrol Magazine – 2017
http://gearpatrol.com/2017/01/31/best-places-to-travel-2017/

fotografija : Gear Patrol Magazine

priredio: Kenan Sarač

Iz historije Foče (srednji vijek)

HISTORIJA FOČE

Naselje Foča se nalazilo na desnoj obali Drine, na utoku rijeke Ćehotine u Drinu. Ono nije imalo utvrđeni grad, nego je služilo za trg i prolazno mjesto trgovaca i poslanika.

1475 god. ostala je pribilješka o jednom putovanju sa oznakom putnih troškova iz Foče u Plevlje, iz Plevlja u Prijepolje, iz Prijepolja u Pazar i dalje u Sofiju i Radomir.

Foča se spominje u Srednjem vijeku kao Hoča, Hotča, a tek u XVI v. upotrebljava se ime Foča.

Ona se spominje 1444 god. kada je u njoj postojao dubrovački konzulat koji je slao izvještaj svome knezu (27-IV-1444 god.). U tom istom pismu se nalazi spomen Radiča Utvičića.

Fočom su vladali Hranići-Kosače čije je pleme porijeklom iz njene bliže okolice, iz Podrinja. Foča je bila u rukama Hranić-Kosača do proljeća 1465 god.

Još jedan Utvičić imenom Mihoč se spominje u Foči 1467 god.

Kada su Turci zauzeli Foču (Hoču), postavili su u njoj svoje administrativno i vojno sjedište. Glavni upravitelj Hercegovine zvao se sandžakbeg. Tu je residirao i kadija. Sandžakbeg Hercegovine se stalno dopisivao sa Dubrovnikom. Neka su pisma pisana iz Hoče od 1472 god. i dalje.

Sinanbeg, upravitelj Hercegovine, piše iz Hoče 1-II-1475 god. Nije isključeno da su Turci kovali svoj novac u Foči, ali je sigurno da su tu razvili zanatstvo.

izvor:Naselja srednjevjekovne bosanske države – Marko Vego, Svjetlost, Sarajevo, 1957.

 

priredio:Kenan Sarač

fotografije: flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik

 

******************
FOČA:650 GODINA OD PRVOG POMINJANJA (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/03/28/foca650-godina-od-prvog-pominjanja-foto/

Iz historije Foče (srednji vijek)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/24/iz-historije-foce-srednji-vijek/

Stari tekstovi » Iz Evlijinih bisaga: Šeher Foča
https://focanskidani.wordpress.com/2017/06/29/stari-tekstovi-iz-evlijinih-bisaga-seher-foca/

PUTOPIS – EVLIJA ČELEBI : O FOČI I OKOLINI (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/08/putopis-evlija-celebi-o-foci-i-okolini-foto/

HISTORIJA FOČE : Foča i fočanski kotar 1895. godine (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/03/06/historija-foce-foca-i-focanski-kotar-1895-godine-foto/

IZ HISTORIJE FOČE : Iz Goražda u Foču 1896.
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/19/iz-historije-foce-iz-gorazda-u-focu-1896/

[HISTORIJA FOČE] : Foča na razmeđu 19. i 20. stoljeća
https://focanskidani.wordpress.com/2017/12/02/historija-foce-foca-na-razmedu-19-i-20-stoljeca/

[stari tekstovi] Husref Redžić : URBANI RAZVOJ FOČE (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/10/18/stari-tekstovi-husref-redzic-urbani-razvoj-foce-foto/

FOČA:Historijsko područje – Čaršija u Foči proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2015/12/29/focahistorijsko-podrucje-carsija-u-foci-proglasava-se-nacionalnim-spomenikom-bosne-i-hercegovine/

[IZ HISTORIJE FOČE] : Nekoliko požutjelih fotografija (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/12/14/iz-historije-foce-nekoliko-pozutjelih-fotografija-foto/

FOČARENJE : Razglednicama po Foči (FOTO)
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/19/focarenje-razglednicama-po-foci-foto/

FOČA (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/08/02/foca-foto/

Foča : Iz stare sehare (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/23/foca-iz-stare-sehare-foto/

FOČANSKI VAKIFI : MEMIŠ ŠAH-BEG EFENDIJA
https://focanskidani.wordpress.com/2017/10/27/focanski-vakifi-memis-sah-beg-efendija/

VAKUFLJENJE KNJIGA U FOČI
https://focanskidani.wordpress.com/2017/10/26/vakufljenje-knjiga-u-foci/

FOTOPRIČA : FOČA 1949.,1952. i 1953. (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/10/25/fotoprica-foca-1949-1952-i-1953-foto/

MALO (NE)POZNATA FOČA : Džamijski kamen (stijena u Drini)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/10/23/malo-nepoznata-foca-dzamijski-kamen-stijena-u-drini/

KAMENI SPAVAČI IZ NAHIJE FOČA
https://focanskidani.wordpress.com/2017/10/15/kameni-spavaci-iz-nahije-foca/

HISTORIJA FOČE ISPRIČANA FOTOGRAFIJAMA
https://focanskidani.wordpress.com/2017/09/25/historija-foce-ispricana-fotografijama/

Foča kroz historiju i knjige (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/20/foca-kroz-historiju-i-knjige-foto/

IZ HISTORIJE FOČE : FOTOGRAFIJA IZ 1930. GODINE
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/25/iz-historije-foce-fotografija-iz-1930-godine/

Foča-Dubrovnik: Živan Pripčinović (?-1479): Život jednog dubrovačkog trgovca i „diplomate“ u Bosni (FOTO)
https://focanskidani.wordpress.com/2015/10/12/foca-dubrovnik-zivan-pripcinovic-1479-zivot-jednog-dubrovackog-trgovca-i-diplomate-u-bosni-foto/

FOČA – HISTORIJA : Šta nam kazuje fotografija nastala oko 1918. godine
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/02/foca-historija-sta-nam-kazuje-fotografija-nastala-oko-1918-godine/

FOČA – HISTORIJA : Pretraga po razglednici iz 1925. godine
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/06/foca-historija-pretraga-po-razglednici-iz-1925-godine/

HISTORIJA FOČE : KAMP KUĆICE U DONJEM POLJU
https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/23/historija-foce-kamp-kucice-u-donjem-polju/

JELEČ (opis Jeleča iz 1896. godine)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/12/12/jelec-opis-jeleca-iz-1896-godine/

FOČA 1896. : KAHVANA PROMAHA
https://focanskidani.wordpress.com/2017/04/04/foca-1896-kahvana-promaha/

Velike poplave u Podrinju i Polimlju 1896. (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/03/06/velike-poplave-u-podrinju-i-polimlju-1896-foto/

Bosna i Hercegovina na milenijskoj izložbi u Budimpešti 1896. (FOTO)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/03/05/bosna-i-hercegovina-na-milenijskoj-izlozbi-u-budimpesti-1896-foto/

HISTORIJA FOČE : BOLNICA U FOČI
https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/30/historija-foce-bolnica-u-foci/

HISTORIJA FOČE iz pera Andreja Andrejevića
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/17/historija-foce-iz-pera-andreja-andrejevica/

ZABORAVLJENA FOČA:Dvije kratke priče sa požutjelih fotografija (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2015/10/18/zaboravljena-focadvije-kratke-price-sa-pozutjelih-fotografija-foto/

Hatidža Čar Drnda: Grad Foča na razmeđu dvije civilizacije
https://focanskidani.wordpress.com/2017/04/14/hatidza-car-drnda-grad-foca-na-razmedu-dvije-civilizacije/

HISTORIJA FOČE : Detaljni popis ratarskog stanovništva u Hercegovini iz 1585. godine.
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/22/historija-foce-detaljni-popis-ratarskog-stanovnistva-u-hercegovini-iz-1585-godine/

FOČANSKE BIČAKČIJE ILI FOČANSKI NOŽARI
https://focanskidani.wordpress.com/2017/10/28/focanske-bicakcije-ili-focanski-nozari/

[HISTORIJA FOČE] : Duhanska industrija na razmeđu 19. i 20. stoljeća
https://focanskidani.wordpress.com/2018/01/14/historija-foce-duhanska-industrija-na-razmedu-19-i-20-stoljeca/

 

FOČANSKI PROPISI

 

Fočanskim propisima pod nazivom Zadaci i ustrojstvo narodnooslobodilačkih odbora i objašnjenja i uputstava za rad narodnooslobodilačkih odbora u oslobođenim krajevima iz februara 1942. godine propisani su osnovni principi organizacije i funkcioniranja narodnooslobodilačkih odbora, i njihova izbornost, opoziv i druga pitanja. Nova, partizanska vlast uspostavljala se imenovanjem vršilaca različitih dužnosti, a ne biranjem, izbor je vršen aklamacijom.

Fočanski propisi donijeli su i osnove novog izbornog sistema koji je, osim neposrednog, uveo i delegatski način biranja viših organa, te potvrdili biračko pravo ženama. Uvedeno je opće pravo glasa, a glasanje je bilo javno. Regulirano je pitanje izbornih komisija, izbornih povjerenika i zborova birača. Na oslobođenim teritorijama funkcionirali su narodnoooslobodilački odbori u vrijeme kada su određeno područje kontrolirale partizanske jedinice, a kada bi ih okupirala neprijateljska vojska, njihov rad zamirao bi do sljedeće prilike.

Ključni događaj za 110 dana slobode (20. januar – 10. maj) 1942. godine jeste 20. januar kada su partizanski durmitorski bataljon sa komandantom Obradom Cicmilom, studentom Univerziteta u Beogradu, oslobodili Foču od četnika i spasili muslimane od holokausta. O tome su pažnje vrijedne znanstvene radove napisali Vladimir Dedijer, Antun Miletić, Mujo Kafedžić, Šemso Tucaković, Faruk Muftić, Izet Kubat, Vladimir Velebit i Adil Zulfikarpašić.

Taj dan je uzet  kao Dan oslobođenja Foče.

Priča se da su Murat Bačvić krojač, Uzeir Tataragić i Rašid Selimović, trgovci iz Foče, nakon što su preživjeli genocid u nastavku životu uzeli taj dan kao dan života, pobjede života nad smrti i slavili ga dok su živi. Iz toga je nikla institucionalna stvarnost o danu opštine kada se slavilo i dodjeljivale pored ostalog priznanje počasnog građanina Foče poput Obrada Cicmila, Koste Tabakovića, Emina Dukatara, Puba Goldbergera.

 

 

 

 

Tjentište 1958. – Prva proslava Bitke na Sutjesci

Nekada je na Tjentištu bio i ovaj spomenik. (Dragoš sedlo)

Nekada je na Tjentištu bio i ovaj spomenik.

 

_ _ _ _ _ _

priredio:Kenan Sarač

fotografije:internet/screenshot
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

*********************

 

[izlog knjige] Srpski zločini nad Bošnjacima-muslimanima 1941.-1945.
https://focanskidani.wordpress.com/2017/10/11/izlog-knjige-srpski-zlocini-nad-bosnjacima-muslimanima-1941-1945/

75 godina od genocida u Foči : Priča o Mevli Pirić, djevojački Lampa, iz Godijena kod Foče
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/02/75-godina-od-genocida-u-foci-prica-o-mevli-piric-djevojacki-lampa-iz-godijena-kod-foce/

Priča o Foči 1941. – 1945., kao i 1992. o stradanjima i patnjama naroda Foče, ali i o borcima – herojima koji su pružili herojski otpor agresoru i spasili civile
https://focanskidani.wordpress.com/2017/09/24/prica-o-foci-1941-1945-kao-i-1992-o-stradanjima-i-patnjama-naroda-foce-ali-i-o-borcima-herojima-koji-su-pruzili-herojski-otpor-agresoru-i-spasili-civile/

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. – 1945. : Smrt do smrti…Priča Nataše Zimonjić-Čengić
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/04/genocid-nad-muslimanima-foce-1941-1945-smrt-do-smrtiprica-natase-zimonjic-cengic/

FOČA 1941.-1945.:Protiv zaborava i tabua…(FOTO)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/04/20/foca-1941-1945-protiv-zaborava-i-tabua-foto/

STARI TEKSTOVI » ADIL ZULFIKARPAŠIĆ: PUT U FOČU 1942.
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/29/stari-tekstovi-adil-zulfikarpasic-put-u-focu-1942/

HISTORIJA FOČE : 75 GODINA OD PRVOG OSLOBOĐENJA
https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/20/historija-foce-75-godina-od-prvog-oslobodenja/

FOČA, 20. januara,1942.
https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/20/foca-20-januara1942/

FOČANSKA OMLADINSKA ČETA
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/06/focanska-omladinska-ceta/

FOČANSKI PROPISI
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/10/focanski-propisi/

IZ HISTORIJE FOČE : Partizanska olimpijada u Foči
https://focanskidani.wordpress.com/2016/06/09/iz-historije-foce-partizanska-olimpijada-u-foci/

O GENOCIDU NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. – 1945. iz pera Ševka Kadrića
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/05/o-genocidu-nad-muslimanima-foce-1941-1945-iz-pera-sevka-kadrica/

75 godina od GENOCIDA u Foči : Stravične priče iz 1942.godine
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/23/75-godina-od-genocida-u-foci-stravicne-price-iz-1942-godine/

[HISTORIJA FOČE] : 76 GODINA OD PRVOG OSLOBOĐENJA
https://focanskidani.wordpress.com/2018/01/20/historija-foce-76-godina-od-prvog-oslobodenja/

FOČA 75 GODINA OD GENOCIDA : Mustafa Sarač, ugledni medicinar i trgovac, spaljen na sred Pazarišta
https://focanskidani.wordpress.com/2017/11/28/foca-75-godina-od-genocida-mustafa-sarac-ugledni-medicinar-i-trgovac-spaljen-na-sred-pazarista/

FOČA 75 GODINA OD GENOCIDA : Ugledni i bogati Šerif aga Hadžialić obješen u Aladžanskom parku
https://focanskidani.wordpress.com/2017/11/27/foca-75-godina-od-genocida-ugledni-i-bogati-serif-aga-hadzialic-objesen-u-aladzanskom-parku/

FOČA 75 GODINA OD GENOCIDA : Istina o Smail agi Šiljku iz Foče
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/19/foca-75-godina-od-genocida-istina-o-smail-agi-siljak-iz-foce/

 

više o genocidu nad muslimaniima 1941. – 1945. možete pročitati na:

Genocid nad Muslimanima Dedijer.pdf
(http://www.mediafire.com/download/3c6979xjytfg9ks/Genocid+nad+Muslimanima+Dedijer.pdf)

 

 

 

 

 

Foča 1992. – 1995. : Ekshumacije i dani sjećanja na žrtve genocida u Foči

Priča i istina o genocidu u  Foči 1992. – 1995. izašla je na mnogo veći nivo nego što je bila prije nekoliko godina. Priča o golgotama bošnjačkog naroda Foče obišla je čitavu planetu, što govori o tome da svijest muslimana/bošnjaka o njihovom stradanju raste. A Bošnjaci Fočaci se nisu umorili od traganja za istinom o zločinima u Foči i okolini.

Oko ovih stvari ne bi trebalo biti kompromisa, jer novinski članci, feljtoni, knjige, video zapisi, haški optuženici, optuženici pred bh sudovima, sudionici pogroma i progona, logoraši, silovani,  neće prestati sa pričom, dok se ne pronađu kosti ubijenih. Tada će se porodice žrtava i Bošnjaci koji žive na ovim prostorima osjećati kao pravi građani ove države.

Negiranje holokausta se ne smije napisati nigdje niti objaviti bilo gdje, kada takav status budu imali Bošnjaci kada su u pitanju zločini nad njima biće sigurni da se oni neće ni ponoviti.

Kao poslije ‘42. tako i poslije ‘92. godine Bošnjaci su spremni da pruže ruku i da i dalje dijele isti životni prostor.

Bošnjacima nedostaje više samopoštovanja i hrabrsti a Srbima da se odreknu Njegoša, Pavla Đurišića, Draže Mihajlovića. Mi se moramo boriti i uspjeti da kultura pamćenja zaživi.

Foča kroz historiju i knjige (foto)

Safvet-beg Bašagić – Kratka uputa u prošlost BiH
Kako već prije Hrvoje bješe predložio Edreni, sultan Mehmed I. imenuje bosanskim begom god. 1418. Ishak bega, koji izabra sjedište u Foči.
Na Lućin dan 1736. mjesto kiše pao je snijeg ko crvena zemlja u našim krajevima, da su veoma nabujale rijeke. Drina je Foči, Goraždu i ostalim gradovima uz njezin tok nanijela
veliku štetu.

https://archive.org/details/kratkauputaupro00bagoog

Zemljopis i poviestnica Bosne, od Slavoljuba Bošnjaka, [1851.]

https://archive.org/details/zemljopisipovies00uzag

Husref Redžić – Srednjovjekovni gradovi u Bosni i Hercegovini

Kajmaković:Drina u Doba Kosača (Naše Starine XIV – XV 1981.)
Kosman/Kozman

Kroz Herceg Bosnu 1896 (Heinrich Renner)

Korištene knjige:

• Safvet-beg Bašagić – Kratka uputa u prošlost BiH,
• Zemljopis i poviestnica Bosne, od Slavoljuba Bošnjaka, [1851.],
• Husref Redžić – Srednjovjekovni gradovi u Bosni i Hercegovini,
• Kajmaković:Drina u Doba Kosača (Naše Starine XIV – XV 1981.). i
• Kroz Herceg Bosnu 1896 (Heinrich Renner).

priredio:Kenan Sarač

fotografije:flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik

DA SE NE ZABORAVI : FOČA,GREBAK,FOČANSKA BRIGADA (foto i video)

Agresija i Odbrambeno-Oslobodilački rat 1992-1995, Historija BiH

Put preko Grebka

Tokom ratnih godina od 1992. do 1994. godine put preko Grebka bio je jedini put preko za dostavljanje lijekova i hrane stanovništvu opkoljenog Goražda. Borci Armije RBiH uspjeli su osigurati “Put života” Goražde – Grebak – Igman – Trnovo – Pazarić uz pomoć jedinica Goražda i 1. Fočanske (slavne) viteške brigade AR BiH.

Grebak i danas predstavlja simbol teškog perioda stanovništva Goražda i borbe za opstanak i ravnopravnost. Preko Grebka prema procjenama prešlo je 30.000 ljudi koji su našli spas u slobodnim teritorijama RBiH, ali i drugih zemalja Evrope.

Na putu preko Grebka mnogi civili su ubijeni iz zasjeda ili su život izgubili umirući od gladi, iscrpljenosti i hladnoće.

_ _ _ _ _

Zašto je zaboravljena Prva fočanska viteška brigada (pismo boraca iz 2007. godine)

Grupa bivših boraca Prve fočanske viteške brigade reagirala je na nedavno održanu manifestaciju „Odbrana BiH Igman 2007“. U protestnom pismu naveli su da na pločama s imenima poginulih boraca i šehida na Velikom polju nema nijedno ime poginulih iz te brigade. Samo nekoliko kilometara dalje, na jugoistočnim padinama Bjelašnice, u julu 1993. godine vodile su se sudbonosne bitke za odbranu Bjelašnice, Igmana i prilaza Sarajevu. Za samo desetak dana tu je poginulo 47 boraca ove brigade, a njih 246 je ranjeno …

..JER FOČACI,
ja to stalno ponavljam, drugi mi mogu naravno zamjeriti,
ali neka mi kažu protuargumente…FOČACI SU S PUŠKOM U RUCI DALI
NAJVIŠE,NAJVIŠE ŠEHIDA BRANEĆI OVU DRŽAVU BiH NA RAZLIČITIM TAČKAMA BiH.
FOČAKA JE POD PUŠKOM U RUCI POSTIGLO ŠEHADET NI MANJE NI VIŠE NEGO DVIJE HILJADE (2000). ONDA KADA JE SARAJEVO BILO PRED PADOM I KADA SU SE POVLAČILE BRIGADE ZA BRIGADOM SA IGMANA ODNOSNO SA BJELAŠNICE NA PROSKOKU SAMO ZA JEDAN DAN JE DVADESET SEDAM FOČAKA POSTIGLO ŠEHADET…

_ _ _ _ _

STRADANJE FOČAKA 1992. – 1995.

U periodu 1992. – 1995. FOČAKA JE STRADALO (PREMA NEKIM IZVORIMA): 2700 je ubijenih civila i 2000 u redovima AR BiH. MEĐUTIM , ni ti podaci NISU RELEVANTNI – SMATRA SE DA JE MNOGO VIŠE UBIJENIH!!! Na samim sastavcima gdje je sada bazen i malo više uz Drinu gdje se gradi hotel/motel je doveženo šlepera i šlepera nastradalih i tu zakopano…Foča je i sinonim za ratna silovanja. Prema nekim podacima oko hiljadu žena (djevojčica,djevojaka,udatih žena,majki,nena) je silovano, mada ni ti podaci nisu relevantni – jer se smatra da je bilo mnogo više silovanih…Kroz logore je prošlo oko 2000 zatvorenika, od kojih je većina i ubijena…

Na žalost, za nekima se još uvijek traga. BARATA SE CIFROM OD 800, A VJEROVATNO I VIŠE NESTALIH/ JOŠ NEPRONAĐENIH/ ŽRTAVA GENOCIDA…

_ _ _ _ _
VIDEO:
vrijeme kazivanje pamćenje Grebak 1993. bajram na Grebku

VIDEO:
Grebak ‘92 – da se ne zaboravi

VIDEO:

Osman Đuderija, čovjek koji je kineskim bestrzajnim topom sa ramena uništio tenk.

Proskok 20.07.1993.

VIDEO:
Grebak 1992

VIDEO:
Grebak – 1992 – 2011 – 2014

_ _ _ _ _

priredio:Kenan Sarač
fotografije:internet/screenshot
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

Bitka na Proskoku kod Sarajeva
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/08/bitka-na-proskoku-kod-sarajeva/

OBILJEŽENA 25. GODIŠNJICA BITKE NA PROSKOKU
https://focanskidani.wordpress.com/2018/07/15/obiljezena-25-godisnjica-bitke-na-proskoku/

25. GODINA OD BITKE NA PROSKOKU
https://focanskidani.wordpress.com/2018/07/10/25-godina-od-bitke-na-proskoku/

DA SE NE ZABORAVI : FOČA,GREBAK,FOČANSKA BRIGADA (foto i video)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/19/da-se-ne-zaboravi-focagrebakfocanska-brigada-foto-i-video/

GODIŠNJICE : HEROJI OSLOBODILAČKOG RATA
https://focanskidani.wordpress.com/2016/07/16/godisnjice-heroji-oslobodilackog-rata/

Obilježena godišnjica bitke na Proskoku
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/15/obiljezena-godisnjica-bitke-na-proskoku/

Bitka na Proskoku kod Sarajeva
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/08/bitka-na-proskoku-kod-sarajeva/

ZABORAVLJENI OD SVIH
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/13/zaboravljeni-od-svih/

JULI 1993.: Fočaci su branili Sarajevo i BiH…
https://focanskidani.wordpress.com/2016/07/23/juli-1993-focaci-su-branili-sarajevo-i-bih/

JULI 1993:U ovim danima Fočaci su branili Sarajevo i BiH…
https://focanskidani.wordpress.com/2016/07/20/juli-1993u-ovim-danima-focaci-su-branili-sarajevo-i-bih/

Proskok, 05.08.2016./Odbrana BiH – Igman 2016
https://focanskidani.wordpress.com/2016/08/05/proskok-05-08-2016-odbrana-bih-igman-2016/

24. GODINE OD BITKE NA PROSKOKU
https://focanskidani.wordpress.com/2017/07/12/24-godine-od-bitke-na-proskoku/

BITKA ZA BORCE (BITKA ZA IGMAN) : Zašto je na manifestacijama sve manje boraca ?
https://focanskidani.wordpress.com/2016/06/01/bitka-za-borce-bitka-za-igman-zasto-je-na-manifestacijama-sve-manje-boraca/

GREBAK : UZ 20. JUBILARNI LJETNI POHOD
https://focanskidani.wordpress.com/2016/05/31/grebak-uz-20-jubilarni-ljetni-pohod-2016/

GREBAK 1992. – 2017. : 25 GODINA OD FORMIRANJA PRVE FOČANSKE VITEŠKE BRIGADE
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/27/grebak-1992-2017-25-godina-od-formiranja-prve-focanske-viteske-brigade/

GREBAK 12.08.2017. (foto i video)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/08/12/grebak-12-08-2017-foto-i-video/

FOČANSKA OMLADINSKA ČETA

 

 

Foča je mali bosanski grad na ušću reke Ćehotine u Drinu. Do revolucije bila je poznata po dobrim splavarima i triftarima na Drini, po šumskim bogatstvima Zelengore i Maglića. Inače, siromašan i pasivan zemljoradnički kraj. Istoričari i retki turisti znali su je po Aladža džamiji, po starom karavanskom putu za Dubrovnik i po tome što je nekad, davno, bila turska trgovačko-zanatska varoš na tromeđi Bosne, Hercegovine i Crne Gore.
Uoči rata u Foči je bilo nešto zanatlijskih radnika, a u Brodu na Drini i u Zelengori dosta šumskih radnika zaposlenih na eksploataciji šuma i šumskoj železnici.

Partijske organizacije nije bilo, ali je prilično jaka sindikalna organizacija okupljala mnoge radnike. Sindikat na Brodu vodio je dva-tri uspela štrajka za veće nadnice i bolje uslove rada. Napredni omladinci, srednjoškolci iz Foče, pretežno učenici sarajevskih škola, povezivali su se s radnicima i pomagali njihove akcije preko sindikata. U selima izrazito siromašnog i pasivnog kraja živelo se mučno i teško, a većina seljaka bila je nepismena.

Talijani i ustaše počeli su odmah posle okupacije zemlje da terorišu i progone napredne omladince i radnike. Među srpskim i muslimanskim stanovništvom u gradu, a naročito u selu, okupator je sejao i raspirivao šovinističku mržnju. Kada su početkom decembra 1941. Talijani predali Foču četnicima, bratoubilačka borba bila je pojačana.
Ustaše su iz Foče odvele u jasenovački logor deset naprednih omladinaca, od kojih je samo jedan preživeo. Desetak omladinaca uspelo je da se prebaci u Crnu Goru.
Po selima se pljačkalo, ubijalo i odvodilo u logore. Od decembra 1941. to su nastavili da čine četnici. Pljačka i ubijanje nisu prestajali. I ustaše i četnici su izmišljali mučenja i orgije. Proleterski i partizanski bataljoni zatekli su dva mosta na Drini i onaj na Ćehotini okupane krvlju poklanih ljudi. Reke su providnim zelenim plaštom pokrivale stotine leševa izmešanih sa potonulim balvanima od poslednjeg trifta.
Uprkos svemu tome, mnoge srpske porodice skrivale su svoje susede muslimane od četničkog noža, kao što su pre toga muslimanske sklanjale Srbe ispred ustaškog zločinstva.
Omladina je bila prva meta i Talijana, i ustaša, i četnika. U novembru i decembru 1941. nekoliko omladinaca iz Foče i Miljevine formiralo je jednu partizansku grupu na Miljevini, pod rukovodstvom Rade Stefanovića iz Foče. Ova grupa se povezala s partizanima oko Kalinovika, a kasnije i u Crnoj Gori, i učestvovala u manjim akcijama.
Dvadesetog januara 1942. dva partizanska bataljona iz Crne Gore oslobodila su Foču od četničkog terora. Prekinuto je zversko klanje i istrebljivanje muslimanskog stanovništva, koji su bili nastavak ustaškog terora i bratoubilačke borbe između Srba i muslimana.
Krajem januara 1942. sa bataljonima 1. proleterske brigade u Foču je došao drug Tito s Vrhovnim štabom NOV i POJ. Foča je postala centar velike slobodne teritorije. Za grad i celu okolinu svanuli su prvi dani slobode.
S dolaskom jedinica 1. proleterske brigade i Vrhovnog štaba u Foči je počelo iskorenjivanje šovinističke mržnje i razdora među stanovništvom. Stvoreni su uslovi za slobodan život i rad. Situacija je zahtevala proganjanje četničkih ostataka i kažnjavanje krvnika uporedo s okupljanjem zaplašenog naroda, koji je trebalo izvući iz kuća i spasavati ga od gladi. Najteži zadatak bilo je ulivanje poverenja ljudima, etvaranje uverenja da partizani nisu kao četnici i da čovek čoveku nije zver.
Docnije se od naroda tražilo da pomogne front. On se oduševljeno i masovno odazvao, kada je osetio da su mu partizani prišli kao ljudi. Uspostavljena je narodna vlast, izabrani su narodnooslobodilački odbori u Foči i po selima, formirane dobrovoljačke jedinice i partizanske straže. Osnovane su masovne organizacije Narodnooslobodilačkog fronta, omladine, Antifašističkog fronta žena. Osposobljena je bolnica za “igmance”, otvoren dom kulture, stvorene radionice za vojsku, narodne kuhinje za ishranu gladnog i opljačkanog stanovništva itd.
Mnogi neće zaboraviti gnjecavi hleb od suvih krušaka koji se stanovništvu i vojsci delio tih dana, jer drugog nije bilo.
“Igmanci” u bolnici su bili obasuti opštom ljubavlju i pažnjom. U tome se isticala naročito omladina.
Od najboljih omladinaca i aktivista Foče stvorena je početkom februara 1942. prva partijska organizacija.
U Foči su zbrisani tragovi šovinističke mržnje i zavade. U njoj se razvijao snažan politički, društveni i kulturni život. Pošto su drug Tito i Vrhovni štab ostali u Foči sve do 10. maja 1942, ona je postala ne samo politički i kulturni centar čitavog kraja već i središte šireg političkog i organizacionog delovanja narodnooslobodilačkog pokreta.
Omladinci su, prirodno, bili najbolji u svim akcijama. Bili su svuda prvi i radili s oduševljenjem. U to vreme skojeveka organizacija u Foči formirala je nekoliko omladinskih četa od omladinaca iz Foče i okoline.
Susreti fočanskih omladinaca s bombašima i mitraljescima 1. proleterske, posete proleterima “igmancima”, zajedničke omladinske priredbe i lokalne akcije razvile su neodoljivu želju da jedna njihova četa bude primljena u 1. proletersku brigadu. Kada je drug Tito dao saglasnost, bila je to neopisiva radost zbog ukazane časti i poverenja da pođu zajedno s proleterima. Omladinska četa koja je ušla u sastav Kragujevačkog bataljona formirana je početkom februara 1942, a bila je sastavljena od radnika, učenika i nekoliko seoskih omladinaca iz Foče i najbliže okoline. U četu je ušla grupa partizana koja je dejstvovala na Miljevini, jedan deo pitomaca dečjeg doma, nekoliko Fočana iz crnogorskih partizanskih bataljona i nekoliko omladinaca s Romanije. Imali su uglavnom između petiaest i dvadeset godina. Nekoliko fočanskih porodica dale su svu svoju decu u ovu četu (Šarić, Hadživuković, Visocki, Babić).
Četa je bila smeštena u dečjem domu. Organr1zovana je živa vojna obuka i političko-vaspitni rad. Često su politička predavanja držali drugovi iz agitpropa Vrhovnog štaba. Dva puta je omladincima govorio i Ivo Lola Ribar, Skojevska organizacija u četi bila je nosilac i pokretač svake aktivnosti. .Komanda čete oslanjala se u prvom redu na skojevce.
Prvi komandir čete bio je Svetozar Gagović, a zamenik komandira Božo Hadživuković. Posle odluke da četa uđe u sastav Kragujevačkog bataljona, za komandira čete određen je Jovo Pejković Keza, za zamenika Radisav Simeunović Šumadinac, za komesara čete Uroš Bajić, pa Dušan Korać Dule (kratko vreme), a zatim Dimitrije Janković Cici, a za zamenika komesara Marija Jagodić Maca.
Omladinci, puni poleta i oduševljenja, ulivali su poverenje stanovnicima Foče. Ubrzo su se osetili pravim vojnicima. S pesmom, čvrsto i sigurno prolazila je četa ulicama Foče. Roditelji su posmatrali decu u ponosili se njom.
Četa se sastojala od Srba, Hrvata i muslimana. Već samo to zbližavalo je njihove porodice i bilo od velikog uticaja za učvršćenje poverenja, jedinetva i bratstva među Fočanima. Briga roditelja za svoju decu prerastala je u brigu za suseda i uzajamno pomaganje u svim ratnim teškoćama.
Drugarstvo u četi, uzajamno poverenje i pažnja potisnuli su u zaborav sve što se do tada dogodrjlo u ovome mestu. Zaboravljen je razdor, izbegnute međusobne osvete, a nedužna prolivena krv opominjala je ia razvijanje i čuvanje bratstva i jedinstva.
Četa je prilikom ulaeka u sastav bataljona imala šezdeset četiri borca (bez komande čete, koja je došla iz sastava bataljona). Iz njenih redova potiče narodni heroj Lojo Šerif.
U aprilu 1942, posle prvih akcija u istočnoj Bosni, iz čete je uklonjeno u dva maha sedam omladinaca zbog slabog držanja. Prilikom napuštanja Foče, u maju 1942, iz čete su dezertirala četiri omladinca. Osipanje omladinaca je nastalo pod pritiskom roditelja i rodbine, a i stoga što je trebalo napustiti svoj kraj.
Čim je završen prvi deo vojne i političke obuke, omladinci su tražili da idu u borbu. Ostali su još neko vreme na obuci, a već krajem marta 1942. četa je, u sastavu bataljona, imala prvo vatreno krštenje u borbi s četnicima.
Tih dana je jedna četnička kolona potisnula Drinski dobrovoljački odred i probila se prema Rogatici. Prva proleterska je pritekla u pomoć. Naš bataljon napadao je četničke položaje na kosi pored puta Međeđa—Pešurići—Dub.
Raja Nedeljković je uoči same borbe upozorio komandira Omladinske čete da čuva četu i da ne dopusti istrčavanje omladinaca u ovoj prvoj akciji. Sem toga, u bataljonu je, kod izvesnog broja drugova, vladalo mišljenje da ova deca još nisu dorasla ratnim naporima i da ih treba čuvati dok ne ojačaju i ne steknu borbena iskustva. Bilo je malo neverice u njihove sposobnosti.
Omladinska četa je u toj akciji bila na desnom krilu bataljona. Kolonom se pronela komanda “tišina”, što je bio znak da je neprijatelj blizu. Oružje i municija bili su spremljeni. Omladinci su bili uzbuđeni. Nije ni čudo, prvi put se sreću licem u lice s neprijateljem. Nije bilo straha, ali bilo je neizvesnosti kako će se sve to odigrati.
Razmišljanja su prestala u trenutku kada je komandir čete, Jovo Pejković, komandovao:
— Levo u strelce i pravac kosom uz brdo.
To je bila prva borbena komanda njihovog komandira na nekoliko desetina metara od neprijatelja. I nijedan je omladinac nikada nije zaboravio. Snažno “ura”, izmešano s rafalima mitraljeza i neujednačenim pucanjem pušaka, kao da je na krilima ponelo omladince prema četničkim položajima na brdu koje je trebalo zauzeti. Omladinci su pre ostalih četa izbili na vrh brda. Četnici su bežali kao rulja. Tako je bila izvojevana prva pobeda.
Komanda čete je mogla biti zadovoljna borbenim držanjem i uspehom, ali u toj borbi omladinci nisu poštovali stalnu partizansku obavezu “čuvaj municiju”. Ovoga puta to za njih nije važilo.
Ubijeno je desetak četnika. Omladinci su imali dva ranjena druga, Stjepana Šarića i Acu Visockog. Ponosni i zadovoljni prvom borbom, delili su radost s ostalim borcima bataljona.
Prekaljeni proleteri iskreno su im čestitali.
Ređale su se nove borbe, neprijateljeve ofanzive, veliki marševi i nove borbe i pobede. Četa se popunjavala novim omladincima iz krajeva kroz koje je prolazila 1. proleterska.
Zakmur, maja 1942. Četnička zavera je razbila Fočanski partizanski odred. Četnici su ubili njegovog komesara, Stevu Markovića Singera, i zamenika komandanta, Momu Kočovića. Kragujevački bataljon 1. proleterske dobio je zadatak da oslobodi taj teren i ^kazni četničke zločince. U tim akcijama učestvovala je i Omladinska četa. U borbi s četnicima u Zakmuru, kod Kmurice, poginuo je Jovan Šarić.
Prva proleterska kreće 24. juna 1942. sa Zelengore. Fočanski omladinci pozdravljaju se sa svojim krajem, ostavljaju roditelje i svoje dečaštvo. Mladi borci idu stopama svoga bataljona i brigade.
Konjic 8. jula 1942. Prvi put u gradu. Omladinci na juriš zauzimaju domobransku kasarnu. Slavi se pobeda i sigurnost u sebe.
Bugojno 20—21. jula 1942. Kolona dečaka i devojčica, uhvaćenih za ruke, gazi Vrbas. Mitraljezi i bacači presecaju noćnu tišinu. Loja se ističe kao bombaš. Celu noć smo u Bugojnu. U zoru kolona razdvaja brzake Vrbasa. Prelaze i zarobljenici.
Livno 4—5. avgusta 1942. Omladinci sudeluju u zauzimanju utvrđenog samostana sa ustaškom posadom, dalje prodiru, pored fabrike cementa, u nove rovove i bunkere.
Slobodan je još jedan grad. Poginuo je borac Omladinske čete Slavko Krunić.
Sitnica 19. septembra 1942. Bunkeri pokriveni svežim snegom. Prvi juriš. Drugi juriš. Na snegu crni levci bombi i bacača. Jauk ranjenika. Na tri metra ispred bunkera presečen rafalom ostaje komandir čete Dragoljub Simić Dragan. U nastavku borbe četom komanduje vodnik Neđo Milić.
Bistrica kod Gornjeg Vakufa 4. marta 1943. Četvrta ofanziva. Trideset šest sati marševanja od Ivan-sedla. Sasvim u dubokoj pozadini Nemaca. Vodi se bitka za ranjenike. Od zore do podne borba s Nemcima i ustašama na brdu iznad Bistrice. U ovim jurišima pali su komandir čete Momir Joksimović, vodnik Krsto Mandić i borac Svetozar Pavković.
Bukvica na padinama Treskavice ispred Kalinovika 19—20. marta 1943. Četnici Pavla Đurišića nas zaustavljaju. Juriš iz pokreta. Bombaši su razredili i pokolebali prvi streljački stroj četnika. Politički delegat voda Andra Marinković Mali teško je ranjen u obe noge (nastradao u bolnici u petoj ofanzivi).

Kapak i Golo brdo 9—11. aprila 1943. Posle prelaska Drine kod Ustikoline i zauzimanja Krčinog brda, juriš na talijansko utvrđenje na Kapku. Dva sata ogorčene borbe. Razbijeni talijanski alpinci na Golom brdu beže prema Čajniču. U bataljonu dvadeset tri druga ranjena i poginula. Od omladinaca poginuli Marko Lacmanović i Šuka.
Velenići—Čelebić 26. maja 1943. Peta ofanziva rasplamsava se svom žestinom. Ovde već nekoliko dana traju borbe za ranjenike i bolnicu. Danas je odsudna odbrana brdašca Kragujevac i staze prema Uzlupu na Tari. Na ivici šume u prvoj borbenoj liniji su omladinci-bombaši. Nikica Vuković sa svojim puškomitraljezom sveti Mikoša Gajevića, jednog od najboljih mitraljezaca bataljona, koji je poginuo stojeći, i tek je mrtav ispustio šarac. Nikica, Lojo i njihovi drugovi bacaju bombe ne saginjući se. A talasi Nemaca padaju ili se povlače. Kolona bolnice i ranjenika odlazi stazom prema Tari. Ispraća je krvavo, zalazeće sunce.
Teško je ranjena bombaš Mileva Šarić (nastradala u bolnici u petoj ofanzivi).
Borovno, Sutjeska 4—5. juna 1943. Stegao se obruč oko naših jedinica. Zora i magla. Druga proleterska brigada napada Košur. Naš bataljon na ivici Borovna. Silovit juriš preko ledine izbacio je Nemce iz rovova. Nisu se zaustavili do Popovog Mosta. Ispred rovova palo je četrnaest proletera, a od toga devet omladinaca: zamenik komandira čete Božo Hadživuković, vodnici Šerif Lojo i Vlado Elez Crni, mitraljesci Aco Visocki, Božo Pejović, Petar Birošević Sremac, Milan iz Bugojna, Tone Vargović, omladinski rukovodilac čete, i Rašid Hadžimešić, desetar.
Božo, Lojo i Crni poslednji put su poveli svoje vodove i četu s bombama u rukama i prvi put su zastali na deset metara ispred rovova.
Desna obala Sutjeske je slobodna.
Balinovac, Zelengora 10. juna 1943. Bataljon je na predstraži brigade. Prvi rafali omladinaca po utvrđenim nemačkim položajima. Cela brigada juriša. Na Balinovcu i okolnim visovima prestala je da se vije zastava s kukastim krstom.
Pao je Milan Babić.
Donji Budanj, Miljevina 14-15. juna 1943. Nemci i uetaše nadiru od Foče. S 1. bataljonom štitimo prolazak bolnice i jedinica. Dva dana stalni juriši i borbe. Pali su politički delegat voda Blažo Hadživuković, borac Krsto Klisović i dva druga i jedna drugarica iz 3. dalmatinske brigade.
Vlasenica 25—26. juna 1943. Zauzeta su ustaška utvrđenja. Prvi oslobođeni grad posle pete ofanzive. Poginuli su zamenik komandira čete Vaso, Boro Visocki, borac, i Fatima Spaho Tafro.
Travnik 29. novembra 1943. U Jajcu je Drugo zasedanje Avnoja. Nije oslobođen Travnik. Zauzeli smo bunkere 6 i 7 i stigli u predgrađe. Po danu smo se povukli. Poginuo je najmlađi bombaš Rade Radonjić.
Duvno 9. decembra 1943. Nemci ponovo ušli u gradić. Po drugi put vršimo napad. Celu noć borba. Krug vatre od mitraljeza, bacača i tenkova nismo probili. Poginuo je raniji komesar čete Dimitrije Janković Cici.
Široka kosa kod Mrkonjića 30. aprila 1944. Svakodnevni juriši Nemaca prema oslobođenoj teritoriji. Iznenadni prodor Nemaca. Naizmenični juriši i bombe u šumi, po enegu. Glavni položaji su održani. Poginuli su zamenik komesara čete Ante Tuka, borci Drago Tripković, Relja Čović i Dušan Ostojić.
Palisad 24. avgusta 1944. Proleteri iz Srbije vraćaju se u svoj kraj. Ruše utvrđenja Bugara. Svima se žuri da oslobode Palisad i uđu u Užice. Otvaraju put za Srbiju.
Poginuli su desetar Dragić Vukić i mitraljezac Petar Krunić.
Borbe oko Čaglina u Slavoniji 15. aprila 1945. Bataljon, podmlađen borcima iz Srbije, savlađuje poslednje otpore Nemaca. U Omladinskoj četi ostalo je svega nekoliko “starih” omladinaca. Nikica Vukojević, mitraljezac sa Sutjeske, ovde je poginuo kao komesar bataljona.
Dečaci i devojčice iz školskih klupa, mladi radnici i čobani čeličili su se u jurišima, rasli sa svojom četom, bataljonom i brigadom i postajali čvrsti i iskusni proleterski borci. Uvek su se trudili da ne zaostanu za starijim i iskusnijim drugovima iz drugih četa. Ponosili su se oni svojim proleterskim imenom i u svaki zadatak unosili sav svoj omladinski žar.
Luka BOŽOVIĆ

Na ovom mjestu u toku proboja neprijateljskog obruča u Petoj neprijateljskoj ofanzivi položili su svoje živote narodni heroj LOJO ŠERIF i 12 boraca Fočanske omladinske čete.

 

Tjentište 1973.

_ _ _ _ _ _

priredio:Kenan Sarač

fotografije:internet/screenshot
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

 

*********************

 

[izlog knjige] Srpski zločini nad Bošnjacima-muslimanima 1941.-1945.
https://focanskidani.wordpress.com/2017/10/11/izlog-knjige-srpski-zlocini-nad-bosnjacima-muslimanima-1941-1945/

75 godina od genocida u Foči : Priča o Mevli Pirić, djevojački Lampa, iz Godijena kod Foče
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/02/75-godina-od-genocida-u-foci-prica-o-mevli-piric-djevojacki-lampa-iz-godijena-kod-foce/

Priča o Foči 1941. – 1945., kao i 1992. o stradanjima i patnjama naroda Foče, ali i o borcima – herojima koji su pružili herojski otpor agresoru i spasili civile
https://focanskidani.wordpress.com/2017/09/24/prica-o-foci-1941-1945-kao-i-1992-o-stradanjima-i-patnjama-naroda-foce-ali-i-o-borcima-herojima-koji-su-pruzili-herojski-otpor-agresoru-i-spasili-civile/

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. – 1945. : Smrt do smrti…Priča Nataše Zimonjić-Čengić
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/04/genocid-nad-muslimanima-foce-1941-1945-smrt-do-smrtiprica-natase-zimonjic-cengic/

FOČA 1941.-1945.:Protiv zaborava i tabua…(FOTO)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/04/20/foca-1941-1945-protiv-zaborava-i-tabua-foto/

STARI TEKSTOVI » ADIL ZULFIKARPAŠIĆ: PUT U FOČU 1942.
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/29/stari-tekstovi-adil-zulfikarpasic-put-u-focu-1942/

HISTORIJA FOČE : 75 GODINA OD PRVOG OSLOBOĐENJA
https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/20/historija-foce-75-godina-od-prvog-oslobodenja/

FOČA, 20. januara,1942.
https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/20/foca-20-januara1942/

FOČANSKA OMLADINSKA ČETA
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/06/focanska-omladinska-ceta/

FOČANSKI PROPISI
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/10/focanski-propisi/

IZ HISTORIJE FOČE : Partizanska olimpijada u Foči
https://focanskidani.wordpress.com/2016/06/09/iz-historije-foce-partizanska-olimpijada-u-foci/

O GENOCIDU NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. – 1945. iz pera Ševka Kadrića
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/05/o-genocidu-nad-muslimanima-foce-1941-1945-iz-pera-sevka-kadrica/

75 godina od GENOCIDA u Foči : Stravične priče iz 1942.godine
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/23/75-godina-od-genocida-u-foci-stravicne-price-iz-1942-godine/

[HISTORIJA FOČE] : 76 GODINA OD PRVOG OSLOBOĐENJA
https://focanskidani.wordpress.com/2018/01/20/historija-foce-76-godina-od-prvog-oslobodenja/

FOČA 75 GODINA OD GENOCIDA : Mustafa Sarač, ugledni medicinar i trgovac, spaljen na sred Pazarišta
https://focanskidani.wordpress.com/2017/11/28/foca-75-godina-od-genocida-mustafa-sarac-ugledni-medicinar-i-trgovac-spaljen-na-sred-pazarista/

FOČA 75 GODINA OD GENOCIDA : Ugledni i bogati Šerif aga Hadžialić obješen u Aladžanskom parku
https://focanskidani.wordpress.com/2017/11/27/foca-75-godina-od-genocida-ugledni-i-bogati-serif-aga-hadzialic-objesen-u-aladzanskom-parku/

FOČA 75 GODINA OD GENOCIDA : Istina o Smail agi Šiljku iz Foče
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/19/foca-75-godina-od-genocida-istina-o-smail-agi-siljak-iz-foce/

 

više o genocidu nad muslimaniima 1941. – 1945. možete pročitati na:

Genocid nad Muslimanima Dedijer.pdf
(http://www.mediafire.com/download/3c6979xjytfg9ks/Genocid+nad+Muslimanima+Dedijer.pdf)

 

 

 

 

 

FOČA 1992. : SAMI SEBE SJEKLI I JELI

Faik Tafro je šumarski inžinjer iz Foče. Dvadesetog aprila 1992. godine zatvorili su ga pripadnici Užičkog korpusa u KP Dom u Foči. U logoru je ostao do 31. augusta, kada su ga sa jos 34 druga logoraša fočanske ratne vlasti odvele u Rožaj i tu oslobodile. Do kraja oktobra 1992. godine boravio je u Novom Pazaru i za to vrijeme napisao Sjećanja na Foču 1992.Istovremeno, grupa nezavisnih sandžačkih intelektualaca prikupljala je podatke od bosanskih izbjeglica o žrtvama i ubicama: tako je nastao materijal koji su Dani objavljivali 1998.

piše:Faik Tafro/ARHIVA DANI 1998.

KO NIJE BIO U KPD-U IZA REŠETAKA, ne bi u prvi mah ni pomislio da je zatvor, već neka fabrika. Kompleks objekata nekad je, za vrijeme Austro-Ugarske i stare Jugoslavije, bio kasarna. Nalazi se na desnoj obali Drine, pri samom izlazu iz grada. Nadomak zatvora, ne više od oko 50 metara, nalazi se čuveni željezni most – MOST STRADANJA, na kome su četnici i u Drugom svjetskom ratu pobili i zaklali oko 3.500 Muslimana. Sve objekte opasuje kameni zid visine nekih pet-šest metara sa dodatnom ogradom od bodljikave žice visoke oko jedan metar. Na svakom uglu nalazile su se masivne stražare – karaule. I pored takvog obezbjeđenja bilo je ranije uspjelih bjekstava. Nama su dodatno oko zida postavili minsko polje od rasprskavajućih protivpješadijskih mina. Stražari su imali pse, šarplanince. U krugu je bila fabrika namještaja, a bila je tu i “Drina” sa poljoprivrednom ekonomijom.
Negdje oko 19. aprila, stab SDS-a je za upravnika zatvora postavio Milorada Miću Krnojelca, nastavnika matematike u OŠ “Veselin Masleša”, a za zamjenika su naknadno odredili Prodanovića, navodno pravnika. Načelnik bezbjednosti (čuvarska služba) bio je Mitar Rašević, koji je tu funkciju i ranije obavljao. Starješine-stražari radili su po četnom brigadnom sistemu. Svi koji su ranije obavljali ovu dužnost bili su profesionalci. Pojačanja su dobili u noćnim smjenama, gdje su angažovani čuvari iz grada ili oni koji su stanovali u blizini KPD-a. Sjećam se dobro nekih stražara koji su se isticali surovošću: Busi je koristio noćne smjene da skače po zatvorenicima koji bi bili privedeni u samicu Upravne zgrade, vezani za bukagije i takvi batinjani. On, sirovina, vagao je oko 130 kg, i sa zadovoljstvom je skakao po ljudima. Nisu se puno razlikovali ni drugi stražari: Vladičić, Vuković, Obrenović, neki Zoran kome ne znam prezime, Pljevaljčić Vlatko, Ivanović Keli...

Dopunu straže davali su vojnici. Sjećam se Kremića, Markovića, Jegdića, Mlađenovića, Prodanovića… U užem dijelu uprave radili su: Todorović – interna bezbjednost, Jokanović Mićan – za privredu, Jokanović Gojko, medicinski tehničar kojeg su zvali Saharin i Krvopija. Ljekar Dragičević, inace ginekolog, dolazio je svako 15 do 20 dana. Negdje u augustu pojavio se i stomatolog Vukadin. Samo je vadio zube. Kontrole “kućnog reda” odvijale su se različito od starješine do starješine. Doručak je bio između osam i devet i 30 ujutro, ručak od 13 do 14 sati i 30 minuta, a večera od 17 do 18 i 30. Ishrana je bila redovna.

Doručak se sastojao, na početku, od čaja i kriške hljeba težine pet do šest grama, da bi se negdje u julu malo poboljšao. Za ručak je bila jedna kutlača kupusa bez kupusa ili graha bez graha, odnosno krompira bez krompira. Radost je predstavljala krajka hljeba, jer je nešto veća od kriške. Večerom smo dobijali čaj i krišku hljeba koja je nekad bila veličine zalogaja. Matović je često bio dežurni kuhar i pravio je i bez masnoće ukusnije jelo, dok je za Mojovića kružila šala da će njemu biti najžalije i najteže ako izađemo iz zatvora: uživao je da napravi ručak da ga nisu mogli jesti ni mačke ni psi. Kvalitet i količina hrane imala je za posljedicu da pojedini zatvorenici nisu imali stolicu po trideset i pet dana.

Farsa od razmjene

Sedamnaestog jula prije podne Gojko je obišao dio spavaona. Pitao je ko je bolestan i upisao Dževada Loju koji je nekoliko puta pao u nesvijest prilikom podjele jela, te Enu Hrnjičića, Hasana Glušca i Sanina Krdžaliju. Oko tri sata pozvaše nas da se spremimo sa našim stvarima. Bilo nas je desetorica iz Foče i šestorica iz Goražda. Kad smo se sakupili pred glavnom kapijom gdje se vršio detaljan pretres, čak i skidanje cipela, vidjeli smo da među nama ima i mladih i zdravijih ljudi. Poslije ceremonije pretresa provedeni smo kroz dvoja vrata.

Čekao nas je kamion FAP sa ceradom. Nedaleko od njega bio je parkiran kombi pun žena i djece. Strpali su nas u kamion. Bili smo zbunjeni. Uspjeli smo da doznamo da idemo u razmjenu za srpsko stanovništvo koje je zarobljeno u Goraždu. Tako su nam rekli nekolicina obučenih u maskirne uniforme koji su bili dio pratnje i koji su tvrdili da su iz Čajniča. Nama je odmah bilo malo lakše, pušili smo više nego što smo navikli. Cigarete nam je dao jedan od Čajničana. Krenuli smo. Sjedimo na nekim improvizovanim klupama. Iza nas ide kombi sa vojvodom, vozačem i trojicom vojnika, svi dobro naoružani. Upozorili su nas šta će se dogoditi ako pokušamo bježati. Dok smo išli uz Bakić (brdo i prevoj za Zavait) vidjeli smo milicionersko auto. Poznao sam milicionera u naočalima, bio je iz Bunova, neki Dostić.

Loš put i brza vožnja, da se na vrijeme stigne na razmjenu, koja je, kako smo kasnije saznali, zakazana za sedam sati naveče, učinio je da se osjećamo kao lopte, tako smo skakali sa klupa da smo morali ustajati i držati se za arnjeve. Kosti su nas boljele. Put je vodio kroz šumu, prema Čelebićima. Kroz Korlat se proširivao i pripremao za asfaltiranje. Taj je put star oko 30 godina i uglavnom se koristio za eksploataciju šuma. Trasu puta od Čelebićke rijeke do Šuplje stijene uradili su na brzinu uz pomoć SDS-a, te firmi “Građenje” i “Maglić”. Ovaj je pravac objezbjeđivao spajanje Foče sa Pljevljima i imao je više strateško nego ekonomsko opravdanje. Put se koristio najviše za transport naoružanja i municije. Putem Radio Foče, u nekoliko navrata je građanstvo bilo obaviješteno da je otvoren, te da je uspostavljena autobuska linija Foča – Pljevlja. Koliko smo kasnije doznali, linija zbog nekih događanja u Pljevljima nije ni radila. Naše “vođe puta” imali su dosta problema na granici Crne Gore i BiH: jedva su se ubijedili da prođemo, a onda su nas predali novoj ekipi iz Čajnica. Čekali su nas dvotonci sa ceradom, i tako smo nastavili preko nekih brda i sela, kroz šumu.

“Ne daju Muslimani”

Stigosmo u Čajniče. Nema svjetla, tek u rijetko kojoj kući. Produžili smo dalje. Jedan od pratilaca, naoružan, zajedno je s nama na karoseriji. Sjedi i čuva nas. Reče da idemo u Miljevo. Tako i bi. Smjestiše nas u osnovnu školu. Klupa ima dovoljno. Dobili smo i poveče sendviče sa mesom. Odmah su nas domaćini upozorili šta smijemo, a šta ne smijemo raditi. Novi kućni red. Sutradan ujutru dobar doručak, a još bolji ručak. Pozvaše nas negdje oko deset sati. Napolju je vedro, nigdje oblaka. Mi već navikli na kišne dane. Izađosmo svi iz jednog razreda, a žene sa djecom iz drugog. Iznenadismo se: ljudi sa kamerama i mikrofonima. Poznao sam jednog. Bio je iz Goražda. Svi su, kako nam rekoše, zaposleni na novosadskoj i crnogorskoj televiziji. Propaganda. Djeca plaču, posjedala po travi, a neka su u krilima žena. Jadna slika. Čekamo termin razmjene. Stalno dolaze iz čajničkog MUP-a i izvještavaju nas “dokle su kontakti stigli sa muslimanskom stranom”. Dođe i šesnaest sati. Svaki minut, a kamoli sat neizvjesnosti ubija nam dušu. Na kraju, “veza” saopštava da od razmjene nema ništa: “Muslimani ne daju žene i djecu iz Goražda.” Kasnije su proturili drugu priču, da muškarce – vojnike ne daju, jer su ih ubili. Prebaciše nas u Luke, opet u školu. Sad smo na spratu i sad smo svi u jednom “razredu”.

Donijeli su nam obilnu večeru, sa dosta hljeba. Vojni kuhar bio je Rašević, nastavnik u Čajnicu. Dogovorili smo se na koji način da organizujemo spavanje. Bilo je nekih deka, prostrli smo ih po podu i tu su legle žene sa djecom. Mi muškarci sastavili smo klupe. Bilo je oko 22 sata i 30 minuta kad je počela frka. Dolaze Vojvoda, neki strani novinar i prevodilac. Za njima pratnja: Kornjačin brat, kondukter, sad direktor “Centrotransa”. Bilo je mučno… Nema svjetla, jedna sviječa. Jedan od dezurnih šara po nama lampom. Prevodilac očito nema dovoljno prakse. Novinarka hoće da prenoći sa nama. Nisu joj dali. Sutradan je ponovo došla. Dževad joj je na francuskom rekao, u dubokoj diskreciji, gdje smo i koliko nas ima. Doručkovala je sa nama.

Noć ranije, negdje oko 18 sati, imao sam posjetu. Radovan Pejović zvani Regan, koji je radio u “Stakorini”, došao je da me vidi. Iznenadio se mojim i Dževadovim izgledom. Rekao je da nema uticaja u SDS-u Čajniča, te nam ništa ne može pomoći. Sutradan me posjetio njegov brat i donio nekoliko pakli cigareta. Oko jedanaest sati obavijestili su nas da se ponovo vraćamo u Foču, tamo gdje smo i bili….

Razgovarao sam sa jednom ženom koja je bila medicinski tehničar u Trošnju. Ispričala mi je kako su jednog jutra, oko šest sati, sa šest autobusa došli fočanski četnici i “Beli orlovi” i spalili nekoliko sela na prostoru Trošnja. Išli su od kuće do kuće i vršili masakre. Neki su pokušali pobjeći u šumu, no nije im uspjelo. Tada je pobijeno oko 75 Muslimana. Najviše iz porodice Barlova. “Vidiš ovo dijete”, rekla mi je i pokazala dijete staro tri, najviše četiri godine. “Ubili su mu oba roditelja.”

U Foču smo se vratili oko 17 časova. Kombi je otišao u “Partizan“, a mi u KPD. U “Partizanu” je bilo oko osamdesetero staraca, žena i djece. Bila je i cuvarska sluzba. Znao sam da je među čuvarima Pavlović Bogdan, a da je glavni za “Partizan” Mitar Šipčić.

Kako se rat širio, Muslimana je u zatvorima bilo sve više. Broj zatvorenika rastao je iz dana u dan. U KPD-u nas je bilo oko 600. Do ovog broja došli smo prebrojavanjima u menzi. Koliko je zatvorenih u samicama znali smo po broju šerpica u kojima je nošeno i služeno jelo. Muškarci su hapšeni listom: bilo je dovoljno da imaju muslimansko ime. Privođeni su ljudi iz bolnica i kuća, koji su imali operacije na srcu, oni koji su preživjeli po dva infarkta, ljudi sa otvorenim kavernama i u dubokoj starosti, oni koji su pukim slučajem preživjeli gelere i metke, sa obje noge u gipsu, čak i oni kojima ni štake nisu mogle pomoći da se pokrenu. Bilo je i zatvorenika koji su bili neuračunljivi i toliko bolesni da su sjekli sopstveno tijelo da bi ga pojeli.

SPISAK UBIJENIH

Spisak ubijenih kao i spisak ubica ili učesnika i saučesnika u ubistvima sačinili su nezavisni intelektualci iz Sandžaka na osnovu kazivanja izbjeglih i protjeranih Bošnjaka iz Bosne, iz grada Foče i sela sa užeg i šireg područja Foče. Prikupljeni su podaci o 258 ubijenih u periodu od aprila do oktobra 1992: 85 su žene, najčešće u dubokoj starosti ili u poodmaklim godinama; 65 ubijenih su stariji od 60 godina, a ubijana su i djeca.

JELEČ

Od svih sela, u Jeleču je najvise evidentirano ubijenih: 82. Među njima je 30 žena, jedno dijete i 12 osoba starijih od 60 godina. Iz 17 porodica ubijeno je 68 članova: iz pet porodica po dva člana; iz četiri po tri člana; iz četiri po četiri člana; iz dvije po pet članova; iz porodice Zametica osam članova i iz porodice Srna 12 članova od kojih je osam zaklano.

Babalija Sead: Star oko 30 godina. Ubio ga je, polovinom maja, Elez Pero, četnički vojvoda iz sela Brojanici, iz vatrenog oružja.

Bajgurić Enver: Star izmedu 40 i 45 godina. Ubijen u gradu na samom početku rata. Izvori misle da ga je ubila srbijanska vojska, odnosno – kako su govorili – garda.

Bajrović Esma: Ubijena početkom maja.

Bašić Ahmed: Iz Ustikoline. Ubio ga je četnik Miladin Pejović, zvani Krs, konobar iz Jošanice.

Barlov Aldin: Zaklao ga nastavnik Risto Trifković. Kao saučesnici se pominju Ljubo Cicmil i Dragan Čosović.

Barlov Nasuf: Ubijen početkom maja. U njegovo ubistvo, kao i u ubistva Barlov Sade i Barlov Zule koja su se dogodila u isto vrijeme umiješani su Risto Trifković, Ljubo Cicmil i Dragan ČosoviĆ.

Beširović Fadil: Ubijen početkom maja.

Beširović Fudo: Star 19 godina. Ubijen iz vatrenog oružja.

Beširović Murat: Ubijen početkom maja iz vatrenog oružja.

Beširović Nasuf: Star izmedu 40 i 45 godina. Ubijen iz vatrenog oružja.

Bibović Almasa: Ubijena početkom maja.

Čorbo Zada: Po nekim izvorima, ubio je, a po nekim je učestvovao u njenom ubistvu Milenko Vuković, poznat po nadimku Zeko, četnički vojvoda iz sela Rataji. Naknadno su se pojavile i informacije da je ubijena u zbjegu, drugog oktobra u okolini sela Izbišno.

Dolan Fatima i Dolan Šerif: Ubijeni početkom maja.

Drinjaković Murat, penzionisani imam. Star preko 80 godina. Zaklao ga, kao i Zehru Drinjaković i Murata Drinjakovića, nastavnik iz Miljevine Risto Trifković.

Džinić Jusuf i Džinić Mulija: Ubijeni početkom maja iz vatrenog oružja.

Džubur Habiba, Džubur Kaduna, Džubur Murat, Džubur Osman i Džubur Ramo: Po svim izvorima, ubili su ih četnici iz Jeleča, uglavnom njihove bivše komšije.

Hadžić Edhem, Hadžić Fata, Hadžić Senida i Hadžić Vahid: Svi ubijeni početkom maja.

Mito Šerifa: Stara oko 40 godina. Ubijena u zbjegu prema Tjentištu.

Mušanović Ismet: Ubijen u maju.

Nikšić Ferid, Nikšić Munira i Nikšić Šemsa: Ubijeni u maju.

Omeragić Murat i Omeragić Ramiz: Ubijeni u maju.

Pačo Omer: Iz nekog sela sa Tjentišta. Star ispod 50 godina. Ubijen u zbjegu prema Tjentištu.

Šalaka Almasa: Stara oko 80 godina. Ubijena u maju. Kao izvršioca izvori navode nastavnika Dragu Krunića kao i za Šalaka Avdu.

Šalaka Hamid: Star izmedu 60 i 65 godina. Ubio ga je nastavnik Miloš Krunić kao i Šalaka Zahida, starog izmedu 70 i 75 godina.

Sejdinović Džemail: Ubijen u maju, kada i većina žrtava u Jeleču.

Srna Abid: Star 40 godina. Zaklan, kao i Srna Asim i Srna Elvedin.

Srna Enver i njegova supruga Jelena, Srpkinja, ubijeni iz vatrenog oružja.

Srna Hadžid i Srna Hadžira: Ubijeni iz vatrenog oružja.

Srna Hakija: Star oko 30 godina. Zaklan.

Srna Mustafa, star oko 50 godina; Srna Nedžad, star oko 20 godina; Srna Omer, star oko 60 godina i Srna Zulfo, star oko 60 godina: Svi zaklani.

Suljević Abdulah, zvani Kigen, star oko 30 godina, i Suljević Nazif: Ubijeni u maju.

Suljuvić Rešad: Ubijen u Šukovcu, sredinom aprila.

Suljević Zejna: Stara oko 90 godina. Ubio je, sredinom aprila, Risto Trifković, nastavnik iz Miljevine, kao i Suljević Zejnila, starog oko 90 godina.

Šahbaz Habiba, Šahbaz Hakija i Šahbaz Haska: Ubijeni u maju.

Sarač Avdo: Penzionisani radnik. Ubijen početkom maja.

Šljivo Edhem, Šljivo Ejub i Šljivo Zada: Ubijeni u maju. Više izvora je potvrdilo da je članove porodice Šljivo ubio Pero Elez.

Subašić Hasan: Ubijen tokom ljeta u Kozjoj Luci.

Šundo Fatima, stara izmedu 85 i 90 godina, i Šundo Mejra, stara oko 70 godina: Ubijene početkom maja.

Tuzlak Tifa: Ubijena u maju.

Tuzlak Ćamil: Penzionisani imam. Star izmedu 85 i 90 godina. Ubio ga četnik Živko Miletić. U ubistvu su učestvovali i Pero Elez, Miloš Krunić i Milenko Vuković.

Tuzlak Ferida i Tuzlak Salko, star oko 20 godina: Ubijeni u maju.

Zametica Almasa, Zametica Ekrem, Zametica Fatka, Zametica Hida, Zametica Osman, Zametica Šeća, Zametica Velija i Zametica Zula: Svi ubijeni u istom danu, krajem aprila 1992.

SPISAK ZLOČINACA

Spiskom su obuhvaćeni izvršioci i saučesnici zločina, kao i učesnici akcija u kojima su ubijani civili koji su porijeklom iz Foče, ili iz sela oko Foče, ili su živjeli u njima, a koje je, upravo zahvaljujući toj činjenici, identifikovala rodbina ili komšije žrtava.
Milutinović Rajko: Četnik. Pljačkao i palio muslimanske kuće u Jeleču i veoma svirepo ubijao odrasle muslimanske muškarce, civile.

Mojević Simo: Direktor Osnovne škole u Ustikolini. U ratu, četnički vojvoda. Najveći broj ubistava u selima Odžak, Vina, Pilipovići, Mrđelići i selima prema Jabuci izvršena su po njegovom naređenju. Po njegovom naređenju ubijen je Andelija Salko.

Milinković Ljubo: Zvani Cigo. Operisao po selima na Tjentištu u ubistvima Muslimana, pljačkanju i uništavanju njihove imovine na tom području. Sa Savom Tadićem, Milenkom Uroševićem i Dušanom Živanovićem, zvanim Dule učestvovao u ubistvu Hajrudina Lugušića, čuvara Titove vile na Tjentištu. Učestvovao i u pljačkanju hotelskih naselja na Tjentištu.

Muminović Branko: Milicioner. Izvršio je prvo ubistvo u Foči, ubivši, bez ikakvog razloga i povoda, kolegu Abida Ramovića.

Nikolić Dragan: Više izvora je potvrdilo da je ubio Jusu Aganovića, šnajdera iz Aladža mahale u Foči, starog oko 80 godina, kao i njegovu suprugu Raziju.

Ninković Ljubo: Bivši republički funkcioner. Rukovodilac Kriznog štaba SDS-a u Miljevini. Po njegovom naređenju izvršen je masakr civila u selu Jeleč i Govza.

Ninković Drago: Izvori su potvrdili da je sa Draganom Mališom i još dvojicom Ninkovića – Sinišom i Zoranom učestvovao u ubijanju muslimanskih civila, uglavnom starijih ljudi i žena, pljačkanju i paljenju njihovih kuća u selu Hum, Kosman i drugim okolnim selima.

Ostojić Risto: Učesnik zločina u Jeleču gdje je stradao velik broj civila.

Ostojić Mile: Ucestvovao u akcijama u selima na Tjentištu u kojima je ubijeno više civila. Izvori nisu znali imena njegovih žrtava ali su tvrdili da je ubijao muslimansko stanovništvo, pljačkao i palio njihove kuće na tom području.

Ostojić Zora: Ucestvovala u akcijama u selima na Tjentištu u kojima su ubijani civili. Više izvora je potvrdilo da je bila “do zuba naoružana” i da je pljačkala i palila muslimanske kuće u selima na Tjentištu.

Paprica Brane: Ubijao Muslimane u selu Kosman i drugim okolnim selima. Po izvorima, izvjesno je da je pljačkao i palio, a vjeruju da je i ubijao.

Paprica Đorđe: Operisao po selima u dolini Sutjeske. Izvori su tvrdili da je ubijao muslimansko stanovništvo, pljačkao i palio njihove kuće.

Paprica Jela: Operisala po selima na Tjentištu i u dolini Sutjeske. Više izvora je potvrdilo da je sa Janom Popović i Ratkom Živanovićem pljačkala i palila kuće, a ima indicija i da su ubijale nemoćne muškarce i žene u selu Popov Most.

Paprica Mališa: Operisao po selima u dolini Sutjeske. Nema podataka o njegovim žrtvama ali je više izvora potvrdilo da je zlostavljao i pljačkao stanovništvo. Vjeruju i da je ubijao u selima u dolini Sutjeske.

Paprica Mile: Operisao po selima u dolini Sutjeske. Nema podataka o njegovim žrtvama ali je više izvora potvrdilo da je zlostavljao i pljačkao stanovništvo. Vjeruju i da je ubijao.

Paprica Milosava: Operisala po selima u dolini Sutjeske. Nema podataka o njenim žrtvama ali je više izvora potvrdilo da je zlostavljala i pljačkala stanovništvo. Vjeruju i da je ubijala.

Paprica Radoje: Operisao po selima u dolini Sutjeske. Nema podataka o njegovim žrtvama ali je više izvora potvrdilo da je zlostavljao stanovništvo, palio i pljačkao njihove kuće u selu Kosman i Balići. Vjeruju i da je ubijao. Tvrdili su da je zapalio džamiju u selu Šadići.

Paprica Slavka: Operisala po selima u dolini Sutjeske. Pljačkala, palila i ubijala.

Paprica Zoran: Učestvovao u pljačkanju i paljenju muslimanskih sela u dolini Sutjeske. Nema podataka o njegovim žrtvama ali je više izvora potvrdilo da je zlostavljao i pljačkao stanovništvo. Vjeruju i da je ubijao.

Pavlović Milenko: Učestvovao u pljačkanju i paljenju muslimanskih sela u dolini Sutjeske. Nema podataka o njegovim žrtvama ali je više izvora potvrdilo da je zlostavljao i pljačkao stanovništvo. Vjeruju i da je ubijao.

Pavlović Zdravko: Učestvovao u pljačkanju i paljenju muslimanskih sela u dolini Sutjeske. Nema podataka o njegovim žrtvama ali je više izvora potvrdilo da je zlostavljao i pljačkao stanovništvo. Vjeruju i da je ubijao.

Pejović Miladin: Zvani Krs. Konobar iz Ustikoline. Ubio je komšiju Ahmeda Bašića. Sa Arsenom Blagojevićem i Vinkom Šubarom pripadao je grupi Slaviše Miličevića, vodnika JNA, koja je masakrirala Muslimane, palila kuće i pljačkala njihovu imovinu u Ustikolini, a naročito, po naređenju Petra Mihajlovića, u Pauncima i Pilipovićima. U Pauncima je ucestvovao u ubistvu porodice Frašto.

Perišić Čedo: Iz Godijena. Izvori su s pouzdanošću tvrdili da je ubio troje iz porodice Klinac.

HAPŠENJA U CRNOJ GORI

Tokom maja 1992. godine kidnapovano je 59 Muslimana i 33 Srbina – izbjeglica iz BiH u Crnoj Gori. To je potvrdio i Damjan Turković, zamjenik načelnika policije u Herceg Novom, krajem maja na lokalnom radiju. Hvaleći se uspješno sprovedenom akcijom Turković je rekao: “… Za sada smo priveli 41-og Muslimana, a imamo ovlašćenje da po naredbi Republike Srpske, sva lica koja borave na podrucju Centra bezbjednosti Herceg Novi, starosti od 18 do 60 godina, privedemo i predamo u sabirni centar u Bosni i Hercegovini. Takvih lica priveli smo oko 92 ukupno, za zadnja tri – četiri dana.” Sudeći po različitom načinu hapšenja i daljeg postupanja od strane crnogorskih vlasti postojala su dva razloga zbog kojih je sprovedena ova policijska akcija. Srbi su hapšeni i deportovani u Republiku Srpsku zbog mobilizacije, a Muslimani da bi se povećao broj talaca i zarobljenika za razmjenu.

Objavljeno u broju 68 DANA, 29. JANUAR / SIJECANJ 1998.

fotografije:flickr ekranportal13/fb Putnik Namjernik/focanskidani

priredio:Kenan Sarač

Naš matičar Smajl Kovačević

piše:HADŽEM HAJDAREVIĆ

Priča o rahmetli Smajlu Kovačeviću jest tipična bosanska priča o onima koji su vidjeli koji se sve užasi najavljuju a nisu se usuđivali da to vide, koji su sve na vrijeme čuli ali neki unutarnji poriv ih je tjerao da uvjere sami sebe kako nije istina to što čuju, koji su, naivno komformistički, vjerovali u ono u šta više niko priseban nije mogao  vjerovati…

Upitate li bilo koga iz doline rijekle Sutjeske ko je bio Smajl Kovačević, svako će reći pa to je bio matičar, naš matičar, pred njim se vjenčavalo, u njegovu uredu su se vadili rodni listovi i dolazilo do ličnih dokumenata za različite administrativne potrebe. Seljacima u mome kraju je vađenje dokumenata bilo gore negoli izvaditi zub, uvijek bi nešto moglo zafaliti, ne bi bilo napisano sve onako kako bi trebalo da stoji, pa bi matičar Smajl morao pokazivati naročito strpljenje pred jedva pismenim i, od sunca, znoja, nemara, uzobnevidjelim komšijama… Imao je, sjećam se, suprugu Hafu i sina Edhema, koji je preselio na Onaj svijet u aprilu ove godine. Edhema su u našem kraju zvali Edo, a nekada davno, u Osnovnoj školi “Sava Kovačević” na Popovu Mostu, dozivali su ga nadimkom Mrtvi. Valjda zbog usporenih kretnji? Bio sam, sjećam se, prvi razred osnovne, na dvorištu se najednom stvorila velika gužva, gungula, vriska. Mrtvoga su obijesni vršnjaci gurnuli u veliku jamu, Edhem je bio sedmi ili osmi razred, i odnekud se pojavio njegov otac Smajl, bijesan i ljut, psovao je i školu, i djecu, psovao je sve redom, djeca su se razbježala, i Smajl je, na moje zaprepaštenje, izružio sina Edhema što dozvoljava da se tako prema njemu ponašaju, što se ne brani… Među seoskom djecom uvijek je bilo pritajene pakosti da se nanese kakvo  leteće zlo sinu ili kćerkici milicajca, šumara, nastavnika u Osnovnoj školi, službenika sa Tjentišta, sina kakva uglednika ili gospodičića prema čijem se društvenom položaju trpi određena frustracija, pa, eto, da se malo napakosti i Smajlovu sinu Edhemu, jer je njegov otac bio matičar, bio je, kao, neka vrste mjesne gospode koliko god su se komunisti u mome kraju međusobno drugovali i bez obzira što sam i Smajla često zaticao s kosom u ruci i vodijerom za pasom, ili u hujovitoj trci za neposlušnim kravama kraj Rovića.

Moglo je to biti neposredno iza rata, možda je bila 1997. godina, ili koja godina kasnije, a iz Švedske me na kućni broj nazvao Smajl Kovačević, hvalio je neke moje tekstove objavljene u Ljiljanu, pitajući me kako sam, kako deveram sa zdravljem, gdje sam bio u toku rata, da bi, nakon gotovo sedam-osam minuta, otkrio zbog čega me je nazvao. Htio mi je skrenuti pažnju da moj daidža Kasim Ožegović nije 1945. godine poginuo, kao njemački vojnik, na Istočnom frontu, u Rusiji, nego u Bleiburgu, kao pripadnik neke od uspaničenih domobranskih regimenti, on ga je lično vidio… O daidži Kasimu, sinu Ahmeta i Hate Ožegović, pisao sam u jednom tekstu sjećajući se da su me na njegovu pogibiju u neprijateljskim formacijama podsjetili na jednom od “informativnih razgovora” u državnoj bezbjednosti gospoda Munja i ostali bezbjedonosni gromovi u Sarajevu (osamdesete godine prošlog stoljeća), rekli su da je moj daidža, sram me i stid zbog toga bilo, bio njemački vojnik i da je poginuo “negdje u Rusiji”. O tome ništa nisam znao. U porodici se o daidži Kasimu nije razgovaralo. Možda i zato što je otac Agan iz Drugoga svjetskog rata došao u partizanskoj uniformi i s petokrakom na čelu? Jedino što bi se, kad bih otišao do rodbine među Ožegoviće, govorilo kako jako ličim na daidžu Kasima Ožegovića. Gledaj ga, isti daidža Kasim, po suncu hodio! Smajl Kovačević mi je u tom dugom razgovoru pričao i da priprema knjigu o našem kraju, sve valja reći, ništa se, Hadžeme, ne smije prešutjeti, kaže da nije ni mogao slutiti šta će se i na koji svirep način izdogađati s dolinom rijeke Sutjeske i s tamošnjim muslimanskim stanovništvom. Rekao je da piše brošuru o našem kraju, porodicama, ubijenim domaćinima, o svemu što se dogodilo podno Maglića i Zelengore iz razloga da se nikad ništa ne zaboravi. Dok sam ga slušao, sebi sam zadavao da se moram što prije vidjeti sa Smajlom Kovačevićem; nije mi se, međutim, dalo, nisam upratio je li Smajl uopće dolazio iz Švedske u Bosnu, ubrzo je otišao s Ovoga svijeta.

A često se sjetim svoja dva-tri ulaska u Smajlovu kancelariju. Ne sjećam se zbog čega me je babo Agan slao do Smajla, živo se sjećam velike mašine za kucanje na Smajlovu stolu. Ne znam koja je to mogla biti marka, mašina mi se činila ogromnom. Smajl bi isprobao nekoliko naočala smještajući se na stolici, uvijek su bile one koje najbolje odgovaraju, polahko bi uvukao papir u mašinu i, silnog li čuda, dragi Bože, o papir bi se lijepila prava pravcata i uvijek jednaka slova, redale bi se riječi, formirale rečenice, nastajao bi tekst. Nije da svaki put nisam smišljao rečenicu zamolnicu da mi Smajl dozvoli da sjednem za onaj sto za kojim upravo on sjedi, pa da i ja otkucam neko slovo, neku riječ, mogao bih se barem potpisati, ali nikad nisam glasno upitao Smajla za tu dozvolu. Stid je često bivao najveći neprijatelj za sve moje pokrenute želje. Kad mi se jednom tetkišna Zumra pohvalila kako je, s ocem Ibrahimom, mojim tetkom, bila u Smajlovoj kanceraliji, kako joj je on dao da kuca na mašini, čak mi je pokazala papir na kojoj je, sve velikim slovima, bilo otkucano njeno ime, i ime njezina oca, i ime i prezime njezine majke Murate, moje tetke, pozavidio sam joj kao nikad u svome životu. Zumra mi je obećala da će ona, kad drugi put bude išla s tatom, lično zamoliti čika-Smajla da se i meni dozvoli otkucati na mašini svoje ime i prezime. Prema riječima tata i čiko imao sam neviđeni unutarnji otpor, kao da te riječi u sebi nose opaku svinjeću supstanciju. Priznajem da su mi ponekad bila bliska djeca koja bi milicajskoj ili učiteljskoj djeci u novim tenisicama ili u pravom dresu Zvezde, Želje, Partizanaopalila pokoju čvoku i klempicu. (S mašinom za kucanje srest ću se neposredno tek u Medresi, u redakciji školskog lista Zemzem i domu rahmetli Nazima ef. Škrijelja.

U vremenu svoga izbjeglištva u Švedskoj, Smajl Kovačević je zapisivao svega čega se dosjetio, otkucao je na običnoj mašini ko je sve i u kakvim okolnostima ubijen u dolini Sutjeske, ko su egzekutori, pisao je o selima, familijarnim lozama, istaknutim pojedincima, čak i crtao koliko je koje selo imalo kuća (krovove kuća pod crijepom bojio je crvenom bojom, a one pod šindrom ili daskama grafitnom olovkom – to mi je reklo da od 1971. godine nije dolazio do kuće moga oca Agana), pa sve to iskopirao u veliki broj primjeraka, uvezao i poslao na desetine adresa iz doline rijeke Sutjeske. I do mene je stigla jedna od tih Smajlovih koverata. Podaci su, koliko god nepotpuni, zlata vrijedni. Smajl je bio jedan od onih koji se najviše i najbolje sjeća.

Cijeli tekst u printanom izdanju od 15. jula 2016.

fotografije:flickr ekranportal13/fb Putnik Namjernik/focanskidani

priredio:Kenan Sarač

NESTAJANJA : Lovački dom na Donjim Barama – tzv “Titova vila”

 

Lovački dom na Donjim Barama – tzv “Titova vila”
Ovako propadaju nekadašnja vrijedna zdanja u Fočanskoj nahiji. Od ove građevine su ostali samo zidine.

NP “Sutjeska” Tjentište – planina Zelengora – jezero Donje Bare – Lovački dom na Donjim Barama – tzv “Titova vila”
Jezero se nalazi nekih dvadesetak kilometara od Tjentišta, dugo je 250 a široko 120 metara, najveća dubina je oko 4,5 metara. Nalazi se na nadmorskoj visini od 1475 metara. Okruženo je planinskim vrhovima: Ardov (1723 m), Planinica (1874 m) i Mala Siljevica (1720 m) . Tokom hladnijih zima bude okovano ledom.
U blizini jezera nalazi se planinska koliba koju je moguće iznajmiti u saradnji sa Nacionalnim parkom “Sutjeska”. Nekada je na ovom mjestu bio Lovački dom (tzv “Titova vila”) koji je uništen u periodu 1992. – 1995.

priredio:Kenan Sarač uz malu/veliku pomoć prijatelja i saradnika.
fotografije:Kenan Sarač/internet/screenshot
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

IZ HISTORIJE FOČE : Partizanska olimpijada u Foči

Foča je prvi olimpijski grad u Evropi okupiranoj od njemačkih nacista i njihovih saveznika i saradnika, jer su u oslobođenoj Foči od 1. do 10. maja 1942. održane prve olimpijske partizanske igre.

Gojko Jokić u studiji Fočanski period NOB – Foča BiH, koja je u martu 1980. godine štampana u Beogradu, konstatuje: Titova ideja da se u Foči, na slobodnoj teritoriji, organizuju prva sportska takmičenja, dočekana je sa oduševljenjem.

Na igralištu pored Ćehotine

Ivo Lola Ribar prihvatio se da bude njihov organizator. Počele su da se okupljaju ekipe, posebno fudbalske. Tada se u gradu nalazilo više boraca koji su bili aktivni igrači u Beogradu, Čačku, Kragujevcu, Kraljevu i Cetinju. U tek formiranoj Fočanskoj omladinskoj četi gotovo je komletan podmladak domaćeg fudbalskog tima Graničara. Posebno su se pripremali fudbalski timovi Vrhovnog štaba, Valjevaca (Prateća četa VŠ), Komande mjesta Fočanske omladinske radne čete i Fočanske omladinske čete.

Na igralištu pored Ćehotine, 20. aprila, odigrana je prva javna fudbalska utakmica između ekipa Vrhovnog štaba i Valjevaca.

Pobijedili su Valjevci (6:3), a šest dana kasnije u revanšu ekipa Vrhovnog štaba (4:0). Ovoj drugoj utakmici prisustvovao je i drug Tito. Na igrama su bile zastupljene discipline: fudbal, odbojka, atletika i šah. Finalna utakmica u fudbalu trebala se održati 10. maja 1942. godine, ali je odgođena zbog ratnih dejstava.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata Fočanska olimpijada u transformisanim oblicima nastavila je da živi. Iz tog perioda, rado se sjećam događaja kada sam sa ing. Milošem Kalajdžićem Kalajom predao pehar pobjedničkoj ekipi Veleža iz Mostara na fudbalskom prvomajskom turniru. Danas Foča iz tog doba ne postoji. Mladi, sposobni, obrazovani Fočaci sportisti i sportski radnici, privrednici i znanstvenici, povratak olimpijade i sportskih igara u Foču vide kao jedan od iskoraka ka boljem životu Foče i Fočaka, jer Olimpijada je civilizacijska kategorija na koju se naslanja misleći svijet. Ona pokreće i druge aktivnosti osim sporta.

Fočanski propisi

O tome G. Jokić na str. 8. ranije navedene studije konstatuje: Vojno-političko rukovodstvo narodnooslobodilačkog pokreta pripremilo je i objelodanilo u Foči početkom februara 1942. godine, dva dokumenta od posebnog značaja. To su – “Zadaci i ustrojstvo narodnih oslobodilačkih odbora” i “Objašnjenja i uputstva za rad narodnooslobodilačkih odbora u oslobođenim krajevima”. Poznati su kao Fočanski propisi.

U ovome tekstu smatrali smo da je uputno iznijeti da su njihovi obrađivači bili vrsni pravnici i revolucionari. Na čelu tima bio je Jevrej Moša Pijade, a posljednju redakciju izvršio je drug Tito. Nastali su i proklamovani u Foči krajem februara 1992. O njihovom znanstvenom i praktičnom značenju sve do početka rata 1992. godine, pisalo se i govorilo relativno često.

Nakon završetka rata 1995. oni se u BiH i na prostorima bivše Jugoslavije zapostavljaju. To se da objasniti pored ostalog i time što sadašnjim vlastima ne odgovaraju po svojoj sadržini, već su definisali – pojam narodnog neprijatelja kao izvršioca zla, propisali kazne za to djelo i utvrdili sud koji će im suditi. Propisali su oduzimanje viška imovine, narodne izbore za narodnu vlast i obavezu postojanja narodnooslobodilačkih fondova pri lokalnim organima vlasti radi opskrbe i pomoći narodu.
Njihova načela i principi ne odgovaraju sadašnjim vlastima i to može biti jedan od razloga što se “bježi” od tih pravnih i moralnih načela.

Oslobođenje Foče

Ključni događaj za 110 dana slobode (20. januar – 10. maj) 1942. godine jeste 20. januar kada su partizanski durmitorski bataljon sa komandantom Obradom Cicmilom, studentom Univerziteta u Beogradu, oslobodili Foču od četnika i spasili muslimane od holokausta.

O tome su pažnje vrijedne znanstvene radove napisali Vladimir Dedijer, Antun Miletić, Mujo Kafedžić, Šemso Tucaković, Faruk Muftić, Izet Kubat, Vladimir Velebit i Adil Zulfikarpašić.

Taj dan Fočaci slave kao dan oslobođenja.

Priča se da su Murat Bačvić krojač, Uzeir Tataragić i Rašid Selimović, trgovci iz Foče, nakon što su preživjeli genocid u nastavku životu uzeli taj dan kao dan života, pobjede života nad smrti i slavili ga dok su živi. Iz toga je nikla institucionalna stvarnost o danu opštine kada se slavilo i dodjeljivale pored ostalog priznanje počasnog građanina Foče poput Obrada Cicmila, Koste Tabakovića, Emina Dukatara, Puba Goldbergera.

Bilo je to zlatno doba Foče. Za tih 110 dana u slobodi Foča je živjela život na koji se treba biti ponosan po mnogo čemu.

_ _ _ _ _

Partizanska olimpijada u Foči
1. – 10. maj 1942.
U historiji Narodnooslobodilačkog rata značajno mjesto pripada fočanskom periodu, koji je trajao od 20. januara do 10. maja 1942. godine i koji se, zbog društveno-političke aktivnosti koja se tada odvijala u Foči, naziva Fočanskom republikom. U Foči su tada boravili Vrhovni štab NOVJ, Centralni komitet Komunističke partije i Savez komunističke omladine Jugoslavije i drugi politički i vojni organi sa vrhovnim komandantom Titom na čelu.

U tom periodu napravljen je koncept organizacije života i stvorena ideja o mogućem preporodu. Međutim, to je bio samo predah između dvije ofanzive. Iz tog doba su i Fočanski propisi o ustrojstvu i radu narodnooslobodilačkih odbora, čiji je tvorac Moša Pijade.

Partizanske sportske igre
Za prvo obilježavanje prvomajskog praznika u toku Narodnooslobodilačkog rata vezana je i jedna sportska manifestacija, prvo organizovano sportsko takmičenje na slobodnoj teritoriji Foče – Partizanske sportske igre. Sumorne i teške ratne 1942. godine Tito je pokrenuo inicijativu da se u Foči organizuju sportska takmičenja, ukazujući na nužnost stalnog jačanja psihičke i fizičke spremnosti, podizanja morala boraca i isticanja značaja sporta: “Veličina naroda jedne zemlje cijeni se po tome kako se on drži u danima najtežih iskušenja; ona se cijeni po tome što je radni narod jedne zemlje sposoban izdržati i kakva je njegova moralna snaga u danima najtežih iskušenja”.

O Titovoj ideji da se organizuju partizanske sportske igre organizovan je sastanak kome je predsjedavao Ivo Lola Ribar, sekretar CK SKOJ-a i član Politbiroa CK KPJ.

Uskoro je utvrđen program Partizanskih sportskih igara. Predviđeno je da se takmičenja odvijaju u fudbalu, odbojci, atletici i šahu. Tako su u Foči nastale Prve partizanske sportske igre, prvo organizovano sportsko takmičenje u toku NOR-a.

Fudbalska utakmica
Inicijator gotovo svih takmičarskih disciplina bio je Ivo Lola Ribar, ujedno i aktivni učesnik. Na stadionu pored Ćehotine na sportskim igrama učestvovale su ekipe Vrhovnog štaba, Valjevaca, Trećeg kragujevačkog bataljona, Fočanske omladinske čete, Komande mjesta i Fočanske radne čete. Najviše pažnje privukla je fudbalska utakmica između ekipa Vrhovnog štaba (za koju su, između ostalih, nastupili i Vladimir Dedijer, Sreten Žujović, Aleksandar Ranković, Slobodan Penezić Krcun, Arsa Jovanović, Milentije Popović, Vladimir Velebit, Mićo Jovanović, slikar Vojo Dimitrijević, Ivo Lola Ribar i njegov brat Jurica Ribar) i Fočanske omladinske čete (Aco Visocki, Čedo Prodanović, Božo Hadživuković, Vasilije Žižić, Alija Hrbat, Arslan Gotovuša, Josip Kelava, Muhamed Ališa, Alija Ćebo, Hajro Memišević i Nebojša Babić)

_ _ _ _ _

Prva poslijeratna Partizanska olimpijada je organizovana 1977. godine. Od tada, svake godine u drugoj sedmici maja okupljali su se u Foči i na Tjentištu sportisti iz cijele Jugoslavije, mladi reprezentativci fudbalskih, odbojkaških i atletskih selekcija svih socijalističkih republika i pokrajina tadašnje Jugoslavije, zatim sportisti jedne vojne škole i grada domaćina.
Ceremonijal otvaranja bio je veoma bogat. Svake godine na otvaranju se izvodila sletska vježba sa velikim brojem učesnika, a na jednoj Olimpijadi na sletskoj vježbi je učestvovalo 900 učenika osnovnih škola i Školskog centra iz Foče. Sletske vježbe su ozbiljno pripremane, pod stalnom brigom Komisije za sletske vježbe.

Pored takmičarskog dijela, Partizansku olimpijadu pratio je i niz kulturno-zabavnih sadržaja…
Svake godine je organizovan zajednički odlazak učesnika Olimpijade na Tjentište, posjete Spomen-kući, Spomeniku i sportskim objektima, kao i prisustvovanja velikom času istorije na Spomen-kosturnici u Dolini heroja, odakle je i polazila olimpijska vatra.

_ _ _ _ _

priredio:Kenan Sarać

*********************

 

[izlog knjige] Srpski zločini nad Bošnjacima-muslimanima 1941.-1945.
https://focanskidani.wordpress.com/2017/10/11/izlog-knjige-srpski-zlocini-nad-bosnjacima-muslimanima-1941-1945/

75 godina od genocida u Foči : Priča o Mevli Pirić, djevojački Lampa, iz Godijena kod Foče
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/02/75-godina-od-genocida-u-foci-prica-o-mevli-piric-djevojacki-lampa-iz-godijena-kod-foce/

Priča o Foči 1941. – 1945., kao i 1992. o stradanjima i patnjama naroda Foče, ali i o borcima – herojima koji su pružili herojski otpor agresoru i spasili civile
https://focanskidani.wordpress.com/2017/09/24/prica-o-foci-1941-1945-kao-i-1992-o-stradanjima-i-patnjama-naroda-foce-ali-i-o-borcima-herojima-koji-su-pruzili-herojski-otpor-agresoru-i-spasili-civile/

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. – 1945. : Smrt do smrti…Priča Nataše Zimonjić-Čengić
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/04/genocid-nad-muslimanima-foce-1941-1945-smrt-do-smrtiprica-natase-zimonjic-cengic/

FOČA 1941.-1945.:Protiv zaborava i tabua…(FOTO)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/04/20/foca-1941-1945-protiv-zaborava-i-tabua-foto/

STARI TEKSTOVI » ADIL ZULFIKARPAŠIĆ: PUT U FOČU 1942.
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/29/stari-tekstovi-adil-zulfikarpasic-put-u-focu-1942/

HISTORIJA FOČE : 75 GODINA OD PRVOG OSLOBOĐENJA
https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/20/historija-foce-75-godina-od-prvog-oslobodenja/

FOČA, 20. januara,1942.
https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/20/foca-20-januara1942/

FOČANSKA OMLADINSKA ČETA
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/06/focanska-omladinska-ceta/

FOČANSKI PROPISI
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/10/focanski-propisi/

IZ HISTORIJE FOČE : Partizanska olimpijada u Foči
https://focanskidani.wordpress.com/2016/06/09/iz-historije-foce-partizanska-olimpijada-u-foci/

O GENOCIDU NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. – 1945. iz pera Ševka Kadrića
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/05/o-genocidu-nad-muslimanima-foce-1941-1945-iz-pera-sevka-kadrica/

75 godina od GENOCIDA u Foči : Stravične priče iz 1942.godine
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/23/75-godina-od-genocida-u-foci-stravicne-price-iz-1942-godine/

[HISTORIJA FOČE] : 76 GODINA OD PRVOG OSLOBOĐENJA
https://focanskidani.wordpress.com/2018/01/20/historija-foce-76-godina-od-prvog-oslobodenja/

FOČA 75 GODINA OD GENOCIDA : Mustafa Sarač, ugledni medicinar i trgovac, spaljen na sred Pazarišta
https://focanskidani.wordpress.com/2017/11/28/foca-75-godina-od-genocida-mustafa-sarac-ugledni-medicinar-i-trgovac-spaljen-na-sred-pazarista/

FOČA 75 GODINA OD GENOCIDA : Ugledni i bogati Šerif aga Hadžialić obješen u Aladžanskom parku
https://focanskidani.wordpress.com/2017/11/27/foca-75-godina-od-genocida-ugledni-i-bogati-serif-aga-hadzialic-objesen-u-aladzanskom-parku/

FOČA 75 GODINA OD GENOCIDA : Istina o Smail agi Šiljku iz Foče
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/19/foca-75-godina-od-genocida-istina-o-smail-agi-siljak-iz-foce/

 

više o genocidu nad muslimaniima 1941. – 1945. možete pročitati na:

Genocid nad Muslimanima Dedijer.pdf
(http://www.mediafire.com/download/3c6979xjytfg9ks/Genocid+nad+Muslimanima+Dedijer.pdf)