Andrićeva ambasadorska iskustva u Berlinu
Pomalo je neobično da je Hitlerova Njemačka prihvatila Andrića za jugoslovenskog ambasadora s obzirom na to da je Andrić bio pristalica atentata na nadvojvodu Franju Ferdinanda, pobornik ujedinjenja južnoslovenskih naroda i uvjereni protivnik germanizacije. Ipak, Viktor von Hiren, šef njemačke ambasade u Beogradu, je slao telegrame na više berlinskih adresa u kojima zagovara da se Andrićevo imenovanje prihvati. Andrića opisuje riječima: „On tečno govori njemački, ima oko 45 godina, neoženjen je, Hrvat je iz Bosne, pisac po zanimanju i uvijek je bio smatran jednim od politički najsposobnijih rukovodilaca u diplomatskoj službi Jugoslavije. Za vrijeme svog dugog djelovanja u Ministarstvu spoljnih poslova Andrić je uvijek održavao vrlo prisne odnose s ambasadom Njemačke i u svim pregovorima pokazivao je duboko razumjevanje zahtjeva i interesa njemačke politike. Svrha njegovog upućivanja u Berlin je da se pokaže koliko se velika važnost pridaje mjestu predstavnika u Berlinu i kako postoji snažna želja da se naglasi kontinuitet sadašnje politike prema Njemačkoj. Andrić je dobio odlikovanje Groskreuz nakon posjete gospodina Nojrata Beogradu.”
Andrić je obučen u tamnoplavi frak izvezen zlatnim šarama, ogrnut pelerinom, s trorogim šeširom ukrašenim bijelim nojevim perjem na glavi, 19. aprila u prisustvu ministra spoljnih poslova Joakima fon Ribentropa predao diplomatsku notu njemačkom kancelaru Adolfu Hitleru. Nakon ceremonije održan je i prijem na kojem je Hitler bio domaćin. Kancelar je s Andrićem kurtoazno razgovarao o unapređenju njemačko-jugoslovenskih veza u nauci i kulturi. Dan nakon predaje diplomatske note Andrić je sjedeo u počasnoj loži na velikoj paradi priređenoj u čast Hitlerovog rođendana.
Andrić je izbačen iz masonske lože Preporod u koju je primljen 1925. zbog ljubavnog odnosa s Persidom Keršenijević, suprugom književnika Gustava Krkleca, kojem je Andrić bio vjenčani kum!?
Nema sumnje da je Andrić volio žene i da su žene voljele njega, ali i o pravoj naravi odnosa s, recimo, Eugenijom Gojmerac, Zdenkom Marković ili Isidorom Sekulić, znamo vrlo malo. I o ljubavnoj aferi s Krklečevom ženom saznalo se tek iz masonskih izvora. Andrić se oženio kasno, u 66. godini, s kostimografkinjom Milicom Babić. Ali, poznavao ju je od ranije. Kad je Andrić bio ambasador u Rajhu i Milica je boravila u Berlinu jer je njen suprug Nenad Jovanović tada bio šef jugoslovenskog Presbiroa. Družili su se i Andrić je često zalazio u njihov dom. Možda je već tada planula ljubav. Drugi važan segment su žene u Andrićevom opusu. Stvorio je niz magistralnih ženskih likova, od krhke Mare milosnice, preko fatalne Anike, emancipovane Lotike (Na Drini ćuprija), škrtice Rajke (Gospođica) do spiritualne, nestvarne, neuhvatljive, idealne Jelene, ‘žene koje nema’”.
U časopisu ‘XX vijek’ objavljena je serija od dvanaest spoljnopolitičkih komentara potpisanih pseudonimom Patrius. U člancima se, recimo, pozdravlja Anšlus, veliča njemačka politika u Evropi, opravdava spoljna politika Milana Stojadinovića i pozdravlja njegova poseta Hitlerovoj Njemačkoj. Neki istraživači Andrićevih djela (Kalezić, Popović) su zastupali tezu da se iza serije tih članaka kao autor krije upravo Ivo Andrić.Andrić je 1939. po nalogu Milana Stojadinovića, a povodom posjete grofa Ćana, italijanskog ministra spoljnih poslova, napisao i kontroverzni Referat o albanskom pitanju (objavio ga je i komentarisao Bogdan Krizman u „Časopisu za suvremenu povijest” 1977. godine). Znamo pouzdano da je Andrić autor tog teksta.
Andrić je bio politički oportunista. Vešto je skrivao svoje pravo lice; razvio je posebnu taktiku maskiranja i vešta prilagođavanja novonastalim prilikama. Služio je revnosno i kontroverznim političarima, poput Cincara Markovića ili Stojadinovića. U Jugoslovensku radikalnu zajednicu upisao se vjerovatno iz straha za posao i karijeru. Ipak, ni relacije sa Stojadinovićem ni članstvo u JRZ nisu bile prepreka da se poslije rata stavi u službu komunističkih vlasti. Zapravo, nije teško otkriti korijene Andrićevog političkog kameleonstva. On je vrlo brzo, već 1919, doživio slom svojih mladobosanskih ideala, razočarao se u novostvorenu državu („prvu Jugoslaviju”) i kasnije je želio samo udoban život.
Andrić je u osjetljivom periodu uoči Drugog svjetskog rata čak pristupio Jugoslovenskoj radikalnoj zajednici kontroverznog Milana Stojadinovića.
Beogradska čaršija zvala je Andrića ‘fra Ivo’, a poslije rata ‘drug fra Ivo’.
Andrić je bio i ponavljač sedmog razreda sarajevske Gimnazije, mason, diplomata, predsjednik tajne đačke protivaustrijske organizacije Hrvatska napredna omladina, ali i član Stojadinovićeve Jugoslovenske radikalne zajednice, ambasador Jugoslavije kod Adolfa Hitlera, ali i predsjednik Saveza književnika Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata i član Komunističke partije.
VIDEO:
Ko je zaista bio Ivo Andrić
https://www.facebook.com/kenan.sarac.39589/videos/479781649043424/
priredio:Kenan Sarač
focanskidani 
2 komentara na “Ko je zaista bio Ivo Andrić? (foto i video)”