…Uvijek je tako sa svjedocima koji ne shvataju da šutnjom sami sebi kopaju grob…
Nataša Zimonjić-Čengić u Foči 1944. skupljala je kosti ubijenih muslimana. Kosti nikad nisu obilježene, jer je Vrhovni štab odlučio da to ne bi bilo politički korisno.

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. - 1945. _ 50185328

Gospođa Nataša Zimonjić-Čengić ima 74 godine. Živi u centru Sarajeva sa sinom Roćkom (46), a u javnosti se prvi put oglasila kao jedna od majki čije je dijete, sina Gorana, ubio Veselin Vlahović Batko. Koliko je pisama o tome samo napisala, pa i crnogorskom predsjedniku Mili Đukanoviću, koji joj je odgovorio, lično, obećavši pravednu kaznu zločincu, u to vrijeme zatočenom u podgoričkom zatvoru Spuž. Ne samo što nikakva kazna nije došla, nego je Batko, navodno, poslije i pobjegao iz zatvora, za kojeg, inače, upućeni tvrde da je balkanski Alcatraz. Nije bitno to za našu priču koliko činjenica da je, neovisno od porodičnih tragedija, cijeli život gospođe Nataše savršena građa za jedan – roman. Udata za časnog čovjeka Ferida Čengića, poratnog gradonačelnika Sarajeva, kojeg su drugovi odbacili uvidjevši da on ne pristaje biti dio crvene buržoazije, te surovo kaznili (samo Goli otok, dva puta) i njega i njegovu porodicu… Padanje u nemilost Čengića dešava se nakon godina u kojima je druženje sa najvišim rukovodiocima zemlje, od Tita pa nadolje, Nataši bila najnormalnija stvar, što će, možda, jednom i sama opisati u sjećanjima. Ipak, najvažnije od svega jeste da je ona, do danas, i pored informativnih privođenja, špijuniranja (kada su otvorene arhive, otkrila je da su sedmorica njihovih kućnih prijatelja za to bila zadužena), bacanja u bijedu, uvijek išla uzdignute glave, i uvijek, za sve, znala odabrati pravu riječ.

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. - 1945. _ 50185322

Te kosti… Nedavno, ponovno aktueliziranje srebreničkih kostiju, Natašu je vratilo u 1944, kada je ona, kao pripadnik Treće čete, trećeg bataljona Dvadeset devete divizije, na čijem je čelu bio Vlado Šegrt, došla u Foču. Tada je imala petnaest godina, prezivala se Zimonjić, bila je prelijepa, kao što je i danas. Pred lijepom ženom vrijeme je i inače nemoćno.

“U Gacku sam prije toga svašta doživjela, više ružnog nego lijepog, ali kada sam ugledala te kosti… Puno ih je bilo, svuda razbacanih, u velikim i malim gomilama, ili kao pojedinačni skeleti, neki su ležali u jednom komadu… Samo što ih i na ulici nisam sretala. Omladinski komitet, čiji sam bila član, dobio je zadatak da ih skupi… Uglavnom, muslimanske omladine među nama nije bilo, bila je pobijena, a, na domaće mladiće i djevojke velik su uticaj imali ravnogorci, i izuzetno teško je bilo s njima raditi… Recimo, držim predavanje, a iza mojih leđa neko vikne: ‘Živio kralj Petar!’, pa ja, drhteći, odem u Komitet, Gagoviću… A to mi se nije jednom desilo, i ne samo u Foči nego i u Jabuci, u Miljevini, gdje smo mi, govorilo se tada napredni, opismenjavali neuke… Tek sada shvatam šta je, naprimjer, značilo: držiš sastanak a selo gotovo cijelo u četnicima… I, uvijek je bilo sve stroga konspiracija, u nekim šiframa, niko, kao, ne zna ni gdje ideš, ni zašto ideš, ni kada se vraćaš… Bilo je tada i zavjera. U jednoj od njih samo što nije poginuo i moj Fićo (Natašin budući suprug Ferid Čengić, op. aut.)… Tada smo nas dvoje već bili bliski i, valjda, nekima to nije odgovaralo, musliman i Crnogorka zajedno. Fićo, instruktor pri Vrhovnom štabu, trebao je proći nekim putem, ali, umjesto njega, prošao je drugi iz jedinice, i platio glavom… Bila sam na sjednici kad javiše… Pretrnula sam, ali, ispostavilo se, za drugog, kobna zabuna… Puno godina kasnije, već sam i ostarjela bila, čini mi se ni Fićo više nije bio živ, slučajno sam srela jednu našu partizanku. Kazala mi je, s olakšanjem, kao da govori pred smrt, pa hoće da olakša samoj sebi, da je tada postojao vrlo precizan plan likvidacije nas dvoje, čak mi je i ispričala kako se to trebalo desiti, rekla mi je i ime čovjeka koji je trebao biti likvidator. Viđala sam ga poslije rata u Sarajevu, neću otkriti ime, ne zbog njega, kojeg odavno nema, nego zbog njegove djece, nisu ona kriva… To, sa zavjerama, usud je moje porodice…”

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. - 1945. _ 50185327

I partizani ubijaju

“Sjećam se, bilo je to 1941, u Gacku tek počeo rat, dođe, sav zadihan, komšija, musliman, kasnije će ga uhapsiti zbog navodnog šurovanja s ustašama. Nama je pomogao. Dakle, on je upozorio moga oca na dolazak ustaša, te dodao da bi dobro bilo da se skloni sa dvjema poodraslim kćerkama. I, mi smo malo kasnije izjurili iz kuće, pa preko nekih livada, brda, planina, pravo u Crnu Goru, baki i djedu… Kao da je juče bilo. Zakuca otac na vrata, djed otvori, vidjelo se, nimalo obradovan… U sobi postavljen sto, na stolu tanjiri, šest. Djed nas ne nudi, ničim, a mi umorni, gladni… Sestra šapuće: pogledaj, crno platno prebačeno preko ogledala, da nije neko ovdje umro? Bake nema, to nas je začudilo. Onda, čujemo, djed šapuće ocu, baka je na tavanu. A što, pita otac. Djed mu opet nešto šapuće… I, mi smo uskoro produžili dalje, kod nekih rođaka. Ispostavilo se, poslije, da su dan-dva prije četvoro iz moje familije partizani likvidirali zato što su, tvrdilo se, šurovali s Italijanima. Ustvari, bila je to bezobzirna osveta nekih zavidljivaca iz pokreta, koji su primjedbu, ovlaš izrečenu na partijskom sastanku, da je možda bolje odložiti napad na Italijane, svrstali u pomoć neprijatelju. I, odmah prijeki sud… “Vratimo se opet u Foču iz te, 1944, i, kostima… “U to vrijeme sam se prvi put susrela sa ‘zelenim kadrom’, muslimanima koji nisu bili ni u partizanima ni u četnicima… Jednom smo išli niz neku padinu, odjednom je zapucalo, i, šta se sve još dešavalo nije ni bitno za priču, ali, nenadano, istrčala je pred mene žena u dimijama, s djetetom… Nije imalo više od jedanaest, bilo je krvavo, ranjeno, očito u tom puškaranju… Pritrčim djetetu, odvučem ga na bezbjedno, previjem mu ranu, a komandir čete zagalami. Pomažem neprijatelju! Kakav neprijatelj, pa, to je dijete, a, osim toga, ja sam bolničarka… Poslije sam objasnila majci kome u Foči da se obrati, jer, nisam bila sigurna kako se to s rukom može završiti… Nešto kasnije, kada sam i ja došla u Foču, na ulici mi prilazi žena, gotovo sam je jedva prepoznala, iza nje seoska kola… Žena se smije. Kaže da je sišla u grad da se meni zahvali, i pružila mi je orahe, što je bilo veliko u toj gladi… Eto, to je moje iskustvo sa zelenim kadrom, o kome su se takve strahote pričale, a, zapravo, koliko sam shvatila, nije nekima valjao samo zato što njegovi pripadnici nisu htjeli prići ni jednoj ni drugoj vojsci… Tako je, i inače, kada si izvan krda…

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. - 1945. _ 50185326

Da se vratim kostima koje smo mi skupljali, i na zabitim, ali i na drugim mjestima, noseći ih najčešće u rukama, ili u platnenim kesama…”

Adilovo svjedočenje

Adil Zulfikarpašić je januara 1942. godine dobio zadatak da putuje u Foču, gdje je bio Vrhovni štab, i Tito. O tom svom putovanju ostavio je pismeni trag, objašnjenje, otkud razbacane kosti koje je dvije godine kasnije i Nataša zatekla. Adil je, inače, jahao prema Foči zajedno sa Radetom Hamovićem, zapovjednikom odreda, Perom Kosorićem, zapovjednikom bataljona, i sa još nekoliko pratilaca, a svuda ih je dočekivala ista slika: zgarišta, nijema pustoš i gladni psi koji su vijali oko muslimanskih sela. Seljak na kojeg su naišli ovako je objasnio šta je bilo: “A, sa Turcima? Satrli ih, brate, i sjeme im satrli. Puni su ih potoci, to će u proljeće, ako ih zvijeri dotle ne pojedu, da smrdi. Još ćemo kakvu bolest navući. Kazao sam ja vojvodi Klariću: Iskopajte jame, pa zatrpajte, naćerajte, neka sami sebi jame kopaju…” I u Miljevini su naišli na strašne prizore: “Kod jednog potoka, preko kojeg smo morali projahati, stajala je hrpa poklanih žena, staraca i djece. Preko njih je bio pao snijeg. Ispod bijelih nanosa virile su noge, glave, ruke ili ramena. Leševi su bili iznakaženi, otekli. Snijeg koji se topio bio je crvenkast i siv od krvi i truleži. Po tragovima se vidjelo da grabljivice razvlače leševe. Na više mjesta ležale su odrtine ljudskih tjelesa, s kojih su ptice jele ljudsko meso. Vonjalo je u zraku jer je već nekoliko dana sijalo sunce… Čitavim putem do Foče nismo sreli ni jednog muslimana ni muslimanke. Što je s njima? Prije je u fočanskom srezu bilo 67 posto muslimana…” Most u Foči je još bio krvav, a ispod mosta, opisuje Zulfikarpašić, niz zidine kula, visile su, poput stalaktita u carstvu nečastivog, ogromne krvave ledenice: “Pod tim strašnim crvenim baldahinom Drina je ljuljuškala mrtva tijela kao da ih uspavljuje. Uz obalu su ležali naduti leševi žena, djece i ljudi u građanskim i seljačkim odijelima. Neki mrtvaci bili su goli.” Pričali su im: da Drina ne bi izbacivala tijela, četnici bi razrezivali trbuhe mrtvacima, i tjelesa bi potonula. U Putu u Foču Zulfikarpašić ističe da su strašne zločine učinili većinom mještani, srbijanskih četnika je bilo malo. Navodi i to da za prethodnih sedam mjeseci vlasti NDH, od trideset osam hiljada muslimana, ustaški režim nije uspio mobilizirati više od dvanaest ljudi, a uhapsio ih je oko tridesetak (Srba), što je izazvalo ogorčenje muslimana: “Znam da su mnogi uglednici intervenisali da ih se oslobodi, i da nijedan od tih uglednih ničim nije odobrio ustaške postupke… Ali, kada su četnici počeli klati, sve odreda, nije se našlo ni dvanaest od šesnaest hiljada Srba da uzme u zaštitu barem jednog od osam hiljada muslimana, odnosno njegovu imovinu…

A jednog dana su priredili lov. Pravi lov na ljude. Uzeli su pse i nekoliko stotina vojnika i otišli u brda da love one koji su bili izbjegli smrt… Ubijali su ih na licu mjesta…”, zabilježio je Zulfikarpašić priču svjedoka.

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. - 1945. _ 50185329

Skeleti pored Ćehotine

Nataša nastavlja: “Sedam dana je trajalo sabiranje tih kostiju, koje smo odnosili na jedno mjesto pored Ćehotine… Slagali smo ih kao drva što se slažu… Hrpa se svaki dan povećavala, i taman kad bi se učinilo da će dobiti svoje definitivne obrise, dođem drugi dan i vidim da je hrpa još veća… Puno sam toga ružnog u godinama od tada do danas doživjela, ah, ružnog, i to je blaga riječ, ali ti skeleti pored Ćehotine, posebno dječiji, poluraspadnuti, na kojima su se, u raznim mojim kasnijim trenucima očaja i zapitanosti nad svim, pojavljivala osmjehnuta dječija lica, uvijek sa krupnim očima koje kao da mi nešto hoće reći, dakle, ti skeleti me ne prestaju proganjati… Nastavljaju se na ove priče oko srebreničkih kostiju, i, kao da je sve samo jedan neprekinuti niz užasa, nepravde, besmisla, i, ogromne hipokrizije…” Goran Čengić, Natašin i Fićin sin, gotovo šezdeset godina poslije tog skupljanja kostiju kod Ćehotine (nakon što ga je zločinac Batko u grupi nevinih poveo iz grbavičkog stana na trebevićku padinu, i pucao u njega, a sutradan, otkrivši da je živ, dokusurio ga!, samo zato što je on, iz roda Zimonjića, pokušao zaštititi komšiju, muslimana, starca), i sam je postao jedan od tih kostura. Kada je “njegova” jama pronađena, majka je prepoznala komad džempera kojeg je sin samom sebi kupio, u Visokom, na nekoj turneji rukometaša Želje: “Čim sam mogla preći na Grbavicu, otišla sam u Goranov neboder. Izađe komšija, i, šta će, čovjek, nije mislio ništa loše, k'o s neba: ‘Odveli ga, Nato, zaklali ga.’ Policajac, stoji pored nas, poče ga ružiti što tako, otvoreno govori… Eto slučajnosti, u visočkoj mrtvačnici sam vidjela ostatke džempera moga sina…” Ali, 1944, sakupljene kosti je trebalo i ukopati: “Moj je Fićo pitao Uglješu Danilovića, čula sam vlastitim ušima, šta dalje da rade, primijetivši da bi dobro bilo odabrati neko posebno obilježje, da se zna da su to kosti nevinih muslimana koje su ubili četnici, a Uglješa je skočio, baš tako, skočio: ‘Fićo, nemamo vremena za to, i’, dodao je tiše, ‘nije sada ni politički dobro tako nešto uraditi, ovdje…'” Kada nije vrijeme za istinu?

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. - 1945. _ 50185324

Četnik-partizan

U već pomenutom Putu u Foču, Ferida Mulabdić, studentkinja medicine, partizanska simpatizerka, na Zulfikarpašićevo pitanje da li su koljači uspjeli pobjeći, odgovara da ih je pobjeglo samo desetak: “…ostali su ovdje, ali oni su kao partizani primljeni i imaju svoj odred. Komandant je Strajo Kočović, samozvani četnički vojvoda, koji je bio jedan od najgorih koljača. Ništa nije učinjeno da se kazne…” Tog Kočovića, bradatog, obučenog u oficirsku uniformu, Zulfikarpašić je kasnije vidio u fočanskom hotelu, sjedištu Vrhovnog štaba. Preko ramena su mu visili redenici. Na šubari je imao petokraku. “Nije me pozdravio, samo je čudno gledao u moj M.P. i bombe na kaišu… Šta ovaj radi kod tebe, pitao sam Tita. ‘To je komandant fočanskog partizanskog odreda, ostavio je četnike i prešao nama. Vrijedan mladić, preko njega ćemo privući mnoge ljude…'” Tito mu je, Zulfikarpašić svjedoči, otkrio da je njega, Adila, pozvao zato što je on iz ugledne porodice, kojem su četnici zapalili kuću, ubili brata, pa će “tako biti još zgodnije da ti kao takav propovijedaš slogu sa Srbima i da im ostali muslimani pruže ruku pomirenja”. Jer, nastavio je dalje Tito, “neka muslimanska sela su odbila predati oružje, objasnivši da im treba za borbu protiv četnika: “Međutim, mi smo četnike otjerali, vršimo veliku mobilizaciju, trebamo oružje, a ne možemo trpjeti na našoj teritoriji nikakve naoružane jedinice izuzev naših…” Isto je Zulfikarpašiću ponovio predstavnik seljana iz Curova, gdje im je on došao zajedno sa Ivom Lolom Ribarom i Feridom Čengićem, rekavši: “Ni u kakvu politiku mi se ne miješamo, mi branimo živote naše djece i žena. Zar da damo oružje vama, a nekoliko kilometara odavde su četnici… Ne dirajte nas, ovo je naš teren stotine godina, i nećemo vas dirati…” Seljani će, kasnije, ipak predati oružje, i to baš Kočoviću. Uskoro će zasjedati Vrhovni štab.

Zulfikarpašić je u svome referatu govorio o nužnosti ukidanja fočanskog narodnog odbora u kome su samo Srbi, neki od njih i četnici, i tek jedan musliman; o nužnosti ukidanja sadašnjeg suda, koji je, umjesto da sudi koljačima, osudio dvanaest muslimana, među njima i narodnog tribuna, opozicionara beogradskom režimu prije rata, “za koga mi je Moša Pijade rekao da je bio ispravan i da smo ga trebali pozvati na saradnju”. Na savjetovanju su, pored Tita, bili i Ranković, Pijade, Lola, Milutin Milutinović i Milovan Đilas. “Jedino je Milutinović smatrao da bi povodom toga trebalo održati sastanak CK i Vrhovnog štaba, a Tito je kazao da po tom pitanju nemamo šta diskutovati. Ranković je rekao da je velika partizanska pobjeda to što je osnovna četnička masa prišla nama: “Mi ne možemo, bez obzira prema njima, da pohapsimo i sudimo njihove komandante, mada su oni, bez sumnje, počinili zločin prema muslimanima. Drugo, muslimani se još kolebaju i ne može biti govora o njihovom masovnom prelazu na našu stranu, a pojedinačni prelazi mogu škoditi, jer će izazvati lošu reakciju Srba. Nama muslimani u Foči nisu sada potrebni kao borci, nego kao pomagači…” Kasnije, saznavši da je jedan od koljača i Ranko Popadić, partizanski komandir, Zulfikarpašić je bez duše odjurio u komandu mjesta, i to ispričao Rodoljubu Čolakoviću i Risti Tošiću. “Čolaković mi je rekao: ‘Kada bismo mi hapsili koljače među ovdašnjim Srbima, onda bismo pohapsili pola našeg Narodnog odbora i većinu vojnika…’ A Tito: ‘Mi ne možemo voditi protusrpsku politiku, u našoj vojsci se nalazi preko 95 odsto Srba.’ Odgovorio sam: ‘Ali, to nije protusrpska, to je protukoljačka politika…'”

A Tito je primijetio da on, Zulfikarpašić, izgleda slabo, da se treba naspavati i odmoriti… Nataša Čengić nastavlja: “Poslije smo mi otišli iz Foče. Ne znam tačno šta je bilo sa kostima, ali znam da one nikad nisu dobile ime, znak, da, navodno, ne bi smetale živima…”

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. - 1945. _ 50185323

Moja sestra Ksenija Zaborav se u Nataši nikada nije ugnijezdio, a da će tako biti shvatila je još saznavši da je nađena njena sestra Ksenija Jauković, koju su četnici, krajem Drugog svjetskog rata, kao pripadnika Saniteta pri Vrhovnom štabu, zajedno sa jednom bolničarkom, ubili na Majevici. Inače, i Ksenija i Nataša, dvije od pet kćerki Zimonjića, dobile su imena prema Nataliji i Kseniji, princezama, kćerkama kralja Nikole Petrovića. A, kada se sestra tih princeza, Jelena, udala za italijanskog kralja Viktora Emanuela, poslala je dar novorođenoj Kseniji, prvoj unuci njene rodice Ivane, rođene Vukotić, udate Zimonjić sa Čeva, u Crnoj Gori, odakle je i kralj Nikola. Dar je bila prelijepa crnogorska narodna nošnja, u kojoj se Ksenija slikala kada je napunila osamnaestu. Ustvari, tada ju je prvi put i obukla…

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. - 1945. _ 50185321

“Sjećam se i toga… Nas pet, Dobrila, Natalija, Ksenija, Ljiljana, Mirjana i ja, sa djedom, oficirom, čiji je brat bio čuveni mitropolit Petar Zimonjić… Nošnja se, zajedno sa još nekim predmetima iz naše porodice, danas nalazi na cetinjskoj Biljardi. Dugo smo razmišljale šta uraditi s njom, i na kraju smo čule da je tako najbolje.” Dugo porodica nije imala nikakvih vijesti o Kseniji: “Nismo ni znali šta se tačno s njom desilo. Jednom, tada sam već bila udata, i bila je majka kod mene, a sa svekrvom sam ionako živjela, dakle, sjedili smo svi u kući kada su nam došli u posjetu doktori Isidor Papo, Bogdan Zimonjić, Moni Levi… Sjede oni sa Fićom, a dr. Papo, malo-malo, pa u mene pogleda, i na kraju objasni: ‘Bože, Fićo, što tvoja Nataša liči na našu Kseniju iz Centralne bolnice Vrhovnog štaba… Pri jednom napadu četnika, zarobljeno je deset partizana. Držali su ih u štali. Ksenija je odatle uspjela pobjeći sa Danicom Novaković, ali su ih četnici uhvatili, i ubili, 1944…’ Dr. Papo nije znao da smo mi sestre jer je Ksenija nosila prezime Jauković… Njenog muža, Dragu, kapetana, Talijani su ubili… Pregazili ga tenkom, živog… Kada je to čula, moja majka se odmah prevrnula, i počela tući glavom o zid… Udarala je, udarala, strašno dugo… Svi smo bili u šoku… Majka je umrla nekoliko dana kasnije, nije mogla to preživjeti. Kseniju je strašno voljela. Svi smo je voljeli. Pogledajte kako je bila lijepa… A ja sam, eto, nadživjela svoga Gorana, i svoga Igora, opaka bolest ga je odnijela naglo, davno još, baš je sedmog juna bila godišnjica, Goranova je četrnaestog juna, i cijeli je ovaj mjesec smrtna traka, na kojoj se pomiču moji dragi kojih više nema… Valjda sam poslije svega ja ostala živa zbog ovog moga trećeg sina, Roćka…

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. - 1945. - 50185318

Dugo nismo znali gdje je Ksenijina humka, i jednom, moja sestra Dobrila pođe po majevičkim selima sa nekim beogradskim novinarom, čiju su sestru četnici ubili zajedno sa našom… Bila je četrdeset deveta, čini mi se, vrijeme u kojem se još svako svakog plašio… Danima su hodali po selima, raspitivali se, i niko ništa nije znao… Uvijek je tako sa svjedocima koji ne shvataju da šutnjom sami sebi kopaju grob… Došli su u neku pustaru, i vide dvoje starih. Prvo se obrate starcu, ne haje, ponove, on, ‘bogami, ne znam’. Htjeli su krenuti kad starica zagrmi na muža: ‘Reci, reci jednom, ne možeš više tako…’ I, da ne dužim. Upravo je taj starac gledao kada su ih ubijali, i kopali, i, odveo ih je na to mjesto… Uz Kseniju je pronađen njen češalj… I danas je na Majevici…”

Edina Kamenica
DANI, br. 263 od 28.juna 2002.

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. - 1945. _ 50185319

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. - 1945. _ 50185317

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. - 1945. _ 50185320

teci drino, teci i pričaj _ 50185317

vidi još:

FOČA 1941.-1945.:Protiv zaborava i tabua…(FOTO)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/04/20/foca-1941-1945-protiv-zaborava-i-tabua-foto/

STARI TEKSTOVI » ADIL ZULFIKARPAŠIĆ: PUT U FOČU 1942.
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/29/stari-tekstovi-adil-zulfikarpasic-put-u-focu-1942/

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. – 1945. : Smrt do smrti…Priča Nataše Zimonjić-Čengić
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/04/genocid-nad-muslimanima-foce-1941-1945-smrt-do-smrtiprica-natase-zimonjic-cengic/

HISTORIJA FOČE : 75 GODINA OD PRVOG OSLOBOĐENJA
https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/20/historija-foce-75-godina-od-prvog-oslobodenja/
FOČA, 20. januara,1942.
https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/20/foca-20-januara1942/
FOČANSKA OMLADINSKA ČETA
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/06/focanska-omladinska-ceta/
FOČANSKI PROPISI
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/10/focanski-propisi/
IZ HISTORIJE FOČE : Partizanska olimpijada u Foči
https://focanskidani.wordpress.com/2016/06/09/iz-historije-foce-partizanska-olimpijada-u-foci/

O GENOCIDU NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. – 1945. iz pera Ševka Kadrića
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/05/o-genocidu-nad-muslimanima-foce-1941-1945-iz-pera-sevka-kadrica/

75 godina od GENOCIDA u Foči : Stravične priče iz 1942.godine
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/23/75-godina-od-genocida-u-foci-stravicne-price-iz-1942-godine/

Advertisements

10 komentara na “GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. – 1945. : Smrt do smrti…Priča Nataše Zimonjić-Čengić

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s