Protiv zaborava i tabua

Komunistička okupatorska Srboslavija na čelu sa Titom je bila umivena i proširena Moljevičeva velika Srbija, ovaj genocid bez kazne je potvrda činjenice da su Partizani bili obrijani četnici. To je najbolje opisao otac Bošnjačkog nacionalnog preporoda Rahmetli Zulfikarpašić svojim ličnim izkustvom kao pripadnik obrijanih Titinih četnika,….- Tu na mostu je izvršeno klanje muškaraca – objašnjava nam Božovic – kapetan Sergije Mihajlović i komandant mjesta prota Vasilije Jovičić naredili su, da se svi muškarci muslimani pohapse. Poslije su svi oni koji su bili veći od konjičkog karabina poklani. Ali ljudi su ubijani svuda: i po kućama, dvorištu, ulicama. Kasnije je red došao na žene i na djecu. Drina je izbacivala leševe. Da se to sprijeci, razrezivali bi im trbuhe, onda bi tjela potonula.

– Pa ko je to učinio? – pitao sam. – Većinom mještani i srbijanski četnici, ali ovih zadnjih je bilo vrlo malo. Četnici su unišli bez borbe i otpora u Foču i napustili je bez borbe i otpora. Kad je došla naša brigada i kalinovički odred, srbijanski četnici i desetak mještana su pobjegli, ostali su ostali i ništa im se nije dogodilo.

Clipboard02

U Foči nije bilo posebnih kafana i gostionica, svugdje smo bili izmješani kao prijatelji. Postojala su doduše muslimanska i srpska kulturna društva, ali na njihove priredbe mi smo išli i oni su dolazili na naše. Škole su bile zajedničke, igrališta su bila zajednička. Nekoliko godina pred Drugi svjetski rat osnovano je četničko udruženje. Članovi su dobili puške, ponekad paradirali u srbijanskim uniformama, a ponekad i prijetili

Pošto sam imao jugoslavensku oficirsku uniformu, kožni kaput, pištolj, MP, jašio konja, to su prema meni Srbi seljaci bili povjerljivi u uvjerenju, da sam Srbin.

– Kakovi ste, brate, vi Srbi, – pitali su me Srbi seljaci, kad ne DATE da istrijebimo Turke?

– Nije srpstvo valjda u strijeljanju muslimana. – Pokušao sam da im objasnim, kako žive drugi narodi i da je sramota što se kod nas radi. – Samo da vi odete. Dacemo mi njima, – kazala mi je jedna žena.

– Mi ne možemo voditi protusrpsku politiku, u našoj vojsci nalazi se preko 95% Srba, rekao mi je Tito kad sam tražio njegovu intervenciju za ovaj slučaj.

– Ali to nije protusrpska politika. To je protukoljacka politika i ja sam uvjeren, da to nije na svim mjestima tako. – Ti izgledas slabo, ti treba da se ispavaš i odmoriš, rekao mi je Tito opraštajuci se.

Clipboard12

_ _ _ _ _

adil-zulfikarpasic-put-u-focu-1957-3

STARI TEKSTOVI » ADIL ZULFIKARPAŠIĆ: PUT U FOČU (1957)

Jeziva i istinita ispovjest rahmetli Adila Zulfikarpasica, visokopozicioniranog komadanta partizanskoga pokreta.

Ovaj potresni tekst potvrdjuje tezu da je sam Tito pustio cetnicima da “skinu kokardu i stave zvijezdu”!

Komunisticki pokret je u stvari bio pokret Draze Mihailovica i srpske politike.

Kada je rahmetli Adil vidio “za sta se borio” emigrirao je u Svicarsku.

Potresno svjedocenje zlocina cetnika-partizana samo u reonu Foce.

Srce mi je zakucalo od uzbudenja, kad sam cuo da još danas putujem u Focu, u Vrhovni štab. Tamo sam pozvan od Tita. Foca je moj rodni kraj. Tu je moja majka i tu su moje cetiri sestre. Tu je živio i moj brat; prije nekoliko dana sam cuo, da su ga zaklali cetnici. Kako je do toga došlo, nisam sebi mogao predstaviti. Moj je brat sa srpskim komšijama živio vrlo dobro. Politicki se nije isticao. Iz naše kuce niko nije bio u ustašama, pa niti u hrvatskoj vojsci. Ja sam od prvoga dana u partizanima. To je poznato citavoj Foci. Na Drini je izvršeno necuveno klanje. To se proculo po citavoj zemlji. Da li je haranje i prolijevanje ljudske krvi bilo uistinu onolikih razmjera, kako se pricalo ili je svijet pretjerivao, o tome sam se trebao uvjeriti svojim ocima.

Sa mnom su jahali na putu za Focu Rade Hamovic, zapovjednik odreda, Pero Kosoric, zapovjednik bataljona i još nekoliko pratioca. Na putu izmedu Dobropolja i Poljica docekala su nas zgarišta i nijema pustoš muslimanskih sela. Još prije mjesec dana, kada je naš odred ovuda zadnji puta prolazio, stanovnici su nas nudili suhim vocem i iznosili nam hljeb sa pekmezom, djeca se oko nas gonjala i molila nas da im damo koju olovku.

adil-zulfikarpasic-put-u-focu

Jedan mališan velikih kestenjavih ociju vukao me za kajiš.

– Hej, druže komesare!

– Odakle ti znaš da sam ja komesar?

– Pa cuo sam od ovih ljudi. Nego, ako zanocite ovdje, hoceš ti kod nas spavati?

– Drugi put. Danas moramo dalje da gonimo Talijane, ali ja cu tebi drugi put doci.

Gdje su ta djeca sada? Gdje su njihove majke i ocevi? Gladni psi vijali su oko sela. Putem nam je dolazio u susret neki seljak. Vidjelo se po nošnji, da je Srbin.

– Šta je bilo sa ovim svijetom, cica?

– Kojim svijetom? – pravio se stari nevješt.

– Iz Poljica i Draca, iz ovih kuca, pokazao sam mu rukom na zgarišta.

– A sa Turcima? – kao dosjetio se on. – Satrli ih, brate, i sjeme im satrli. Puni su ih potoci, to ce u proljece, ako ih zvijeri dotle ne pojedu da smrdi. Još cemo kakvu bolest navuci. Kazo sam ja vojvodi Klaricu: ‘Iskopajte jame, pa zatrpajte; nacerajte, neka sami sebi jame kopaju!’ – A on meni kaže: “Nemamo vremena, coce, jer partizani mogu svaki cas da bahnu. Dolaze od Jeleca.” Vi ste ih, eto, vala omeli. Mogu nam celjad od smrada oboljeti.

Po njegovom mišljenju na tome je jedino pocivala težina problema. Ništa nisam odgovorio.

– Strašno su zavadeni naši narodi, rekao je Pero. Imacemo muke da ih izmirimo.

Srbi su bili u 1941. godini unutar partizanstva u ogromnoj vecini. Mržnja prema ustašama prenijela se na sve katolike i muslimane. Partija, a ni mi s njom nismo ucinili mnogo da se to izmijeni. Podsjetio sam Pera na njegov govor Kijevskom bataljonu, u kojem je obrazlagao, zašto je bivši komandant u stvari musliman Akif Bešlic, premješten. On je navodno kao musliman bio nepodesan. Na njegovo mjesto došao je popovski sin, major bivše jugoslovenske vojske Vojislav Ðokic . Okolnost, da je popovski sin, Pero je narocito naglasio u svome govoru. Nije cudo, da i zbog toga Srbi misle da biti musliman znaci nešto manje nego biti Srbin.

– To je bio samo manevar, jer ja sam doznao da se bataljon buni, da im musliman komanduje.

– Onda im je trebalo ukazati na zabludu, a ne povladivati im.

Na Miljevini smo naišli na strašnu sliku. Kod jednog potoka, preko kojega smo morali projahati, stajala je hrpa poklanih žena, staraca i djece. Preko njih je bio pao snijeg. Ispod bijelih nanosa virile su noge, glave, ruke ili ramena.

Leševi su bili iznakaženi, otekli. Snijeg koji se topio bio je crvenkast i siv od krvi i truleži. Po tragovima se vidjelo, da grabljivice razvlace leševe. Na više mjesta ležale su odrtine ljudskih tjelesa, s kojih su ptice jele ljudsko meso. Vonjalo je u zraku, jer je vec nekoliko dana sijalo sunce. Nekoliko kuca u dolini bilo je spaljeno.

Jašuci dalje cestom prema Foci, svugdje smo nailazili na spaljena sela. Dancici i Susjesno su bili do temelja spaljeni. Stanovnici koji nisu na vrijeme izbjegli, pobijeni su i poklani. Citavim putem do Foce nismo sreli ni jednog muslimana ni muslimanke. Što je sa njima? Prije je u focanskom srezu bilo 67% muslimana. Držao sam u pocetku, da je ogromna vecina izbjegla, a da su se drugi sakrili i ne pojavljuju se, dok ne ispitaju stav partizana prema njima. Ali gdje su se mogli po ovoj zimi sakriti, mucilo me je pitanje. Kako se jadni narod pati i dokle ce sve to trajati? Izlazile su mi na oci razne strahote, koje sam u ovome ratu vidio.

foca-9-maja-1942-godine-crtez-ismeta-mujezinovica

Prenuo sam se kada je Rade uzviknuo: – Foca!

Iza okuke, ispod duhanske tvornice, ugledao sam svoje rodno mjesto. Kako sam se nekad radovao, kada sam se za školskih raspusta vracao kuci. Uvijek mi se cinilo, da se AUTO krece suviše lagano. A sada sam htio da malo stanem. U mojoj duši je bila tuga i strah. Cinilo mi se da ovo mršavo bosansko kljuse juri i da me nosi mimo moje volje u neki strašni bezdan. Pokušao sam se savladati. S one strane Drine sablasno se prostirala nekad lijepa i šarena Foca. Mjesto crvenih krovova, bijelih kuca i šarenih bašci iz snijega su virila crna zgarišta. Na mostu nas je docekala patrola. Iz bivše maltarnice izišao je jedan partizan. Poznao sam ga, bio je to Vojin Božovic, Crnogorac. On je dugo radio u Foci i bili smo dobri znanci. Rukovali smo se bez rijeci. Preko mosta smo pošli pješice. Još uvijek je most bio krvav. Ispod mosta niz zidine kula, visile su poput stalaktita (u carstvu Necastivoga) ogromne ledenice krvi. Pod tim strašnim crvenim baldahinom Drina je ljuljuškala mrtva tijela kao da ih uspavljuje. Uz obalu ležali su naduti leševi žena, djece i ljudi u gradanskim i seljackim odijelima. Neki mrtvaci su bili goli.

– Tu na mostu je izvršeno klanje muškaraca – objašnjava nam Božovic – kapetan Sergije Mihajlovic i komandant mjesta prota Vasilije Jovicic naredili su, da se svi muškarci muslimani pohapse. Poslije su svi oni koji su bili veci od konjickog karabina poklani. Ali ljudi su ubijani svuda: i po kucama, dvorištu, ulicama. Kasnije je red došao na žene i na djecu. Drina je izbacivala leševe. Da se to sprijeci, razrezivali bi im trbuhe, onda bi tjelesa potonula.

– Pa ko je to ucinio? – pitao sam. – Vecinom mještani i srbijanski cetnici, ali ovih zadnjih je bilo vrlo malo. Cetnici su unišli bez borbe i otpora u Focu i napustili je bez borbe i otpora. Kad je došla naša brigada i kalinovicki odred, srbijanski cetnici i desetak mještana su pobjegli, ostali su ostali i nista im se nije dogodilo. Eto za šest mjeseci našlo se medu muslimanima dvanaest ljudi, koji su prihvatili poziv da saraduju sa ustaškim vlastima, a za osam sati su skoro svi Srbi postali cetnici i poceli da kolju sve odreda, ne birajuci i ne praveci razliku ko je kriv a ko nije. I nije se našlo ni dvanaest od šesnaest hiljada Srba da uzme u zaštitu bar jednog muslimana ili njegovu obitelj i imovinu od osam hiljada poklanih muslimana u focanskom srezu.

To je ljaga koju niko nece moci izbrisati sa lica mojih srpskih sugradana. To je zlocin kome nema premca.

foca-1941-1945-5

Ja sam roden u ovome gradu, odrastao sam zajedno sa Srbima. Izmedu muslimana i Srba vladali su korektni susjedski odnosi. U Foci nije bilo posebnih kafana i gostionica, svugdje smo bili izmješani kao prijatelji. Postojala su doduše muslimanska i srpska kulturna društva, ali na njihove priredbe mi smo išli i oni su dolazili na naše. Škole su bile zajednicke, igrališta su bila zajednicka. Nekoliko godina pred Drugi svjetski rat osnovano je cetnicko udruženje. Clanovi su dobili puške, ponekad paradirali u srbijanskim uniformama, a ponekad i prijetili. Za sedam mjeseci vlasti Države Hrvatske od tridesetosam hiljada muslimana iz focanskog sreza ustaški režim nije uspio mobilizirati više od dvanaest ljudi u ustaše. To zbog toga, što se operiralo sa protusrpskim parolama. I to su bili uglavnom odbaceni elementi i lumpenproletarijat koji nikako nije mogao predstavljati muslimane. Za sedam mjeseci na teritoriji Foce izvršeno je 20-30 hapšenja; možda su svi ti bili strijeljani. Njih su sproveli u Sarajevo. To je izazvalo ogorcenje u redovima muslimana. Znam, da su mnogi ugledni ljudi intervenirali da ih se oslobodi. Ni jedan ugledni gradanin Foce nije nicim odobrio ustaške postupke. U Foci niko nije bio strijeljan, niko opljackan, nikom se nije izvršila premetacina.Od mosta uz Donje Polje slika nije bila ljepša. Kuce koje nisu bile spaljene bile su polupanih prozora i vrata, izgledale su kao napuštene. Ali ljudi su se kretali. Susretao sam partizanske patrole i gradane. Teško sam ih raspoznavao, svi su bili promijenjeni. Kod Grujicica kafane stajala je velika povorka muslimanskih žena i djece i po neki covjek. Držali su u rukama lonce. Ocito nešto se dijelilo. Htio sam da govorim sa nekim. Sjahao sam s konja i oprostio se od mojih saputnika.

– Ja cu doci malo kasnije.

Teško sam prepoznavao lica. Ona su me gledala tupo i bezizražajno. Bez oduševljenja i mržnje. Vidjelo se da su preživjeli strašan užas.

– Šta cekate? – pitao sam. – Dijele nam kašu od suhog voca!

Iz redova se izdvojila Ferida Mulabdic, studentkinja medicine, naša simpatizerka. Jedva sam je prepoznao. Njeno puno lice utonulo je. Sjaj ociju ugasio. Kao da je ostarila. Pozvao sam je da pode sa mnom. – Cekaj da primim kašu, majka mi je gladna, a ni ja nisam dugo jela. – Podi samo, kod mojih kurira ima nešto za mene, pa cu ti dati. Molim te ispricaj mi, kako je sve to bilo. – Šta da ti pricam, vidiš i sam: Covjek ne zna odakle da pocne. Pored nas su nekoliko starih muslimana vukli mrtvace. Konja nisu imali, nego su neki vukli a neki gurali.

– Vidiš, ovako vec deset dana, otkako su došli partizani, ljudi skupljaju po ulicama i kucama i sahranjuju ih. Došli smo na Cehotinski most. – Sve se to dogodilo iznenada. Talijani su se jednog dana uznemirili. Priprema se napad partizana, govorilo se. U zoru je domobranska ceta sa ono malo ustaša napustila Focu i povukla se prema Brodu, jer su im Talijani rekli, da nece braniti, nego ce biti predana cetnicima. Talijani su otišli jedno poslije ponoci prema Cajnicu za Pljevlje, a cetnici su isto jutro došli. Ujutru svi mještani Srbi bili su sa kokardama i pod puškama. Desetak ih se proglasilo za vojvode, stotine za komandante i komandire. Komandant mjesta je focanski prota Jovicic. Svi muslimani morali su predati kljuceve radnji i duplikate kucnih kljuceva. Ali nitko nije otkljucavao, vrata su se obijala. Vece nakon toga pocelo je klanje. Po moga oca i brata došao je Dejan Kocovic sa nekoliko seljaka i Dejanova sestra. Dok su ih vezali, nas je ona pocela tuci da kažemo, gdje imamo zlato. Bože, to nije vjerovati, da prva naša komšinica, s kojom smo bili citavo vrijeme tako dobro, je u stanju tako nešto uraditi.

– Dobro, a što je sa Vladom Hadživukovicem, Vasilijem Sunarom, Slavkom Mazicem i ostalim uglednim Srbima, koje smo mi muslimani držali prijateljima i zašticivali ih od ustaša.

Vlado i Vasilije bili su u glavnom odboru komande mjesta i pravili PLAN strijeljanja. Slavko je sa Bobom Jejicem bio za preuzimanje radnji. Eto dali smo sve. U Foci neceš naci nijednu muslimansku kucu, koja ima rezerve odijelo ili više da se presvuce ili kilu brašna da ispece kruh. Naše pokucstvo je razvuceno. Ali najstrašnije su bile noci. Po danu su samo odvodili na strijeljanje. Ali po noci su išli po kucama i onda je pocinjalo silovanje i tucnjava. Samo si cuo pomaganje i vidio vatru. U bivšem srezu i sudu napravili su bili zatvor. Tamo su mucili prije klanja. Ali i na trgovima i na ulicama moglo se vidjeti najstrašnijih stvari. Jednog dana priredili su lov. Pravi lov na ljude. Uzeli su pse i nekoliko stotina vojnika i otišli u brda da love one koji su bili izbjegli smrti. Tragovi po snijegu i psi otkrivali su ljude. Tu vece culi smo pucnjavu, nisu ih dovodili u grad, ubijali su ih na licu mjesta.

– Mi smo imali u gradu jednu grupu simpatizera, koja je štampala letke i dijelila naš materijal. Što je bilo sa njom? – Enesa Cengica i oca mu zaklali su prvu noc, neke su poslije pobili, a neke povješali. Uglavnom izuzev Fajka Kurspahica, koji je negdje bio sakriven svi su pobijeni. Srpski dio te grupe je ovdje, sad radi u propagandnom odjelu kod partizana.

– A kako su se oni držali?

– Pasivno, neki od njih imao je cetnicku kokardu.

– Jesu li uspjeli ti koljaci pobjeci ili smo neke pohvatali?

– Pobjegli su samo desetak, ostali su svi ovdje, ali oni su kao partizani primljeni i imaju svoj odred. Komandant je Strajo Kocovic, samozvani cetnicki vojvoda, koji je bio jedan od najgorih koljaca. Ništa nije ucinjeno da se kazne. Zbog toga sam se obradovala, kad sam te vidjela.

– Otidi molim te do moje majke i sestara, reci da sam ovdje i da cu doci cim svršim u Vrhovnom štabu.

Cinilo mi se kao da jašem ulicama nekog tudeg grada, izmedu tudih ljudi, nakon strašnog pohoda Džingis Kana ili Avara. Nisam mogao da shvatim što se dogodilo u mom rodnom mjestu.

Vrhovni štab smjestio se je u hotelu ‘Gorstl’. Rekli su mi, da me je Tito vec ocekivao, da odem, on je u sobi. U predsoblju me je zaustavio pratilac, rekavši mi da ima netko kod Tita. Nakon nekog vremena izišao je Strajo Kocovic, bradat, obucen je bio u oficirsku uniformu sa cizmama. Preko ramena visili su mu redenici. Na šubari je imao petokraku. Nije me pozdravio samo je cudno pogledao u moj M.P. i bombe na kajišu. Tito ga je ispratio na vrata.

– Šta ovaj radi kod Tebe? pitao sam Tita. – To je komandant focanskog partizanskog odreda, ostavio je cetnike i prešao nama. Vrijedan mladic, preko njega cemo privuci još mnogo ljudi. Šaljem ga danas sa Borom Tosovicem u Celebice da mobiliziraju još jedan odred. Tebe trebam hitno, – rekao mi je. – Dobro je, da si vec došao. Sjutra rano ceš sa Feridom Cengicem i clanom Vrhovnog štaba Lolom Ribarom ici na pregovore u Curevo. Tamo su neka muslimanska sela odbila da predaju oružje. Oni su nam poslali parlamentarce, da nam jave da oni nas nece dirati, ali da im oružje treba za borbu protiv cetnika. Medutim, mi smo cetnike otjerali, vršimo veliku mobilizaciju, trebamo oružje, a najzad ne možemo trpiti na našoj teritoriji nikakve naoružane jedinice izuzev naših. Putem ce ti ostalo objasniti Lola.

Drugi muslimani su ovdje prema nama pasivni. Ti si iz ugledne muslimanske obitelji, ti moraš pokušati pokrenuti muslimanske mase da se opredijele za nas. Cuo sam, tebi su cetnici zapalili kucu i ubili brata, to ce upravo biti još zgodnije da ti kao takav propovijedaš slogu sa Srbima i da im ostali muslimani pruže ruku pomirnicu.

Razmotriceš sve mogucnosti sa Feridom i podnijeti mi plan cim se vratiš iz Cureva. Idi da se odmoriš, jer u toku sjutrašnjeg dana se morate vratiti nazad. Otišao sam svojima.Teško sam poznao sestre, toliko su se promijenile, izgledale su tako prestravljene. Majka je isto bila oslabila. Sav namještaj su nam opljackali. Moju majku su silili da kaže gdje ima zlato. – Sinoc sam ga dala komandantu. – Kako se zove? Ona je rekla neko ime i opisala kako izgleda. Opet su dolazili, ali ona je uvijek rekla isto. Sergije Mihajlovic je bio naredio, da se taj komandant, što prije nade, jer je htio da dobije svoj dio od pljacke poznate muslimanske porodice. Tu noc nisam oka sklopio, slušao sam strašne price o cetnickoj strahovladi. Moja obitelj se krila poslije po tudim kucama. Naše komšije Milan Hadžic i Savo Nikovic nisu im dozvolili da se sakriju kod njih nego su ih nagovarali, da mirno cekaju kod kuce. Krili su se po muslimanskim siromašnim kucama, gdje cetnici nisu imali velikog interesa da zalaze. Nisu mi znali reci, ko je ubio brata. Naden je mrtav na Drini opljackan, revolverski hitac više desne obrve dokoncao mu je život. Pokopan je tek nakon odlaska cetnika.

Omer-beg Cengic, koji je iskljucen iz kadetske škole radi srbstva, uhvacen je i zaklan na pragu kuce. Nisu mu pomogla odlikovanja ni njegova zagrijanost za srbstvo, jer je bio musliman.

Salih-efendija Hasic je bio predsjednik opcine, Veliko-Srbin i jenesovac, zaklan je zajedno sa bratom.

Ujutro mi je kurir doveo konja. Jahali smo prema Brodu. Sedam kilometa uz Drinu bilo je sedam kilometara pored mrtvaca i zgarišta. Odatle prema Curevu ista slika. Nakon dva sata jahanja kurir nam je rekao da smo se priblizili Curevu. Nakon još deset minuta jahanja, sa brijega su nas upozorili da stanemo. Poceli smo se dovikivati. Naprijed nismo smjeli sa oružjem. Pošto smo im rekli, da smo došli na pregovore, dozvolili su da ja, Ferid Cengic i Lola Ribar bez pratioca i oružja udemo u selo. Mi smo za svaki slucaj sakrili bombe i u džepove uzeli otkocene pištolje. Docekao nas je jedan mladic i poveo u štab. Preko leda imao je staru lovacku pušku. U jednoj maloj seoskoj kuci sa jednom prostorijom docekalo nas je nekoliko muslimana. Bili su u prostim seljackim odijelima, kao da su se tek sa njiva vratili. Kada smo ušli, oni su ustali na noge.

Dobro došli!

Selam Alejkum, rekao sam. Oni su me samo malo oštrije pogledali, nisu mi ništa odgovorili.

Ovo vam je sin Huseinbega, a ja sam Cengic sa Vihovica, rece Ferid.

Ma culi smo za vas da ste u partizanima, – rece jedan. – Pa lijepo, sa kakvim nam dobrom dolazite?

Rekao sam im naše mišljenje. Ustao je jedan visok, koštunjav seljak, srednjih godina da nam odgovori.

Braco – poceo je nesigumim ali odlucnim glasom.

Citav kotar je poklan. Necete naci nijednog muslimanskog sela, koje nije zapaljeno, ljudi pobijeni, žene osramocene, djeca poklana. A bez ikakva razloga. U Donjem Curevu su citavo selo sa ljudima zapalili. Citav kraj je smrdio od ljudskog mesa nekoliko dana. I mi, da nas cetnici ne pokolju, sabrali smo oružje i odlucili izginuti ko ljudi, a ne dati se zaklati kao janjci. Mi se protiv vas partizana necemo biti. Nitko od nas nece napustiti selo ni sa oružjem ni bez oružja. A ni u kakvu politiku mi se ne miješamo. Mi branimo živote naše djece i žena. Zar da mi damo oružje vama?! Nekoliko kilometara odavde su cetnici. Oni to i cekaju i poklace nas kao ovce.

– Mi cemo dati jednu cetu, da cuva vaše selo, – rekao je Lola Ribar.

– Da se ne bi mucili, ostavite vi nama naše oružje i nas na miru. Mi cemo se sami braniti kako možemo.

– Šta ce se dogoditi, ako se vi morate povuci sa ovoga terena? Rat je, vi niste jucer ovdje bili, a možda necete ni sutra? – upitao je jedan starac.

Ribar je poceo da govori da mi necemo trpiti, da na našem terenu itko ima vojne formacije osim nas.

– Mladicu, ovo je naš teren stotine godina, ovdje su naši domovi. Mi cemo na ovoj zemlji ostati. Ne dirajte nas i necemo vas dirati. Zaludu trošimo vrijeme.

Oprostili smo se i pošli.

Na kosi je stajala jedna žena sa puškom i osmatrala. Nas je poveo isti mladic do kraja sela.

– Imaš li koji metak, beže? pitao me je da ne cuju drugi. – Nemam metaka, ali dacu ti dvije bombe, – rekao sam mu glasno i izvadio mu ih. Zatražio sam i od Lole i od Ferida po jednu i dali smo mu.

– A je li i ovo musliman? – pitao je za Ribara. – Ja sam Srbin, – rekao je Lola.

– Svaka ti cast, mladicu. Ama reci ti meni, zašto nas kolju ovdašnji Srbi.

– To su srpske ustaše, – rekao je Lola.

– Vala ustaše vako nisu radili!

Jašuci ispod Cureva kroz srpsko selo, iskupili su se seljaci da nas pitaju.

– Jeste li bili u ustaškom gnijezdu? Šta kažu Turci? Imaju li oružja i municije? Jesu li se ukopali? Ima li ih mnogo? – pitali su nas.

– Oni nisu ustaše, nego pošteni ljudi, – rekao je Ribar – Imaju i topove i mitraljeze, ne pitaj! Ribar se složio s mojim mišljenjem, da se ostavi oružje Curevcima, ali sam vidio da niti on ni Ferid nece to kod Vrhovnog štaba energicno podržati.

Tito je na referat pozvao Ribara, dok sam ja morao sa Feridom i nekoliko mještana komunista, muslimana, da razmotrim pitanje angažiranja muslimanskih masa.

– Mi nismo bili dovoljno energicni, rekao mi je Ribar, kad se vratio od Tita.

Ujutro se vratio focanski odred Straja Kocovica, pojacan dvjema cetama prateceg bataljona Vrhovnog štaba, koje su imale bacace, teške mitraljeze i jedan mali brdski TOP.

– Ti ceš opet sa mnom danas u Curevo, ide sa nama i Rade Hamovic, koji ce rukovoditi napadom, ako ne prihvate ultimatum.

– Ja ne mogu, neka pode Ferid. – Tito je tako odredio! Otišao sam Titu i rekao da ja sa Strajom, koji je klao po Foci ne mogu ici, pogotovo u akciju za razoružanje ljudi, koji brane svoje živote od razbojnika.

Mjesto mene je otišao Ferid Cengic.

Curevci su predali oružje uz casnu rijec i obecanje, da ce im se oružje vratiti, ako se partizani budu povlacili sa terena. Dotle ce selo cuvati od eventualnih napada cetnika desetina partizana, koju je selo dužno hraniti. Osim oružja je moralo dati 150 goveda i 300 ovaca.

Na referatu o angažiranju muslimana predložio sam Vrhovnom Štabu slijedece:

lzdati javni proglas u kome ce se osuditi cetnicko klanje nad nevinim muslimanskim življem u Foci.

Organizirati posebnu komisiju koja ce opljackane stvari i namirnice oduzeti i vratiti vlasnicima.

Ukinuti narodni odbor, u kome su samo Srbi, i to neki cetnici, i samo jedan musliman, Ferid Cengic, koji uopce nije iz Foce. Imenovati novi narodni odbor koji ce biti sastavljen po broju stanovnika Foce od muslimana i nekompromitiranih Srba.

Ukinuti sadašnji sud, koji mjesto da sudi cetnicke koljace i da dade satisfakciju muslimanima, osudio 12 muslimana na smrt. Medu njima narodnog opozicionara beogradskom režimu prije rata, predsjednika opcine u Ustikolini Suljbega Cengica, za koga mi je Moša Pijade rekao, da je bio ispravan i da smo ga trebali pozvati na suradnju.

Imenovati narodni sud, koji ce suditi sve koljace i organizatore klanja, koji se nalaze na partizanskoj teritoriji. Takav pravedni stav prema muslimanima stvorice povjerenje muslimanskih masa prema partizanskom pokretu i oni ce se opredijeliti za nas. Po mom mišljenju za to je bio zgodan momenat. Ustaše su se bile kompromitirale kao pomagaci i sluge okupatora. Cetnici su svojim zlocinima izazvali mržnju svih ljudi, a pogotovo muslimana, na kojima su pocinili tako strašan zlocin. Ako mi ovo propustimo, Pavelic ce iskoristiti priliku da se prikaže kao jedini branilac hrvatskih života u istocnoj Bosni, a mi cemo se kompromitirati, da smo sankcionirali jedan od najgnusnijih zlocina u povijesti Bosne. I možda zauvijek izgubiti domace mase na ovom podrucju.

Sa mnom je bio i Ferid Cengic, koji se nije usudio na pitanje Tita potvrditi da po svim stvarima dijeli moje mišljenje.

Na tome savjetovanju Vrhovnog Štaba bili su prisutni: Tito, Marko (Aleksandar Rankovic), Moša Pijade, Lola Ribar, Milutinovic-Milutin i Milovan Ðilas. Jedini, koji je izgleda akceptirao moje izlaganje bio je Milutinovic, koji je rekao, da bi u vezi sa tim trebalo održati kratak sastanak CK i Vrhovnog Štaba. Tito je smatrao, da je stvar sasvim jasna, da mi po tom pitanju nemamo mnogo diskutirati. Aleksandar Rankovic mi je odgovorio slijedece:

– Treba smatrati našom velikom politickom pobjedom, da je osnovna cetnicka masa prilikom nastupanja naših jedinica prešla nama. Mi ne možemo iz obzira prema njima da pohapsimo i sudimo njihove komandante, ma da su oni bez sumnje pocinili zlocin prema muslimanima. Drugo, muslimani se još kolebaju i ne može biti govora o njihovom masovnom prelazu na našu stranu, a pojedinacni prelazi mogu nam škoditi, jer ce izazvati lošu reakciju Srba. Nama muslimani u Foci sada nisu potrebni kao borci nego kao pomagaci. Mi imamo šnajdersku, šuštersku i druge radione; muslimani nece da nam rade; tvoj zadatak je da se privuku k nama. Naravno naše simpatizere i clanove partije mi cemo prikriti i slati na drugi teren, gdje kao takvi mogu djelovati.

– Ja prilaz cetnickih masa ne uzimam kao definitivan, oni ce nas prvom prilikom napustiti.

Ali mišljenje Markovo bilo je mišljenje Vrhovnog štaba i ja tu nisam mogao uciniti ništa.

– Ja mogu od srca da se angažiram samo na ovom planu, koji sam podnio, – rekao sam Marku.

Cekao sam dva dana odluku Vrhovnog štaba. Niko me nije zvao. Izgleda, bio sam nepodesan za politicki rad u mome rodnome mjestu. U to vrijeme iskoristio sam priliku, da se upoznam sa dogadajima, koji su prohujali preko ovih krajeva.

Pravio sam zabilješke o razgovorima sa ljudima muslimanima i katolicima, koji su klani i Srbima cetnicima koji su klali. Pogledao sam sva zgarišta i mjesta gdje su cetnici vršili klanja i obišao cetnicki zatvor, u kome su zidovi bili poprskani krvlju i mozgom. Pogledao okolna srpska i muslimanska sela. Pošto sam imao jugoslavensku oficirsku uniformu, kožni kaput, pištolj, MP, jašio konja, to su prema meni Srbi seljaci bili povjerljivi u uvjerenju, da sam Srbin.

– Kakovi ste, brate, vi Srbi, – pitali su me Srbi seljaci, kad ne DATE da istrijebimo Turke?

– Nije srpstvo valjda u strijeljanju muslimana. – Pokušao sam da im objasnim, kako žive drugi narodi i da je sramota što se kod nas radi. – Samo da vi odete. Dacemo mi njima, – kazala mi je jedna žena.

Muslimani su bili prestrašeni. Nisu se nama tužili, niti se na nas nešto obracali. Jedanput šetajuci uz Drinu sreo sam jednu muslimanku, koja mi je prišla.

– Ja sam majka Ibra Muftica, on je sa tobom išao u školu i družio se s tobom.

– Da, da, sjecam se. Šta je s Ibrom?

– Zaklali su ga, i oca mu i sestru i mladeg mi sina Abdurahmana. Mene su htjeli i jedan kaže: – Ostavite nju neka živi i neka prica kakva sudbina je zatekla Turke.

– A tko je to ucinio?

– Popadic Ranko i Zecevic. Danas sam ih srela obadvojicu – Popadic je vaš -, komandir.

Otrcao sam u komandu mjesta, Colakovic Rodoljub i Risto Tosovic su bili tamo. Ispricao sam im uzbuden sve to i tražio, da se ovi koljaci uhapse.

Colakovic i Tosovic nisu nimalo bili zacudeni niti uzbudeni ovom pricom. Colakovic mi je rekao:

– Kada bi mi hapsili koljace medu ovdašnjim Srbima, onda bi pohapsili pola našeg Narodnog odbora i vecinu vojnika.

– Pa to je strašno, drugovi, da mi ništa ne radimo, nego ih još primamo u naše redove.

– Mi ne možemo voditi protusrpsku politiku, u našoj vojsci nalazi se preko 95% Srba, rekao mi je Tito kad sam tražio njegovu intervenciju za ovaj slucaj.

– Ali to nije protusrpska politika. To je protukoljacka politika i ja sam uvjeren, da to nije na svim mjestima tako. – Ti izgledas slabo, ti treba da se ispavaš i odmoriš, rekao mi je Tito opraštajuci se.

Tada sam shvatio, da sam nemocan. Plivati uz bujicu meni samome bilo je nemoguce. To nisu bili dani mojih sumnja, to su bili momenti, kada sam bio na rubu definitivnoga prekida i tada mi je sinula u glavu misao da napustim redove partizana. Ali ja sam znao, ako tu namjeru pokažem, biti cu nemilosrdno srijeljan. Da pobjegnem? Tada se nije moglo birati. Oko mene bili su samo ustaše, cetnici i Nijemci.

Možda sam trebao svoj stav zatajiti. Ne protiviti se stavu Vrhovnog štaba i tek sa cvrste pozicije jednog komandnog položaja nastojati uciniti, što se može. Ali ja sam tada smatrao za svoju dužnosti, da upozorim na pogreške pokreta i komande.

adil-zulfikarpasic-put-u-focu-1957-4

(“Godišnjak”, 1957.)

priredio: Kenan Sarač

_ _ _ _ _

vidi još:

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. – 1945. : Smrt do smrti…Priča Nataše Zimonjić-Čengić
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/04/genocid-nad-muslimanima-foce-1941-1945-smrt-do-smrtiprica-natase-zimonjic-cengic/

FOČA 1941.-1945.:Protiv zaborava i tabua…(FOTO)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/04/20/foca-1941-1945-protiv-zaborava-i-tabua-foto/

STARI TEKSTOVI » ADIL ZULFIKARPAŠIĆ: PUT U FOČU 1942.
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/29/stari-tekstovi-adil-zulfikarpasic-put-u-focu-1942/

HISTORIJA FOČE : 75 GODINA OD PRVOG OSLOBOĐENJA
https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/20/historija-foce-75-godina-od-prvog-oslobodenja/
FOČA, 20. januara,1942.
https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/20/foca-20-januara1942/
FOČANSKA OMLADINSKA ČETA
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/06/focanska-omladinska-ceta/
FOČANSKI PROPISI
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/10/focanski-propisi/
IZ HISTORIJE FOČE : Partizanska olimpijada u Foči
https://focanskidani.wordpress.com/2016/06/09/iz-historije-foce-partizanska-olimpijada-u-foci/

O GENOCIDU NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. – 1945. iz pera Ševka Kadrića
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/05/o-genocidu-nad-muslimanima-foce-1941-1945-iz-pera-sevka-kadrica/

75 godina od GENOCIDA u Foči : Stravične priče iz 1942.godine
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/23/75-godina-od-genocida-u-foci-stravicne-price-iz-1942-godine/

Advertisements

10 komentara na “STARI TEKSTOVI » ADIL ZULFIKARPAŠIĆ: PUT U FOČU 1942.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s