HISTORIJA FOČE : PREDIZBORNI ZBOR NARODNOG FRONTA U FOČI 1945.

HISTORIJA FOČE : PREDIZBORNI ZBOR NARODNOG FRONTA U FOČI 1945.

SARAJEVSKI DNEVNIK, 17.10.1945. piše :

PREDIZBORNI ZBOR NARODNOG FRONTA U FOČI

1.200 seljaka i radnika prisustvovalo je na manifestacionom zboru Narodnog fronta u Foči. Na zboru su govorili kandidati Narodnog fronta za izborni srez Foča – Kalinovik :
Ferid Čengić, Rajko Gagović, Remzija Ćorić i Šćepan Klarić.
Narod Foče, koji je u prošlosti bio uvijek prevaren i razjedinjen, našao je u novoj Titovoj Jugoslaviji svoj istinski put, put Narodnog fronta i konačno vidio kao kandidate Narodnog fronta seljake i radnike iz svoje sredine, istinske sinove naroda, koji su ga časno vodili u najtežim danima oslobodilačke borbe i koji će ga i danas voditi u bolju i srećniju budućnost. Narodne mase su na ovome političkom zboru manifestovale duboku odanost Narodnom frontu, koji je, uz pomoć širokih narodnih masa, ostvario svoj program oslobođenja naše zemlje i danas, sa istom snagom i stvaralačkim elanom, izgrađuje našu zemlju, slobodnih i zbratimljenih naroda Bosne i Hercegovine.
Na zboru su se naročito isticale parole “Hoćemo republiku”, “Za Tita, za Istru i Goricu”, koje je omladina donijela iz svojih sela, ona ista omladina koja je do juče bila nepismena i politički nesvjesna.
M.M.

SARAJEVSKI DNEVNIK, 17.10.1945.

priredio : Kenan Sarač/focanskidani
fotografija:internet/google

---

HISTORIJA FOČE : KOTARSKI URED U FOĈI – sadašnja zgrada Opštine Foča

Poĉetkom maja 1907.g. Zemaljska vlada dostavila je ZMF-u projekte za zgradu kotarske uprave i zatvora u Foĉi, a u propratnom dopisu navedeno je da će u prizemlju glavne zgrade biti smješteni poreski ured, štamparija, ekonomat, sobe za vojnog pomoćnika i putara, te na spratu prostorije za šumara, dvojicu politiĉkih sluţbenika i naĉelnika, za registraturu, ekspedituru i za sastanke, uz predviĊene troškove od 80.000 K (za obje zgrade). Opis sadrţaja odgovara nacrtima koje je Paržik potpisao u aprilu 1907.g.

priredio:Kenan Sarač/focanskidani

fotografija:internet/google

---

Narodni odbor Opštine Foča krajem 1940. – tih i početkom 1950. -tih.

• fotografija preuzeta sa socijalnih mreža –

Narodni odbor Opštine Foča krajem 1940. – tih i početkom 1950. – tih… / fotografija preuzeta sa socijalnih mreža

fotografija preuzeta sa socijalnih mreža

priredio : Kenan Sarač/focanskidani

PRIGUŠENI EZAN

PRIGUŠENI EZAN

piše : Mimica – Asima Gičević /Bačvić/

istaknuta fotografija : Aladža džamija u Foči
foto : Kenan Sarač

Ne znam koliko danas ljudi putuju i obilaze gradove i sela u BiH, naročito ona uz granice naše domovine. Meni su takvi obilasci posebni, tjeraju me na razmišljanja o stvarnosti kojoj svjedočimo. Uvijek iznova, kako se mijenjaju ljudi i prilike, svaki put je to jedinstveni emotivni doživljaj kojeg vrijedi zapisati.

Ovaj put na mene je poseban dojam ostavio prigušeni ezan sa fočanske Aladža džamije. Neko će reći da je i to dovoljno , pa dobro je da ima i džamija, poslije svega što se desilo. Ali ja se pitam da li su džamije stvorene da svojim ukrasima ukrašavaju ljudske duše, ili su tu samo da se divimo vještim rukama neimara koji stvoriše takva prelijepa arhitektonska, umjetnička djela. Da li se pitamo zašto su tako oslikane, sa toliko raznovrsnih oblika i boja, a opet u savršenom skladu i harmoniji krugova, linija i matematičko preciznih geometrijskih figura. A među njima se naročito ističe „Aladža“, samo joj ime kaže: „Šarena“. Nije li je i njen graditelj Hasan Nazir napravio kako bi ona nama bila inspiracija, da i mi tako oslikamo i ukrasimo naše duše. Ovi zidovi ne govore, ne misle, ne djeluju, jer taj dar Svemogući je podario samo ljudima. Njima je ostavio u amanet da misle, govore i djeluju, te da iza sebe ostave djela koja će nove generacije koristiti i dalje nadograđivati, boreći se sa iskušenjima svog vremena. U ovom što im ove generacije ostave, da nove nalaze oslonac, snagu i pouku.

Pitam se zašto je poziv na svjedočenje o ljepoti ljubavi, dobra, milosti, mira, pomaganja i poštovanja među ljudima tako tih. Ko se boji i kome smeta taj poziv? Prigušeni ezan simbolizira upravo svijest ljudi koji na bilo koji način dijele zajedničku sudbinu prostora što se BiH zove, a nekako mi se čini i svijeta uopšte. Ako ima ljudi koji afirmativnim riječima i djelima pokazuju šta i kako treba raditi, njihov glas i poruke nisu podržani i pušteni u eter, da ne postanu „mainstream“ misli, riječi i akcije. Ne daju „masovni mediji“ prostora njima, već i dalje uporno šire mržnju, podjele, teme i priče na nivou primitivnih i zaostalih narativa, od najnižih ljudskih poriva do provincijalizma malograđanskih „prokondirenih tikvi“, kako ih Nušić naziva u svojim satiričnim komedijama. Sve dok ne čuh tihi, prigušeni ezan, sve ove stvari uzimah zdravo za gotovo. Svakodnevno naviknute uši uzimaju našu „show-reality“ stvarnost, prihvatajući je i ne prosljeđujući do mozga na procesuiranje šta to stvarno znači. Čak nekad i nesvjesno bivamo uvučeni u igru komentara, na temu ovaj ovo rekao onaj ono, i tako godinama. Svi ti komentari i prepucavanja ne vode ni čemu ako nisu ispravno kanalisani i usmjereni. Sve su to pucnji u prazno, ili raspršena magla od koje ne nastaju oblaci od koje bi nastala kiša, ne rosulja, već obilna kiša, poput one od koje zemlja procvjeta, donese život i plodove u najraznovrsnijim oblicima. Sve dok su tihi, prigušeni ezani u džamijama naše drage domovine, znajte da je to slika i prilika nas samih, naše sviknute naravi da prihvatamo stvari kakve jesu, da ne razmišljamo kako granice realnosti pomjerati. A to se mora učiniti ako mislimo na budućnost naše djece, da stvorimo Evropu u Bosni, a ne da nam djeca traže Evropu i svijet mimo Bosne. A samo ovdje, na svom topraku i domovini mogu naći sebe.

Iz sveg se srca nadam i iskreno molim da, iako prigušen, ne bude gluh ezan s obnovljene fočanske džamije.

Mimica – Asima Gičević /Bačvić/

istaknuta fotografija : Aladža džamija u Foči
foto : Kenan Sarač

Aladža džamija u Foči, 1890. godine

[JOŠ UVIJEK NENAPISANE] FOČANSKE PRIČE : NACISTIČKI ZNAK NA PROZORU FOČANSKE GIMNAZIJE

[JOŠ UVIJEK NENAPISANE] FOČANSKE PRIČE : NACISTIČKI ZNAK NA PROZORU FOČANSKE GIMNAZIJE

Onomad, meščini mi se u školskoj 1976./77. godini desio se slučaj sa svastikom.
Nacistički znak neki “slobodni umjetnik” nacrtao na prozoru fočanske gimnazije.
Svastika ili kukasti krst (iz sanskrita – objekat koji donosi sreću) je simbol oblika jednostranog krsta sa savijenim krakovima pod pravim uglovima okrenutim na desnu ili lijevu stranu. Arheološki dokazi ukrasa u obliku svastike datiraju još iz neolitika. Svastika kao simbol kroz historiju se javljala u brojnim kulturama širom svijeta. U modernom svijetu najčešće se koristi u indijskoj kulturi kao geometrijski motiv ili religiozni simbol u istočnim religijama kao što su hinduizam, budizam i jainizam.
Zbog korištenja od strane Nacističke Njemačke kao simbola, svastika je postala omražen simbol širom svijeta, a u nekim zemljama je i zabranjeno njeno korištenje.
Helem nejse u taj vakat kroz Foču je prodefilovala čitava bulumenta tadašnje SB – službe bezbjednosti.
Da li su ikada pronašli “slobodnog umjetnika” ili više njih nije mi poznato.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Kenan Sarač

design: Kenan Sarač

fotografije:focanskidani

oprema teksta:focanskidani

DOKTOROVE PRIČE : ŠTA JE PISAO BOŽO ŽARKOVIĆ

DOKTOROVE PRIČE : ŠTA JE PISAO BOŽO ŽARKOVIĆ

Foča je oslobodjena od četnika 20. januara 1942.
Taj dan u Foču je ušao Durmitorski Odred pod komandom Obrada Cicmila.
Nije bilo borbe.
Četnici su se jednostavno sklonili u svoje kuće.
Na jednoj proslavi nam je pričao Obrad Cicmil o tome.
Izmedju ostalog pričao nam je kako je sakupljao ljude za odred.
Neki su ga ovako pitali:
“Idemo li to da bijemo Turke?”
Jovan Mumin i Božo Žarković su navodno pobjegli sa stratišta u mjestu Kazan u Hrčavki.
O tome je Žarković napisao knjigu.
On opisuje kako je bježao. Uz put je sreo mnogo “ustaša” pa ih je opisao.Svi su nosili civilna odjela.
Ni jedan dio neke vojne uniforme. Ćak ni oružje nije spominjao osim poneke puške starog tipa kao i lovačke puške.
Po njemu su svi muslimani ustaše.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Zijad Ajanović

design: Kenan Sarač

fotografije:focanskidani

oprema teksta:focanskidani

DOKTOROVE PRIČE : 500 GODINA

DOKTOROVE PRIČE : 500 GODINA

Sam sebi se mučim kada se sjetim koliko smo se dodvorivali u cilju učvršćivanja “Bratstva i jedinstva”.
Imali smo neogranićeno povjerenje u “braću po krvi i jeziku”.
Prvi slobodni izbori su po ocjeni stranih posmatraća protekli legalno.
Pitam ja moga komšiju Radojicu Teševića koji je trebao da bude najpozitivniji Srbin u Foči : Koliko će
ova vlast trajati?.
On kaže : “500 godina”
Pitam zašto 500 godina, on odgovara :

• “Pa i Turci su vladali 500 godina.”

• 

• 

• 

• 

• 

Zijad Ajanović

design: Kenan Sarač

fotografije:focanskidani

oprema teksta:focanskidani

DOKTOROVE PRIČE : PISMA

DOKTOROVE PRIČE : PISMA

Ja se sjećam da su nama pokazivali originalna pisma Draže Mihajlovića
u kojima on jasno poziva svoje vojvode da
” . . . Drinu očiste
od Turaka i Hrvata”.
Sada ta pisma niko ne spominje.

---

Vladika Amfilohije kaže za tzv. “Istragu poturica”:
“To nije bilo dobro ali se moralo . . . “

---

Paranoji nikada kraja
Džaba im šaljemo postovima o nagradjenim učenicima i sportistima oni zapeli za Mladića,
a potiv medjunarodne zajednice.
Niko se nije našao da ustvrdi da za bombardovanje Srbije nije kriva medjunarodna zajednica nego vodje koje su bile korak do masovnog genocida nad
Bošnjacima i Šiptarima.

• 

Zijad Ajanović

design: Kenan Sarač

fotografije:focanskidani

oprema teksta:focanskidani

I U FOČI SU UBIJALI SPORTISTE

I u Foči su ubijali sportiste, ugledne i uzorne građane.

Fotografije govore više od 1000 riječi.

I niko nije još uvijek odgovarao za ta zlodjela bolesnog uma.

Osam (8) fudbalera FK “Sutjeska” Foča ubijeno – KPD Foča

– 1 razmjenjen (pušten iz KPD Foča)

Fudbaleri FK “Sutjeska” koji su ubijeni – žrtve zloglasnog logora KPD Foča :

Ismet Pašović. 

Šaban (Hasan) Durak /10.03.1933. – 1992./

Nedžib Lojo – Jojac

Avdo (Mehmed) Mehmedspahić (1950. – 1992.)

Smajo Bačvić – Turulja

Rešad (Avdo) Hadžimešić – Rešo (1954. – 1992.)

Suad Memić – Sule

Murat Granov – Fure 

_ _ _ _ _ _ _ _ _

U zloglasnom logoru KPD Foča je bio i nekadašnji golman FK “Sutjeska” Uzeir Aganović – Agana. On je razmjenjen. Živi u inostranstvu.

REŠAD (Avdo) HADŽIMEŠIĆ (1954. – 1992.) – odveden u zloglasni KPD aprila 1992. Odveden u avgustu 1992. u nepoznatom pravcu. Od tada mu se gubi svaki trag.

AVDO (Mehmed) MEHMEDSPAHIĆ (1950. – 1992.) – Odveden u zloglasni KPD, odakle mu se gubi svaki trag.

priredio:Kenan Sarač

design:Kenan Sarač

oprema teksta:focanskidani

ZABORAVLJENE HEROINE : IZETA ČOROVIĆ

ZABORAVLJENE HEROINE : IZETA ČOROVIĆ
Grebak, 27.08.1992.
https://www.facebook.com/kenan.sarac.39589/videos/1268785736809674/
Heroina Izeta Čorović donijela je sa Orahovica [linija odbrane Goražda] na Grebak, ranjenog dječaka Elvira.
Pješačenje sa Orahovica na Grebak počinjalo je sa prvim mrakom, prolaskom kroz linije tzv vrs, pješačilo se cijelu noć kroz privremeno okupiranu teritoriju.U ranu zoru stizalo bi se na Grebak.
Naša heroina, Izeta Čorović je na Grebak donijela ranjenog Elvira i njegovu igračku, plišanog medu, nakon što je Elvirova porodica poginula od granate tzv vrs u Goraždu.
priredio:Kenan Sarač/focanskidani

fotografije:screenshot
[dio iz videa objavljenog na youtube, 22. marta , 2011.]
izvor:youtube [HILMO ČOKO]
RAT U BOSNI-GREBAK 1992*(War) snimci uživo-/PUT SPASA/GORAZDE-SARAJEVO-BOSNIA and HERZEGOVINA
https://youtu.be/47y3E0IeUXI

ZABORAVLJENE HEROINE : IZETA ČOROVIĆ

DODATAK

izvor/vrelo:

Posted on 3 Avgusta, 2016
izlog knjige : ZLOČIN NAD DJECOM U GORAŽDU TOKOM OPSADE 1992-1995 mr. Muamera Džananovića
https://focanskidani.wordpress.com/2016/08/03/izlog-knjige-zlocin-nad-djecom-u-gorazdu-tokom-opsade-1992-1995-mr-muamera-dzananovica/

Zločini nad djecom u Goraždu tokom opsade 1992-1995. : magistarski rad / Muamer Džananović
Sarajevo : [M. Džananović], 2014.
119 listova : ilustr. ; 30 cm cm

Zločini nad djecom u Goraždu tokom opsade 1992-1995. / Muamer DžananoviĆ
Sarajevo : Univerzitet, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, 2015. (Tešanj : ǂPlanjax ǂkomerc)
304 str. : ilustr. ; 25 cm

Posted on 8 Septembra, 2020
ZABORAVLJENE HEROINE : IZETA ČOROVIĆ
https://focanskidani.wordpress.com/2020/09/08/zaboravljene-heroine-izeta-corovic/

SIRENA – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 25.dio – KRAJ)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

SIRENA       (25)

Deseti dan u mjesecu, tačno u dvanaest sati, zajaukala je sirena, u dane i vrijeme kako je navijena. Dok je jaukala, začula se velika eksplozija iza Pilane, prema Drini. Zemlja je zadrhtala od detonacije.
Svi, i u Pilani, i u koloniji, potrčali su ne bi li se sklonili. I Vratilo je napustio svoje radno mjesto na kapiji. U stopu ga je pratio Mazalo i sve oko sebe slikao „Zenitom“, ne bili na ovom događaju zaradio. Svi su gledali u nebo, ali gore nije bila ni jedna „štuka“. Tada su stali, ne bi li došli sebi. Sve je trajalo kratko, ali i predugo za one koji su sa sirenom doživjeli i obrušavanje „štuka“ s visina, a bombama ih
„zalijevali kao da su crveni luk u bašti“, kako to kaže motorista Gavro. Kada je sve prošlo, mnogi su pili vode preko mašica. I u kući i u Pilani.
Niko ništa nije govorio, da šta ne zastrani. Neka ovo razbistri politika, govorili su, a onda će svoje dodavati.
U koloniji su vidjeli neke ljude u odijelima dok su ulazili Šabanu u kuću. Nisu imali šta vidjeti. U krevetu je ležao mršav i još crnji Šaban. Nagnuli su se nad njim, a on je gledao kroz njih. Nije ih vidio.
Ovakav, na samrti, napola od onog svijeta: Kako će to Šaban uraditi! Kada se smirilo, politika je rekla svoje: Eksplodirala je bomba velike razorne moći, zaostala iz proteklog rata.
Bilo je i drugo mišljenje. Kada sa napio u „Složnoj braći“, Generalni je ispalio:
– Bombu su tempirali nenaklonjeni elementi.

I narod je rekao svoje. Tražili su da Gerhard skine onu sirenu s fabričkog dimnjaka, da ih više ne podsjeća na Nijemce. To mu je bilo preče od „bombe velike razorne moći“ i „nenaklonjenih elemenata.“ Kada je Gerhard za ovo čuo, sklonio se na sigurno dok, ovo ne prođe. Nije htio skinuti švirenu, kako ju je on zvao. Sljedećeg mjeseca, kada se sve smirilo, tačno u dvanaest sati, desetog dana, jeknula je sirena sa fabričkog dimnjaka.
O ovome što se događalo niko nije pitao Kašma.
U posljednje vrijeme solo je ponavljao rečenicu: „Meni se primaklo, a i ovome se primiče – pa vidite“.

Sve što je bilo u koloniji, našlo se u Ćirovoj zadaćnici za pismeni iz srpskohrvatskog jezika. Sestra Sada je imala dvije sveske, pa mu je dala jednu za „pismeni“ u školi.

K   R  A  J

Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

OSKAR – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 24.dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

OSKAR     (24)

Jedne zime pao je veliki snijeg, u visinu mimo ljudi, a minusi do puno ispod nule. Kolonija pod snijegom, zaleđena, uokvirena bjelinom. Kao na razglednici. U šumi poviše kolonije pucalo drveće, a voda smrzla u cijevima.
Žene na fijakerima snijeg topile. Montažne kuće su mala brda u bijelom. Pale bi, da stariji nisu skidali snijeg drvenim lopatama s krovova, a djeca čistila ispred kuća. Škola ne radi. Djeca ostala u svojim kućama.

Kako se išlo od kuće do kuće? Jedni bi lopatama razbacivali snijeg ustranu, pravili prtinu. Prije lopatanja, s krovova svojih kuća sve bi se dogovorili, pa se znalo kuda prtiti. Tako bi prtili od kuće do kuće, a okolo visoki zidovi od snijega. Komšije bi se vidjele, ako bi se sreli, ili se prtine ukrštale. Na tim raskrsnicama pričali bi kako doći do drva. Radio „Mileva“ okrila da je vidjela Karagu, prtio put prema spiljama, onoj kosoj strani do Drine, a tu još je bilo drveća. Samo što je Mileva razotkrila Karagu, svi su se sa sjekirama spuštali Karaginom prtinom do same Drine. Karage nije bilo, beli ga je prtina smorila, pa se vratio kući.
Drveće se nije vidjelo, bile su to gomile snijega. Lopatama su opet pravili prtinu, ovaj put do drveća, pa ga rukama rastresali da otpadne snijeg. Grane i stabla bi sjekli, pa drva dijelili. Djeca bi ih, iscijepana, u velikim čohanim torbama nosila svojim kućama.

U duguljaste limene šporete koje su svi u koloniji zvali „fijakerima“, valjalo je stalno dodavati drva. Svi su bili u onoj glavnoj prostoriji, i po noći, a majke bi svu noć ložile vatru. Ono što bi domaćini cijeli dan

nacijepali na spiljama iznad Drine, za noć bi sagorjeli, a ostalo bi malo i za jutro. I opet sa sjekirama i lopatama do Drine. I tako dalje: iz dana u dan, a minusi nisu opadali.

Bez vunenih džempera i zimskih jakni nije se moglo napolje. I nakon tri dana, traktor je grtalicom pročistio put od kapije Pilane do kolonije, pa su „Maglićevci“ mogli na posao. Ovu akciju traktoristi su proširili i na sela. Bili su stali gateri bez radnika. Obustavljen je dovoz šumske oblovine, i kamonima i vozom. Drina se prvi put zaledila, pa trupci nisu mogli ni Drinom. Tek, Bog Jedini zna kako je radnicima bilo na Zelengori u šumskim katunima, u kojima su zimovali. Za utjehu su imali veliku burad u koja su ložili drva. U pilani na Brodu bilo je od ranije naslagane oblovine. Spašće i ovi munusi, a s njima i snijeg.
Prije ušća rijeke Bistrice u Drinu, iznad same rijeke, bila je je jedna omanja kafana, sklepana od dasaka i okoraka, prekrivena salonitom. Gazdu su svi zvali Kruško. Posljednjih decenija pio je samo rakiju od kruške, a uza se imao i „kruškovite prijatelje“. Samo bistra rakija, za njih nisu ni postojala obojena pića. Bistra ih rakija samo ozari, udari u lice, no pamet ne uzme. Tu je za njih svijet počinjao i tu se završavao.

S Kruškom su sklepali kafanu. Sav materijal dovukli su traktorom iz pilane: grede, daske i okorke, pa nisu trošili svojih para, a nisu ih ni imali. Sjekirama su tesali grede i daske, a njih pokovali sve klanfama.
I kada su završili, crvenom su kredom, na, sjekirom istesanoj, platici, napisali „Kod Kruška“. I ekserima je zakucali iznad vrata.
Šank, stolove i stolice, napravili su od šumske građe. Šporet od manjeg bureta za naftu. Pri dnu su izrezali otvor za vratanca i postavili ga na onisko željezno postolje s nogama. Sve ovo su oni uradili ranije, prije negoli je napadao veliki snijeg.

Kafana se brzo pročula po dobroj rakiji, ne samo od kruške. Odnekle, sa strane, dobivali su rakiju i od jabuke i sitnih šljiva. Kruško je bio krupan i zdrav, snažan, pedesetih godina, guste, crne kose. Niko nije znao kako je izganjao prijevremenu penziju. Kćerke mu se poudavale, a on ostao da živi sa svojom „starom“, kako ju je protokolarno zvao.

Kafana je uvijek bila puna, nikad nije bila bez rakijaša. Dolazili su odsvakle, pili po cijeli dan, izlazili i puzali do iznad rijeke i povraćali, pa groktali, pa opet povraćali, a onda bi se vraćali, kao da rakije više nema u njima, i krenuli ispočetka, cijele bogovetne noći, sve do jutra.

Tim rakijašima „majka rakija“ je istrošila i jetru i mozak, jedino su između ovih dasaka nalazili smiraj. Trebala im je ova tišina, s malim prozorima, bez velike svjetlosti, koja im nije ležala na srcu: a tama ih odmarala. Onome kome je rakija izgrizla organe, tiha, mala, mračna prostorija bila je terapija, bez koje nisu mogli zamisliti sutrašnji dan. A rakija ih bez milosti točila. A trebala im je da bi, prema njihovom umišljaju, ostali dostojanstveni i visoko dignute glava, dok ih ne bi povalila i stavila u bolesnički krevet, da se mnogi više i ne podignu. Ponekad bi neko tiho krenuo pjesmu, drugi bi je tiho prihvatali, ili su je znali, ili je ne znali, nije se u tome niko pitao, svako je za sebe pjevao, prema tekstu koji im je nadolazio, pa pjesmama nije bilo kraja. Nizale se jedna za drugom. Nisu marili da li to rakija iz njih pjeva ili pak oni.

Bilo je i lovačkih priča, koje su, čini se, na najbolji način pričane uz rakiju, a kada bi koji pričalac bio mnogo pod rakijom, ispale bi toliko lovačke, kao da su nastale u nekom nestvarnom svijetu: ništa od onog što je pričano ne bi se moglo dogoditi čak ni u snu, ali rakijaši ga ne bi prekidali. Možda i bi, da je tu priču počeo kada su bili trijezni, pa bi ga prekinuli, govoreći mu da „smanji ribu“, a ovako bila kakva priča godila je njihovim ušima, a da ga pri tom nisu ni slušali.

Samo što bi jedan pričao kako mu u bašti rastu velike tikve, da ih mora rezati testerom, drugi bi rekao da je u njega izrasla lubenica da je dva čovjeka ne mogu unijeti u kuću, a treći, da u njega na selu rastu tako mali paradajzi, da se jedva golim okom mogu vidjeti, i šta će on: kada bi pošao da ih bere, nosio bi stakleno povećalo. Kruško ovakve rasprave prekidao sa „hajd živjeli“, ili bi ih sve iznenadio viješću da je dobio novu rakiju od višnje, takvu kakve nema u ovim krajevima.
– Je li to lovačka? – neko bi upitao.
Kao da je očekivao ovo pitanje, Kruško bi ispod šanka izvukao litrenjak, a onda ga donio do prvog stola:
– Evo, neka svako sebi sipa, ovo kuća časti. Pa ko ima obraza, neka kaže.
– Bravo, Kruško! Svaka tebi čast! Živio stoćku i još koju godinu!
Zvaćemo te Višnjo – uzvikivao bi onaj koji bi sebi sipao.

Kada je napadao veliki snijeg, ni traga od kafane. Kafana se nije ni vidjela od snijega. Kako je Kruško došao do nje, to niko nije mogao znati, jer stanovao je podaleko, u selu Điđevo, a odozgo nije ni bilo prtine. Čim je došao, velikom, drvenom lopatom počistio je snijeg ispred ulaznih vrata, a onda prtio nizbdo do glavne ceste, kojom niko nije prošao. Onda se vratio i ušao u kafanu, sjeo za jedan sto, a ispred sebe stavio litar kruške, još ne skidajući tešku, kožnu, šofersku jaknu. Bilo mu je teško što je sam u kafani, pa je naginjao čašicu za čašicom, kolika mu je bila muka.

Nakon ko zna koje čaše neko otvori vrata, kada ono stari, omalehni Vejsil iz kolonije, sav od snijega, sam sobom isprtio jedan kilometar. Ne prođe mnogo, kad uđe Sakson, starac, inžinjer u penziji, volio pleh muziku, a nju mu je posljednjih godina skroz naskroz zamijenila rakija. Strovali se na stolicu do njih dvojice, čim sjede Kruško mu nasu „krušku“. Tamam što se pojadiše na snijeg, kad, eto ti još trojice rakijaša. Svi su stanovali iznad prodavnice mješovitom robom. Za čizme su pričvrstili široke daske, pa su hodali po površini snijega. I to ih je spasilo. Dok su odvezivali daske, Kruško dobaci:
– Ovaj izum ću prenijeti i ostalim rakijašima! Reći ću im: dođite, a ne kroz snijeg: nego preko njega.

Kada sjedoše, bilo ih je šesterica oko stola, Kruško ih uputi:
– Ostanite u tim šoferskim kožnjacima i bundama. Znajte da nemamo drva.
Kao po dogovoru, uđe još jedan na vrata. Na sebi unese smet snijega. Čim uđe, nakloni se do zemlje:
– Snijeg i rakija idu zajedno!
Svi skočiše na noge da ga pozdrave. Ovaj gost ih je iznenadio. Bila je rijetkost da on navrati, iako su znali da je veliki rakijaš, ali otkud po ovome snijegu! Još ostario, prevršio osamdesetu. Uglas zavikaše:
– Otkud tebe, Osko, po ovom snijegu i minusima. Nisi traktor da se probiješ – dobaci mu Kruško.

Dok je Kruško govorio, Oskar je skinuo dugi, stari talijanski šinjel, kome je davno istekao rok trajanja, a ostao u onome svome, a skoro raspadnutom, crnom kaputu, koji se po tome u potpunosti slagao sa onim šinjelom, a ispod se vidjela šarena, toplija košulja. Svi opet zagalamiše:
– Šta skidaš šinjel, na tebi kamenje nosili! Napolju je minus
dvadeset i osam! Jesi li pri sebi, obuci to dok se nisi zaledio ko onaj naš šporet. U nama je sve što imamo, to je rakija, a drva nemamo.

Oskar ih ne posluša, dugi kaput presamiti preko naslonjača stolice drugog stola, a onda oboje donese do onog oko koga su se okupili i sjede; nije se obazirao na hladnoću. Čim zasjede, Kruško mu nasu čašu rakije, govoreći:
– Osko, da se zgriješ, naj rakije od višnje.
Osko će:
– Da je od govana, meni je dobra! Ona obojena su otrov!
– Snijeg i studen, kod rakije, ne mogu ti ništa.
– Šta će mi? Još nije bilo zime, a da sam ozebo. Sada sam prošo
četiri kalometra od Foče, ovom drugom stranom, pored Luka, sve odozgo po snijegu. Brzo sam gabeljo, da sam stao, propo bi, da se i ne vidim. Mogo me snijeg zatrpati. Ali, neće grom u koprivu, pa ni Osko pod snijeg.

Iako ih je grijala rakija, kako se dan kratio, a večer nadolazila, studen je sve više ledila svaki kutak ove kafane, da su se sve više skupljali u se, samo Oskar, iako bez šinjela, na hladnoći se nije skupljao. Znao je pijan noć provesti u nekom jarku, pored ceste, ili u nekoj pećini, kojih je bilo posvuda: ako mu se nije išlo do gazde Slavka, kod koga je radio i živio, daleko na Barakovcu. Na minusima bi hrkao u nekom jarku, a iz nosa mu je virila ledenica.

Kao i uvijek, bio je u svim pričama; onakav kakav je trebao ovoj okolini; slobodan i drukčiji, bez ikavih okova, a dobar „ko hljeb“, kome su se svi mogli popeti na glavu i tu su mogli ostati i širiti se koliko im je volja.
Pili su i šutjeli, neki su počeli drhtati od hladnoće. Već bi neki krenuli kući, ali ih sramota da prvi ustanu i napuste rakijaško društvo. Svu tu čamotinju razbio je Oskar, kolačajući očima i govoreći:
– Šta vam je? Zima nije smrt! Ja sam se u ovo doba kupo u Ćehotini.

Onda ustade na noge:
– Evo, saću se okupati i u Bistrici.
Svima oči živnuše kad čuše Oskara, znali su da se svake zime kupao u Ćehotini. Sav bi se svijet okupio.
– Na moju dušu, Oskar će se kupati u Bistrici! Jel de, Oskar? – upitaće nezainteresirano starac Vejsil.
– Ne benavite, kakvo kupanje na minus dvadeset i osam stepeni!- dobaci neko, brinući se za Oskovo zdravlje.
– Ako hoće, neka se kupa – drugi će.
– Šta vam je, je li Bog s vama? – kaza jedan od one trojice, najmanji od onih što posljednji dođoše. Svu ovu priču prekide Kruško, on je znao ono što su i oni, samo se toga nisu sjetili. Kaza im:
– Znam ja što Osko hoće da se kupa. Zato što je Bistrica zaleđena,
pa to ne može biti. Idi se ti, Osko, junači na drugom mjestu, nemoj se pred nama razasipati!

Kada ovo ču, Oskar naglo ustade, dižući ruke uvis. Glasno kaza:
– Razbit ću led i kupati se!
– Baš hoš? – Vejsil će.
– Hošu – odgovori mu Oskar njegovim jezikom, ne sjedajući i ne spuštajući ruke.
– Kako ćeš ga razbiti! To je glupost – na to će Kruško.
– Nije mi prvi put. Ti ćeš mi Kruško dati macolu: na jednom
mjestu razbijem led, da mogu ući u Bistricu, i razbiću led dvadeset koraka ispod, pa tamo izađem.
– Ti ćeš roniti!? – zagalami Kruško – bogami Osko, ti si za ludnice.
Ako i tamo imaju lijeka za tebe. Okani se kupanja, Oskanijo! Ko zna hoš li izroniti?
– Daj macolu, Kruško – Oskar će.
– Baš hoš – opet će Vejsil.
– Hošu, daj macolu, pa idemo.

Izađoše polahko. Kruško je nosio macolu. Spuštali su se niz strminu do Bistrice. Lopatama su razgrtali snijeg. Ispred svih je išao Oskar u talijanskom šinjelu koji je ostavljao tragove po snijegu oko njegovih nogu. Oskaru se žurilo da se pokaže.

Studen se svima uvlačila u kosti, da su drhtali kao prut. Ostarjeli Vejsil bio je posljednji, njega je starog skroz uhvatila rakija, pa se za njima teturao. Ali je htio da vidi i ovo čudo. Pa neka umre, tako je u sebi mislio.

Kada dođoše do Bistrice, svi zastadoše, a Osko od Kruška uze macolu i po ledu, korak po korak, u cokulama, krenu prema sredini Bistrice. Kada dođe, zamahnu macolom, ali se ona odbi, koliko je led bio pun i jedar. Osko opet udari, pa opet, i još koji put. I led popusti. Oskar ga probi. Napravi se rupa, kroz koju poče istjecati Bistrica. Sad macolom poče širiti rupu, dok ne bi na oko pola metra, da se može prvo nogama spustiti.
Onda, izbroja dvadeset koraka ispod, pa opet poče udarati macolom, kao da u ledu reže obrvu, pa zatim joj s nekoliko udaraca otvori oko: Bistrica ga pogleda i bistre suze niz led potekoše. Osko nabrzinu skide šinjel, zatim onaj drugi kratki kaput, zatim košulju, a onda i suknene pantalone. Osta samo u dugim gaćama i žućkastoj potkošulji. I takav, vrati se nazad, dvadeset koraka do one prve rupe. Macolu je ostavio dolje, sa strane, sa odjećom, gdje ih Bistrica nije mogla dohvatiti.

Kruško i ona peterica, zvjerali su ne vjerujući svojim očima. Iako su bili pijani, ova slika ih je skroz otrijeznila. Nisu vjerovali ovome što vide, kao da su u nekom snu, ali ne bi da ga prekidaju. Nisu ni treptali, samo da sve vide. Sve im je ovo ličilo na mađiju.

Oskar, u dugim gaćama i potkošulji sjeo je na led, s nogama u rupi. Naslonio se na ruke, a onda se polahko spuštao u Bistricu i nestao. Ovi na obali se ukočiše. Kao po komandi okrenuše glavu ispod, prema drugoj rupi. I čekali. Sekunde kao vječnost.
– Majko moja, što ga pustismo! – jeknu ostarjeli Vejsil – bit će da smo mi krivi, ako ne izroni. Oskara ne bi, a oni na obali se nisu micali. Htjeli bi da siđu na led, da pomognu Oskaru, ali ih noge nisu slušale: ukočene, kao i njihove misli.

I odjednom, izroniše ruke Oskarove, s rukama na ledu, podiže se na njih, i kao pastrmka kad lovi mušicu, izbaci se iz ledne vode na led.
Kruško ne mogaše, a da ne uzvikne:
– Sastavi ga, Oskoooo!

I Osko ga sastavi. Spoji bradu s nosom, okrećući se prema njima. Onda brzo, dok se Bistrica slijevala s njega, skide potkošlju i duge, gaće, pa onako gol, gurnu ih pod led, pa poče oblačiti pantalone, košulju, kaput, i na kraju šinjel. Kada ovo završi, ponese macolu prema rakijašima.

Šutjeli su dok su se vraćali prtinom. Niko da ijednu riječ progovori. Još ne vjeruju u ono što su vidjeli.

Jedno stablo je puklo, pa je Oskar za sobom povukao veliku, otpalu grančinu, a onda su je zajedno uvukli u kafanu. Njih šesterica su je lomila rukama i odozgo, skinuvši poklopac bureta, gurali izlomljene grančice u šporet, a stari Vejsil je pri dnu otvorio vrata, nabacao starih novina i potpalio. Za to vrijeme, Oskar je sjedio za stolom i otpuhivao. Samo je rekao:
– Kruško, stavi litrenjak kruške preda me, oni će šporet nahajcati.

Tako je i bilo. Njih dvojica su pili, a kada se vatra razgorila, posjedaše i drugi rakijaši. Oskar je „krušku“ pio „iz ruke u ruku“, sve naiskap, jednu za drugom. Nakon šeste čaše, Kruško ga upita:
– Dugo te nije bilo.
– Brojao sam korake. Hodao sam pognut po dnu Bistrice, nisam ronio. Kad bi se uspravio, udario bih glavom o led.

Kruško ode u jednu malu sobu iza šanka i na papiru donese izrezane komade suhog mesa i stavi ih pred Oskara:
– Ovo je nagrada kuće za ovo što si učinio.
Oskar je halapljivo trpao u usta komade suhog mesa, a zalijevao ih „kruškom“.
Trebalo je vremena da ih šporet dotakne. Mrak se sve više hvatao, gustoćom rijedio dnevnu svjetlost. Upalili su lampu na zidu. Vejsil smrzlom rukom zadiže staklo, a onda šibicom pripali pamučni fitilj, koji je u donjem dijelu umočen u gas. Napokon, sve ih lampa obasja. Grančice u šporetu pucketale, ali je trebalo dugo vremena da ih zgrije.
Neki od njih su drhtali, ozebli na Bistrici, a Oskar se znojio od kruške.

Izjutra, svi su se budili, svako na svom stolu. Rastezali su se. Samo je Oskar i dalje držao glavu u rukama na stolu. Kad su mu podigli glavu, iz usta su mu virili veliki komadi suhog mesa. Nije imao zuba, pa je gutao nesažvakano meso.

Oskar se umalo nije udavio gutajući velike komade suhog mesa, no opet nikoga od njih nije budio da ga udarcem u leđa vrati u život.

Oskar Kuštek živio je u dva izdanja. U prvom je bio Trijezni, u drugom Pijani. Kada bi se ova dvojica sudarila na putu, ne bi se prepoznali. Ako bi išli jedan prema drugom, ovaj drugi, zbog svog obrazovanja i školskog odgoja bijegao bi od ovog prvog. Pijani bi vidio, samo bi rekao za Trijeznim, da ga ovaj čuje: „Škola nije za takve“. A kada bi Trijezni uzmakao, promrljao bi: „Ni njemu nije lako!“
Strojar Gerhard, rođeni Nijemac, nakon rata, onog Drugog, nije se vratio u svoju domovinu, sreo je na putu Pijanog. Vraćao mu je knjigu
„Nebo ne zna za miljenike“, njemačkog pisca Erih Marije Remarka, koju mu je Trijezni, sedam dana ranije, donio iz svoje biblioteke. Prije toga, Gerhard ga je u parku, gdje su se sreli, uvjeravao u ispravnost jednog Remarkova citata, izgovarajući ga naglas, onako kako mu je to dozvoljavao „njegov“ srpkohrvatski jezik: „Što više ti voljela sebe, ti manje vrijedila“. Trijezni se oštro suprotstavio ovoj Remarkovoj misli, govoreći: „Koliko sebe voliš, toliko vrijediš.“ I kada je pročitao ovu knjigu, na veliku žalost Trijeznog, Gerhard je još više bio uvjeren u ispravnost onog Remarkovog citata.
I ponio je knjigu da je vrati Oskaru. Slučaj je htio da u Aladžanskom parku sretne Pijanog, a da ne vidi da je ovaj pijan: razdrljena košulja i pantalone koje su se vukle po zemlji nisu mu ništa govorili. Zato mu se i svidjelo ono što je rekao Remark. Kad su se sreli, Pijani ga nije prepoznao, htio je proći pored njega. Gerhard, kada je vidio da će ga zaobići, stao je pred njega, pružajući mu knjigu, govoreći: „Evo, tvoja knjiga. Ti što manje sebe voljela, ti više vrijedila.“ Blago se nasmijao, gledajući u Pijanog, da vidi šta će mu on reći. Pijani zastao, pogledao ga u čudu, otkud ovaj pred njega, još mu nudi neku knjigu. Samo je rekao: „Ni tebi nije lako.“

Zaobišao ga je, kao neki stub, da ne udari u njega.

Gerhard je knjigu vraćao pogrešnom čovjeku, ovo nije bila knjiga Pijanog. Knjigu mu je dao Trijezni, njemu je valja ivratiti.

Oskar Kuštek je odrastao u sirotištu. S djecom iz sirotišta završio je četiri razreda osnovne škole. Bistrog i nadarenog, primili ga u Građansku školu, koja je bila u rangu niže realne gimnazije, a trajala tri godine. U njoj su se školovali kadrovi za privredni i društveni razvoj. Tako je pisalo u publikaciji ove škole.

Dođe rat. Oskar sa školskom torbom, preda njega ispade momak, lijep, Bože sačuvaj!, kako pjesma kaže: momak visan, lijep ko pisan. Od trave do glave: srbijanski kožni opanci, s kljunom, oputom izvezeni; hodom jelen, duga kosa, šajkača s kokardom iza pasa. Na njemu sve kao saljeveno, čak i duga kama iza pojasa mu paše: prelijep da ubija. Začaran, Oskar u njega blene, nikako da ga se nagleda. I ne gledajući ga, vojnik razminu. Napojen ljepotom, u ekstazi se za njim okrenu.
Bog dade, kao da je iz zemlje nikla, kao u susret ide Sejdefa!
Lomna u struku, vita, iz duga vrata joj nikla kita cvijeća, u šamiji s kericama. Čuvena ljepotica, tako lijepa, da su žene, prvi put videći je, odmahivale glavom, čisto žaleći je, kao: džennetska hurija, uvehnuće sa svoje ljepote, jer se spram nje neće naći parca. Takvom je i pjesma pamti. Sakupe se momci u večeri rane, pa kad vince udari u lice, krenu ganutljivo pjesmu, da ubija: Sejdefu majka budila. I koliko god horski pjevali, svaki je u mislima pjevao svoju pjesmu, solo, snatreći kako joj pjeva pod pendžerom, ili, još bolje, na uho; a možda se neko i umisli, usta na usta da joj pjeva, bludi, svaki za se, da joj je „prvo gledanje“.

Varaju se žene: ljepota na ljepotu! stvoreni jedno za drugo. No vojnik, mimo nje. Onda se, kao prenut iza sna, nekako kao u kolu, na jednoj nozi se okrenu: lijevom joj rukom pokri oči, kao u igri: pogodi ko sam? A onda, desnom, kao gudalom preko struna, prevlači kamom preko glasnih žica, da se baš ništa ne oglasi – ni glaska. Tek, zadrhta, kao slomljen cvijet, glava joj klonu, a ruke joj: dvije bijele golubice, na čas zalepršaše u zraku, zatim su slomljena krila, stežu se u šake, kao da se hvata za zrak, a njega ponestaje. Do zraka, nikako da dođe, a on joj je najpotrebniji: za krik, ponajprije. Pa kao drinsku pastrmku, čija ti krljušt od srebra, tek okrznuta sunčevom zrakom, očinji vid biserom sažiže, cijelu drhat je prođe – i onda se smiri.

Nigdje to nije bolje napisano kao u djelu Sonata No 12 Minor Op. 3.

Oskar bi se zakleo da je vidio kad ona pusti dušu; ne samo taj tren, već i njezinu čistu dušu: kao išta bijelu golubicu, kako se u nebo diže.

Skamenjen, još se ne miče s mjesta. Vojnik, kao da ga sad tek vidi, vraća se prema njemu. E, ovdje se priča u različite rukavce grana. Pametne knjige, govoreći o sublimaciji, govore o nekoj vrsti estetskog uživanja koje je mračno, asocijalno, amoralno, i kako su najveći estetski doživljaji vezani za osjećaj životne ugroženosti. To zovu katarzom: užas i samilost, istovremeno. Ono kroz šta prolazi Oskar filozofi zovu „mrakom proživljenog trenutka“, „izostajanjem iz sebe“, kad se sviješću nije na visini proživljenog. Sam Bog zna šta bi Oskar na ovo njihovo rekao! Možda ništa, a možda: Ni njima nije lako.

Po jednima, bio je beznačajan, tek krpa da se nož od krvi otre, jer on silniku nije bio spram noža. Jedni pominju sudbinu, prst Božiji…
Najneuvjerljiviji su oni koji misle kako se htio riješiti svjedoka. Prvo, po vojniku, to nije zločin, momak je samo svojski radio posao. Drugo, avgust je 1942., kome je to tada on mogao svjedočiti i u čije uho uliti glas? Zna se ko je tada u Foči držao vlast i da nije preteklo nijedno nesrpsko uho.
Možda ima najviše istine u onoj Vejsilovoj: Nije ga doklao, jer je vojniku sinulo u glavu da dječaku ne piše na čelu koja je vjera. I gdje drugo provjeriti doli međ nogama. Skida mu gaće, kadli ono dolje: udna kapica! U, majkumu!
Mladi vojnik, Bog zna s koje je vode, nije mogao znati da s one strane Drine nisu svi Turci. Ima i Hrvata. Greškom je Oskar preživio i ostao samo naklan. „A da mu je našao golu glavicu, ne bi se nanoso glave!, Vejsil bi cirkuzio.

Oskar se probudio u talijanskom stacionaru. Talijani su ga spasili. Izišao je u talijanskom šinjelu sa razrezanom vilicom, pa je mogao sastaviti bradu s nosom. Vrat mu je dugo bio u gipsanoj obujmici.

Nakon rata, Oskar je bio u najmu kod bogatog stočara na Velečevu, podalje od grada. Čuvao mu krave i raznosio mlijeko. Uvijek čist i uredan, razgovoran, dostojanstven, a znalo se i da je obrazovan, pa su ga ukućani u pojedinim gradskim četvrtima zvali u kuću da im podučava djecu. Sva djeca uz Oskara bila su dobri učenici.

Prolazile su godine, a Oskar je zalazio u kafane i trošio honorar od učenja djece. Kada bi potrošio, drugi bi mu zvali piće. Tako se rađao Pijani, a sve manje je bio Trijezni, kako bi na kraju, slika Trijeznog izblijedjela, ostao je samo Pijani. Ovog je trebao narod da mu razbija čamotinju. Pijanog su hranili pekari, rakiju mu zvao narod. Pijani i narod su se toliko srodili, kao šipka i bubanj. Pijani je bio bubanj. Bogati stočar nije htio Pijanog, pa je Pijani spavao u kanalu, hrkao u noći, prekriven snijegom. Zdrav ko drijen, govorio je narod. Odnekle bi izvukao talijanski šinjel, onaj iz stacionara, i hodao u njemu po minusima.

Mazalo jednom u bifeu „Ćehotina“ iz kožne torbe izvukao veliku fotografiju učenika Građanske škole i pokazao je Pijanom, prstom upirući u mladog Oskara. Pijani je dugo gledao učenike. Mladog Oskara je polio pivom. I bacio fotografiju pod sto. Zatim je ustao i fotografiju Gazio nogama.
– Ja više znam od njih – rekao je Pijani i nastavio – oni od sebe
ne vide ništa okolo. Sami sebi zaklanjaju svijet. Zato i jesu mrtvaci, a ja sam živ. Ni njima nije lako.
Fotograf Mazalo i svi okolo su zanijemili. Pijani je nastavio: „On znaju samo za sebe, a ja za cijeli narod. I mene zna narod. Oni znaju račun i zemljopis, a ne znaju otkuda meni ovolika brazda na vratu, pa mogu sastaviti bradu sa nosom, ni otkud meni talijanski šinjel.

Službeno zabranjena, šaptom prepričavana, iza zatvorenih vrata, s prstom na ustima, djeca od užasa u neznan da ne padaju, sve do Dedijerovog „Genocida“1990., povijest ovog kraja u jednom potezu urezana je na licu Oskarovom i on je tu knjigu nosio javno i otvorenu na najcrnjoj strani, unosio ljudima, s prkosom, u oči, da čitaju i pamte i oni nevični slovu: slovo nožem rezano kao u kamenu, govori svojim nijemim vriskom. Da bi se ono ispisalo, za to nije potrebno biti pismen, već samo poslušan. Dosta je biti borac za otadžbinu i slušati što pismeni kažu.
Sastavljajući bradu s nosom, kao brnjicu preko usta, da li je time htio nešto više da kaže? Čini se, sve je to maska iza koje se drugo krije – a on najbolje zna. Možda da nam se naruga, da nam pokaže našu brnjicu na ustima. Ili, možda: To što vi mukom mučite, ja vrištim do neba svojim licem? Ili: bratstvo i jedinstvo je optimizam dekretom naređen, monumentalni nadgrobni spomenik nad pokopanim sjećanjem?

Oskar je sahranjen u katoličkom groblju. Zapravo, Pijani je sahranjen u katoličkom groblju. Njega narod pamti. Trijeznog se niko i ne sjeća. U tom su groblju, iznad visoke, vlažne travuljine, velike nadgrobne mermerne ploče, sa uglačanim slikama, uglednih familija Koderman,
Košir, Vetrih, Huđec. Velike, mermerne ploče podigle su im familije, potomci umrlih.

Oskarova ploča je betonska, trideset centi u visinu, šezdeset u širinu. Ne vidi se od trave, dok se ne pokosi. Ploču će vidjeti onaj ko slučajno zapne nogom, pa se sagne da vidi o šta je zapeo.
Ploča ubodena u zemlju. Grob davno potonuo. Na ploči, samo: Kuštek
Oskar Spomenik podiže narod.
Ko će drugi. Pijani nije imao nikog. Samo narod. Ispod ploče litrenjak. „Kruškovača“.
Nakon godinu dana, posjetiše ga oni rakijaši, ubodoše mu dublje ploču u zemlju.

„Kruške“ u staklenoj flaši bilo je dopola. Nije vjerovati Pijanom.
Ili njima.

Na groblju, jednom od ljubitelja „kruške“ džep kaputa, kaput potegao do zemlje. Ovaj iz džepa izvuče flašu i strane se kaputa izjednačiše. Ili vidi ili priviđa! Uze Pijanom onu flašu i dopuni.

Pijani bi mu rekao: Ni tebi nije lako.
Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

DUŠO, ŽURIM JA – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 23.dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

DUŠO, ŽURIM JA    (23)

Hamdija iz Zebine Šume puno je radio i bio dobar čovjek. To su o njemu drugi govorili. “Živim sa ženom Dikom, s devetero djece, četiriju sinkova i pet šćeri”, on je govorio. Znali su ga nadaleko, najviše se o njemu pričalo ispod ovog sela, u obližnjem malehnom mjestu Ustikolina, kroz koje prolazi glavna cesta, a s jedne i s druge strane kahvane, gdje se o svakome sve znalo i pričalo, pa i o Hamdiji. O dobroti njegovoj i onome kako je radio, i kakav je još bio, puno se moglo čuti i u obližnjem gradu Foči, od njenih mahalaša, besposličara, seljaka, od imućnih domaćina i trgovaca, a i običnog svijeta. Najviše u Brodu na Drini, gdje je godinama radio, kod stanovnika ove radničke kolonije i radnika Pilane. I tako: i malo i veliko, razglabali su o njemu.
Čudili se Hamdiji. Kako svukud stiže. Otkuda mu vrijeme i snaga? A malehan i sitan. Radi kao tri čovjeka. Ne možeš ga natovariti, koliko taj može ponijeti, a nekamoli koliko može raditi, čulo se u narodu. U poslu je čim svane, pa dok ne zamrkne, govorili su Mujo i Magbula, kada im je Hamdija za dva dana iscijepao pro sedam kubika bukovih ćutuka, koje su mu na „dajcu“, terenskom kamionu, po noći, krijući, pilanski radnici dovukli sa šumskog radilišta „Zelengora“. I tri kubika rezane oblovine iz Pilane.
Kako je izgledao Hamdija iz Zebine Šume? Baš kao Čarli Čaplin, engleski glumac i reditelj, iz onih vremena prvih nijemih crno-bijelih filmova, kad je film govorio jezikom gluhonijemih, svaka riječ morala biti iskazana slikom. Malehan i okretan, kao zvrk, u ramenima uzak, u kukovima širok, pa se sužavao od kukova prema ramenima. Kad bi išao, gegao se od pasa prema gore. Samo im kosa nije bila ista. Kod Čaplina je bila kao busen na glavi, a kod Hamdije bilo je malo kose na čelu. A ono karakterno, u odjeći, bilo im je isto. Obojica su nosili uske kapute, široke hlače i prevelike cipele. Za razliku od Čaplina, kod Hamdije, pohabani kaput, a cipele su bile one teretne, bosanske cokule, od tvrde kože, sa debelim, gumenim đonom, koje je za njega, po narudžbi, skrojio fočanski obućar Fako, da su se, kao takve, mogle nositi brdovitim i kamenitim i kaljavim putom, dok bi se uspinjao od Ustikoline prema Zebinoj Šumi. Razlikovali su se oni još po jednom. Čaplin je tek glumio živote drugih, a Hamdija je živio svoju ulogu.
Hamdija je bio okretniji od Čaplina iz filmova. “Kao zvrk”, kako se za njega ponavljalo u narodu. Ono što samo pomisliš, Hamdija skoči, i u trenu uradi. Brzo je mislio, malo govorio, kako bi što više uradio.
Samo bi žmirkao očima oko sebe da šta ne zaboravi, da ne “moradne” ponovo raditi.
I još ima o Hamdiji. Osim što je mogao raditi kao tri čovjeka, mogao je i pojesti kao tri čovjeka, a da se to na njemu nije vidjelo. Kad bi se pogađao, tražio je da mu se u nadnicu uračuna hrana, a onako malehan i žgoljav, “ni šeset kila žive vage”, reklo bi se tako u narodu. Znajući koliko može pojesti, i žene domaćina bi mu iznosile puno svakojake hrane, što bi bilo dovoljno za jednu familiju, Hamdija bi sve to pojeo, dok bi se odmarao. A što mu se hrana nije primala? Sve što taj pojede, sve što sruči u se, ko gorivo u mašinu, otišlo bi na cijepanje drva ili na kopanje zemlje. Ostao bi onaj žgoljavac, okretni zvrk. Uvijek ozbiljan, od malo riječi i oprezan s ljudima. Samo se smijao kada bi se djeca iz škole okupila oko njega. Kao da je čudo, vrtjela se okolo da ga vide sa svih strana. I svašta ga pitala, a on kratko, u jednom slogu, odgovarao: Ja! Ja! Ja! Nije ni znao šta ga pitaju. Kad to Hamdija izdrži, ostavljao bi sjekiru i odlazio u slastičarnu kod Fejza. Djeca bi ga čekala, znala su gdje ide. Vraćao se s fišecima duguljastih, bijelih bombona, s

crvenim, spiralnim prugama. Svakom djetetu davao bi po jedan fišek. I onako, tek da se šta kaže, kroz smijeh bi:
– Evo, poslo vam Fejzo. Friške bobe u fišeku.
Djeca se smijala. Znala su da je to od Hamdije. Kakav Fejzo? Jednom su mu ostala tri fišeka, a on ih je dao najmlađem i najmanjem iz prvog razreda:
– Dušo, tebi … tri fišeka. Znam ja … u tebe su sve gole petice. Tebi ovo od Hamdije.

Onda bi ih požurivao, neka idu, da može raditi. Djeca bi ga bezvoljno napuštala. Hamdija je morao cijepati drva.
Sav alat bio je sa njim: u velikim torbama od grubog sukna, visio o njemu i sprijeda i otpozadi. Gegao se putem kao pokretna radionica. Ako bi torbe gdjegod spustio, tamo gdje su bili ljudi, bile su mu stalno na oku. On se od njih nije odvajao. Kod Ciganina Eka, koji je iznad Pazarišta držao kovačku radnju, Hamdija je naručio krampu, koja nije smjela težiti ispod pet kilograma. To je bila najteža krampa u srezu.
Kod Hamdije se sve znalo. Sve je radu prilagođavao. Jednim jedinim zamahom teške krampe mogao je otkopati zemlje koliko i ašovom, kada bi ga tri puta zabadao nogom. Kovač Eko mu napravio i sjekiru, ništa lakšu od krampe, kako je to htio Hamdija. Od siline sjekire mu, svaki ćutuk je popuštao, koliko god bila jedra bukovina. Ako bi bilo puno kvrga, Hamdija je imao četiri željezna klina, u četiri težine i veličine, što mu ih je Eko iskovao, i oni najkvrgaviji bi popuštali. Sve u svemu, ćutuci se nisu mogli naduravati s Hamdijom. Eko mu je skovao i laku pilu sa oštrim zubima: drven okvir, mogao se drvenim šarafima zatezati i popuštati; a lahka, mogla se nositi na ramenu. Alat je bio baš onakav kako je Hamdija nacrtao u svojoj glavi, a kovač Eko bi svaku njegovu zamisao ostvario u gvožđu. Sav alat bio je na njemu, u torbama, kud god bi se okreno. Nije se odvajao od njega. U rukama mu je bio život.

Jednom je cijepao bukove ćutuke u radničkoj koloniji kod električara Muja i njegove žene, vrijedne domaćice, Magbule. Pun kamion ćutuka pilanski radnici istovarili su iz terenskog kamiona, koje su nakupili na šumskim radilištima Zelengore. Za nepun sahat, iza kuće, tu do bašče, ispred njih je izraslo veliko brdo ćutuka, poravnano sa krovom duge prizemne kuće u kojoj je bilo osam stanova. Svi su izišli iz prizemnih stanova i čudili se što će Muju toliko drva. Onaj moj dugi fijaker sva ova drva će pojesti kad se bude ložilo i danju i noću, govorio je Mujo. Čim krenu oni silni minusi, valja nam grijati i sobu za spavanje, kako bismo zaspali, govorio im je Mujo, a oni to znali i bez njega.
Dolazi Hamdija pod teretom svojih torbi. S Mujom se brzo našao, u dvije riječi: Hrana – dok radi; a pare, čim iscijepa ćutuke. Pa onda je skinuo torbe sa sebe. Iz najveće torbe izvadio sjekiru, a pored nje, na zemlji, poredao klinove po težini. Iz brda je izvadio najveći ćutuk i sjeo na njega da se odmori, a još nije počeo ni raditi. Šutio, gleda preda se, a okupljeni stanari su ga pogledima ispitivali. I oni šutjeli. Žao im ga, onako malehna i mršava, kao da je urastao u zemlju, dok su ga gledali pored velikog brda ćutuka. A Hamdija sjedi na plitkoj skemliji, samo šuti i gleda u zemlju. I jedan od stanara, ne mogavši više izdurati, gledajući ga onako malog kraj velikog brda, kazaće:
– Hamdija, neka ti je veliki Bog na pomoći. Hamdija, ne dižući glavu, odgovori:
– Jašta! Jašta! On je pomoć svom Hamdiji. I Mujo će im na to reći:
– Hajmo kućama… Nek Hamdija radi.
Svi se raziđoše. Ostade sam Hamdija. I brdo ćutuka. Pa nakon što posjedi, Hamdija ustade, odabra dva povelika panja, na njih nareda više ćutuka, uze sjekiru, kao pero, diže je uvis, a onda snažno spusti na prvi ćutuk. Prepolovi ga iz prvog zamaha, a onda je dijelove bez

zamaha cijepao. Sve se ponavljalo, brže i brže. Kao da se zagrijavao za pravi posao. One kvrgave bi odmjeravao, u njih zabijao željezne klinove, a onda bi ih sjekirom bez otpora prepolovio. Ni na jednom ćutuku nije gubio vrijeme. Iz sata u sat cijepanje postajaše pokretna traka koja se kretala sve brže, bez trunke zastoja. U mašinu, eto u šta se pretvori taj malehni, mršavi Hamdija. I stanari virili kroz prozore svojih spavaćih soba, čudeći se onome što vide. Vidjeli su Hamdiju, kako zamahuje, iscijepana drva rastu na gomili, a klinovima razbija kvržine u šali, a to sve se brzo ponavljalo, kao da tome nema kraja, da su svi na prozorima ostajali zabezeknuti. Odlazili bi s prozora, izlazili u koloniju i pričali šta su vidjeli, pa željni čudesa, opet se vraćali na prozor. Vidjeli su da se brdo ćutuka topi, a iscijepano brdo sve veće.
Za to vrijeme Mujo je brzo sišao nizbrdo prema Drini, do ćumeza, sklepana od dasaka, na spiljama, u kojem su on i žena mu Magbula uzgajali kokoši. Uhvatio je najveću kokoš, za Hamdiju, i s njom u bašču na cjepalo. Magbula je već na fijakeru, u rerni, ispekla veliku tepsiju pite krompiruše, zgotovila čorbu od buranije i tarhana-supu. Krompir i buranija iz Magbuline bašče. U velikoj tepsiji ispekla je kokoš. Sve iznijeli i posložili na okorke iza gomile iscijepanih drva, a da nisu ometali Hamdiju. Ničim nije dao znaka da ih je vidio, ma ni habera! Vidio je samo ćutuke, sjekiru. Predvečer, Magbula došla po suđe. Čudila se, u njima ništa nije bilo. Hamdija je opet nije ni vidio. A šta je vidio, u šta je gledao, samo on zna.
Magbula je napravila slatku pitu od jabuka. Isturila je tepsiju na prozor da se pita ohladi. Htjela je sina i kćer iznenaditi nečim slatkim, kada dođu iz škole. Ne prođe dugo, začu se Hamdija:
– Magbula, de mi malo hljeba da ovo safta potarem!
Hamdija je pojeo svu pitu od jabuka. Mislio je da je i ovo za njega. Oturi sjekiru, i ne uzme kašiku: nego sve rukama, pa prste poliže.
Mujo je iz spavaće sobe spustio kablo sa sijalicom i pričvrstio ga iznad prozora. Kada je pao mrak, sijalica je obasjavala Hamdiju i

ćutuke. Mujo je čitao misli Hamdijine, koji je cijepao drva dokasno, do iza ponoći; komšije se nisu bunile. A onda je sav alat pokupio u torbe, donio ga s druge strane kuće na klupu na verandi i pored njeg zaspao. Čim su pod spiljama u ćumezima pijevci zoru zakukurijekali, čula se i sjekira. Sve slabije i slabije. Bila je nedjelja, svi stanari su nahrupili na prozore. Imali su šta vidjeti. Veliku gomilu iscijepanih drva, da je visinom bila ravna krovu njihove duge kuće i Hamdiju kako sjedi na skemliji, šuti i gleda u zemlju. Izašao Mujo s djecom, a Magbula donijela kahvu. Hamdija je polahko ustao, alat gurao u torbe i tovario na se, govoreći, kao da se izvinjava:
– Duše moje, dan ne čeka. Valja meni u Zebinu Šumu.
Mujo mu je dobro platio, Hamdija, zadovoljan, pa onako natovaren krenuo, na obazirući se na stanare koji su ga pozdravljali.
Dok je Hamdija odlazio, Muju došla polovna “fića“, koju je pazario u gradu, dovezao je vlasnik. Mujo, dvometraš a krupan nije mogao u nju stati. Kada mu je komšija Puljko pomakao sjedište do kraja, i odvrnuo naslonjač unazad, Magbula i djeca su ga nagurali u „fiću“. Upalio je, a njih troje ušli na druga vrata. U ustima mu je oguljena velika glavica crvenog luka, koju je zagrizao kao da je jabuka, a s kojom je izišao iz barake. Nije bilo posla bez „crvenluka“, kako je on zvao glavicu, pri tom je grizući zvučno kao jabuku, a jabuka je samo oblikom i bojom. Krenuli su ukrug ispred baraka u koloniji, i svi su pootvarali prozore. Neki potkrijući. Na onome prozoru truhle i naherene barake pojavila se ona žena nakostriješene kose. Zakreštala je neku svoju muku:
– Turciiiii!
I ne čekajući odjek svoga glasa, pobjegla s prozora.
Pri dnu kolonije, Mujo je svirno za Hamdijom, koji je sa skulama na leđima zamicao cestom prema betonskom mostu. Kada se Hamdija dokopao glavne ceste prema Ustikolini, Zeka je zaustavio autobus, ne bi li on ušao, da ne ide sedam kilometara pješke. Hamdija mu je, i ne zaustavljajući se, odgovorio:
– Dušo moja, žurim ja.
Zeka je produžio dalje. Svi putnici su se smijali. Nisu prošli više od kilometra, a autobus se pokvario. Bio je to stari autobus, koji je davno trebao biti rashodovan, vozio ga i održavao šofer Zeka, pa je podobro služio već dvije decenije. Zeka se podvukao pod autobus, opravljajući ga, a putnici su čekali. Utom naišao Hamdija, putnici ga pozvali da se odmori, a on im je odgovori:

– Duše moje, žurim ja.
Nakon ovoga, kada bi se god autobus pokvario, putnici bi izlazili i krenuli pješke. Ako bi ih Zeka ispod autobusa zaustavljao, oni bi u horu:
– Dušo naša, žurimo mi.
Godine su ostajale iza Hamdije. Na deset nokata podigao je imanje: dvije kuće, štale: za ovce, krave, koze, i veliki voćnjak. Sve održavali on i supruga Dika sa „četiriju sinkova i pet šćeri“, kako ih je ono on zvao. Od ovog su mogli živjeli, ali ja Hamdija opet išao pješke u Foču i na Brod na Drini, gdje je radio, a iza ponoći se vraćao. Jednom ga je jedan iz Foče pred veče zamolio da mu posiječe dud: nije dobro gaziti po dudovima! Poput ranjena, ostavljaju krvav trag u avliji, pa je avliju valjalo svako jutro od krvi prati. Hamdiji bilo žao duda, pa ga iskopao iz korijena, čuvajući svaku žilu. Do u cik zore se nosio s dudom sve do Zebine Šume. Dok su ukućani spavali, iskopao mu je veliku rupu i zasadio dud. Ujutro, čudom se čudili: kako, šta, otkuda da tako veliki dud prekonoć izraste iznad njihove kuće! A mogao im je kazati samo Hamdija; no je spavao.
Nakon jednog velikog posla, Hamdija je po noći krenuo u Zebinu Šumu. Na putu ga sačekali neki ljudi. Tukli ga dok se nije onesvijestio i pao. Uzeli mu sav novac, ostavivši ga da leži na putu. Ko zna kad je došao sebi, gluha noć nema oka i nema svjedoka, tek izjutra se doteturao do kuće.
Danima mu ukućani stavljali obloge s travama po cijelom tijelu. Kad je ustao, jedva je govorio. Lice mu je bilo izobličeno. Obilazile su ga komšije. Pitali ko mu je to učinio, on rekao jednu riječ, jednu jedinu, u koju svo zlo svijeta može stati:
– Ljudi…
Sutradan, rano, kod česme vrisnula je najstarija kćerka. S konopcem oko vrata, visio je niz onaj veliki dud, koji je ne tako davno dovukao i zasadio: ni u pasu se nisu izravnali pa da ga, po legendi, dud odmijeni. Hamdija je dobro radio i bio dobar čovjek.
Ostarjela Kašma, kad su upitali šta misli što se Hamdija zamakao, on je kratko odgovorio:
– Hamdija je cijeli život radio za pare, a ljudi hoće para, a da ne rade. Dobro ne more biti samo, zlo će ga zaskočiti. A zlo bude samo, prođe mnogo Drine dok dobro dođe.

Nije ni završio, a svi skočiše na njega, govoreći „kaće više da ušuti“. Kašmo im je odgovorio:
– Pitate, a hoćete da šutim?

Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

ZÜRIDAPP KS 750 I KRMOKOLJ – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 22.dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

ZÜRIDAPP KS 750 I KRMOKOLJ (22)
Puljko je imao njemački motor, a na njegovom rezervoaru za benzin pisalo je „Züridapp ks 750“ – teški, vojni motocikl sa prikolicom. U odnosu na onaj motor NSU, kod Jovice, ovaj je bio grdosija, a kada sjedeš na njega, misliš da voziš tenk. Puljko ga je držao u velikoj šupi za drva, koju je zbog ove grdosije zaključavao sa tri velika katanca: mjera opreza za „züridappa“. Samo da mu ga neko ne ukrade, kao ono kada su učitelju Simu, Faći i Klanfa pomjerili „fiću“ ispred škole, pa Simo, dok je držao čas, kroz prozor kad je vidio, da mu nema“fiće“, potrčao niz stepenice, koliko ga noge nose, ne bi li stigao lopove. Preskačući u trku stepenice, pao je i povrijedio nogu, pa su ga drugi učitelji odnijeli u Zdravstvenu stanicu. Dok su ga nosili, rekli su mu da su mu vidjeli „fiću“ iz škole, da se ne sekira. Neko ga je sklonio, jer su svi pričali koliko je Simo bio vezan za „fiću“. Prije nego što bi ušao u njega, svaki put bi ga glancao nekim svilenim, još mirišljavim krpicama. Ni o svojoj djeci nije vodio računa koliko o „fići“. Nikoga nije u njega puštao, a da nije prije izvršio smotru njegovih cipela. Glas da mu je „fićo“ samo sklonjen iza škole, vratila je Sima u život. Samo je čekao da se vrati iz Zdravstvene stanice i da vidi svog, prvog, „fiću“ u koloniji.

I kod Puljka je isto. Ne dao Bog da mu neko ukrade „züridappa“ s prikolicom. Ili da mu ga iz „sitne osvete“ gurne niza spile, u Drinu, odmah iza šupe. On bi bezumnije od Sima potrčao niza spile, ne bi li spasio bar dijelove ovog motora, pa makar se sav iskomadao. Samo da ostane živ i bude i dalje sa svojim „züridappom“. Toliko se svještio na njemu da ga je rastavljao preko zime do u najsitnije dijelove, a na proljeće sastavljao, kao da je obična igračka. U tome mu je Gerhard pomagao, dok ga Puljko žmireći ne bi raskupusao. Uz trojicu sinova, züridapp“ mu je bio četvrti.

Niko u koloniji nije znao otkuda ovaj gorostas s prikolicom Puljku; u Srezu ga niko nije imao, ni šire. To je bio originalni motor u kojem su se vozili njemački oficiri u jedinicama pješadije. Govorilo se da su ovaj motocikl viđali samo u ratnim filmovima i to na makadamskoj cesti i na najvećim brdima kuda se kretala, uz pješadiju, i tenkovska jedinica. Baš grdosija, sa prikolicom imao je oko pola tone, a mogao je povući tereta i do tristo kilograma. Puljko njime izvlačio „dajca“ iz blata, ako bi se u šumi zaglavio, a iz Pilane mu dobro platili. Snažan kao crni medvjed, govorili su radnici na šumskim radilištima, ali nije bio za neke trke. Motorista Gavro je za „züridappa“ govorio da bi ga trebalo upregnuti za izvlačenje trupaca iz šume, jer je snažan, a spor, ko i njihovi volovi u štali, no su zato mogli raditi od jutra do mraka. Sve ovo još je više povećavalo zagonetku otkuda „züridapp“ Puljku. A on je ovu tajnu skrivao kao zmija noge, kao da mu od toga zavisi život. Gerhardu, kad su u „Složnoj braći“ zamjerali što su Puljku dali „züridappa“, kao da je on bio njihov oficir, on im je odgovorio:
– Ko znala? Možda Puljko bila njemačka oficir. Vaša borci bila u njemačka vojska. Tamo bolje živila, a slabo živila u šuma.

Otada su mnogi u širokom luku zaobilazili baraku u kojoj je Puljko živio s familijom. Ako je tako, govorili su, što onda sa oslobođenim Nijemcima nije otišao u Njemačku, već se šepuri što u Vojnoj pošti zarađuje više od onih koji žive od rezanja šumske oblovine.

Sumnju da je bio njemački oficir pojačavali su dolasci Njemačkih delegacija, koje bi poslovno posjetile Pilanu ili Fabriku lesonit-ploča. Nakon posjeta, dolazile bi kod Puljka da vide njegov motocikl sa prikolicom i da s njim popričaju, a vodili ih fabrički direktori i sreski rukovodioci. Puljko bi im ponosito istjerivao svoju grdosiju iz šupe do ispred kolonije, da ga se mogu siti nagledati. Pokazivao im rezervoar benzina, na kome je bila utisnuta Davidova zvijezda, što je govorilo da su Nijemci koristili Jevreje u proizvodnji ovog motocikla, što je puno značilo Puljku, a da ni on sam nije znao zbog čega.

Nijemci su se divili „svome“ motociklu, zagledali ga sa svih strana, ali brzo bi skidali poglede sa Davidove zvijezde. Nisu htjeli vidjeti taj dio svoje historije, pa bi skretali sa ove teme. Govorili su, a kako je to Gerhard prevodio, da je ovo bio najbolji motocikl sa prikolicom u historiji proizvođača firme „Wehrmacht“, pa da je prozvodnja ove grdosije prestala nakon završetka rata. Ova firma je svojom imovinom platila obeštećenje nakon rata.
Kada bi se nagledali „züridappa“ sa svih strana, dvojica Nijemaca bi sjela da se provozaju na njemu. Jedan na motocikl, drugi u prikolicu. Tako su odglumili ratnu scenu, kao da je ovaj u prikolici bio oficir visokog ranga u njemačkoj vojsci, a drugi njegov šofer. Prije nego što bi sjeli na motocikl, šofer bi salutirao oficiru, a ovaj bi mu oštro naređivao na njemačkom jeziku. Odnekuda bi zalutao Mazalo i svi bi stali u njegov „Zenit“. Ovdje nije bilo Vratila da ga
„obameta“.
Šta god da bilo, teški motocikl sa prikolicom bio je glavna atrakcija u koloniji. Svi su prežali kada će Puljko sa svoja tri sina izgurati iz šupe „züridappa“, pa da se svi iz kolonije okupe oko njega, kao oko nekog čuda, iako su sumnjali da je Puljko bio njemački oficir.

Velika je svečanost kad Štafetu mladosti nose pioniri, raspoređeni na cesti, prvo kroz koloniju, a onda kilometrima prema Tjentištu. I ovaj Puljkov gorostas od motocikla, odigrao bi svoju ulogu. Trojica sinova Puljkovih dobro bi oprali motocikl, pripremajući ga za put, kao što je Simo svaki dan pripremao svoga “fiću“. Dan prije, Puljko bi obavio sve mehaničke servise, pa podmazao i najsitnije dijelove, isprobavao kočnice, pregledao gume, kako mu ništa na putu ne bi moglo zafaliti. Njegova žena motocikl bi okitila cvijećem. Muški bi izišli u svečanim odijelima, a visoka žena Puljkova u pantalonama i džemperu, na koji bi obukla kratki kaput.

Puljkova žena sjela bi u prikolicu sa srednjim sinom, najmlađi joj je sjedio na krilu, dok bi na motociklu za upravljačem bio Puljko, a iza njega, na federima uzdignutom sjedištu, najstariji sin. Čitava kolonija na ispraćaju „na pohod“ prema herojskom Tjentištu. Teški motocikl, sa petero putnika, grominjao bi asfaltnom cestom uzbrdo, ostavljajući koloniju iza sebe.

Prolazile su godine, Puljko kupi novog „fiću“, a teškog motocikla s prikolicom nije bilo u šupi. I ovo je bila zagonetka za koloniju, no im ju je Gerhard odgonetnuo. Nijemcu iz delegacije, koja je posjetila koloniju, Puljko je prodao motocikl za velike pare i kupio novog
„fiću“. Gerhard im je objasnio da je Puljko dobio mnogo više para, nego što je dao za „fiću“, pa onda može u gradu kupiti veliku kuću. Gerhard je nagovijestio da će oficir iz kolonije odseliti u veliki grad.

Nakon prodaje „züridappa“, kao da je odjednom sve zamrlo u koloniji. „Züridapp“ je sve privlačio, a njemački oficir ih je pak odbijao od sebe. I Nijemci više nisu dolazili kod Puljka.

Svima u koloniji je ostala još jedna nikad riješena zagonetka. Ako je Puljko bio njemački oficir, što po njega ne dolazi Lijać. Ili Generalni. Samo je Gerhard dolazio kod Puljka.

Nema jezivijeg glasa od onog kada krmača zaskiči. Ova skika svakog novembra pogađala je koloniju. I ovo je nešto za priču od Puljka, nije samo “züridapp ks 750“. Skika je bila jeziva, jeziva toliko da ne može više: u hladnom novembarskom danu razlijegala se po koloniji.

Puljko je mjesecima tovio svinju. I natovio da je bila velika i teška kao onaj „züridapp“. Peterica odraslih i snažnih radnika iz Pilane ušli su u svinjac iza barake, prema spilama, i s omčom od željezne žice silom bi izvlačili svinju, vukući je po zemlji, dok se ona koprcala, ne bi li se podigla na noge. Kada su je izvukli, svinja je stala na noge i vezana omčom za duži štap, koji je bio u rukama najsnažnijeg radnika, počela bježati između barake i svinjca, ali njima peterici, vezana, nije mogla umaći. Trčala je ukrug oko njih, a omča je bila zakačena za dug štap. Kada se umorila, počela je skičati, to skičanje se u krugovima širilo po cijeloj koloniji, ne prestajajući da trči. Ovo je bila njena borba protiv smrti, ali uzaludna. Stari Ćoro, koji je slabo vidio, a dobro čuo, i živio u toj dugoj baraci sa Puljkom, ovu jezu poredio je sa skikom sirene iz njemačkog aviona “štuka“, koja mu nije izlazila iz pameti.

Od silne skike, kokodačući, sve su se kokoške razletjelele niza spile i zavukle se u pećine iznad Drine. Pijetlovi nisu nikog budili tog jutra, čula se samo „vekerica“. Trčali su za kokošima, koje su u straha više letjele niza stranu no trčale, gdje su bile pećine. Prljavi kerovi, nakon prvog cvileža, u čoporima su bježali na sastavke Drine i Bistrice. Ni vrana nije bilo, iako su prije tog događaja kao hijene danima krstarile kolonijom.

Više familija krenulo je prema skiki, a kada su došli, imali su šta vidjeti. Njih peterica jedva obaraju veliku svinju na stranu, a onda je drže za noge i glavu, dok je jedan, onaj najteži, sjeo povrh nje. I skičanje postajalo sve jače. Razdiralo je sve one koji su se okupili između svinjca i barake, kao hladnoća sa Kmura uvlačilo im se u kosti. Onaj što je sjedio na svinji, ustade, uze macolu i svom snagom udari u svinju u glavu. Načas u nesvijesti, presta skičati, a onaj najsrčaniji najsnažniji, velikim, oštrim nožem bijesno je rovio po njenu vratu, tražeći žilu kucavicu, nikako da nađe puta do njena srca, dok je sve prskala njena vrela krv. Jedna komšinica iz kolonije, pritekla im je u pomoć sa velikim loncem u koji je kupila krv. U ovoj zemlji krvi i meda ništa nije slađe od krvi.
Puljko je sve uradio kako su mu savjetovali veterinari. Dvanaest sati prije klanja, nije dao svinji da jede ni da pije. Toplom vodom oprao je blato sa nje. Nakon klanja, Puljkovi sinovi donijeli su veliko korito s toplom vodom: u nju su peterica prebacila zaklanu svinju. U vreloj vodi skidali s dlaku sa svinje. Onda su joj vadili unutarnje organe i slagali u drugo tekne. Iz svega ovog, stanovnici kolonije zapamtili su samo ono jezivo skičanje.
Otišli su kućama sleđeni skikom. Niko ni riječi da progovori.
Nije to bila samo skika. I djecu, kad od njih ljeti provri Bistrica, stane skika, već nešto mnogo više: ječanje, cvilež, zavijanje, agonija, očaj. Bilo je nekog bjesnila u njenom glasu, nekakve gotovo ljudske pobune, kako to kaže veliki pisac.
A Kruško dalje tumačio, u nedogled gledajući: „Sve što je ikad povedeno na klanje, bilo to tele, jare, insan, janje, istovremeno je prisutno u njenoj skiki; sve što nije moglo umaći ispod noža, evo se kroz nju oglašava. I kad danima kiši, ne prestaje, i svi na nebo zajade, Vejsil bi znao reći: I koliko god da lije, makar do novog potopa, opet je malo, ovu zemlju od krvi da opere. U njoj pustoj i med ima okus krvi. I ne samo zemlju, i ovu bi vodu valjalo oprati: ona je više pronijela trupla već trupaca. Ne samo s nje piti, nije se sahi njom ni umiti: Drina je gasul voda!

Ostalo je u sjećanju kako su Puljko i njegova familija pravili čvarke od svinjske slanine. Puljko je svu slaninu izrezao na jednake dijelove i iz velike posude sasuo ih u kazan s vodom, ispod kojeg su razgorjeli vatru. Njegova žena je kuhačom miješala slaninu s vodom, stružući njome po dnu kazana. Pa onda bi u kazan narezala nekoliko glavica crvenog luka. Kad su čvarci dobili smeđu boju, a mast postala bistra i svijetla, Puljko je kazao da se čvarci mogu jesti.

Svoj djeci Puljkova familija dijelila je čvarke, komad kruha i glavicu crvenog luka. Svi su gladno jeli. Glad ne pita za ime i porijeklo.

Nakon onog jezivog skičanja svinje, veterinarski inspektori zabranili su uzgoj svinja i držanje kokošiju iza baraka. Svima su srušeni svinjci i kokošinjci i neugledne drvene straćare. Samo iza baraka, mogla je biti „skrivena“ bašča u kojoj su svi sadili povrće na način kako su to radili na svojim selima, prije nego im je vlast rekla da je u fabrikama budućnost, i da se moraju sa sela spustiti u grad. Međutim, kolonaši su se dosjetili kako da riješe i ovo. U spilama, na kosim obalama Drine, bilo je mnogo pećina, pa su oni na njima samo ukopali drvena vrata. I u ovim pećinama držali su svinje i kokoši. Tugo, i ovo su im pokvarili novinari
„Oslobođenja“, koji su sa ceste, s druge obale Drine, na putu prema Tjentištu, vidjeli svinje i kokoši i sve uslikali. I tako, u lovu na senzacije, sutradan u „Oslobođenju“ izišao tekst:
„Pećinske svinje i pećinske kokoši“.
Toga dana došli su inspektori sa dva kamiona u koja su ugurali sve: svinje i kokoši iz pećina. Džaba transparenti: listovi iz bloka br. 3, za Likovno obrazovanje, okačeni na ogradu, na njima je pisalo: „Svoje ne damo, tuđe nećemo“. Sve te listove inspektori su poskidali.
Kolonaši su se pozdravili sa svojim sjetnim seoskim uspomenama.

Otada je i prestao uzgoj svinja i peradi u koloniji.
Što nećemo, brzo dođe. Što hoćemo, dođe, opet, s onim što nećemo. Kako god da okreneš, čovjek je trska: povija se kako vjetar puše.
Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

GRBA ZA ISPOD GLAVE – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 21.dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

GRBA ZA ISPOD GLAVE  (21)
U ljetne vrućine, kad sve gori, iz šume je na rijeku Ćehotinu dolazio bijedan beskućnik, grbavac. Svi su ga zvali Grbo. Ružno ime, ali je njegova slika. Nije imao svoje kuće. Spavao je pored puta, gdje bi sjeo da se odmori. Na leđima je nosio veliku grbu i ona ga je pritiskala zemlji. Ako bi išao uzbrdo, duge ruke bi mu dohvaćale zemlju i njima bi se pomagao u hodu, a noge ga jedva nosile. Iako poguren, bio je viši i krupniji od svih ljudi. Nosio je dugu i široku halju koja ga je prekrivala, a za grbu, obujmivši je kanapom, vezao bi veliki zavežljaj u kome mu je bila hrana. Čim bi sjeo na travu, naslonio bi se na grbu, nagnuvši glavu unazad, da je visila, tako se odmarao. Sve mu je virilo iz velike glave: i nos, i usta, i uši i brada. I duboke brazgotine na licu, kao da mu ih je neko nožem urezao. Pogled kao glogova šuma.

Ako bi zaspao, hrkanje i potmulo zviždanje iz usta, iz nosa titrali bi niz put. Oni što bi prolazili, zaledili bi se u čudu. Naslonjen na veliku grbu, pred njima je ova grdosija spavala dubokim snom, i još hrkala i pištala. Kao strašilo. Djeca ga se bojala. I bježala od njega kada bi ga srela na putu. I čim bi otrčala dovoljno daleko, zvala ga tim grdnim imenom. On bi ih samo pogledao, a onda bi zakolutao žmiravim očima.

Živio je od rada, za hranu i haljine. Sa seljanima se nije pogađao, išao bi im kopati zemlju. Čim bi je prekopao, tražili bi ga drugi. Za njega je uvijek bilo posla: Ili na zemlji, ili na nečijoj kući, ili je cijepao drva.
Posla je bilo. Kada bi zahladnjelo, spavao bi među ovcama, a njih je hladnoća zbijala, te su ga grijale, a od snijega i kiše štitila ga drvena nadstrešnica. Malo je govorio, skoro nikako. Muklo, jedva riječ po riječ.

Jednom su vukovi napali ovce. Grbo je jednog vuka strgao s ovce i raskinuo, a drugi se razbježali. Kada su u toj noći najhrabriji seljani, koje je probudilo vučije režanje, ušli u tor, imali su šta vidjeti: Grbo hrče među ovcama: u krvavu snijegu crni se vuk. I glas o ovom je s usta na usta išao daleko. Tek, kada bi ga neko o ovome upitao, on bi se okrenuo od njega, da ga ne čuje. Nije volio veliku riječ o sebi.

Na mjestu gdje je Bistrica kamenjem, busenjem, granjem, lišćem pregrađena, bila je najveća dubina. Svi su se na tom mjestu bojali njenih vrtloga. Rijeka je i prije ovog benta udarala u jednu stijenu, a onda, dubeći lijevke, ronila u dubinu. U toj dubini kupali su se samo oni najhrabriji, najbolji plivači. No su se i oni bojali da ih ne uhvati kružna vodena struja, uvuče u vrtlog, zamuti im oči, i povuče na dno.

Dva dječaka, Gara i Izo, bila se osmjelila, skakali su sa brane u najveću dubinu, sve dok ih ta sila nije uhvatila. Vrištali, mlatarali rukama oko sebe, ali im nije bilo pomoći. Onda se tu pojavio Grbo. Dotrčao je do brane, s nje se spustio, no voda je bila preduboka i za njega. Doplivao je do dječaka, a oni su se uhvatili za njegovu halju. Grbo je zaplivao prema obali, vukući ih za sobom. Djeca, okupljena na obali, gledaju ovoga gorostasa kako snažno pliva, a da ga vodene struje nisu uhvatile. Vidljiva je bila Grbova grba za koju se slijepila halja, pa su oni na obali vidjeli da je mnogo veća od njegove glave. Izašli su mnogi iz obližnjih iz kuća, kad su čuli vrisku na Bistrici.

Otada su svi u selu iznad Bistrice dali Grbu da spava u njihovim kućama. On je živio s njima i s njihovom djecom. Nisu mu dali da spava u toru. Čuvao im je ovce napolju, pa ih je htio čuvati i u toru. Seljani ga hranili i oblačili. Iako je velik i ružan, s grbom koja ga je pritiskala, kako je vrijeme prolazilo, djeca su ga se sve manje bojala. Navikavali su se na njega grdnog. Krili bi se u visokoj travi, a on ih tražio. Tako su se igrali.

Čim bi se Bistrica zapalila na suncu, ona bi zazvala djecu, a djeca se do, jednog odazvala. Grbo bi slazio među njih. Nije se kupao. S obale ih, baš kao i janjad, držao na oku.

Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

LJUBAVNE ČARAPE – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 20.dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

LJUBAVNE ČARAPE  (20)

Gile ko Gile. Neugledan i neuredan. I srednjag rasta i visok. Imao je mnogo kraću desnu nogu, pa kada korakne na nju, skroz se smanji, a kad bi na lijevu, ode uvis. Tako je u hodu tijelom išao i gore i dolje, kao tasovi na vagi. Nije mogao potrčati, jer to naizmjenično dizanje i spuštanje trku nije godilo, pa bi se preturio preko manje noge, ustranu. Niko nije znao otkud mu ovakve noge, niti je Gileta o tome neko smio i pitati. Bio je zastrašujući u svakom pogledu. To mu je od rođenja bilo tako.
Što je bio zastrašujući? Kao da se nikad nije kupao, kao da u njegovoj baraci, u kojoj je živio s ocem, nije bilo vode. Majka mu je umrla po porodu i on je otada ovakav, peksinav, da te Bog sačuva. Uvijek neoprane kose, krmeljav, kakav bi i ustao. Samo bi obukao isflekane farmerke i košulju, koje su visile pored kreveta, na naslonu drvene stolice, na kojoj je bilo mnogo opušaka u konzervama s vodom i prljavih fildžana, pa pravo u koloniju. Uvijek namrgođen, spreman na sve i svašta, nije imao ograda, pa su ga se svi klonili.
Od pasa pa na gore, bio je atletski građen, na oca, ruku snažnih. Zakačiti se s kim i pobiti, bilo je to za Gileta, kao napiti se vode. Nije prezao ni nož da potegne, ako ustreba, samo je vrebao da se s nekim sporječka u dvije riječi i eto belaja. Otkako mu je otac nekog Janka namrtvo zbo kod Alborije, podno Pilane, Gile se nije odvajao od noža. Otad su ga se u koloniji svi još više bojali. Niko ga nije smio prijaviti Šoku. I Šok ga je zaobilazio, bojao ga se. Giletov otac je kao bez šale zbo tog Janka, i Gile se, na svoj način, zdušno potrudio da se to čuva u pameti.

Od čega je Gile živio? Robu koju bi Faći dobio iz Italije, farmerke i majice, džempere i jakne, on je rasturao po cijeloj koloniji. Davao je svakome na veresiju i nije imao briga za plaćanje. Ulazio bi u svaku baraku i iz torbi prosuo po patosu sve što bi donio, pa bi svako, i djeca i roditelji, probirali šta je za njih. Nije ni pisao šta je kome ostavio. Čim bi se čula sirena na pilanskom dimnjaku, sutradan bi mu donosili novac.
Ako bi prošle dvije sirene, pojavljivao bi se Gile, onako mrgodan, razbacane, duge, kovrdžave kose po okrugloj glavi i vratu, snažan od nogu na gore, nabreklog nosa i velikih, krezubih usta, s debelim srebrnim lancem oko vrata, pa bi svako kod koga bi došao stao da razmišlja da mu nije ostao dužan za farmerke, majicu, pa bi preturao po džepovima da to izmiri, ili bi išao u komšiluk da pozajmi. Gile bi šutio, isplaćen, klimnuo bi glavom, okrenuo se, i otišao svojim poslom. Takav je bio Gile – strašni.

Gile je pošten prema Faćiju. Baš svaki dinar koji bi mu pripao od prodate robe, Gile mu je donosio, a da ništa nije zafalilo. Bio je od punog povjerenja. Nije bio pohlepan, pa zato ni svadljiv na parama. Faći se s njime o svemu lahko dogovarao.

Gile je imao i jednu svoju tajnu, za koju je znao samo Faći. Jedan od Faćijevih preprodavaca robe, Dare, otišao je u Njemačku gdje je radio na građevini i dobro zarađivao. Kada je, nakon nekoliko mjeseci, u polovnom „fordu“ cabrioletu, sportskoj verziji s kožnim sjedištima došao u koloniju, svi su se okupili oko „forda“ i Dareta. Čudom se nisu mogli načudili, ne vjerujući onome što vide. U sivom odijelu, po posljednoj modi, u svilenoj, bijeloj košulji sa crvenom kravatom, u zagasitocrvenim šimi-cipelama, uspravni, visoki, dostojanstveni crnomanjasti dvadesetdvogodišnjak, da ga se nisu mogli nagledati.

Kao da je pred njima predsjednik neke države, a ne onaj izduženi Faćijev švercer i varalica na kartama, kome je Šok bar jednom u mjesecu pendrekom odmjeravao leđa. Zbog takvog sina, koga su mnogi zbog dugova na kartama tražili, danima arhivirali prijetnje u porodičnoj kući, dok se on krio, majka mu je teško oboljela da bi jednog dana zamakla se u bašči, o omalehnu jabuku, uz koju je ona prislonila merdevine, a otac ga nakon majčina ukopa istjerao iz kuće. Sve što se Daretu događalo, prelilo je lonac i nije bilo druge: pobjegao je iz kolonije s glavom bez obzira, a da niko nije znao kuda. Kada je došao u Sarajevo, radio je kratko kod nekog mesara na Bistriku, a on ga svojim vezama prebacio u Njemačku, kod svog bogatog brata, da mu radi na građevini. I, eto, nakon nekoliko mjeseci Dare se pojavio u koloniji u sportskom
„fordu“ cabrioletu, u odijelu po posljednjoj modi.

Dare je donio punu vreću lateks-kondoma, tanki i pouzdani, mehki i ugodni za snošaj, za razliku od onih krutih koji su se morali vezati za alatku, a nisu bili dovoljno savitljivi, pa im, na kraju krajeva, alatka nije ni trebala. Ovi lateks-kondomi bili su pogodnost o kojoj su mnogi mogli samo sanjati. Bili su hit u Njemačkoj, prodavali se „kao halva“, kako to kažu naši trgovci. Idealna zaštita od začeća i spolno prenosivih bolesti, a s njim se moglo uživati do kraja. Kod nas je u to vrijeme bila zabranjena javna prodaja kondoma, pa Dare nije znao šta će s njima. Faći se sjetio Gileta i poslao ga njemu. A Gile ne bi bio Gile da nije znao šta će sa ovim hitom iz Njemačke. Rekao je Daretu da ne brine, neka on ide u Njemačku da radi, a on će do njegovog sljedećeg dolaska sve kondome prodati, i neka se vrati s još kojom torbom.
Dare je otišao, a kondome je prepustio Giletu. I tako je počelo.

Gile je otišao kod Sima u trafiku, preko puta kapije Pilane. Simo, kao i svi drugi, bojao se Gileta. Kada je Gile iz torbe izvadio lateks-kondome, Simu se oči zasjalile, njegov trgovački osjećaj govorio mu je da bi ovi kondomi imali dobru prođu kod radnika. Nigdje se nisu mogli nabaviti, a svima trebali. Sačuvali bi ženu od začeća, ako neće još poroda, a sebe zaraze od žena, koje su nakon sirene dolazile iz okolnih mjesta i motale se oko „Složne braće“, okupljale svečeri na Gerhardovom betonskom mostu. Samo da se pročuje u Pilani, eto mu kroz kapiju radnika, mislio je Simo. Sa Giletom se lahko dogovorio. Njemu je pripadala trećina od prodatih kondoma, koliko i Giletu, a toliko je bilo i za Dareta, koji bi ih redovno snabdijevao. Kad je Gile izlazio iz trafike, čuo je piskav Simov glas:
– Samo da ovo ne dođe do Šoka. Kuku li se nama, a i Faćiju. Zbog zabrane, ja ću kondome prodavati „ispod stola“. Vreću ću držati u trapu ispod patosa, gdje imam i druge robe, gdje ih Šok neće tražiti, a iz džepova ću ih prodavati. Nego, Gile, kako će radnici znati da kod mene mogu kupiti kondome?
– Ne brini – reče na to Gile -ja ću preko svojih ljudi razglasiti da
kod tebe mogu kupiti „ljubavne čarape“, pa će ih radnici tako i tražiti. Ti ih prodaji pod čarape, namoj govoriti „kondome“. Čarape možeš prodavati da te glava ne zaboli. Vidim da ih imaš i na policama. Simo, ne brini za Šoka, prepusti ga meni. Ti znaš koliko se bojo mog oca, e mene se više boji. Ne zaboravi, ti prodaješ čarape! Odoh potražiti Faćija, pa za Njemačku.
Dolazim za mjesec dana s novim čarapama.

Za „čarape“, i gdje ih mogu kupiti, radnici su u prolazu čuli od Gileta i Faćija, i njima povjerljivih. I sve se zakolutalo. Simo je svaki dan prodavao desetine čarapa, a da to nikome nije bilo sumnjivo. Sjedio je na stolici na vratima trapa, na patosu trafike, pa iz džepova vadio
„čarape“. Malo-malo, pa on u trap. Iz dana u dan, svi su dolazili po čarape i preporučivali ih jedni drugima. Simo nikad nije imao više posla, a ni para. Svaki dan velika zarada.

A Gile? Skroz se promijenio. Dare mu je s torbama „čarapa“ donosio odjeću da ga obuče: čarape, veš, cipele, košulje, farmerke, jakne, pantalone, odijela. Sve iz njemačkog butika. Ešref ga je ošišao nakratko, a on se redovno kupao, pa oblačio po njemački, a još bi se namirisao, da ga je bilo: stati, pa gledati i mirisati. U ovome preokretu, gubila se ona njegova manjkavost s kraćom nogom, zbog koje bi se u hodu uzdizao i spuštao, a batrgao kad bi žurio. Izlazio bi s lijepim ženama, koje bi mu dolazile iz drugih mjesta u novoizgrađeni restoran „Fontana“, na uzvišenju iznad betonskog mosta, na desnoj strani Drine. Nije škrtario, častio bi nekad sve goste „Fontane“, a konobarima bi u salveti na tanjiru ostavljao bakšiša, da im je to bila njihova sedmična plaća.
Tako mu je dobro išla prodaja „čarapa“.

Dobro i zlo uvijek su skupa, ne razdvajaju se; nikad nisu odvojeni, zlo ponekad hoće samo, a dobro bez njega neće nigdje. Tako je od kad je svijeta i vijeka, najviše tamo gdje živi sirotinja. Naš Gile nije više znao šta će s parama. Dolazili su mu privatni obrtnici, imućni ljudi na visokim društvenim položajima iz drugih gradova, zbog kojih nisu imali zakonskih smetnji, na kartanje, u noćnim satima u „Fontani“, gdje je on s njima, uz velik noćni zakup, ostajao iza fajronta, sve do jutarnjih sati. Na parkiralištu ispred „Fontane“ kolonaši se nisu mogli nagledati velikih automobila sa tablicama njima nepoznatih gradova. Daretov polovni „ford“ cupe nije se mogao mjeriti sa „mercedesom, „volvom“, „opelom“…

S vremenom, to je za sve njih postala velika i ovisna strast, da noć sa subote na nedjelju nije mogla bez njih. Na stolu je uvijek bila gomila para, koju su nakon odigrane partije, s pokojom riječi, zahvaćali, sad jedni, sad drugi, a tek pred zoru gomila bi pripala jednom ili dvojici.
Drugi su bili gubitnici.
Gile je samo na početku dobijao, a sve druge noći gubio je velike iznose novca. Kako je on mogao i pomisliti da u navac može igrati s iskusnim kockarima. Svake subotnje noći, Gile je ostajao dužnik nekom od njih. Kao u polusnu, potpisivao je nekakve papire, a sutradan je išao kod Sima po novac i u koloniji obilazio one kojima je davao Faćijevu robu. Postao je nervozan, sve manje je bio u garderobi i mirisu koje mu je donosio Dare. Nije se ni kupao, čistio, zapustio je ponovo kosu. U stvari, postajao je onaj stari Gile, samo još stariji i grđi, prikaza od koje su svi bježali u koloniji. Ostavile su ga sve žene: u koloniju dolazile zbog njegovog novca. A i on sam je osjetio da gubi tlo pod nogama. I svu mjesečnu zaradu od
„čarapa“, vraćao je kao dug iskusnim kockarima, koji bi, katkad, vjerovatno zbog duga, u
„Fontanu“ dolazili sa tjelohraniteljima.

Kada je Dare došao iz Njemačke, izmirio mu sav dug, a u svojoj kući iznad kolonije čekao ih je Faći. Bilo je to tri mjeseca, nakon što mu je leđa pendrekom išarao Šok, da se danima o tome pričalo u koloniji, a Faćija su isto toliko dana žuljale stvrdnute guje po leđima. Došao je dan da se osveti Šoku, kako je to on obećao Klanfi u Domu zdravlja.
Čim su njih dvojica ušla, Faći im je nasuo po jednu „kruškovaču“. Majka mu u drugoj sobi, nije izlazila pred njegove goste. Plan je Faći pred njih isturio do u detalje. I s obzirom da Šok stanuje u svojoj kući na brdu Glavica, a svako jutro istim putem ide nizbrdo, kako bi ordinirao u koloniji, Faći hoće da iza ponoći na tom putu iskopaju veliku jamu, za njeno dno i sa strana da utvrde bodljikavu žicu, nju je Faći dobio od Džina u njegovoj „Gvožđari“. Granama i lišćem prekrili bi tu jamu, koja će čekati Šoka, kad jutrom bude krenuo u koloniju.
– Neka bodljikava žica ostane na njegovu tijelu, baš kao
njegov pendrek na mojim leđima – završio je Faći.
– Ja se ne mogu verati sa ovom nogom po Glavici – kaza mu Gile.
– Ja i Dare ćemo to završiti – odgovori mu Faći.
– Da znaš i ovo, Faći. Kada Šok završi u krevetu, ne mogne raditi,
po tebe će doći Lijać, što radi za beogradsku Udbu i sa milicajcima u civilnim odijelima će te odvesti. Možda i na Goli otok, zavisi za šta te optuže. Da znaš i ovo, šta te čeka. Jedan od politikanera, s kojima sam sam kocko, sve mi je ispričao o Lijaću, koji zna, kao i Šok, da nam Simo prodaje „čarape“, ali im je on zabranio da nas ometaju, a taj politikaner mi je najviše zgulio para u „Fontani“. Zato sam danas serbezniji kada se ne oblačim kao oni. Jesam stari Gile, ali se više ne kockam.
– Ovako, Gile. Čim vratim pendrek Šoku, ja s Daretom idem
u Njemačku i neću se više vratiti u koloniju. Dolaziću prerušen, pod drugim imenom i posjećivati majku, davati joj novac da preživi. Tebi ćemo slati torbe sa „čarapama“.
– Još koju turu i nemojte mi slati „čarape“ Šta ako se politikaner
okrene protiv mene što se više ne kockam, poslat će mi Lijaća. Dosta mi je za život od ove prodaje robe iz Italije, koju ću dobivati umjesto Faćija – objasni im Gile.
– Tako je, Gile… Mi ćemo večeras iskopati jamu Šoku, a sutra bježimo u Njemačku – kaza Dare.

Iza ponoći Faći i Dare, ravno iz „Složne braće“ peli su se krivudavim, brežuljkastim putem na brdo Glavica. Zastali su ispod samog njenog vrha, a na njoj zaravan, iza nje, u šumarku, Šok od cigle izidao malu kuću u kojoj je živio sa ženom i dvoje male djece. Dare je s ramena spustio veliku krampu i lopatu, a Faći je na jednu granu objesio lampu koja je obasjavala put i kolut bodljikave žice. Zemlja je bila utabana, ali ispod kore mehka, pa je Dare snažnim zamasima krampe, zakratko, izrovao mnogo zemlje, dva metra u dužinu, jedan u širinu.

Faćiju je trebalo vremena da svu zemlju lopatom razbaca po šumi. Tako su se smjenjivali. Dare je kopao, a Faći izbacivao, a da nisu prozborili niti jedne riječi. Htjeli su prikrajčiti ovaj posao, kako bi imali vremena da spavaju kod Faćiju. Kada su se obojica našli u raki, ma skoro do vrata, znali su da su pri kraju. Izašli su napolje, a Faći je hrpe taze iskopane zemlje lopatom razbacao po šumi, kako bi put sa strana ostao ravan. Onda su s grane skinuli kolut bodljikava žice i prostrli je po dnu jame. Ostale dijelove žice kliještima su isjekli i obložili zidove jame. Sve su uradili precizno i brzo, kao da su ovaj posao uvježbavali noć prije. Iz šume su dovukli granje, prekrili jamu, a odozgo lopatom nabacali zemlju, dobro je utabali, da se na svjetlosti, koju je sterala lampa, doimalo da je put isti, na njemu ništa nije bilo mijenjano.

Brzo su se spustili tim uskim, kvrgavim putem niz Glavicu, a onda prošli koloniju, pa betonski most, te uzbrdo do Faćijeve kuće. Ostavili su alat u šupi u bašči i onako u gaćama, na česmi su šlaufom okupali jedan drugog, hladnom vodom, a majka Faćijeva ih je, već jutrom, čekala s čistom odjećom. Dan je već odmakao kada su se probudili. Vrijeme je da se spuste u koloniju, kod škole, do garaže, gdje je Dare ostavio „forda“, pa da se otisnu za Njemačku. Šok im nije izlazio iz glave.
Za doručkom, Faći će majci:
– Majko, ja sutra idem s Daretom u Njemačku.
– Kuku, kako ću sama!? – zakuka majka – znam da te ne mogu zaustaviti, isti si otac.
– Nemoj da brineš, ja ili Dare, neko će, donosićemo ti novac
svakog mjeseca, ili slati po nekome. Kada dođemo, sve poslove na zemlji i oko kuće ćemo sraditi. Imaćeš para i da nekog platiš. I Gile će te oblaziti. Dinara ti neće faliti.
– Moraš li da ideš?
– Majko, onaj Šok me proganja. Vidjela si mi leđa od prošli puta.
Ako me uhvati, kao ledenicu, polomit će mi kičmu pendrekom. Kadli će im majka:
– Sada je komšija Vejsil došao iz kolonije. Kaže da je Šok u Zdravstvenoj stanici. Sav u krvi, teče mu na sve strane.
Faći i Dare zagrajaše i pljesnuše se u zraku dlanovima.
– Šta vam je? – uzviknu majka.
– Idemo, Dare, vrijeme je. Ostavi mi majci šta para.
Dare izvadi iz džepa hrpu novčanica i sve stavi na sto. Ustaše. Faći zagrli majku, a onda i Dare.
– Nemoj da zaplačeš, majko.
Majka ih isprati sve do ispotkuće, a oni požuriše. Još se okrenuše i mahnuše joj. Čim su sišli u koloniju, Dare krenu prema školi, ali ga Faći zaustavi.
– Hajmo do Zdravstvene stanice da obiđemo Šoka. Bolesna treba oblaziti.
Dare se prenerazi:
– Šta ti je? Jesi li ti lud, čovječe?!
– Samo sekundu, da vidimo kako je – molećivo će Faći.
– Pa, hajmo – kaza mu Dare, ne znajući šta da mu odgovori.

Pređoše tih trideset metara do Zdravstvene stanice. Faći prvi, iza njega Dare. Faći dođe do otvorenog prozora, s druge strane ulaza u Dom. Pred njim divna slika. Šok leži u krevetu, sav u zavojima, ječi. Iznad njega doktor, nešto ga pita.
– Doktore, pitaj ga šta ga boli – s prozora će Faći.
Doktor podiže glavu, stavi ruku na usta da šuti, da ga ne prepozna Šok, ali bilo je kasno.
– Faaaći, tiii siii meeeniii ovo zaapakovoo – jedva zavapi Šok – Jaaviioo saam Liijaaćuu, eeto ga danas saaa agennnntimaaa pooo tebeee. Faći iz džepa izvadi usnu harmoniku i zasvira.
– Pozdravi mi Lijaća, Štok. Čekam ga kod kuće – Faći će, kad završi melodiju.

Dare se ispod Zdravstvene stanice držao za srce, koliko se smijao, kao da će mu puknuti. Potrčaše prema školi. Dare otvori garažu, izađe s „fordom“, a onda i Faći uđe. Krenuše prema betonskom mostu. Ispod „Fontane“ ugledaše Gileta. Svirnuše mu. On im mahnu, dižući palac.

Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

HEROJI BEZ SPOMENIKA – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 19.dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

HEROJI BEZ SPOMENIKA   (19.)

Godine su prolazile, a u koloniji je probno otvorena savremena Fabrika lesonit-ploča „Sutjeska“. „Oslobođenje“ je pisalo: „Osim

Ilirske Bistrice, u našoj zemlji više nema ovakvih fabrika“. „Sutjeska“ je bila tehnološki savremenija, a imala i ono što Ilirska Bistrica nije.
Osim tvrdih lesonit-ploča, koje su se proizvodile u Ilirskoj Bistrici,
„Sutjeska“ je proizvodila i izolacione, što je prijelomni, ekonomski događaj za razvoj cijelog ovog kraja. Svečano otvoranje Fabrike lesonit-ploča zakazano je za tri mjeseca: tom događaju su trebali prisustvovati predstavnici narodnih vlasti, velikih organizacija, ministri drvne industrije, građenja, pravosuđa, radnici „udarnici“.
Govorilo se da bi sa delegacijom iz Beograda mogao doći čak i predsjednik Tito, revolucionar, državnik, komunistički vođa.
Za razliku od tvornice u Ilirskoj Bistrici, „Sutjeska“ je izgrađena u blizini bogatog izvora sirovina, odmah do Pilane koja je tada bila u sastavu Preduzeća drvne industrije „Maglić“. O svemu se na dug rok razmišljalo. Velike količine drvnih otpadaka iz Pilane više se neće prodavati u snopićima za loženje, niti se bacati, nego će ih savremeni strojevi „Sutjeske“ pretvarati u nov gotov proizvod. Tadašnja uprava Preduzeće „Maglić“, dok je gradnja ove fabrike bila u završnoj fazi, sklopilo je ugovore za izvoz lesonitke sa više kompanija iz inostranstva, a ovaj proizvod tražila su i pojedina drvna preduzeća iz naše zemlje. Lesonit-ploče mogle su se koristiti u izradi kuhinja, ormara, kreveta i drugih dijelova namještaja.

Četiri mjeseca prije završetka radova, Uprava „Maglića“ slala je radnike na obuku u Njemačku i Čehoslovačku, a nakon puštanja u pogon dolazili su inžinjeri iz naših većih gradova, kako bi zajedno usvajali nove tehnologije, a stručniji nadgledali proizvodnju i predlagali nabavku dodatnih mašina, koje bi ubrzale i upotpunile lanac proizvodnje. Uporedo s gradnjom fabrike lesonita, izgrađena je i Termocentrala, koja je pogone snabdijevala električnom energijom.

Mnogo tog je kompletirano „Sutjeskom“, koju su činile defibraciona i produkciona hala, sjekačica, manovi. Zaposlen je veliki broj radnika, u tvornicu je već na početku rada stizao veliki novac, a ponajviše iz izvoza. To se osjetilo i u razvoju naselja i obližnjeg grada. Zanatlije otvaraju iznad kapije veće radnje, arhitektonski urbanizirane, nudeći svoje usluge. Zatim, kupljeni su novi autobusi za prevoz radnika na najudaljenija radilišta. Na svim šumskim radilištima i u industrijskim pogonima na Paležu, Pašinoj poljani, Zaliplju, Štavnju, Vučevu, Jelovčevom potoku, Ravnoj gori, Meštrevcu, Crnom vrhu i Brkovića planini, izgrađene su brvnare za stanovanje, s menzama. Autobusima su prevoženi radnici do Foče, Ustikoline, Osanice i Godijena.
Ubrzano, širio se kombinat Šumsko-industrijsko preduzeće „Maglić“, s pet velikih pogona i više samostalnih radnih jedinica kao što su: Zdravstvena stanica i Odmaralište u Dubrovniku. Širenjem kombinata, ubrzavan je i život u Koloniji, ali njeni stanovnici ostajali su mentalno isti, samo stariji. Njihov mentalni sklop formiran je unutar kolonije, a ne s tehnološkim razvojem koji je donosio i nove odnose između njih samih. Oni su ostali začahureni u svom svijetu, nigdje dalje od kapije i
„Složne braće“. Doseljavani su iz najudaljenijih sela, gdje nije bilo prodavnica. Imali su samo zemlju i stoku, time se bavili. I ovdje im se svijet završavao. Ali na selu su imali mir uz familiju za koju više, od fabrike, nisu imali vremena.
U krugu: posao, kapija, “Složna braća” sve se vrtjelo, sve više su se otuđivali od najbližih, a time i od svoje izvornosti. Umjesto imanja i rahatluka sela: siromaštvo u barakama, koje im je ublažavao alkohol, kurvaluk, kocka, tuče, dolazak kući u jutarnjim satima, pijano maltretiranje familije. Ako bi se prisjećali sretnih dana, oni su ostali iza njih, u uspomenama, na selu.

Prema projektu inž. Alberta Albaharija, izgrađen je i vodovod većeg kapaciteta, kojim je u ovu koloniju potekla voda sa izvora „Sedam česama“ iz sela Điđevo, ispod brda Kmur.
Jedan događaj ostao je u sjećanju kolonije. Prije svečanog otvaranja Fabrike lesonit-ploča, radnici su radili u tri smjene, pogotovo oni koji su se brinuli o pripremi ovog događaja. Na dan prije samog otvaranja, pozatvarani su svi lendohaneri, pijandure, sitni kradljivci, prevaranti, prosjaci, Cigani s puno djece, ma skoro sve što nije ulazilo i izlazilo na kapiju. U koloniji, ispred kapije „Maglića“ i nadaleko u samom gradu, više nisi mogao vidjeti one koje si viđao svak dan. Bilo je i onih koji su zatvarani, a bili stalni gosti „Složne braće“. Više ništa od onog usputnog razgovora sa besposličarima. Živjelo se u iščekivanju tog što dolazi, u stalnom, neodređenom strahu. Niko se, bez potrebe, niskim nije sastajao, niti viđao. Čekalo se u nekom strahu. Kao da će epidemija.

Vijest da će svečanom otvaranju prisustvovati predsjednik Josip Broz Tito, doživljavali su sa strahom, kao da će njegov dolazak poremetiti njihove živote, oduzeti nešto na šta su navikli, nešto njihovo najrođenije. Zatvaranje onih koji nigdje nisu radili, već živjeli od sitnih šićara: od šverca roba, duhana i alkohola, ali i spremni, pa i nožem, braniti takav život, doživljavali su sa strahom. Živjelo se u iščekivanju onog što se iza brda valja.
Koloniju je obilazio Lijać sa svojim agentima i odvodio sve čiji dosadašnji život nije bio primjeren ovom svečanom događaju, a to odvođenje, samo je povećavalo strah u koloniji. I tako, među prvima odvedeni su Gile, Faći, Klanfa i Brale. Samo oni najhrabriji išli su u
„Složnu braću“, no se nisu opijali, niti su dolazili kući kasno, u strahu da ih ne zasretnu Lijać i njegovi, koji su u koloniji i ispred kapije dežurali cijelu noć. I Svekrva je odahnuo, rijetki su samo navraćali s prvim mrakom.
Ako bi se oni koji su ubrajani u inventar „Složne braće“ sreli u putu, samo bi jedan drugom mahnuli rukom, kao da žure nekim poslom, kojeg nisu imali, kućama, a drugi put će pričati kada se sretnu. Od kapije, pa kroz koloniju hodao je Generalni, sa dvojicom svojih iz Partije, u novom, svečanom odijelu, kao da čeka veliko društveno priznanje. Drugi put, hodao s Lijaćem, svojim bratom po odijelu, a koje je za ovu priliku dobio novo odijelo iz Beograda, kako se hvalio Svekrvi, pa hodao uzdignute glave, kao da je gradonačelnik. Sve one koje je susretao, znatiželjno bi pogledao, jer su trenutno bili višak u njegovom mentalnom svijetu, u odnosu na povjereni mu zadatak; iako su svi znali da je prije odlaska u penziju radio kao fizički radnik. Imao je i nadimak Bjelko, zbog bijele kose iz rane mladosti i po njoj najviše bio prepoznatljiv. Bio je učesnik u narodnooslobodilačkoj borbi, to su svi govorili.

U gradu, u Općini, govorilo se kako je u Beograd poslao neko pismo, a otud u Općinu stigla depeša da mu se kao „heroju“ dade stan. Umjesto stana je tražio novac, što mu je i udovoljeno, te od toga napravio veliku kuću. Rano je otišao u penziju. Iz Beograda je dolazio nekakav inspektor, po imenu Slavko, od njega se u Udruženju boraca moglo čuti da je Bjelko bio heroj u ratu: u Udruženju niko nije znao ni da je bio borac, nekamoli narodni heroj. Toliki je bio narodni heroj da su mu načelnik Općine i ovaj Slavko iz Beograda morali roditi stan, a on tražio novac i napravio kuću. Da je bio on narodni heroj, načelnik Općine bi mu podigao spomenik; ovako je bio “heroj bez spomenika” u velikoj kući. Svi su šutjeli, makar imali svoga narodnog heroja, kao malo koji srez.
Prije nego je i otišao u penziju, neki iz kolonije viđali su Bjelka u Travniku, u hotelu, u novom odijelu, važno sjedi s nekom „važnom gospodom“ i pije s njima kahvu. Opet, drugi ga viđali u Čajniču, na Cicelju, kako sa istom “gospodom” pije kahvu. Oni bi ga u velikom, crnom automobilu vratili kući. Još iz tih godina, svi se pitali: Ko je Bjelko? Sve dok u koloniji nije pukao glas, da penzioner Bjelko jednu punu plaću prima u Pilani, a drugu iz Beograda. Znalo se da ga se kloni Šok, strahovlada u koloniji; ni Svekrvi nije bilo drago kada navrati u „Složnu braću“. Samo je zvjerao sitnim očima i upijao šta ko kaže, vadio neki notes i sve bilježio. Sve ovo što se događalo prije svečanog otvorenja Fabrike lesonit-ploča, utjecalo je na stanovnike kolonije da žive u nekom nemirnom iščekivanju, da se šta ružno ne dogodi. Samo da se nakon otvorenja Fabrike oslobode straha i vrate kapiji i “Složnoj braći”. I pameti koju im je nametala kolonija.

Došao je i taj dan, kada je svečano trebalo otvoriti Fabriku lesonit- ploča. Svi stanovnici kolonije i okolnih sela su se okupili. Mnogi su došli iz drugih gradova. Svi u krug Fabrike, gdje je najviše prostora. Ispred, montirana je velika bina od drvene građe, s mnogo mikrofona na stalcima i velikim zvučnicima sa strane. Sve je vrvjelo od milicije. Jedni su bili živi zid između naroda i bine, a drugi, u plavim odijelima, izmiješali se s narodom. Sve je spremno za svečano otvorenje. Samo Tita nije bilo. Ovo je bio razlog, što su svi bili na svojim pozicijama i čekali. I milicija, i specijalci, svi iz narodne vlasti, svi iz Partije.

Odjednom uletješe pripadnici Titove počasne garde, razdvojiše narod, praveći koridor od kapije do bine. I sve se to događalo u sekundama. Gardisti: visoki, mladi, elitna jedinica JNA: nove, vojne bluze, bijele košulje, crne kravate, crne pantalone, s uzdužnim prugama sa strane. Nije dugo potrajalo, s delegacijom između gardista kroz koridor ide predsjednik SFR Jugoslavije, Josip Broz Tito. Sa strana, delegaciju i predsjednika osiguravaju naoružani gardisti. Tito u plavoj maršalskoj uniformi, sa plavom, visokom šapkom. Iznad lijevog, gornjeg, džepa, do kragne, mogla su se vidjeti brojna priznanja.

Narod je aplaudirao, sve kao po komandi. Započinjali su Generalni i njegovi.
Sve ovo je trajalo nekoliko minuta, dok se delegacija nije popela na binu, po dogovoru o protokolu. Za govornicu je izišao predsjednik Sreskog odbora Narodnog fronta, koji je odao priznanje svim radnicima i rukovodiocima, graditeljima Fabrike, istakao značaj ove

fabrike za našu zemlju, a najviše za srez. Iza njega, govorili su ministri šumarstva i građevine. Obojica su naveli zadatke koji stoje pred drvnom industrijom Bosne i Hercegovine, posebno, pred Fabrikom lesonit-ploče, podignutom prema Petogodišnjem planu šumske privrede. Zahvalili su se radnom kolektivu, koji je podigao Fabriku i svim drugim preduzećima u zemlji, koja su isporukom materijala pomogla da radovi budu završeni. Ministar građenja je istakao da je ova fabrika najbolji odgovor na klevete „koje se šire protiv naše zemlje i naših naroda“. Ispraćeni su obojica aplauzom.

Predsjednik Sindikalne podružnice Zildžo govorio je da će radnici naše zemlje i dalje voditi upornu borbu za ostvarenje Titovog Petogodišnjeg plana, a onda je, uz aplauz, čitao imena nagrađenih radnika, majstora i rukovodilaca, koji su se istakli u gradnji Fabrike. Onda je najavljen predsjednik SFR Jugoslavije, Josip Broz Tito.
Prolomio se veliki aplauz. Kada se utišao, Tito je progovorio:
– Drugovi i drugarice! Otvorenje Fabrike lesonit-ploča je veliki događaj, ali ja ću da vas podsjetim na ono što je ovome prethodilo. Mi smo 1948. godine pravilno ocijenili situaciju nametnutu od Staljina. I dalje, mi smo odlučno stali u odbranu nauka Marks-Engels-Lenjin i tako spriječili da se taj nauk ne iskrivljuje. Danas treba pojačati radnički i socijalni sastav u našem Savezu komunista. Sve više u Savez uzimati ljude iz preduzeća. Radnici su danas u velikoj manjini, a trebalo bi da su u većini, u odnosu na druge slojeve koji su u naš Savez došli. Samo radnici mogu biti nosioci ideje jedinstva u našoj zemlji, a vi ste to dokazali tako što zajedno živite, zajedno radite i zajedno se razvijate.
Prolomi se veliki aplauz. Tito je nastavio:
– Od vas očekujem da zaokružite svoju drvnu industriju otvaranjem savremene fabrike namještaja. To će biti jedan cjelovit drvni proces kome svi težimo.

Generalni poče aplaudirati, a onda se krug prolomi od aplauza i uzvika:
– Tito! Tito! Tito!

Nakon ove pauze, Tito uzviknu:
– I naprijed u nove radne pobjede!

Opet aplauz. Tito se vrati iza bine, gdje je bio dio njegove delegacije i nekoliko nauružnih gardista.

Ministar drvne industrije ode u Fabriku da je pusti u pogon. Dugo se zadržao, a mašine nije pokrenuo. Vrati se i pozva načelnika Općine, a ovaj direktora i rukovodioce proizvodnje. Zovnuše i Gerharda u čiju stručnost nisu sumnjali i odoše zajedno u centralni pogon za pokretanje proizvodnje. Narod i svi sreski predstavnici nisu ni disali. Osjetilo se u zraku da ne mogu upaliti mašine. Nešto se krupno događalo, a šta?, niko nije znao odgovor. Oči sreskih političara su govorile da mašine ministar i Gerhard zvanično ne mogu da puste u pogon, a Fabrika proizvodi lesonit-ploče puna tri mjeseca. Dobro im idu izvoz i prodaja na domaćem tržištu, a u najvažnijem trenutku to ne mogu potvrditi svečanim otvorenjem.

Svi su šutjeli i čekali još nekoliko minuta, a onda mašine proradiše. Prolomiše se uzvici i aplauzi od ushićenja.

Titovi gardisti razdvojiše narod za koridor kojim će Tito proći.

Nedaleko od naroda u krugu Fabrike, omanji radnik, crne kose i puti, u koloniji poznat kao Šabo, čistio je metlom krug. Smeće je skupljao na gomilu, a onda lopatom prebacivao u kantu za otpatke. Iz koridora Tito je slučajno ugledao Šaba, zastao i gledao prema njemu. Svi su zastali, čekali naređenje od Tita. On je izdao naredbu svojim pratiocima, pokazavši na Šaba, a oni mu, iznenađeni, osiguraše prolaz prema Šabu. Tito je brzo prošao tih dvadesetak metara, a njegovi pratioci su čekali između koridora i Šaba. Svi su stali, čekali šta će se dogoditi. Ukočili se i oni iz Općine, šta će Tito kod Šaba, da nije šta uradio, pa će biti po njihovim leđima. Kada je Tito došao do Šaba, on je skupljao okorke na gomilu, mislio ih je ponijeti kući za potpalu.
Vidio je da Tito ide prema njemu, ali nije prestajao raditi. Kada Tito dođe do Šaba, upita ga:
– Šabo, jesi li to ti?

Šabo je prestao raditi, spustio metlu na zemlju, uspravio se i salutirao desnom rukom:
– Jesam, druže komandante.
– Pa, šta to radiš?
– Čistim krug.
– Moj borac da čisti krug? Ti si heroj! Sutra otiđi kod sekretara u Općinu.
– Razumijem, druže komandante – salutirao je ponovo Šabo.

Iako je Šabo bio siroti Ciganin, Tito je poznao svog borca. Kada je Tito krenuo prema svojim pratiocima, Šabo će za njim:
– Druže, komandante, znate što mašine nisu htjele upaliti? Tito se povrati.
– Što, Šabo?
– Ovdje je bilo veliko muslimanskog groblje. Naši iz Partije su naredili da se nišani obore, a onda smo kamionima, i danju i noću, dovlačili zemlju i zatrpali groblje zemljom. Eto, zašto, komandante. Tito se uozbiljio i prišao Šabu na jedan korak. Govorio mu je tiho:
– Poslušaj me, Šabo. Ovo si meni rekao, više nikome. Jasno?
– Jasno, druže komandante – salutirao mu je opet Šabo.
– Moramo čuvati bratstvo i jedinstvo, iznad svega. Važnije nam
od naših života. Zato, kao heroju to ti nije teško. Šuti.
– Razumijem, druže komandante! – salutira opet Šabo.

Utom, omladina se uhvatila za ruke ispod pasa, krenu kratkim koracima, a onda krenu i pjesma:

Koliko je na Kozari grana, još je više mladih partizana.
Oj Kozaro ne treba ti kiše, heroji te krvlju natopiše.
Poznaju se braća Kozarčani po pjevanju i po ratovanju.
Mi smo braća ispod Kozarice, gdje ne rađa majka izdajice.

Nas dva brata oba ratujemo,
ne plač, majko, ako poginemo…

Nasta narodno veselje. Mnogi sreski rukovodioci, s narodom u kolo. Svi se okreću u jednom dahu, rimuju se pokreti i glasovi, igra muško i žensko. Nekoliko djevojaka, sučelice kolovođama: zapjevaše. Nastade natpjevanje jednih i drugih.

Titu i cijeloj delegaciji sa strane je prijalo kolo, nakon problema sa svečanim otvorenjem. Narod ovog mjesta prijatno ga je iznenadio. Prema protokolu, ponovo, koridor, onda prema kapiji, gdje ureduje Vratilo: sav ukočen! dok je predsjednik Tito prolazio s delegacijom pored njega.
U krugu Fabrike, svi predstavnici narodne vlasti i Partije u koloniji, i u igradu, ministri, čestitali su jedni drugima na svečanom otvorenju Fabrike lesonit-ploča. Svijet se brzo razilazio, oni „poznati“, nakon dužeg vremena, skrenuli su iz kapije ulijevo, pa naviše – u „Složnu braću“.
I Mazalo je dosta svijeta uslikavao. Sa ovog svečanog otvorenja, svi će mu kupiti slike. Načelnik Općine mu je obećao sve otkupiti, kako bi se slike našle na “zidnim novinama”, “općinskom spomenaru”. Svi iz Kozaračkog kola će ga tražiti zbog slika. I svi iz rukovodstva Fabrike. Sve u svemu, dobro je prošao, ali se treba zahvaliti Vratilu.
On je “zažmirio”, pravio se da ga ne vidi, ni njega ni “Zenit”. Ili je to zbog njega, Mazala, ili su mu tako naredili. Mazalu je najvažnije da dobije pare za svoje slike.

Šaba je u Općini čekalo odlikovanje za ono što je učinio u narodnoj socijalističkoj revoluciji. Dobio je mjesto kurira u Direkciji, a i bolju baraku u koloniji. Sve ovo odjeknulo je kao bomba u koloniji. Ko je Šabo da dobije bolji posao i stan? Jedan obični Ciganin, kakvih je još bilo u koloniji! Ako je on Titov borac, kao što se priča u koloniji, što ga nema na spisku boraca u Sreskom udruženju boraca? Što ga načelnik Općine ne poziva na obilježavanja godišnjica borbe protiv okupatora. Otkako znaju za Šaba, on je rođen da, onako žgoljav i svakako jadan, čisti ono što oni ostave iza sebe. No u odnosu na sve njih, Šabo je imao još jednu vezu sa Titom. Godinu prije, dobio je deveto dijete, sve jedno drugom do uha. Prema nepisanom zakonu,

svakom devetom djetetu, rođenom u jednoj familiji, Tito je bio kum, a to dijete bi dobivalo nadimak „Titovo kumče“. I Šabovom devetom djetetu Tito je bio kum. Dobio je za to novac za njegovo školovanje, odjeću, obuću, slatkiše, igračke, nekakve kutijice koje je trebalo redati i lakiranu, pravu fudbalsku loptu. Do ove prve prave lopte, djeca su se igrala plastičnom, ili krpenjačom, od starih čarapa i pucvale. Baš u to vrijeme, na prijedlog Sindikalne organizacije, formiran je Fudbalski klub “Radnik“. Na sastanku su rekli da klub ne mora brinuti o podmlatku. Tu su Šabovci, a njih ima zasad devet. Nije džaba Tito njima poslao kožnu, pravu loptu, bolju od one dvije koje je direktor Direkcije kupio u Sarajevu i poklonio Klubu.

Svi su danima okupirali Šaba da čuju šta je to pričao s Titom, pa je preko noći napredovao, postao je kurir, a dobio je i bolju baraku. On im je svima govorio da je tokom rata bio jedan od četiri Titova kurira, koliko ih je bilo u Komandi, pa ga se njegov kamandant sjetio kao svoga borca. A kada je krenuo prema gardistima, s čime si ga ono vratio?, pitali sumnjičavo, kao da su osjećali da im Šabo nešto krije. E, to Šabo nije htio otkriti, šutio je kao zaliven, a oni ga nisu htjeli pustiti. Da bi ih odbio, on im je govorio da je Tita vratio pitanjem: kome treba da se javi u Općini? ali mu nisu vjerovali. U potaji, kao da su priželjkivali Šabinu nesreću. Osjećali su da tu „leži zec“, jedino ga treba istjerati iz grma, pa će im on kazati što je Tito Šaba “popravio” s boljim poslom i boljom barakom. Nekada bi ga pritjerali uza zid, a Šabo bi se sjetio da mora “odmah u Direkciju zbog neke pošte”.
Dovijao se kako je znao i umio. Sve do jednom.

Kao kurir trebao je neku poštu hitno predati šefu računovodstva Ekremu, ali ga nije stigao na poslu. On s posla pravo ide u „Složnu braću“, rekla mu je Ranka, sa Ekremom radila u istoj kancelariji.
Onako ubrzan i odgovoran da sve poslove privede kraju, eto ti Šaba u
„Složnu braću“, iako u to “bratstvo i jedinstvo” nikad nije zalazio, a nije znao zbog čega. U krugu ga je zaobilazio. Bilo to baš iza posla, kad nije bilo puno gostiju. Svekrva odmoran, naspavao se dok je trajalo svečano otvaranje Fabrike. Ekrem je sjedio sam u ćošku, po običaju, i prebirao neke papire, kroz debele naočale. Do njega, sam, niko nije htio sjedjeti s njime, Lijać koji je naćulio uši da čuje šta se priča u „Složnoj braći“ o otvorenju nove fabrike. Čim Šabo priđe Ekremu, ovaj mu ponudi da sjedne, a Lijać zovnu Svekrvu. Čim mu ovaj dotrča, Lijać naruči dva „štoka“, za Ekrema i Šaba. „Štok“ je bio Ekremovo tradicionalno piće, on je odrastao uz ovo piće, pa tu nije trebao Lijać, on je tu sa “štokom” bio zbog Šaba: “štok” je zamka u koju bi Šabo morao dolijati. Dok je Ekrem prebirao papire, ispiše taj „štok“. Nakon diskretnog pogleda Lijaća, Svekrva im donese još po jedan „štok“; ovo je iznenadilo i Ekrema, ali nije prekidao “reviziju” naslaganih papira. Kada je zavšio, pogleda u Šaba:
– Je li bilo pošte?
– Jeste – kaza Šabo i stavi kovertu pred njega.
Ekrem, prije nego što će otvoriti kovertu, nazva im još dva „štoka“. Dok je Svekrva donosio, Ekrem je stao s otvaranjem koverte. Sjeti se da je za njega ova koverta mogla biti od onog trgovca knjigama, Medenog, koji mu je neki dan u kancelariji rekao da očekuje novi komplet knjiga Zanea Greya u kome je bio njegov najboji roman “Jahači rumene kadulje”.

Nakon ovog trećeg „štoka“, Šabo se napio. Nije mogao podnijeti alkohol i zato nije pio. “Štok” ga je načeo, pomućivao mu razum. U “Složnoj braći” nije se razgovaralo, sve dok ne počeše dolaziti novi gosti. Eto i Generalnog sa svojom svitom. I više nije bilo slobodne stolice. Svi „poznati“, horski su pričali sa svog “isturenog komandnog mjesta”, a ispred Ekrema i Šaba gomilali se „štokovi“, poredano “po starini”, kako je koji stizao. Svekrvi nisu dali ni da stane. Šabo je bio drogiran.
– Šabo, šta si ono pričo s Tiletom, kad je kreno? –
ču se sa jednog stola. Svi ušutješe, kao da svu svi čekali samo na ovo pitanje. Kao da sudbina svih njih zavisi od ovog pitanja i odgovora na njega. Šabo pripodiže glavu da vidi ko ga pita, ali nikoga nije vidio.
Vidio je neke siluete, nestajale su i vraćale se, titrale ispred njegovih očiju. Podlaktio se, držao svoju glavu. Pa mukla tišina, kao da nikog nema u “Složnoj braći”. I računovođa Ekrem je jedva čekao odgovor.
– Šta si ono pričo s Tiletom? – ču se opet isti glas.

Podnimljenu šakama, Šabo okrenu glavu. Vidio je sve pomnoženo sa dva: mnoge izbuljene oči, nekima se glava izdužila haman do plafona, a jezike i ruke ispružili prema njemu. Vidi: hobotnica sa stotinu ruku, jezika, usta, kako, kidišući na njega, hoće da ga proguta.
Šakama podnimljenu, okretao je glavu. Sve hobotnice oko njega. Šta blesaviš tom glavom?! Sad tamo, sad vamo? Cigane,
šta si pričo s Tiletom? To nam kaži! – onaj će isti glas, no ovaj put zapovjedno.

Pred Šabom se pojavi slika Tita u maršalskoj uniformi sa oficirskom šajkačom. Ono “Cigane” ga dotuče. Nekako, kao da zapijeva, krenu:
– Reeekoo saam Tiiituuu daaa sssmoo Fabriiikuuu naapraaviiilii naaa muussslimannskomm groobbljuuu, paaa maašššine niiisu hhtjeelee daaa ssseee uppaaallleee .

Proklizavajući jezikom na svakom slovu, mahajući rukama u zraku, za nešto da se uhvati: nejasno predosjećajući da je dolijao: okliznuo se na zaleđenoj stazi i da, kakogod, neće ostati na nogama, niti se više dići.

Svi čuli i razumjeli. Čekali su danima, i taj dan dođe. Šoku glava ispade iz podnimljenih šaka. Udario je čelom o sto, a sva pića popadaše. Šabo jeknu, osjeti da je nešto opasno izletjelo iz njegove glave i da nije smio iznevjeriti komandanta. Ko da mu posta jasno što je zaobilazio “Složnu braću”, gdje su hobotnice. Tonuo je duboko u neki mrak, a nizašta da se uhvatiti. Gubio je svijest. Ustade pijani Ekrem, pokupi svoje papire i ne pogledavši nikoga, klimajući se kao kazaljka na “voltmetru”, krenu prema izlaznim vratima.

Ustade i Lijać, pripit, no spreman. U hodu podiže Šaba sa stolice i povuče prema izlaznim vratima.
– Neka ti Tile pomogne – ču se onaj glas.
S čašicom, po običaju, ustade Generalni. Bio je u onom svečanom odijelu sa otvorenja Fabrike lesonit-ploča.
– Drugovi, otvorenje Fabrike bio je naš revolucionarni društveni preobražaj i zemlje i sreza. To je naš put prema boljem i pravednijem društvenom sistemu. I ovo je borba naše Partije, naših naprednih snaga u socijalističkoj izgradnji. Ja stalno govorim o idejnoj zrelosti. Imamo svjesne i požrtvovane radnike, koji u zadanom roku izgradiše Fabriku, a na drugoj strani nezrele pojedince. U cijelom sistemu do nas je samo da sačuvamo bratstvo i jedinstvo svih naroda. A mi to ne možemo. Evo vam primjera našeg Šabana. Nasjeo je na neprijateljsku propaganda i postao klasni neprijatelj. Nenaklonjeni elemenat!
– Živio Generalni! – zagalamiše uglas iza jednog stola.

– Živio! – odjekivalo je u “Složnoj braći”. Generalni nastavi:
– Zamislite naše borce koji su četiri godine bez odijela, obuće i hrane išli na bunkere i znali da će poginuti, ali ipak su išli, jer su vjerovali u ovo svjetlo što će poslije doći. Nama su i danas potrebni takvi borci. Da graditi novo društvo nije nimalo laka stvar, govori nam primjer našega Šabana.
– On je Cigan! Šta on zna?! – nasuče se motorista Gavro.
– Nemoj tako, Gavro. Bratstvo i jedinstvo svih naroda moramo čuvati kao zjenicu našeg oka – odgovori mu Generalni i sjede. Ustade Gerhard:
– Šta uradila Šaban? – upita.
– Šta god da je, nije nas zaljevo bombama, ko oni tvoji – odgovori mu motorista Gavro.
Gerhard zbunjeno sjede. Bojao se Gavra.
– Prekinite! – ljutito će Generalni, s čašom u ruci – šta vam je? Hoćete li da Šok opet palicom uvodi red među nama?
– Ne može on to, otkako ga Faći smjesti u bodljikavu žicu. Juče sam ga vidio kod Vratilove kapije, ide na guranje. Ko motor
„prdavac“ onoga Jovice, što galami, a jedva ide – kaza Gavro.
– Nemoj tako, Gavro – Cotarija će otpozadi.
– Coto, ako te Šok više ne može degenečiti, ja mogu. Ni jene da ne čujem – ošinu ga riječima Gavro.
Generalni odjednom ustade. Kiptio je od bijesa. Zagalami:
– Svekrva, zaključaj ovu straćaru! Svi kućama!
Ovo sve iznenadi, čekali su na beskonačne rasprave, ovo ih osujeti. Generalni prvi iziđe, za njim i njegova svita, a onda, jedan po jedan, svi iza stolova. Na kraju osta sam Gerhard.
Govorio je pijano:
– Šta to bila, Svekrva. Ti naš istjerala. Mi še povlačila, a nemala neprijatelja.
Svekrva ga isprati do glavnih vrata.
– Jebal mater svoju – po ko zna koji put kaza mu tiho Svekrva na ispraćaju. Zaključa vrata. Sjede i duboko uzdahnu. Pjanska se nije završila tučom. Inventar je ostao netaknut.

Prolazili su dani, mjeseci, a Šabana niko nije viđao u koloniji.

Nakon šest mjeseci, dođe Šaban u koloniju. Neki nepoznati ljudi iz vojničkog džipa istovarili su ga ispred barake. Dvojica u vojničkim uniformama, unijeli su ga u baraku. Šaban se zatvorio u kuću, nije htio da ga iko vidi, a ni on da ikog vidi. Šok je dežurao oko njegove kuće, da mu ko ne uđe: ko bi god ušao, pitao bi ga kako mu je bilo tamo gdje ga je odveo Lijać, a dovezli ovi u džipu; a to bi bilo opasno po državu, rečeno je Šoku. Jedan od Šabanovih sinova u školi je pričao da mu je otac mnogo smršao, iako crn, još više pocrnio, sav natekao, nezdravo ucrvenio u licu, u tijelu udrvenio, da su ga jedva prepoznali. Nije mnogo govorio, samo je spavao, i ustajao da jede. Po noći nije mogao zaspati, mumlao kao medvjed, toliko glasno, krupno, da se čulo u koloniji.

Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

ODIJELO NEĆU – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 18.dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

ODIJELO NEĆU (18.)

Kao i Martin, njegov saborac iz iste vojne formacije, Gerhard je imao svilenkastu, rijetku kosu. Spuštala se sa strane, a naprijed je nije ni bilo. Visok skoro dva metra, sportski građen, izgledao je kao div u svojoj tenkovskoj jedinici. Svijetle puti, duga lica, smjernih crnih očiju, djelovao je skladno cijelim likom, ali i previše ozbiljno. Kod njega, u stvari, nije bilo ništa crno-bijelo. Moglo je biti crno, ili bijelo. Nije moglo biti ovako i onako. Jedno ili drugo. To mu je davalo dozu ozbiljnosti, ali i odgovornosti. Neko na koga se možeš osloniti; da će uraditi posao, održati zadanu riječ, a neće te glava zaboljeti. Za razliku od Martina, nije pio dok nije upoznao kolonaše, pa s njima odlazio u
„Složnu braću“. Ali, otada je u piću pretekao i Martina, koji je pio još u ranoj mladosti. Sve godine u kojima nije pio, nadoknadio je s kolonašima u „Složnoj braći“. Nije mogao zamisliti dan bez velikog rada, ali ni bez pijanske sa kolonašima.
O Njemačkoj nikad nije pričao, samo kad se napije: o bolesnoj sestri. Koloniji je govorio da su oni njemu sve i svja. Zato je i ostao da živi s njima. Nije se htio vratiti u Njemačku. Sestra mu umrla, javili mu dok je bio na ratištu.
Gerhard je rođen u Lajpcigu, gdje je zavšio gimnaziju i strojarski fakultet. Rano su mu roditelji umrli, pa je godinama živio s bolesnom, starijom sestrom. Još u završnim razredima osnovne škole, zanimali su ga svi zanatski poslovi, najviše bravarski, električarski i građevinski. Već u prvom razredu gimnazije, javljao se na konkurse za sitne opravke: od brava, kućanskih aparata, elektroinstalacija do molerskih i građevinskih radova. Bilo je puno posla, ali je redovno pohađao I završavao sve razrede gimnazije, a od zarade on i sestra dobro su živjeli. Mnogo novca išlo je na sestrine lijekove, a zbog nje je i radio. Radio je i zbog rada, u tome je video sebe, a sestri donosio novac.
Njegov najbolji drug, po zanimanju inžinjer elektrostruke, s njim je privatno radio veće poslove. Videći njegovu svestranost, nagovorio ga je da upiše studij strojarstva. Gerhardu se više radilo, nego učilo, ali je krenuo bez velike želje za znanjem. Profesori stručnih predmeta na praktičnim vježbama osjetili su njegovu nadarenost za strojarstvo, pa su ga redovno zvali na konsultacije, Gerhard je od njih upijao znanje, u direktnom razgovoru. Iz godine u godinu, dobivao je sve bolje ocjene, a u završnoj proglašen najboljim studentom, a njegov diplomski rad istican je kao primjer drugim studentima.
Završivši strojarstvo, htio je sa svojim drugom, elektroinžinjerom, otvoriti privatnu firmu za obavljanje zanatskih usluga, ali on je odselio u drugi grad. Ostalo mu je da se zaposli kao inžinjer strojarstva, što bi se svakome nametalo kao jedino rješenje. Zato je i završio fakultet. Utom je mobiliziran, i svi su mu planovi pali u vodu. Sve se odvijalo velikom brzinom. Vijest o odlasku u rat nije primio s nekom panikom, pomislio je da je to dobro za njega, da kao mlad prođe i ovu avanturu. Za njega je rat, u njegovim godinama, bio neka vrsta pustolovine iz koje će se vratit za mjeses-dva, i početi raditi kao strojarski inžinjer.
Raspoređen je u tenkovsku jedinicu, zadužio ratnu opremu i na ratište. U više zemalja je ratovao. Njegova jedinica išla je s tenkovima u proboj, a pratila ih pješadija. Tek 1943. godine, ova formacija ušla je u našu zemlju. U forsiranju Save, kod Brčkog, partizani su ih opkolili i morali su se predati. Svi su odvedeni u zatvor u Sarajevo. Cijeli rat njegovi iz jedinice radili su teške građevinske poslove, a Gerhard je još održavao vojne kamione i oklopna vozila.
Kao da se preporodio, sve poslove je radio, od građevine do mehanizacije. Rad je bio njegov život. Potiskivao je pomisao da je ostao sam nakon sestrine smrti.
U komunikaciji s osobljem zatvora, Gerhard je učio srpskohrvatski. S vremenom je razumijevao sve šta mu govore, no trebalo mu je još toliko da progovori. Problem su mu bili padeži i rodovi. Razlikovati jedno i drugo, nikako mu nije išlo u glavu. I to je trajalo sve do njegove smrti. Svi kažu, ako nešto pogrešno naučiš, to ćeš vremenom toliko utvrditi, da bi lakše bilo da učiš sve ispočetka. Za Gerharda nije bilo popravnog, a on mu i nije trebao. I ovako, svi su ga razumjeli, ispočetka mu se smijali, a kasnije navikli, pa su i drugi, da bi mu olakšali, govorili u ženskom rodu, a sve – u nominativu.
Nakon završetka rata, postignut je dogovor naših vlasti sa svim Nijemcima iz njegove tenkovske jedinice, a bilo ih je više od četiri stotine. Trebalo je iznova podizati fabrike, graditi zemlju, a u tome su nam njemački stručnjaci i radnici mogli pomoći.
Iako je bio stručan, Gerhard je tražio da radi kao fizički radnik u Pilani. Tako je bilo, capinom je na lageru pomjerao šumsku oblovinu prema gaterima, a da nije stajao. Nakon ovog posla, išao je tamo gdje bi ga zvali. Kopao je zemlju ili sjekao drva. Samo Hamdija iz Zebine Šume, mogao je raditi više od njega, no bilo ih je koji su davali prednost Gerhardu. Drugi se nisu rodili sa ovakvim radnim navikama. Pogađao se za posao kada ga završi, a moglo je i na veresiju. Gerhard bi samo odmahnuo rukom i nije tražio da naplati tu veresiju, sve dok se dužnik ne bi sam sjetio. Kada je druga smjena u pilani, obavljao je bravarske poslove u gradu, a električarske, po selima. U kućama na selima instalirao je elektroinstalacije, sve do priključka na struju. I
„štimao“ kompletnu bravariju. Čak je u samom gradu održavao električne instalacije u hotelu „Zelengora“, iako je bilo kvalificiranih električara, ali Gerhardu se vjerovalo na riječ, da će biti urađeno dobro i u roku prema dogovoru. I kada bi se pokvarilo parno grijanje, direktor je samo zvao Gerharda.
Niko nije znao održavati parno grijanje kao Gerhard. Pokazao se i kao dobar varilac, ako bi bilo takvih poslova u hotelu. Desilo se da se u hotelu pojavio majstor sa papirima da je završio školu za održavanje parnog grijanja. Nakon samo mjesec dana, vidjelo se da on ne zna otkloniti niti jedan kvar. Opet su zvali Gerharda, iako nije imao papire za plinske instalacije.
Gerharda su zvali i kada bi trebalo neke papire prevoditi sa njemačkom jezika, iako zbog proteklog rata niko nije volio ovaj jezik. Čak su ga iz srednjih škola zvali da ide s njima na ekskurziju, kao prevodilac, ali je sve ovo Gerhard odbijao, iako bi mu dobro platili. Problem je bio što se morao lijepo obići, ali on nije htio skinuti radničko odijelo, plavu bluzu i pantalone. I uvijek je bio u istom odijelu. To radničko odijelo, uvijek isto, govorilo je o njemu da je
smetljar, fizički radnik, a bio je najobrazovaniji i najkulturniji radnik u cijelom okrugu. Ali njegovo radničko odijelo nije govorilo da je on takav.
Dolazila bi privredna delegacije iz Njemačke, kako bi uspostavili saradnju sa Pilanom, a krenuli sa uvozom oblovine za proizvodnju namještaja. Nijemci su im nudili i savremenije mašine za rezanje šumske građe, ali i linije za proizvodnju lesonita i laminata. Za sve ove poslove trebao im je prevodilac. I sekretar i načelnik Općine zvali su Gerharda, ali im je zasmetalo što je svaki put dolazio u radničkoj uniformi, dok su oni svi bili u svečanim odijelima. Nakon dogovora, trebalo je potpisivati ugovore, a svi bi išli na poslovni ručak u hotel
„Zelengora“. Ispadalo je da sekretar i načelnik za prevodioca zovu fizičkog radnika, kako su to skoro u čudu komentirali privrednici iz Njemačke, ali su svaki put pohvalili prevodioca.
Sve ovo je dozlogrdilo načelniku općine, pa ga je on zovnuo u Općinu da s njim porazgovara. Na sastanku mu je ponudio da mu kupi skupo odijelo u Sarajevu, Gerhard bi ga kao prevodilac pratio po Njemačkoj. Gerhard je na početku šutio, a onda mu odgovorio:
– Vi ga kupite meni. I obucite mene. Ja ga nošila neću. Za mene
je ovo odijelo, a ne to iz Sarajeva. Hoću radila da imati para. U tvoj odijelo ne mogu radila ni sa čekić, niti sa lopata. Mene u tvoje odijelo niko neće tražiti da ja radila, pa ja nemala para. Kako ću cijepala drva u tvoje odijelo? Kako ću kopala bašča u tvoje odijelo? Niko tražila neće mene. Bježat će narod od mene. Kazala bi da ja političar, koji neće radila.
Nakon ovog, svaki razgovor između načelnika i Gerharda bio je završen. Ko će mu sada prevoditi, pitao se načelnik. Niko to nije znao bolje od Gerharda. Bio je jedan nastavnik njemačkog jezika, ali on se nakon završetka rata prekvalificirao u nastavnika ruskog jezika. Čak je jednu godinu boravio u Rusiji i bio novopečeni Rus. Za njemački jezik nije htio ni živ da čuje, govorio je da mu je to okupatorski jezik. Njemu prevođenje načelnik nije mogao povjeriti. Zato nije htio odustati od Gerharda. Sekretar je Gerharda posjetio u baraci. Bila je to premala baraka, sklepana od lesonitke, sa krovom od azbesta, samo sa jednom prostorijom i kupatilom s VC-om. Prema tamnim flekama po plafonu i zidovima vidjelo se da baraka prokišnjava na sve strane. U
sobi: fijaker, željezni krevet i sto. To je bilo sve od namještaja. I jedno veliko iznenađenje za sekretara?!
Uz zidove, prislonjene police, od patosa do plafona, koje je Gerhard sklepao sjekirom i čekićem od dasaka iz Pilane, utvrdivši ih ekserima. Bile su pune knjiga, na kojima je ležala prašina. Otkuda ovolike knjige? u sebi se zapitao sekretar, ovolio nema ni školska bibilioteka. Bilo je na stotine knjiga na policama uz tri zida. Neke od knjiga su mu bile na stolu. Sekretara nije zanimala književnost, vjerovatno mu nije poznat niti jedan od autora. Samo se iznenadio otkuda ovome fizikaneru ovolike knjige i šta radi sa njima. Prevoditi je mogao, jer je rođen i živio u Njemačkoj, mislio je sekretar. I kad ih je čitao, kada je po cijeli dan radio fizičke poslove, u Pilani i kod svih kolonaša, šta god da je trebalo; a onda: u „Složnu braću“. Došao bi ovdje kasno i spavao, dok ga ne bi probudila vekerica da ide na posao.
Čekali su načelnika.
On je došao u općinskom novom „fiatu“, skinutom sa trak iz fabrike u Torinu. Načelnik je kupovinom ovog luksuznog autombila pratio ubrzani ekonomski napredak cijelog sreza, kako je ostvarivan Titov Petogodišnji plan razvoja.
Kad je ušao, pozdravio se sa obojicom, a onda pogledao po sobi u kojoj je živio Gerhard. Iznenadili su ovi zidovi od knjiga na policama uz tri zida. Prišao je stolu, podigao jednu otvorenu knjigu, koju je Gerhard čitao, okrennuo naslovnu stranu i uzviknuo:
– „Na zapadu ništa novo“! Erih Maria Remark! Pa, ovako sjajan roman Hitler je zabranio, kada je došao na vlast!? Nacisti!
– To je najbolja njegova knjiga o Prvom svjetskom ratu – kaza mu Gerhard.
– I ja tako mislim – načelnik će Gerhardu, i doda – i „Tri ratna druga“.
– Ona mlada Paul, glavna u roman, sam ja današ. Otišla ja u rat, mlada kao Paul. Obojica mi mislila da će nama biti zanimljiva rat. Kao igrarija za nas mlade. Kad tamo: ljudi ubijala jedna druga. Švi ubijala i švi bila ubijala. I ja kao Paul vidjela mrtva ljudi puno. Moja granata ubila puno ljudi u zaklon. Moj tenk gorio. Zapalila partizani. Rat nije igračka. Mislila ja i Paul. Malo se igrala i vratila se kuća.
– Ti si strojarski inžinjer. Voliš sve raditi. Ne stidiš se kao inžinjer
raditi fizičke poslove. Rijetki su ljudi kao ti. Mnogo znaš, pametan, obrazovan još fakultetski, ali nisi napuhan. Imaš toliko da možeš živjeti i ti si zadovoljan. Ali ti zaslužuješ više. Kada ti to pripada, treba da uzmeš – kaže načelnik.
– Kako ja uzela to?- upita Gerhard.
– Ja ću tebi dati jednosoban stan u gradu. Ti ćeš raditi na održavanju hotela „Zelengora“. Imat ćeš inžinjersku platu. Bit ćeš šef za održavanje. Nećeš morati raditi fizičke poslove. Bit će ti dovoljna plata. To tebi pripada.
– Ja bila šef u „Zelengora“?
– Tako je.
– Ne živjela u kolonija.
– Nećeš živjeti u koloniji. Tebi pripada da živiš u gradu.
– Kako se ja oblačila u „Zelengora“?
– Kako ti hoćeš? Kao šef možeš biti u odijelu, ili u radničkoj bluzi i u pantalonama. Kako ti hoćeš?
Gerhard je zašutio. Hodao je između zidova knjiga. Nije mu ovo bilo jasno. Odjednom dobije stan, bude šef i živi u gradu. Odjednom će:
– Ja više ne mogla dolaziti u „Šložna braća“?
– Imaš radnički autobus, dođi kada hoćeš.
Gerhard se opet zagledao u svoje knjige.
– Šta ja tebi bila dužna?
– Ništa.
– Hoćeš ja prevodila tebi?
– Hoću – načelnik će, kao da je čekao ovo pitanje.
– Hoću li ja nošila odijelo kada budem prevodila?
– Hoćeš. Ja sam kupio dva u Sarajevu. Možeš ih mijenjati.
– Dobro. Ja nošila odijelo kada prevodila. A kada budem radila, ja nošila radničko odijelo.
Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

RAKIJSKO I STRUJNO KOLO – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 17.dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

RAKIJSKO I STRUJNO KOLO     (17.)

Električar Mujo je iza ponoći iz „Složne braće“ krenuo u koloniju. Trebalo mu je dvadesetak minuta da se onako pijan šljunkovitom cestom dogega do prvih radničkih baraka. Nekako je prošao pored
„Maglićeve“ prodavnice u kojoj su radili Emira i Boriša, a ispod nje je bio, baš isto šljunkovit, stadion nogometnog kluba „Radnik“. Tu je Mujo zastao i podigao glavu. Između prodavnice i stadiona bile su dvije bandere, a na njima, pri vrhu, neki dan pričvrstio je dvije veće staklene tegle sa okruglim sijalicama u njima, od kiše i snijega teglu su odozgo štitili limeni tanjiri. Svu tu elektroskalameriju isti Mujo je pritegao šarafima za banderu, a struju je doveo direktno s keramičkih izolatora sa prodavnice, ne otvarajući kutiju sa glavnim osiguračima. Iako pijan, sjetio se kako je to uradio: sam sebi pa skoro da zavidi.
Morao je na kundure obući željezne, polukružne, kose penjalice sa zubima, kako bi njima obujmio banderu i onda koračao uvis; oko nje opasao široki kožni kaiš, da se mogao unazad i nasloniti, dok mu je na opasaču, u velikoj platnenoj torbi visio alat. Dok se polahko verao, ispod su se okupljala djeca, krenula u školu, ali su stala da vide hoće li se Mujo popet na vrh bandere. Mujo je kačio sad jednu nogu, pa drugu i pomjerao kožni opasač uvis. Sa svom svojom težinom, nešto više od devedeset kilograma, a skoro dva metra visine, pritiskao je čelične zube u banderu te se nije mogao okliznuti. To su djeca i čekala, sve dok nije naišao milicioner Šok, pa ih rastjerao. Kada je pričvrstio staklenu teglu na drugoj banderi, otvorio je kutiju sa osiguračima, a onda je nešto puklo i sijevnulo, a iz kutije svjetlucave iskrice zasule Mujovu glavu. Instinktivno je zažmirio, alat spustio u torbu koja mu je visila o pojasu, a onda rukama prekrio oči. Nakon pola minute, spustio je ruke i otvorio oči. Vidio je mrak. Opet je zažmirio i naslonio glavu na banderu.
– Mujo! Čuješ li me? – sa zemlje ga je zvao električar Muharem, koji je s njim radio u Pilani. Naišao je slučajno i sve je vidio.
Mujo poznade glas, saže glavu, uzvrati:
– Čujem te, Muhareme, ne vidim. Ne vidim ništa.
– Hajde, sada, spuštaj jednu nogu, pa drugu, onda napipaj kaiš, a ja te dolje čekam.
Tako je i bilo. Mujo se spuštao nekako, dok željezne penjalice nisu zakačile zemlju, a Muharem ga je raskopčavao. Mujo na oči stavio ruke, smetala mu svjetlost. Ili se bojao istine.

Muharem ga, s rukama na očima, doveo do Doma zdravlja u koloniji, predao dežurnoj sestri, a penjalice, opasač i alat odnio alatničaru u Pilanu, da razduži Muja.
Muju je u Domu zdravlja medicinska sestra Stanojka sipala kapi u oči, svakih pola sata, a on je sve bolje vidio. Predveče ga Stanojka ispratila kući, rekavši mu da mu je od strujne varnice vid bio zamućen i da se čudi da mu se u potpunosti vratio. A mogle su mu oči sagorjeti, kako je to bilo nekom mladom električaru Londži prošle godine, baš u ovo doba. Otada Londžu roditelji mu, u selu iza Mješaja, vodaju za ruke i gledaju za njega. Samo njih dvoje ga ne ostavljaju, ko svog sina. Uz koga će biti, ako neće uz svoga slijepog sina. Tamo gdje je nesreća, rođaci i prijatelji su od nje daleko, kao da će na njih preći.
Proletjelo je kroz Mujovu glavu, dok je pijano zurio u svijetleću teglu, koja je obasjavala prostor između prodavnice i stadiona, a i put prema koloniji. Tek sada ga uhvati strah. Skoliše ga misli. Šta bi bilo da je oslijepio? Ko bi ga vodao? Morao bi se vratiti majci u selo Sudići, kod Milijena, u općini Čajniče, a i ona je ostarjela. Otac mu je umro pred kraj koševine. A šta bi bilo s njegovom ženom Magbulom, sa sinom i kćerkom, Ćirom i Sadom? Morali bi i oni sa mnom u Sudiće, a tamo nema škole. Ko bi ih slao u Međurječje, pa onda u Čajniče? I otkuda pare? Ćiro i Sada živjeli bi na zemlji, kao što su živjeli on i Magbula.
Iz Komiteta su došli i rekli da mora s ženom i djecom sići u grad i raditi u fabrici. A šta će biti sa njegovom očevinom, šta s kućom i sa stotinu duluma zemlje? pitao je. Pa, neka tu, uz majku, bude tvoj mlađi brat, odgovorili su mu. A s Magbulinom očevinom? Nek to čuvaju njen otac Ibrahim i majka Hadžira, dok mogu. A kad iznemognu, neka nađu nekog, ko je bez kuće, da živi s njima, da se brine o zemlji, stoci i kući. Ovo je naređenje da se ide, rekli su mu iz Komiteta, početak je industrijalizacije, kada se iz sela ide raditi u fabrike, to nam je nova budućnost. Tako je i bilo. Mujo i Magbula sve napustili. Velike očeve kuće, stotinu duluma zemlje, krave i ovce, i došli da žive u montažnoj, dugoj baraci. Šta sam ja ovdje zaboga dobio? pitao se u pijanstvu Mujo. Život fukare koja skroz ovisi o Pilani, od muke do muke, od pijanstva do pijanstva. U Sudićima nije ni znao za rakiju, sve su imali. Sa Magbulom se upoznao u džamiji.
Najraniji na kosidbi, prvi na svakom namazu, kod hodže, oca Magbulina. Kiptio je svakim danom od zadovoljstva. Ovdje od moje elektrike, jedva imamo za hranu. Pola plaće ostade u „Složnoj braći“. Sekretar Generalni nam kaže da moramo biti zajedno i u radu i u rakiji, a tako ćemo sačuvati bratstvo i jedinstvo. Ono nam je važnije od vjere i od očiju, kaže nam Generalni.

Gegajući se, sjeti se da mu je sin Ćiro dobio jedinicu iz matematike, kod učiteljce Mensure i to ga razljuti. Ako će slabo učiti, neka odmah ide u Sudiće i neka radi zemlju, ja ga ne dam za električara, nije on za struje, oslijepiće kao onaj mladi Londža, da ga ja i Magbula vodamo, govorio je poluglasno. Još da živi u baraci, koja prokišnjava. Sve ovo vrzmalo mu se po glavi, činilo ga još pjanijim, neka ga huja tresla, kao da će ga raščerupati. Tako hujali dođe u koloniju, među one montirane prizemne kuće od lesonitke. Gegajući se, Mujo vidje svjetlost u svome stanu: njegovi nisu htjeli zaspati dok on ne dođe. Uđe u prvu verandu, a tu nije skinuo teške radničke čizme, već pravo u hodnik, pa lijevo, gdje mu je žena Magbula širom otvarala vrata. Iza nje stajali su sin Ćiro i kćerka Sada. Čim uđe, Mujo pijano zaobiđe ženu mu Magbulu, krenu prema Ćiru, pa na njega zagalami:
– Šta je sa jedinicom iz matematike?- nagnu se onako krupan iznad njega. Nećeš školu, hoćeš da budeš električar. E nećeš dok sam ja živ!
– Šta ti je, Mujo! – stade ispred njega Magbula:
– Kad je god sirena za plaću, ti piješ. U Sudićima rakije nisi
ni okusio. Otkad to muslimani piju? Ovo ne smijem spomenuti babu Ibrahimu.
Mujo se trznu, uspravi se, kao da se u trenu otrijeznio:
– Što pijem? Ovdje je to moderno, a u našem selu niko nije pio.
Ovi pisari upisali su me kao „Neopredijeljenog“. Moramo čuvati bratstvo i jedinstvo, kažu mi u Partiji. Kad klanjaš u sobi, zamrači prozore, nemoj da te neko vidi iz Kuljićeve familije… Mi čuvamo bratstvo i jedinstvo, pa pijemo: ne smijemo se ni po čem razlikovati. Magbula će njemu:
– Bajrami nam prolaze, a oni drže do svojega. Lijepo se obuku, idu jedni drugima.
Ovo Muja naljuti, zakoluta očima, bi da je udari, ali ne diže ruku, nego odgega prema ulaznim vratima. Širom ih otvori:
– Znam, a šta ja mogu? Moramo čuvati bratstvo i jedinstvo
kao oči svoje, a ja oči umalo ne izgubih. Da vidim mrak. Da ostanem u mraku! Čuvajmo bratstvo i jedinstvo kao … svoj mrak!

Začepi usta rukom, da ga jezik ne pretekne, povilenio od misli, da mu se ne otme u rakiji, i zagalami:
– Napolje! Prvo ti, električaru!
Njih troje se zbuniše, dolazio je pijan svakog desetog, kad je sirena za plaću, ali da ih istjera…
– Napolje!- zaviče još jače da su komšije iz susjednog stana otvarale vrata i provirivale, a ponoć je davno prošla. Nije im bilo druge, izađoše u hodnik, a on za njima zaključa vrata. Ćiro i Sada za majkom na verandu, gdje posjedaše na drvenu uzdužnu klupu sa gornje, ulazne strane. Komšije polahko zatvoriše vrata, prave se da nisu vidjeli. Podnimljeni, djeca uz majku zbijena, čekali su da ga prođe huja, da im otključa. Minute se vukle: on im nije otključavao. Sada ustade i dođe do vrata, prisloni uho uz ključaonicu, a onda uz smiješak, vrati se u verandu:
– Hrče.
Sve troje se nađoše u čudu: šta raditi? Ne mogu na verandi, na klupi spavati, iako je ljeto, pa nije hladno. Ćiro se nečeg dosjeti, otrča s druge strane uzdužne kuće, dođe do prozora od klozeta, čiji mu je donji bio do brade, pritisnu ga prstima i dlanovima, i on se otvori. Kad se zaigra napolju, a kuća bila zaključana, ulazio bi kroz ovaj prozor, nije čekao majku, ako bi otišla u prodavnicu, prema „Složnoj braći“.
U trku se vrati majci i sestri, govoreći im da je otvorio prozor od čučavca, a da one idu za njim. Tako i bilo: Ćiro je ušao kroz prozor, pa kroz dugi klozet ušao u glavnu sobu, gdje je Mujo hrkao na sećiji.
Uzeo je štokrlju, kroz prozor je dobacio Sadi, koja ju je spustila na zemlju. Prvo je Magbula sa štokrlje koraknula kroz prozorsko okno, Ćiro joj pomogao da se spusti, a onda i Sada. Njih dvije uđoše u glavnu sobu, a Ćiro se vrati po stolicu. Čim je Magbula vidjela Muja, onako prljavog, u radnom odijelu, sa čizmama na nogama, rekla je Sadi da joj s Ćirom donese u teknetu vode, pa da ga zajedno skinu i operu. Dok su njih dvoje punili vodom tekne, Magbula je Muju skinula čizme i znojave čarape, otključala vrata, i spustila ih ispod klupe na verandi. Zajedno su ga prevrtali i skidali radno odijelo, pa znojavu majicu, da je ostao samo u gaćama. Takvog su ga ispirali krpama, koje bi umakali u vodu u teknetu: sav znoj i prljavštinu su sprali, Mujo se nije ni na tren probudio. Iz spavaće sobe, Magbula je donijela jorgan i prekrila ga polahko, a ispod glave stavila mu jastuk s čistom presvlakom. Ostalo je još: odnijeti tekne s vodom do čučavca i, jedno drugom polijevajući, ljudski se okupati.
Otišli su u spavaću sobu. Ćiro i Sada su odmah zaspali. Magbula je klekla na serdžadu, doklanjavala namaze i do samog sabaha dovila Gospodaru.
Čim je svanulo, vekerica ih je sve razbudila. U cijeloj koloniji zvonile su vekerice. Kao da je uzbuna. Kao za čudo, i Mujo se probudo.
Prije nego što je krenuo u školu, Ćiro je sve što je bilo te noći zapisao u svesku. A i ono što se događalo u koloniji, a on sve vidio. Od ove noći život kolonije pulsirao je u njegovim venama. Da mu šta ne promakne, sve da završi u njegovoj svesci.

Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

KLANFA ZA FAĆIJA – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 16. dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

KLANFA ZA FAĆIJA     (16.)
Ima još nešto u prodavnici. Klanfa i Faći, lendohani koji nisu nigdje radili, osim za nadnicu ili su neku robu preprodavali, pa bi došli na dva-tri sata prije radnog vremena, pili pivu na nekakav spisak, koji je Emira vodila na kraju sveske samo za njih dvojicu, a niko nije znao izmiruju li oni svoje dugove. Kada bi svi otišli, uhvatili bi se metle i pomeli betonski pod prodavnice, a onda bi im Boriša donio plasično tekne puno vode i goleme krpe, pa bi sve prebrisali, čak i rafove, pa odnijeli smeće ispod banka. Nije teško pogoditi da je u ovome bila tajna otplate njihovih dugovanja za ispijene pive. Ni mušterijama, koji bi se ponekad ubijali od dosade, dok bi čekali, s njima, nikad nije bio dosadno. Bili su to stariji momci, nigdje nisi radili, osim ove poslove u prodavnici, ili bi ih neko pozvao da mu ižagaju i nacijepaju drva, ili kopaju zemlju. Živjeli su s majkama na selu, odmah tu iznad kolonije. Očevi poginuli na onome željeznom mostu, koga je srušila njemačka avijacija, ili, možda, partizansko topništvo, kako, opet drugi pričaju.
Neimaština bi ih tjerala da pokadšto i ukradu, bilo je vremena da nisu imali dinara. Jednom je Klanfa na svojim civarama, a da niko nije znao odakle mu, čak ni Šok koji je držao svu koloniji pod kontrolom, prevozio namirnice nekom Puljku, koji je radio u vojnoj pošti i imao puno para, a radio i privatno kao automehaničar. Puljko je jednom nakupovao brdo namirnica. Duša mu prkositi svojim imetkom svima u koloniji, koji su s nadom dočekivali sirenu, od koje on nije zavisio.
Osiono je naredio Klanfi da mu sve preveze kući, gdje će ga čekati njegova familija, a on je za to vrijeme išao za nekim privatlukom. Bilo kako bilo, Klanfa mu je sve prevozio u civarama, pet-šest puta, osim one posljednje ture koju je dovezao svojoj kući, na selo. Navečer je Puljko, prema spisku i cijenama na pak-papiru, sve to isprovjeravao i otkrio šta mu fali. Odmah je potražio Šoka, a ovaj, pravo na selo kod
Klanfe i njegove majke, koju je sin obradovao vrećom brašna od 50 kilograma, dvije velike kante ulja i trećom u kojoj je bila marmelada. Čim je Šok došao, Klanfa ga je pozvao da iziđu, da razgovor ne čuje njegova majka. Čim izađoše, Šok ga upita:
– Ti one zadnje civare, umjesto Puljku, sebi doćero?
– Naravna stvar, gospodine Šok.
– Pa, kad je naravna stvar, ti ćeš to Puljku vratiti.
– Nemoj da iznosim iz kuće, druže Šok, ajmo kod Emire, neka to ona na me upiše u teku, a ja ću to doćerati Puljku iz prodavnice.
– Klanfa, znaš šta te čeka?
– Neću slagati, druže Šok. Evo iz ovih stopa odoh kod Emire.
Tako je i bilo, Emira je sve upisala u svesku, a Klanfa je u civarama dovezao Puljku njegovo. Kada se vratio, Šok ga pred svima upita:
– Pa, što to uradi Puljku i još kažeš „naravna stvar“?
– On ima puno, ja nimalo, to je „naravna stvar“ – odgovori mu Klanfa. Još mu kaza:
– Ako oš, ajmo u magacin, pa bubaj pendrekom, samo da nisam šta vlastima dužan.
– A, Emiri i Boriši?
– Njima ću okrečiti zidove, ne bi li obijelio onu giljotinju, ali memla se ne more zakrečiti. Malo – malo, ona progleda.
Dok su oni pred svijetom u prodavnici razgovarali, uđe Klanfin jaran Faći, koji je od nekog „svog“ dobivao farmerke „super-rifle“ iz Italije i preprodavao ih, od toga živio, i on i majka mu, a čistio s Klanfom prodavnicu, da može biti na „spisku“, kada zatreba namirnica, da odnese majci. Bio je mršav, a jako visok, pa je stršio među svijetom. Nosio je uske talijanske farmerke koje su se od koljena širile na trapez. Sva omladina, pa i stariji momci, zavidjeli su mu na ovim farmerkama, a on povjerljivo obećavao da će ih nabaviti i za njih, kada dobije robu.
Jednom je u trafiku, preko puta kapije, kad je trafičar Simo izišao, a nije zaključao vrata, ušao i ispod pulta uzeo pet šteka cigareta „Filter 57“. Sakrio ih ispod majice i izišao. Međutim, kod kapije ga je očima
„izordinirao“ Šok. Sve je vidio. Iz „Složne braće“ izišao je i Simo. I on je vidio Faćija kad je izlazio iz trafike.
Čim je Faći krenuo polahko, nezainteresirano, prema koloniji, Šok je izvukao pendrek i potrčao za njim:
– Stani, Faći!
Kad je Faći ugledao Šoka, a još pendrek u njegovoj ruci, potrčao je koliko ga noge nose, kao da je na prvomajskim noćnim trkama. Šok je potegao koliko je mogao, ali ga nije mogao stići. Dok su trčali, svi u koloniji su se sklanjali Faćiju ne bi li pobjegao, a stajali na put Šoku, da ga uspore. Znali su šta Faćija čeka. Kada su pretrčali uzduž svu koloniju, Faći je krenuo uzbrdo, prema šumi, a Šok, videći da ga ne može sustići, opet zagalami:
– Stani, Faći! Naređujem ti da staneš!
Faći malo zasta, okrenu se, i odgovori:
– Stani ti! Tebe niko ne goni.
Šok se okrenuo, zbunio ga ovaj odgovor. Pomisli: vidi, da sam ja na njegovu mjestu, ne bih ni ja stao. Baš je tako, sve dok ga gonim, on neće stati. Takva misao spopade Šoka. Okrenu se i pođe nazad, zbunjen, ali se okrenu da još jednom vidi Faćija. Kadli, on ide za njim. Iz džepa je izvadio „hohnerovu“ usnu harmoniku, koju je dobio sa robom iz Italije, i svirao za njim, izazivački, neku melodiju koju su po cijeli dan svi slušali na radiju. Šok je zastao, prijeteći:
– Kad te uvatim, malo ko ko ti, dok si živ nosićeš mi pendrek
na leđima. Kanio sam te pušćati, a sad je vako. Bićeš podno mojih nogu, da znaš. A tu harmoniku ću ti zgurati u usta. I da znaš, prežaću te ko garov, dok te ne poravnam.
Već sutradan, Faći je upratio da nema Šoka ni kod kapije, niti u
„Složnoj braći“, pa je došao do trafike, polahko otvorio vrata, a kad ga vidje, Simo se prepade:
– Nemoj, Faći! Nisam te ja reko Šoku!
Faći se naslonio na stolicu:
– Ja ću doći sa Šokom, a ti mu kaži da ti iz radnje ništa ne fali.
Eto, pamti, to mu reci.
– Hoću.
Faći uđe u prodavnicu, tamo – Šok. Faći, nije mogao pobjeći, svijet je ulazio i izlazio. Šok, onako težak, svom silinom natrča na njega, obori ga na zemlju i prevrnu na stomak, a onda ga pendrekom poče kaišati po leđima. Svi u prodavnici zavrištaše. Klanfa i još dva čovjeka jedva mu skidoše Šoka s leđa. Podigoše Faćija na noge. On je jedva stajao, a novu talijansku majicu bojila je krv na leđima.
– Dobio si ono što sam ti obećo – kaza Šok, teško dišući- ostala je još harmonika.
– Ubi me tom močugom – promuca Faći.
– Jes me to ganulo, da znaš. Da sam bogdo više. Krao si iz Simove trafike.
– Tražio sam ga u trafici, ali ga nije bilo.
– Što nako razguli iz trafike?
– Kako neću, kad si digo pendrek.
– Haharu se ne vjeruje. Hajmo kod Sima da ga pitamo.
I svi do jednog iziđoše. Faćija je pridržavao Klanfa. U prodavnici ostaše samo Emira i Boriša. Odmah iza okuke, iznad kapije, bila je Simova trafika. Kad kroz prozor ugleda ovoliki svijet, još i Šoka sa Faćijem, koga vodi Klanfa, kako idu prema trafici, prepade se, ali izađe pred njih: da vidi šta je to bilo. Čim mu priđoše, Šok ga pred svima upita:
– Kada ovaj Faći izađe iz tvoje trafike, a ti iz „Složne braće“, je li ti išta falilo u radnji!
– Nije ništa, druže Šok.
– Jesi li siguran!?
– Siguran, druže Šok.
Kada ovo ponovi, svi počeše grliti Faćija, a on samo što nije pao na Klanfu. Šok je u sebi mrmljao. Onda će:
– Tamo gdje Faći uđe, a da ništa ne fali, ne more biti. Slušaj Faći, sotono, saću te pratiti u stopu. Saznaću ko ti dotura talijansku robu, da i to znaš. Ti si, Faći, komšiji Smaju, prošlog ljeta, pokro sve osušene kruške iz sušione i prodao nekim trgovcima. Kad te Smajo nama prijavio, ti si u našoj stanici kazo da sušiona ima mali prozor kroz koji su Smajove čele iz košnica dolijetale i iznijele mu baš sve kruške. Reko si da čele imaju jaka krila pa su mu nosile kruške, jenu po jenu. Onaj te moj komandir, kakav je milosan, oslobodio reziluka. Kaže da si pred njega spusto glavu, ko da si onaj sveti božiji rob, što ima veliki nišan iznad ceste na Alboriji, pa ga svi peru, svi koji tuda
naniđu, peru ga vodom i održavaju. I on s tobom fino: pa hajde ti kući. E, nećeš Faći, da i to znaš, znam te ja dobro i ovi moj pendrek. Ti misliš da smo mi milicajci magarci, ali ću ti to izbiti iz glave, van ne budem živ. Meni kažeš da ja stanem, mene niko ne goni. Magarac si ti,
a ne ja. Ne znam ni što sam stao. Ja se vrćem, a ti fakin za mnom. I pratio me na harmunici iz tih tvojih gubica…Ama, uvatiću ja tebe na djelu, da znaš. Ni Simo ti pomoći neće. Doće Lijać sa svojim po tebe, pa neka te vode đe treba.
Samo što završi, Šok ode, ne osvrćući se. Klanfa će sebi promuklo:
– Održa ti meni predavanje, ali tvoja neće biti zanja. Doće Cica na kolica. Šok: ti, ili ja.
Svi se vratiše u prodavnicu. Klanfa će Boriši:
– Odosmo do Zdravstvene stanice, da mu očiste ovu zgrušanu krv, pa nas eto, da čistimo prodavnicu.
Dođoše do Zdravstvene stanice, bio je kraj radnog vremena, pa nije bilo gužve. Doktor ih obojicu primi. Kad uđoše, doktor upita:
– Ko treba kod mene?
Klanfa mu pokaza na Faćija.
– Hajde, sjedi na stolicu.
Čim Faći sjede, spusti glavu, doktor ga upita:
– Šta je, Faći? – I doktor je znao koliko je Faći bio čuven u koloniji, pa ga još priupita:
– Šta te boli? Faći podiže glavu:
– Pitaš me šta me boli. I ja tako mogu biti doktor, i pođe kao da ustane. Klanfa mu pritrča, spusti na stolicu, onda ga, zajedno sa stolicom okrenu, zadižući Faćiju majicu da su mu se vidjela leđa. Doktor vrisnu, koliko su bile duboke i mavene brazde – u njima zgrušana krv. Sva leđa natekla. Samo kaza:
– Prvo ćemo rane očistiti, a onda leđa previti, pa ćeš biti doktor – nasmija se doktor, pomirljivo.
Faći ga nije slušao. Drugo mu je bilo na umu. Samo kaza:
– Klanfa, ja ću Šoka odležati. Znam, šta ću. Haj ti metlaj prodavnicu, eto mene. Trebaće mi Gile…

Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

JEDAN PIŠEM, DVA PAMTIM – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 15. dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

JEDAN PIŠEM, DVA PAMTIM    (15)

Do stadiona Nogometnog kluba „Radnik“ je prodavnica mješovite robe u koju bi se od desetog do petnaestog u mjesecu šljegla cijela kolonija, svi stanovnici okolnih sela. Dva reda onih što su došli da se namire pružala bi se čak deset metara ispred velikih, dvokrilnih drvenih vrata. Između ova dva reda, sve do banka, iza koga su radili Emira i Boriša, bio je prazan prostor, taman toliki kako bi oni koji bi završili s kupovinom mogli izlaziti sa svojom namirnicama. Tu ih je čekala familija, na se su tovarili, ili u rukama nosili sve što bi iznijeli iz prodavnice. Namirivalo se ono osnovno za cijeli mjesec.Vreću s brašnom nosio je domaćin, žena drugu, manju, s krompirom, dok bi djeca za ručke nosila kante sa uljem, šećer i so, u manjim suknenim vrećama ili kesama, a i ono najmanje: tjesteninu, grah, deterdžente, kabaš, salamu, paštete, germu, sireve u kartonima, sve i svašta. Što nisu mogli ponijeti, ostavljali bi uza zid, pa bi se vraćali. Oni koji su imali civare, velike vreće bi tovarili, a na njih slagali druge; ono sitno, djeca bi nosila. Desetog, i u dane iza njega, vladala je velika gužva, a kasnije, svakim danom, nestajalo je gužvi, moglo je da se ne čeka.
Doduše, ispred, preko puta radnog stola, do zida, bila je duga klupa za one koje bi zaboljele noge od čekanja. Uza sve to, znalo se još i ovo: svaki dvadeseti u mjesecu bio je rezervisan za one koji bi kupovali na veresiju, „na teku“, kako se to govorilo, ili na knjižice uzajamne pomoći. Ko se nije znao potpisati, a takvih je bilo, doveo bi djecu, koja su išla u školu, a ona bi se za njega potpisivala. Najvažnije je da je zaposlen u „Magliću“, a svi su bili, osim onih koji su živjeli iznad i oko kolonije, na selu: od zemlje i stoke. I samo rijetki su radili u vojnoj pošti.
Prodavnica je bila velika kuća nasprat, prekrivena koritastim crijepom od azbesta. Na spratu su bila četiri stana za „Maglićeve“ radnike, koji su bili uređeniji, a dobivali ih stručni majstori-zanatlije, dovođeni po preporuci sa strane, ili inžinjeri, koji su bili bez stana, a dolazili iz razvijenih gradova.
U prizemlju je bila „Maglićeva“ prodavnica mješovite robe u kojoj se, osim osnovnih namirnica, baš sve moglo kupiti, od sjemenskog luka do čokoladica, „rumpločica“ za djecu, da ne spominjem lopate i krampe i raznorazne plastične cjediljke, pipe za vodu, burad i sve vrste cigara: niška „Drina“, “Opatija“, „Drava“, „Lovćen“, „Ibar“, „Filter 57“, a po direktivi osnovne partijske ćelije, Emira i Boriša morali su
ukinuti cigarete: „Karađorđe“, „Sveti Sava“, „Šumadija“, „Dvorske“, jer su zbog nacionalnih imena i društvenoslojnih atributa proglašeni nepodobnim. I to su neki stari, okorjeli pušači s žaljenjem dočekali, da im se ukinu njihove decenijske cigarete, jer njima njihovi nazivi nisu ništa značili. A opet, ne ide da mijenjaju cigarete pod stare dane, pa su prelazili na duhan.
U prodavnicu se ulazilo na velika dvokrilna vrata od masivne bukovine, u pilani ih je napravio stolar Safet, a onako poteška su dovezli na traktoru. Otvarala su se velikim ključem, a sa unutarnje strane skidala se drvena bukova rampa, koja se spuštala odozgo i po sredini spajala krila vrata, a radnici, Emira i Boriša, ulazili su i izlazili na stražnja, željezna mala vrata, tolika da se čovjek može provući.
Čim bi Emira i Boriša ušli, skidali bi rampu s teških bukovih vrata, onda i njih otključavali. Morali su otvoriti oba krila, jer je kroz dva velika prozora, sa željeznim rešetkama, ulazilo malo svjetlosti, a da nije one sijalice, koja je sa plafona visila na tankoj žici, i cijeli bogovetni dan ovaj prostor osvjetljavala, svi bi bili u mraku. Zidovi su bili debeli, skoro „džamijski“, govorio bi neko sa strane, pa je ovdje i po najvećoj žegi bila hladovina. Iako su zidovi redovno krečeni, samo prvih dana bili bi bijeli, a nakon tri mjeseca bi požutjeli, pa podbučili od vlage, a znalo se od čega. U stanu kod nekog stanara samca na spratu je izbila poplava, pukla mu cijev u zidu, taj je bio na putu, pa su plafon i debeli zidovi svunoć upijali vodu, onda se ona razlila po betonskom podu, ponegdje bi kroz ćoškove curila, a ponajviše ispod dvokrilnih vrata. Otada, prodavnica je bila puna vlage i memle, da je nikakva provjetravanja i loženje vatre u velikoj limenoj buradi nije moglo isušiti. I nije samo jednom bila poplava u stanovima na spratu. Zato su ovdje, kad bi ušli, svi gledali da sve odjednom kupe, i u toku mjeseca još koji put, onako nabrzinu. A jedino su u ovome prostoru, gotovo kao za osudu, radno morali dežurati Emira i Boriša.
Radni široki sto, bank od bukovine, protezao se poprečno od onih malih, željeznih vrata, na koja su ulazili Emira i Boriša, do drugog zida, na čijem kraju su bila ulazna vrata. Cijeli bank bio je prekriven sa više slojeva pak-papira; to je bio malo deblji, tamnobijeli papir za pakovanje, na koji su stavljani artikli koje bi tražil kupci, a Emira bi za svaki artikl upisivala novčane iznose, jedan ispod drugog na istom papiru, pa tek onda bi kupci, kod svojih nogu, spuštali svoje suknene
vreće, ili kese. Emira bi suhom olovkom sabirala upisane iznose, glasno sabirajući. Za sve to vrijeme svi su šutjeli da joj ne prekinu misli, jer bi ona naglas izgovarala: koliko piše, a koliko pamti. Kad bi došla do krajnjeg zbira, ako bi to bilo puno i ako baš hoće mušterija, opet bi sabirala, valjalo je to sve iščekati. Ono što je ostalo na banku, Emira je pakovala onim istim pak-papirom, na kome je bio cijeli račun ispisan suhom olovkom, da se sve može kući na miru provjeriti. Eto, sve je bilo kako treba, papir je bio i za računjanje i za pakovanje.
Iza Emira i Boriše, samo od kraja mjeseca do desetog, radilo je jedno, jer je tada navraćao poneko, najviše zbog cigara; artikli su stajali na, uza zid pričvršćenim, daskama – rafovima, sve jedan ispod drugog, različite širine, paralelno s bankom, do vanjskog zida. Iza Emirinih leđa, do rafova, bili su sanduci sa otvorima ukoso, u kojima su brašno i šećer, koje je Emira zahvatala širokom drvenom kašikom; sve to na jednu tacnu kantara stavljao Boriša, a onda i givikte za težinu na drugu, prema potrebama kupaca, a ako treba, a uvijek je kao trebalo, Emira bi odvađala ili dodavala. Do malih željeznih vrata su sepeti u kojima je voće i povrće, a sve se to vagalo. Ispred banka, za težine iznad deset kilograma, na betonskom podu, je velika stočna vaga, koja je vagala težine do dvije stotine kilograma. Mnogi su, dok su čekali, izlazili iz reda i vagali se, niko se ne bi bunio protiv vage, no jedino Trišo, najdeblji čovjek u koloniji. Njega ova stočna vaga nije mogla izvagati: imao je više od dvjesto kilograma, pa je govorio kako je neispravna, čak dovodio majstora da je popravi. Boriša nije htio da čuje za njega.
Ovakvo namirivanje zahtijevalo je mnogo vremena i rada, Emirinog i Borišinog. Emira je od svih tražila da naprave spisak namirnica i da joj ga dadu kada dođu na red, to bi olakšavalo posao njoj i Boriši, a manje bi čekali. Ali, narod ko narod, neki bi donijeli, drugi bi pred Emirom, po svojoj pameti čeprkali šta im sve treba, pa bi se sjetili i onog što im treba i što ne treba.
Onda bi došao taj dvadeseti u mjesecu, pa bi se krenulo s veresijom, namirivanjem „na teku“, kako su to kolonaši radije nazivali. I opet red i samo red. Emira bi ispod banka izvadila omanji sanduk, i poklopac mu zaključavala katancem. Izvadila bi deblju svesku s „kockicama“, tvrdih korica, pa kako bi koji došao na red, provjeravala bi urednost u plaćanju veresije. Onima neredovnim, smanjivala bi, ograničavala
veresiju, upozorivši ih da dugovanja moraju izmiriti, ili će to uraditi njihov blagajnik u „Magliću“, kad dođu po platu. Opet sve ispočetka: spisak – ako su ga imali. Emira i Boriša bi prema njemu stavljali artikle na pak-papir, ako nisu kabasti, na njemu sve sračunali, pa njime zamotavali, i sve to davali mušterijama.

Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

OSKAR – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 14. dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

OSKAR   (14.)

Oskar bi uvijek došao pred školu kad bi naherena podvorkinja Draga krupnim zvonom najavljivala veliki odmor. Od rođenja, stopalo desne noge bilo joj je uvrnuto unutra, pa joj je ta noga bila kraća. Dok ide, sva bi se iskrivljivala udesno, pridržavajući se desnom rukom o onu kraću nogu. Ritmično hodanje: od uspravljanja do naginjanja. Bila je uspravna dok bi stajala, naslonjena na onu zdravu nogu, pa bi u većim zamasima zvonom mahala.
Na posao bi Draga dolazila u muškim, širokim pantalonama od debelog sukna. Pletenu košulju bi prekrivala toplim prslukom. Kosa joj je iskopnila u džibri. Njeni iz sela Điđeva pričaju da je nekom Lovedarici pomagala da peče rakiju, a nakon završenog posla nagnula se nad rakijskim kazanom i na glavu pala u vrelu džibru. Opekotine su joj se spustile niz lice, pa joj je postalo smežurano, utegnuto, kao da joj fali kože, da je teško otvarala skupljena usta. Svi su joj riječi čitali sa usana. Imala je i pljosnat nos, kao da je on tu utisnut. Iz ove maske za lice iskakale su živahne, crne oči. Njima bi kotrljala po učenicima, da joj šta ne promakne. O svakom većem nestašluku učenika išla bi knjiga iz razreda u razred, koju bi naglas čitao učitelj, pa bi sva škola znala. I to se dugo prepričavalo. Iako nije bila krivac, Draga se kao podvornik takvom osjećala
Sva djeca bi se za veliki odmor sjatila oko Oskara. Vrištala bi dok bi Osko stajao u raskopčanom talijanskom šinjelu, sa šajkačom na glavi. Uvijek isti. Prespavao u nekom jarku, rasčupane kose, izgužvane košulje, s malo dugmadi, da se vidjela od znoja požutjela potkošulja. Italijanski šinjel je prošaran ostrvima od mokre zemlje. A pantalone? Jedna nogavica tek preko koljena, a druga se vukla po zemlji.
Jedan dječak, malo drčniji, šaptao je nešto Oskaru, a onda bi mu vrisnuo u uho. Oskar se, oparen, uspravlja, čineći se da je zaglušio, gura prste u uho, ne bi li ga otčepio, a djeca se smijala. Po Oskaru je dječiji smijeh prosipao dragost, što se vidjelo u njegovim žmiravim očima.
Kad je Osko, od buke u ušima, došao sebi, upita:
– Znate li kako je poginuo Sava Kovačević?
– Kako? – upitaše ga djeca u horu.
– Probio se do njemačkog bunkera, oteo mitraljez i digao uvis, a Nijemci ga razbucali mecima.
– A što Sava nije pucao iz mitraljeza na Nijemce, već ga digao uvis? – upita neki dosjetljivi dječak.
– E, to pitajte Savu. E da mu bijaše vaše pameti – njima će Oskar.
Svi su se smijali.
– Jeste vi dobro pri pameti: pazite da vas ne otmu Rusi – opet će Osko.
Jedan dječak je iz podruma donio odbačeno staro zvono, ko bi se tog sjetio?, te prišao Oskaru iza leđa i zakačio mu ga za kaput, a onda se sakrio iza druge djece. Na svaki Oskarov pokret, „kaput“ je zvonio, a djeca vikala:
– Osko, gdje su ti ovce?
– Zaklo ih vuk.
– A, taj što zvoni?
– Ovaj je zvonar. Još on ostao. Neće vuk kosti, a ni kožu!
Šta će takav zvonar vuku?
Smijeh. Utom na ulaznim vratima škole pojavi se podvorkinja Draga, pa svom snagom zazvoni za kraj velikog odmora, a onaj drski dječak s kaputa mu skide zvono, pa i on zazvoni. Draga se zbuni, dok su djeca popadala od smijeha. U tom trenutku iz škole izleti drugi podvornik, Hasan, visok i mršav, sa crnim brkovima. On dotrča do onog dječaka koji je zvonio onim zvonom iz podruma. Uhvati ga za uho:
– Pripremi prste za prut a koljena za kukuruz. Odmah kod Direktora!
Oskar stade pred njega:
– Ja sam, drug podvornik, kriv. U ime tebe podvornika, i Partije, vodi mene direktoru. Ja ću kod učitelja Sima na koljenima klečati na kukuruzu i biti u „magarećoj klupi“.
Hasan se nasmija, šta bi drugo! pusti dječaka, a ovaj koliko ga noge nose otrča za ostalima. Hasan zvono odnese u podrum. Djeca su pored podvorkinje Drage trčala kroz hodnike, u prizemlju i na spratu, ne bi stali do učionica.
Pojavi se Hasan opet na vratima. Zagalami:
– Oskar, idi! Nemoj da zovem Šoka!
– Ni tebi nije lako – Oskar će njemu.

Učenik Ćiro cijeli čas je razmišljao o Oskaru. Drugi čas je u jednu svesku sve zapisao šta je vidio na velikom odmoru. A treći, već mu se zaturala misao da sve zapiše šta je vidio. I što je bilo, i što će biti.
Onako, da ima uzase.
Oskar osta sam. Gorak bez djece. Svijet mu se rušio.
Hodao je kroz koloniju, ukrug, zagledajući u prizemne kuće od lesonitke, oko njega. Nije čuo pogrdne zazive s prozora, a niti se obazirao na djecu što su se igrala žmire oko one prizemne, duge barake od lesonitke, a krila se iza nje u bašči. Ali do njega je došao plač dječice, dok su ih majke ružile. I svađa, vrijeđanje roditelja iz male barake na kraju kolonije, pored koje je prolazio. A na prozoru nekakve neugledne šupetine: žena nakostriješene kose, priča sama sa sobom.
Podigao je glavu prema nebu:
– Sirotinjo, i Bogu si teška! A ne kući u kojoj si!
– Sastavi ga, Osko! – začu kreštav glas žene nakostriješene kose s prozora šupetine, istruhle od kiše i iskrivljene od vjetra. Ovaj glas vrati ga u stvarnost:
– Ni tebi nije lako.
Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

HALIMA SARAČ : NEPRAVDA, PA TO TI JE…

NEPRAVDA, PA TO TI JE…

Živimo u 21.vijeku, ali i dalje smo društveno neodgovorni i dalje postoje rasne, vjerske i nacionalne razlike, pa čak i socijalne. Nazivamo se demokratskim društvom, a teorija i praksa nam se kose.
Ljudi nemaju prava slobode, nemaju prava govora, što znači da nemaju osnovna ljudska prava. Mi smo kao društvena cjelina zakazali, okrećemo glavu od ljudi koji od nas traže pomoć i kojima mi trebamo. U svijetu se godinama vode ratovi radi iznad navedenih razloga. Da li je bitno što je neko druge boje kože, druge vjeroispovijesti, a da ne govorimo o nacionalnosti koja u našoj zemlji i na Balkanu buja više nego ikada. Zašto je bitno da li je neko Bošnjak, Srbin ili Hrvat? Zašto nekoga gledati drugim očima ako nisu isti kao mi? Zašto trovati djecu nepotrebnim stvarima umjesto da ih učimo pravilnim životnim vrijednostima? U kojoj smo mi poziciji kao društvo, gdje čovjek, policajac koji treba da bude pravedan i da radi po zakonu, ubija nekoga bez imalo milosti samo radi druge boje kože? Djeca širom svijeta umiru od gladi, a mi novac ulažemo u bespotrebne stvari, sav novac se ulaže u gradnju građevina i takmičenja koja je zgrada veća, kako neko može uživati a da zna da neko nema pitke vode da utoli svoju žeđ? Takmičimo se da budemo bolji ljudi, da širimo dobro i da kroz naš primjer podstaknemo druge na činjenje dobra. Da li je uredu da pojedinim državama, političarima odgovaraju ratovi koji se godinama vode u azijskim zemljama i gdje još ne i da niko ne reaguje, ni narod, ni zakon ni država? Sve priče se vode u prazno, a niko ne poduzima ono što je potrebno. Koliko se nepravde na svijetu mora nanijeti nemoćnim ljudima koji se istoj ne mogu suprotstaviti? Nemoćni se biraju upravo zbog njihove nemogućnosti suprotstavljanja takozvanoj “višoj sili”. Koliko se nepravde mora desiti da bismo shvatili da sve što činimo drugima, činimo i sebi? Stoga, ne činimo ružna djela, osvrnimo se na njih, jer ljudi koji ih čine, rijetko kad se osvrću. Naši dobri stari ljudi bi često rekli, kako posiješ, tako požanješ.
Možda moj glas jeste mali, ali nikad neću odbiti da govorim. Nikad neću okrenuti glavu od nepravde. Ne treba zaboraviti da se vrlo lahko možemo naći u sličnim situacijama, a bili smo u već jednoj gdje je i najmanja pomoć drugih bila od velike važnosti, pa kako to da pouku nismo izvukli iz toga?
Halima Sarač

fotografije:internet/facebook/focanskidani
oprema teksta:focanskidani

MAJKA ŠEF -Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 13. dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

MAJKA ŠEF (13.)

Iza Majorove dizalice, radnici su od dasaka sklepali kafanu, podigli krov, gore zategli lepenku, da im šupa ne prokišnjava. Kafana je imala dvije prostorije: u velikoj bili su stolovi i štokrlje, u njoj su sjedjeli radnici, a u onoj maloj konobarica i kuharica, obje u jednoj krupnoj ženi. Na drvenom pultu pekla je kahvu, a ispred, na zidu od dasaka, su dva velika „zidna“ utikača s poklopcem, koje je, s kablovima duž dasaka, postavio električar Mujo. Ova krupna žena pekla je kahvu, ali i spremala radnicima doručak i ručak na peći, ako bi koji od njih donio namirnice. Oni koji nisu imali nikog kući, donosili bi joj veš, a ona bi ga na Drini ispirala, a onda na štrik. Sva je bila u pokretu.
Majkom su je zvali, i to joj je bilo jedino ime, ono pravo niko i nije znao. Nije se znalo odakle je došla, a svi su se raspitivali. Na dizalici, na Graniku, bilo je oko trideset radnika sa raznih strana, a da niko nije znao ništa o njoj. Tako je sa ovom ženom i sa radnicima zaživjelo i to ime Majka, koje su joj radnici dali. Svakome bi skuhala šta bi ko htio, samo da kupi ili od kuće donese namirnice. Za ono što bi nedostajalo, Majka se snalazila. Svim radnicima bilo je kao da su u svojoj kući: kod svoje žene, ili majke. Kahvu je pekla van tako. Samo što naručiš, okreneš se oko sebe, kad: eto ti Majke. Nije mnogo govorila, znala je koliko im je teško raditi, s capinima na skeli, a moraju izgurati normu.
Majka bi da im uljepša dan kahvom i ukusnom čorbom. Zna da će opet na branu, čim istekne pauza.

Bila je velika, a da se ne preuveličava. Skoro dva metra u visinu, a upola od ovog u širinu. Uvijek u dugoj haljini, dubokim čizmama. Vodu je donosila sa Drine, i za kahvu i za jelo valjalo je zagaziti u Drinu i zahvatiti. A spuštala bi se niz merdevine. Koliko je bila jaka: donijela bi na ramenu veliko bure, puno vode, to nije mogao niko od radnica na Graniku. Imala je i glavu veliku, i sve na glavi bilo joj je veliko: i nos, i uši, i usta, i brada, i čelo, tamam prema tijelu; velike ruke, a velike i noge. Sve krupno. Kao da je neko dodavao na nju sve uduplo. Ko će ko dragi Bog: za Majku, ni u čemu se nije šparalo.
Naljutila se samo jednom, a to je ostalo upamćeno. Došao ti kod nje čovjek, njen Cako: pola ga nema, kada stane do nje. Po visini, njoj do iznad pasa, po širini, inekako: koliki uvis tolki ušir, da se zaokruglio. Bila je pauza, tek što su radnici na skeli natovarili vagone oblovinom. Majci se žurilo da napravi što više kahvi, pa je poslala Caka da joj on donese vode Drine. Dala mu je omanju kantu, petolitarsku. Cako se dole spustio niz merdevine, kuda se jedino i moglo. I čim je napunio kantu, krenuo uz merdevine, onda u koraku promašio prečagu, pa se onako s vodom skotrljao niz merdevine i upao u Drinu. Sav mokar, u strahu, brzo je zahvatio Drine i popeo se uz merdevine. Kada ga je Majka vidjela onako mokrog, znala šta je uradio, a i načekala ga se, vrisnula je na njega da se iz kafane čulo sve do Majora u dizalici, pa naviše do mašinovođe. Galamila je na nj:
– Smoto jedan! Da čuvaš jenu ovcu i nju bi izgubio! Kako bi se vovdi borio s balvanima? Idi odale!
Cako se toliko prepao da je krenuo nazad niz merdevine, a Majka zagalamila:
– Ne tamo, smoto jedan! Dabili smoto! Eno ti vrata – vikala je iz sveg glasa.
Cako je jedva potrefio vrata, pa prema cesti. Izišao je kao bez glave. Ni riječi nije rekao. I to je bilo prvi i jedini put da je Cako došao na Granik u kafanu kod svoje žene Majke.
Ovaj događaj uslovio je i druge. Kada bi god neko na brani ili skeli s koje su gurani balvani prema vagonima, bio u nečemu nespretan, svi koji bi to vidjeli zagalamili bi na njega u horu:
– Šta to radiš, smoto jedan?! Reći ćemo te Majki. Jebaće ti Majka majku kroz majku!
Majka bi se nasmijala, kada bi ih čula. A što jest, jest, u kafani je otada vladala i veća disciplina.
Čak bi neki radnici na brani govorili:
– E, da nam je Majka šef, umjesto Majora, svaki bi mi mjesec prebacili normu! Ugledao bi se na nas još i Alija Sirotanović, a mi tražili veću dizalicu. Generalni bi nas hvalio u „Složnoj braći“.

Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

UKOR ZA RAMA I BJELANA – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 12. dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

UKOR ZA RAMA I BJELANA   (12.)

Tu noć, u prvim danima proljeća, šumsko radilište Palež na Zelengori, spavalo je dubokim snom. Kako se to na planini može spavati, među bukvama, jelama i smrčama. Svuda okolo kuća od bukovih trupaca, prekrivenih šindrom, vladala je neka nijema, iščekivajuća tišina, samo duboko u šumi, povremeno, prekidao ju je nekakav huk, onaj kada se vjetar zakoprca u krošnjama stabala, pa ne može da se iskobelja, a čulo bi se i jezivo kreštanje ptica.
Tu noć volujar Ramo nije mogao zaspati. Huk i kreštanje komešali mu se u ušima, a u svijesti neke morne slike, izobličene, da ih nije mogao odgonetnuti. Ovo dvoje: huk u ušima i slike u svijesti, smjenjivale se, pa mu nije htio san na oči, a davno je već prošla ponoć, samo što nije svanulo.
Nije bilo druge, ustajao je polahko, a željezni, vojni, krevet gunđao je dok se oslobađao tereta. Doteturao je do drvenog stola, napipao šibicu, kresnuo, plamen prinio fenjeru, ali je pamučni fitilj bio uronjen u gas, u donjem dijelu, pa ga ručnom okretaljkom jedva izvukao, kako bi ga zapalio. Soba je bila obasjana, da se moglo sve vidjeti; svjetlost je lelujala po bukovim trupcima, jer se pomjerala u svome staklenom obruču.
Ramo je polahko otvorio prozor, pa osluhnuo. Nikakav huk i kreštanje ne ču. Mora da sam i ovo dvoje čuo u snu, a i one slike sam sanjao. Ipak, i ne znajući, u trenu sam zaspao, pomisli. Zatvorio je prozor da ne ulazi hladnoća, a onda je na se navukao plavo radničko odijelo, pantalone i bluzu, i još topli kožuh, koji su bili presavijeni preko štokrlje.
Uzeo je fenjer u ruku i izišao. Mrak, gust, jedva ga je fenjer rijedio, samo metar oko Rama. Nije znao kuda bi, ali mu se htjelo da prošeta, pa kud god da bi. Samo da ide, da ne misli više na svoje nesanice, niti na one morne snove. Čim sađe ispod svoje brvnare, zaokrenu prema velikoj bukovoj štali, malo je podalje, da vidi volove, a kud bi drugo, ako ne njima. Same su ga noge nosile, kao da su htjele tamo. Oko pedeset metara prije štale, ispod radilišta, nabasa na velika dva korita koja je u jelovini izdubio za vodu, jer smolasto drvo ne propušta, taman za njegovih dvanaest volova. Njihovu matematiku znao je napamet: u toku dana svakom od volova potrebno je oko četiri kilograma hrane, to im je bila nekakva mjera, koje se Ramo slabo pridržavao, već im je povećao na pet. Sve vrste žitarica davao im je u zrnu, ako bi za taj dan prebacili normu.
U hodu prema štali, brinući svoje brige o njima, spomene se jednog starog volujara, koji je umro čim ga je obučio, a rodio se u jednom od sela na Zelengori, bavio se stočarstvom i zemljoradnjom. I za života mu dao u najam dva para svojih najboljih volova, koje su za jarmove morali voditi njegova dva najstarija sina.
Čim bi se, popodne, volovi u paru pod jarmom, nakon što bi iz šume dovukli svoju normu šumske oblovine, spustili do štale, Ramo bi ih šlaufom kupao, sve dok im koža ne bi postala čista i svijetla; brinuo se o njima kao da su njegova djeca, čak im djetinje tepao, nazvavši ih po nadimcima, koje je samo on znao, pa ih onda trljao četkom, najviše po vratu, odozgo, gdje su u šumi uvijek visila dva kubika građe. Onda bi ih odveo u štalu da se odmore jedan sahat, a onda izvodio do ona dva velika korita puna vode. Nije im odmah dao da piju vodu, jer su bili vrući, a voda hladna, iz dubina Zelengore, bojao se da im ne naudi. Sve je Ramo naučio od onog starog volujara, sve njegovo mu je bilo stalno na pameti.
Čim svjetlost fenjera obasja štalu, do Rama dopre neko mumlanje, a i neki tupi zvuk, kao da je pukao lanac, sve u jednom trenu, a onda se štala zatrese. Ramo se prepade, podiže fenjer, nisu se u mraku volovi otkinuli i poboli, pomisli. Primače se bliže, kad ono vrata štalska širom otvorena, i sad jasnije ču mumlanje i udare o zidove štale. Držeći fenjer ispred sebe, uđe u štalu da umiri volove, ako su se poboli, ali fenjer mu obasja drukčiju sliku, da je u nju zablenuo s nevjericom: ovakvu sliku nije ni u najluđim snovima mogao zamisliti.
Stao je kao ukopan. Na vratu Bjelana, prvog do ulaznih vrata, s desne strane na kojoj su bili svi volovi, vezani lancima za halku kod kotla, bio je ogroman mrki medvjed, a Bjelan, najsnažniji Ramin vo, otkinuo je lanac i o zidove od trupaca svom snagom udarao vratom, gdje mu se zakačio medvjed, ne bi li ga zbacio sa sebe. Čim je Ramo fenjerom osvijetlio štalu, Bjelan je s medvjedom na sebi jurnuo u lijevi slobodni prostor štale i u trku udario vratom o bukovi zid. Medvjed, kandže i čeljust toliko je zario u njegov vrat da je ostao na njemu, dok je Bjelan trčao prema gornjem dijelu štale. Medvjed mu je, mumlajući potmulo, kandžama rasporio vrat, ispod brade, da je krv šiknula na sve strane, a zubima mu je kidao meso na vratu tik iza rogova. Ostali volovi bili su uznemireni, ali nisu kidali lance.
Bjelanovu bijelu kožu je ispirao rukama, dok bi ga neko od radnika prskao vodom iz šlaufa, a onda ga trljao starim peškirima, kako bi mu posljednju kap vode otro. Bio je to vo onog starog volujara od koga je naučio ovaj zanat, obećavši mu da će se starati za njegove volove, Bjelana i Mrkog. Oni su mu izvlačili trupce i iz vrtača punih snijega i to sve do kraja proljeća i njime su se ponosili svi radnici u Paležu.
Ramo se pokrenuo. Dotrčao je sa fenjerom do Bjelana, koji je stao, drhtao, teško disao, a medvjed mu vrat brazdio kandžama i zubima. Svuda oko njega krv. Tapšući ga po sapima, tepao mu je polahko:
– Hajde, Bjelko. Na zid, Bjelane moj.
Gurnuo ga je svom snagom prema zidu.
Bjelan se ponovo zaletio. Taman kad se medvjed nageo u stranu da ga uhvati zubima, njime je omlatio o zid, da sva štala iz temelja krenu. Medvjed je pao pored njega, a Bjelan ga na rogovima podigao uvis i svom snagom pritisnuo uz bukov zid. Nije ga puštao. Medvjed je bio prikovan uza zid, prednjim šapama je gurao Bjelanovu glavu, ali mu nije bilo spasa. Ramo je čekao da medvjed spješa, da mu nestane zraka, pa ga Bjelan pusti. Ali, Bjelan kleknu na prednje noge, a onda pade u stranu. Ramo vrisnu:
– Bjelane, rođeni moj! Bjelane, brate! Sokole moj!
Medvjed, izboden rogovima, sav u krvi, teturajući se, polahko krenu prema Ramu, koji je fenjer i dalje držao u rukama. Prestravljen, Ramo potrča prema izlaznim vratima, medvjed za njim. Tada Ramo ču kako puče lanac. Okrene se. Medvjed, na rogovima Mrkog, onog drugog vola starog volujara. Svom svojom silinom udarao je njime o bukov zid. Ramo je izletio iz štale, tek je bilo svanulo. Otrča do spavaone u kojoj su bili radnici. Otvori vrata i zagalami:
– Na noge! Medvjed u štali!
I otrča ponovo u štalu s fenjerom. Svi su brzo ustali i, ne oblačeći radna odijela, trk prema štali. Kada su došli, imali su šta vidjeti. Ramo kraj mrtvog Bjelana, sipa mu vodu po vratu, ispira rane, a dalje od njih Mrki uza zid rogovima drži ogromnog medvjeda, koji je izdahnuo, a Mrki ga, obeznanjen, od straha ne pušta.
Tada mu priđe Ramo, grli ga oko vrata, šaptaše mu na uho i Mrki ga pusti. Medvjed se raširi na patosu. Ramo odvede vola do njegovog kotla, gdje ga sveza. Mrki ga spasio od medvjeda.

Dođoše vodiči, odvedoše volove na radilište. Svi su znali šta to bi u štali. Bjelka, na traktorskoj prikolici, prebaciše do jedne bezdane, pri vrhu Zelengore. I spustiše ga u nju, a da nisu čuli da je pao. Kad su krenuli nazad, svi su šutjeli, samo je Ramo govorio:
– Nagorkinje vile spustiše našeg Bjelka, ne čusmo ni kad pade.

Život na šumskom radilištu na Paležu je tekao dalje. Hasena, jedina žena među stotinu radnika, očistila je štalu. Kada se Ramo vratio, imao je šta vidjeti. Onako veliki patos od dasaka vodom i krpama je očistila, a otvorila sve prozore da je sva štala zračila, a onda su joj na traktorskoj prikolici do potoka dovezli svih četiri stotine posteljina.
Sve je prala „naruke“, a onda očistila veliku spavaonu i druge drvene kuće u kojima su spavali radnici. Ovakva je bila Hasena. Svi na Paležu zvali su je sestrom.
A na jednom dijelu radilišta, kada su vidjeli šta ih čeka, Ela i Laki, goniči konjske zaprege, dogovoriše se da sajlom zakače okresano stablo u vrtači, a da u njemu ne bude više od dva kubika. Ako bi bilo više, volovi, umah, čim povuku, to osjete, pa stanu, ni koraka dalje. Vrtače, iako prepune snijega, dušu su dale za volove. Konji na onaj poznati trzaj u skoku, stablo ne mogu iščupati iz snijega, ne bi ga ni pomjerili, samo bi ih trzaj vratio u vrtaču. Opet, u ravnim stranama, volovi su nesnalažljivi. Njihova teža naginjala bi ih u stranu: lahko se prevrnu, kruti ne mogu mijenjati pravac, dok konji, opet, stablo lahko povuku i brzo bi bili do puta. Konjima samo da nije ovih vrtača, a njih je najviše u ovim šumskim stranama. Kao da je neko kopao baš vrtače zbog konja. Ili zbog volova. Volovi se mogu izboriti s vrtačom, tom šumskom hobotnicom. Ona u sebi nakupi snijega nekoliko metra dubine, kada u nju padne oboreno stablo, ono svom težinom uroni duboko u snijeg, a tada nema druge: treba ići po volove.
U jednoj povelikoj vrtači, goniči Ela i Laki, smrčevo stablo od dva kubika, koje je duboko u snijegu, zakačili su sajlom, a drugi dio za jaram volova, Bakote i Šakote, što su između stabala čekali komande. Ispred njih ode Ela, a onda im povuče jaram naprijed, uzvikujući: Stuuu! Volovi bi povukli stablo, ali se ono duboko u snijegu za žilu zakačilo, pa nikako da krene.

Onda je Ela, kao iskusni gonič, promijenio smjer, pa je volove spustio ispod, komandujući, i stablo se nekako pokrenulo, kada su ga izvukli, volovi su naišli na veliki nanos snijega i grana, pa su se ukopali, ali su imali iskustva, i u ovome im nije trebala komanda. Kao po dogovoru, kleknuli su na koljena, pa im je sva težina bila na vratu, i zapjenušani, teško dišući, krenuli su usporeno, skoro mileći, ali nisu zastajali, onda se uspraviše, prednjim nogama. Nakon vrtače, veliko stablo provukli su i kroz gusti snježni nanos, koji je bio ispred njih, a da nisu dohvatili okolna stabla. Ponovo: malo uzbrdo i oni ponovo kleknuše na prednje noge, a glavu zariše sasma uza zemlju, a zadnjim se nogama snažno odupriješe, i tako hodeći, dođoše do onog šireg izlokanog puta, gdje ih je čekao Skole, sa starim, rasklimanim traktorom za odvoz.
– Sve bi ovo Bjelonja sam uradio – klimnu Ela glavom – ovako popadasmo
Mrkog svi u štali timare i hrane, kao da ga pripremaju za izložbu. Jedan od radnika okresivao je motorkom oborenu smrču, a njegovi pomoćnici odsječene grane s lišćem slagali u gomile; četinu poslažu, lišće otpadne, a grane istruhnu, dok su lišćari nicali između stabala. Na kraju radilišta, radnici su na vagone capinima utovarali šumsku oblovimu. Lokomotivu su radnici nazvali „Zvonara“. Sem zviždaljke, imala je i parno zvono, otuda joj ovo ime. Građu su radnici utovarali i na Čekrk-poljani. Tamo je bila lokomotiva „Teja“, na kojoj je urezana godina proizvodnje: 1923. u Henschelu. Valjalo je mašinovođama uskotračnom prugom polahko spuštati vagone niz ova brda, da se ne otisnu niza stranu.

A kako je vrijeme prolazilo, Ramo sve manje bio volujar, a sve više planinar. Lutao je Zelengorom, od nemila do nedraga, od jutra do
večeri, sve ga manje na Paležu bilo. Govorili mu, ne govorili, Ramo više neće da bude volujar, pisalo je u pismima njegovih šefova, koja su slali Upravi Pilane. Kaznili smo ga ukorom, a on je gledao kroz prozor, a ukor držao u rukama. Pa, šta da rade s Ramom? Ništa. I da hoće ne mogu ništa. Platu mu obustavili, pustili ga da goni svoje, pa šta bude i njima i njemu.

Šta će biti, ko će to znati.
Dan za danom, nakupilo se puno dana, a Rama nije bilo na Paležu. Čobani ga vidjeli kod one bezdane, u koju su s trakotorske prikolice gurnuli Bjelana, a vile ga nagorkinje na rukama snijele na dno jame. Na Palež više nije dolazio.

Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

PODSJETNIK NA NEKE OD IFTARA U FOČI (foto)

PODSJETNIK NA NEKE OD IFTARA U FOČI

Iftar u Foči 2012.

 

Iftar i teravih-namaz na mjestu Aladža džamije u Foči 2013.

 

Iftar u Foči 2015.

 

Iftar u Foči 2015.

 

Iftar u Foči 2016.

 

Iftar u Foči 2016.

 

Iftar u Foči 2016.

 

Iftar u Foči 2017.

 

Iftar u Foči 2017.

 

 

Iftar u Foči 2017.

 

Iftar u Jeleču 2019.

 

iftar u Aladži 2019.

 

iftar u Aladži 2019.

 

Teravih namaz u Aladži 2019.

 

priredio:Kenan Sarač

fotografije:facebook/focanskidani

MAJOR BEZ ČINOVA – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 11. dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

MAJOR BEZ ČINOVA   (11.)

Iako su imali šumsku željeznicu i kamione, radnici su oblovinu spuštali niz Drinu. Čim bi konji dovukli trupce do obale, samo bi ih capinima gurnuli u nabujalu Drinu, pa neka ih ona nosi.
Nisu se brinuli, ako bi kradljivci, a njih je bilo mnogo u selima niz Drinu, svraćali pokoji trupac na svoju obalu, a onda ih konjima vukli svojim kućama. Trebat će im za zimu, a do tada će se trupci osušiti, pa će ih Hamdija i Grbo ižagati i iscijepati, a čeljad će ih poslagati u šupe, prekrivene lepenkama. A bilo je i onih koji su trupce kačili i dovlačili do svojih obala, a onda ih na rasklimanim kamionima dovozili do već dogovorenih mjesta i tu prodavali, a dobro bi svi prošli u ovoj trgovini. Kupci bi za malo para došli do ogrjeva za zimu, a prodavci su prodavali državnu oblovinu, pa koliko god da dobiju, oni su na dobitku. I ovo nije neko čudo. Otkad je svijeta i vijeka, uvijek je bilo onih koji su bili snalažljivi, pa su lakše prolazili kroz život; na drugoj strani su oni sa obrazom – najviše siromašnih. Živjeli od muke do muke.
Trupci su početkom proljeća, kada je zbog otapanja snijega Drina bila najdublja, oko trideset i kusur kilometara plovili Drinom, zamijenivši sijaset kamiona i vagona, gdje se uštedjelo, ali je ova rijeka sačuvala i mnogo života, a to se ne može izvagati. Jednom su, što se zna, vagoni prilikom spuštanja iskliznuli iz tračnica, pa onda, strmoglavo u klanac: i radnici, i lokomotiva s vagonima punim trupaca. Zato je Drina bila isplativa, iako ni to nije moglo proći bez onih „snađenih“.

Ispod dugog, lučnog betonskog mosta, koga su zarobljeni Nijemci, sa našim radnicima, napravili bez mehanizacije, sve ručno, za samo dvije godine, radnici Pilane su pružili branu, koja je zaustavljala balvane, dužine više od stotinu metara, sve do Granika, gdje je na betonskom postolju, iznad rijeke, bila učvršćena velika dizalica. Brana se pružala od desne strane mosta, nizvodno, pa ukoso do ispod same dizalice.
Sastavljena je od dugih balvana: sedam, jedan do drugoga, sa malim razmacima između njih, sa poprečnim, dva metra dugim balvanima, zakovani klanfama i velikim ekserima. Ovi poprečni balvani držali su cijelu konstrukciju brane. Ispod mosta, brana je bila svezana sajlama za betonski stub na desnoj obali, a tako i na lijevoj, ispod dizlice.
Cijela dužina brane, od mosta do dizalice, bila je sajlama vezana za obale, na svakih pet metara išla je po jedna sajla, što govori koliko je bila učvršćena, kolika joj je bila potrebna tvrđa da bi zadržala hiljade kubika oblovine, koju je s proljeća nanosila nabujala Drina.
Na lijevoj obali Drine, gdje je sajlama bila svezana brana za betonski stub na obali, bila je učvršćena visoka konstrukcija dizalice. Njeno postolje imalo je jednu šinu u betonu, koja se zaokruživala, a na njoj je u pokretu bila cijela dizalica. Na šini je bio čelični stub dizalice, koji je išao uvis do dvadesetak metara, a njime je manevrisao dizaličar.
Kada bi sa vrha ove konstrukcije dizaličar pustio sajle na zaustavljene balvane na Drini, radnici bi ih dolje vezali, po dva ili tri, koliko je dizalica mogla podići, pritegli dobro da ne bi, sačuvaj Bože, poispadali, a onda bi radnici na brani izaglasa zagalamili:
– Diži! Diži! Diži!
Tada bi dizaličar, koga su svi zvali Major, iz Drine dizao uvis trupce, a onda bi na onoj čeličnoj šini okretao kompletnu konstrukciju i usmjeravao trupce prema obali, gdje je i drvena skela bila popatošena balvanima, baš kao i Drina kada je trupci preplave, sveudilj do brane. Čim bi dizaličar spustio balvane na ovu popatošenu skelu, drugi radnici bi ih „otkopčavali“, a onda capinima, šiljastim nosevima, kako
su ih zvali, gurali naprijed, dvadesetak metara, sve do vagona, koji su čekali. I sve ispočetka.

I kad bi vagoni bili puni, tada bi mašinovođa na svojoj lokomotivi, zvanoj Teja, pustio dugi hijuk i pokrenuo je, a vagoni bi zakloparali. Sve brže i brže, uz ritam klopota. Mašinovođa bi, po običaju, isturio glavu, zaviknuvši:
– Tri puta ura za radiše na Graniku!
I svi bi uzvikali:
– Ura! Ura! Ura!
A Major s vrha dizalice:
– Sretno, Teja!

Do mosta nije bilo ni pola kilometra. Odozdo od dizalice, bilo je lijepo vidjeti na cijeloj dužini mosta vagone na kojima se prevozila šumska građa, još kilometar do pilane.
Major je mršav i crnomanjast, osrednjeg rasta, malo naheren u desnu stranu. Kada bi govorio, riječi su mu pratile grimase na licu, a dok bi naređivao radnicima, mahao je rukama na sve strane. Iz kabine, on bi dizalicom, sajlom vezane balvane, dizao iz Drine, ali bi, po običaju, zaustavljao dizalicu i došao do balvana koji su visili u zraku. Samo što bi ih rukom gurnuo od sebe, zagalamio bi:
– Kakvo je ovo vezivanje?! Šta, ako vam padnu na glavu?! Ko će biti kriv? Major!? E, evo vam!
Dobro bi im odmjerio, a onda trkom došao do svoje kabine, spustio balvane na branu, a iz kabine bi se čuo njegov glas:
– Razvezujte! Sajlu zategnite! Nemoj da Vam slazim!
Majoru su ovaj oficirski nadimak dali radnici. Čim bi izjutra u šest sati došli na posao, poredao bi ih u redove i vrištao:
– Stoput vam kazujem. Vezujte! Vezujte! Jučer se sajla olabavila, pa sam ja moro balvane polako spuštati na skelu! A vi se razbježali! Vama govorim, šta zjalite u me!? Balvani su ispadali iz vagona, kad je lokomotiva Teja krenula. A ti, Mikane, pošizio, pao s brane direktno u Drinu?! Neđe si svunoć udaro po pivi. Pa, s kime ostvariti godišnji plan, kako hoće Partija!? Šta će mi reći Generalni, ako naniđe vuda?
Ako me ražljutite, sve ću vas poslati kući… Ajd, razguli! Šta čekate? Pemziju? Marš na poso! – galamio je.
Ovako ih je postrojavao svako jutro, naređivao i galamio, a to se ponavljalo, pa mu dadoše nadimak Major. On se se nije ljutio, bio je sav od posla, za ljutnju nije imao vremena. Mora da prebaci mjesečni plan. Da ga u Upravi činuju i s plaćom. Ne samo radnici s nadimkom.

Jednom, kiša je svu noć prepadala. Voda je tekla niz krovove, pa niz zidove kuća u koloniji, svukud se granali potoci, a u blagoj udolini, između kuća, raslo je jezero, koje su stanari ograđivali zemljom, vukući je u civarama sa smetljišta iznad Drine, bojeći se da im voda iz ovog jezera ne preplavi kuće. Svi su skočili, strah ih poplave; djeca nisu išla u školu, ni očevi na posao, a majke su trčale po kući.
Drina je porasla, pela se uz obale. Došla je čak do prvih pećina, koje su imale ograđena vrata. U ovim pećinama familije koje su živjele iznad u montažnim kućama držale su kokoši i svinje, da su se pobojali da će ih potopiti. A Drina, onako nabujala i mutna, kao da se hoće osloboditi sapona obala, svojom vodenom snagom ulazila je u pećine, raznosila i svinje i kokoši, a onda bi, zapjenušana, praveći vrtloge oko neke stijene, grabila naprijed, sveteći se svemu na šta bi naišla.
Balvane je bacala sa sebe, kao da se igrala s njima. U tom divljem plesu valova, oni su se sudarali, dizali u propnju poput vodenih nemani iz legendi, padali u vodu i nestajali jedan ispod drugoga, zalijetali se na obalu i još silniji vraćali. Sve je bilo zamućeno i tom vrtlogu bez kraja, da je bila straha u to i gledati, makar i iz daleka.
Major je prvi došao na posao, a za njim i drugi radnici. Nije bilo postrojavanja na onoj balvanima popatošenoj skeli, već su se svi okupili na obali, kod pokretne osovine dizalice. Samo su dvojica, novih radnika, bila na brani. Gledali Drinu kako u svom iskonskom, elementarnom bijesu sudara i razbacuje balvane kao drvca šibice na njihovom vodenom lageru. Sve je više nadolazilo balvana, Drina se od njih nije ni vidjela: od betonskog mosta do Granika.
Onda se na njihovoj obali odvojila brana; od siline balvana koje je na branu gurala Drina, sajle i betonski stub na obali oko koga su bile omotane su izdržali, ali nisu klanfe koje su držale krajeve sajli na brani.
Kao stampedo, jurnuli su balvani Drinom, goneći branu na desnu obalu, naginući je na bok, kao da je hoće skroz otkinuli od betonskog stuba ispod mosta. Ona dvojica novih radnika, što su stajali na brani, nespremni i iznenađeni, popadali su kao igračke, istom da ih prekriju balvani. Čuo se njihov jeziv vrisak. Ostali su gledali u Majora koji je trčao obalom. S obale se bacio u nabujalu Drinu.
Plivao je između balvana, a tada je Drina na površinu izbacila glavu jednog od novih radnika. Bio se onesvijestio. Major ga je desnom rukom uhvatio ispod pasa, a onda nagnuo na sebe, a lijevom se držao za balvan sa strane, a njih sve troje voda i balvani zanosili su prema obali. Obalom su trčali drugi radnici, jedan je prema Majoru bacio dugi konopac, a on se uhvatio za njega. Radnici su ih lahko izvukli na obalu. Ovaj novi radnik još je bio u nesvjesti, iz potiljka mu je tekla krv. Drina se cijedila niz njih. Majora je uhvatila drhtavica: da li od hladne Drine ili od onog što je doživio. Obojicu su ih radnici donijeli do kafane.
Major je, sjedeći na patosu od dasaka, zagalamio:
– Nosite ovog da Zdravstvene stanice. Ostali, razgulite kućama!

I jedva je ustao, kao da je u minuti ostario. Kao starac, gegao se prema vratima.
Sve dok je Drina divljala između obala, na Graniku se nije radilo. S Drinom je otekla i sva oblovina. Kako bi dolazili balvani, i oni bi oticali. Onog drugog, novog radnika, ekipa spasilaca pronašla je mrtvog u šipražju uz obalu.
Kada se Drina smirila, jedni su došli do brane, koja se pružila po desnoj obali, pa svezali konopac za nju, a drugi njen kraj na drvenom čamcu donijeli radnicima na lijevoj obali. I oni su konopcem privukli branu na lijevu obali. Onda su dvojica iskusnih radnika sajlama vezivali branu za betonski stub. Drugi za obale.
Nakon sedam dana, Major je ponovo postrojavao svoje radnike. Rekao im je:
– Da vam bistrim politiku, sve znate. Ti što si osto živ, imaš plaćeno odsustvo. Galop svojoj kući!
– Razumijem, druže Majore – iz poštovanja mu odgovori preživjeli.
Samo što mu nije po vojnički salutirao. Major će:
– Opet zjalite u me?! Da vam dam pemziju? E, evo vam!
Major odmjeri od šake do lakta. Svi su Majora u čudu gledali. Kao da ništa nije bilo. Sve ispočetka.
Major dreknu:
– Opet zjalite u me, ko da sam mečka na vašaru! Haj, razgulite na poso. Ili da vas vežem sajlama, umjesto balvana!
Pognute glave radnici su se spuštali prema brani, a trupci se gomilali, slagali uzvodno, prema mostu. Major je ušao u kabinu dizalice. Ne potraja dugo. Major je spustio sajle, a radnici su dolje vezali balvane, koliko ih je dizalica mogla podići. Dobro su ih utegli, da se ne mogu rasklimati, da budu u miru sa Majorom. Onda su zagalamili:
– Diži! Diži! Diži!

Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

VESELI ODRED – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 10. dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

VESELI ODRED (10.)

Prvačići u redu čekali su ispred učenika starijih razreda u velikom dvorištu, tek preuređene i omalterisane škole. Bila su tri razreda, sa po tridesetak učenika. Razred do razreda, u redu po dvojica, jedni iza drugih, čekali da ih prozove dežurna učiteljica. Najviše prvačića bilo je iz okolnih sela, a manje iz kolonije. Oni iz prvog razreda bili su naprijed, imali čistu i urednu odjeću, crne cipele, naglancane da su se sjajile. Zato su ih dežurni učiteljica ili učitelj rasporedili ispred ostalih, da svima budu primjer kakvi trebaju dolaziti u školu.
Dežurna učiteljica Mensura, skoro svečano, prozvala je A1-razred da uđe, a onda je učenike zaustavila, izvela iz reda odraslijeg Mladena iz sela Điđevo i pohvalila njegove cipele i odjeću. Mladen se unezgodio, a onda su svi iz dugog hodnika ušli u svoju učionicu. Nakon ovih
prvačića, učiteljica Mensura prozvala je A-2 i A-3 razred da uđu. Hvalila je i prvčiće ovih razreda, ako bi se išta lijepo moglo vidjeti u njihovom oblačenju prvog dana školske godine.
Učiteljica Mensura tek je završila učiteljsku školu i odmah dobila posao u preuređenoj školi. Visoka, lijepa, rumenih obraza, crne kose do iznad ramena, koja je zaokruživala njenu glavu, crnih očiju, koje su uz osmijeh blago uranjale u narav prvačića, dok im je hvalila cipele i odjeću. Prozivala je razrede dostojanstveno, s nekom unutarnjom mirnoćom, ali se vidjelo koliko joj je stalo da im prvi školski dan ostane u lijepoj uspomeni. Osmjehom je opuštala djecu, otklanjala zebnju, koju su im njihovi roditelji nametali, dok su ih ispraćali u školu.

U A-1 učionici, kao i u drugima, bilo je sve spremno za prvi čas. Na zidu, s desne strane table, zastava u plavo-bijelo-crvenoj boji. Plava je simbolizirala nebo, bijela slobodu, a crvena prolivenu krv naših boraca u narodnooslobodilačkom ratu. Po tek okrečenim zidovima bile su okačene slike iz rata i isječci iz novina, sa ratnim temama. Na dnu velike zagasitoplave table je zakačeni stalak za krede i spužvu. Drvene klupe bile su iz jednog dijela. Klupa na kojoj se sjedjelo je stolarski spojena sa stolom na kom se pisalo: spoj, glomazan i težak, teško da
bi ih dvojica učenika mogli pomjeriti. Radnici su ih ubacili kroz velike prozore, na vrata nisu mogli ni priviriti. Učenici su posjedali po dvojica u svaku klupu, kako su se poznavali, stanovali jedan do drugoga. Tek što su tako posjedali, podvorkinja Draga zazvoni teškim, ovčijim zvonom. Ono je bila njena vekerica. Toliko je njime mahala da je cijeli hodnik ispunila zvonjava. To je bio znak za početak časa.
Svi su šutjeli, čekali učitelja.
Vrata se otvoriše i s dnevnikom u desnoj ruci uđe učitelj. Prosijede kose, krupan, crven u licu, namrgođen, u crnom odijelu. Svi su ustali kao po komandi. Učitelj je došao do svog stola, spustio dnevnik, a onda pogledao po razredu:
– Sjedite.
Sjeli su kao jedan, bez daha. Znatiželjno su uperili poglede u ovog krupnog, starog učitelja velike glave. Kada je učitelj upisao čas, ustao je iza stola, krenuo nekoliko koraka između klupa i rekao:
– Neću vas prozivati po dnevniku, kako bi se upoznali. Vas će voditi nova učiteljica Mensura, a ja sam učitelj A-2 razreda. Ovaj čas smo zamijenili, kako bih vam pričao o Veljku Furiji, čuvenom mašinovođi, koji je u toku rata prevozio šumsku građu u vagonima iznad kanjona Bistrice, a imao je posječenu lijevu ruku ispod lakta…
Vi znate da se naša pilana razvija iz godine u godinu, povećava se broj gatera, pa više proizvodimo šumske građe, a ovo je prilika da se sjetimo naših boraca koji su po velikom snijegu prešli Igman, a njih promrzle naš mašinovođa Veljko u malom vozu dovezao do brigadne bolnice.

Djeca su ga pažljivo slušala, a učiteljim je ispričao cijelu priču o Veljku Furiji i promrzlim borcima Prve proleterske brigade. Bilo je to posljednjih dana u januaru 1942. godine, kada je sve bilo pod snijegom i ledom. Tada je sto pedeset ranjenih i promrzlih boraca doneseno u Miljevinu. Veljko je dobio novi zadatak. Umjesto šumske građe, trebao je sve njih prevesti do Drine, gdje je bila brigadna bolnica. Veljko nije imao dileme. Zamolio je ostale borce da sve ranjene i promrzle unesu u vagone, a onda su oni njegova briga. Tako je i bilo. U vagonima su prostrli deke, a onda unijeli Igmance. Uzdao se u svoje dugogodišnje umijeće upravljanja cijelom kompozicijom, a nije mu bilo prvi put da šumsku građu prevozi iznad ovih kanjona Bistrice po ovakvom vremenu. Ali, ovo je bilo najledenije vrijeme, nije zavisilo od Veljkovog umijeća, on ne može istopiti zamrzline na pruzi, sa njih ostrugati led. Pruga je bila zaleđena, kao da je od stakla. Da sklizne s nje u kanjon Bistrice, dijelio je voz samo jedan trenutak.
Veljko je polahko krenuo s lokomotivom, osluškujući pisak i nejednako kloparanje malih vagona, ne bi li osjetio kakvu promjenu. Osluškivao je kretanje svog malog voza, nikad ga nije iznevjerio.
Milio je nizbrdo prema Bistrici, usporavajući fino u velikom broju zavoja. Odjednom mu se desilo ono što nije doživio svih ovih godina otkako je u mašini. Mali voz je naglo zastao, nageo se nad provalijom. Kotači posljednjeg vagona iskočili su iz zaleđene pruge. Svima je prijetila smrt u kanjonu Bistrice. Ovo kao da su Igmanci osjetili i polahko, stepenasto, iz vagona se začula pjesma:
– Proleteri, ne bojte se rana…
Veljko, kao da se prenuo iz nekog sna. Pjesma sve glasnija, a oni gurnuti u smrt. Veljko diže pogled u nebo, gotov i da se pomoli, no umjesto toga, odričući se neba, prkosno opljunu u šaku, i s onom jednom rukom, krenu da se ogleda sa sudbinom. Počeo je vješto manevrisati malim vozom, naprijed i nazad, ne bi li posljedni vagon vratio na šine, a pjesma sve snažnija, poticajnija. Veljko je uspio. Opet se začu pisak i kloparanje vagona, kao da se ništa nije desilo. Kada su došli do Drine, sačekaše ih borci s kamionima u kojima sve Igmance odvezoše do brigadne bolnice… Kako je vrijeme prolazilo, iako nije imao sluha, Veljko je pjevušio pjesmu „Proleteri, ne bojte se rana“. Bila mu je stalno u ušima. Naglo je ostario. Bore mu brazdale lice, a vijuge isplele čelo. Nakon ovog što je doživio, odjednom je ostario. Nikome nije pričao kako mu je odsječena lijeva ruka do ispod lakta, a on je i njome upravljao lokomotivom. Iz vlasti su mu nudili invalidsku, pa i punu boračku penziju, a on se nije dao. Htio je svoj vijek proživjeti u lokomotivi. Volio je voz, a divio se divljoj prirodi, koju je kroz prozor pokazivao desnom rukom nekom od putnika koji bi htio biti s njim u lokomotivi. Kroz neokrnjenu i divlju prirodu on se peo i spuštao svojim malim vozom.
Kada su mu u februaru 1942. godine rekli da su ranjeni i promrzli Igmanci, koje je on prevezao, izgubili 224 prsta, ušao je u lokomotivu i plakao. Htio bih vidjeti Igmance, govorio je željezničarima, ali godine mu nisu dale hodati. Htio je do smrti biti s lokomotivom, u divljoj prirodi.
– Ovo je bila priča o mašinovođi Veljku Furiji – rekao je prvačićima stari učitelj, i dodao:
– Ne zaboravite naše heroje, koji su dali živote za ovo što danas imamo. I kad pored vas zaklopara voz u našu pilanu, pozdravite mašinovođu, sjetite se Veljka Furije.
Utom, ponovo zvono. Draga je mahala zvonom u hodniku. Stari je učitelj uzeo dnevnik sa stola, a sva djeca su ustala. Čim je on izišao, prvačići su jedni drugima prepričavali cijelu priču o Veljku Furiji.
Neki su je doživjeli u svojim mislima i dok je učitelj pričao, bili uz Veljka Furiju, koji se u lokomotivi borio s ledom na šinama, iznad kanjona. I to samo s jednom rukom, govorio je učenik Mladen, rekavši da su u njegovoj kući u Điđevu mnogi u večernjim satima pričali ovu priču. Čak su njegovi stariji iz familije poznavali Veljka Furiju. Radili su zajedno u Željeznici.

Uskoro će novi čas. Trebala im je doći učiteljica Mensura. Nakon Draginog zvona, otvoriše se vrata. Polahko, i nekako stidljivo, ušla je učiteljica Mensura. Tek je završila učiteljsku školu. Ovo joj je bio prvi čas. Svi su ustali, a ona je djeci dala znak rukom da sjednu. Dnevnik je spustila na sto, onda sjela i upisivala čas, dok su prvačići sjedali u klupe. Sjedeći, sa osmijehom na licu, sve ih je pogledala, rekavši:
– Ne morate ustajati kad ulazim u razred. Ja sam vaša učiteljica Mensura, a vi ste moji prvačići.
Ustala je. Visoka i lijepa, očiju punih smijeha, u dugoj smeđoj suknji, košulji sa svjetićima, još i u prekrasnom džemperu na raskopčavanje. Hodala je između klupa i govorila:
– Nemojte se mene bojati. Puno ćemo pričati kako bi se upoznali… Neka svako od vas kaže kako se zove, da vas ne prozivam po dnevniku. Kažite koga imate, gdje živite, šta radite u slobodno vrijeme… Evo da počnemo od prve klupe…
Nekako stidljivo i nemušto svi su pričali o sebi. Djeca iz kolonije bila su razgovorljivija od one sa sela, jer su se po cijeli dan između baraka igrala ćole, dok ne popadaju s nogu, žmire, dok ne mognu nekog naći, kerka, dok im ne dojadi, trule kobile… Predvečer bi trčali za krpenjačom, a navečer pjevali pjesme koje su slušali na radiju, revolucionarne iz proteklog rata, ali po onome što su pričali, vidjelo se da žive u sirotinjskim familijama. Djeca sa sela malo su pričala o sebi i svojima. Vidjelo se da mnogo pomažu roditeljima dok rade na zemlji, čuvaju krave i ovce po cijeli dan; jedrija i rumenija od ovih iz kolonije. Neki od dječaka i djevojčica govorili su da su ih otac i majka pustili u školu prvog dana, ali da ih neće puštati svakim danom: potrebniji su zemlji i stoci negoli školi. Jedna djevojčica je pričala da se boje doći iz sela podno Gradačke stijene, jer su daleko, valja im se vratiti kućama prije mraka. Rekla je da se boji nekog Grba, koji živi sam u planini, a ima veliku glavu i veliku, kao glava, grbu na leđima.
– Da ga zovnemo u učionicu – dodala je učiteljica Mensura.
Sva djeca su se nasmijala učiteljici, da se smijeh širio iz učionice. I učiteljica se smijala svojoj šali, a djeca su se još više oslobodila.
– Da ga upišemo u A-1 razred – dobaci neko iz posljednje klupe.
Djeca su se zarazno smijala, koliko su se oslobodila, da su se otvorila vrata od učionice. Na ulazu je stajao onaj stari učitelj, koji im je bio na prvom času. I on se nasmijao, videći veseli razred. Samo je rekao:
– Kod vas veselo… Veseli odred…Neka, neka, bit će vremena za učenje.
Izišao je, pozdravivši rukom učiteljicu Mensuru. Učiteljicu se malo zacrvenjela, nije joj bilo svejedno što je stari učitelj otvorio vrata da vidi šta to oni rade na času. Samo je spustila oči na denvnik. Onda je upitala:
– Djeco, šta ste radili prošli čas?
Ustao je onaj razvijeniji od druge djece, po imenu Mladen, pa je svima razborito ponovio onu učiteljevu priču o mašinovođi Veljku Furiji i borcima Prve proleterske brigade. Učiteljica ga je pohvalila pred cijelim razredom. Mladen je oduševio učiteljicu, kako je pripovjedački sve ispričao od početka do kraja. Samo je rekla:
– Mladene, budi nam ti predsjednik razredne zajednice. Ako ste za Mladena, podignite dva prsta.
Svi su podigli dva prsta za Mladena.
Začula se i Senada iz posljednje klupe, koja je živjela u koloniji.
– Nama u koloniju dolazi jedan u dugom vojničkom kaputu sa kapom i velikim cipelama, sav razdrljan. Mi ga se ne bojimo,
igramo se s njim po cijeli dan. Kupi nam bombona u slastičarni kod Fajza. Zovu ga Oskar.
– On voli djecu, i ako bude pijan, nemojte ga se bojati. Bio je dobar đak, dok je išao u školu – kazala je učiteljica Mensura, i nastavila:
– Senada, ti nam budi potpredsjednik razredne zajednice. Hoćeš li?
– Hoću – stidljivo će Senada.
– Dignite ruke za Senadu.
Svi podigoše ruke.
Utom Draga zazvoni. Učiteljica uze dnevnik.
– Imamo još dva časa za upoznavanje -, reče
Samo što je zvonilo, uđe učiteljica Mensura. Nije bila s dnevnikom. Čak se preobukla. Široku suknju zamijenila je crnim pantalonama, a umjesto cipela obula patike. Gore je nosila onu košulju na cvjetiće, a i onaj crni džemper na raskopčavanje. Samo je rekla:
– Idemo u prirodu na Glavicu, brdo iznad kolonije. Izlazite polako. U redu me čekajte u dvorištu. Krenite iz prve klupe, ostali za njima.
Svi učenici su izlazili, a učiteljica ih pratila. Zaključala je učionicu i dala ključ podvorkinji Dragi da ga odnese u zbornicu. Iz jedne male učionice, učiteljica je iznijela veću platnenu torbu u kojoj su bile plastične lopte. U dvorištu su je čekali učenici u redu. Odjednom se iza nih stvori stari učitelj Simo. Ispraćao ih s nevjericom u pogledu: prvog dana škole da idu u prirodu?
– Neka naprijed budu dvojica učenika iz kolonije, znam da djeca koja ovdje žive idu gore da se igraju, pa znaju put – kaza učiteljica, kada su krenuli.
Tako je i bilo. Sve u redu povedoše kolonaši Mile i Hasib, najmanji učenik u razredu. Njima učiteljica dade torbu. Oni se obradovaše kada vidješe lopte, pokazujući ih svima iza sebe. Svi, i dječaci i djevojčice, uskliknuše od radosti. Malo je lopti bilo u cijeloj koloniji, dvije ili tri.
Oni koji su ih imali, puhali su se kao da su „glavni“ u cijeloj koloniji. Sva djeca, predveče, iskupila bi se ispred njihovih baraka i tražila od njih da iznesu loptu da se igraju. Tek, ovi „glavni“ na početku su se pravdali da „pišu zadaću“, ili im roditelji ne daju da izađu, da “moraju učiti“, a onda bi popustili, na radost svih. Sastaju se dvije ekipe, donja i gornja kolonija, svako predvečerje, i tu se nikada nije znao rezultat. Svi bi se rastrčali samo da pobijede. Ako bi dali gol, vrištali bi da se čulo do kapije Pilane. U selima nije bilo lopti. Valjalo je raditi na zemlji i čuvati stoku.
Polako su se penjali kvrgavim i krivudavim puteljkom prema vrhu brda Glavica. Učiteljica je išla posljednja s djevojčicama, pokazujući im rukom okolno drveće. Objašnjavala im je kojoj vrsti koje pripada, dijeleći ga na zimzeleno i listopadno, govareći im njihova imena. I još je objasnila:
– U starijim razredima ćemo sakupljati lišće i tako učiti o biljkama. Pravit ćemo herbare.
– Šta su to herbari? – upitala je Slavica, slobodnija od drugih djevojčica.
– To su zbirke, kao knjige u koje ćemo sakupljati, sušiti i slagati lišće biljaka, kako bismo ih naučili razlikovali.
Zakratko, popeše se na vrh Glavice, izbiše na poveću zaravan. Svi su, pogotovo oni sa sela, iznenađeno razgledali s brda. Vidjeli su cijelu koloniju i pilanu. I mali voz, natovaren šumskom građom, kako klopara preko betonskog mosta. I svoje male kuće u okolnim selima iznad kolonije, zavučene u šumarke. Jedan od učenika pokazivao je veliko uzvišenje iznad njegova sela nazivajući ga Kmurom, a veliku stijenu Gradačkom. Drugi su pokazivali svoje selo Kutine i Šukovac. Sve se moglo vidjeti s ovog brda zvanog Glavica. Zato se tako zvala, prema ljudskoj glavi, odozgo se bolje vidi.
– Za Prvi maj, Dan rada, na Glavici ćemo ložiti logorsku vatru i pjevati. Drugi razredi će ložiti vatru na Gradačkoj stijeni, u selima Điđevo i Šukovac. Očevi, koji rade u pilani, napravit će vam baklje.
U konzerve će vam usuti ulje i staviti pucvalu, kojom čiste mašine, a koja će dugo, zauljena, gorjeti. Konzerve će vam pričvrstiti ekserima na štapove, a vi ćete ih zapaljene nositi visoko iznad glava. To vam je bakljada – objašnjavala im je učiteljica Mensura.
Neki od učenika sjećali su se ovih prvomajskih praznika, a ponajviše logorskih vatri, oko kojih su se stariji okupljali. Sjetili su se i kako su najstariji iza ponoći bacali bakljade s mosta u Drinu, uz vrisku i pjesmu.
– Pripremit ćemo i priredbu u našem razredu – dodala je učiteljica, i nastavila:
– Sada se igrajte, Mladene. Sastavite ekipe, napravite golove i odigrajte utakmicu, a jednu loptu dajte Senadi, nek se djevojčice igraju odbojke. Ja ću s njima.
Tako je i bilo. Mladen je napravio četiri ekipe: po dvije iz kolonije i sela. Malo su se raskravili, što se svidjelo učiteljici Mensuri, svađali se ko će igrati u kojoj ekipi, pa su se tako upoznavali, zvali se po imenu. Već su oni znali kako ko igra, pogotovo dječaci iz kolonije. Nekako se dogovoriše. Oni koji nisu htjeli igrati, stali su sa strane, da navijaju.
Zvali su se po imenima, brzo su ih upamtili. Oni snalažljiviji, donijeli su kolčiće iz šume i ukucali ih kamenom. Sve su se dogovorili, igrat će „svak sa svakim“, po deset minuta poluvrijeme. Dvije najbolje ekipe igraju u finalu.
Djevojčice su igrale odbojke „na ispadanje”. Koja pogriješi, ne vrati loptu drugoj, nije više u igri. Baš su se borile, nikako da pogriješe.
Dogodilo se da je prva ispala učiteljica. Neka od učenica joj je vratila visoku loptu, i ona, iako visoka, ispružila se uvis, ali je uspjela loptu dodirnuti samo vrhovima prstiju i prebaciti preko sebe. U smijehu su je pratile sve djevojčice. Ona što je učiteljici poslala visinsku loptu, malo se postidjela, unezgodila. Nije se smijala, samo su joj se obrazi zacrvenili. Učiteljica joj je prišla iza leđa, dok je igrala i tiho joj rekla, da je samo ona čuje:
– Milena, navijam za tebe…
Na igralištu vodila se velika bitka za finale, uz navijanje svih dječaka, koji su čekali svoju utakmicu. Bili su čak „zaratili“ zbog penala, ali ih je smirio Mladen, koji im je sudio. Na kraju, ostalo je da u finalu igraju „kolonaši“ protiv „seljaka“.
U odbojci su ispadale jedna po jedna djevojčica. One koje bi ispale navijale bi za svoje drugarice, s kojima su u blizini stanovale. Na kraju u finalu su ostale da igraju Nada i Milena. Jedna drugoj spretno su vraćale loptu, dok Nada nije pogriješila. Pobijedila je Milena. Sve djevojčice su uzvikivale njeno ime, da su dječaci prekinuli utakmicu da vide šta se to s njima događa. Učiteljica Mensura joj je prišla i čestitala joj, podižući njenu desnu ruku uvis. Svi su joj aplaudirali, a ona je kiptila od radosti. Onda su sve djevojčice sa učiteljicom prešle da posmatraju finalni susret dječaka. Čim su došle, opredijelile su se za koju će ekipu navijati. Razigrali su se i igrači i navijači.
Sve do posljednjih minuta bio je neriješen rezultat, bez golova, svi su dobro branili svoj gol. Senad za „kolonaše“ daje gol, a djevojčice iz kolonije su uzvikivale njegovo ime. Senad je bio najmršaviji, ali je dobro igrao fudbal. Njegov otac Ekrem, šef računovodstva, prošle godine mu je za rođendan kupio plastičnu loptu. Kako je i sam bio zaljubljenik u fudbal, tjerao je sina da svaki dan iznese loptu i da se igra sa drugom djecom. Zato se Senad nije “puhao” što ima loptu, rado ju je iznosio. Ali tek što „seljaci“ krenuše s centra, dadoše gol, da su se i sami iznenadili. Golman „kolonaša“ nije očekivao da će mu neko iz protivničke ekipe pucati na gol, čim su prešli centar. Zagrajaše djevojčice sa sela, a sudija Mladen je svirao kraj. Tek onda je nastao pravi rat na terenu, nisu se mogli dogovoriti da li da se pucaju penali, ili da pak igraju na produžetke. I sudija Mladen je bio neodlučan.
Učiteljica Mensura je ušla u teren i presudila:
– Neka ostane neriješeno, tako je najbolje.
Svi su bili zadovoljni. Najviše, učenik Ćiro, koga je sudija Mladen proglasio najboljim igračem. Ćiro je igrao za “kolonaše”. Svi su aplaudirali Ćiru, a on se aplauza zastidio. Dosta povučen, skroman, stajao bi sa strane, bolje se vidi, i gledao šta drugi rade.
Okupiše se oko učiteljice, koja je sjedila na panju.
– Da se odmorimo, pa ćemo polako niz Glavicu. Utom sestre Stanojevićke, zapjevaše:
– Moj Milane, jabuko sa grane, jabuko sa grane, moj, Milane…
Ne potraja dugo, išli su zadihani u redu kvrgavim putem, kroz šumarke. Kada su se spustili u koloniju, učiteljica se pozdravila sa svima, rekavši:
– Idite svojim kućama, nemojte nadugo pričati. Vaši roditelji vas čekaju. Ovo vam je bio prvi dan u školi. Upoznali smo se na Glavici, više nego u učionici. Ne zaboravite sutra bukvare.
Svi krenuše svojim kućama. Učiteljica Mensura nije mogla čekati radnički autobus, koji je bio uvijek pun, pa je morala stajati. Krenula je pješke cestom, manje od tri kilometra do stare kuće sa velikom avlijom.
Nije prošlo mnogo, učiteljica Mensura nije dolazila u školu. Razred A- 1 dobio je novog učitelja iz sela Gradačac. Svi u razredu su plakali za učiteljicom.
Neki od učenika viđali su je kako odusutno šeta sama prašnjavom cestom prema školi, ali bi se s pola puta vraćala kući. I tako, danima. U desnoj ruci, prislonjenoj na srce, buket crvenih ruža. Na cesti nikog nije vidjela. Gledala je crvene ruže “na srcu” i išla i išla…
Kada je čuo od djece da više nije učiteljica, nego je oboljela, ostarjeli Kašmo bi, po svome, kazao: “Ona zna najbolje šta je bilo u školi.
Njene kolege neće kazati”.
Ne samo kolege, ni ona, ni bilo ko drugi neće kazati. Mnogo će vode proteći, da se pokaže kako pjesma može biti opasna, da ti dođe glave. Po zadaći, i ona je pjevala partizanske pjesmice, no ruku na srce, na njih se nikada nije primila: šumljačke, prijesne, krvave. Ne treperi na ovu notu, nije se rastapala u njoj. Muzika je za nju tek nijema molitva duše, magija: s čovjeka skida breme godina, pretvara ga u dijete, a sad na ovu djecu bi trebalo uprtiti teško breme i otrgnuti ih iz djetinjstva.
Melodijski joj ravne, metrički i ritmički jednolične, sve poput dječije klackalice: tra-la-la-la-la.
Za jednog izleta, dan vedar u dobroj poplavi sunca i dječjeg smijeha, nekako samo od sebe, prepuno joj srce, pa se samo u pjesmu preliva preko usana, s njenih usana poteče: Sejdefu majka buđaše… a djeca, kao ubijena, od ljepote zamukla. Nečuveno! Simo odmah javio Partiji, i kako to biva, presuđeno je po hitnom postupku. U vrijeme smijeha i zaborava takva je pjesma opasna zavjera, gotovo pa diverzija. Lijać je nadodao: opasan korak unatrag, nostalgija za davnim, žal za turskim vaktom…
I otkuda joj je došlo da baš pred đacima zapjeva Sejdefu?
Godinama potom, i ono njeno cvijeće Ćiro je preveo na svoj način: postoji Grob neznana junaka, kamo se polaže cvijeće. No pitanje je: kako i gdje položiti crvene ruže na neznani grob znane djevojke!?
Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

SVEKRVA U FRONTU MIRA – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 9. dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

SVEKRVA U FRONTU MIRA  (9.)

Kada je Brale ušao u „Složnu braću“, svi su bili iza stolova sa svojim najbližim s kojima su bili u srodstvu, po piću. Bio je sam, pa je stajao kod šanka, čekajući konobara Svekrvu, nije mu se žurilo. Mjerkao je sve oko sebe, godilo mu je ovo dovikivanje iza stolova. Čekao je svoj trenutak. Krenule su prve ture. Jedni bi iza jednog stola zvali piće onima za drugim, onda bi sve krenulo petom brzinom. Tome nije bilo kraja, svak je svakom bio blizak rođak, zvao mu piće.Sve je to stizao Svekrva, koji je s pivama i rakijom na tankoj tepsiji žurio od jednog do drugog stola, kao da je na trkama, mjereći da mu šta ne ispadne, da ne preskoči one koji su prije zvali, da donese sve kako su naručivali: ali ove, nakon sirene, nije mogao natrčati. „Dvojica braće“ posebno su ga plaćala za ovaj dan, deseti u mjesecu, i još tri iza toga, jer su im ova četiri dana više vrijedjela nego svi oni drugi zajedno, do sirene u drugom mjesecu.
Svekrva, neoženjeni četrdesetogodišnjak, tih je dana morao svašta istrpjeti, i psovke i vrijeđanja, najviše od onih s kojima je išao u isti razred, a od njih prepisivao, kako su govorili, ili su mu poznavali oca i majku, s kojima je živio, pa bi u pijanskoj i njih pomenuli. Sve ovo moralo je preći preko Svekrvinih leđa. Valjalo mu je raditi od sada, svu noć, a sutradan bi spavao, a na poslu bi se našao jedan od braće, a narednih dana i noći bi nastavljao, dok ovi što su „sa njim išli u razred“ ne bi plaću potrošili. Ono što je „svoje“, kako to kaže Vratilo na Kapiji, a „prokleto im bilo“, dodavao Svekrva. Tek kad isprazne džepove, za Svekrvu bi nastajali odmarajući dani, likovao što pijanice više nemaju para, i ne hajući jesu li ženama odnijeli ono što je „njihovo“.
– Švekira, bringen Sie unsere Getranke, glajh! – proderao
se Nijemac Gerhard, a onda da ga svi razumiju: – Švekira, ne čekala ja tebe, donela ti piće šada. Ja bila oficir u nemačka vojška! Naređujem ja tebe!
Dok je govorio, Gerhard je ustao, podigao desnu ruku, ne savijajući je, i pokazivao na Svekrvu, a u lijevoj je držao čašicu s rakijom, i opet naređivao, prvo na njemačkom, kao da je bio na isturenom komandnom mjestu. Do njega, kao i uvijek u „Složnoj braći“, bio je školski podvornik Hasan, visok i crn, sav rumen od rakije. On nije znao šta se događa, pa odozdo, sa stolice, izbečio oči na Gerharda.
Kroz rakijsku maglu, vidio je iznad sebe Gerharda kako naređuje s podignutom, ukočenom rukom uvis, pa ga ovo prepalo. I svi su se sa stolova okrenuli prema Gerhardu, prekinuvši, svako sa svakim one pijanske priče, a ovo im je, onako zamagljenim rakijom i pivom, došlo kao biber po loju, kao da su samo na ovo čekali. Sada su se svi mogli pjanski nadovezati, pa gdje ih rakija i pivo ponesu.
Svekrva, sav isprepadan, još dok je Gerhard govorio, trčao je do iza šanka i panično redao piće na tepsiju za Gerharda i njegovo društvo, znajuću šta je sve bilo u dosadašnjim turama, bojao se da ne pogriješi u broju i vrsti pića, šta kome i koliko treba, pa kao da mu je ovo nešto posljednje u životu, potrčao je prema Gerhardovom stolu. I kao što se hoće u ovakvim prilikama, samo što je izišao iza šanka, zapeo je za isturenu nogu slastičara Fejza, koji je spavao na stolu. I Svekrva je pao i piće, zajedno sa njim, uz tresak palo je između dva stola, miješala se rakija s pivom iz razbijenih i čaša i flaša. Svekrva je zbunjeno ustao, u prvom trenutku je stajao gledajući u sve to, a onda u Gerharda, koji se u nevjerici ukočio iznad svog stola. I iz kuhinje je istrčala kuharica Jela koja je nekom prljavom krpetinom otirala i rakiju, i pivo, i staklo, ali tako brzo i vješto, uz zureće pjanske oči, da bi onda, Svekrvinom brzinom, iza šanka sve cijedila i istresala u stari lavabo, a tepsiju je stavila na šank.Ukočeni, gledali su se Gerhard i Svekrva. Dok će Garhard:
– Švekira, ti ne znala raditi. Ne nošila piće. Ti kupila metlu, pa radila.
Svi su šutjeli, pratili šta će dalje biti. Svekrva se trgnuo, otišao iza šanka i polako posložio piće na tepsiju, a onda otišao do Gerhardovog stola, redajući ga, pa šta ko uzme. Gerhard je sjeo, zureći preda se, dok su drugi, zbunjeni, pružali ruke za čašom ili flašom.
Odnekud s kraja, začuo bi se glas tek pridošlog šumskog „motoriste“ Gavra, koji je danima radio u šumi na Paležu, gdje zbog zvrndanja motorne pile ni s kim nije mogao progovoriti, skroz je na ušima otvrdnuo. U ovoj kafani jedva je dočekao da se za nekog zakači, pa mu je Gerhard ispao kao kec na desetku, da onaj šumski grk ogrušak istrese iz sebe. Čuo je kako Gerhard umjesto s izgovora š, pa se toga uhvatio.
– Ne baljezgaj, Gerharde. Meni nije zabremedet tvoj jezik, a
ti njime cvrljaš li, cvrljaš. Kući svojoj, oklen si, pa cvrljaj. Ovi tvoji šu šipali bombe po nama, ko mi vodu iz šlaufa na mladi luk. Šipali ste bombe i na željezni mošt, eno ga pravi veliki vir našred Drine.
Samo što završi, neko od stola do šanka zakoluta glasom, da se čuje i druga strana:
– Šta ti kaljaš, Gavro. Svuko se iz katuna sa Zelengore, pa
u palitiku! Jedabogda pemziju dočeko u šumi na Paležu. Tamo, kad naniđe međed, nekog bar vidiš. Sa istog izvora pijete vodu!
– Ili rakiju? – ču se neko sa strane.
– Prekini! Prekini! – čuli su se pijani glasovi sa svih strana.
– Poravnite! Šta sam kazo?! – čudio se motorista Gavro – Samo istinu, a nju znamo.
– Slušaj, Gavro! Ako ti pivsku flašu zaždijem u glavu, nećeš moći svojoj kući ovarisati – odbrusi mu malehni, a zaobljeni gaterista Cotarija, podjednak u visinu i širinu, sa stolom do Mehinog.
I pored ovakve „fizike“, uvijek je bio za svađu, smećući s uma svoju nejakost. Rakija ga zanosila, pa je umislio da je ljudeskara, koga će se svi bojati, što je uvijek bio san bolesnih, malih, nedorečenih ljudi. Uvijek je bilo da onome koji se istura nešto manjka, pa: ili se hvali ili istura.
I još Cotarija doda:
– Ima da ti labrnju razmontiram, ko motor od gatera u pilani.
Ti treba da si „neopredijeljen“ ko električar Mujo, da šutiš i sjediš s nama. I da će tako biti, baci pivsku flašu prema Gavru, koji sagnu glavu, a ona se sasu o zid, zalijevajući pivom sve za stolom. I svi Gavrovi za stolom ustaše i krenuše prema Cotariji. Nasta guranje i galama, sve se uskomeša, umiješaše se drugi, neki bi da razdvajaju, drugi da ravnaju stare račune, ne zna se ko je za koga, a ko protiv, svi bi da se samo tu nađu. Svekrva sa sakrio iza šanka, čeka da ovo sve stane, glavu zario u obje ruke, a kuharica Jela je pobjegla na stražnja vrata.
Odjednom, nešto prasnu, odjeknu kao fijuk biča. Redom, svi stadoše u guraniji. Uletio je milicajac Šok, svom snagom udarivši pendrekom po šanku, zagalami:
– Na svoja mjesta! Ko ne ode, ima posla sa mnom!
Kao po komandi, svi se razvrstaše i odoše do svojih stolova, čekajući šta će dalje biti. Sa Šokom je i Generalni, kažu, od rođenja visok.
Svima u očima je bio takav, mršav, uvijek crven u licu, aktivan u partiji i sindikatima, a da niko nije znao šta je konkretno radio, jer ga na poslu nije bilo, ni u pilani, niti u Upravi, pa su ga se svi bojali zbog te tajnovitosti.
Ušutjela se „Složna braća“. Samo se čuo Šok:
– Svekrva, dođi i kaži ko je kriv?
Prestrašen, iza šanka dođe Svekrva. Jedva progovori:
– Druže, Šok. Gerhard je tražio piće na njemačkom jeziku, šumski motorista Gavro se pobunio protiv Nijemaca i njemačkog jezika, a gaterista Cotarija protiv Gavra.
– Ustani, Gerharde, i kaži šta imaš!
Gerhard polako ustade, pogleda oko sebe:
– Nijemci što ih Tito zarobila u Brčko, ovdje napravila mošt od beton.
– A šrušili onaj od željezo – nadoveza se Gavro.
– Ja ne znala ko šrušila mošt od željezo, kažu: partizani. Nijemci pravili od beton.
– Šta ste još uradili – upita ga Šok.
– Mi pravila barake, vi tu šivila.
– Švaka pokrivena šalonitom, pa prokišnjava. Barake od lešonita, dvije furune jednu baraku ne mogu zgrijati, djeca nam u bešici od študeni požute, a mi posvunoć cvokoćemo – kaza mu Gavro.
– Ugradila mi švirenu, pa svi išla po platu – Gerhard će.
– To je švirena iz aviona iz koga su nas bombama zalijevali tvoji Nijemci, a mi trčali zbog te švirene da še špašimo. Sada trčimo po platu. Mi oborili avion, mi pobijedili njemačka vojska – otrese ga Gavro.
– Vi nikoga pobijedila ne mogla, vikala: Juriš!
Šok s palicom u rukama, prebacujući je iz jedne u drugu, hodao je između stolova. Došao je do stola Cotarije.
– Tebe, Coto, ja znam dobro, u rakiji si ko Gradačka stijena, a kad se otrijezniš, balavac Likac iz osnovne bi te pretuko. Nego, ajd sa mnom, brzo ćeš se vratiti.
– Nemoj, Šok! – zajadi Cotarija.
– Ajde, ne pričaj puno.
Šok krenu ka vratima, a Cotarija za njim, kukajući. Svi su ih ispraćali pogledom. Čim izađoše, ispred šanka stade Generalni. Onako visok, u odijelu, previše crven u licu kao podvornik Hasan, kao da je u sebi nosio neku bolest. Djelovao je kao neko od koga ćeš čuti pametnu i nešto naučiti. Zakašlja se, pa poče:
– Drugovi i … samo drugovi, vidim da ovdje nema drugarica. Ja žalim što lik nekih komunista više nije onakav kakav je bio u toku rata. On je izblijedio. Zamislite naše borce koji su četiri godine bez odijela, obuće i hrane išli na bunkere, u smrt, ali su vjerovali u svjetlost, koja će doći kad iziđu iz tunela. Treba znati mjeru, treba znati granicu dozvoljenog i nedozvoljenog. Čovjek je biće koje ima svoje slabosti.
Posljednjih godina neki su u Partiju počeli unositi nakaradna shvatanja o ličnom životu i moralu, koja prelaze sve granice dopuštenog. Ovo govorim zbog vas, zbog ovog što se ovdje dogodilo. Mi nismo sveci, možemo se napiti, i to je za komuniste, ali se nećemo tući. I ja sam jedan od vas, na vašoj sam strani. Zbog pomirenja, u ovom ću času s Gerhardom popiti piće, u znak moga prijateljstva s Njemačkom. Da ponovim, da znate: uvijek sam uz radnike. Čim popijem s Gerhardom, eto me kod Muja. Nemojte ga zvati Neopredjeljeni, on je naš najbolji električar. Je li tako, Neopredjeljeni? A, ako se i napijem, to će biti po
normi. I to je partijski. Jedno upozorenje: Čuvajte bratstvo i jedinstvo svih naroda! Čuvajte se nenaklonjenih elemenata! Čuvajte se klasnih neprijatelja! Ovo je vrijeme socijalističke izgradnje, moramo idejno sazrijevati svaki dan!
Neki za stolovima aplaudiraše. A neko otpozadi zakrešti:
– Živio Generalni!
A onda tiše:
– Ovo je napamet naučio. Kao da čita iz knjige.
– Živio – začu se od svih stolova.
Samo što se Generalni zaputi stolu Gerhardovom, u kafanu uđe Cotarija, desnom rukom se držao za leđa. Promuklo je disao. Kao da mu nešto šišti iz pluća, čuli su i oni iz prvih stolova. Iako malehan, izgledao je još manji, sav se sklupčao u svoj okruglosti, s bolovima u plućima i leđima, jedva se dokotrljao do svog stola. Čim se spustio, pogledao je prema stolu Gerhardovom, a kada vidje Generalnog sa njim, okrenu se sa stolicom na drugu stranu, da šta pred njim ne kaže. Oni oko Gerharda u jednoj rečenici sve rastabiriše Generalnom.
Otkuda onoliki džumbus.
– Cota, beli je bilo pendrečenja – dobaci neko sa strane.
– Nemoj tako, vlast mora da radi svoje – odgovori mu Generalni – Milicija je važan faktor.
Na sve ovo nadoveza se Brale, koji je dosad bio neprimijećen za šankom, pomalo je pijuckao neko obojeno piće, ali ništa nije moglo promaći njegovom živom pogledu. Došao je njegov trenutak. Odmače se od šanka i zaviče:
– Svekrva, donesi gospodi piće!
Prolomi se aplauz.
– Iako ne radi, Brale je uvijek bio široke ruke – zaviče neko sa strane.
– Jes, ali preko Braletovih leđa, eto nam novog Cotarije – odgovori neodređeno Šuba stariji, Braletov komšija, koji je uvijek šutio. A znao Braleta i ovo nije mogao da prećuti. Svekrva u strahu priđe Braletu. Tiho mu kaza, da samo on čuje:
– Moreš li platiti, Brale?
– Jašta nego morem – glasno će Brale – Gospodi daj piće,
naređujem ti ko onaj Gerhard, iako ne znam njemački. Samo gledaj da nekom od gospode piće ne zamakneš. Nedo ti Bog da to uradiš ili da padneš.
Svekrva ode, bojao se Brala. Opak, na zlu glasu, znao je za kartaškim stolom, kada bi počeo gubiti, posegnuti za nožem, kakav je samo bio prznica: pa ga se zbog toga bojao. I niko s njime u kavgu nije htio, a on se samo Šoka bojao. A Svekrvi je bilo krivo što se Šok nije vratio u kafanu sa Cotarijom, on bi ga zaštitio. I nije bilo druge, na desetak plastičnih tacni, Svekrva je poredao piće, znao je šta svakom stolu pripada, pa ga raznosio. A onda, ispočetka, još osam tacni. A u tankoj tepsiji, piće za društvo Gerhardovo i Generalnog.
I nakon ove Braletove ture, stolovi su zvali piće jedni drugima, kad se odjednom pojavi Oskar. U masnim pantalonama, sa ušivenim flekama, i izderanoj bijeloj košulji, čije praznine je popunjavala bijela, požutjela potkošulja, a dolje cokule, kao da ih je dobio od magacinera na ratištu. Čim se pojavi, nasta nezapamćena vriska. Kao da je neko slavlje, svako nepoznat bi pomislio. Svima je samo on trebao, nakon svega što je bilo. Najglasniji je bio Kalaštura iz Điđeva, koji zagalami iz sve snage:
– Sastavi ga, Oskooo!
Osko sastavi bradu s nosom. Ču se sa svih strana:
– Svekrva, dupla za Oskara!
– Svekrva, trodupla za Oskara.
Ovaj sjede do Kalašture, za čiji sto je Svekrva donosio duple rakije sa svih strana.
Oskar ustade s čašom rakije i poče:
– U Bitki za ranjenike na Neretvi, komadant partizanskih snaga Josip Broz Tito naredio je rušenje mosta.
– Jebo te most i tvoja istorija. Neka to govori Generalni. On je za to, ko da mu je Tito svojta. Nego ti njega sastavi, Osko, da nas razbudiš prije pijevaca. Ostavi se faletanja!
Oskaru je istorija bila ili “struka” ili bolest, jedno jeste, jednako kao Generalnom politika, pa se nije na to obazirao.
– Njemački komadanti mislili su da partizani s ranjenicima neće krenuti preko Neretve, već u dolinu rijeke Vrbas. E, tu su se Nijemci zajebali.
– Ovi Gerhardovi – dobaci Gavro.
– Svi što drže olovku za uhom, pišu o ovoj uspješnoj varci našeg vrhovnog komandanta.
– Vidite, drugovi, kakva je bila naša borba! Bravo, Osko!
Ovo je naša revolucionarna historija! Bravo, Osko! Široki antifašistički front!- začu se pijani Generalni.
– Jes Tile jebo ove Gerhardove – Gavro će.
– Ni tebi nije lako – odgovori mu Oskar.
Svi su grajali, dugo je do zore, a valja im nastaviti i sutra, subota je svakako neradna, a ukućani su navikli na spajanje ovog dana sa subotom. Sve u svoje vrijeme, što bi rekao narod.
Dok su se veselili, Brale ode iza šanka, gdje se podnimio Svekrva. Govorio mu je tiho:
– Slušaj: idi po Šoka!
– Šta? Ko zna gdje je sada?
– U restoranu iznad mosta. Tamo on ordinira, baš sada ordinira.
Ovi te neće tražiti, ni ovo pred sobom neće moći popiti. Ako budu šta tražili, ja ću im odnijeti. Ne odmičem se od šanka, pa znam gdje ti šta stoji. Idi, odmah.
Svekrva se nije smio prepirati sa Braletom, a i nije bio daleko taj restoran iznad mosta. Nije prošlo ni dvadeset minuta, evo ti Svekrve sa Šokom. Čim se pojaviše, Brale išaretom pozva Šoka da uđu u kuhinju, a Svekrvu ostaviše za šankom. Čim su ušli, Brale zatvori vrata, zadiže mantil i košulju, ostaše gola leđa, a onda se nage preko teškog stola za rezanje mesa:
– Šok, nemam para da platim piće, nego, ošini me tom tvojom mačugom po leđima, pa idem kući. Tako kaza.
Onako pijani, niko nije ni primijetio kada su u kuhinju ušli Šok i Brale i zalupili vrata. Kao što nisu ni vidjeli kada su izišli iz kuhinje. Samo je Svekrva spustio glavu na šank. Nisu ga u prolazu umirile Šokove riječi:
– Nemoj srkletiti, ja ću braći sve reći, neće ti odbiti od plaće. Neka malo nosi pendrek na leđima, pa neće vamo dolaziti.
Već je svanjavalo, kada iznebuha izbi udovica Anđa, još držeća, crne, guste kose, imala je šta pokazati s prijeda i otpozadi. A koliko je imala godina? „Kada mi se rodio sin“, govorio je njen komšija Joco,
„govorila je da ima trideset, a kada je krenuo u školu, opet je govorila da je u tridesetoj. Ko bi joj ga znao?“ Anđa je živjela u podrumskom stanu, prozor, s mrežom, bio je odmah ispod stropa, u istoj ravni sa cestom, kojom se prolazilo, pa bi mnogi zagledali, najviše djeca: zastajala pored prozora, saginjala se da vide ko je danas kod Anđe.
Ona bi se razvikala i bacala prema prozoru šta god joj bilo u rukama. Znalo se da su joj gosti dolazili iza ponoći, a po danu je radila kao čistačica. Posljednjih godina privela je nekog momka, duplo mlađi od nje, da živi s njome. Momak nije bio iz ovih krajeva, nikad ga niko nije vidio, uvijek čist i prikladno obučen, a da nigdje nije radio. Mnogi su se raspitivali o njemu po drugim mjestima, ali ništa nisu mogli saznati, i cijela kolonija se bavila njime, baš zbog toga što ga niko nije znao. U koloniji se sve o svakom znalo, o njemu – ama baš ništa. A s tim se niko u koloniji nije htio pomiriti. Nakon dvije godine, kada se već „uselio“ kod Anđe, izlazio bi sam u neku kafanu, koja radi po noći. I sam bi sjedio i pio, ni s kim nije zborio.
I ove noći je negdje izišao, a Anđa ga pošla tražiti. Došla u„Složnu braću“. Otvorila je vrata i stala ispred, šarajući očima od stola do stola, ne bi li ga vidjela, ali njega nije bilo. Oni koji su podigli glavu, u pijanskoj jedva da su prepoznali Anđu. Bi da joj nešto dobace, ali riječi neće preko usta, jezik im natekao od alkohola. Samo je ostarjeli Žara zapita:
– Annnđo, morem li jaaa kod tebeee noćas naaa teku? Svve sam parre dao Svekrvi…
– Žara, na teku moreš ili kod svoje žene ili u prodavnici mješovite robe kod Boriše i Emire. Tamo moreš i na kartice od uzajamne kase, a kod mene ne more. Idi ženi, ako tamo nije neko mlađi… Dabogda ti crko…
– Tuko Mušanova – njoj će Žara.
– Kito Marjanova – Anđa njemu.
Samo što ovo kaza, pogledom prošara po cijeloj kafani i vidje da nema onog njenog, mlađanog, pa zalupi vratima. Svekrva je podigao glavu sa šanka, nije ni vidio Anđu, samo je čuo klepet vrata. Misli su mu se rojile. Ovdje je jedva preživljavao od zarađenog. Već je zašao u godine, a da se oženi,: kako bi hranio ženu i djecu? Od čega bi živjeli? Pogledao je po stolovima. Svi su bili pijani, zagnjurene glave, neki su zaspali, a sutradan, kada imalo dođu sebi, tražiće nove ture. Sve što su zaradili, ovdje će ostaviti, pa od čega će živjeti do idućeg desetog, pitao se Svekrva. Šta će oni dobiti od toga što budu dio događanja u ovoj kafani, koja će se prepričavati do desetog idućeg mjeseca. A njegove gazde već voze „audija“, auto koji neće voziti ni njihova djeca, toliko je to rano za njih, i kada ne bi ovdje trošili platu. Kao kroza san, Svekrva osjeti da se neko odupire o sto kako bi ustao.
Podiže glavu i vidje Gerharda kako stoji, dižući uvis, ukoso, desnu ruku. Pored njega hrkao je Generalni. Gerhard je jedva govorio:
– Švekira! Donela piće! Ne čekala! Donela ti nama piće!
– Jebal mater svoju – hrabro će Svekrva, ali tako tiho da, niko ne čuje. I ode po piće.
Dok je redao piće na tacni, pomisli: Generalni samo pije i hrče, nikad da plati piće, a zna napamet sve što je ikad Tito kazao, i još Generalni, pomisli Svekrva hrabro. I diže glavu da se uvjeri da Generalni spava, da ne pročita njegove misli.
Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

SLOŽNA BRAĆA – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 8. dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

 

SLOŽNA BRAĆA (8.)

Iznad kapije bila je kafana „Složna braća“. Sjetila se dvojica braće i napravila kafanu, poviše, kako bi radnicima zapala za oko čim bi s plaćom jurišali kroz otvorenu kapiju. Svi bi da, po ko zna koji put, zauzmu već davno zauzete položaje. Ono što je pred očima, postane navika, a toga se nije lako kutarisati. Kao da je u „Složnoj braći“ veliki magnet, a u džepovima radnika željezo.
Tu je uslužni siromašak, konobar Svekrva, kome niko nije znao pravo ime, a svi ga zvali po nadimku, a da nisu znali otkud mu, a ni on sam, valjda mu je odmalehna. Jedinac u majke, oca nije zapamtio. Od plaće u „Složnoj braći“, majka mu i on su preživljavali, koliko su braća bila izdašna. Radio je od jutra pa do kasno, ili do novog jutra, sve dok ima gostiju. Najugledniji među gostima je partijac Generalni, koji je znao napamet sve govore Josipa Broza Tita, a nije se ženio. Ni on sam nije znao kada to on govori, a kada Tito. Sve one poruke iz Titovih govora, deklamirao je čak okupljenim u prodavnici, gdje dolazi da se namiri.
Bilo mu je ime Mića, a kada se politički aktivirao Titovim govorima, prozvali su ga Generalni. Iza njega, po ugledu, bili su Nijemci Martin i Gerhard, koji su nakon montaže gatera uvezenih iz Čehoslovačke, izgradnje betonskog mosta, koji je spojio dvije obale Drine, ostali u koloniji. Nisu kao drugi zarobljeni Nijemci iskoristili „slobodu“, koju su nakon građevinskih i strojnih zadataka dobili od Tita i otišli svojim kućama u Njemačku. Zarobljeni Nijemci, bez ikakve mehanizacije, podigli su betonski most, preko koga je prelazila lokomotiva „Teja“, vukući šumsku građu u dvadesetak malih vagona, do pilane, od koje su preživljavali, i oko stotinu montažnih kuća u koloniji, u kojima su ostali da žive Martin i Gerhard sa radničkom sirotinjom u prizemnim kućama od lesonitke pokrivenim koritastim crijepom od azbesta.
Martin je rođen 1924. godine, a živio je u Temišvaru. Bio je strojar prve klase, po zanimanju, a u Temišvaru je imao i svoje mlinove u kojima je seljacima mlio žito. Kada je počeo rat, mobiliziran je brzo u tenkovsku jedinicu, s kojom je 1943. godine došao u Bosnu. Zarobljen s ostalim Nijemcima te godine u Brčkom. U koloniji, gdje je nastavio život, oženio se Lucijom, koja mu je izrodila petericu sinova. Nakon svakog sina, htio je kćerku, ali mu se nikako nije dalo.
Tu je i Brale, koji časti sve „svatove“ u kafani, „gospodu“, kako ih on zove, i kad ima i kad nema para. Znao je brzo potegnuti nož i bez veće razmirice. Svi ga se bojali, najviše konobar Svekrva. Nezaobilazan je još i milicajac Šok, koji ponekad ureduje i u „Složnoj braći“, malo mu cijela kolonija. Po fizičkoj građi, bio je kopija Vratila sa kapije, krupan, srednje građe, velike glave, nabubrio od snage, guste crne kose, izbečenih očiju. Sa ženom i dvoje djece živio je u očevoj kući na šumovitoj Glavici, gdje su školska djeca išla na časove u prirodi. O onima u koloniji koji su se „snalazili“ mimo zakona, sve je znao i malo ih je bilo koji nisu nosili otisak njegova pendreka na leđima.
Navrati i električar Mujo, koji bi sve dao ovome skupu „uglednih gostiju“, kao da je počastvovan time što sjedi s njima. Kad se napije, govori kako je „neopredijeljeni“, kako su ga već državni službenici upisali u knjige, pa ga vjera nije sprječavala da pije do zore sa ovim „uglednim gostima“ o čijem „ugledu“ je najviše zapisano u Šokovim
„knjigama“. Mujo se na penjalicama sa željeznim zubima znao hitro popeti na vrh bandere i zamijeniti osigurače, ali i svaki strujni kvar na brenti i gaterima otkloniti. Ako bi u nekoj kući nestalo struje, dolazili su po Muja kući, kao da je on dežurni u koloniji, a ne u Pilani. On bi svima „vraćao“ struju u kuće, penjući se na bandere, kao da radi u krugu Pilane. Visok skoro dva metra, krupan, snažan, odrastao u čajničkom selu Sudići, na zemlji i čistome zraku, zdrav kao drijen, najbolji kosac na Milijeni. Na njega nikad nisu išle bolesti, od ovog gorostasa su davno digle ruke. Imao je nadimak Neopredijeljeni, ne samo zbog upisa u knjige, već i zbog toga što je samo šutio. U svemu po strani, kao da mu je sve ovo bili nestvarno, za razliku od onog života na selu.
Tu je i Jovica, sa dotrajalim, na izdisaju, motorom NSU, koji je mogo grmio, a jedva išao, pa su svi u koloniji njega i motor zvali „prdavacem“. Kad bi „zaprdio“ kroz koloniju, iz aspuha je ispuštao gusti, crn dim, koji se potajno uvlačio kroz prozor, ako je otvoren, a kuće usput sve bi začadio. Major, koji je radio na dizalici, dizao balvane iz Drine, tražio je od Šoka, skoro naređivački, zato su ga i prozvali Major, da zabrani Jovici da s „prdavcem“ prolazi pored
„njegove“ uzdužne, prizemne kuće. Naiđe i brkati Hasan, suhonjav i visok, podvornik u OŠ „Omladinska fočanska četa“. S Martinom je, i kad nisu u rakiji, bio kao šipka i bubanj. Kao ni Mujo, ni on nije mnogo govorio, odmarao se, uz rakiju, od dječije galame, samo da je dalje od škole. Navrnuo bi i Oskar, koji može sastaviti bradu s nosem, kažu zato što nije imao zuba, pa ako mu neko zovne rakiju, on ih sastavi.
I čistačica Anđa, udovica, koja je živjela s mogo mlađim od sebe i bila ponosna što ga je tako mladog uhvatila, a taj, njen mlađan nigdje nije radio, pa, kada ga noću nema, tražila bi ga u „Složnoj braći“ gdje se širilo bratstvo i jedinstvo, kako je to govorio Generalni. Ušao bi i učitelj Simo, kome su nemirna djeca klečala: s koljenima na kukuruzu, ili sjedjela u „magarećoj klupi“. On je prvi u koloniji kupio „fiću“, pa mu je „snalažljivi besposličari“ Faći i Klanfa odgurali do iza škole, a on, bio i prošao: mislio kako su mu je lopovi ukrali.

Pa ugledni, uvijek u odijelu, sa šeširom, sređen, šef računovodstva Direkcije, gospodin Ekrem, koji je od trgovaca knjigama kupovao sve knjige od Zana Greja i Karla Maja do memoara Čerčila i De Gola.
Koristi od njega imao je Medeni, putujući trgovac knjigama, koji nije volio knjige, ama ih znao prodati! Usput kaže: kada bi ih on čitao, ni jednu ne bi prodao. Dovoljno je bilo da reče „da svaki domaćin u koloniji mora imati ovu knjigu, ako će držati do sebe“. Prvo, sve knjige o Titu i o Kardelju prodavao bi direktoru Pilane, krasile su vitrine u njegovoj kancelariji, pa bi s Generalnim išao iz kancelarije u kancelariju po Direkciji i svima prodavao knjige s temama iz naše svijetle borbe protiv Nijemaca i gradnje nove države na osnovama bratstva i jedinstva, kako ga je naučio Generalni. Svi bi kupovali, samo da se pohvale pred Generalnim, dok im je računovođa Ekrem sve knjige, naročito Tita i Kardelja, mjesečno, odbijao od njihovih leđa. Ponekad bi se ušunjao i penzioner Lijać, koji je svake godine kupovao novo odijelo, a to nije moglo od penzije. U „Složnoj braći“ bi sjedio za stolom u ćošku i slušao šta ko kaže. Ponekad bi iz pantolona izvukao zgužvani blok i nešto zapisivao, a da to nikome nije smetalo.
Neki su govorili da nije baš pri pameti. U „Složnoj braći“ su pričali za njega da on radi za Beograd, za nekakvu službu, pa otud mu plaća za nova odijela i ručkovi u Višegradu i Čajniču. Nakon ovog otkrića, svi su mu bježali s očiju, čak je i Šok od Lijaća zazirao. S njim se u „Složnoj braći“ pozdravljao samo Generalni.
Evo i Ešrefa, čuvenog brice i frizera, koji je imao brijačku radnju odmah preko ceste do kapije, a koja je uvijek bila puna. Na klupi, desno, kad se uđe, do zida, na red su čekala djeca, lijevo oni stariji, a na gornjoj klupi su najstariji, kojima je Ešref, po nekom osnovcu
naručivao kahvu, a konobar Svekrva iz „Složne braće“ u trku donosio. Do ulaznih vrata, desno, između njih i prozora, radio je Ešref.
Muzicirao je s makazicama uz češalj, koji je bio mjera za kosu, znao je sve šta se događa u koloniji: i ko je kome otac, ko sin, ko brat, i ko se odakle oženio, kako žive; znao je o svoj djeci sve, o njihovim roditeljima, učiteljima, šta je bilo u školi, o radnicima, utakmicama koje je igrao Nogometni klub „Radnik“, o novim flimovima koje će naručiti kinooperater Husko, o foklornoj i muzičkoj sekciji; kako radi prodavnica mješovite robe, jedina u naselju, pa i ko je sve radio u Menzi društvene ishrane; ko se sve namirivao preko knjižica kase uzajamne pomoći. Sve ovo, i Bog sami zna čega je još bilo u glavi Ešrefovoj. Za svakog je imao razgovor, za sve uzraste, do onih najstarijih, pa je riječi štimao prema onome šta bi ko htio čuti. Ko, čitav dan sa svijetom, pa nema šta ne zna. I što treba i što ne treba.
Još je bilo brica kod kapije, ali red je uvijek bio samo kod Ešrefa.
Eto obućara Moka, koji je više zarađivao na švercu duhana, po šumskim radilištima, nego na obući, a znao se maštovito šaliti na račun svojih mušterija, pa bi se ta lakrdija još danima prepričavala.
Zbog njegovih šeretluka, neki su mu danima dolazili u radnju ne bi li se s Mokeom nasmijali. Jednom je poštar Laki ostavio kod Mokea kesu, u kojoj je bilo u papir umotano meso, kako bi koju riječ prebio sa Vratilom, na kapiji. Moke mu je izvadio meso, a u kesu stavio umotanu ciglu. Žureći, Laki je samo jamio kesu i ženi i djeci odnio
„meso“, koje su jeli jednom u mjesecu, da ih vesele obraduje.
I ko zna ko bi tu sve prepoznavao sebe. Svi oni, kao da nisu imali ni kuće niti kućišta, ni žene niti djece, ama baš ništa svoje, sve im je bilo u „Složnoj, bratskoj i jedinstvenoj, braći“. Tamo zasjedaju u plenumu, uz rakiju i pivo, tabire zašto je svijet u ekonomskoj krizi, šta hoće ta Amerika, kako neki umiru od gladi, valjda neće da rade, dok drugi voze velika auta, jer puno misle kako da pomognu gladnima. Pa bi do zore posmjenjivali sve svoje šefove, a direktora nisu dirali. Mnogo i mudro bi zborili, pa bi onda svađalački udarili po svojim životima, pa šta ko ili koga uhvati. Neko bude poražen, drugi pobjednik, pa se drugim danom i ovo preokrene. I sve tako ispočetka.
Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

MAZALO NA KAPIJI – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 7. dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

MAZALO NA KAPIJI (7.)

Događalo se da bi ispred kapije, baš u to vrijeme dežurao fotograf Mazalo sa starim, crnim, ruskim aparatom „Zenit“, ne bi li zaradio šta za taj dan. Majušan, falilo ga je i u visinu i u širinu, pomršav, blijed, iscijeđen u licu, kao da je imao neku pritajenu bolest od koje nije bilo lijeka. Malo je govorio, skoro nimalo, i ovako i onako bio je sav nikakav, nekako kao da je i sam sebi bio višak, kao da ga je sam život držao po strani. Desna noga bila mu je kraća, a da niko nije znao od čega; otkako se rodio takva mu je, pa se batrgao dok je hodio, beli mu je u hodu zadavala bol, te sav se od vrata nadolje ukrivljivao. Bio je i čuruk u ruku, cuko mu je poderao dok se branio rukama, pa je i rukom šepao u zraku: rukom u zraku, a nogom na zemlji. Sav nesrazmjeran, možda ništa ne bi ni mogao raditi, osim ovo sa „Zenitom“. Ko to zna? Čim bi radnici s platama izlazili, on im se nudio da ih slika, a slike bi im za dva dana donosio na posao.
Vratilu su zabranili bilo kakvu privatnu trgovinu ispred svoje kapije, pogotovo suđa i tekstilne robe, da se ne bi stvarala gužva. Od usta do usta, za mjesto svake trgovine brzinom zvuka se pročuje, pa nagrnu trgovci sa svih strana, a radnici izlaze iz pilanskog kruga da šta pazare. I Mazalovo fotografiranje za Vratila je trgovina, iako se nije stvarala gužva pred kapijom. On ili slika ili radnicima daje urađene slike, a oni njemu pare. I to je sve. On jedan, a radnika, pokoji.
Čim je Vratilo vidio Mazala, odmah je izišao iz svoje kućare, sklepane do onih malih vrata, ispravio se, kao kakav starješina i zagalamio:
– Mazalo, bježi otale!
Mazalo je šutio, gledajući, ne bi li Vratilo popustio.
– Odbij, fino ti kažem – opet će Vratilo.
Mazalo je šutio.
– Fino ti kažem, odbi od kapije! Zvat ću Šoka da ti pendrekom odmjeri leđa!- zaprijeti mu je Vratilo.

U tom trenutku naiđe ostarjeli Karup, po tersluku poznat, pred penzijom, a čim ga Mazalo ugleda, iz stare kožne torbe u raspadu, koja mu je služila umjesto kišobrana, u kišnim danima, s tamnim kolutima od memle, izvadi slike za njega od prošle sedmice.
Vratilo se malo povukao, dok oni završe, ali ovo je bio poraz za Mazala. Karup je podigao slike uvis, ne bi li ih bolje vidio, a onda se na nj izderao:
– A što sam grdan ispo, majku li ti tvoju, Mazalo. Ovakim ti
mene vidiš! Jebo li te taj tvoj „Zenit. Nosi mi ga s očiju, da ga ne bacam po krugu! A slike? Ne dam ni dinara. Evo ti ove slike tvoje, jeble te one!
Karup baci slike ispred Mazala, a ovaj šutio i blijedo gledao u slike, koje je svu noć razvijao, a sada su letjele oko njegovih nogu. Šuti, ne znajući kako da se Karupu odupre, šta da kaže. Karup je, bacajući sebe kakav jeste do nogu fotografa Mazala, požurio na stanicu ne bi li stigao ranije na prvi autobus. Nije htio svoj veliki nos i velike uši, a i sitne oči, utonule u duplje, a na to su ga katilski podsjetile Mazalove slike. Mazalo mu beli nije kriv… Ako je išta Karup toliko mrzio, to je bilo izgrebano ogledalo u kupatilu jednosobne montažne kuće u kojoj je sam stanovao.
– Goni ga odavle, Vratilo – ponovo je zakrečao Karup – Ošini ga macolom, ako ljuski neće!
– Bježi, Mazalo! Ošinut ću te, ove mi kapije!
Mazalu nije bilo druge, pokupio je slike, poslušao Vratila i odmakao se, a onda krenuo u „Složnu braću“, možda tamo ne bude ovih kao što je Karup. Bit će manje grdoba kojima će se svidjeti njegove slike. Iza sebe čuje „poučnu poruku“ kapidžije Vratila:
– Mazalo, okreni se radu! Budi čuvar u Pilani, ostavi se „Zenita.“ Komunisti moraju biti najbolji radnici, primjer drugima! Tako kaže Generalni. A ovo ti je ruska danguba! Tito i Rusi su se odavno razišli! Gdje ti živiš?! Ne dolazi mi na kapiju!
– Ko mi kaže? – stisnuto će, cijedeći kroza zube Mazalo, da
Vratilo ne čuje. A da čuje, u tren bi mu se našao u ručerdama, kao u mangalama, a ostalo se može naslutiti. Takav je Vratilo.
Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

VRATILO NA KAPIJI – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 6. dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

VRATILO NA KAPIJI (6.)

Ali da se vratimo sireni. Čim bi zajaukala, oni stariji radnici, a svi stanovali u istom radničkom naselju, pogledali bi u visine ne bi li vidjeli avione, pa bi im naumpadala ona bezglava stampeda. Ova sirena podsjećala ih je na to vrijeme. Opet su bili u stampedu, ovaj put zbog plaće kod blagajnika, a tamo nema straha, samo plaća od koje žive od sirene do sirene, koju su zaradili za gaterom i brentom, radeći od šest do dva, ili u drugoj smjeni od dva do deset, kako im je šef smjene odredio. I svi bi trčali u svoju radnu jedinicu kroz širom otvorena kapijska vrata, koja je ozbiljno, svečano, kao da obavlja neki važan državni zadatak, otvarao čuvar, zvani Vratilo, zbog širokog i snažnog vrata, a takvih i leđa, kog niko nije mogao oboriti u hrvanju na livadi, zvanoj Luke, gdje se redovno išlo na radničke izlete.
Svi su u grupama žurili i pozdravljali Vratila, a on bi im kao navijen naširoko govorio: „Polako, plata nije zec, da pobjegne. Da je kapija zatvorena, provalili bi unutra i trčali preko mene živog. Zato ja, čim čujem svirenu, otključavam katanac i odvezujem lance na kapiji. Onaj partijac i sindikalista, koga vi zovete Generalni, a neće da se ženi, bi reko: „Svoje ne damo, tuđe nećemo. Naša je plata, pola i pola: pola ženi, a s ono naše pola u „Složnu braću“. Valja se nama i u kafani pokazati, da se vidi kolko smo složni, jedinstveni u čuvanju bratstva i jedinstva. Graditi novo društvo, nije laka stvar, ali nije sve ni u radu. A kada dođemo kući, valja nam se pokazivati i kod žena. Ni to nije laka stvar“.
Ovo naučeno, Vratilo je ponavljao svakog desetog u mjesecu, kao da će s vremenom i on u politiku, za Generalnim. A u školu nije išao, čak ni u večernju, jer je bila navečer, a njega je, onako krupnog, bilo strah mraka. Nije išao ni u onu jutarnju, redovnu, valjalo je na selu njemu jutrom ustajati i raditi na zemlji. Ispalo je da je on rođen za kapije, pa mu je škola bila teretana. Bile su mu dovoljne one „uvodne“ rečenice za radnike, kad bi u jurišu hrupili na blagajnu, koje je napamet naučio od Generalnog. Sva škola bila mu je u ovim rečenicama: ona večernja i ona jutarnja.

Oni što su bili u drugoj smjeni, trčali bi kod svog blagajnika kako bi stali u podugačak red. Samo oni bez kojih se ne može, bili su uz gatere i brentu, kako bi iz kamiona prebacili balvane na liniju gatera i brente, da ne stane proizvodnja. Znalo se, oni iz druge smjene, čim bi dobili platu, s njome u „Složnu braću“, pa ranije na kapiju, malo im je falilo do završetka smjene, tih dva sata, pa su im šefovi svakog desetog u mjesecu zažmirili, da to ne vide, u dogovoru s direktorom; a tu su i oni koji su trebali biti druga smjena; ali taj dan su se razbolijevali, a to se nije ni po čemu vidjelo dok su trčali prema kapiji.
U svemu ovome, važna karika je bio Vratilo. Veliku, tešku, željeznu kapiju je vezao, držao u lancima, s teškim katancem na njemu, a sa strane bila su mala, željezna vrata kroz koja bi izlazili svi koji bi dobili platu, prije završetka i početka novog radnog vremena. Svim ovim je uredovao Vratilo, koji je stanovao u staroj kući, ostala mu od oca, sa
ostarjelom majkom, ženom i dvoje male djece u selu Điđevu, iznad pilane.

Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

 

UZBUNA IZ NJEMAČKE – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 5.dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

UZBUNA IZ NJEMAČKE    (5.)

– Auuuuuuu! Auuuuuuu! Auuuuuuu! – kao i svih godina zavijala je sirena iz pilane svakog desetog u mjesecu, tačno u dvanaest sati. Ovo je poziv radnicima: danas im je plaća. Mogu doći u svoju radnu jedinicu kod blagajnika. Ovaj jauk, da dođu po plaću, radnike prati od trećeg oktobra 1948. godine. Tada su sirenu u pogonu pilane, na vrh tridesetmetarskog fabričkog dimnjaka, postavile strojovođe Martin i Gerhard, dok su sve to sa zemlje posmatrali drugi Nijemci, zarobljeni 1943. godine u tenkovskoj jedinici kod Brčkog, kada su forsirali Savu. Zarobljenici Gerhard i Martin sve su uradili što je htjela tadašnja općinska vlast. Sa oborenog njemačkog aviona „štuka“ JU-87, koga su na početku rata na brdo Kmur „prizemljili“ partizani, kako to svi u koloniji pričaju, skinuli su avionsku sirenu sa svom mehanikom i elektroinstalacijom, da im ništa ne zafali kada je budu montirali.

Ostalo sa aviona opelješili su Zakmurani, noseći i što im jest i što nije trebalo, a da se nisu ni zapitali šta će njima dijelovi aviona. Moraju i oni nečim da se okoriste, neka se vidi da ništa nije moglo proći bez Zakmurana i da nije zaludu „štuka“ pala na njihovu zemlju.
Eto, zarobljeni Nijemci, Gerhard i Martin, na vrh fabričkog dimnjaka postavili tu sirenu. Iz dimnjaka otada izbijaju i dim i strah. Dim se dizao uvis, tanjio i nestajao, a strah se s visina slijegao među svijet, kao da će ih, ne daj Bože, odozgo ponovo napasti Nijemci. Ovaj jauk su čuli svakog desetog u mjesecu, tačno u dvanaest, no opet se na njega nisu mogli navići. Traumatični talog iz dna podsvijesti, jednostavno, uvijek ispliva na površinu. Tome se nisu mogli oduprijeti.
Do nedavno, uloga ove kosmičke akustičke jezivosti i jeste bila da među njih unese metež. Prije, te četrdeset i druge, njemačke „štuke“ nadlijetale su ovaj kraj, a prije negoli bi ga bombardirali, piloti bi pustili sirenu. Svi iz ovog kraja u stalnom su zbjegu. Kao bez glave, noge ih nosile pored malih podrumskih prozora. U strahu, oči im nisu vidjele podrum gdje bi se sklonili. Uzela im se pamet, obezglavljeno trčali u grupama, dok ih je sirena pratila ustopu.
Onda bi ih Nijemci zasuli bombama. I oni i njihove kuće, i stara škola, i željezni most, na dvije kule, na Drini koji je spajao obale – sve je nestalo u eksploziji. Sve je krenulo ka nebu pa se obrušilo. Željezni most je pao, nestao u plavim dubinama. Kad se sve smirilo, preživjeli, nisu gledali raštrkane krovove i popucale kuće. Gledali su sebe, da li su živi, a oni raskrvavljeni bili su u montažnom stacionaru. Oni su se
spasili, imao se ko brinuti o njima. Kuće urušene, krateri na sve strane, svinje, koze i kokoši, zajedno u strahu, sve što je moglo podići glavu, na noge stati, potraži spasa u šumi Glavice.

Kao na zapovijed, narod se okupljao na kulama srušenog mosta, i na jednoj i na drugoj obali. Most je pod vodom: a most je most kad je iznad vode. Ništa im nije bilo jasno. Nisu se mogli načuditi, samo su zurili tupo. Kako će se sad oblaziti, razdvojeni vodom, svak na svojoj kuli. Šćukani na razdvojenim kulama, dva raspršena jata, a Drina, poput pomamna hata, kad zbaci samar s leđa, i onako plaha, došla još plahovitija. Ista ih nesreća spaja, ista rijeka razdvaja. U toj svoj nesreći, dovikivali su se s kula: pitali jedni za druge, ko je sve preživio, a ko nije. A onda se pročulo da je u šumi, iznad njihove kolonije, pao jedan avion i oni se počeli veseliti, kao da su oni sad na dobitku, ali nisu bili sigurni jesu li ga oborili „naši“, iako niko od ovoliko vojski nije znao reći koja je to „naša“, pa su svaku koja dođe
„svojatali“. Niko im nije znao reći jesu li avion „naši“ oborili, ili se pokvario i pao. Ali, bilo kako bilo, i oni gore na nebu su imali gubitke, a ne samo oni na zemlji, koji se sada gledaju s razdvojenih kula. Godi im misao da su padom aviona povalili na zemlju i silnu Njemačku!
Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

TKALAČKI STAN – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 4. dio)

KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

TKALAČKI STAN (4.)

U ove montažne kuće uselile su se familije iz mnogih sela, ko zna sve odakle. Samo u jednom mjesecu useljeno je stotinu ovakvih kuća. Bilo je to vrijeme ubrzane industrijalizacije, kada su mladim ljudima sa sela obećavani stanovi, samo da dođu i rade u fabrici, a dobivali su ove montažne barake i plaću kako bi preživjeli. Stanove su uređivali kako su znali i umjeli, a čim bi neko pogledao po sobi, pogađao je
odakle je ko došao. Po šarolikosti u uređenju stanova, ova kolonija postala je nadaleko poznata, pa su mnogi političari obilazili stanove, hvaleći domaćine. Ovdje je cijela Bosna, govorili su političari.
One najduže prizemne kuće imale su osam stanova, s isturene četiri verande, jedna za dvije familije, odakle se ulazilo u mali hodnik, a iz njega, desno i lijevo, u stanove. Svima koji su dolazili, najviše se svidjelo kako je Magbula, mala i okretna, crvene kose, bijele puti, a živih, plavih očiju, žena krupnog električara Muja, uredila kao kutiju domaćinstvo, da ti je stati i gledati. Sve je bilo cakum-pakum, kako bi se to najbrže opisalo. Niko sa strane ne bi došao u koloniju, a da ne uđe u stan ove familije.
Veranda je bila ispred ulaza u zajednički hodnik. Imala je jedan zid i uspravne stubove, malo šire cijevi, na kojima je bio krov od salonita. To je bio omanji natkriveni trijem. Do drvenog zida je drvena klupa, preko puta nje, na kraju, druga. Između klupa bio je ponizak sto, s kojeg se pila kahva. Domaćice su u vrijeme praznika donosile kolače i druge slatkarije sa sokovima, koje bi one pravile. Patos od drvenih dasaka.

Čim se uđe u verandu, obuća je ostavljana ispod klupa, onda kroz hodnik, pa u stan. Magbula je tu prvu prostoriju zvala „kućom“, drugu „stanom“, s čijeg bi prozora, zvala sina Ćira:
– Hajd u kuću! Eto mraka!
Druga prostorija bila je spavaća soba u kojoj se noćivalo. Mujo je tu svojoj Magbuli sastavio tkalački stan. Iz kuće se ulazilo u klozet: uska, duga prostorija, uzduž spavaće sobe. Na samom vrhu, veliki čučavac gdje se vršila nužda. A služio je i za kupanje. Vodu bi prvo zagrijali u velikom loncu, a onda bi ga između se nosili do čučavca, pa lončićem polijevali jedno drugom: Magbula svom sinu Ćiru i kćeri Sadi. Iza svakog kupanja, Magbula bi dobro očistila čučavac, a onda oprala i cijeli klozet. Iznad čučavca, visoko, bio je dugi vodokotlić, koga je Mujo kupio od Cigana i sam postavio: trebalo je samo kanap povući i voda bi napravila poplavu na čučavcu – sve bi sprala. Na sredini klozeta, lijevo na zidu, bio je veliki metalni lavabo u kome je Magbula prala suđe, vodom ugrijanom na „fijakeru“.

Kao i inače, strop, „kuću“ i sobe, krasili su memljivi krugovi, negdje je salonit propuštao, ali ne toliko da je voda kapala. Nekako se uvijek osjećao miris memle, na šta
su se svi ukućani navikli. Svi prozori bili su visoki, a uski, kao da je tako trebalo i biti. Iz „kuće“ se ulazilo u još jednu omalehnu prostoriju, koju je Magbula zvala špajzom. Čim bi se vrata otvorila, kročilo bi se na mala drvena vrata, položena na patos. Tu je bio trap, oveći sanduk u zemlji, gdje je Magbula ostavljala krompir i kupus, ljeti i druge namirnice, da se ne bi kvarile na visokim temperaturama. Odmah iza trapa, nasuprot ulaza, do zida, oči bi ispunila velika stalaža, koju su Muju napravili stolari od dasaka u pilani. Sve živežne namirnice, iz prodavnice za cijeli mjesec, bile su na policama. U pola dana i noći, Magbula je znala gdje joj šta stoji: ulje, šećer, kahva, so, brašno, margarin, do onih najsitnijih potrepština. Desno od ulaznih vrata u sobu je limena peć, neki je zvali furuna, drugi, fijaker. Bila je uzdužna, na šest nogara. Naprijed, u spuštenom dijelu ložila se vatra, sa lugarom ispod, koja se izvlačila, a na plati su se kuhala jela; u drugom, uzdignutom dijelu, pekla se pita; čak su bila dva nivoa, pa su mogle stati dvije tepsije, jedna iznad druge.
Razboj, od bukova drveta, Magbuli je napravio otac Ibrahim, a kad je zatrebalo, kada je otišla za Muja, dobila ga je u ruhu. Baš Mujo ga je dovezao na starom “Maglićevom” kamionu sa svim drugim stvarima. Svi koji bi im došli, ulazili bi iz” kuće” u stan, samo da vide razboj.
Magbula je imala tek šesnaest godina kada se udala, to je tada bilo nekako normalno. I ona i Mujo, živjeli su u selu Sudići u čajničkoj općini. Njihovi roditelji su se sve dogovorili, a oni su se prvi put sreli u džamiji pred hodžom, a onda pred matičarem u Čajniču. Njih dvoje imali su sto duluma zemlje i očeve kuće u Sudićima, pa su mogli lijepo živjeti od zemlje, ali im se nije dalo. Tek što su se uzeli, Muju su u kuću došli nekakvi ljudi, u odijelima, s kravatama, i onako su nasamo, nadugo s njim razgovarali. Ne prođe mnogo vremena, oni se nađoše u drvenoj baraci u koloniji.
Bio je to mali razboj, od dvije stranice, sklopljene u četverouglom okviru, toliko lijep naoči u svojoj jednostavnosti. “Ovo je najljepši razboj, a stotinu sam ih napravio”, govorio Ibrahim, otac Magbulin. Sve u “kući”: ćilime, rute, ponjave, zidnjake i posteljinu, na nj je sve izatkala. Sve što im je trebalo za kuću. Koliko li je samo vunenih niti isprela na preslicu i vreteno, a trebalo joj je noći i noći da vunu opere i osuši, da bi je oprela. I još više noći i dana da opremi svu kuću, kakvu je ona vidjela u mislima, prije negoli se udala za Muja. Dvije duge sećije, duž dva zida koja su se spajala, bile su prekrivene njenim šarenim prekrivačima, a do zidova poredani bijeli jastuci, preko kojih su se spuštali Magbulini kratki, isheklani, prekrivači. Ispred sećija, na patosu, veliki teški vuneni ćilim, čije su boje prosto pjevale, na koji je Magbula bila posebno ponosna. Prvu godinu u koloniji samo je izatkala ovaj ćilim. Na jednom zidu bila su dva bijela stolnjaka na kojima je plavim nitima vezeno: “Domaćice manje zbori da ti ručak ne izgori” i “Objed kuhan sve u šali, al će mužić da ga hvali!”.

U stanu, preko puta sećija, bio je drveni kredenac iz dva dijela, za koji su dali sav novac koji su donijeli iz Sudića. U donjem dijelu su dvoja velika vrata, iza kojih je, na policama, Magbula držala posuđe, fišeke sa šećerom i soli, začine, ulje, tjesteninu. Iznad ovih vrata, dvije ladice u kojima je Magbula posložila kašike i viljuške. U prostor u sredini kredenca Mujo je pažljivo, kao da se radi o nečemu živu, spustio nov, veliki drveni radio marke ”Nikola Tesla”, lampaš, sa ulazom za gramofon, koji mu je kao dar kupila Magbula od ušteđevine svojih roditelja, da mu napuni dušu. Primao je duge, kratke i srednje talase.
Na jednoj strani je dugme za boju tona, na desnoj, dugme za izbor talasne dužine. Imao je još priključke za gramofon i vanjski zvučnik. Bio je izrađen od drveta. Iz znatiželje, Mujo, kad je otvorio njegovu vanjsku stranu, uzviknu: “Ja koliki je radio, u njemu, na dnu, samo šest lampi, a kada ga gledaš, misliš da se u njemu od skula ni oči ne mogu snaći.”
To je bio najljepši poklon za njega. Prvi su u koloniji imali radio, pa bi sve komšije došle pod njihov prozor da slušaju prenos utakmica “Partizana” i “Crvene zvezde”, a Mujo bi im riktao ton, ako bi “Tesla” zakrčao.
U gornjim policama kredenca su fildžani na tacnama, staklene čaše i bokal, ukrasni tanjuri, kockaste i okrugle kutije za kahvu. Posebno mjesto na policama zauzimale su ukrasne limene kutije: “Kraš”, “Podravka”, “Crvena Zvezda“, “Kandit”, “Pliva”.

Među njima, sa dva zvona, na dvije tanke nogare, okrugli sat, poznat kao “vekerica”- budilnik, u prijevodu s njemačkog. To je sat sa oprugom za navijanje, a osnovna namjena bila mu je da budi. Vekerice su svi imali, a kada bi jedan zazvonio, čulo bi se i u susjednim stanovima. Kad bi ih više zazvonilo, to je velika uzbuna u koloniji.
I sekundara bi se čula, po noći, dok bi otkucavala. U ranim satima, sat je budio radnike na posao u koloniji, a tek bi onda zakukurijekali pijevci. Moguće da je vekerica budila i pijevce.

U spavaćoj sobi, dva željezna bračna kreveta, sa željeznom mrežom i ulegnutim dušecima na njoj, a sa strana drvene nahtkasne. Do zida su dva velika drvena ormara, toliko velika da je u njih stala sva odjeća četveročlane familije. Centralno mjesto je psiha, kao dio namještaja spavaće sobe. To je uzdužno veliko ogledalo na nogarama, moglo se naginjati, pa su se ukućani mogli vidjeti sa svih strana. Magbula je kćeri Sadi pred ovim ogledalom svaki dan plela tanke pletenice, sjedeći na štokrlji. I kada bi familijarno negdje išli, dotjerivali bi se ispred psihe. U podnožju ogledala su dvije plitke ladice. Na njima staklene bočice iz kojih se miris raspršivao stiskanjem gumene kugle, pa kutije sa ukosnicama, češljićima, špangama. Za ovu psihu, koja je više za grad, nego za koloniju, Magbula je štedjela mjesecima, a veći dio novca uzela od oca Ibrahima, kada bi išli u selo Sudići.
Zidovi su uvijek krečeni, čim bi se pojavila žućkasta boja memle. To je bio Magbulin zadatak, da svi zidovi mirišu na svježi kreč. I da sve u “kući” i stanu bude čisto.
Sve u kući Magbula je lijepo rasporedila da godi najviše njenom oku, pa tek onda drugima.
U ovoj dugoj kući, u drugim stanovima s verandama, živjele su i familije Puljka, Pera, Majora… A iza ove duge kuće i svih drugih na ovoj strani bile su spilje, strma golet sa svakojakim smećem, a dolje, rijeka Drina. Do ove uzdužne kuće, prve kuće su bile one veće, s velikom baščom, i ona do Doma zdravlja. Svi su iznad spilja imali bašče u kojima su sijali luk, buraniju, krastavac, papriku, tikvu.
Poneko bi, krijući, pravio kokošinjac i svinjac, iako su to inspektori branili.

Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

MOJA KOLONIJA – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 3. dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

MOJA KOLONIJA   (3.)

Kakva je bila kolonija? Oko stotinu montažnih kuća, poredanih ukrug, oko prašnjave ledine bez vlati trave, pa su se kuće gledale prednjom stranom, i svako je sa svog prozora mogao dozvati koga god hoće na kahvu, ili ga štogod upitati. Ako bi se dovikivali, a to potrajalo, pa se vidjelo o čemu pričaju, i drugi bi se sa svojih prozora uključivali u razgovor.
Na prašnjavoj ledini nije bilo drveća, okolo su je okruživale barake. Ovaj prostor bio je užitak za djecu, mogli su se igrati cijeli dan, a da budu na očima svojima. Igrali su se ćole, žmire, narodne milicije i kriminalaca, musketara, indijanaca i kauboja, kraljeva i prinčeva, a kada je u koloniji otvoreno kino, djeca su glumila likove iz filmova, pa je neko bio Robin Hud, s lukom i strijelom, drugi Vinetu i Old Šeterhend, s kopljem i revolverom, a na red bi došao i Ben Hur. Svi su glumili i scene iz „Kozare“ i „Neretve“, pa bi uz „juriš“ ustali iz lišća u šumi na Glavici i krenuli na Nijemce, koji bi uvijek bježali, kako je to bilo u filmovima. Indijanci, sa kokošijim peruškama na glavi, uvijek bi pobjeđivali američku vojsku, koja ih je tjerala sa njihove zemlje. Apači su imali lukove i strijele, neke vojnike bi „zaprave“ pogađali strjelicama, „ranjeni“ su trčali u kolonijsku Zdravstvenu stanicu.
Na Glavici, brdu iznad kolonije, bila je zakazana borba između djece iz Gornje i one iz Donje kolonije. Svi su došli naoružani mačevima sa štitom, lukovima i strijelama, kopljima, plastičnim pištoljima i puškama, buzdovanima, bičevima, ručnim bombama. Jedan od dječaka donio je i plastični veliki mitraljez sa velikim dobošom, koji štekće dok se doboš okreće, baš kao onaj iz ratnih filmova. Oružje na jednom mjestu iz svih vremena, kako je ko šta od svojih roditelja dobivao za rođendan.
Kada su se okupili na Glavici, jedni na jednoj, drugi na drugoj strani ovog brda, bili su napeti kao strune. Valjalo im je odbraniti svoju teritoriju. Samo što su im komandanti dali znak za juriš, mali Zaviša je zaplakao, pa do juriša nije ni došlo. S druge strane neko je iz luka, kao strjelicu, odapeo žicu od kišobrana i ona se do pola zabila u bedro Zavišino. Dok je na zemlji Zaviša plakao, svi dječaci su se razbježali, da neko od dječaka ne bi na drugog svalio krivicu za Zavišino teško ranjavanje.
Čuvši plač dječakov iz kuće na vrhu Glavice, dotrčao je milicioner Šok. On je bio navikao na ove ratne igre dječaka na Glavici, pa ih nije tjerao kućama. Ovo je bio prvi put da neko od dječaka ovako zaplače. Čim je ušao dublje u šumu, vidio je Zavišu na zemlji. Iz butine mu je virila strjelica od kišobrana. Šok, onako snažan, podigao je Zavišu na svoja ramena, iza vrata, i potrčao nisput u Dom zdravlja. Čim ga je spustio na krevet, bolničari su Zavišu poslali u gradsku bolnicu.
Subotom i nedjeljom, kada nije bilo škole, sve dječije igre počinjale bi izjutra, a završavale navečer, a da ih ni roditelji nisu mogli dozvati.
Čim bi ogladnjela, djeca bi utrčala u kuću, tražila od majke da jedu s nogu, pa da istrče na ledinu. Očevi bi bili na dječijoj strani, samo bi rekli: „Namaži mu šećera, pa nek ide!“ Tako bi i bilo. Krišku hljeba majka bi posula šećerom, a onda iz lončića zalila sa malo vode, da se šećer u trku ne razaspe.
Nekada bi roditelji iznenadili djecu. Iz bašči iza kuće izvukli bi šlauf, otac bi za ruku držao svoje dijete, dok bi ga majka skinula do gaća, a onda zalijevala hladnom vodom iz šlaufa. Tek bi ga tada majka sapunjala, a otac držao objema rukama. Tada bi otpočinjalo kupanje vodom iz šlaufa. Dijete bi vrištalo, a čitava bi se kolonija okupila. Sve je to trajalo kratko. Voda je bila više nego hladna, a morala je i biti, jer je dovedena ispod Maglića. Malog Mikicu dvojica starijih ljudi držali su za ruke, a majka Vukosava kupala ga gola vodom iz šlaufa, a on se toliko derao, da je nadjačao i sirenu u Pilani. Svi iz kolonije sjatili su se na prozore, pa ga je bilo sramota što je bio gol, a drhtao je kao prut. Miki ne bi bio Miki, da se majci nije osvetio. Prije desetog u mjesecu, majka bi ga slala da ode u prodavnicu i da od Emire na veresiju uzme dvije kutije cigareta „lovćen“, a odmah nakon kupanja Miki je bez znanja majke na veresiju podigao deset „lovćena“ i sve kutije pobacao s mosta u Drinu. Kada se sve ovo otkrilo, svi su ga zbog ove osvete prozvali, nikako drukčije, nego Lovćen. Učitelj bi ga na času prozivao po ovom nadimku, kao da je tako upisan u dnevnik. Tako je Miki ostao Lovćen za sva vremena, dok je kolonije.
Djecu bi svojim dolaskom prijatno iznenadio Oskar. Volio se igrati s djecom. Klekao bi na koljena i na ruke, a djeca bi ga jahala, podbadala kao da su na konju. Oskar bi ih pustio da ga bodu šiljcima, da mu na glavu stavljaju šerpu sa smetljišta i udaraju štapom po njoj, da je zveketala, kao da su došli ponovo Cigani u koloniju. Čak bi mu crtom iz šibice potpaljivali neopranu kosu, dok ih je nosio na leđima.
Njihovoj mašti nije bilo kraja. Oskar bi djeci sve dao, samo da čuje njihovo pijukanje. Neka su na njemu, samo da je on s njima.
Stvorio bi se i nezgrapnik, s velikom grbom na leđima, koji je živio u šumi iznad kolonije. Mladi učitelj, zaljubljenik u književnost, nazvao ga je Kvazimodo, po zvonaru Bogorodične crkve iz romana Viktora Igoa, a djeci je ovo ime bilo teško zapamtiti, pa su ga zvali Grbo. I ostalo je po njihovom, a ne po učiteljovom. Iako je Grbo mrmoljio, kroz zube je govorio, roditelji su mu vjerovali pa su djecu puštali da ih on vodi na Bistricu na kupanje, gdje ih je pazio, kao da su njegova. Ne zna se ko je oko koga više skakao, Oskar i Grbo oko djece u koloniji, ili ona oko ovog dvojca.
Djeca bi se načekala dok im oni dođu. Oskaru je valjalo doći iz dalekog Velečeva, gdje je noćivao u štali nekog gazde, kome je za protuuslugu raznosio mlijeko gradskim domaćinstvima, a Grbo bi dolazio iz šume kada bi mu samoća dojadila, a to je bilo ljeti kada su djeca bila na raspustu. Ne zna se ko je koga više volio: djeca Oskara i Grbu, ili njih dvojica djecu. Kao što lonac nije mogao bez poklopca, tako ni oni nisu mogli jedno bez drugoga.

Zima je bila duga, snjegovita i hladna. Snijeg bi padao danima, ponekad bi se izravnao sa krovovima kuća. Svi bi čistili ispred svoje kuće, ali nisu mogli izaći dalje od svojih stepenica. Niko nije išao na posao, snijeg je prekrio koloniju. Djeca nisu išla u školu. Niotkoga izazvan, Slavko se popeo na krov svoje kuće i zagalamio:
– Izlaziteeee! Svako neka prti prema svome komšiji preko
puta idemo u susret jedan prema drugome!
Tako je i bilo. Svi su lopatama razbacivali snijeg ustranu i prtili put pravo svome komšiji. Lopata bi ih zagrijala i ne bi ni primijetili kako su brzo prtili. Zidovi od snijega sa strana bili su viši od njih, a put uzak, da se dvojica mogu mimoići. Onaj komšija s druge strane je galamio, kako bi se susreli. Zakratko, njih nekoliko komšija spojili bi prtine, pa su mogli dolaziti jedan drugom. Bili su u tunelu, iz koga su gledali u nebo. Razgrtali su i bočne strane, kako bi se sreli da drugim komšijama. Sada je svako svakome mogao dolaziti. Onda su zajedno prtili do škole, pa do pilane. Bilo im je zajedno lakše raditi.
Onda, u ove snjegovite tunele, prosula su se djeca. Pružili su igri na volju, a stariji im nisu smetali. Prvo su napravili velikog Snješka Bijelića. Nos mu je bio velika, crvena mrkva, ruke dvije drške od starih metli, a Mirjana mu je temperama u crveno obojila usta. Oči su mu bile ugljen Šube mlađeg, a uši kora od Ćirine tikve. Mirjana mu je i obraze zacrvenila temperama, ucrtala džepove sa strane. U širokom tunelu prema školi djeca su od snijega pravila tvrđave, pa se kao dvije vojske grudale, a onda jurišale jedna na drugu. Hrvali bi se u snijegu, a pobijedio bi onaj ko protivnika gurne u dubok snijeg. Tada bi se svi smijali.
Kada je očišćen put do Glavice, mogli su se ligurati. Popeli su se na vrh ovog brda s ligurama na leđima. Onda bi uz viku krenuli odozgo prema koloniji. Put je bio krivudav, ali zidovi od snijega sa strane išli su naruku sankašima. Kao da su na bob-stazi. Mogli su se na ligurama zabiti u snijeg, ali nisu mogli izletjeti sa „staze“ i udariti u okolna stabla, ili šipražje koje je bilo prekriveno snijegom. Zato su se prevrtali na „stazi“ i na leđima talizali, a oni iza njih bi na sankama udarali u njih, da bi neki od njih zaplakali od bolova. I niko se nije ljutio, ovakav snijeg ne bude svake godine. Radosti nikad kraja. Kada bi došli u koloniju, onako radosne roditelji bi vodili u Zdravstvenu stanicu, gdje bi im doktorica otkrila otekline na leđima i nogama od sudara na „bob-stazi“, a nekima i napuknuće kostiju na rukama. Iako je onako kako doktorica kaže, noć nisu ni prespavali. Prošla im je u iščekivanju novog jutra, kada će opet na Glavicu. Ovakve doživljaje nisu propuštali, danima ih prepričavali. Kako se ko pokazao na ligurama.
Šuba mlađi je molio oca da mu lastrom potkuje ligure, kako bi bio još brži, iako nije mogao preskočiti onog ispred sebe. Bio je najvještiji kada se niz Glavicu spuštao na slićurama, sankama veličine stopala.
Ni liguraši ga nisu mogli stići.
Oni kojima je zimska hladnoća sagorjela sva drva, nisu imali izbora. Spuštali su se po snijegu na spilje prema rijeci, kako bi dovukli drva. Drveće je bilo u velikim grudama snijega. Lopatama bi skidali gomile snijega, kao kad su prtili, a onda bi rukama rastresali stablo, oslobađali ga od snijega. Sjekli bi granje, a onda i stablo. Valjalo im je isječena
stabla i grane prije mraka, uzastranu, dovući do svojih kuća. Svi su govorili da nikad više nisu potrošili drva kao te godine.

Na proljeće žene bi se svađale u koloniji. Dosadna im bila zima, nikome se nije išlo, pa su s proljećem sve nadoknađivali. Događalo bi se da neka od žena kaže drugoj da prestane razgovarati s njenom komšinicom, jer ju je ona pozvala sa prozora. Tada bi se posvađale. I drugi s prozora uključili bi se u ovu svađu. I na ovome se ne bi stalo, jer bi žene jedna drugu pogrdnim imenima nazivale. Pa kada bi „riječ uzela maha“, izlazile bi iz kuća da jedna drugu nadviče. I to im nije bilo dosta. Čupale bi kosu jedna drugoj, dok ih njihovi muževi i djeca ne bi razdvojili. Svaka od žena pokazivala je iščupanu kosu svome mužu.
Neslavno je završena ona borba dječaka Gornje i Donje kolonije, na Glavici u kojem su glumili junake iz svojih filmova, a takve filmove je dobivao Husein, kinooperater. Kino-sala je montirana za mjesec dana. Od željeznih cijevi prvo je sklopljen kostur sale sa krovom, a onda su za njih pričvršćivani zidovi od lesonit-ploča, a sve je odozgo prekriveno koritastim crijepom od azbesta, kao i kuće u koloniji.
U jednom redu bilo je dvadeset povezanih stolica, sa naslonjačima koji su se dizali nakon ustajanja, a takvih redova bilo je dvadeset. Ispred, od dasaka, sklepana je velika bina, sa bijelim platnom u pozadini za filmove, na njoj, naprijed, sa strana na drvenim stalcima postavljeni veliki pravougaoni, visoki zvučnici. Bina je zatvarana dvjema zavjesama od crvene svile, koje su se mogle spojiti na sredini. Iznad posljednjih redova klupa bila je mala kancelarija za operatera Huseina, sa malim prostorom za arhivu. Naprijed staklo, kroz koje je Husein imao salu kao na dlanu, sa dva velika otvora kroz koja je
„puštao“ filmove. Husein je nabavio veliki projektor sa odžakom
„Voltin luk“. Pričalo se da je „po posljednjoj modi“, ali to se nije moglo vidjeti u filmovima. Crno-bijela slika bila je blijeda, znalo se da bude isparana, a umjesto tona, iz zvučnika se čulo krčanje. Kad bi slike nestalo svi bi u sali zviždali i čekali da nekako Husein „uredi“ kilometarsku filmsku traku, koju je dobivao iz grada. Sve to Husein u hodu popravljao, ali samo do novih zvižduka. I sve ispočetka. Tako se Husein obučavao za kinooperatera.
Svi su gledali prvi film koji je Husein donio iz grada. Ulaz besplatan, zbog „prvijenca“, pa je sala bila puna. To je bio „probni“ film, za njih nije imao zanimljivu radnju: planinarski izlet je tema filma, a u trendu su bili pustolovni i ratni filmovi. Ovaj film bio je „rezervni“ u gradu, ali „zadovoljavajući“ da se krene sa filmovima u koloniji.
Kada se ugasilo svijetlo, Husein je pustio film. Na platnu se pojavila slika više ljudi koji hodaju gradom, a onda zastaju između trgovačkih radnji u kojima se mogla kupiti planinarska oprema. Niko u sali nije mogao vjerovati vlastitim očima: ispred njih idu ljudi, govore nekim svojim jezikom, ništa ih nisu razumjeli. Čudom se čudili: zbore nešto ljudi ispred svojih trgovačkih radnji, čuli su svaku riječ, a oni su Bog zna koliko daleko!? Kako je to moguće?
Ne potraja dugo, a poče i kiša, pada po ljudima, dok razgovaraju, a oni ulaze u radnje i razgledaju planinarsku opremu. Zamalo, prosu se kiša i po krovovima. Zvučnici su brujali od dobovanja kiše. Takav pljusak, da ne može veći.
Svi u sali su se prepali. Ovakav pljusak još nisu doživjeli. U tišini su gledali šta će dalje biti. Kad se začu glas Milevin:
– Stanojka, šćeri, osto nam je veš na štriku. Poteci što brže,
pokupi veš.
Za njom krenuše još neke žene kojima je ostao veš na štriku. Samo što su izašle, ulazna vrata se otvoriše. Oču se s vrata Stanojkin glas:
– Majko, ali, kiša ne pada.
– Ama, doći će i vamo. Idi ti samo pokupi veš.
I svi, koji su izišli, od izlaznih vrata potekoše kućama da kupe veš.
Film je govorio o jednom planinarskom društvu, čiji članovi kreću na izlet na jednu veliku planinu, ali ih u tome ometaju veliki snijeg i hladnoća. I počinje drama, neki ostaju smrznuti u snijegu, drugi propadaju kroz snijeg, a ostali ih izvlače konopcem. Ipak, oni se po snijegu uspinju na vrh planine. Svi kolonaši sa zebnjom su pratili film do samog kraja. Nisu ni riječi progovorili nakon onog velikog pljuska. Sve ovo ih je zbunjivalo. Na kraju, šta će im film, ako će se sekirati zbog ljudi iz filma. Tako su mislili stariji, kada su došli kući. Onda su došli oni zanimljivi, pustolovni filmovi: „Ričard lavljeg srca“, „Ben Hur“, „Tarzan“, „Tri musketara“, koje bi djeca danima prepričavala i neke su scene igrali na ledini u večernjim satima u koloniji. Šuba
mlađi u originalu je skinuo šumski uzvik kralja džungle Tarzana, dok je Strajo strijelom, koju mu je otac napravio, redovno pogađao metu, kao Robin Hud, a Huka na maču bio bolji od d'Artanjana.
Nakon svakog filma, operater Husein je na izlaznim vratima ispraćao sve gledatelje prvog igranog filma. Ovaj sredovječni gospodin, uvijek u čistom odijelu, volio je svoj posao. Bilo ga je lijepo vidjeti, kako kipti od zadovoljstva, nakon svakog prikazanog filma. Svako jutro prije prikazivanja, „čistio“ bi filmsku traku od filmskih neugodnosti koje bi se mogle dogoditi tokom prikazivanja, a to „ćišćenje“ trajalo satima. S vremenom bi od prodatih karata mogao svima priuštiti da na kraju filma na izlaznim vratima svi gledatelji, bez obzira na uzrast, dobiju fišek sa šarenim bombonama od slastičara Fejza.
Nakon nekoliko filmova, kupljen je i televizor „Rudi Čajevec“ i postavljen na sto sa crvenim stolnjakom na kome je pri dnu, da se dobro vidjelo, vezom pisalo: „Naša Partija, naša zemlja, naša slavna Armija“. Sto za televizor je imao počasno mjesto u vrhu restorana. Po danu bi radnici sa tacnama stajali u redu, a do večeri menza bi bila preuređena. Stolovi, sa čistim, bijelim stolnjacima, su poredani u redove, sa po četiri stolice sa strane.

Navečer se gledao Dnevnik. Svi su dolazili čisti i uredni, a na ulazu su dvojica „partijaca“ u odjelima pogledom ispraćali goste. Pred sami početak Dnevnika, jedan od „partijaca“ palio je televizor. Voditeljica dnevnika sve bi pozdravljala:
– Dobar večer, dragi gledaoci. Svi u sali učtivo bi otpozdravljali:
– Dobar večer.
– Dobar večer i tebi – drugi bi.
U najvećoj tišini prisutni su pratili događanja u zemlji. Sve do vremenske prognoze. Jedan „partijac“ s najvećim poštovanjem ugasio bi televizor, što je značilo da je gledanje završeno.
Neki, prije negoli bi izašli, motali su se iza televizora, škiljeći kroz one male rupice u televizoru, ne bi li otkrili nekog ko to govori iz televizora. Svi bi u redu polahko izlazili, prepričavajući „prijateljski posjet“ nekog od stranih državnika predsjedniku Josipu Brozu Titu.
Jedne večeri nakon Dnevnika, gledaocima je pušten dokumentarni film o naučniku Nikoli Tesli, prikazujući ga kao srednjoškolca, da bi na to, jedna od starijih žena rekla:
– Nije ovaj otkrio struju. Nikola je moro imati više godina kada je otkrio struju. Struja je otkrivena prije ovog Nikole.
Svi su je sumnjičavo gledali, ali su šutjeli. Šutjeli su i „partijci“, ova stara žena ih je zbunila. Nisu joj smjeli odgovoriti, da šta politički ne zastrane.
Gavro, motorista, koji je prvi put vidio televizor, glasno će, da su ga svi čuli:
– Ljudi moji, ovaj televizor je neko kupio samo da nam pamet soli, a mi smo ionako presoljeni. Nama ova danguba ne treba.
Nije ni završio, a ona dvojica „patrijaca“, u ime Tita i Partije, izveli su ga iz sale, a motorista se nije bunio. Vidio je da su u odijelima, pa se prepao, više od odijela no od njh samih.

U kino-sali bila je priredba „Najljepši glas“, koju su organizovali učitelji Osnovne škole „Fočanske omladinske čete“. Bila je puna sala. Šesnaest učenika i učenica, od prvog do četvrtog razreda, takmičilo se u pjevanju partizanskih pjesama. Pjevali su bez muzičke pratnje, jer niko nije znao svirati nijedan instrument. Takmičari su pjevali: „Stan Neretvo, stani vodo“, „Bilećanku“, „Marjane, Marjane“, „Bella ciao“,
„Naša pjesma“… Pobijedila je Sada, učenica prvog razreda, s pjesmom
„Konjuh planinom“. Ona je bila kćer Muja i Magbule, sestra Ćirova. Drugo i treće mjesto osvojili su Stana i Rade, oboje iz trećeg razreda. Sve troje, kao nagradu, dobili su knjige pisca Branka Ćopića: „Orlovi rano lete“, „Magareće godine“, „Ježeva kuća“.

Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

INDUSTRIJALIZIRANI NIJEMCI – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 2. dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
INDUSTRIJALIZIRANI NIJEMCI (2.)

Bilo je to vrijeme industrijalizacije. Trebalo je ostvariti Titov Prvi petogodišnji plan obnove i razvoja. Zemlju je trebalo podizati, a malo je bilo stručnjaka koji bi koristili iskustva drugih, razvijenih, zemalja nakon rata. Oni koji su izašli iz škola, tražili su od političara da se okrenu šumama, velikom bogatstvu u istočnoj Bosni, da tamo grade velike pilane. Radnici bi rezali šumsku građu za fabrike u drugim gradovima, a one bi je dalje prerađivale. Oblovina se mogla izvoziti, dok se ne steknu uvjeti za proizvodnju namještaja.

Krenulo se u razvoj drvne industrije, pokretanje fabrika u gradovima. Mnogi stanovnici sela, nakon razgovora sa „važnim ljudima iz Partije“, ostavljali bi zemlju, kuće svojih očeva i djedova i odlazili u gradove, kako bi radili u novoizgrađenim pogonima. Govorilo se da je budućnost zemlje u fabrikama, a ne u zemljoradnji, kako bi se išlo za naprednim svijetom.
Oko četiri stotine njemačkih vojnika, zarobljenih 1943. godine u Brčkom, dok je njihova tenkovska jedinica forsirala Savu, prebačeni su u zatvor u Sarajevo. I dok su bili u zatvoru, izvodili su građevinske radove, obnavljali porušene kuće. Za njih nije bilo „složenih poslova“. Kao da su po sastavu u Njemačkoj činili neku uhodanu radnu, a početkom rata i tenkovsku jedinicu.

Nije bilo inžinjera šumarstva za gradnju najveće pilane u istočnoj Bosni, ali neko se sjetio u ratu zarobljenih Nijemaca u Sarajevu. Među njima bilo je inžinjera, strojara i građevinaca. Svi su iz Sarajeva prebačeni u jedno malo mjesto, kako bi gradili betonski most preko Drine, instalirali prve gatere i brentu za buduću pilanu. Prije mosta i gatera trebali su izgraditi naselje za radnike koje bi doveli iz sela da rade u pilani u dvije smjene.
Kad su se Nijemci okupili oko predstavnika vlasti i uglednih građana, obratio im se predsjednik Sreskog odbora Narodnog fronta:
– Mi krećemo u ostvarenje Titovog Petogodišnjeg plana šumske privrede. Izgradit ćemo pilanu u kojoj ćemo rezati šumsku građu. Dobili smo šest gatera i brentu iz Čehoslovačke. Na vama i našim radnicima je da ih instalirate. Da bi oblovina iz planina kamionima i vozom došla do pilane, morate izgraditi betonski most preko Drine. Prvo ćete podići barake za radnike. Onda ćemo zajedno graditi most i instalirati strojeve za preradu drveta. Kada preko mosta pređe voz sa šumskom građom za pilanu i gateri izrežu prve kubike rezane građe, idete svojim kućama u Njemačku!

Svi Nijemci bacali su šajkače uvis, izvikivali na njemačkom, grlili se, dok im je najstručniji, Gerhard, prevodio. On se okupljenim obratio na srpskohrvatskom jeziku, koliko je znao:
– Mi vama napravila kuća, mi vama napravila mošt, mi vama napravila fabrika. Šve mi vama napravila. Mi zatim išla u švoja kuća.
Bilo je i onih koji su im na njemački prevodili. Nijemci su opet bacali šajkače uvis i uzvikivali na svom jeziku.
Nijemci su sjekirama tesali daske i od njih i lesonit-ploča gradili duge barake koje su prekrivali koritastim crijepom od azbesta, a onda su sa
bandera, podignutih prije rata, dovodili struju do štendera na krovu baraka. Unutra su ubacili vojna, željezna kreveta na sprat, od dasaka sklepali velike ormare i unijeli okrugle kazane na kojima su u donjem dijelu iskružili mala, četvrtasta vrata, kroz koja su ubacivali drva, pa se moglo grijati. Stolove i štokrlje su u trenu napravili. Najveća baraka bila je menza, gdje su se Nijemci hranili. Imali su i svoga kuhara. Na početku su bile pričvršćene uzdužne limene cijevi na kojima su ispred sebe gurali plastične tacne do kuhara, ispred kojih su bili kazani, a oni kutlačama u duboke tanjure sipali hranu.
Četiri stotine zarobljenih Nijemaca, sa prvim stanovnicima sela, uselili su u ove duge, drvene barake sa menzom, kako bi gradili buduće naselje – koloniju…

Podizali su male prizemne barake od lesonitke, sa betoniranim stepenicama do ulaznih vrata, sa dvije sobe, dnevnim boravkom i spavaćom sobom, malim kupatilom i još manjim špajzom. U sve prostorije ulazilo se iz kratkog hodnika, sa ukupnom površinom trideset šest kvadrata. Vrijedni i stručni Nijemac Gerhard, uvijek u radničkom odijelu, nadgledao je montažu svih baraka. Zarobljeni Nijemci i naši radnici podigli su oko stotinu baraka za šest mjeseci, a bilo je vremena kada su danima čekali na kamione sa materijalom.
Radnog vremena nisu imali. Gerhard nije ni spavao. Noću, s fenjerom u ruci, oblazio je radilište. U one prve izgrađene barake, dovodili bi familije iz okolnih sela. Očevi i stariji sinovi, nedaleko od kolonije, ravnali su zemlju za buduću pilanu.
Gatere čehoslovačke proizvodnje i brentu instalirali su sa drugim strojevima za preradu drveta. Nijemci su za rukovodioce montaže predložili svog strojara Martina. S njime je bilo i šest naših radnika. Martin je bio oficir u njemačkoj vojsci. Zarobljen je sa ostalim tenkistima u forsiranju Save 1943. godine. Prije rata, Martin živi u Rumuniji, u gradu Temišvaru, gdje je s bratom imao više mlinova, od kojih su dobro živjeli. Negdje odmah na početku rata, kao strojar je mobiliziran u tenkovsku jedinicu. Plave puti, svijetložute rijetke kose. Imao je i žig sa svojim imenom, koji je mogao utisnuti u svaki gater koji je instalirao. To su imali samo strojari prve klase.
Uporedo sa kolonijom i montažom strojeva za buduću pilanu, na čelu sa njemačkim građevincima, gradili su betonski most preko Drine.
Jedan od naših arhitekata nacrtao je most na dugom kartonu, koji je objesio o zid menze, sa ispisanim podacima sa strane. Danima je svima pojašnjavao svaki detalj, a onda bi njemački građevinci satima pričali kako most treba graditi s jednim lukom, dužina 120 metara, a 10 širina. Na temeljnom luku bilo je ucrtano osam betonskih stubova. S jedne i s druge strane, stubovi su se smanjivali prema sredini, preko kojih je trebalo betonirati cestu, a onda asfaltirati. Cilj gradnje mosta bio je prijevoz šumske oblovine kamionima i vozom do pilane. Bez mosta, gateri bi radili s umanjenim kapacitetom, a planirano je da se šumska oblovina izvozi, obrađena prema kvalitetu u pilani, što bi bilo dovoljno za razvoj i za redovnu plaću radnicima, dok se ne steknu uvjeti za proizvodnju lesonita, laminata, namještaja.
U julu, kad je Drina bila do koljena, pa se bez imalo muke mogla pregaziti, krenulo se sa gradnjom mosta. Gradili su ga na mjestu gdje je u ratu srušen stari, željezni most. Kamioni su dovozili zemlju, a radnici su je danima u civarama spuštali u Drinu. Kada su je dopola suzili, Drina je tekla lijevom polovinom korita. Na tom zemljištu u koritu rijeke, od bukovih trupaca podigli su visoku skelu, klanfama i sajlama je utvrdili i zategli, a onda na obali napravili betonsko utvrđenje s kojeg su pomoću skele gradili polukružno korito za beton od dasaka za nosivi luk mosta. Sve su radili ručno, s lopatama i civarama, bez ikakve mehanizacije. Od jutra do večeri. Nasipali su beton u civarama u polukružna korita za nosivi luk, sve do pola Drine, dokle je dopirala bukova skela. Deset dana su se odmarali, dok u poluluku nije stvrdnuo beton. Onda su na njemu dizali betonske stubove za cestovnu traku. Već su zašli duboko u jesen, kada su ove poslove završili. Betonska konstrukcija poluluka sa stubovima svom težinom pritiskala je bukovu skelu, kako su to izračunali njemački stručnjaci, pa su bili sigurni da je Drina, koja je već nadolazila, neće odnijeti. To je značilo završetak radova za ovu godinu.

Do kraja godine, Martin i njegovi strojari sa našim radnicima, montirali su šest gatera i brentu, a za ovu liniju kačili su i druge, male mašine za obradu oblovine. Strujne radove izveli su naši, samouki električari.
Uz pomoć građevinaca, jednu staru, poveću, zidanu kuću, s koje je otpadao malter, naši novozaposleni radnici su preuredili u školu sa osam učionica i prostorijama za direktora i sekretara. Prije ulaznih vrata, betonirali su stepenište, a velika ulazna vrata od bukovine u pilani je napravio Momčilo, stolar visoke klase. Bila su teška, pa su dovezena na traktorskoj prikolici. Ispred stepeništa, uredili su manje dvorište, koje su omeđili drvenom ogradom.
U julu naredne godine, na lijevoj strani, nanosili su zemlju i rijeku tjerali da se provlači između bukovih stubova urađene skele, a sebi ostavljali prostora za drugu skelu. Sve ovo su završili za nekoliko dana, a onda krenuli sa gradnjom nove skele od bukovih trupaca. Sve su radili kao na desnom poluluku i stubovima na njemu. S lopatama i civarama u rukama, razmišljali su o cestovnoj konstrukciji na luku.

Kada su radove dotjerali do cestovne konstrukcije, sa skele je pao radnik Šero. Hodao je po luku, a onda se zagledao u Drinu. Zurio je u drinske dubine, a nije mogao ništa drugo vidjeti osim starog željeznog mosta. Upirao je prstom u njega, kao da je nešto vidio u njegovoj potopljenoj konstrukciji. Onda je uzviknuo, da su svi čuli na skeli, čak i oni koji su bili na obalama:
– Eto me tebi, babo!
I poletio. Svom težinom pao je u Drinu na željezni most, koji je virio iz vode. Drinom je potekla krv, a Šero je ostao zapetljan u željeznoj konstrukciji starog mosta. Radnici su trčali obalama Drine, dovikivali se, nisu znali šta da rade. Na veliko iznenađenje svih, dotrčali su dvojica mađih, koji nisu radili na mostu, poznati kao lendohani i šverceri svim i svačim, Klanfa i Faći. Slučajno s brda sve su vidjeli i krenuli u pomoć. Između se nosili su mali drveni čamac s veslom i konopcem. Spustili su se niz obalu, iznad željeznog mosta, a onda u čamac. Kada su došli do mosta, Klanfa se uhvatio za željeznu ogradu mosta, što je virila iz vode, a Faći se bacio iz čamca u Drinu. Zaronio je u konstrukciju mosta i za nekoliko trenutaka isčupao Šera iz savijenog željeza. Klanfa mu je pomogao da ga smjesti u čamac.
Glava Šerina je bila razmrskana.
Prolazili su dani, a da baš niko od radnika koji su došli iz okolnih udaljenih sela nije znao što je Šero poletio u Drinu. Otkuda njegov babo u Drini. Samo u selu iznad buduće pilane, ostarjeli Kašmo se na sijelima sjećao Šerinog baba. Zajedno su išli u školu, u istom se danu oženili, dobili sinove i kćeri, a kuća im bila jedna do druge. Nije bilo dana, a da njihove familije nisu radile na zemlji, ili se starali o stoci. Navečer bi se s familijama okupljali i prepričavali šta su uradili toga dana, a šta im je ostalo za sutra. Kada bi na sijelima, iza rata, Kašmo, po ko zna koji put, počeo o Šerinom babu, svi bi umah, s kažiprstom na usnama, trčali prema njemu, išareteći mu da ne priča, dok bi drugi zatvarali prozore da ih ko ispod kuće ne sluša. Kašmo bi prekidao, pognuo bi glavu i s mukom srkao zrak:
– Kašmo je preteko, a dokle će, Onaj znade.
Opet oko Kašma, s kažiprstom na usnama. Šaptali su da ga je đavo opet uzeo pod svoje.
Nova pilana puštena je u pogon trećeg oktobra 1948. godine. Za samo nekoliko minuta gateri su izrezali prve kubike građe. Nije prošlo mnogo, a cestu na polukružnom luku su betonirali, a onda i asfaltirali. Bilo je lijepo vidjeti veliki most sa jednim lukom kako se polukružno izvio iznad Drine. U skladu i mjeri, kako je to zamislio naš arhitekta.
Nakon obavljenog zadatka, njemački vojnici, uz svoje pjesme i šajkače u zraku, odlazili su svojim kućama. Do Sarajeva su ih prebacili pilanski šoferi teretnim kamionima „tamićima“. Neki su ostali da žive u barakama. Među njima su bili Martin i Gerhard.
Ostalo je još da se preko mosta pruži pruga, poveže sa onom prijeratnom od Miljevine, pa bi šumsku oblovinu mogli dovoziti i kamionima i vozom. Tada bi pilana radila u punom kapacitetu. Došla je i frontovska brigada iz Gacka, gradila jedan krak pruge. Počeli su i radovi na izgradnji vodovoda do pilane i kolonije. Naši radnici podigli su još dvije barake: manju, za smještaj novih radnika i veliku, za menzu.

Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani

fotografije preuzete sa:www.boija.com – Jugoslavienresan 1953 (http://www.boija.com/archive/jugoslavien1953.htm)
oprema teksta:focanskidani

AUTOBUSKA STANICA – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 1. dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Počinjemo objavljivati dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

AUTOBUSKA STANICA       (1.)
Autobuska stanica grada koji je, osim jedne unikatne džamije, KP Doma, slavnih kapedomaca i Oskara, izašao na glas sa svoje stanice. Kakav grad, takva mu i stanica, koja mu dođe pa skoro poput lične karte: zadije se za oko i onom koji prvi put iz svijeta dođe, i putniku namjerniku, i onom koji se zanavijek od kuće u bijeli svijet otkida.
U jednoj slici: autobuska stanica je poštanska markica na razglednici grada.
I šta se sve tu nije sleglo: seljaci, po strani, na nabreklim hararima, sjede li sjede, motaju škiju i šutljivo dime; povratnici iz pečalbe, s gomilom kofera, velikih i malih, studenti, vojaci, uznici-nevoljnici, sa sjajnim narukvicama, pod plavom pratnjom. Između njih tkaju li tkaju, prošivaju se, udijevaju, gradske dangube, klošari, džeparoši, velike i sitne ribe: ta, stanica je i prilika za lov u mutnom.
Odrvenio, u mjestu cupkaš, za suncem gledaš, listaš u mozgu adresar s rođacima, do u deveto koljeno: dan na izmaku, valja gledati konaka!
Preda te pada lik, ni vidio ni čuo, bljesak ručnog sata zasjeni ti oči:
– Buraz, dvadeset maraka, dvadeset četiri karata, suho zlato, otac mi ga namro, zakleo me sa oba svijeta da ga ne skidam s ruke, ali … buraz, nevolja, šta ćeš! Tek što ga s ruke smakoh, učini se da mi se suši ruka. A brat je brat, leži tu kod vas, na pravdi Boga, a znaš kao i ja, čitam ti u očima, dobar si čovjek: dvojica bez duše, jedan bez glave. Izgorjeću od stida ako mu dođem mahajući šaka…
Pa prstenje, farmerke, iz Italije, kožnjaci iz Turske: prepišaj hoda od stanice, autobus ti neće pobjeći, šta te košta da probaš!
A džeparoši baška kivni na seljaka. I što ti je seljak: džepove osigurali, prvo bašlijom, pa kao to nije dovoljno, ušivali iglom unakrst, a ćese s parama, svezane mrtvim uzlom o svitnjak nosili u gaćama. I gdje god da se djene: u sud, bolnicu, u prodavnicu, malo-malo – s rukom među noge, ama za svaki slučaj. Što ti je težak: ni stida, ni srama!, odmahuje gospoda glavom za njima. Odatle im ta navika, ostala im u krvi, prenosi se s koljena na koljeno. I kad postanu i sami gospoda, domognu se i najviših položaja, po nagonu ruka im leti dole – ali ćese tu već odavno nema. Da otpočinu, dušu da povrate, na klupu, na trgu, zasjednu. Raskorače se, i gospodi prvo što u oči pada – njihove mošnje. I gospoda i gospođe, da li je zavist ili ljubomora, nikako pogled da otkuju s nabreklih seljačkih mošnji.
– Ama, otkuda im onolike mošnje?- gospođa će, poprijeko gledajući u dragana. On, pozelenio od muke, ostale joj oči na mošnjama, će jetko:
– Ma kakve njihove mošnje! Ono su ti kile. Okilavili od tereta – kaže a nije siguran ni da je to istina, još gore, niti da je gospođu ubijedio.
Hambo, iz Jabuke, kad za dobre pare pazari jaram volova, đavo ga navede da zakonači u Hanu. Unio na sebi miris zemlje, štale, volova, no sve je to neutralisano mirisom para. Ko ovcu na so, namamili ga na kocku: i oba vola, s očiju ih nije skidao, dok dlanom o dlan, ajnc mu ih odnese iz oka. Jedva živ do kuće, da padne na postelju: tugo golema!, oblaze ga kao kad se ide na žalost.
E, sad, do po mošnjama: kako poznati seljaka? A ponajprije po hodu: nenavikao na tvrdinu, hodi asfaltom kao po jajima – osim ono nešto zime, cijelu godinu bos, noge mu raskvasaju: čovjek u godinama, a lanjske cipele tijesne, pa kad ih, na jade, nazuje, dođe mu kao da je potkovan.

Autobus nije mrtva stvar, prije je neki živi stvor, o tom svjedoči jezik: može pobjeći, uteći, može te ostaviti, moraš ga imati na oku. Kad svi
digli ruke, predali se, kad: evo autobusa! Jedva da je autobus, prije je utvrda koju ti valja osvojiti, na prepad. Kao začudo, otvaraju se vrata, na njima kondukter Krnjo. Prve mu riječi: Ustuk, stoko! Pa i one s kartom u ruci iskosa gleda, sa sumnjom, i odšuti, odmahne rukom, udari po ramenu, kao da stoku u tor javi, što znači: prolazi!
A ostali, bez karte: de budi dobro dobri, i smiluj Krnja. I koga upusti, stoji dok ne udrveni, nije pod milost: Krnjo ima cijenu, dobro je skup. Na oči, ništa mu ne fali, nigdje ni obijen niti načet, pa zašto, „Krnjo“? E, to se vidi tek kad progovori. Ne trebaju to biti ni kvrgave riječi, kao: srebrn, smrtna, grdna, strn; čak i na onim svilenim riječima, iz punih pluća što svim svojim vokalima pjevaju, Krnjo bi zatrokirao.
Otuda mu ime.
Prepričava se: rebri se Krnjo na „vratima spasa“, autobus pun, gleda na koga milost da izlije, kad preda nj ispade čovjek: jako otpustan iz bolnice, hronična upala prostate. Sve kopneći, čovjek kumi, bogoradi, a Krnjo se češka iza uha, kao misli: hajde de srce, jetra, bubrezi, pa i mozga neka kad ga je već đavo donio, sve, sve, ali: prostata!, pa će ti:
– Šta-šta-šta mu to pa do-do-đe to pro-pro-pro-stata?
Dobri čovjek, videći gdje je krnjav, uzdajući se u bratstvo i jedinstvo nevoljnika, oborene glave, u po glasa i riječima punim poštovanja:
– E, dobar si čovjek, čuješ li ti sebe kako govoriš? Kako ti govoriš, ja ti, Bogom brate, tako mokrim.
Ponada se. Prevari se: Krnjo mu zalupi vrata ispred nosa, i bonik osta iza autobusa; zaplamenio se, s prepunom kesom mokraće u džepu.
Na stanici se uvijek nešto dešava. Šta, nešto!, dešava se živi život.
Nekako, tako to i priliči – da se i u ovoj priči krene sa stanice.
Narod kipti, ključa od čekanja. I djeca, koju inače ne možeš saviti u kuću, začudo bi i djeca kući – i sutra im pak valja u školu. Oni rijetki, stariji, čekaju prolazne autobuse. Samo radnici imaju svoje. Sve su oči gladne autobusa. Gledaju jedni u druge, a u svakom pogledu: pobogu, brate! Mala je ova stanica za ovoliko čekanje, nema se tu mjesta da se izbjegne vreva, ni načina da se nikom ne stane na žulj. Najbezglaviji su školarci: ucrvljali se od duga čekanja. Vrpolje se, gužvaju, češkaju, misli nigdje da im se stane.

Napokon, sreća i Bog!, sve se okrenu: baš kao da su na njega, a i ne znajući, sve vrijeme čekali: iz bifea „Ćehotina“, do autobuske stanice, pred njih izlazi pijani, s nosom i bradom, niko drugi do Oskar. Kao da su svi čekali na Oskara, zamalo zaboraviše: ili su pošli ili su došli.
Skoliše ga sa svih strana.
U razdrljenoj, tamnoj, prljavoj košulji, sa dva-tri zakopčana dugmeta, ispod koje se bijelila žutim isflekana potkošulja, u starom, crnom, poderanom kaputu, i pantalonama spuštenim preko vojničkih kundura do zemlje, stajao je kipom. Dođe, prije strašilo za ptice, nego čovjek!,
u svakom slučaju: neko koga je priroda izdvojila od svijeta. A on to hoće još i pokazati: propinje se na prste da ga se vidi.
S malo kose iznad čela, neobrijan, sitnih čigrastih očiju, špicasta nosa, klempavih ušiju, osrednje visine, više mršav no što bi bilo potaman.
Sastavi ga, Osko! – zagalami razroki žgoljavac sa strane.
Oskar se isprsi, podiže glavu uvis i rukama sastavi bradu s nosom, kao da čeljusti nema, a onda spusti ruke i sturi glavu naprijed, svima da pokaže šta je sve on za njih u stanju uraditi. To su tražili. I dobili.
Zaokrugli glavu, smanji bradu, sad je ona gore, a vrat ostao dolje, no se izdužio. Oskar – drugi čovjek. Prkos u bradi, prkos mu u nosu, jednom riječju: sav u prkosu!
Narod traži. Oskar daje.
Cika i vriska. Sjatili se oko Oskara. Hoće da ga dodirnu kao zvijezdu. Sretni. Zaboravili su i na autobus. I kad autobus ne ide, i kad ih ništa ne ide, kad … u pomoć ide Oskar! Neka njima Oskara: autobuse neka nosi đavo, viđaju ih svaki dan, a Oskara kad izađe iz „Ćehotine“.
Vidjeli su što su htjeli vidjeti. Razdrljena košulja do pupka, a on: s bradom uvis! Slika za ne baš svaki dan. I još jedna slika. Debela, tamna, brazgotina spuštala se od desne vilice, malo ukoso, do ispod vrata i uranjala u gornju kost grudnog koša. Kao da ga je davno neko nekad naklao i tako ostavio. Štono riječ: živ klan, nedoklan.
Ova brazda na njegovom vratu nije umanjivala vrisku, ni ciku. Ni truni sažaljenja, samo osionost nad beskućnikom, koji ništa i nikog svoga nema. Da li zbog toga, ili zbog tog njegova biljega, osjećali su se nadmoćniji. I uzvišeniji. Oskar ih je rasteretio čekanja, pa su se mogli vratiti sasma sebi.
Čim junak odvoji bradu od nosa, drugi je Oskar. Kao i oni: običan, svakidašnji, ne zapinje za oko. Opet se začu:
– Sastavi ga, Osko!
A Osko, pijan, lelujao je pred njima kao dim iz fabričkog dimnjaka. Otvori usta, razrogači čađave oči. Vidjelo se da nema ni jednog zuba. Zapjeva:
„Moj mitraljez ne silazi s leđa, dok na Trstu ne bude li međa.“
Svi se smiju, samo jedan, postariji „stručno“ upita:
– A što Trst nije naš?
Oskar, iako pijan, nakostriješi se obrvama na njeg. Kao da ga je čekao, odgovori:
– Izdali nas Rusi.
– Zar, opet? – oču se isti onaj glas.
– A šta biste vi htjeli, gospodine? – odgovori mu Oskar, a iz bezubih usta poče mu kuljati smijeh. U prvi mah zagasito mukli, u trenu prijeđe u resko stepenasti, koji je u krugovima padao među svijet. Kao kada se u jezero baci kamenčić. Njegov smijeh prihvati i staro i mlado. Tresla se autobuska stanica. Dogodio se Oskar, po ko zna koji put. Svi se smiju, a ne znaju što će ovdje Trst i Rusi. Nije im do politike. Dovoljan im je Oskar. On je smijeh, a oni gladni smijeha.
Sve ovo sa strane posmatra mladi milicioner, zvani Mire. Autobuska stanica je njegova zona odgovornosti. Nije mu ovo bio prvi susret Oskara i naroda na stanici, no: nikad više svijeta, niti su ovoliko kasnili autobusi. Njegovo je bilo da pazi da šta narod ne uradi, što ne bi bilo drago njegovom kamandiru, a ne daj Bože da to još njemu dođe na sto dok je on dežurni. Ode služba, a i on s njom. Na stanici je uvijek bilo cirkuzijade sa Oskarom, a ovo je prvi put da ima i politike. Otkud Rusi s Oskarom! čudio se Mire. Morao je ovo zaustaviti. Rusi će doći do komandira.
Plivajući rukama u zraku, kroz buru smijeha probi se do Oskara. Svijet kad vidje Mireta do Oskara, smijeh odjednom presuši. Mire se izdera na Oskara:
– Prekini! Ti znaš što Trst nije naš!
– Ni tebi nije lako – pomirljivo će Oskar.
Opet cika i vriska. Mire se zbuni.
– Zagrli ga, Osko! – neko se ču.
Kao orao Oskar krili ruke i krenu prema Miretu da ga zagrli. Samo što mu priđe, Mire ga hvata za obje ruke, podmeće mu rame te preko sebe baca na zemlju. Podiže se prašina. Muk na stanici.
Oskar jeknu na zemlji. Opirući se rukama o zemlju, ustaje, pa dugo otresa prašinu sa sebe, pa jednu kaže:
– Neka naše narodne milicije.
Zatim se uspravi, i nekako kao i bez njega, same mu riječi pođoše:
– Kako me samo baci, ko da sam klasni neprijatelj.
Opet smijeh na autobuskoj stanici. Mire će njemu:
– Eto, izdadoše te Rusi!
Mire krenu kroz narod koji se razdvajao da prođe vlast. Oskar zapjeva za njim:
„Majka me kara, otac me kune, dabogda, Osko, šišo majmune.“

Samo što završi, začu se tresak ispod njih, kod onog malog parka do mosta. Plač. Svi pogledaše tamo. Djevojčica crvene kose, u šarenim hlačama, s majicom preko, pala sa biciklom na trotoar pored ceste.
Plače, drži se za nogu. Ne ustaje.
Oskar u trku, kao da nema ni kapi „kruške“ u njemu, poleti do djevojčice. Uhvati je ispod ruku i podiže. Ona stade na obje noge. Prestade plakati. Sagnula se, gleda ranu na koljenu. Utom, odnekle, izbi dotrajali sedamdesetogodišnjak Salem, hamal i čistač cipela. Pred sobom je gurao duga kolica u kojima je prevozio namještaj. Čim vidje krv, ode do kraja kolica i iz jedne nahtkasne izvuče bijeli zamotuljak. Diže ga uvis i kaza Oskaru:
– Hansaplast!
Nevješto ga raspakova, dođe do djevojčice i njime obujmi povrijeđeno koljeno. Oskar podiže biciklo. Ona polahko, zbunjeno, s biciklom pored sebe, krenu prema mostu.
Oskar je stiže, a hansaplast se crvenio na koljenu. Pomilova je po kosi:
– Ti sparila kosu sa koljenom.
Crvenokosa se nasmija. Oskar se vrati Salemu:
– Otkud znaš da je u natkasni hansaplast – upita Salema.
– Stvari su jedne stare doktorice. Šta bi drugo moglo biti u natkasni, odgovori mu Salem.
Nadničarski se nasmijaše i zagrliše. Narod se postidi. Niko ni riječi.
Uto dođoše autobusi iz više pravaca. I odoše. Završi se „oskarijada“. Pusta osta autobuska stanica.

Oskar je htio u koloniju. Prepuni, svi autobusi odoše.
Oskar Kuštek osta sam sa sobom, a bez sebe. Sebi sam nije dovoljan. Zato će on sutra u koloniju.
Mirsad SINANOVIĆ

 

KOLONIJA – roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

 

PODUHVAT VRIJEDAN PAŽNJE : PORODIČNO STABLO STARE FOČANSKE FAMILIJE AVDAGIĆ

PODUHVAT VRIJEDAN PAŽNJE : PORODIČNO STABLO STARE FOČANSKE FAMILIJE AVDAGIĆ

Poštovani, moje ime je Amir Avdagić, otac i ja smo rođeni u Tuzli. Djed Fadil Avdagić je za vrijeme genocida u 2.svjetskom ratu izbjegao iz Foče za Sarajevo, a potom se zaposlio na željeznici u Tuzli.Ranije smo imali porodična okupljanja u Sarajevu gdje živi većina familije i ima urađeno porodično stablo.Htio bi proučiti i doraditi stablo, te građu i sve u vezi porodice Avdagic. Ako bi me mogli uputiti na izvore ili osobe bio bi zahvalan. – napisao je u svome javljanju Amir Avdagić iz Tuzle. Ako neko ima više podataka i više dokumenata o familiji Avdagić neka se javi Amiru.

Foča, nekada, Avdagića sokak  – Ulica znana kao “Niz/uz Delikates” (Ive Lole Ribara)

Foča, nekada, Avdagića sokak  – Ulica znana kao “Niz/uz Delikates” (Ive Lole Ribara)
Zdravljak, pa Dom armije (Centar za kulturu),trafika, prodavnice,kuća Trhulja (poslije izgrađena zgrada tzv “Elektroton” i Trg fočanski), a ima tu i kaldrme…

Foča, Avdagića sokak (Ive Lole Ribara) – Dom JNA, trafika, na drugoj strani Delikates

kuća Idriz bega Avdagića – Begova kuća

Zaboravljena Foča : Begova kuća – kuća porodice Avdagić
Begova kuća u mahali Ortakolo ( u centru/srcu Foče).
Ovo je kuća Idriz bega Avdagića iz polovine XVIII vijeka,
u mahali Ortakolo, adaptirana poslije Drugog svjetskog rata,
prije šezdesetih i stavljena pod zaštitu.
Fočaci ovu kuću zovu Begova kuća.
Čuvena fočanska familija Avdagić bila je prilično imučna, baš kao i ostale stare fočanske familije. Poznata je Avdagića Luka, kad se pođe prema Miljevini.
U vrijeme tzv SFRJ oduzeto je/nacionalizovano imanje familije Avdagić na Brodu na Drini – gdje je napravljen tadašnji gigant drvne industrije ŠIP “Maglić”.

 

priredio:Kenan Sarač
fotografije:Amir Avdagić/focanskidani
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

[IZ HISTORIJE FOČE] : Nekoliko požutjelih fotografija (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/12/14/iz-historije-foce-nekoliko-pozutjelih-fotografija-foto/

Begova kuća u Foči – kuća porodice Avdagić
https://focanskidani.wordpress.com/2017/08/25/begova-kuca-u-foci-kuca-porodice-avdagic/

FOČANSKE STARINE : MEKTEBSKA KNJIŽICA RABIJE BAČVIĆ (1934.) IZ 1939.

FOČANSKE STARINE : MEKTEBSKA KNJIŽICA RABIJE BAČVIĆ (1934.) IZ 1939.

Da ne bude zabune knjižica je štampana u Sarajevu i na fotografijama je Sarajevo i Mekka.

priredio:Kenan Sarač
fotografije:focanskidani
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

Asima Bačvić : Opet će sunce sjati Bosnom

Opet će sunce sjati Bosnom

( Juni 1994. )

Srce moje prepuno je boli

Plačne oči svjetlo ne vide

Ali hrabrim žeim pjevati

Ne umire onaj ko Bosnu voli

Pjesma dušu opija milinom

Slutim miris zrelih grozdova

Ta zemlja je moja sudbina

Vreli kamen, Hercegovina

Opet će sunce sjati Bosnom

Donijeće behar lijepi maj

Ja ću proći kroz sokake stare

Mome bolu, tada doći će kraj

Asima Bačvić

fotografija: focanskidani
oprema teksta:focanskidani

Asima Gičević : Amanet Hasana Nazira

 

Amanet Hasana Nazira

 

Foča, 16.11.2019

 

Mjesec je rebiu- l-evvela, božijeg poslanika Muhameda a.s.  Organizuju se brojne svečanosti tim povodom. Pitala sam se da li će se nešto organizovati i u novoizgrađenoj džamiji Aladža u Foči. Imam želju salavate uputiti baš na tom svetom mjestu koje je za pokoljenja izgradio Hasan Nazir, a vijekovima je okupljala dobre ljude, Fočake i putnike namjernike. Čini mi se da nije bilo nje, ne bi bilo ni „zlatnog doba“ mog rodnog grada, kada je na vrhuncu postojanja u 15. i 16. vijeku bila središte Hercegovačkog sandžaka. Ponovno rođenje Aladže, nakon njenog rušenja u prethodnom ratu, doživljavam i kao rađanje nade za našu svjetliju budućnost. Kada ona postane opet mjesto okupljanja „dobrih ljudi“ možda nam svima krene na bolje.

Upravo u ovimrazmišljanjima me zatekla vijest da će se 16.11.2019 održati mevlud u Aladža džamiji. Ujutro, kada sam izašla iz kuće razmišljala sam kako otići u Foču, da li postoji ikakva mogućnost, kad ugledah dugu. Shvatila sam to kao znak da će mi se želja ostvariti.

I zaista, nije prošlo ni 2-3 sata kada se javila meni nepoznata gospođa iz viber grupe na koju sam postavila vijest o mevludu. U poruci je stajalo da udruženje Kewser organizuje odlazak u Foču i da se mogu prijaviti.

To jutro kada smo krenuli je više ličilo na proljetno, nego na  pozno jesenje kako mu pripada po kalendaru. Putnice raspoložene, sve dobro organizovano. Na početku putovanja obratila nam se predsjednica Udruženja i pročitala odlomak iz knjige „Žrtvovanje vuku“ Mirsada Sinanovića. Odlomak se odnosi na rušenje Aladža džamije u avgustu 1992. godine. Nekadašnji profesor SH jezika, a sada renomirani BH književnik je iscrpno i upečatljivo opisao događaje koji su prethodili rušenju, samo rušenje i reakcije tamošnjih stanovnika, svjedoka ovog nečasnog čina. Ova priča me podsjetila na period 1980. – 1992. god. prošlog  vijeka, kojeg pamtim po „nezdravoj  atmosferi“ , koja se osjećala u zraku i na ljudima: netrepeljivost, nepovjerenje, malodušnost i nedostatak iskrenosti u svakodnevnim razgovorima na ulici i u školi. Posrnula privreda, firme u gubicima, ulice napola osvijetljene i „agonija čekanja“.  I desilo se, što se desilo. Ubistva, silovanja, mučenja, ponižavanje, protjerivanje, samo zbog imena.

U autobusu nam se obratila i članica udruženja „Žene žrtve rata“ koja je rekla da neće ovom prilikom pričati o tome šta su sve preživjele, već želi reći da su one otvaranje obnovljene Aladža džamije u Foči šest mjeseci ranije, u maju 2019. godine, doživjele kao ponovno rođenje.

A ja sam sve vrijeme tokom putovanja, kao i pred samo otvorenje džamije osjećala bojazan da se neće puno ljudi odazvati, jer je u ljudskoj prirodi da se bolna sjećanja potiskuju duboku u duše i srca, i da guraju sve što podsjeća na njih  daleko od sebe, kako bi bol bila što manja.

Ali sam se i ovaj put prevarila. U Aladžu smo ušle među prvima. Kasnije su počeli ulaziti u grupama, stari i mladi. Začas se džamija napunila. Poredali su se safovi, pa između njih još po jedan. A onda se razmilio zvuk ezana, i srce zatreperilo od sreće i uzbuđenja, jer  su „neljudi“ mislili da se ezan ovdje više nikad čuti neće, i da se više nikad „dobri ljudi“ neće okupiti na desnoj obali Ćehotine. Ubrzo se zvucima ženskih i muških glasova napunila unutrašnjost džamije. Stopila se božija riječ ljudskih glasova zajedno sa šarenilom oslikanih zidova najljepše džamije na Balkanu. Narandžasta, crvena, plava, zelena i zlatna nadopunjuju jedna drugu, kao što glasovi safova nadopunjuju glasove imama i učača. Sunce se probija kroz okrugle ureze prozorskih stakala, bacajući snopove svjetlosti na safove, dajući im izgled zlatnih niti.

I tada mi postade jasno, da je upravo ta igra zvuka, svjetlosti i boja ono što pamtim iz djetinjstva, kod prvog susreta s Aladžom, i što nisam doživjela ni u jednoj drugoj džamiji. Da li je to od odbljeska rijeke Ćehotine u neposrednoj blizini, ili je to sjaj duše Nazirove i svih „dobrih ljudi“ koji su u ovoj božijoj kući dovili, ne bih znala reći. A možda, sve to skupa čini ovo mjesto uzvišenim i posebnim, tako da čovjek poželi da se vrati. Znao je to, sigurno i naš Fočak Hasan Nazir, da će se zbog nje vraćati kako Fočaci, tako i svi „dobri ljudi“ koji su je pohodili.

 

Asima Gičević

fotografija: focanskidani
oprema teksta:focanskidani

KOME SMETA KENAN SARAČ KOJI PIŠE O GENOCIDU NAD BOŠNJACIMA???

KOME SMETA KENAN SARAČ KOJI PIŠE O GENOCIDU NAD BOŠNJACIMA???

POVRATAK UDBE, OZNE I KOS-a NA VELIKA VRATA U BiH!!!

ODGOVORIĆU SVIMA – IDEMO DALJE… NASTAVLJAMO PISATI… BILO KOME PRAVO, BILO KOME KRIVO…

SVE ĆE OVO JEDNOG DANA BITI SVJEDOKOM…

SVIMA ONIMA KOJIMA SMETA MOJ RAD ODGOVARAM SA PJESMICOM KOJU NEDAVNO NAPISAH MOREBIT IMA GODNU – DVIJE, NEBITNO.

 

priredio:Kenan Sarač

fotografije:Kenan Sarač

oprema teksta:focanskidani

Fočanska pjesma – Mervana Gogalija

Fočanska pjesma

Srešćemo se nekad u sokaku znanom
Lica promjenjena kose sjede
Oči će se prepoznati
Guta u grlu stišće
Srešćemo se slučajno nekad
Na Sastavcima Ćehotine u Drinu
Duše će se prepoznati
Guta u grlu stišće
Srešćemo se onako bez najave
Na Rivi , u Aladžanskom parku
Srca će se prepoznati
Guta u grlu stišće
Stranci u rodnom gradu
Nepoželjni
Guta u grlu stišće
Sretnemo se u snovima namjerno
Duša nam leti kroz fočanske sokake
Srca su nam sretna
Gute u grlu nestalo
Tećija mirnim snom spava
Čuva kosti naših predaka
Nas tamo sahraniti neće

Mervana Gogalija ,februar 2020.

NAJMLAĐI BORAC AR BiH

NAJMLAĐI BORAC AR BiH

Rijedak je slučaj da dijete od 13 godina uzme oružje u ruku i stavi se AR BiH na raspolaganje u odbrambeno-oslobodilačkom ratu. To se desilo sa mladim Fočakom Harisom.
“Ja sam se bojao za njega”, govori tadašnji Harisov komandant.
“Htio je svim srcem da bude uz nas, da učestvuje u bitkama”, – nastavlja kazivanje komandant.
“Sreća, ostao je živ. Dobro je bio ranjen”, dodaje komandant.
“Pokazao se kao dobar borac. Navešću jedan slučaj. Kad je bila akcija na Obarku, spasio je pet naših ljudi. U jednom trenutku spazio je četnike, dojavio je nama, i počeo pucati na njih. Sa trinaest godina je pucao iz kalašnjikova k'o borac od dvadeset i pet. Dobar, dobar borac bio.” – završio je kazivanje o najmlađem borcu AR BiH njegov komadant.

VIDEO:
Najmlađi borac AR BiH
Goražde

Ranjavanje najmlađeg borca AR BiH
Gorazde 15.8.1992.

zabilježio:Kenan Sarač

fotografije:screenshot/focanskidani

video:youtube

oprema teksta:focanskidani

Tužna priča o borcu AR BiH Ismetu Ganoviću koji je poginuo prilikom oslobađanja Prače 1992.

“Boli jer u borbi za opstanak jedino na šta se nailazilo je bilo ”koji je broj poginulih”, žalosno”, kazuje supruga poginulog borca…

“Osjećam, tek sada, da sam psihički jača da nekom se obratim (ne znam zašto), ali osjećam da moram, jer sam te 1992. vodila za ruku dva sina, a i trećeg (od djevera rahmetli),  prošla svašta nešto k'o i mnogi, a bol nosim još uvijek i nikada neće nestati” – dodaje.

Ismet Ganović, borac AR BiH od 15.04.1992. , poginuo u borbama za oslobađanje Prače 19.10.1992.

zabilježio:Kenan Sarač

fotografije:focanskidani

oprema teksta:focanskidani

 

FOČANSKE PRIČE : HALIDIN SAN II

Halidin san II

Poslije trnovitog pušestvija – zvanog prognanstvo i horora Foča 1992, pitam se da li je moguće riječima opisati barem djelić svega proživljenog.

No ipak pokušat ću.

Kao sirotica koja je ostala svog grada, bez toplog doma, bez brižnog  supruga bez voljene BRAĆE…bilo je normalno da svoj život posvetim svojoj djeci i bolesnim, iznemoglim i  ucvijeljenim roditeljima.

Prolazili su dani, bez cilja, bez kuveta, bez želje i za nastaviti život dalje.

Osjećala sam se jako iscrpljeno, nemoćno, povrijeđeno i prazno.

No moralo se ići bez obzira na sve, zbog djece, zbog roditelja, zbog dušmana koji su nas doveli silom u ovakvo stanje beznadja i siromaštva…

Išli smo od kuće do kuće, po napuštenim tudjim stanovima, po svjetskim podrumima.

Allah je spustio svoju milost na nas, podario kuvet i milost da sačuvamo razum, ugled i dostojanstvo.

Djeca su se školovala, roditelji vehnuli od tuge, a ja tražeći  posao kako bi im svima obezbjedila život dostojan čovjeka.

Bezbroj puta dolazeći kući zatekla sam ih kako nijemo zure u daljinu, sjede ispijaju kahvu sa plačnim očima.

Mislim da nikad više nikada poslije svega te tople, njihove plave oči, nisu imale sjaj.

Bile su nekako umorne od tuge, baš kao i moje sada kako vrijeme više  prolazi.

A vrijeme prolazi, ali tuga i praznina izgleda, kleta, nikad  neće, niti može.

I koliko god da je odbijam danju, dodje kleta i u san.

Koliko puta sam samu sebe upitala, Bože kako li je njima, kad mene ovako boli duša,  kao sestru, kao suprugu, kao prijateljicu, kako je njima kao roditeljima.

I dodje mi taj osjećaj sinoć u san.

Da osjetim kako boli srce Majke.

Usnih sve ono što osjetih i preživjeh u Foči 1992, samo što sam bila u ulozi Majke koja ne zna gdje joj je dijete u tom vrtlogu horora.

Kako je bilo mnogo ljudi u progonu koji su izbezumljeno i pomahnitalo bježali ispod četničke  kame, ja sam izgubila svoga sina u toj masi.

Uspjela sam dobiti kartu i propusnicu te ukrcati se u konvoj, ali moga malog sina nigdje nije bilo.

Vrištala sam, pomagala, grcala dok nisam samu sebe probudila iz sna dubokim vriskom.

Kako na počinak ne idem nikad bez čaše vode, popih gutljaj da se dozovem i zahvalim Allahu da samo sanjam.

Nema dana   da ne pomislim na svoje voljene žrtve, na roditelje, na sve Majke i na sve Bosanske Jetime…

Samo Allah zna ono što oni žive i ono što osjećaju…

Bože smiluj se svim ranjenim dušicama, a spusti svoju najveću kaznu na počinioce zlodjela.

 

Halida Konjo Uzunović

27.Januar 2020.

STRADANJE FAMILIJA KONJO, KLEPO, GERMOVIĆ, UZUNOVIĆ U ČETNIČKIM POKOLJIMA 1941. – 1945. I 1992. – 1995.

STRADANJE FAMILIJA KONJO, KLEPO, GERMOVIĆ, UZUNOVIĆ U ČETNIČKIM POKOLJIMA 1941. – 1945. I 1992. – 1995.

Naselje Vikoč, mjesto Husnići ,imanje Lice – opština Foča – lijepo mjesto gdje su živjeli moji djedovi. Živjeli skromno,čestito,radno svoj život baš onako kako dolikuje insanu bošnjačkome. Nisu znali mrziti, nisu htjeli klati, ni ubijati kao njihove komšije srbi koji su to itekako vješto i krvnički znali… Znaju to jedino oni koji su žrtve njihovog zuluma.

Što je meni interesantno i zapanjujuće jeste taj način njihovog mučenja, klanja, ubijanja, silovanja, što je prosto za jedan normalan razum uopšte nepojmljivo… Osobito za čestite, merhametli duše bošnjačke koje nisu znale ni mrava zgaziti. Naime u pokolju 1942. od strane četnika moja fina, mirisna nena Hadžira Klepo, majkina majka, /i dan danas osjećam njen miris i mehkoću i nježnost njene čiste šamije/… preživjela je strahovitu ratnu sudbinu 1942. -1945.  kada su im četnici upali u kuću. Tražili su naravno prvo zlato, pa onda ispitivanja, zlostavljanja, mučenja, silovanja, baš kao i sada 1992. – 1995. Zatvorili su je u sobu da im spremi zlato i sve što ima od vrijednosti, a onda su otišli na ognjište, naložili su tadašnje verige, da je prže, muče dok ne dadne sve što ima od vrijednosti, tako su joj zaprijetili. Dok su tako vršljali pomahnitali četnici žedni krvi po kući, sreća u nesreći moje nene Hadžire jeste to što je bio veliki snijeg i kako je kuća bila malo na podbrežju, tako su i bili snježni nanosi veći….dok su se četnici vrtjeli oko veriga moja hrabra nena je odlučila pobjeći kroz prozor i zatrpati se u te visoke nanose snijega. U to vrijeme bili su snjegovi veći i znale su biti i mećave, pošto je veća nadmorska visina. Tako je moja nena Hadžira i preživjela, naravno sa posljedicama, jer je prenoćila u prtini-snježnom nanosu, dok četničke hulje nisu otišle… Babovu mi majku, moju lijepu nenu Muriju Konjo, rođeno Germović, nisam nikada ni upoznala. Isti ti četnici odmah su je zaklali na kućnom pragu… Moj dedo Mujo Konjo je preživio, bio je invalid i vrlo teško se živjelo u tadašnje poratno vrijeme….

Moj otac Ahmet Konjo, također je imao težak život, prebolovao je tada trbušni tifus. Bez majke samo sa ocem- invalidom. Imao je i jednog jedinog brata Halima Konjo koji je nestao i kojeg nikada nisam ni upoznala, niti pronašla. Moja lijepa majka, Muša Konjo, kažu ljudi, da je bila ljepotica. Najljepša djevojka u kraju. Udala se za mog oca, tada je bio ubogo siromašno ratno siroče. Živjeli su kako su znali i umjeli, teško i trnovito. Kada je moj otac odlučio da se preseli u Foču, svi su tada govorili; odvede Ahmet djecu u grad da gladuju. Ja tada nisam bila rođena i šesto sam dijete svojih roditelja. Otac je bio veoma hrabar, odvažan i vrijedan čovjek.. Odlučio je demantovati komšiluk da neće biti gladni i siromašni. I bilo je tako. Postali smo jedni od najimućnijih porodica u čaršiji. Stekao je moj babo, moje siroče iz drugog svjetskog rata, ugled i veliko bogatstvo, čestitu i vrijednu djecu, suprugu vrijednu svakog divljenja, stekao je sve, čak i više od toga…

Njegovi zlatni sinovi Halim i Halid Konjo imali su prekrasan restoran Orijent u Prijekoj čaršji, nedaleko od Sahat kule, gdje se okupljala fina fočanska raja… sve do 1992 godine kada unuci i djeca od tih istih četnika iz 1942.  godine napraviše još grdniji pokolj 1992. ubiše mu zlatne sinove Halima i Halida Konjo, zeta Enesa Uzunovića, koji mu bješe kao sin, čestit i veoma ugledan čovjek… Rastjeraše kćerke po bijelom svijetu, bore se kao lavice, baš kao i njihovi roditelji u svoje vrijeme…. samo ima jedna razlika u nama; oni nam nisu pričali o zulumu i haramu četničkome , zato smo i doživjeli reprizu genocida 1942. -1992… Nisu nas htjeli zamarati ili nisu smjeli zbog nametnutog sistema bratstva i jedinstva zvanog yuga… Ali zato naša djeca i naši unuci moraju ovo znati,moraju ovo pročitati i ne smiju dozvoliti ono što smo mi doživjeli….

Halida Dida Konjo

TABACIMA TEKLA KRV NIZ SOKAKE 1941. – 1945. I 1992. – 1995.

TABACIMA TEKLA KRV NIZ SOKAKE 1941. – 1945. I 1992. – 1995.

piše : Nerkica Bešagić

Priča vjetar šapatom i  nijemi  žubor Drine, kroz bašče Tabačke, kako ljudi mogu biti neljudi,  kako zlo može da razara jedan grad.  A gdje je duša? Duša otišla.

Avdo  bio veliki i jako dobar čovjek. Sve što je radio , radio dobro i sa srcem.

Avdo se vratio iz rata (II sv. rata) i dugo je nosio partizansku kapu na glavi, čak i na splavarenje sa tom kapom otišao. Kada se vratio kući u Tabake, nikoga živog svog nije našao.

Roditelji  zakopani odmah ispod bašte njegove u staro tursko groblje,  gdje stajaše stara džamija. Tu i ostale Tabačke žrtve zakopane, između stotine godina starih nišana.

Avdo obilježio i napravio mezarje svojim roditeljima koje ubise čelnici iz Rogatice, baš u bašti ispred kuće. Sestra ubijena , mali brat ubijen.  Dugo je on svoje preostale mile tražio.

Dvoje sestrića našao u Domu za siročad.  Sestru našao  u Kotorskom.

Razočaran sistemom i ispitivanjima bivših četnika, odbio statut borca i partijska odlikovanja .

U Tabacima ostala samo siročad i par siromašnih žena  sa djecom i tužnim ratnim pričama.

Iako je u Sarajevu na Vratniku završio šnajderski  zanat kod Azizage Kumra , gdje ga je rat i zatekao , vratio se na svoje ognjište.

Tada u to vrijeme, Tabaci poslije rata, opustošena mahala sa siročadima , starim grobljem  i malom džamijom, bijaše godinama samo ćošak i mahala u Foči gdje tadašnji  Fočanski vlastodršci  nisu imali interesa   da bilo šta obnove . Srušili i oduzeli  staro groblje, a izgradili benzinsku pumpu. Avdo volio svoje Tabake i svoju Drinu . Imao i čamac dole .Rane i tugu nosio , pa otišao u triftare – splavare , da izgradi ponovno život .

Tek kada je umro u 50.-toj  godini života,  dođoše eto neka boračka priznanja…

Ovaj rat,  Foča i Tabaci, ponovo opustošeni.  Sa tužnim pričama ratnim i stradalim  porodicama. Mnoge buldožerom,  zakopaše ponovo u staro Tursko groblje ispod Avdova bašte.  Buldožerom izrovili groblje staro . Žrtve zakopane,  zagrnuli buldožerom, a staru džamiju sravnili sa zemljom.  Posjekli  lipe i bagremove, pa Tabaci ostaše i  bez mirisa lipa i bagremova. Česma Žgaljuša presušila.  I ona Šabanova pored ceste presušila.  Potok presušio, a bašće zarasle  u korov.  Priča vjetar šapatom i  nijemi  žubor Drine, kroz bašče Tabačke, kako ljudi mogu biti neljudi,  kako zlo može da razara jedan grad.  A gdje je duša? Duša otišla.

Mezar Avdin  stoji gore u Tekiji. Ovaj put neće se niko  tamo vratiti , a volila bih da znam kako su Tabaci dobili ime. Bila prije Pirina mahala .

Nastradale porodice u onome ratu , a i u u ovome ratu. Prezimena: Čulum,  Betevija,  Selimović, Hajrić,  Kolubara…

Fikret – Fiko Podrug, gore su Hukare neki , Lampa,  Lojo… U Tabacima su u groblju ekshumirani…Mislim prije možda 8 god., nekoliko žrtava. Njih 6-7 , nisam sigurna. Šaćirina kćerka.  Ćulumi – Nedžib i Fatima, sestra mu. Bitevije Munib – Duja i žena Raza.  Esma Hajrić…

Žene koje su se krile po kućama u Tabacima, vodili su na silovanja, a noću pljačkali i ubijali.  Komšije sa  Zastave su, njih par ne svi, opljačkali Tabačke kuće.  Avdinu kuću  su čak sve skinuli i srušili.  Hajrića kuću,  od Avdove sestre,  su zapalili…

(Nerkica Bešagić)

FOČANSKA JE TUGA PREGOLEMA : PREVILA – ZLOČIN BEZ KAZNE

FOČANSKA JE TUGA PREGOLEMA : PREVILA – ZLOČIN BEZ KAZNE
JOŠ UVIJEK NISU PRONAĐENI POSMRTNI OSTACI NASTRADALIH

Hadžiahmetović Mustafa (1933.), Hadžiahmetović (r.Muhović) Nefa (1939.), Hadžiahmetović Asim (1934.), Hadžiahmetović (r. Turulja) Emina (1935.), Hadžiahmetović (r. Kunić) Zejnija (1929.), Hadžiahmetović (r. Grebović) Malka (1922.), Avdibegović Hamdo (1938.), Avdibegović (r. Smajović) Hiba (1940.), Čavrk Abid (1928.), Čavrk (r. Šakrak) Fatima (1935.)…
Spomenute rahmetlije su civilne žrtve rata. Poubijani i spaljeni od komšija – četnika 1992.
Iako je od tada prošlo 27 godina niko nije odgovarao za ovaj gnusni zločin.
A i mnogi posmrtni ostaci žrtava još uvijek nisu pronađeni.
Na Previli je bio zatvor za nesrbe.
Pokušaji porodica da saznaju informacije gdje bi mogli biti posmrtni ostaci njihovih najmilijih su propali.
Uglavnom sve se završavalo na odgovoru komšija Srba da su ubijeni…

četnici na Previli 1993.

četnici se svake godine okupljaju na Stocu iznad Previle

priredio:Kenan Sarač/focanskidani
design:Kenan Sarač
fotografije:screenshot/Kenan Sarač

izvori/reference:

Foča 1992-1995. : žrtve genocida / Rasim Halilagić
Sarajevo : Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta, 2008.
497 str. : ilustr. ; 25 cm

Genocid nad Bošnjacima na području Općine Foča : 1992.-1995. : (prilog utvrđivanju žrtava) / Preljub Tafro, Bećir Macić
Sarajevo : Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, 2004.
461 str. ; 24 cm

Dokumentacija Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine

facebook

– Privatni izvori informacija…

FOČANSKA JE TUGA PREGOLEMA : DJETINJSTVO BEZ OCA, MAJKE I DJEDA

 

Dvanaestogodišnjem dječaku Jakubu Mandži četnici su u Foči ubili i oca i majku, a djeda odveli u nepoznatom pravcu.

NEMOJTE UBITI MOJU NANU, IMAM SAMO NJU

I roditelji Jakuba Mandže ubijeni su u Foči 1992. Godine. Ovaj dvanaestogodišnji dječak danas živi sa nanom Šaćirom, tetkom i tetićem na Ilidži. I Jakubovog djeda, 65- godišnjeg Husniju odveli su četnici 6. Septembra. Jakub zna koga je izgubio.

Tri Šaćirine smrti

„Prva je, dijete moje, kad su nam jednom navečer došli četnici kući i provalili ulazna vrata. Husnija je pobjegao na jednu, a ja i mali Jakub na drugu stranu. Drugu sam ti smrt preživjela sa Jakubom u logoru u Foči, kad su htjeli da me zakolju, a treću kad su mi pištoljem razbili glavu. I sada imam vidljive ožiljke, a i glava zna često zaboljeti“, priča nana Šaćira.

Krajem augusta 1992. Godine četnici su došli do njihove kuće u fočanskom naselju Donje Polje i tražili radio stanicu.

„Prijetili su da će me odvesti na most i ubiti. Posebno sam se plašila da me ne odvedu u KPD, gdje je već bio zatvoren moj sin Fuad, Jakubov otac. Da ne gledamo kako nas muče. Šta bih, onda sa ovim maksumom?“

Jakubovog oca Fuada zarobili su četnici već na početku rata u Foči. Uhapsili su ga sa puškom u ruci i nedugo zatim ubili.

Za Jakubovu majku Semku do danas se ništa ne zna. Nana Šaćira, njen suprug Husnija i mali Jakub ostali su u porodičnoj kući  u Donjem Polju do kraja augusta 1992. Godine. Tih mjeseci živjeli su kao u kućnom pritvoru i u svakodnevnom strahu kad će neko doći pobiti ih ili negdje odvesti. Onda su, krajem augusta, ne znajući kuda bi, svi „dobrovoljno“ otišli u tadašnji logor u fočanskom „Partizanu“.

Kolji je s leđa

„U „Partizanu“ je bilo strašno. Nakon šest dana boravka u ovome logoru, 6. Septembra, u našu sobu, u kojoj nas je bilo tridesetak, ušla su trojica četnika.“

Čim su prilazili njihovom krevetu, Šaćira je znala da su došli po njenog supruga Husniju. Jedan ga je držao visoko podignutih ruku, a dvojica su ga tukli. Kasnije su ga u nekom crvenom automobilu odvezli u nepoznatom pravcu.

„Kad je, dvadesetak dana kasnije, u našu sobu došao Sreto Filipović, komšija iz Donjeg Polja, rekao je da ga je odveo Miloš Ivanović na svoje imanje, da mu radi. Nadala sam se da će se nekad pojaviti, ali do danas ništa nisam čula za njega. Eto, nadam se.“

U „Partizanu“ su ih svakodnevno maltretirali, ubijali muškarce ili ih odvodili „u nepoznatom pravcu“.

Kad bi četnici ušli na vrata, mali Jakub ih je molio:“Nemojte ubiti moju nanu, ja imam samo nju!“ Kad su dolazili drugi put i tražili komšinicu Minu, rekli su da, ako nje nema, onda ona ide sa njima.

„Rekla sam da neću, a jedan od njih uperio je pištolj u mene, dok me je mali Jakub zaklonio. Umjesto metka u glavu, četnik me udario pištoljem nekoliko puta. Izgubila sam svijest. Ispod mene je ostala lokva krvi.“

Drugi put je četnik udario  cipelom u grudi i prijetio da će ih oboje ubiti. „Što je ne kolješ?!“, viknuo je jedan od njih.

„Ne možemo, dijete je pred njom“, odgovorio je. „Onda je kolji s leđa!“, naredio je drugi.

Srećom ušla je izvjesna Vida iz Orahova sa puškom u ruci i naredila im da je ne diraju.

Tako su iz noći u noć Šaćira i njezin unuk preživljavali besane noći.

U oktobru 1992. Godine razmjenili su ih za nekog srpskog doktora.

Došli su u Goražde, a podatle prošle godine na Ilidžu.

Najdraže  mu je očevo ime

Mali Jakub Mandžo uskoro će u četvrti razred osnovne škole. Otišao je negdje sa jaranima. Rekoše, na kupanje. Za to vrijeme nanine su oči pune suza, a lice blijedo. U isti mah, drago joj je što, eto, nekome može makar ukratko ispričati svoju bol.

„Šta, sine moj, da meni nešto bude, gdje bi mi on?!“

Reče da su dosad samo jednom malom Jakubu dali 50 DM ljudi iz „Igasse“. Ostali nisu ni upitali kako im je, kako žive.

Nana Šaćira brine se šta će sutra biti sa Jakubom. Sve dok se ona bude starala o njemu, neće biti problema. Ali, šta kasnije?

Jakub slabije priča. Samo kaže da mu je Fuad najdraže ime na svijetu. Tako se zvao njegov rahmetli otac.

 

priredio:Kenan Sarač

fotografije:Kenan Sarač/internet/screenshot

design:Kenan Sarač

oprema teksta:focanskidani

 

 

Izvor/reference:

Godine opstanka : ratni zapisi od Drine do Une / Mustafa Borović, Fuad Kovač ; [fotografije Fuad Fočo, Mustafa Borović, Fuad Kovač…

Sarajevo : TZU, 2001. (Sarajevo : Bemust)

383 str. : ilustr. ; 21 cm

USPUT ZABILJEŽENO : BIBLIOTEKA

USPUT ZABILJEŽENO : BIBLIOTEKA

Nedavno napisah jednu kratku pjesmu, onako.

INTELEGTUALCI=INTELEKTUALCI i ostale prisilđeldije
Kad u biblioteku krenem ja,
mnogima se kosa diže na glavi
(ako je imaju: kosu ili glavu).
A poneko i suzu pusti.
I ne tako običnu suzu.
Suzu zavidnicu.
Kao da hoće reći:-A što ne bih i ja u biblioteku išao?
Ali, ima on preča posla.
Neodložna.
I nikad obavljena.
A malo je falilo…

Kenan Sarač

I objavih je.

https://focanskidani.wordpress.com/2018/05/17/intelegtualciintelektualci-i-ostale-prisildeldije/

A današnji događaj iz biblioteke sasvim slučajno zabilježih. Ulazi onako sva napirlitana i onako sva važna i odvažna gospođa i odmah s vrata kaže:

• Tebe, nikad nema. Kad god dođem, nisi tu.
• A kada to dođete, gospođo.
• Subotom!
• Subotom ne radimo, gospođo.
• A nema te ni radnim danom. Kada dođem s posla oko pola šest.
• Gospođo, mi radimo do 5!

Okrenu se i ode bez pozdrava nepoznata gospođa. Da nije istina, mogla je biti anegdota.

Helem nejse, za neku simboličnu godišnju članarinu u Biblioteci možete pronaći i pročitati slijedeće knjige:

Srpski zločini nad Bošnjacima – muslimanima 1941.-1945. / Šemso Tucaković

Sarajevo : El-Kalem [etc.], 1995.

673 str. : ilustr. ; 25 cm

 

Sve bosanske bitke / Mirsad Sinanović i Sejo Omeragić

Sarajevo : DES, 2004. (Sarajevo : DES)

288 str. : fotogr. ; 24 cm

 

Godine opstanka : ratni zapisi od Drine do Une / Mustafa Borović, Fuad Kovač ; [fotografije Fuad Fočo …[et al.]

Sarajevo : TZU, 2001. (Sarajevo : Bemust)

383 str. : ilustr. ; 21 cm

 

Mama, moram im glavu dati — : stradanje vojnika – regruta u bivšoj JNA i njihovo spašavanje / Nihad Halilbegović

Sarajevo : Halkomex, 2002. (Gračanica : Grin)

387 str. : fotogr., faks. ; 24 cm

 

Genocid nad muslimanima, 1941-1945 : zbornik dokumenata i svjedočenja / Vladimir Dedijer, Antun Miletić ; [autor predgovora Vladimir Dedijer]

Sarajevo : Svjetlost, 1990 (Sarajevo : Oslobođenje)

XXXI, 881 str., [16] str. s tablama : faks. ; 25 cm

 

Putopis : odlomci o jugoslavenskim zemljama (knjiga I) / Evlija Čelebija ; preveo, uvod i komentar napisao Hazim Šabanović I

Sarajevo : Svjetlost, 1957. (Sarajevo : Oslobođenje)

292 str., 24 cm

 

Putopis : odlomci o jugoslavenskim zemljama (knjiga II) / Evlija Čelebija ; preveo, uvod i komentar napisao Hazim Šabanović II

Sarajevo : Svjetlost, 1957. (Sarajevo : Oslobođenje)

268 str., 24 cm

 

Foča : ponovljeni zločin i hronologija zločina 1941/45-1992/95. godina / Faruk Muftić

Sarajevo : DES, 2001. (Sarajevo : DES)

283 str. : ilustr., faks. ; 24 cm

 

Rat uživo : ratni televizijski dnevnik = War live on air : war-time TV news / Senad Hadžifejzović ; [English translation, prijevod na engleski jezik Saba Risaluddin ; foreword, predgovor Abdulah Sidran]

Sarajevo : S. Hadžifejzović, 2002. (Ljubljana : Mladinska knjiga)

429 str. : fotogr. ; 29 cm

 

priredio:Kenan Sarač

fotografije:Kenan Sarač/internet/screenshot

design:Kenan Sarač

oprema teksta:focanskidani

FOČANSKA JE TUGA PREGOLEMA : SVIREPO UBISTVO UGLEDNOG DOKTORA AZIZA TORLAKA

…i taman kad bi se učinilo da će dobiti svoje definitivne obrise, dođem drugi dan i vidim da je hrpa još veća… – izjavila je Nataša Zimonjić – Čengić,  o  genocidu u Foči 1941. – 1945., u jednom intervjuu. Tako, i ja, taman da pomislim da nemam šta više napisati o genocidu u Foči 1992. – 1995. pojavi se članak sa suđenja ratnom zločincu Ratku Mladiću. I mnogi detalji isplivaše na površinu…

Svirepo i okrutno ubistvo uglednog fočanskog liječnika, doktora Aziza Torlaka oduzima dah.

Svjedok kaže da su u junu 1993. iz zloglasnog koncentracionog logora, KP Doma, Miško Savić, Predrag Trivun, Zoran Samardžić i Miško Rašković odveli u kuću u selu Varizi. Tu su mu vezali noge, i objesili ga tako vezanog da mu je glava visila ka podu, a noge bile vezane za plafon. Ispod glave su naložili vatru. Cijelo vrijeme su ga udarali i iživljavali se nad bespomoćnim, nevinim čovjekom dok nije umro. Monstrumi. Krvoločne zvijeri.

628. In June 1993, Miško Savić, Predrag Trivun, Zoran Samardžić, and Miško Rašković took Aziz Torlak, a Bosnian-Muslim doctor, from KP Dom to a house in the village of Varizi, suspended him by his legs, lit a fire under his head, and beat him for four hours until he died.

Nažalost, slično doktoru,  je nešto ranije, tačnije u augustu 1992. stradao Miralem Ahmić u selu Potpeće, od ruku drugih krvožednih zlikovaca…

Fočanska je tuga pregolema…Neprebolna…

_ _ _

U istom poglavlju se spominje kako je presuđeni ratni zločinac Dragan Zelenović (umro) ubio Nedžiba, poznatog kao Điban, da je na Mostu Stradanja, željeznom mostu, kod zloglasnog KP Doma,  Milenko ‘Buši’ Burilo – taj je najozloglašeniji i najkrvoločniji zlikovac – od svih čuvara u KP Domu, ubio Halima Konja, da su Sponu ubili već pomenuti  presuđeni ratni zločinac Dragan Zelenović (umro) i (takođe) presuđeni ratni zločinac Zoran Vuković. Da su Munira Mačka iz Međurječja ubili presuđeni ratni zločinac Zoran Vuković, presuđeni ratni zločinac Dragan Zelenović (umro) i neprocesuirani ratni zločinac Janko Janjić (ubio se – raznio se bombom). Takođe se navodi da je Adija ubio jedan pripadnik jedinice Brana Ćosovića – Ćose…

 
izvori/reference:
…ali kada sam ugledala te kosti… Puno ih je bilo, svuda razbacanih, u velikim i malim gomilama, ili kao pojedinačni skeleti, neki su ležali u jednom komadu… Samo što ih i na ulici nisam sretala.
GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. – 1945. : Smrt do smrti…Priča Nataše Zimonjić-Čengić
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/04/genocid-nad-muslimanima-foce-1941-1945-smrt-do-smrtiprica-natase-zimonjic-cengic/

Skeleti pored Ćehotine
Nataša nastavlja: “Sedam dana je trajalo sabiranje tih kostiju, koje smo odnosili na jedno mjesto pored Ćehotine… Slagali smo ih kao drva što se slažu… Hrpa se svaki dan povećavala, i taman kad bi se učinilo da će dobiti svoje definitivne obrise, dođem drugi dan i vidim da je hrpa još veća…
FOČANSKI KRVAVI MOSTOVI 1941. – 1945.
https://focanskidani.wordpress.com/2018/09/16/focanski-krvavi-mostovi-1941-1945/
Okrutna i jeziva smrt Miralema Ahmića ne može niikoga ostaviti ravnodušnim. Miralem je živ spaljen od strane četnika, kojima je zapovjedao Bore Ivanović.
Foča četvrt stoljeća od genocida : Fočanske tužne priče iz 1992. godine
https://focanskidani.wordpress.com/2017/11/10/foca-cetvrt-stoljeca-od-genocida-focanske-tuzne-price-iz-1992-godine/

FOČA:Koliko još ima neidentifikovanih i neispričanih priča?
https://focanskidani.wordpress.com/2016/01/09/focakoliko-jos-ima-neidentifikovanih-i-neispricanih-prica/
SVJEDOČANSTVA O GENOCIDU U FOČI – od 312 do 372 strane – IT-09-92-T – 22.11.2017. – slučaj Mladić ICTY
https://www.academia.edu/41397868/SVJEDO%C4%8CANSTVA_O_GENOCIDU_U_FO%C4%8CI_-_od_312_do_372_strane_-_IT-09-92-T_-_22.11.2017._-_slu%C4%8Daj_Mladi%C4%87_ICTY
4.3 Foča Municipality, od 312 – 372 strane
https://www.legal-tools.org/doc/96f3c1/pdf/
[PDF]Mladic Judgment Part I – ICC Legal tools Database
http://www.legal-tools.org › doc › pdf
22. nov 2017. – named ‘Pike’ were under his command. 643. Brane Ćosović a.k.a. Ćosa, who had more than 100 soldiers under him, was the leader of Janko …
3.3. Kunarac et al. case – ICTY and Sexual Violence as a Crime Against Humanity
https://www.academia.edu/41397930/3.3._Kunarac_et_al._case_-_ICTY_and_Sexual_Violence_as_a_Crime_Against_Humanity
3.3. Kunarac et al. case – ICTY and Sexual Violence as a Crime Against Humanity
http://arno.uvt.nl/show.cgi?fid=122469
Privatni izvori informacija

priredio:Kenan Sarač
fotografije:internet/screenshoot
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

FOČANSKA JE TUGA PREGOLEMA : STRADANJE NASELJA ZUBOVIĆI 1992.

 

Bile  su maloljetne, nevine i čiste kao proljetni cvijet…

Cvijet mladosti i ljepote s proljeća 1992. Fočanskog. Krvavog…

Sada se liječe. Oboljele. Svakodnevne terapije.

Tog kobnog aprilskog dana bilo ih preko četrdeset u podrumu kod ESADA MEZBURA, u fočanskom naselju Zubovići. Jako, snažno četnici su pucali. Da bi bile mirne.

Javiše (četnici) Asimu Mezburu, na kućni telefon da budu tu,  kao neće im se ništa desiti. Samo srpska vojska treba da prođe kroz naselje i da se ne plaše.  Neki su odlučili  da bježe i tako su i uradili.  Dok su drugi ostali. Opkolili su kuću i naredili da svi  izađu van. Odmah su razdvojili muškarce na jednu stranu, a žene i djecu na drugu . Prvo su ubili  Asimovog vučjaka,  jer je htio da se otrgne sa lanca i jako je lajao. Osjetio je da će ih  pobiti, silovati, mučiti . Muškarce su odveli u KP Dom, žene su ostale zarobljene. Ledila se krv u žilama od naoružanih do zuba četnika iz Srbije, Crne Gore na čelu sa našim komšijama srbima. Spominjali su imena:   Gojko, Đed, stariji oficir sa ekavskim izgovorom, Pero srbijanac,  … itd… Nakon dva-tri dana vratili su ESADA i ASIMA da bi im pokazali  šta imaju u kućama… Bili su to imućni ljudi,  Asim je imao svoju fotografsku radnju i modernu opremu, u taj vakat najmoderniju…Esad razne  mašine. Poslije su ih vratili u KP Dom, Esada i brata mu Asima…I to je bio put bez povrtaka. Teretili su ih da su imali radio-stanicu. Ustvari, to je bio samo izgovor da ih odvedu u zloglasni KP Dom.

Rekli su – kao oni će, kobajagi, da štite kuću, ženskinje i čeljad , pošto dolaze svakojake garde, vojska iz Srbije, da ih navodno ne bi dirali…

Noću nije bilo struje.  Prestravljene žene i djeca  palili su svijeće.  A žene su spavale sjedeći i naizmjenično. Neke žene nisu imale sna i bile su budne . Bio je prisutan ogroman strah da ne dođu i da i njih  odvodu  na put pakla i nestanka. Ledila se krv u žilama, bilo je užasno, prosto nezamislivo.

Jedan dan je došla srpska vojska i sa njima stariji čovjek, njihov komadant. Zvali su ga Đed i Pero Srbijanac. Odveli su neke žene… Sve sa izgovorom da ih,  kao fol,  ispituju, gdje su, koliko novaca imaju, gdje su im ukućani  i takve nebuloze… Nakon nekoliko sati vraćali su ih prestravljene, izbezumljene i  prestrašene.  Nisu ništa govorile, samo su zurile negdje i stiskale čvrsto u zagrljaj svoju djecu …

Jednu  veče je taj isti stari komandant Đed, prenoćio sa njima. U drugoj sobi je spavao kao  da ih čuva to veče. Ujutro,  kada je ustao repetirao je pušku da im da do znanja da je  budan i da je ustao. Popio bi  kafu i rekao  da oni du u borbu, da im je  Bog na pomoći …jer ko biva od  tih drugih vojnih formacija  ne može da im garantira bezbjednost…

Čuvali su ih  ko fol od nekih drugih zlikovaca.

Oko  podne, taj isti dan došao je kombi pun nekih strašnih ratnika- dobrovoljaca.  Na kombiju je pisalo Čelebičanski  Četnici.  Davali su cigarete, sve šteke Marlboro… to je naravno bilo opljačkano.

Kada je postalo nepodnošljivo,  bježale bi u šumu, u Drinu, kuda je koja znala i umjela….Bilo je kao u hororu ,prosto nemoguće za opisati …. Ostavilo je to doživotne oziljke na duši…Al’  taj film strave i užasa, taj horor film ostao im  je u glavi,  ne mogu ga izbrisati nikada… Još uvijek je tu. Sada imaju strašne slike prošlosti. Narušeno zdravlje.  Možda je moralo bit tako… Niko nije htio niti želio pomoći . Bile su same, bespomoćne i nezaštićene . Grad je bio potpuno odsječen od civilizacije. Te divlje horde zla radile se šta su htjele …a radili su prosto rečeno PAKAO…

• Privatni izvori informacija
• Svjedočenja
• Arhiv focanskidani.wordpress

_ _ _

U Zubovićima zločine su počinili Ilija Čalasan, Radomir Čančar, Pero Pavlović, Simo Vrećo, Boro Višnjić, Dragan Stanković, pripadnici vojne policije Dragoljub Kunarac, Janko Janjić i drugi. Oni čine zločine i u Tabacima.

U Gornjem Polju ubice su Radoje Lalović, Dragan Tošević, Ljubomir Perišić, Milenko Čančar, Slavko Vrećo.

(Genocid nad Bošnjacima na području Općine Foča : 1992.-1995. : (prilog utvrđivanju žrtava) / Preljub Tafro, Bećir Macić

Sarajevo : Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, 2004.

461 str. ; 24 cm)

_ _ _

209. MEZBUR (Šaćir) ASIM, rođen 1943. Iz Foče. Fotograf. Prije nego je zatočen u koncentracioni logor strašno je mučen od fočanskih Srba. Negdje oko 28. Juna 1992. Izveden je iz koncentracionog logora i gubi mu se trag.
210. MEZBUR ((Šaćir) ESAD, rođen 1957. Iz Foče – Zubovići. Zatočen u koncentracioni logor. Nalazio se u grupi logoraša koja je 30. Avgusta 1992. U manjem autobusu, odvezena prema Ustikolini. Grupi se gubi svaki trag. Prema nepotvrđenim podacima grupa je likvidirana na šljunkari u selu Paunci i zatrpana u pijesak.

(Genocid nad Bošnjacima na području Općine Foča : 1992.-1995. : (prilog utvrđivanju žrtava) / Preljub Tafro, Bećir Macić

Sarajevo : Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, 2004.

461 str. ; 24 cm)

_ _ _

312. MEZBUR (Šaćir) ASIM, rođen 1944., fotograf. Zarobljen u aprilu 1992. I odveden u KPZ. Tamo su ga mučili komšije Srbi i iznuđivali mu novac. Odveli su ga iz logora 31. Augusta 1992. i ubili. Ekshumiran u augustu2001. Iz masovne grobnice PILJAK na planini Maluši i ukopan na mezarju Turbe – Bistrik 9. Augusta 2001.
313. MEZBUR (Šaćir) ESAD, rođen 1957. u Foči, naselje Zubovići, radnik. Zarobljen i odveden u KPZ u Foči u aprilu 1992. Pronađen i ekshumiran iz masovne grobnice u Miljevini. Ubijen 17. Septembra 1992. Ukopan 4. Decembra na mezarju Vlakovo.

(Foča 1992-1995. : žrtve genocida / Rasim Halilagić

Sarajevo : Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta, 2008.

497 str. : ilustr. ; 25 cm)

_ _ _

LAMPA HAJRA, žena Hamida. Rođena 1925., domaćica. Ubijena u kući Fehima Šahovića, koja je poslije zapaljena.

LAMPA HAMID, rođen 1917., penzioner. Ubijen u kući Fehima Šahovića u Zubovićima koja je poslije spaljena.

Šahović Bida, žena Fehima. Rođena 1929., domaćica. Ubijena, pa zapaljena u kući.

ŠAHOVIĆ (Osman) EDHEM, rođen 1928., penzioner. Prema izjavi nekih svjedoka, poslije strašnog mučenja ubili su ga domaći Srbi, zajedno sa onima iz Srbije, odsjekli mu glavu, pa je šutali.

(Genocid nad Bošnjacima na području Općine Foča : 1992.-1995. : (prilog utvrđivanju žrtava) / Preljub Tafro, Bećir Macić

Sarajevo : Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, 2004.

461 str. ; 24 cm)

_ _ _

439. ŠAHOVIĆ (Osman) FEHIM, rođen 1928., penzioner. Uhvatili ga u kući u naselju Zubovići. Prema kazivanju svjedoka, mogo su ga mučili, a nakon mučenja ubili su ga i zapalili u kući skupa sa ženom Abidom.

(Foča 1992-1995. : žrtve genocida / Rasim Halilagić

Sarajevo : Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta, 2008.

497 str. : ilustr. ; 25 cm)

 

 

Reference/izvori:

• Arhiv focanskidani.wordpress
• Svjedočenja
• Foča 1992-1995. : žrtve genocida / Rasim Halilagić
• Genocid nad Bošnjacima na području Općine Foča : 1992.-1995. : (prilog utvrđivanju žrtava) / Preljub Tafro, Bećir Macić
• Dokumentacija Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine
• Privatni izvori informacija

 

priredio:Kenan Sarač/focanskidani

design:Kenan Sarač

fotografije:flickr ekran portal 13/screenshot/Kenan Sarač

FOČANSKE PRIČE : TURISTI

TURISTI

Doći u Foču je teško breme. Sreća i tuga se toliko izmješaju da postanu nekako jedno, pa ti se plače od tuge, a istovremeno duša raširi od sreće. Kod mosta na Drini moj sokak, al’ nema ga više. Tu je on, al’ nije onaj moj. Ništa više nije moje, a opet je sve moje, osjećaj pripadnosti. Drina teče. Sad mi vjerujte na riječ. Nigdje u svom toku Drina nije tako lijepa kao kad teče pored mog sokaka. Nigdje nema tu prelijepu smaragdno-zelenu boju i miriše drugačije. Miriše na mamu i babu, miriše na moj komšiluk, na moje djetinstvo, na džemiju i Zemku, rahmetli. Miriše na sva lijepa sjećanja koja, kao oni svici što sam ih hvatala po Sastavcima i stavljla u tegle da svjetle , svjetle u meni kao vatre prvomajske koje smo palili na Sastavcima. Idem dalje sokakom, pa do škole , vrtića…Ćehotina meka i topla. Grad aveti . Nema onog štiha grada kao što je nekad bio. Čudan osjećaj kad moje dijete, koje je prvi put posjetilo Foču, kaže :” I ovo ti Foča!?” Aladža džamija ,vrijeme je podne namazu. Ne čuje se ezan. Jedan autobus turista iz Bugojna posjećuju džamiju, nikog iz Foče da klanja. Nema nas. Klanjamo podne namaz.
– Evo me neno, pred obnovljenom Aladža džamijom u kojoj si ti kao djevojčica učila prve harfove . Evo me mama i tetka, u džamiji, u kojoj ste kao djevojke išle na teravije i prale tepihe iz džamije sa ostalim djevojkama iz Aladže. Aladža džamija u koju sam išla na vjersku poduku i sa nenom na teravije. Evo me dovim za vas i za sve nevine ubijene i otjerane iz mog grada. Iz džamije kreće povorka na čelu sa efendijom, vodi turiste do Careve džamije. Krećemo sa njima, eto i mi k'o turisti. Dođemo slikamo, malo plačemo, malo smo sretni i vraćamo se u svoje nove domove. Ispod Careve džamije skrećem u Prijeku čaršiju. Kod nas u Foči bi se znalo reći PUSTAHIJA za nešto što je više od pustoši. Jedina riječ koja mi na um pada za Prijeku čaršiju je baš ta riječ PUSTAHIJA. Prijeka čaršija nekad bila žila kucavica grada Foče, sad za nove građane nema značaja, zapuštena i oronula u vremenu novih znamenja .Tu je moj dedo imao svoju krojačku radnju 20-tih godina prošlog vijeka. Službenica u Opštini, prije dvije godine, kaže da ga nema u matičnim knjigama. Prezime Bačvić sam joj ponavljala nekoliko puta, nije mogla da zapamti. Nema ga …kaže. Nebitno joj da ga traži ili ko zna šta već. Nema ga znam, ubijen sa sinom 1941. g. na Željeznom mostu. Drina odnjela, ni mezara nemaju. Nikad nisam zovnula :”Dedo!” Imala sam samo nene. Nema više mnogih fočaka samo smo ostali mi …TURISTI.
Na povratku opet sam u mom sokaku nekako mi tu najtoplije. Dvoje djece se igraju sa malim cukom. Pitam : “ Sluša li?” Djeca se stide, a ja eto ko da nešto progovorim. Djeca ko djeca svugdje ista nevina i dobroćudna. Rastu u mom sokaku , žive svoje djetinstvo i uče neke druge istine.
Dugo mi je trebalo da ova priča isteče iz mene. Čuči ona tako dugo u meni zgudurena, stisnuta u grču onako bez boli jer ne boli više. Otupi čovjek na sve, potisne da zaboravi. Lakše je, život ide dalje. Mrziti ne mogu, bijes, gorčina, nemoć sve nekako izhlapi sa godinama. A kažu vrijeme je čudesan lijek. A zaborav s vremenom nikako.
Mervana Gogalija , decembar, 2019.

FOČANSKA JE TUGA PREGOLEMA : STRADANJE PET SESTARA BEŠLIĆ IZ ČOHODAR MAHALE

Ova tužna fočanska priča bi se mogla nazvati i NESTAJANJE STARE FOČANSKE FAMILIJE BEŠLIĆ IZ ČOHODAR MAHALE I IZ FOČE – nastavak genocida iz 1941. – 1945. i okrutnosti i svireposti fočanskih četnika.

U fočanskom naselju Čohodar mahala do 1992. od stare fočanske loze familije Bešlić ostale su pet (5) sestara Bešlić.
MUNIBA, DŽEMILA, ZIBA, MUNIRA, i ALTUNA .
Altuna je živjela sama, dok su ostale četiri živjele zajedno u porodičnoj kući. Altuna je svoju imovinu poklonila Ustanovi u kojoj je provela svoje staračke dane. Preselila je prije desetak godina u Staračkom domu u Goraždu.
Muniba, Džemila, Ziba, i Munira su doživjele teška zlostavljanja, premlaćivanja, silovanja…Na kraju, nakon svih iživljavanja su ubijene i zapaljene u porodičnoj kući.
Sestre Bešlić se nisu udavale i nisu imale nikog od bliže familije.
Posmrtni ostaci nisu ekshumirani.
Familiju BEŠLIĆ – staru fočansku familiju iz Čohodar mahale – navodi i Faruk Muftić u dvije (2) knjige.
Naš izvor navodi i da im je otac nastradao u genocidu 1941. – 1945.
Takođe i doktor, profesor Šemso Tucaković u knjizi Srpski zločini nad Bošnjacima – muslimanima među spiskovima stradalih u genocidu navodi familiju Bešlić.

Reference/ izvori:

Foča kroz vrijeme / Faruk Muftić
Sarajevo : DES, 2006. (Sarajevo : DES)
294 str. : ilustr. ; 24 cm

Foča 1470-1996 – neprolazna ljepota – Faruk Muftić
188 strana, ilustrovana, 24cm
Izdavač:Šahinpašić, Sarajevo,1997.

Srpski zločini nad Bošnjacima – muslimanima / Šemso Tucaković
Sarajevo : El-Kalem [etc.], 1995.
673 str. : ilustr. ; 25 cm

Foča 1992-1995. : žrtve genocida / Rasim Halilagić
Sarajevo : Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta, 2008.
497 str. : ilustr. ; 25 cm

Genocid nad Bošnjacima na području Općine Foča : 1992.-1995. : (prilog utvrđivanju žrtava) / Preljub Tafro, Bećir Macić
Sarajevo : Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, 2004.
461 str. ; 24 cm

Dokumentacija Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine

– Privatni izvori informacija…

priredio:Kenan Sarač/focanskidani
design:Kenan Sarač
fotografije:screenshot/Kenan Sarač

FOČANSKA JE TUGA PREGOLEMA : U SJENCI KESTENOVA STARIH I U SJENCI NOBELOVIH NAGRADA

FOČANSKA JE TUGA PREGOLEMA : U SJENCI KESTENOVA STARIH I U SJENCI NOBELOVIH NAGRADA

Oči tvoje ko valovi Drine
ruke toplije od Ćehotine…
Behar bijeli, u tvojoj kosi
dok je vjetar lagano nosi…
Aha, lagano nosi…
(iz pjesme U sjenci kestena starog – Midhata – Mida Hadžiahmetovića)
Nekad se tako u Foči družilo i pjevalo. A onda dođe 1992.
I vidi sad ovo:

Švedska novinarka Johanne Hildebrandt podijelila je na društvenim mrežama fotografiju švedskog fotografa i režisera Jörgena Hildebrandta.
Fotografija je nastala u julu 1992. godine na kojoj se vide tijela u rijeci Drini nedaleko od Goražda. Kako navodi, Jorgen je vidio 200 tijela nizvodno od teritorije pod vojnom komandom bosanskih Srba. Neki su bili čak i vezani.
-Bila sam tamo.
Svjedok sam rata.
Kao švedski #BosnianWarReporters zaprepaštena sam koliko akademija nema poštovanja prema žrtvama i preživjelima, dodala je Hildebrandt.

A  Nedžad Ibrišimović 1996. napisa ovo:

“Bio sam u Švedskoj. Ne daj, Bože, tuđine!
Šta sam tamo rek’o. Rek’o sam da sam doš’o u Švedsku sevap da zaradim. Da vidim tu zemlju iz koje je visoki evropski povjerenik za Bosnu i Hercegovinu Carl Bildt.
Da obiđem daidžinicu.

Kažu kad bi se Švedska odozgo ovamo opružila da je tolika da bi dotakla Rim. Ja sam rek’o da je moja daidžinica Safija-hanuma veća od Švedske. Eno je u Karlskruni. Rek’o sam da sam doš’o da vidim Švedsku, zemlju koja svake godine daje najveću nagradu za književnost na svijetu. Da su Nobelovu nagradu za književnost dobili Ivo Andrić i Nagib Mahfuz zato što su ružno pisali o muslimanima. Ja neću ružno pisati o muslimanima, pa nikad ne dobio Nobelovu nagradu za književnost.

Četiri se godine u Evropi prave da ne znaju šta se u Bosni događa, a četiri se godine u Bosni događa upravo ono što Evropa hoće da se u Bosni događa. Pa i sad.

Bosna je samo u našim srcima. Bez nas Bosne nema, a bez Bosne nema ni nas. A oni drugi što govore, govore nešto drugo, ili otvoreno govore ono što nije, da Bosne nema.
Ima i ne damo je.
Bosna je čudo.
Bosna je pokazala da ima snagu – i zato i dalje toliko navaljuju na nas!
Borit ćemo se do Kijametskoga dana.”

Nedžad Ibrišimović , 1996.

A Fondacije “Istina za Goražde” objavi publikaciju.
I evo i nekoliko screenshotova iz publikacije:
Realizacije Državne strategije za rad na predmetima ratnih zločina na području regije Goražde – Fondacije “Istina za Goražde”.

A fotograf David Brauchli napravi nekoliko fotografija 1992. u Foči:

 

priredio:Kenan Sarač/focanskidani

design:Kenan Sarač

fotografije:internet/screenshot/focanskidani

 

 

FOČANSKA JE TUGA PREGOLEMA : Tužna priča o Sejdi Hodžić, ženi rahmetli Muradifa, sa Miljevine

FOČANSKA JE TUGA PREGOLEMA

Tužna priča o Sejdi Hodžić, ženi rahmetli Muradifa, sa Miljevine

Prema podacima do kojih je došla familija, Sejda Hodžić, rođena Klino, od oca Hamida, 1926. godište, nestala je 1992., ostala kod kuće u Miljevini. Srbi je prebacili u zloglasni logor Partizan, zatim iz tog logora prebacili u Kalinovik. Tad je trebala na razmjenu. Od teških bolova je umrla. Iz Kalinovika su je Srbi odvezli i ukopali.
Ne zna se gdje.

Hodžić Sejda, rođena 1925., žena Muradifa, domaćica. Svakodnevno maltretirana u Miljevini da bi koncem maja 1992. uspjela pobjeći u Kalinovik. Tamo je ubrzo umrla od posljedica mučenja…
(iz knjige : Foča 1992-1995. : žrtve genocida / Rasim Halilagić
Sarajevo : Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta, 2008.
497 str. : ilustr. ; 25 cm)

Hodžić Sejda, žena Muradifa. Rođena 1925., domaćica. Dosta mučena od strane Srba.
Stigla je živa do Kalinovika. Od posljedica mučenja u Kalinoviku umrla …
(iz knjige : Genocid nad Bošnjacima na području Općine Foča : 1992.-1995. : (prilog utvrđivanju žrtava) / Preljub Tafro, Bećir Macić
Sarajevo : Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, 2004.
461 str. ; 24 cm)

Prema podacima Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine za Općinu Foča vodi se kao neekshumirana.

priredio:Kenan Sarač/focanskidani
design:Kenan Sarač
fotografije:Kenan Sarač

FOČANSKA JE TUGA PREGOLEMA : MUNEVERINA PRIČA

FOČANSKA JE TUGA PREGOLEMA : MUNEVERINA PRIČA

Zabilježio: Peter Maass,  u Splitu,  maja 1992.

Sjeo sam na parket sa Muneverom, koja je upravo stigla sa svoje dvoje djece, sedmogodišnjom kćerkom i petogodišnjim sinom. Pješice je došla iz Foče, bosanskog grada koji je, u normalnim vremenima, šest sati vožnje od Splita. Usred noći se morala kupiti iz Foče, kad su upadi bandi srpskih paravojnih jedinica postali prevelika prijetnja. Noću se ona iskradala od jednog do drugog sigurnog sela, nikad idući pravo, izbjegavajući ceste, pješačeći kroz šume i planine, izbjegavajući srpska sela, odakle su znali i zapucati na nju i njenu djecu. Putovala je bosanskom podzemnom željeznicom. Putovanje je bilo tegobno. Ni u najsigurnijim selima nije mogla predahnuti duže od jednog dana, jer pristizali su drugi izgnanici, a hrane je ponestajalo. Pitao sam je koliko joj je trebalo od Foče do Splita.

„Četrdeset pet dana”, rekla je.
„Šta?”
„Četrdeset pet dana.”
„Pješačili ste četrdeset pet dana?”
„Da. Ali samo noću. Danju je bilo vrlo opasno.”

Zapisao sam to u svoj notes, ali nisam joj vjerovao. Kako je mogla sa dvoje djece biti u zbjegu četrdeset pet dana? Tokom II svjetskog rata ljudi su znali toliko bivati u zbjegu, čak i duže. Ali, bosanski je rat bio kratak, nekolicina ubijenih, nekoliko hiljada prognanih, sve će se srediti za koji mjesec, čim se političari dozovu pameti. Ona nije pješačila od Rusije do Poljske. Ovo je 1992, ne 1942. godina. Bosna ima dobre puteve i brze automobile sa pouzdanim kočnicama i dobrim motorima. Šta se to tamo zbiva? Pogledao sam Muneverina stopala ne bih li tu našao odgovor. Imala je plave zimske čizme. To je bilo najbolje što je mogla obuti kad je krenula put planina koje su još bile pod snijegom. Bježala je toliko dugo da se, kad je krajem maja stigla u Split, promijenilo godišnje doba. Vani je bilo dvadesetak stepeni. Ja sam bio u majici kratkih rukava. Ona – u zimskim čizmama, jedinoj obući koju je imala.

Munevera je bila „očišćena”. Ta riječ, očišćena, još nije bila ušla u američki rječnik. Poput djeteta koje tek sriče prve riječi, moraš je prvo naučiti sricati da bi shvatio njeno značenje. Prvo slogove, onda cijelu riječ: dijelove govora, potom gramatiku. Prvo ti valja naučiti šta su masovna hapšenja, mučenja, silovanja i progoni, potom shvatiš da se radi o sistemu a ne o nizu nepovezanih incidenata. Tek tad si kadar razumjeti značenje riječi „čišćenje”. Treba ti vremena. To se ne da probaviti intuitivno. Opireš se, jer ti je nepojmljivo da Evropa opet, na kraju dvadesetog stoljeća, tone u ludilo. Kad sam sreo Muneveru, još sam se hrvao sa abecedom zla.

Tokom intervjua Munevera mi je kazala da su u Foči muškarci – Muslimani i Hrvati – bili prvo pohvatani pa odvedeni u „koncentracioni logor” van grada (ovo nisu moje riječi, već njene). Zapisao sam ih i zaboravio. Konclogori su bili nacistički izum, a mi smo 1945. godine sahranili zvijer što ih je stvorila. Munevera je bila histerična. Munevera mi je govorila o sedamnaestogodišnjoj djevojci, svojoj susjetki, koju su srpski vojnici jednoga dana odvukli da bi je poslije nekoliko dana vratili kući. Utroba joj je krvarila. Silovali su je nebrojeno, nepojmljivo mnogo puta, rekla mi je Munevera, i umrla je kad su je doveli kući. I to sam zapisao. Munevera je bila histerična. Borbeni helikopteri JNA su nadlijetali Foču, granatirali i mitraljirali kuće, rekla mi je. I to sam stavio u bilježnicu. Munevera je bila histerična.

„Pokušala sam danas nazvati prijateljicu u Foči”, rekla je Munevera. „Ona je ostala. Govorila sam joj da ne ostaje. Javio mi se neki nepoznat čovjek. Pitala sam za svoju prijateljicu, a on je rekao: „Ovo je sada srpski stan.”

Napisao: Peter Maass

Iz knjige Ljubi bližnjega svoga : priča o ratu / Peter Maass ; prijevod Senada Kreso

Love thy neighbour

Sarajevo : Međunarodni teatarski i filmski festival MES, 1998 (Tuzla : Printcom)

319 str. : graf. prikaz ; 22 cm

 

priredio:Kenan Sarač

fotografije:internet/screenshot

design:Kenan Sarač

oprema teksta:focanskidani

FOČANSKA JE TUGA PREGOLEMA : RASIM KAJGANA – ŽRTVA ZLOGLASNOG KaPeDoma FOČA, UBIJEN 1992. – TRAŽI SE!!!

 

Rasim Kajgana, ubijen, nestao. Traži se!!! Odveden je iz zloglasnog KaPeDoma na branje šljiva i nikad se nije vratio.
Bile su razne špekulacije oko njega, tražio se novac za njegovo oslobađanje, pa za informaciju gdje su njegove kosti, itd.
Zadnja informacija bila je za ukop. Naravno plačena je i zavedena u Tužilaštvo, ali… Nikad to nije pokrenuto.
Cerova Ravan – Bogovići – Škobalji (takozvana linija razgraničenja) – navodi se lokacija  gdje bi mogao biti ukopan, naravno sa ostalima iz te grupe koja je odvedena na tzv “branje šljiva”.

Evo šta su focanskidani do sada objavili o ubijenom/nestalom Rasimu Kajgani, sinu Alijinom, rođenom 1950.
…….

Sjeća se i 17. septembra 1992. kada je stražar Milorad Vuković zatražio od njih da se dobrovoljno popišu za branje šljiva. Odvedeni su Sulejman Čelik, Avdo Hodžić, Suad Borovina, Rasim Kajgana, Džemal Vahida, Refik Veiz, Murat Crneta i drugi. Na upit ostalih logoraša zašto su ovi otišli bez osobnih odijela i stvari, tamošnji stražar je odgovorio da će oni tamo dobiti druga odijela i da će se vratiti. „FVS 119“ zna da se Sulejman Čelik nikada nije vratio jer su njegovi posmrtni ostaci pronađeni pri ekshumaciji.
Posted on August 19, 2016
Foča 1992. – 1995. : Kazneno-popravni dom (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/08/19/foca-1992-1995-kazneno-popravni-dom-foto/

izveden
56l. U septembru l992. godine iz KP doma je izveden Rasim Kajgana i
više ga niko nije vidio. 32
izvor:Presuda Momčilu Mandiću – Sud BiH – javno objavljena:18.07.2007. godine
http://www.sudbih.gov.ba/files/docs/presude/2007/X0558_1K_MM_prv…
Uploaded on March 30, 2016
GENOCID U FOČI/DOKUMENTI SUDA BiH

Posted on Mart 30, 2016
GENOCID U FOČI/DOKUMENTI SUDA BiH
https://focanskidani.wordpress.com/2016/03/30/genocid-u-focidokumenti-suda-bih/

priredio:Kenan Sarač/focanskidani
design:Kenan Sarač

FOČANSKA JE TUGA PREGOLEMA : STRADANJE FAMILIJE ROBOVIĆ IZ GRADCA

UBIJENI, ZATIM SPALJENI…

Emina Robovic, 1935.
Osman Robovic, 1959.
Rahman Robovic, 1961.

Ubijeni u kući u Gradcu, u julu 1992.

Emina Robovic sa sinovima Osmanom i Rahmanom su ubijeni u kući, u selu Gradac, općina Foča. Poslije su zapaljeni…
Predrag – Pedo Trivun, Milorad – Miško Savić i srbijanac Vule, (žut,visok, iz Bele Crkve) su ubice/zlikovci…

 

Ovo su podaci i fotografije od našeg izvora…

…a ovo su podaci iz dvije knjige:

priredio:Kenan Sarač
fotografije privatna arhiva familije Robović
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

 

CAREVA DŽAMIJA U SARAJEVU

CAREVA DŽAMIJA U SARAJEVU

Careva ili Sultanova.
Izgradjena 100 godina nakpn dolaska Osmanlija. Posvecena Mehmed al Fatihu, osvajacu.
Izmisljena legenda da je gradio Husrev beg i ponudio Sultanu dvije da izabere.
Ko fol, Sultan rece da je ova veca i bolja, pa uze ovu da nosi ime Cara, a Husrevu ostade sadasnja Begova dzamija.
Lazna prica, jer Begova je otvorena 1531, a Careva 1563.
Husrev je umro 1541.
Ispred Careve, ulaza, bio je most. Kad ga je nabujala Miljacka srusila, izgradjen je sadasnji kameni most, Careva cuprija.
Bogdan Zerajic clan Crne ruke, izvrsio je na tom mostu atentat na generala AU Monarhije, Petra Varesanina, 1910.
Puna tri dana i tri noci les je lezao na mostu, kao upozorenje ostalima.
Ovo je kontraprodukt bio, pa je izazvao jedinstvo pripadnika, koji su 1914 ubili Sofiju i Ferdinanda. Eto, Careva cuprija je bitna, jako.
(Zijo Jusufovic)
Prva, drvena dzamija izgradjena je odmah po dolasku Turaka, 1462. Međutim dzamija je izgorjela 1480. godine kada je despot Vuk Grgurevic provalio sa vojskom iz Jajca i popalio Sarajevo. na istom mjestu se ponovo gradi dzamija (po misljenju jednih iz temelja, a po misljenju drugih uradjena je samo kupola dzamije koja je izgorjela) i u danasnjem obliku izgrađena je 1566. godine, a njenu gradnju finansirao je 10. po redu sultan Osmanlijskog carstva Sulejman Velicanstveni, kome je dzamija i posvecena, dakle ne Mehmedu al Fatihu.
(Darko Glazer)
izvor:fb Moje Sarajevo, Moja Priča ❤ ©
Careva džamija, 1908.

 

 

 

 

 

AKO NISI UZ MENE, PROTIV SI

OVO je vrijeme beskičmenjaka, poltrona, ulizica, dvoličnjaka, futrola od ljudi.

AKO NISI UZ MENE, PROTIV SI
Kto je to/što je to slobodnomisleći insan???
Da li su zaboravljeni znanje, istina, pravda???
Ili, ako nemaš stan, kuću, vilu, vikendicu, mercedes i još poneko bijesno auto, solidna mjesečna primanja – nisi sposoban, a nisi ni podoban. Ukratko, nisi ni potreban.
Ako nisi slijepi sljedbenik, podanik, beskičmenjak i klimoglavac, proglase te izdajnikom, izrodom, nebošnjakom, nemuslimanom i antidržavnim elementom, pa čak i tekfirovcem…
I PORED DOKAZA JASNIH.
Jer ONI vole neobrazovane, šutljive, plašljive, glupe, zatucane, strašljive, poluljude – polurobote.
Kriminalcima, zločincima, izdajicama, izdajnicima i petokolonašima daju imena kontroverznih biznismena.
Stavljaju im oreol bezgrješnih. Dirlikaju im i tintraju. Aminuju sve što kažu.
I PORED DOKAZA JASNIH.
DRVENI, LIMENI I INI ADVOKATI postaju njihovi. Dupelisci, liziguzi, razni uvlakači brane interese raznih mešetara, KONTROVERZNIH BIZNISMENA, uhljeba i uhljupa…
JER, njihov novac, mercedes i pečenje mogu sve. Za šaku ispraznih dolara, oera, tolara, rijala. Glavu gube, poštenje, poštovanje i ponos.
A kad odrade prljave rabote za te svoje BOSSOVE, ovi ih otresu k'o slinu o ledinu.
Kad bubnu glavom o beton…Kasno će im biti za početak novi.
PRO ET CONTRA : CONTRADICTIO IN ADIECTO
Dvoličnost i kontradiktornost
Postoje osobe koje svjesno kriju svoje pravo lice, a postoje i osobe koje uživaju u svjesnoj kontradiktornoj igri u odnosima s nekim osobama ili u globalu.
Najveća tragikomedija je što pojedinci umisle da su majstori kontradiktorne igre i nesvjesni su koliko je to bijedno i prozirno. Često u toj blesavoj igri izgube sebe i sve oko sebe.
I PORED DOKAZA JASNIH.
I za kraj jedno filozofsko gledište/stanište.
Proturječnost ili protuslovlje, ono što se međusobno isključuje; u logičkom zaključivanju, kada se nešto istodobno tvrdi i odriče. Proturječni sudovi su takva dva suda od kojih samo jedan može biti istinit. U filozofiji se razlikuju pojmovi suprotnost, koji izražava mogućnost istodobne suprotstavljenosti nekih elemenata, principa, svojstva itd., i proturječnost, po kojem takvi elementi, principi ili svojstva isključuju jedni druge. Dijalektička shvaćanja, međutim, proturječnost drže inherentnom osobinom duha ili materije kojom dolazi do promjene nekog stanja stvari (kod Hegela negacija negacije). Tako u marksističkoj filozofiji, društvene proturječnosti dovode do promjene društvenih odnosa, npr. feudalizma u kapitalizam, ili kapitalizma u socijalizam.
I PORED DOKAZA JASNIH.
Ako nešto ne podnosim to su postupci tih drvenih, limenih i inih advokata. Prezirem te postupke ljigavaca, nečijih pudlica, sramnih klimoglavaca, liziguza, uvlakača, petokolonaša…
I PORED DOKAZA JASNIH.

OVO je vrijeme beskičmenjaka, poltrona, ulizica, dvoličnjaka, futrola od ljudi.

I PORED DOKAZA JASNIH.
priredio:Kenan Sarač/focanskidani
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

Da li je ikada izručen Sudu BiH ratni zločinac Nikola Brčić?

Da li je ikada izručen Sudu BiH ratni zločinac Nikola Brčić?

 

U Srbiji uhapšen Nikola Brčić zbog zločina u Foči

(objavljeno: 02.12.2016.)

BiH će zatražiti izručenje Nikole Brčića, koji je uhapšen u Srbiji zbog sumnje da je počinio zločine na području Foče 1992. godine.

Iz Ministarstva pravde BiH su rekli da su o hapšenju obaviješteni 29. Novembra 2016. i da su od Suda BiH zatražili da dostavi dokumentaciju radi pripreme molbe za izručenje.

U Višem sudu u Beogradu su potvrdili za Balkansku istraživačku mrežu BiH (BIRN BiH) da je Brčiću određen ekstradicijski pritvor 23. novembra i da može trajati dva mjeseca.

Pritvor mu je određen zbog opasnosti od bjekstva, i po zamolnici Suda BiH. Osumnjičen je za zločin protiv čovječnosti.

Iz Tužilaštva BiH je potvrđeno da je na njihov prijedlog, Sud BiH raspisao potjernicu za Brčićem.

Advokat Slaviša Prodanović kazao je da ga je kontaktirao brat uhapšenog telefonom i da bi naredne sedmice trebalo da stupi u kontakt s klijentom.

“Uhapšen je na graničnom prelazu sa srbijanske strane. On je u pritvorskoj jedinici posebnog odjeljenja Višeg suda u Beogradu”, kazao je Prodanović.

Brčić se dovodi u vezu sa zločinima u Karamanovoj kući u selu Miljevina kod Foče, gdje su žene bošnjačke nacionalnosti držane zatočene i silovane.

Za zločine u Karamanovoj kući osuđen je Radovan Stanković, kome je Sud BiH izrekao 20 godina zatvora. On je proglašen krivim za odvođenje u ropstvo, silovanje i mučenje žena u Karamanovoj kući od avgusta do oktobra 1992. godine.

Optužnicu protiv Stankovića podiglo je Tužilaštvo u Hagu, a predmet je kasnije proslijeđen BiH. Prema navodima iz ove optužnice, u zločinima u

Karamanovoj kući sa Stankovićem i drugima je učestvovao i Brčić.

 

izvor:Detektor.ba (BIRN BiH)

 

priredio:Kenan Sarač
design:Kenan Sarač
fotografije:focanskidani
oprema teksta i naslov:focanskidani

ŽIVOT JE KNJIGA : PRIČA O UGLEDNOM TRGOVCU MUŠANU GRANOVU

PRIČA O UGLEDNOM TRGOVCU MUŠANU GRANOVU

Moj dedo, rahmetli Granov Mušan  odveden je, navodno, od strane dužnika kojima je davao robu na veresiju, odnosno na teku kako su tad zvali.  A spisak je bio podugačak… A to su bile komšije koje su preko noći postali četnici. Nikad se ništa od tada nije saznalo za njega.

Moja nana Ziba je skrivala djecu, Safeta, Munibu, Muberu-Beru i moju mamu Majdu. Da bi djecu spasila, svima koji bi došli na vrata davala je novac i zlato, sve što su godinama sticali…Četnicima je najinteresantnije bilo zlato i kad je ostala bez novca i zlata, krenuli su u izbjeglištvo.
Pedeset godina poslije, sličnu ili gotovo istu sudbinu kao što mu je doživio dedo, doživio je i Adil Granov – Proka.

Bakir Avdagić
design: Kenan Sarač
fotografije:focanskidani
oprema teksta i naslov:focanskidani

ŽIVOT JE KNJIGA : STARI SAT STARE FOČANSKE FAMILIJE AVDAGIĆ

STARI SAT STARE FOČANSKE FAMILIJE AVDAGIĆ
Babo mi je nosio ovaj sat, Od dedovog deda.
Poslije smrti mog oca pripao je meni.
U amanet mi je ostavljeno da poslije moje smrti, ovaj sat se uruči mom sinu.
Prvom od nasljednika, slijedeće generacije familije Avdagić.

Bakir Avdagić
fotografije:Bakir Avdagić
oprema teksta i naslov:focanskidani

DOKTOROVE PRIČE : MADŽAR U ČETNICIMA

Odmah, na početku rata, otišao sam u Libiju i tamo ostao 20 godina, tako da sam potpuno izgubio vezu sa većinom mojih prijatelja.
Sada se sjetih. Da upitam :- Šta je bilo sa Vehidom Hadžimešićem i je li živ?
Sjećam se kada je jedna spremačica donijela vijest u Bolnicu da na rampi u Aladži, Vehid Hadžimešić i sin Mejre Čengić i Edhema Kovača legitimišu prolaznike.
Čim su došli četnici odveli su tog momka u KPD, odakle mu se gubi trag.
Edhem Kovač je bio ranjen u kući. Po noći je došao na kapiju Bolnice da traži pomoć.
Neko je naredio portiru da nikoga ne pušta.
Edhem je, vjerovatno, krenuo u Dom zdravlja, jer smo ga mi našli iza Doma zdravlja, mrtvoga.
Ispod košulje je imao veliki peškir natopljen krvlju.

Sutradan je u Bolnicu došao jedan gardista. Madžar. Hvalio se kako je iza Doma zdravlja ubio jednog muslimana.
Ja mu kažem da je bio nenaoružan, a on kaže da je imao pušku.
Pitam toga Madžara : – Otkud on u gardi?
– Meni je Slobo dao amnestiju, pa sam se vratio iz bjegstva – kaže on.
– Zašto si bio u bjekstvu?
– Ubio sam svoga oca!
– Zašto si ubio oca?
-Zato što mi je silovao sestru!?

Zijad Ajanović
design: Kenan Sarač
fotografije:focanskidani
oprema teksta i naslov:focanskidani

ZAŠTO BIH MOGAO NAPISATI NAJTUŽNIJE FOČANSKE STIHOVE

ZAŠTO BIH MOGAO NAPISATI NAJTUŽNIJE FOČANSKE STIHOVE

Razloga ima.
Ima 3000 razloga neprebolnih
bilo bi i 2805 njih
i 1899 nezaboravljenih
853, takođe
kao i 1360 ostavljenih
1566 krvavih
960 zaboravljenih
590 malenih
370 zaturenih
i posebo 627 razloga ima
i 27 godina razloga ima
i 9855 dana razloga ima
i 9855 noći razloga ima
i puno toga još ima
što u pjesmu stalo ne bi

Kenan Sarač

design:Kenan Sarač

 

O nestalim me pitaš

O nestalim me pitaš

Kao kroz san
misli prolaze
pored mene
k'o da nisu snene

šta to radiš suzo
što niz lice skliznu
u svom očaju
što se izdajnički drznu

Kao da misli mi čitaš
o nestalim me pitaš
i dok odgovor spremam se da dadnem
rukom pridržavam zid

Kenan Sarač (2018)
priredio:Kenan Sarač/focanskidani
design:Kenan Sarač

KaPeDomske priče : Još jednom o onima o kojima se do danas ništa ne zna i sa pravom se može reći da su isti lišeni života

***
Po funkciji koju je obavljao bio isključivo odgovoran za funkcionisanje svih kazneno – popravnih organizacija koje su djelovale u tadašnjoj Srpskoj Republici BiH i direktno nadređen svom rukovodnom i ostalom osoblju koje je obavljalo razne dužnosti u tim organizacijama, slijedom čega je bio odgovoran za funkcionisanje Kazneno – popravnog doma „Foča“ u Foči te neposredno nadređen i odgovoran za nadzor nad radom rukovodnog i ostalog osoblja koje je obavljalo dužnosti u navedenoj organizaciji, koja je imala sva obilježja logora, u koji je nezakonito zatvoreno na desetine civilnih osoba nesrpske nacionalnosti, posebno bošnjačke, bez ikakvog pravnog osnova, koje osobe su u navedenom periodu:
4. (a) bile zatvorene i smještene u nečovječnim uslovima tako što su boravili u neuslovnim prostorijma, lišene mogućnosti obavljanja osnovnih higijenskih potreba, izgladnjivane tako što su dobijale veoma oskudne dnevne obroke zbog čega su mnoge izgubile na tjelesnoj težini te lišene pružanja medicinske pomoći što je kod nekih prouzrokovalo pogoršanje zdravstvenog stanja,
4. (b) bile izložene fizičkom zlostavljanju i nanošenju tjelesnih povreda od strane stražara i drugog osoblja,
4. (c) bile prisiljavane na obavljanje prinudnog rada među kojima na rad u rudniku „Miljevina“ u Miljevini, tvornici namještaja koja se nalazila u krugu KP doma, metalnoj radionici, te na rad koji se odnosio na sječu drva i vršenje poljoprivrednih radova na ekonomiji,
4. (d) iz zatvora odvođene u nepoznatim pravcima od kada im se gubi svaki trag pa su tako odvedeni: Aljukić Nedžib sin Šabana, rođen 1964. godine, Krajčin Adil sin Rasima, rođen 1958. godine, Nikšić Sejad sin Vehbije, rođen 1956. godine, Nikšić Kemo sin Munira, rođen 1959. godine, Nikšić Mustafa sin Adema, rođen 1957. godine, Šljivo Salko sin Omera, rođen 1944. godine, Srnja Salko sin Atifa, rođen 1965. godine, Srnja Jusuf sin Mustafe, rođen 1968. godine, Srnja Muamer sin Esada, rođen 1965. godine, Šljivo Omer sin Salke, rođen 1967. godine, Šljivo Hamdo sin Salke, rođen 1971. godine, Šošević Sulejman sin Izeta, rođen 1960. godine, Zametica Edin sin Avde, rođen 1968. godine, Zametica Elvedin sin Avde, rođen 1968. godine, Šalaka Ekrem sin Avde, rođen 1971. godine, Balić Edhem sin Šerifa, rođen 1963. godine, Bićo Enes sin Mustafe, rođen 1962. godine, Šukalo Jasmin sin Šabana, rođen 1967. godine, Karović Ramiz sin Muje, rođen 1961. godine, Kovačević Esad sin Džemala, rođen 1963. godine, Kurtović Nijaz sin Osmana, rođen 1971. godine, Kurtović Edin sin Husnije, rođen 1971. godine, Jahić Bego sin Nurifa, rođen 1969. godine, Čankušić Derviš sin Naske, rođen 1940. godine, Kajgana Rasim sin Alije, rođen 1950. godine, Borovina Suad sin Edhema, rođen 1959. godine, Klapuh Suad sin Sulejmana, rođen 1964. godine, Dželil Alija sin Ramiza, rođen 1955. godine, Šoro Esad sin Tahira, rođen 1955. godine, Korjenić Husein sin Hajdara, rođen 1968. godine, Mujezinović Samir sin Džemala, rođen 1971. godine, Balić Džemal sin Mehe, rođen 1937. godine, Muminović Edib sin Himze, rođen 1956. godine, Mušanović Kasim sin Murata, rođen 1945. godine, Šoro Izet sin Memije, rođen 1962. godine, Mušanović Edhem sin Hasana, rođen 1955. godine, Karović Nezir sin Muje, rođen 1957. godine, Džano Ramiz sin Halima, rođen 1957. godine, Čelik Sulejman sin Uzeira, rođen 1941. godine, Šoro Suljo sin Edhema, rođen 1951. godine, Muratović Uzeir sin šabana, rođen 1956. godine, Srnja Mirsad sin Abdulaha, rođen 1955. godine, Šabanović Ferid sin Mušana, rođen 1958. godine, Čengić Ekrem sin Avde, rođen 1940. godine, Malkić Fahrudin  sin Nazifa, rođen 1948. godine, Kafedžić Ibrahim sin Avde, rođen 1948. godine, Dedović Halim sin Hasana, rođen 1935. godine, Lagarija Nazif sin Salke, rođen 1937. godine, Deleut Murto sin Murata, rođen 1937. godine, Mulahmetović Šaćir sin Halila, rođen 1960. godine, Mulahmetović Šaćir sin Uzeira, rođen 1960. godine, Bektović Ramiz sin Mehe, rođen 1953. godine, Bektović Samir sin Hilmije, rođen 1969. godine, Ćemo Edin sin Mehe, rođen 1970 godine, Ćemo Meho sin Saliha, rođen 1930. godine, Divović Munib sin Sejmena, rođen 1961. godine, Đozo Smail sin Ibre, rođen 1956. godine, Džinić Dževad sin Hakije, rođen 1960. godine, Džinić Hakija sin Murata, rođen 1923. godine, Hambo Atif sin Ibre, rođen 1937. godine, Krajčin Ferid sin Hasana, rođen 1965. godine, Krajčin Hasan sin Huse, rođen 1932. godine, Lepir Vejsil sin Ahmeta, rođen 1958. godine, Mazić Šaban sin Sulejmena, rođen 1964. godine, Mekić Kasim sin Rame, rođen 1940. godine, Mekić Vahid sin Šerifa, rođen 1950. godine, Mekić Zulfo sin Kasima, rođen 1967. godine, Musić Rasim sin Ragiba, rođen 1964. godine, Oruč Halil sin Muje, rođen 1926. godine, Ramić Ramiz sin Himze, rođen 1962. godine, Rizvanović Murat sin Alije, rođen 1932. godine, Rizvanović Nedžib sin Murata, rođen 1963. godine, Subašić Mirsad sin Salke, rođen 1968. godine, Subašić Salko sin Halila, rođen 1947. godine, Aljukić Šaban sin Smaila, rođen 1938. godine, Ahmetspahić Vehid sin Osmana, rođen 1965. godine, Borovina Ramiz sin Edhema, rođen 1962. godine, Čaušević Esad sin Bećira, rođen 1950. godine, Čerimagić Mehmed sin Avde, rođen 1935. godine, Čerimagić Šefik sin Base, rođen 1937. godine, Dedović Ramiz sin Hamida, rođen 1972. godine, Hajrić Dževad sin Džafera, rođen 1958. godine, Isanović Ibrahim sin Fehima, rođen 1960. godine, Kobiljar Rasim sin Nedžiba, rođen 1958. godine, Kovač Senad sin Edhema, rođen 1974. godine, Krkalić Kemal sin Rasima, rođen 1965. godine, Kuloglija Salih sin Agana, rođen 1949. godine, Matuh Alija sin Muje, rođen 1969. godine, Murguz Mujo sin Aziza, rođen 1962. godine, Reko Huso sin Hasiba, rođen 1946. godine, Salčinović Nusret sin Osmana, rođen 1954. godine, Softić Zijad sin Muje, rođen 1964. godine, Sudar Jasmin sin Mustafe, rođen 1962. godine, Suljević Abdulah sin Alije, rođen 1962. godine, Šabanović Elvir sin Ferida, rođen 1974. godine, Šljivo Mehmedalija sin Hakije, rođen 1966. godine i Šoro Enes sin Tahira, rođen 1975. godine o kojima se do danas ništa ne zna i sa pravom se može pretpostaviti da su isti lišeni života.
(iz presude Momčilu Mandiću, koju je Sud Bosne i Hercegovine dana 11.07.2007. godine, donio je, a dana 18.07.2007. godine javno objavio.)

P R E S U D A MOMČILU MANDIĆU
Sud Bosne i Hercegovine 18.07.2007. godine javno objavio
https://www.academia.edu/40320572/P_R_E_S_U_D_A_MOM%C4%8CILU_MANDI%C4%86U

priredio:Kenan Sarač
fotografije:focanskidani
design:Kenan Sarač
oprema teksta i naslov:focanskidani

DOKTOROVE PRIČE : POGANO JE TO MILE!

DOKTOROVE PRIČE : POGANO JE TO MILE!

Moja porodica je kratko živjela u Foči, a zatim smo se vratili u očev kraj u Bugojno. Ja sam igrom slučaja 1966. došao da radim u Foču.  I tu ostao. Kada ja moja majka dolazila meni, posjetila je nekadašnju konu Joku Lečić, čiji je brat bio Titov general.
Jokin muž Milan Lečić, u priči je zaboravio da smo mi muslimani, pa kaže : “Muslimani , muslimani , pogano je to mile . . .”
Zijad Ajanović
design: Kenan Sarač
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

DOKTOROVE PRIČE : ZA 25 GODINA NIKADA NIKO NIJE SPOMENUO ČETNIČKE ZLOČINE NAD MUSLIMANIMA U FOČI

DOKTOROVE PRIČE : ZA 25 GODINA NIKADA NIKO NIJE SPOMENUO ČETNIČKE ZLOČINE NAD MUSLIMANIMA U FOČI

Mene je čitavo vrijeme u Foči grizlo nešto što nisam smio ni pomisliti da kažem, a to je da za mojih 25 godina života u Foči nikada niko od naše “ brače “ nije nikada spomenuo četničke zločine nad muslimanima u Foči. U Foči, u kojoj ustaša uopšte nije bilo.

Moj direktor, sada akademik Dr Marko Vuković, koji je važio za mnogo većeg komunistu od mene, je krokodilske suze prolivao za četnicima koje su partizani ubili u Foči, a nikada ni rječi o o četničkim zločinima.

Zijad Ajanović
design: Kenan Sarač
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

NESTALI/UBIJENI : TUŽNA FOČANSKO-TRAVNIČKA PRIČA

 

NESTALI/UBIJENI : TUŽNA FOČANSKO-TRAVNIČKA PRIČA

Tužne priče o nestalim ne prestaju. Evo jedne fočansko-travničke. Esad (Hasana) Dervić iz Travnika (selo Bjelo Buče) prema izjavi zatvorskih vlasti iz KP Doma Foča nalazio se u zloglasnom KP Domu Foča na dan 30.08.1992.
Prema izjavi svjedoka Muniba Sejmenovića odveden je iz KP Doma Foča na branje šljiva 15.09.1992. i od tada mu se gubi svaki trag.
Porodica ga traži od 1992. i do dana današnjega nisu dobili odgovor GDJE JE?

IZJAVA u povodu nestanka Dervić Esada
Ja, Sejmenović Munib, rodjen 01.02.1951. god. u Selu Bjelo Buče SO Travnik, izjavljujem pod moralnom odgovornošću da je DERVIĆ ESAD rodjen 26.08. 1954. god. Selo Bjelo Buče SO Travnik bio sa mnom u Logoru Foča od 20.04.1992. god.  do 15.09.1992. kada je odveden iz Logora na berbu šljiva, i više se nije vratio u Logor i gubi mu se svaki trag.
Travnik, 28.12.1994. g.
izjavu dao i svojeručno potpisao Sejmenović Munib.

Izvod iz potvrde ICRC broj:BAZ-243837 od 17.01.1995.
POTVRDA/CERTIFICATE
Kojom se potvrđuje da se DERVIĆ (HASAN) ESAD, rodjen 26.08.1954. u Bijelom Bučju, Travnik, nalazio dana 30.08.1992. prema izjavi zatvorskih vlasti u mjestu zatočenja FOČA.
(ICRC, Zagreb,17.01.1995.)

priredio:Kenan Sarač/focanskidani
fotografije:privatna arhiva familije Dervić/Kenan Sarač
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

U gradu u kojem niko ništa ne zna

U gradu u kojem niko ništa ne zna

Pjesniče, zašto tužne pjesme pišeš
u gradu u kojem niko ništa ne zna
Umjetniče zašto tužne slike rišeš
u gradu u kojem niko ništa ne zna

Tužne ptice tužne pjesme poje
u gradu u kojem niko ništa ne zna
I žalosne vrbe u krivo sve stoje
u gradu u kojem niko ništa ne zna

Kraj dvije rijeke, koje tajnu kriju
u gradu u kojem niko ništa ne zna
Kod Sahat kule, koja tužne sate “bije”
u gradu u kojem niko ništa ne zna

Pored Hana što lagahno odumire
u gradu u kojem niko ništa ne zna
U Međurječju, dok djeca veselo poskakuju
u gradu u kojem niko ništa ne zna

I dok prolaze sati
u gradu u kojem niko ništa ne zna
i dok odlaze nam znani i ne znani
u gradu u kojem niko ništa ne zna

U gradu u kojem niko ništa ne zna
Sve će jednom da se spozna
u gradu u kojem niko ništa ne zna
Sve će jednom da se dozna

Kenan Sarač
(kod Samira, 31.08.2019.)

priredio:Kenan Sarač/focanskidani
fotografije:Kenan Sarač
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

TUŽNE PRIČE IZ MILJEVINE : Priča o Nedžibu Aljukiću

Priča o Nedžibu Aljukiću
Koliko još samo ima neispričanih tužnih priča iz Foče i okoline. Evo jedne iz MIljevine. U cijelosti prenosimo onako kako smo je dobili.
Prolazili su dani,mijeseci, a evo i godine nadajuci se da cu naci svoga brata. 😪 Suze su lile, a i one mi nisu pomogle. Tražila sam ga nekada preoko radio amatera, preko crvenog krsta, kontaktirala Amora Mašovića,familije, prijatelje… Nažalost niko mi nije znao pravu istinu reći. Postoje mnoge priče, ali nijedna nije bila ista, sve su različite. 😪 Pratim i dalje medije i čitam da nas ima još koji tražimo svoga najmilijega. Neko traži oca, brata i pitam se dokle ćemo mi tražiti i pitati GDJE SU? Da li će to vrijeme doći – da dobijemo pravi odgovor. Teško je živjeti u nadi koja k'o vječnost traje, a ništa više ne tražim, osim njegove kosti da se samo smiri duša njegova i naša da ga mogu povremeno posjećivati i proučiti mu DOVU. 😥 Kad su bili hrabri tada ti koji su ih ubili, pa neka sada budu hrabri da kažu mjesto GDJE SU?
Pa bih vas molila, ako vi ikada išta saznate da mi javite. Živili smo u Miljevini. Odvedeni su iz stana moj babo Šaban, brat Nedžib Aljukić i zet Šaban Mazić u miliciju (Miljevina). Tu su prenočili i krvave su ih odvukli u zloglasni KP Dom Foča. Baba i zeta Šabana Mazića smo pronašli poslije 14. godina. Ali za brata jos uvijek nikada ništa nisam saznala.

priredio:Kenan Sarač/focanskidani
fotografije:porodični album familije Aljukić/Kenan Sarač
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

SLIKE NAŠEG MALOG MISTA – DONJE POLJE : SVE SE MIJENJA

SLIKE NAŠEG MALOG MISTA – DONJE POLJE : SVE SE MIJENJA

U kratkom ljudskom vijeku doživimo mnoge promjene. Ljudi, grad, običaji…
Sve se mijenja. Ljudska lica i naličja. Maske padaju, a neki ih ponovo navlače.
Sokaci, ulice, dobivaju neku drugu boju, neku drugu dimenziju.
Neko davno reče : “Sve se mjenja sem kamenja!”…
Meščini mi se, ni obluci drinski više nisu što su bili…

priredio:Kenan Sarač/focanskidani

Slika na zidu

Slika na zidu

U sokaku koga haman više nema

u avliji koje više nema

u kući koje više nema

Na čardaku koga više nema

U velikoj sobi koje više nema

Bješe slika na zidu

morski pejzaž

Babo naslika onomad

Nema više ni duvara

Nema više ni velike sobe

Nema više ni slike

Kenan Sarač

ZAŠTO KAHVU PIJEŠ SAMA?

ZAŠTO KAHVU PIJEŠ SAMA?

Zašto kahvu piješ sama

Jedna šolja

I kapak

Zašto kahvu piješ…

Zašto tugu kriješ

Kome smetaš

i planove mu remetiš

Zašto piješ kahvu sama

Nemoj da se preopteretiš

Nedaj da te tuga svlada

i ktomu još

Da boli te glava

Zašto kahvu piješ sama?

 

Kenan Sarač

POMRAĆENJE UMA U FOČI

POMRAĆENJE UMA U FOČI
Srbi su sami sebi pucali u sljepoočnicu, sami su sebi prosuli mozak. I tako 3000 puta.
Pucajući u nenaoružane nevine ljude, ubijajući svoje komšije muslimane, ubivši njih 3000…što djece, što omladinaca, što odraslih, što starih…tzv eres je
presudila sama sebi. I sama sebi prerezala grkljan.
Stalna priča ko je prvi počeo je zahrđala tehnologija…Ako baš, eto baš, hoćete istinu – vi ste počeli, i zamisli i ĉuuuj još za neke rat nije završen, pojedinci čekaju poziv pataloške nemani za neki novi rat.
Fočo, presudila si ti sama sebi.Ne, ne pozivaj se i ne prozivaj ni presude Haškog tribunala, ni suda BiH za ratne zloĉine, ni suda tvoje historije, dok su na tvojoj ikonografiji četnici… Šta nas snađe, a Sutjeska je (šatro) paradigma otporu fašizmu i fašistiĉkim hordama.
Tu si se tek dokazala, Foĉo!!! I ko si i šta si i gdje si…Ništa više ne treba reći, jer ta djela govore sa hiljadu rijeĉi. Takoreći sa 3000 rijeĉi.
Srbi su sami sebi pucali u sljepoočnicu, sami su sebi prosuli mozak. I tako 3000 puta.
I tako su sami sebi dohakali…

 

priredio:Kenan Sarač
design:Kenan Sarač
fotografije:internet/screenshot/focanskidani
oprema teksta:focanskidani

FOČA, MOST STRADANJA, 4.8.2019. : OBILJEŽEN DAN SJEĆANJA NA ŽRTVE GENOCIDA U FOČI

Simboličnim spuštanjem ruža u Drinu sa Mosta Stradanja kod zloglasnog zatvora u Foči je obilježena godišnjica zločina nad 3.000 bošnjačkih civila iz ovog grada.
Članovi Udruženja žrtava rata ”Foča 1992 – 1995” svake prve nedjelje u augustu obilježe dan sjećanja na sve fočanske šehide i stravične zločine u kojima su ubijani, zarobljeni, silovani i mučeni u ovom gradu kako se žrtve, a ni zločini ne bi zaboravili.
Prognanicima i povratnicima u Foču, u obilježavanju ove tužne godišnjice, priključile su se i članice Pokreta majki enklava Srebrenica i Žepa i drugih udruženja, predstavnici Islamske zajednice u BiH, Vlade BPK-a Goražde, a skupu je prisustvovao i član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović.
Na panou dugom 15 metara ispisana su imenima 627 ubijenih civila ovog grada za čijim posmertnim ostacima tragaju njihovi najmiliji. Današnja Foča o tome i dalje šuti.

“Ovaj most je kao što znamo kroz historiju most sa kojeg se nisu vraćali Bošnjaci. Sa ovog mosta je odvedeno na hiljade naših ljudi iz zloglasnog KPD Foča. Danas smo tu da pokušamo dokazati da je u Foči ipak bio genocid, nepresuđeni genocid. Na žalost, to nije dokazano pred Haškim tribunalom i ostalim sudovima, a očiti dokazi su masovni progoni, 3.000 ubijenih Bošnjaka, na stotine silovanih žena, djevojaka i djevojčica, uništenje svih bogomolja, paljenje bošnjačke imovine … sve što je podsjećalo na Bošnjačku kulturu je zatrto“, rekla je predsjednica Udruženje porodica žrtava “Foča 92-95” Halida Konjo – Uzunović.

“Po svim mjerilima ovdje u Foči je izvršen genocid. Oko 22.000 Bošnjaka je protjerano, ubijeno, silovano i izgubio im se svaki trag sa područja gdje su vijekovima živjeli kao svoji na svome. Od toga 3000 je ubijeno, ogroman broj, na žalost još neutvrđen, silovanih žena … kako to nazvati nego genocidom“, rekao je član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović, te dodao da međunarodne i domaće institucije pravde da zločine u Foči nazovu pravim imenom.
On je poručio da Tužilaštvo i pravosuđe BiH nisu procesuirali odgovorne, ali i da zločin ne zastarjeva i da se od pravde neće odustati sve dok i posljednji zločinac ne bude kažnjen.

priredio:Kenan Sarač/focanskidani
fotografije:internet/screenshot/focanskidani/flickr ekranportal13
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

FOČA – MJESTO SJEĆANJA

FOČA – MJESTO SJEĆANJA

priredio:Kenan Sarač/focanskidani

Foča zauzima posebno mjesto sjećanja na žrtve ratnih zločina.
Foča je sinonim za sistematska silovanja bošnjakinja – muslimanki.
Dvije i po decenije su prošle. Kratak je to vremenski period. Ali i cijela vječnost za one koji još uvijek nisu pronašli posmrtne ostatke svojih najmilijih.
Na području Foče izvršeni su stravični zločini masovnog ubijanja civilnog stanovništva, klanja i spaljivanja. Zatim masovna silovanja žena i djevojčica. Neke od djevojčica su imale tek jedanaest godina.
Silovane su i starice. Odvođenje stanovništva u koncentracione logore. Torture, premlačivanja, zlostavljanja…

Deportacije, progoni, pljačkanje, uništavanje imovine, rušenje i paljenje kuća i drugih privatnih objekata, uništavanje vjerskih objekata…
Posljedica toga su brojne masovne grobnice, potpuno spaljene i do temelja porušene kuće, uništeni vjerski objekti i iseljeno stanovništvo.

U ovom gradu je tokom rata ubijeno oko tri hiljade Bošnjaka, na stotine žena silovano a zatvorenici u logorima bili su izloženi mučenjima i torturama.

Istraživačko dokumentacijski centar objavio je da je 2805 osoba nestalo ili je smaknuto tijekom tog razdoblja.Od tog broja je za 1,899 ljudi potvrđeno da su ubijeni, a ostali se još uvijek vode kao nestali, iako je njihova sudbina izvjesna.

… NESTALI – UBIJENI …

Prema evidenciji Instituta za nestale osobe BiH na području Foče prijavljeno je 1566 nestalih odoba.
Do sada je ekshumirano i identificirano 960 nestalih osoba. Od toga je metodom prepoznavanja identificirano 590 žrtava, dok je na temelju DNK analize identificirano 370 nestalih osoba.
Prema dostupnim podacima trenutno se traga za 627 osoba sa područja Foče.
Spaljivanja žrtava, masovna ubijanja, pa zatim bacanje žrtava u masovne grobnice, te nakon toga njihovo premještanje, i to po nekoliko puta, a u nekim slučajevima i potpuno uništavanje posmrtnih ostataka – govori nam o tome o namjeri da se potpuno uništi ili iskorijeni jedan narod.
Šta reči do nažalost bolne i teške istine : da se sve nestale osobe neće nikada pronaći, jer to je praktičnio i nemoguće.

PRESUDE ZA ZLOČIN U FOČI
Suđeno je brojnim fočanskim ratnim zločincima pred Međunarodnim krivičnim sudom za Jugoslaviju (MKSJ), kao i pred domaćim sudovima u BiH.
Presude MKSJ koje terete ratne zločince iz Foče su : Dragoljub Kunarac, Milorad Krnojelac, Radomir Kovač, Zoran Vuković i Dragan Zelenović.
Janko Janjić i Dragan Gagović su ubijeni prilikom hapšenja, tako da nisu dočekali suđenje pred MKSJ.
Pred domaćim sudovima su donešene presude za slijedeće fočanske ratne zločince : Gojko Janković, Jasko Gazdić, Krsto Dostić, Mitar Rašević, Savo Todović, Neđo Samardžić, Novica Tripković, Radovan Stanković, Veselin Čančar, Žarko Vuković, Dragan Janjić, Milan Todović, Milomir Davidović…

 

VIDEO:

TRAŽIMO 627 NESTALIH – UBIJENIH (FOČA 1992. – 1995.)

Prošlo je 27 godina, a za nas nisu prošle.
Za nas je i sada ‘92. godina i sada su nam prijetnja oni Srbi koji ne daju da obilježimo mjesta na kojima su nas ubijali. Mi još uvijek tražimo kosti naših najdražih. Oni ne žele da govore o tome. Ali, mi smo tu da pričamo…
Grad Foča još uvijek nije u stanju suočiti se sa zločinima iz 1992.godine. Ko je i od koga je oslobodio Foču? U čije ime je ubijeno 3.000 civila? Ko je i u čije ime silovao djevojčice od 11 i 12 godina? Ko je i u čije ime silovao preko 600 djevojčica,djevojaka,žena,nena? Gdje su ubijeni-nestali Fočaci za kojima se još uvijek traga? Gdje je 627 nestalih? Gdje smo to danas? Kakva je budućnost koja se temelji na lažima i zločinima iz prošlosti?

Foča – most stradanja
govori Nisveta Skejovic, poetesa

vrijeme teče

EH, DRINO MOJA!
SVE ŠTO SAM ŽELJELA, SVE ŠTO MI JE TREBALO, U TALASU TVOME BOLNO JE NESTALO…

Igman 1992. – Fočanska je tuga pregolema

Protjerani Bošnjaci sa teritorije Općine Foča 1992. (snimljeno na Igmanu 1992.)
– isječak iz video zapisa ISTINE I LAŽI O SILOSU – 1. dio –

 

ŽRTVE GENOCIDA U FOČI 1992. – 1995. pdf – priredio:Kenan Sarač
https://www.academia.edu/39789602/%C5%BDRTVE_GENOCIDA_U_FO%C4%8CI_1992._-_1995._-_priredio_Kenan_Sara%C4%8D

ŽRTVE GENOCIDA U FOČI 1992. – 1995. pdf – priredio:Kenan Sarač

priredio:Kenan Sarač/focanskidani
fotografije:focanskidani/flickr ekranportal13
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

DOKTOROVE PRIČE : Kako sam tražio jedan ajet

Moje djetinjstvo je dobrim djelom proteklo u vihoru rata a zatim u poslijeratnoj bijedi i gladi. Moja porodica nije bila siromašna, ali kada smo odjednom svi postali siromašni i mi smo.
Ja sam veoma mali počeo da privredjujem.
Otac mi je bio službenik i živjeli smo u gradu . I moj otac i amidže su se odrekli zemlje zbog dječijeg dodatka. Naši bivši kmetovi su nam u početku donosili nešto od ljetine, a to nije bilo ni blizu ušura od vrijednosti koju su proizvodili na našoj zemlji. . .
Da odmah predjem na temu priče.
Kao slabašan i pothranjen dječak bio sam izložen naporima. Na primjer da obradjujem malu baštu na našoj okućnici , da idem u šumu po drva za ogrijev , da u večernjim satima idem na drugu stranu Vrbasa da iz Ekonomije donosim mlijeko i mnogo drugih poslova kao što je ručno utovaranje kamena u kamenolomu.
Ja slabo obučen , hladno , prsti mi se koće od zime , poćinjem da sam sebe tješim i kuražim.
Zamislim kako ću ja uskoro doći u toplu sobu gdje me čeka sahan čorbe i komad pogače.
To sam pričao svojoj nani koja je bila učena . Poznavala je Kur’ansko pismo.
Ona mi reče da postoji ajet u Kur’anu koji govori o tome.

Prošle su godine. Ja sam završio školu i fakultet oženio se i zaposlio . Radio punih 25 godina u Foči a zatim je došao rat .
Jednog dana me pozvao komšija na kafu. Njegov stan je bio do ulice. Dodje kamion sa ratišta.
Srpski vojnici uznemireni , vjerovatno su imali gubitaka. Jedan vrlo mlad vojnik iskoči sa kamiona , uperi automat u naše prozore i viće :
“ Ima li gore muslimana?!!!”. ..
U meni se javi neki revolt i sam sebi kažem :
“ Ja sam musliman!”
Otišao sam iz Foče sa jednim zavežljajem i stotinjak njemačkih maraka u džepu.
Uz pomoč jednog Turčina sa kojim sam se ranije upoznao na moru boravio sam u Skoplju dok mi je žena iz Libije sredila avionsku kartu za Tunis odakle sam otišao u Libiju.
Iako sam već tada bio u pedesetoj godini života, osjetio sam veliku snagu, pa sam danonoćno učio. Savladao sam engleski jezik bez kojeg ne bih mogao raditi. Savladao sam  lokalnu govornu varijantu arapskog jezika.
Tada sam se sjetio svoje nane i ajeta.
Ispričam to jednom šehu. On mi odmah reče : To je Sura Inširah, peti ili šesti ajet.

SURAH AL-INSHIRAH (94)
(The Opening Up)
Bismillaahir Rahmaanir Raheem
Alam nashrah laka sadrak
Wa wa d'ana ‘anka wizrak
Allazee anqada zahrak
Wa raf ‘ana laka zikrak
Fa inna ma'al usri yusra
Inna ma'al ‘usri yusra
Fa iza faragh ta fansab
Wa ilaa rabbika far ghab

SURA 94.
Al-Inširah – Širokogrudnost
( Mekka – 8 ajeta )
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!
1. Zar grudi tvoje nismo prostranim učinili,
2. i breme tvoje s tebe skinuli,
3. koje je pleća tvoja tištilo,
4. i spomen na tebe visoko uzdigli!
5. Ta, zaista, s mukom je i last,
6. zaista, s mukom je i last!
7. A kad završiš, molitvi se predaj
8. i samo se Gospodaru svome obraćaj!
VIDEO:
Učenje sure El-Inširah, učač Al-Afasy

Sura Insirah sa prijevodom na bosanski jezik

Sura 94 , El-Inširah – (Širokogrudnost) Prijevod na Bosanski [HD]

Zijad Ajanović
design: Kenan Sarač
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

ALADŽA DŽAMIJA JE ISTEKLA IZ ZDENCA I OSTALA U KAMENU

 

napisao: Mirsad Sinanović

 

U svome ljetopisu 1664. godine Evlija Čelebija kaže da “ovoj džamiji nema ravne u bosanskom ejaletu, ni u zvorničkom sandžaku, niti šeheru Taslidži (Pljevlje), a ni drugdje. Njen je neimar-baša Ramadan-aga, glavni zastupnik (baš-halifa) slavnog neimara Kodža Mimara Sinana, sina Abdul-Mennan-agina, uložio je svu svoju sposobnost dok je napravio ovu krasnu i divnu džamiju, kojoj ne može biti ravne”.

Podataka o neimar-baši nema, ali prema načinu projektovanja i tehnici gradnje, riječ je o najboljem majstoru poniklom u školi čuvenog neimara Sinana, glavnog arhitekte Carstva. Zbog toga neki istraživači zastupaju mišljenje  da je džamija izgrađena prema arhitektonskim crtežima Kodže Mimara Sinana. Svi stručnjaci kažu da je ljepota Aladže u njenoj geometrijskoj simetriji i jednostavnosti gradnje, a ovo dvoje čini ljepotu džamije, pa one koji je gledaju ne pritiska težinom kamena, već im olakšava dušu ljepotom. Imajući u vidu ovo dvoje, što je osnov, arhitekture svih džamija Kodže Mimara Sinana (ne samo džamja) i da je gradnjom Aladže rukovodio njegov najbolji učenik Ramadan-aga, svi istraživači smatraju da je naš Hasan Nazir Čelebi dobio crteže od najvećeg arhitekte Osmanskog Carstva Kodže Mimara Sinana, mada to ne potlrepljuju dokumentacijom. Mome romanu “San Hasana Nazira” urednici Izdavačke kuće “Timaš” iz Istanbula u prijevodu dali su naslov “Sinan in gizli eseri”, što na bosanskom znači “Tajna Sinanova džamija”.

SAN HASANA NAZIRA

Ovakva razmišljanja inspirali su me da u romanu “San Hasana Nazira opišem susret između Kodže Mimara Sinana i našeg Hasana Nazira, nakon završetka džamije. Ovako je u romanu opisan taj susret:

“Sve mi se kovitlalo u glavi. Što je mene u svoje odaje doveo veliki graditelj Kodža Mimar Sinan. On me presiječe pitanjem?

-Je li velika kupola na četverokutu kao zdjela nad džamijom?

-Baš je tako, veliki graditelju?

-Para li munara nebo?

-Para, veliki graditelju.

-Je li džamija od kamena ili tijesta?

-Kako to pitaš, veliki graditelju. Džamija je sva od kamena.

-Koliko je teška kamena džamija?

– Kamena džamija nije teška, ona je lahka, veliki graditelju.

-Kako će biti lahka, ako je od kamena?

– Ne treba se čuditi, veliki graditelju. To je kao kad djeca od one zemlje što se ne mrvi nego savija, naprave đugum za vodu, ili kada voda istječe iz zdenca u planini i taj se mlaz zaledi pa liči na pticu dok leti, ili kada stijena u planini postane kao glava insana i karavani se osvrću, gledajući zabezeknuto. Naša džamija je istekla iz zdenca i ostala u kamenu, veliki graditelju. Lakša je od ptice što leti.

– Da ti ja kažem, Hasane. U tvojoj džamiji nema kamene težine, one što pritišće od stajanja, ima samo džamija od kamena što leti, toliko je simetričnosti u njoj. Simetrija sve spaja. Putnici kada dođu iz tvog sandžaka kažu da je džamija napravljena iz jednog kamena, ili da su je ljudi izvukli iz tijesta. Ljepota i lahkoća su u simetriji. Cvijeće u unutarnjim zidovima preslikano je iz najljepšeg svjetnjaka, iz vrta sultana Sulejmana Silnog. Tvoja džamija je kao lijepa čarolija. Putnici kada stanu pred njom, skamene se od lepote. Džamija je ptica, a putnici kamen.

– Kako ti crtaš, veliki graditelju, i to postane džamija?

– Dug je put od zamisli do džamije, Hasane. Na crtežu ja vidim džamiju kao da je završena, ali je vidim i dok se gradi, glasovi do mene dolaze. I najmanji dio mora biti tako urađen da bismo na kraju dobili ljepotu i skladnost, od potpornih zidova do munare. Svako u svome poslu mora doći do ljepote.  I kamenorezac, i zidar i slikar. Osim ljepote, džamije sobom nose priče o ljudima u jednom vremenu, o njihovim strastima i slabostima, o smrti i ljubavi, i one nastaju dok se gradi džamija, kao da su ljudi sudbinski vezani s njome. Priče se mijenjaju, nekad im i kraj bude drukčiji, ali ne prođe puno vremena, a te priče se vraćaju svome izvoru, ali, opet, ostane ona najmaštovita. Tu i jeste ljepota svih džamijskih priča, nemaju kraja, teku uvijek drugim koritom”.

Na promociji turskog izdanja u Muzeju Topkapi u Istanbulu, ja sam prisutnima ispričao jedno predanje o susretu Hasanovom sa njegovom majkom, nakon njegovog dugog janičarskog izbivanja iz rodne kuće i  ono je prisutne veoma dojmilo. Tada, prije dvanaest godina, nakon promocije u prisustvu našeg arhitekte Pašića govorilo se o obnovi Aladže džamije. Tada sam rekao da ova priča o Hasanu Naziru iz Topkapija, ako Bog dade, treba preći u obnovljen džamiju u Aladžanskom parku. Predanje sam naslovio: Majka

MAJKA

Nakon deset godina Hasan Nazir se s vojne vratio u Foču. Ugleda  majku kod Ćehotine. Gleda u haljine, tek ih je ispirala. Kad joj priđe, ona podiže glavu:

• Selam, majko“.
• Alejkumu selam, sinko“, prošapta.
• Kakvog si zdravlja, majko?“, upita.
• Hvala Bogu, dobro“.
• Što si sama, majko?“

Podiže glavu:

–   Imala sam sina jedinca, ali je davno otiš'o u Carigrad. Nisam mu dala da ide, ali kada se probudih, njega nema. Prođe puno godina, ne znam je li živ. Hanuma mu o tuge preseli, a sa mnom osta sin mu Ibrahim“.

• Da ti se sada sin vrati, majko, bi li ga poznala?, upita.
• Na desnoj ruci imo je mladež, ko sabahska dûga. Uzvišeni mu ga dade.

Ko da će mu rukav pobjeći, brzo ga je zavrać'o, a ona strašljivo gledala dok se nije pojavila duga na bijeloj mišici.

Ču njen vapaj, dok je ustajala:

• Hasane, sine…

Zagrliše se, plačući… Kao da će ponovo otići, stiskala ga uzase. I govorila:

• Kažu mi da se nećeš vratiti, a ti mi u snu govorio da te ovdje čekam. I, eto, ti dođe.

Odmače glavu:

• Ostario si, ali isti onaj, moj Hasan, što pobježe od mene.

Osjeti kako njen stisak popušta, a onda klonu niza njega. Uhvati je objema rukama, a glavom podiže njenu. Njeno srce nije sreću izdržalo. Osjeti njenu dušu kako iziđe kao lahor.

• Majko, naše duše će se spojiti u Džennetu, kao što se sada naša tijela spojiše. Ovdje ću napraviti džamiju…

I na tom mjestu, na desnoj obali Ćehotine, Hasan Nazir sagradi džamiju.

Odlomak iz romana, pisan na osnovu predanja:

RAMADAN-AGA NEĆE DA SPUSTI KUBE

 

Dok smo jahali, ispred mene iskrsnu slika moga neimara Ramadan-age. On šuti, a ja mu govorim da već jednom spušta kube, kada su duvarovi porasli koliko i treba, a on skakuće u mjestu, ne zna šta da mi kaže. Kada je prošlo još sedam dana, ja zovnem svog neimara i viknem na njega:

– Nemoj više skakutati u mjestu, spušćaj kube!

Ramadan-aga se samo okrenuo, a da me nije ni pogledao. Sutradan, irgati su ga gledali kako kajasom mjeri duvarove, od zemlje do vrha i poluglasno računa i gleda u one crteže. To je radio cijeli dan, a onda mi po jednom irgatu posla mjeru od duvarova. I više nisam vidio Ramad-agu. Sandžak-begovi seizi sve su pretražili, ali on kao da je u zemlju propao, niko ga nije vidio, niti su se čuli glasovi o njemu. Huja je buknula iz mene, ne dao mu dragi Bog da se pojavio. Bio sam hujali kao zurna.

I nakon godinu dana pojavi se neimar Ramadan-aga i pravo pred mene na ulazu u džamiju. Stao sam kao ukopan, a on izvadi svoju kajasu, pope se na skelu i poče mjeriti duvarove. Gledao sam šta radi, da vidim šta će biti. Kada završi mjerenje, eto ga meni. Prvi put govorio je jasno i razborito:

– Veliki hair-sahibijo. Kamenje se sleglo i duvarovi su manji za pola aršina. Da sam onda kube na duvarove stavio, džamija bi se srušila za malo godina, a ovako može stajati do Kijameta i ništa joj faliti neće.

ISTRAŽIVAČI O HASANU NAZIRU

Kada je u Foči položen kamen-temeljac za ponovnu gradnju Aladže džamije, jedne o najljepših u Osmanskom carstvu, pisalo se mnogo o ovoj fočanskoj ljepotici, najviše o njenom nastanku  na osnovu legendi, ali niko nije pisao o graditelju – vakifu Hasanu Naziru.

Još 1939. godine Mehmed Handžić pronašao je u Gazi Husrev-begovoj biblioteci drugi dio Ebu-l-Lejs Samarkandijevog Komentara Kur'ana, koji je 1535. uvakufio Hasan Nazir. Na prvoj i posljednjoj stranici on za sebe kaže da je “najslabiji Božiji sluga, Hasan, sin Jusufov, Fočak”. Knjigu je namijenio “svojoj dobroj djeci, da čitaju iz njega i svako ko bude za to dorastao od učenih ljudi u samoj Foči”. Ovo govori o Hasanu Naziru kao o obrazovanom i mudrom čovjeku.

U Dubrovačkom arhivu postoji pismo, pisano ćirilicom, na tadašnjem narodnom bosanskom jeziku u kojem Nazir 1542.godine stavlja “na znanje” dubrovačkom knezu da je njegov “istinski prijatelj” te da je za mirno rješavanje svih sporova, posebno onih vezanih za naplaćivanje carina. Na dokumentu se nalaze njegov pečat s tekstom: “Rob velikog Dobročinitelja, Boga, ponizni i odani Hasan”. Narednih godina Hasan Nazir se dopisivao sa Dubrovčanima, a 1546, godine Vijeće umoljenih  omogućilo mu je pravo na  slobodnu trgovinu u Dubrovniku. Iz dokumenata Dubrovačkog arhiva vidi se da je Nazir najveći dio svog života proveo u Foči, gdje je bio na dužnosti nazira – inspektora carskih prihoda. Poštenje i stručnost omogućili su mu mjesto među carskim velikodostojnicima koji su se direktno brinuli o prihodima države. Inače, nazire je postavljala Porta, stavljajući u njihovu nadležnost niže službenike.

Prema podacima nije moguće odrediti tačno mjesto rođenja Hasana Nazira. Neki istaživači smatraju da je rođen u selu Vikoč kod Čelebića (Foča) gdje su i dva zemljišna posjeda, koji su sve do Prvog svjetskog rata bili vezani za Aladžu džamiju. Pretpostavlja se da je ovim posjedima Nazir osigurao izvore finansiranja za održavanje džamije. Ima i izvora koji upućuju da je Nazir rođen u samoj, tada kasabi Foča. I sam Nazir je napisao da je “najslabiji Božiji sluga, da je sin Jusufov i Fočak”. Kada je Nazir završavao svoju najljepšu zadužbinu Aladžu džamiju, zadesila ga je porodična nesreća. Umro mu je sin Ibrahim. Toliko je bio pogođen nesrećom da je u turbe, koje je namijenio sebi, ustupio mrtvom sinu. Ibrahim je najvjerovatnije poginuo u nekom vojnom pohodu o čemu govori natpis na nišanu turbeta da je “umro pomilovani, pokojni, sretni, šehid”. Ovo “sretni šehid” ide uz one koji su pali na Božijem putu. On je sahranjen u mezaru, sa dasne strane džamije.

 

NATPISI NA ALADŽI DŽAMIJI

Aladžu džamiju čini i šadrvan za abdest. U svome „Ljeopisu“ Evlija Čelebija piše: „To je tako ujetnički izrađen šafijski šadrvan, da zaljubljeni ljudi, gledajući kako iz kamene čaše pljušti živa voda i pravi vodoskok, prestanu čeznuti i uzimati abdest“.

U haremu džamije, sa njene desne strane, nalazi se isklesan, skromniji sarkofag u kojem je sahranjen sam osnivač džamije Hasan Nazir. Umro je kako stoji u tekstu uklesanom u nišan „krajem zilhidže devet stotina i šezdesete godine“ (između 27.11. i 5.12. 1553. godine)

Kameni mimber sčinjavaju tri dijela: ulazni portal sa stepeništem i kamenom ogradom, dio oblika piramide, koji nose četiri osmostrana stubića i bočne trougaone površine uz ogradu stepništa minbera. Na vratniku portalaje kamena ploča na kojoj arapskim pismom piše: „Samo je jedan Bog, a Muhamed njegov poslanik“.

 

Andrej Andrejević u knjizi „Aladža džamija u Foči, str. 37, piše piše o unutrašnjosti džamije:

„Njen živ i precizno vođeni crtež, kao izrazito vođena vještina kojom je cijela dekoracija izvedena na kamenim površinama mihraba, mimbera, minareta, portala i kapela, govori o izvanrednom majstorstvu klesara“.

 

Više od stotinu godina je prošlo od nastanka Aladže žamije, kada je putopisac Evlija Čelebija pisao o slikarstvu Aladže džamije. Za njega je ovo slikarstvo savršenstvo, a obišao je mnoge objekte diljem Carstva. Ovo slikarstvo naziva dostojnim kista Behzatova, Manijeva i Šehkulova, a njih trojica su najistaknutiji iluminatori i slikari prve polovine patnaestog vijeka u Osmanskoj Carevini. Čelebija je bio oduševljen ljepotom Foče, pa je kod ulaza u džamiju, na jednoj ploči poručio budućim generacijama:

„Putovao sam i u mnoge gradove dohodio, ali ovakvo mjesto još nisam vidio. Pisao mujezin Evlija godine 1074.“ (1664. prema našem računanju vremena)

 

Najstariji natpis uklesan je u kamenu ploču veličine 90×50 centimetara, uzidanoj nad glavnim ulazom u džamiju. Pismo: lijep dželi-nesh. Složeno u tri elipsasta polja. Sadržaj upućuje na dobrotvora. Ono glasi:

„Ovu džamiju i uzvišeni mezdžid sagradio je u ime Uzvišenog Boga dobrotvor Hasan, sin Jusufov za ljubav Bogu, želi postići Božije zadovoljstvo. Tajni glas izreče kronogram: O Vječni, primi ovo djelo lijepo“.

 

Natpis na nišanu Ibrahim-bega isklesan je u 16 četvornih polja. Korišteno je pismo lijepi nesh:

„Umro je pomilovani, sretnišehid Ibrahim-beg, sin Hasana Čelebi Nazira. Neka Bog oprosti grijehe njemu i njegovim roditeljima. Početkom džimadel-ahira… i devrt stotina po hidžri Vjerovjesnika…“ (između 17. I 26. juna 1550.)

 

Na nišanu Hasana Nazira ispisan je tekst u dželil pismu:

„Naredbom pravednog vladara, sudije, ispio je čašu smrti i preselio se iz kuće tuge u dom počasti i zadovoljstva, potreban Božijoj milosti, pomilovani Hasan Nazir. Krajem zilhidže, devet stotina i šezdesete godine“ (između 27.novembra i 5. decembra 1553. godine).

 

Andrej Andrejević u svojoj knjizi o Aladži džamiji presuđuje:

„U cjelini uzevši, Aladža džamija je među spomenicima islamske umjetnosti na našem tlu, prema svojim sveukupnim likovnim odlikama, ravna ili čak je vrednija od nekih do sada najčešće isticanih zdanja: Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu, Starog mosta u Mostaru, Mustafa-pašine džamije i Kuršumli hana u Skoplju, Sokolovićeve ćuprije u Višegradu. Ona i u širim okvirima osmanlijske umjetnosti može da stane u isti red sa mnjim zadužbinama Sinanovog doba u samom Carigradu“.

 

Mirsad Sinanović
design: Kenan Sarač
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

Fočanske priče : Ono što niste znali o Oskaru (napisao Mirsad Sinanović)

Oskar Kuštek je 30-tih godina, prošlog stoljeća, kao dječak došao iz Doma za siročad iz Trebinja i smješten u sličnom domu sa djecom u fočanskom Barakovcu, a koja su iz ovog doma išla u školu. S obzrom da su svi primijetili da je mali Oskar Kuštek bistriji od druge djece, dakle darovit, poslali su ga u Višu građansku školu, a u ovoj školi školovali su se kadrovi za funkcije u društvenim i privrednim kolektivima. I u ovoj školi Oskar je bistrinom i kapacitetom u sticanju znanja bio iznad drugih dječaka, koji su bili stariji od njega i više godina.

Tamam kada je završio školu, počeo je Drugi svjetski rat. Srpski vojnici-četnici došli su u Foču. Slučajno, Oskar je u Aladžanskom parku naišao na jednog srpskog vojnika koji je na putu povalio i klao jednu stariju ženu. Od straha Oskar nije bježao, već je sve posmatrao, zaleđen. Kada je četnik ustao sa zaklane žene, da ne bi bilo svjedoka, povalio je i Oskara. Onim dugim nožem povukao je liniju ukoso od desne vilične kosti, preko vrata do gornje grudne kosti. I prerezao mu je desnu viličnu kost. Zato je Oskar mogao sastaviti bradu s nosom, a ne zbog toga što nije imao zuba. Odmah nakon toga, naišla je jedna italijanska jedinica, koja ga je u oklopnom vozilu prebacila u stacionar. Tamo su ga izliječili, a pošto je bila zima dali su mu i vojnički, topli šinjel i šajkaču, koje je on godinama nosio nakon rata.

Ovo u Aladžanskom parku ga je istraumiralo i počeo je piti. Živio je u dva izdanja. U prvom je bio pijan, pa je s njim cirkuzala cijela Foča, i stari i mladi.

U drugom izdanju je bio trijezan, u čistoj odjeći, sa lijepim ponašanjem, pogotovo prema djeci. Preko ljeta je djecu pripremao iz fizike, matematike i historije, ako bi pala na popravni. Zvala bi ga kući roditelji, a on bi im djecu podučavao za plaću. Bio je veliki znalac historije NOB-a, vjerovatno najbolji u Foči. U štali u kojoj je spavao, kod jednog Srbina, kod koga je kasnije radio poljske i poslove oko stoke, prodavao mu mlijeko po Foči, pronađene su mnoge knjige iz historije. Dakle, stalno je čitao.

Ova dva Oskara su se toliko razlikovala da se ne bi prepoznali da su se sreli na putu.

Međutim, godinama onaj pijani je dobivao prednost na trijeznim i – zahvaljujući šejtanu – ga pobijedio. Godinama je pio, takav išao među svijet, a po najvećoj hladnoći hrkao u kanalu, a iz nosa mu virila ledenica. Onoga trijeznog narod je postepeno zaboravljao.

Pošto nije imao rodbine, naši Fočaci su mu podigli betonsku ploču u Katoličkom groblju sa velikim mermernim pločama na kojima su slike porodice pokojnika.

Kod Oskara je samo ploča. Ispod piše da mu je narod podigao ploču.

Eto, to je Oskar. Mnogi ovo ne znaju. I za njih je samo dvorska luda, a obrazovaniji je bio od većine njih, ali ga je četnička kama učinila nesretnikom. To je sudbina, koju On određuje.

Mirsad Sinanović
fotografija:Mirsad Sinanović
oprema teksta:focanskidani

DOKTOROVE PRIČE : Ponovo potraga za knjigom Čedomira Minderovića “Za Titom”

 

Ponovo potraga za knjigom Čedomir Minderović: “ Za Titom”
U toj knjizi Minderović opisuje svoj dolazak u Foču, 1942. kao pratilac Vrhovnog Štaba. Opisuje susret sa braniocima kuće na Kunovu, a zatim ulazak u Foču.
Isti opis kao Adilov.
Interesantan je detalj kako jedna žena Hadžimešić dolazi da se žali kako su joj četnici ubili muža, a zatim djeca od nekog Lučića iz Prevrača su došla i pokupila joj svu hranu iz kuće.
Ja sam poznavao jednog od tih Lučića. Drago Lučić.

Zijad Ajanović
design: Kenan Sarač
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

DOKTOROVE PRIČE : PARTIJSKA DISCIPLINA ILI LJEKARSKA ETIKA – drugi dio

 

Poslije II Svjetskog rata sam kao pionir i izvidjač učestvovao na obilasku mjesta gdje su stradali civili.
Ja sam tada živio u Bugojnu i tamo su uglavnom stradali Srbi od ustaša. Ta su mjesta bila obilježena spomen pločama na kojima je pisalo :
Ovdje je (datum) okupator uz pomoč domaćih izdajnika zvjerski ubio ( broj) ljudi. Bila je petokraka i nikakvih vjerskih znakova nije bilo.
Mi smo znali ko su bili okupatori i domaći izdajnici. Smatrali smo da je to ispravno što se ne spominje ni nacija ni vjera ni žrtava ni krivaca.
Pojavom “ Noža” i  “Gorkog posrtanja” osjeća se protivljenje toj partijskoj politici.
Slušao sam komentare čak i nekih kolega , kao “zna se ko je pobio Srbe , kakav okupator…“

Tada se nisam smio suprostavljati, jer nisam htio da budem činilac u poremaćaju
medjuljudskih odnosa. Tada nisam smio ni misliti o državnosti BiH iako je postojao i AVNOJ i ZAVNOBIH, pa da kažem okupator je bila tzv NDH.
Nakon tolikih godina provedenih u ubjedjenju da su ustaše i četnici davno prošla istorija koja se ne može ponoviti u meni se budi jedno pitanje a šta je sa obilježavanjem mjesta na Drini gdje su nestale čitave muslimanske porodice?
Zašto nema ni one jednostavne ploče?
Uskoro saznajem da je familija Tahmaz dobila odobrenje da na privatnom groblju podigne spomen ploču žrtvama četničkog terora ali nakon dužeg vremena i nabavke mnoštva dokumenata od opštinskih, republičkih i saveznih
organa.

_ _ _ _ _
Još da dodam:
Prvi čovjek koji je pomenuo pokolje muskimana bio je Vladimir Dedijer.
Ja stavljao napise o Dedijeru i nisam spominjao njegovo pisanje o genocidu nad muslimanima .
Od 200 i više mojih FB prijatelja niko nije ni lajkovao ni komentarisao.

Zijad Ajanović
fotografije:focanskidani
design:Kenan Sarač/focanskidani
oprema teksta:focanskidani

DOKTOROVE PRIČE : PARTIJSKA DISCIPLINA ILI LJEKARSKA ETIKA

 

Za petnaestak godina koliko sam radio na Nervnom odjeljenu Bolnice Foča , izmedju ostalih bolesnika imao sam veliki broj oboljelih od delirijuma. Delirijum je vrsta akutnog alkoholnog ludila u kojem bolesnik doživljava veliki broj halucinacija (prividjenja), a izgleda potpuno budan, iako je dezorijentisan u vremenu i prostoru.
Bilo je bolesnika koji su detaljno opisivali kako su klali i silovali.
Na primjer , jedan bolesnik je u toku noći bio nemiran. Ujutro kada je izgledao
priseban, upitan zašto je sinoć galamio on odgovara :
– Napali me Talijani da im kažem gdje sam sakrio ono zlato što sam napljačkao po Foči…
_ _ _ _ _
Ja to nikada nikome nisam prenosio, ni pričao. Uostalom , tu je bilo uvjek drugih bolesnika i osoblja.

Zijad Ajanović
fotografije:focanskidani
design:Kenan Sarač/focanskidani
oprema teksta:focanskidani

FOČANSKE PRIČE : OSKAR

(napisao Mirsad Sinanović)

Autobuska stanica ključa od čekanja. Kipti narod. Djeca bi kući. Sutra u školu. Oni rijetki, stariji, čekaju prolazne autobuse iz drugih gradova. Samo radnici imaju svoje autobuse. Mala je ova stanica za čekanje. Najbezglavniji su školarci. Crv se uvukʹo u njihovo čekanje. Kuda sa crvom u glavi?
Čekanje dobi metu.
Iz bifea „Ćehotina“, do autobuske stanice, pred njih iziđe uvijek pijani, bradom i nosom, niko drugi do Oskar. Kʹo da su svi znali da on treba da uđe u njihovo čekanje.
Skoliše ga krugovi.
S razdrljanom, tamnom, prljavom košuljom, sa dva-tri zakopčana dugmeta na njoj, ispod koje se bijelila i flekama žutila potkošulja, u starom, crnom, poderanom kaputu, spuštanim pantalonama koje su se preko vojničkih kundura vukle po zemlji, bio je strašilo za ptice, ili neko koga je priroda izdvojila od svog svijeta, a on to hoće još i pokazati.
Proćelav, svilenkaste kose, zaneobrijan, sitnočigrastih očiju, špicasta nosa, šklempavih ušiju, osrednje visine, više mršav nego potaman.
Gleda on njih. Oni njega. Ko će prvi?
Neko mora.

– Sastavi ga, Osko! – zagalami visoki, mršavi sa strane.
I dogodi se. Oskar podiže glavu uvis i rukama sastavi bradu s nosom, kao da nema vilice, a onda spusti ruke, isturivši glavu naprijed, svima pokazujući šta je uradio. To su tražili. I dobili.
Zaokruglio glavu, smanjio bradu, sad je ona gore, a vrat skroz dolje, ali se izdužio. Oskar drugi čovjek. Uzvišen u nosu. Uzvišen u bradi. Uzvišen u prkosu.
Narod traži. Oskar daje.
Cika i vriska. Sjatili se oko Oskara. Bi da ga dodirnu. Sreća za sviju. Niko ne brine što nema autobusa. Neka je Oskar na stanici. Autobus ne mora. Autobus viđaju svaki dan, Oskara kad izađe iz bifea „Ćehotina“.
Vidjeli su. Razdrljana košulja razgolitila se do ispod ramena, a on s bradom uvis. Debela, tamna, brazgotina spuštala se od desne vilice malo ukoso do ispod vrata i uranjala u gornju kost grudnog koša.
Ova guja na njegovom vratu nije umanjivala ni vrisku, niti ciku. Nije unijela sažaljivost, već osionost i nadmoć nad Oskarom. Oni tu guju nisu imali.
Čim odvoji bradu od nosa, drugi Oskar. Kao i oni, običan. Opet se začu:
– Sastavi ga, Osko!

A Osko, pijan, lelujao je pred njima kao dim iz fabričkog dimnjaka. Ne posluša ih. Otvori usta, a razgorači čađave oči. Vidjelo se da nema niti jednog zuba. Zapjeva:
„Moj mitraljez ne silazi s leđa,
dok na Trstu ne bude međa.“
Svi se smiju, samo jedan postariji „stručno“ upita:
– A, što Trst nije naš?
Oskar, pijan, nakostriješi oči na njega, kʹo da ga čekʹo, odgovori:
– Izdali nas Rusi.
– Zar, opet? – ču se isti onaj glas.
– A šta biste vi htjeli, gospodine? – odgovori mu Oskar, a iz
bezubih usta poče mu se pružati smijeh, u prvi mah zagasito mukli, a u trenu prijeđe u restko stepenasti, koji je u krugovima ulazio među svijet. Kao kad u jezero bacimo kamenčić. Pomamno, njegov smijeh prihvati i staro i mlado. Tresla se autobuska stanica. Rađao se ponovo Oskar. Svi se smiju, a nko ne zna što će ovdje Trst i Rusi. Dovoljan im je Oskar.

Sve ovo sa strane posmatrao je mladi milicioner, zvani Mire. Autobuska stanica bila je njegova zona odgovornosti. Nije mu ovo bio prvi susret Oskara i naroda na stanici, ali nikad više nije bilo svijeta, niti su ovoliko kasnili autobusi. Njegovo je bilo da pazi da šta ne uradi narod, što ne bi bilo drago njegovom kamandiru, a nedajbože da to još ode njemu na sto, a on dežurni. Ode mu služba, a i on s njome. Ovdje, na stanici, uvijek je bilo cirkuzanije sa Oskarom, a ovo je prvi put da ima i politike. Otkud Rusi sa Oskarom, čudio se Mire. Morao je ovo zaustaviti, Rusi će doći do komandira.
Probi se kroz smijeh do Oskara. Kad svijet vidje Mireta kod Oskara, smijeh presuši. Mire se izdera na Oskara:
– Prekini! Ti znaš što Trst nije naš!
– Ni tebi nije lako – pomirljivo će Oskar.
Opet cika i vriska. Mire se zbuni.
– Zagrli ga, Osko! – začu se opet.

Oskar kao orao raširi krila i krenu prema Miretu da ga zagrli. Samo što mu priđe, Mire ga uhvati za obje ruke, podmetnu mu rame i preko sebe baci na zemlju. Podiže se prašina. Muk na stanici.
Oskar jeknu na zemlji. Odupirući se rukama o zemlju, Oskar jedva ustade.
Mire mu kaza:
– Eto, izdadoše te Rusi!
Onda krenu kroz narod koji se razdvajʹo, da prođe vlast.
Oskar muklo zapjeva za njim:
„Majka me kara,
otac me kune,
dabogda, Osko,
šišo majmune.“
Samo što završi, začu se tresak ispod njih, kod onog malog parka do mosta. Plač. Svi pogledaše tamo. Djevojčica sa crvenom kosom, u šarenim hlačama, s majicom preko, pala sa biciklom na
trotoar pored prašnjave ceste. Plače, drži se za nogu. Ne ustaje.
Oskar u trku, kao da se otrijeznio, poleti do djevojčice.
Uhvati je ispod ruku i podiže. Ona stade na obje noge. Prestade plakati. Sagnula se, gleda ranu na koljenu. Utom, odnekle, izbi dotrajali sedamdesetogodišnjak Salem, hamal i čistač cipela. Pred sobom je gurao duga kolica u kojima je prevozio namještaj. Cijeli život služio je narodu. Čim vidje krv, ode do kraja kolica i iz jedne natkasne izvuče bijeli zamotuljak. Diže ga uvis i kaza Oskaru:
– Hansaplast!
Nevješto ga raspakova, a onda dođe do djevojčice i njime obujmi djevojčicino koljeno. Oskar podiže djevojčicino biciklo. Ona polahko, zbunjeno, s biciklom pored sebe krenu prema mostu.
Oskar je stiže, a hansaplast se crvenio na koljenu. Pomilova je po kosi, govoreći:
– Ti sparila kosu s koljenom. Crvenokosa se nasmija.

Oskar se vrati Salemu:
– Otkud znaš da je u natkasni hansaplast – upita Salema.
– Stvari su jedne, stare doktorice. Šta bi drugo moglo biti u
natkasni, odgovori mu Salem. Nadničarski se zagrliše.
Narod se postidi. Niko ni riječi.
Uto dođoše autobusi iz više pravaca. I odoše. Završi se „oskarijada“.
Pusta osta autobuska stanica.
Oskar je htio u KOLONIJU.
Prepuni, otišli svi autobusi.
Oskar Kuštek osta sam. Sebi nije dovoljan.
Sutra će u KOLONIJU.

Mirsad Sinanović
fotografije:focanskidani
design:Kenan Sarač/focanskidani
oprema teksta:focanskidani

FOČANSKE PRIČE : Priča iz sela Potpeće (Godijeno) 1992.

Negdje početkom juna ‘92.  boravili smo u Godijenu (selo Potpeće) u kući Bego Divjana: moja sestra  Ifeta, nena  Halima i ja.
Komšije sve starci: Ramiz Divjan (čovjek šlagiran), njegova supruga Divjan Devla, Šerfa Veiz, Edhem Veiz…
Taj dan oko 13 sati bili smo za stolom ispred kuće kada je iz pravca Falovića trčala Šerifa Veiz i rukama pokazivala da bježimo jer četnici idu prema nama.
Naravno Ramiz Divjan nije mogao bježati, pa tako je i ostao sjediti za stolom, a mi drugi smo počeli uzimati več pripremljene ruksakove da pobjegnemo u obližnju šumu gdje smo imali “bajtu” napravljenu od najlona i prekrivenu granama i lišćem.
U trenutku kada mi je nana izbacivala te stvari kroz prozor iznad kuće pogledao sam na put koji se vidio između kolibe i kuće kako tri četnika trče prema nama. Na jednom od njih bombe su mlatile na grudima.

Nisam čekao niti sekunde već sam odmah krenuo bježati, a usput i glasno rekao svima “bježite” za mnom i tako sam iza kuće skoćio sa jedne stjene visine otprilike 5-6 metara.
Tu sam pivrjedio desnu potkoljenicu, ali nastavio sam trčati niz puteljak prema potoku, a jedan od četnika pucao je zamnom i galamio da stanem.
Kada sam pobjegao za jednu veliku stijenu bio sam siguran i mogao bezbrižno nastaviti bježati uz potok, međutim čuo sam kako moja uhvaćena sestra plaće i bez mnogo razmišlhanja izašao sam iza stijene pidignutih ruku u zrak i krenuo da se predam.
Na toj stjeni odakle sam skočio pri bježanju (kao da sada gledam) stajao je četnik u maskirnoj uniformi , crnoj beretki i “rejban” naočalama sa automatom u ruci i govorio:   – Hajde gore požuri, požuri!
Ispod druge stijene sam vidio sakrivenu Devlu Divjan koju je u tom trenutku (natjeran) zvao njezin zarobljeni sin rhm. Fadil Divjan.
Kada je čula glas bez razmišlhanja je krenula sa mnom gore iznad prema kući.
Taj četnik (imao je i bradu 10-dana staru) me pitao zašto sam bježao?
Kažem bilo me strah.
– A što će ti ta kapa na glavi? (djedova francuzica nakrivo kao beretka) i naredio mi da je bacim što sam i uradio.
Pred kućom nana je smirivala sestru koja je plakala obavijena oko nogu naninih.
Tamo za stolom sjedili su još dvojica četnika (jedan u uniformi prijeratne milicije, a drugi u JNA uniformi naravno bez petokrake ali i bez drugih obilježja). Tu je još  bio Fadil Divjan, zarobljen. Imao je lisicu na desnoj ruci.
Fadil nam je govorio kako su to njegove kolege prijeratne (bio je u rezernom sastavu milicije) i da se nista ne bojimo. Bio je tako hrabar da niti jednu sekundu nije pokazivao strah, čak naprotiv, smijao se.
Onda je pitao majku gdje mu je ostavila službeni pištolj, a ona je pokazala ispod kuće na jednu malu hrpicu kamenja.
Taj sa rejbankama (Fadil ga je zvao Dragane) je otišao sa Fadilom i naredio mu da izvadi taj pištolj sa uperenom puškom u njega, a majka Devla pita :”A što držiš uperenu pušku ako ste kolege i što će mom Fadilu lisica na ruci ?”

Taj Dragan se okrenuo i kaže:”Joj ženo, jesi dosadna!” Uzeo je od Fadila pištolj i skinuo mu lisicu, a Fadil nastavio tješiti majku kako se Dragan samo šalio sa njim.
Poslije su ovaj u milicijskom odjelu i ovaj sa rejbankama otišli zajedno sa Fadilom u potok da pronađu sakriveno oružje. (7-8 livačkih pušaka,3 karabina,3 kalašnjikova…Brzo su se vratili sa već nabrojanim puškama.
Fadil i dalje praveći se da nije ništa strašno, rekao je mojoj nani da napravi kafu svima što je ona i uradila.
Taj u maskirnom i rejbankama meni je objašnjavao da ne bježim više nikada kada vidim ljude u uniformama kao njihove i da su oni vojnici “republike srpske BiH”.
Potom je pitao moju nanu gdje su joj krave i gdje je dedo, a ona kaže kako su krave puštene poslije paljenja kuće, a za djeda da ništa ne zna.
Kaže Dragan:”Znamo mi gdje je i da vodi zelene beretke, ali kada ga ufatimo zgulit’ ćemo njegovu kožu i od nje napraviti feredžu!”

Abdulah Dado Hajdarević

……..nastavit će se….

Kaže mi četnik Dragan :- ‘ajde pomozi nam te puške ponijeti dole do škole.
Počeo sam stavljati na ramena puške (imao sam 11 godina), a vidim nana mi žmiga očima.
Sjećam se prije rata kada bi nešto baksuz'o na mevludima isto bi nana tako žmigala, a poslije bi dobio degenek kući.
Sreća pa taj u JNA uniformi veli: – Nemoj Dragane da mali ide dole, znaš da ima pijanih.
Majka Devla pita sina Fadila i tog Dragana kada će ga pustiti kući,a Fadil opet neustrašivo (da majku ne sikira) kroz smjeh govori : – Majko to je samo privremeno dok se malo situacija ne smiri, je l’ tako Dragane?
Kaže Dragan: – Ma ide on kući za 7 dana.
– A ko će mu garantovati sigurnost?, pita majka Devla.
– Ja ću mu ,veli Dragan, dati propusnicu!
– A hoče li naići na razumne ljude sa tom propusnicom?
– Joj ženo ti baš dosadna, eto ja ću ga lično sa autom dovući .
Nisu dali Fadilu ni da se poljubi sa majkom i da se oprosti.
– ‘ajde da idemo dole kod škole čekaju, a vidjet cete se za 7 dana.
Krenuli su, a Fadil se samo jednom okrenuo i opet kroz osmjeh sigurno na silu rekao: – Majko ne brini brzo ću ja!
Nikada se nije vratio, a njegove kosti su pronašli zatrpane kamenjem pored rijeke Bistrice prije Miljevine u masovnoj grobnici.

Abdulah Dado Hajdarević

……..nastavit će se….

Pogled sa brda Retinja na sela Potpeće, Falovići fotografije:Abdulah Dado Hajdarević

Abdulah Dado Hajdarević : –  Ovo je pogled sa brda Retinja na sela Potpeće, Falovići, Godijeno i ostali zaseoci. Gledao sam iz blizine kako pale džamiju na Godijenu.

Jedan junski dan ‘92.  privukao sam se do kuće Mahmuta Pilava i gledam sa dvogledom (našao, zeleni vojni u staroj vikendici rhm. amidže Ejuba Smajkana) kako dolazi plava lada kod džamije na Godijenu.
Tako sam blizu da mogu raspoznati likove i jedan od četvorice je moj prijeratni nastavnik likovnog, pokojni Miroje Lončar.
Nisam odmah znao šta će uraditi dok nisam vidio kako iz džamije na Godijenu polahko izlazi dim, a poslije i plamenovi sve dok munara (inače drvena) nije pala u rijeku Ćehotinu.
Miroje i ova trojica su jedno vrijeme stajali oko 40-metara od džamije na mostu, a potom su sjeli u tu plavu ladu i odvezli se nazad prema Foči.
Abdulah Dado Hajdarević

…….nastavit će se….

_ _ _ _ _

Krajem jula ‘92 moja majka  čula je da smo mi u kući Bega Divjana i došla sa još 4 – 5 vojnika da nas izbavi i prebaci u susjedno selo Luke.
U Lukama, Papratnu, Vikoču i ostalim zaseocima bilo je struje, ljudi su normalno kosili travu, obrađivali vrtove, kupali se na Ćehotini sve dok nisu jedan dan došli… Njih 9 četnika…
Mi smo tada pobjegli u obližnju šumu gdje su pored nas civila bili i pripadnici “Ćehotinskog voda”  35 – 40 dobro naoružanih momaka.
Bio im je plan da opkole četnike i pohvataju ih žive, međutim Džemil Čengić je preko svog snajpera na karabinu (tako je tvrdio) vidio kako četnik cilja njegovu kuću sa RPG-om i bez naredbe ispucao metak.
Poslije je pričao da ga je ranio, mada to zarobljeni Role i MM nisu potvrdili.
Role je bio lokalna pijanica i nekoliko četnika je lično poznavao iz Foče pa tako im je obećao pokazati kuda se mogu  izvući – gaz preko Ćehotine.
M M,   lijepa žena, bila je sa njima i naravno bojala se za sebe, a kaže Role je pričao i nije se “gasio” sve do Godijena.
Tako pijan na Godijenu im je rekao: – Drugovi ja i M sada idemo nazad, a vi idite u Foču.  I nekim čudom su ih pustili.
Vojnici i stariji ljudi su shvatili da će četnici ubrzo ponovo doći, al’ sa mnogo više vojske, tako da su odlučili 2 avgusta (Aliđun) okupiti prvu turu naroda oko 500 – 550 ljudi i povesti kroz srpske teritorije do Goražda.
Bio sam sa nanom i sestrom u prvoj turi, a majka je ostala da pokupi hranu (koju smo pred rat sakrivali) i sve ostalo i dotjera sa konjem.
Ispod brda Retinja smo čekali mrak da krenemo pravac  Godijeno – Slatina – Preljuća – Sadba (u Goraždu).
Tada su došli neki pojedinci od naših vojnika i tražili da se plati taj prelazak???
Nana je dala ogromni zlatni prsten od rhm. djeda i pitala: – Je li dovoljno za mene i ovo dvoje djece?
– Jeste,  kažu oni!
Onda je naišao jedan borac i prepoznao nanu (bio je dobar drug sa dajdžama, prije rata,) i počeo je ljubiti. Drago mu bilo sto je živa.
Nana ga pita: – Je li borac, kako to da moramo i našim plaćati kao da su četnici?
Kada je to čuo repetirao je svoj PM ‘84 i glasno naredio da se svima vrati sve ili će ih strjeljati, – što su odmah i uradili.
– Kako vas nije stid, galamio je, a tebe Halima, govorio je nani, ako ne budeš mogla hodati ja ću nositi na leđima…
Svako vrijeme ima svog heroja, ovdje je bio zasigurno ovaj borac…
Abdulah Dado Hajdarević

……….nastavit ce se…..

džamija u Godijenu fotografije:Abdulah Dado Hajdarević

_ _ _ _ _
Abdulah Dado Hajdarević : -Biće nastavak, jer tek 2. avgusta su došli naši vojnici iz Goražda i preveli nas na slobodnu teritoriju sa još (u prvoj turi) nekih 500-550 ljudi iz susjednih sela Luke, Papratno, Vikoč. Čujemo se (preemotivno mi je pisati o ovome) opet.

…….nastavit će se….

 

Abdulah Dado Hajdarević
fotografije:Abdulah Dado Hajdarević
priredio:Kenan Sarač/focanskidani
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

Fočanske priče : Autobuska stanica 1992.

Autobuska stanica 1992.

Nikada onu sliku sa autobuske stanice neću zaboraviti…
kada su nas trpali kao stoku u zadnji konvoj iz Foče
/neko ga je od političara ili ti nekih velikana dobro platio,
jer nas nisu smjeli dirati niti ubijati i silovati usput/…
…uguraše mene,moje snahe i djecu,a ostade nam Majka,
onako jadna sva izbezumljena,isprestravljena šta će biti sa nama,
ostade napolju…nema mjesta u autobusu više ni ptica da stane…
ja zapomagah , bješe tu Boro Škobo,moj prvi komšija…
…povikah: – Boro pomagaj ostade mi Majka….
Bogami pomože, pomože Boro tad, ne mogu zaboraviti,
nekako je ugura na silu, nema mjesta da dukatima plaćaš,
iako smo imali i karte i propusnice /morali smo potpisati
u MUP-u Foča potvrde da *dobrovoljno*napuštamo svog grad
i svoju imovinu…
Kako su to *Braća* još prije sto ljeta dobro iscenirala…
…i uspjeli su što je najžalosnije od svega…
Preko puta autobuske stanice bila je od Zlatara Nedžada kuća,
kažu da je njegova supruga Goca bila savršen saučesnik u zločinima
i da je u njhovoj kući vršeno masovno i sistematsko silovanje naših žena…
mi nismo smjele ni glave podići od zuluma, straha,torture, zavijene u crno,
zavijene kao stare nene, da nas ne prepoznaju…
…i ne odvedu na put bez povratka…
Strašno, prestrašno…
…i da im je Hičkok pravio scenario ne bi umio iscenirati sve što su Fočanski zlikovci radili…
Haram im bilo…

Halida Dida

priredio:Kenan Sarač
design Kenan Sarač
fotografije:internet/screenshot
oprema teksta:focanskidani

FOČANSKE PRIČE : JEDNA KESA ZA SVE ŠTO MI TREBA

 

KESA ZA SVE ŠTO MI TREBA

Ovih dana navršilo se 27 godina od početka genocida nad Bošnjacima Foče.
Bio je 2. juli 1992. kad sam napustio Foču.
Sa jednom kesom. Za sve što mi je bilo potrebno.
U tu plastičnu vrećicu, kako smo je tada zvali “najlonku” stala je sva moja imovina. I pokretna i nepokretna.
Nekoliko potkošulja, nešto donjeg veša, par čarapa, pribor za ličnu higijenu, lična karta, pasoš, svjedočanstvo i par fotografija.
Čitav dotadašnji život stao je u jednu plastičnu kesicu.
Posljednji put gledam po sobama, razgledam kuću, avliju.
Ne zaključavam vrata. Nema potrebe.
Bacam pogled na bašću. Ima povrća. Rodilo je. Pobraće ga neko.
Pored Hotela prolazim tiho i nešto me steže u grudima.
Polahko idem iza Delikatesa.
Srećem Prleta Lakovića. Kaže – Odlaziš?
– Odlazim!, odgovaram i pokazujem mu kesicu.
Na autobuskoj stanici već se iskupilo podosta “putnika” – prognanika.

priredio:Kenan Sarač
design Kenan Sarač
fotografije:internet/screenshot
oprema teksta:focanskidani

_ _ _ _ _

Navršilo se i 27 godina od izdavanja sramnih i ponižavajučih tzv. PROTJERNICA, u stvarnosti PROPUSNICA – ODOBRENJA za Bošnjake-Muslimane Foče, da k'o biva mogu napustiti Foču i otići iz nje zauvijek, ostavivši svu svoju imovinu nakaradnoj i nakaznoj genocidnoj tvorevini.
Naime, Bošnjacima je bilo dozvoljeno da odu samo nakon što bi od fočanske policije dobili potvrde i potpisali dokument kojim svoju imovinu prepisuju srpskoj republici Bosni i Hercegovini.

Foča, april 1992. : Hronologija događanja

 

Krajem marta 1992. srbi opremaju bolnice na terenu, jedna je u Velečevu, u ugostiteljskom objektu ” Kod šumara”, a druga je u crkvi u Kozarevini. U Čelebićima i ženskom zatvoru na Velečevu smješta se štab SDS-a i paravojne jedinice pristigle iz Hrvatske, sa vukovarskog ratišta.
Sve se više zastrašuju Bošnjaci da napuste grad.
Formira se srpski krizni štab za Foču i po selima.
…
Nakon svih navedenih događaja, okupacija Foče uslijedila je 7. aprila 1992.
Pucanjem sa brda Dub i od Ivanovića kuća, prema voznom parku “Fočatransa”, biva ranjena starica Mileva Radojčić. Pokušava joj pomoći Abid Ramović, milicioner, želeći je prabaciti u bolnicu. Iz pravca kuća Ivanovića su izrešetana kola milicije. Gine milicioner Abid Ramović. On se smatra prvom žrtvom agresije na Foču. Postoje neprovjerene priče da ga je ustvari ubio milicioner srbin koji je bio sa njim u patrolnim kolima.
…
Prve granate prelijeću iznad grada. Svojom teškom artiljerijom srbi kontrolišu sve prilaze gradu.
…
Narod priprema skloništa u podrumima.
…
Cijeli dan 8. aprila 1992. traje puščana paljba i granatiranje sa brda.
Srbi zauzimaju Dom zdravlja gdje zarobljavaju dr. Ibru Karovića i stomatologa Avdu Šadinliju.
….
Srbi su 11. aprila 1992. zauzeli veći dio grada.
Nastavlja se granatiranje grada.
Bošnjačko stanovništvo se i dalje povlači prema Goraždu.
Narednog dana srbi su zapalili Prijeku čaršiju, trgovački i zanatski centar grada. Čuje se jaka eksplozija. Najvjerovatnije dolazi iz prodavnice boja i lakova.
…
Iz Sarajeva šalju pomoć u hrani za fočansku bolnicu. Srbi na Miljevini ne dozvoljavaju da kamioni sa hranom prođu prema Foči.
…
Kod gornjeg mosta na Ćehotini gori direkcija “Građenja”.
U centru grada kod Doma JNA gore kuće Šućre Loje i Safeta Jahića.
Sa lokalne radio stanice koja je u rukama srba, oglašava se predsjednik SDS-a Miroslav Stanić, koji obećava bošnjačkom stanovništvu, ako želi da napusti Foču, da mu garantuje bezbjednost.
…
U popodnevnim časovima 17. aprila 1992. zvanično je “proradio” koncentracioni logor u Foči, smješten u bivšem KP domu.
Prije toga, domaći srbi i srbi sa strane masovno su zatvarali stanovništvo pokupljeno iz njihovih kuća u sabirne logore. Bilo ih je više u Foči: magacin TRO “Perućica” u Livadama, Srednjoškolski centar u Aladži, DTV “Partizan”, direkcija TRO “Perućica” na Gornjem Polju, barake hidroelektrane u izgradnji “Buk Bijela”, privatne kuće.
Granatiranje je i dalje trajalo prema Šukovcu i Kalinovačkoj cesti.
Gore kuće u Donjem Polju i Ljuboviću.
Nekako u to vrijeme srbi zauzimaju i fočansku bolnicu.Čine neviđene zločine po bolnici. Maltretiraju bolesnike, izvode neke iz bolnice i ubijaju ih tu, iza bolnice.
Vrše silovanja. Vojne obveznike prebacuju u koncentracioni logor. Zaposlene ljekare i medicinare, Bošnjake, prebacuju takođe u logor. Prema nekim novinskim napisima iz tog vremena, svi zločini počinjeni u bolnici vezani su za dr. Radovana Mandića, ljekara bolnice.
Srbi zauzimaju i posljednje uporište odbrane Foče, Šukovac 18. aprila 1992. Foča je definitivno okupirana.
Tada nastaje pakao za Bošnjake koji su ostali u Foči i prigradskim naseljima. Kuće Muslimana su u plamenu.
Nekako u to vrijeme u Foču helikopterom dolazi Biljana Plavšić. Provozala se Fočom u opljačkanom automobilu tek ubijenog Fočaka Adnana Isanovića. Vidjevši fočanske džamije, koje još nisu bile porušene, uzviknula je: “Kako će, molim vas Foča biti srpski grad, s ovoliko turskih džamija.” Time je dala jasnu poruku srpskim rušiteljima, šta im je raditi.
Na sve strane se pljačka sve što je bošnjačko. U pomoćdomaćim pljačkašima pristižu i oni iz Crne Gore, sa kamionima. Prepuni kamioni namještaja, bijele tehnike i svega što su “junački” đetići” opljačkali, odlazi prema Pivskoj planini.
Počinju ubistva, silovanja. Zabranjuje se kretanje Bošnjacima. Postaju svi taoci. Svi su u kućnom pritvoru. Čeka se kada će dželati udariti na vrata. Rušitelji i ubice ne žele svjedoke svojih nedjela. Svjedoke ili ubijaju ili odvode u koncentracioni logor.

izvor: Preljub Tafro, Dr. Bećir Macić GENOCID NAD BOŠNJACIMA NA PODRUČJU FOČE 1992-1995. -PRILOG UTVRĐIVANJU ŽRTAVA
Sarajevo, 2004.
Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Sarajevo, Sarajevo, 2004., 461 strana.

priredio:Kenan Sarač
design Kenan Sarač
fotografije:internet/screenshot
oprema teksta:focanskidani

 

SVJEDOČENJA : U Foči je radio pakao

U Foči je radio pakao

“U Foči je radio pakao”, rekla je dvanaestogodišnja djevojčica, Bošnjakinja, nakon što se izvukla iz Foče na slobodnu teritoriju. I to je najbolji opis onoga što su preživjeli Bošnjaci, posebno oni koje su četnici uhapsili i držali zatočene po mnogobrojnim tamošnjim logorima. Poseban teret preživjele su mnogobrojne zatočene Bošnjakinje, zatočene u nekoliko logora namijenjenih samo za žene, za njihova mučenja, silovanja, zlostavljanja i najbrutalnija seksualna iživljavanja svih vrsta. Po ovim ženskim logorima Foča je bila posebna u posljednjoj agresiji.
Imali su četnici i u drugim gradovima koje su okupirali svoje ženske logore, namijenjene za seksualna iživljavanja, ali ne u broju i svireposti kako je to bilo u Foči.

priredio:Kenan Sarač
design Kenan Sarač
fotografije:internet/screenshot
oprema teksta:focanskidani

DOKTOROVE PRIČE : Crni humor

 

 

Crni humor
Na početku rata bio sam u fočanskoj bolnici.
Susretao sam se sa ranjenicima, sa vojnicima i sa pripadnicima četničke garde.
Jednog dana donesoše ranjene vojnike.
Pitam gdje su ranjeni.
Neko mi reče – “operacija čišćenja“ na desnoj obali Drine.
“stvarno su ovi Muslimani bezobrazni. Vojnici došli da im čiste selo, a oni ih upucali.“ – rekao sam tada.
Na momenat prisutni prasnuše u smjeh, a zatim začutaše.
Skoro sam siguran kako su pomislili da sutra i njihov sin može dobiti poziv da ide na bojište…

Zijad Ajanović

Hvala doktoru Ziji na ovoj priči.

priredio:Kenan Sarač
design Kenan Sarač
fotografije:internet/screenshot
oprema teksta:focanskidani

DOKTOROVE PRIČE : Fočanski megafon

DOKTOROVE PRIČE : Fočanski megafon

Negdje sredinom maja,oglasili su se takozvani fočanski megafoni i najavili neke zabrane.
Čuo megafon iz nekih kola koji govori da se zabranjuje Srbima da se druže sa Muslimanima.
Moram ponovo napomenuti jedan važan događaj.
Još je bila SFRJ.
Prvi miting SDS u Foči.
Tada smo mislili da će Jugoslavija opstati.
Na mitingu neki važni gosti govore:
– Ne možemo živjeti zajedno…

Zijad Ajanović

Hvala doktoru Ziji na ovoj priči.

priredio:Kenan Sarač
design Kenan Sarač
fotografije:internet/screenshot
oprema teksta:focanskidani

Ekshumacija u Foči 2002. : Tekija, mjesno groblje, 03.09.2002.

 

Ekshumacija na mjesnom groblju Tekija, 03.09.2002.
Pronađeni su posmrtni ostaci slijedećih žrtava genocida u Foči:

1. BAJGORIĆ (HUSO) ENVER, 10.07.1959. Bijelo Polje. Živio i radio u Foči. Zarobljen u maju 1992. i odveden u KPZ u Foču. Pronađen i ekshumiran.(iz knjige Foča 1992. – 1995. žrtve genocida, Rasim Halilagić)

2. BOROVIĆ (EJUB) EDIB, 27.03.1967.

3. ČANKUŠIĆ (SULJO) UZEIR, 12.03.1939. – Uhvatili su ga 20. aprila 1992., strahovito ga mučili da bi ga na koncu ubili pred bolnicom u Foči. Sa njim su ubijeni Adnan Isanović i Ibro Selimović.(iz knjige Foča 1992. – 1995. žrtve genocida, Rasim Halilagić)

4. DELIĆ (AVDO) TAIB, 04.04.1971. – teže ranjen pa onda ubijen kod benzinske pumpe u Donjem Polju.(iz knjige Foča 1992. – 1995. žrtve genocida, Rasim Halilagić)

5. SELIMOVIĆ (ŠAĆIR) IBRO, 15.02.1952. – Rođen 1952.u Foči, Tabaci. Uhapšen u aprilu 1992. i odveden u KPZ. U logoru strašno mučen. Jednog je dana mnogo pretučen, te mu nisu mogli više slušati jauke i odvezli su ga u bolnicu. Tamo je ostao dva dana, a onda su ga izveli i strijeljali u potoku iza bolnice sa još trojicom muslimana iz Foče. (iz knjige Foča 1992. – 1995. žrtve genocida, Rasim Halilagić)

6. SUBAŠIĆ (HASAN) MIRSAD, 07.01.1956.

7. (?) – iz te grupe ima još jedna ŽRTVA koja je ekshumirana a nije identificirana…

 

priredio:Kenan Sarač
design Kenan Sarač
fotografije:internet/screenshot
oprema teksta:focanskidani

KaPeDomske tužne priče : Saslušavanja i premlaćivanja

 

Saslušavanja i premlaćivanja
U junu, poslije večere, stražari su odvodili zatočenike po spiskovima, u grupama od tri do četiri zatočenika, na saslušanje. Ti se ljudi nikada više nisu vratili, odvedeno je 16 do 18 osoba.
Svjedok se sjeća nekih imena: Halim Konjo, Isanović Kemal, Munib Vejz, Nišić Nurko. Tokom premlaćivanja svjedok je čuo njihove krike, u sjećanju mu je ostalo kada su Nurki govorili: ”Umri Nurko, šta čekaš!”. Ibro Sadović umro je od posljedica premlaćivanja.

Kada su na saslušanje odvedeni Kemal, Munib, Vejz, svjedok je čuo njihove krike i glas
Mitrašinović Gorana. Tom je prilikom vidio Bubalo Gorana kako nosi ćebad iz susjedne
prostorije. Kada su prestali krici čuo je muziku i prigušene pucnje. Kada je Burilo Milenko ušao u prostoriju, muzika je prestala, i čulo se vozilo KP doma (cady) koje odlazi pred ulaz. Nakon toga je čuo neki ”pljesak”, pa je pretpostavio da su ubijeni i bačeni sa Drinskog mosta. Tu je noć izvedeno oko 12 zatočenika.

izvor:ZLOČIN U FOČI – Kazneno popravni dom «Foča»
Predmet: Mitar Rašević i Savo Todović
Haški predmet prepušten Sudu Bosne i Hercegovine

Kliknite da pristupite FOCA_izvjestaji_s_rasprava.pdf

priredio:Kenan Sarač
design Kenan Sarač
fotografije:internet/screenshot
oprema teksta:focanskidani

KaPeDomske tužne priče : TORTURA, OKRUTNO POSTUPANJE, NEHUMANA DJELA, MUČENJE, PREMLAĆIVANJE…

TORTURA, OKRUTNO POSTUPANJE, NEHUMANA DJELA, MUČENJE, PREMLAĆIVANJE…

TUŽILAC protiv MILORADA KRNOJELCA (presuda od 15. marta 2002.)

462. Pretresno vijece je vec konstatovalo da su nekoliko zatocenika iz njihovih soba odveli u upravnu zgradu, gdje su ih tukli vojnici i stražari KP doma, nakon cega se zatocenici nisu vratili u svoje sobe.1394 Pretresno vijece se nije uvjerilo da su bilo u kojem od ovih slucajeva premlacivanja bila izvršena na jednoj od navedenih diskriminacionih osnova. S obzirom na premlacivanja koja su izvršena na ovaj nacin, nije predocen nikakav dokaz o razlozima zašto su za takav postupak bili odabrani Kemo Dželilovic (B 19),1395 Nail Hodžic (B 28), Halim Konjo (B 33), Husein Rikalo (B46), Mithat i Zaim Rikalo (B 48), ili Munib Veiz (B 59). Adila Granova (B 22) su isljednici optužili da posjeduje radio-stanicu,1396 te da je prije rata putovao u inozemstvo, navodno u
Njemacku, radi kupovine oružja.1397 Mustafa Kuloglija (B 34) je jednom drugom zatoceniku rekao da se prije rata zavadio sa jednim Srbinom i da misli da su ga tako mnogo tukli iz osvete.1398 Pretresno vijece zakljucuje da postoji razumna mogucnost da su Granova tukli za kaznu što je navodno bio umiješan u vojne aktivnosti, dok su Kulogliju tukli radi osvete. S obzirom na te okolnosti, Vijece se nije uvjerilo van razumne sumnje da je bila prisutna tražena diskriminaciona namjera.

467. Iz razloga koje smo vec iznijeli u prethodnom dijelu,1407 Pretresno vijece se nije uvjerilo da su Hamid “Salem” Bico (C 2), Abdurahman Cankušic (C 3), Elvedin “Enko” Cedic (C 5), Kemal Dželilovic (C 7), Ramo Džendušic (C 8), Adil Granov (C 9), Halim Konjo (C 13), Mustafa Kuloglija (C 15), Fuad Mandžo (C 16), Nurko Nišic (C 19), Husein Rikalo (C 21), Mithat Rikalo (C 22), Zaim Rikalo (C 23), Enes Uzunovic (C 26), Džemal Vahida (C 27), Munib Veiz (C 28) i Zulfo Veiz (C 29 ), bili izabrani da budu lišeni života na bilo kojoj od navedenih diskriminacionih osnova.1408

469. Cini se da su drugi bili birani zbog svojih direktnih ili indirektnih veza sa vojnim sukobom. Pretresno vijece se nije uvjerilo da su u bilo kojem od ovih slucajeva žrtve bile podvrgnute diskriminaciji na nekoj od navedenih osnova. Mate Ivancic (C 11), bolnicar, Hrvat,1411 rekao je jednom od svjedoka da je osumnjicen da je bio u Hrvatskoj i tamo ubijao Srbe.1412 Krunoslav Marinovic (C 17), Hrvat, TV-mehanicar,1413 bio je dopisnik jednih hrvatskih novina i postoji razumna mogucnost da je ubijen zbog toga.1414 Hamid Ramovic (C 20) je imao brata Abida koji je bio policajac i koji je bio prva žrtva sukoba. 1415 Kemal Tulek (C 25), bivši policajac u KP domu,1416 optužen je za posjedovanje oružja,1417 te je možda izabran zato što je njegov brat bio u bosanskoj vojsci.1418 Što se tice Alije Altoke (C 1), Refika Cankušica (C 4), Esada Kiselice (C 12) ili Ševala Šore (C 24), nisu predoceni dovoljni dokazi da bi Pretresno vijece moglo da utvrdi zašto su njih
izabrali kao žrtve.

480. Što se tice mnogih incidenata koje je naveo tužilac, zatocenike odvedene iz KP doma poslije toga niko više nikad nije vidio. U tim slucajevima Vijece nema nacina da utvrdi da su ti zatocenici stvarno raseljeni van granice maticne države, tako da se nije uvjerilo da su oni fakticki deportovani ili protjerani. To ukljucuje takozvane razmjene od 15. ili 19. augusta 1992. (15-20 muškaraca),1452 u ljetu 1992.,1453 22. augusta 1992. (8 muškaraca) , 1454 25. augusta 1992. (otprilike 18 do 25 muškaraca),1455 31. augusta – 2. septembra 1992. (otprilike 71 muškarac),1456 10. septembra 1992. (otprilike 10 do 40 muškaraca), 1457 12. septembra 1992. (50 muškaraca),1458 negdje izmedu 11. i 16. decembra 1992. (7 muškaraca),1459 u februaru ili martu 1993. (dr. Aziz Torlak),1460 te 21. marta 1993. (Šucrija Softic).1461

464. Vijece se nije uvjerilo da su premlacivanja bilo koga od pojedinaca koji slijede bila izvršena na nekoj od navedenih diskriminacionih osnova. Remziju Delica (B 14), Nedžada Delica (B 15) i Hasana Džanu (B 18) tukli su njihovi nekadašnji školski drugari ili komšije.1400 Jusu Džamaliju (B 17) su tukli zato što je njegov sin prije rata bio policajac u Foci.1401 Ibrahim Kafedžic (B 31) je jednom svjedoku rekao da se jedan njegov rodak prikljucio bosanskoj vojsci i da je to bio razlog zašto su ga tako jako tukli.1402 Nema dokaza o tome zašto su bili izvedeni i premlaceni Latif Hasanbegovic (B 25 ),  Aziz Haskovic (B 26) i Halim Seljanci (B 51) (Albanac rodom sa Kosova).1403
Slicno tome, nema dokaza zašto je premlacen Kemo Isanovic (B 30).

461. Sudu nije predocen nikakav dokaz o razlozima premlacivanja Emira Frašte (B 21). Što se tice Rame Džendušica (B 20), postoje dokazi da je on prije sukoba radio u Sekretarijatu za narodnu odbranu.1392 Nakon jednog ispitivanja, on je jednom svjedoku rekao da misli da vjerovatno nece preživjeti jer isljednici znaju štošta o njemu.1393 Pretresno vijece zakljucuje da postoji razumna mogucnost da su ga tukli zbog toga što je znao o vojnim djelovanjima tako da se, s obzirom na te  okolnosti, nije uvjerilo da je bio diskriminisan na nekoj od navedenih osnova. Stoga nema potrebe da se razmatra da li bilo koja od ovih radnji ima dovoljnu težinu da bi se smatrala progonom.

458. Pretresno vijece je konstatovalo da je Džemo Balic više puta teško premlacen i zlostavljan prilikom ispitivanja o clanovima SDA-a i o Muslimanima koji posjeduju oružje (B 4).1387 Vijece se nije uvjerilo da ta premlacivanja zaista predstavljaju diskriminaciju na politickoj ili bilo kojoj drugoj od navedenih osnova. Postoje neki dokazi da je Balic bio prisiljen da potpiše izjavu da je on osnovao neke “jedinice” i o tome da je njegov brat bio direktor vojne škole u Vranici, te da su ga tukli iz tog razloga.1388 Ti dokazi nisu, medutim, dovoljno jasni da bi Vijece moglo da potvrdi da je Džemo Balic uistinu bio pristalica SDA-a.

459. Pretresno vijece je vec konstatovalo da su Mehmeda Sofradžiju držali u samici sedam dana i podvrgavali ga teškim premlacivanjima (B 52).1389 Nije potvrdeno da ta premlacivanja dosežu nivo progona. Iako postoje dokazi da je za takav postupak bio odabran zato što mu je brat bio u vojsci,1390 Vijecu nisu predoceni nikakvi uvjerljivi dokazi o tome da su Mehmeda Sofradžiju tukli na nekoj od navedenih diskriminacionih osnova.

457. Džemala Vahidu, Enesa Uzunovica, Aziza Šahinovica i Elvedina Cedica tukli su i zatvarali u samicu najmanje dva puta (par. 5.29).1381 Nema dokaza da je ovaj postupak s tim zatocenicima imao bilo koju diskriminacionu osnovu, tako da se ne može smatrati progonom. Enes Uzunovic je prije rata bio predsjednik omladine u Foci (omladinske aktivisticke organizacije),1382 a zatim je ušao u SDA,1383 ali nema dokaza da su ga tukli na toj osnovi. Postoje neki dokazi da je Aziz Šahinovic bio podvrgnut mucenju da bi dao informacije o 36.000 njemackih maraka koje su nestale iz banke u kojoj je radio.1384 Jedan od svjedoka odbrane je tvrdio da je Šahinovic bio muslimanski vojnik.1385
Džemal Vahida je bio policajac.1386 U dokaznom materijalu ne postoji ništa što bi potvrdivalo bilo koju od traženih diskriminacionih osnova.

455. Pretresno vijece je vec konstatovalo da su Nurka Nišica, Zulfu Veiza i Salema Bicu stražari KP doma ili policajci teško pretukli u junu ili julu 1992. godine (par. 5.27).1373 Pretresno vijece se nije uvjerilo da je bilo koji od ova tri zatocenika bio mucen po nekoj od navedenih osnova. Kako se cini, sva trojica muškaraca bili su prije sukoba policajci, 1374 a dvojicu od njih (Nišica i Veiza) ispitivali su o naoružanju ili vojnim djelovanjima. 1375 Postoje dokazi da su ih za premlacivanje odabrali njihovi bivši kolege,1376 te da su Nišica tokom ispitivanja tukli zbog toga što se dogodilo sa srpskim vojnikom s imenom ili nadimkom “Bota”.1377 Nema zadovoljavajucih dokaza o razlogu zašto je za premlacivanje odabran Salem Bico (žrtva incidenta B 5).

453. Pretresno vijece je vec konstatovalo da su odredena djela mucenja ili premlacivanja bila izvršena kao kazna za kršenje izdatih naredenja ili pravila KP doma.1365 Iako se Pretresno vijece uvjerilo da su ta pravila bila diskriminacionog karaktera jer su važila samo za zatocenike ne-Srbe, Pretresno vijece se nije uvjerilo da ta djela izvršena premlacivanjem predstavljaju progon. Ta diskriminaciona pravila odnosila su se samo na životne uslove, a diskriminaciona namjera u vezi sa djelima premlacivanja nije potvrdena. Svjedoka FWS-54 su tukli za kaznu što je, protivno naredenjima, jednom zatoceniku dao krišku hljeba više (par. 5.18).1366 Svjedoke FWS-71, FWS-76,
FWS-08  i Dževada Cosovica tukli su i zatvorili u samicu za kaznu što su krali hranu (par. 5.20).1367 Nakon neuspješnog pokušaja bijega Ekrema Zekovica, batinama su bili kažnjeni i njegove radne kolege, medu njima svjedoke FWS-73, FWS-110, FWS-144 i FWS-210 (par. 5.21).1368 Slicno tome, Pretresno vijece je vec konstatovalo da su Avdo Muratovic, Fahrudin Malkic i Sacic bili šamarani za kaznu što su, protivno naredenjima, jedan drugom slali poruke, ali to ne doseže nivo mucenja, nehumanih djela ili okrutnog postupanja (par. 5.19).1369 Pretresno vijece se ni za jednu od tih radnji premlacivanja nije uvjerilo da su žrtve bile diskriminisane na rasnoj, vjerskoj ili politickoj osnovi.

450. Pretresno vijece se nije uvjerilo da je za incident u vezi s Edhemom Gradišicem potvrdeno da je bio izvršen na diskriminacionim osnovama.1355 Edhema Gradišica, zatocenog invalida koji je bolovao od epilepsije, pretukli su i odveli ga u samicu nakon što se požalio na male porcije hrane (par. 5.9 ).1356 Medu dokazima nema nicega što bi potvrdivalo da je to djelo izvršeno sa pripadnom diskriminacionom namjerom.

451. Kao što je vec receno, potvrdeno je da je izvršeno više proizvoljnih premlacivanja (par. 5.14).1357 Pretresno vijece se uvjerilo da je u jednom od tih incidenata premlacivanje  izvršeno na politickoj osnovi i da doseže nivo progona. Džemu Balica su teško premlatili i zatvorili u samicu, a od tog premlacivanja žrtva je ostala gluha na jedno uho (par. 5.15).1358 Balic je nakon premlacivanja jednom drugom zatoceniku rekao da mu je glavni pocinilac rekao: “Ti si taj što je Aliji obecao osam kila srpskih ociju”.1359 Što se tice drugih proizvoljnih premlacivanja, nije potvrdeno da su ona bila izvršena na bilo kakvoj diskriminacionoj osnovi, te se Pretresno vijece nije uvjerilo u to da ona dosežu nivo progona. U nekoliko prilika zatocenike su tukli u prostorijama u
kojima su bili zatvoreni ili ispred njih, odnosno nakon što bi ih izveli iz njihove sobe ili samice, a medu njima i svjedoka FWS-71 (par. 5.16),1360 Muharema Cauševica (A 2)
1361 i Ahmeta Durica (A 7).1362 Kemu Kajganu (A 10) i Fikreta Kovacevica (A 12) izveli su iz jedne samice, takode ih tukli i još prisilili da tuku jedan drugoga.1363 Ni za jedno od ovih djela nije potvrdeno da je bilo zaista diskriminaciono.
452. Što se tice premlacivanja Smaje Bacvica (A 1), Halima Corovica (A 4) i svjedoka FWS-111 (A 11), tj. incidenata za koje je vec konstatovano da nemaju dovoljnu težinu da bi predstavljali nehumana djela ili okrutno postupanje,1364 nema dokaza koji bi potvrdivali da su ta djela imala diskriminacioni karakter ili bila izvršena sa namjerom diskriminacije tako da nema potrebe da se razmatra da li bilo koje od tih djela ima dovoljnu težinu da bi se moglo smatrati progonom.
izvor : TUŽILAC protiv MILORADA KRNOJELCA – PRESUDA

Kliknite da pristupite krn-tj020315b.pdf

priredio:Kenan Sarač
design Kenan Sarač
fotografije:internet/screenshot
oprema teksta:focanskidani

Lokacije masovnih grobnica još kriju – zločinci nisu izvedeni pred lice pravde

 

Lokacije masovnih grobnica još kriju – zločinci nisu izvedeni pred lice pravde

Više od četvrt stoljeća prošlo je od stravičnih zločina koji su nad muslimanskim stanovništvom i zarobljenicima u konc logoru zvanom Foča napravile dojučerašnje komšije.

 

“Bošnjaci, preživjele žrtve zločina, više nikada neće šutiti! Jasno i glasno ćemo punim imenom i prezimenom prozivati zločinitelje. Pa neka košta koliko košta i tačka!”
U periodu 1992. – 1995. FOČAKA JE STRADALO (PREMA NEKIM IZVORIMA): 2700 je ubijenih civila. MEĐUTIM , ni ti podaci NISU RELEVANTNI – SMATRA SE DA JE MNOGO VIŠE UBIJENIH!!! Na samim sastavcima gdje je sada bazen i malo više uz Drinu gdje se gradi hotel/motel je doveženo šlepera i šlepera nastradalih i tu zakopano…

Foča je i sinonim za ratna silovanja. Prema nekim podacima oko hiljadu žena (djevojčica,djevojaka,udatih žena,majki,nena) je silovano, mada ni ti podaci nisu relevantni – jer se smatra da je bilo mnogo više silovanih…

Kroz logore je prošlo oko 2000 zatvorenika, od kojih je većina i ubijena…Na žalost, za nekima se još uvijek traga. BARATA SE CIFROM OD 800, A VJEROVATNO I VIŠE NESTALIH/ JOŠ NEPRONAĐENIH/ ŽRTAVA GENOCIDA…
(izvor:focanskidani – https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/24/stradanje-focaka-1992-1995/)

 

 

 

 

 

 

priredio:Kenan Sarač
design Kenan Sarač
fotografije:internet/screenshot
oprema teksta:focanskidani

Genocid u Foči počeo je 7.aprila 1992. godine

Genocid u Foči počeo je 7.aprila 1992. godine

… Bošnjacima je bilo dozvoljeno da odu samo nakon što bi od fočanske
policije dobili potvrde i potpisali dokument kojim svu svoju imovinu prepisuju
Srpskoj Republici Bosni i Hercegovini…
Jugoslovenska narodna armija je 7. aprila 1992, potpomognuta lokalnim
srpskim snagama, napala grad Foču, nakon čega su Bošnjaci sistematski hapšeni, ubijani i odvođeni u koncentracione logore i druga mjesta zatočenja.
Nakon okupacije grada, srpski vojnici su nast
avili brutalna hapšenja, ubijanja i uništavanja bošnjačkih vjerskih i kulturnih objekata u svim okolnim selima.

Muškarci i žene su razdvajani i deportovani u logore: bivši gradski zatvor u Foči (KPD Foča), jedan od najvećih zatvora u bivšoj Jugoslaviji, postao je glavni koncentracioni logor za muškarce Bošnjake, među kojima su bili i invalidi, maloljetnici, mentalno zaostali i teško bolesni ljudi. Bošnjaci u ovom logoru bili su žrtve najbrutalnijih tortura, odvođeni su na prisilni rad i korišteni kao živi štit u minskim poljima. Do 5. oktobra 1994. kroz ovaj logor je prošlo 1.360 Bošnjaka.

Žene, djevojke i maloljetne djevojčice su odvođene u posebne zatočeničke logore, gdje su sistematski i grupno silovane: gradski stadion, bivši gradski zatvor za žene na Livadama, gradski Srednjoškolski centar, nekadašnja hidroelektrana „Buk Bijela“, hotel „Zelengora“, motel „Bukovica“, gradska sportska sala „Partizan“, te mnoge privatne kuće i stanovi. Žene su mjesecima držane u seksualnom ropstvu gdje su bile žrtve prislilnih trudnoća. Zločinci su ženama govorili da treba da rađaju srpsku djecu. Tokom dugih perioda zatočenja, žene su korištene i kao bijelo roblje i prodavane vojnicima iz Srbije i Crne Gore za novac. Na primjeru ovog grada po prvi put na evropskom tlu seksualno zlostavljanje i porobljavanje okvalifikovano je kao zaseban zločin u međunarodnom krivičnom pravu.

Svi objekti koji su označavali muslimansku kulturu i tradiciju su sistematski uništeni: 11 gradskih džamija, među kojima i Aladža džamija iz XV stoljeća, koja je bila pod zaštitom UNESCO-a, su spaljene i uništene do temelja. Poslije razaranja ruševine su u potpunosti uklonjene da se ne ostavi nijedan trag da su te građevine ikad postojale.

Na području općine Foča oko 3.000 Bošnjaka je ubijeno, a ostalo cjelokupno
bošnjačko stanovništvo je prisilno protjerano, a njihovi stambeni i drugi objekti opljačkani i uništeni.

priredio:Kenan Sarač
design Kenan Sarač
fotografije:internet/screenshot
oprema teksta:focanskidani

Foča, april 1992. : Foča tragedija i sramota Evrope / Da li je to drugi Vukovar? – tako je pisalo “Oslobođenje”

 

Tako je pisalo “Oslobođenje” o Foči, aprila 1992. 
„Da li je to drugi Vukovar?“, Oslobođenje, 19. april 1992.

Mrkić, Vlado , „Fočanski nokturno“, Oslobođenje, 19. april 1992.

Tucaković, Šemso , „Izbjeglo 10.000 ljudi“, Oslobođenje, 13. april 1992.

 

Foča – stravična slika : još se ne zna broj poginulih i ubijenih (april 1992.)

Tucaković, Šemso , „Pakao se nastavlja“, Oslobođenje, 18. april 1992.

Tucaković, Šemso , „ Fočanska drama se nastavlja“, Oslobođenje, 20. april 1992.

 

Tucaković, Šemso ), „Muslimani taoci okupatora“, Oslobođenje, 19. april 1992.

 

Tucaković, Šemso , „Odvođenje u zatočeništvo“, Oslobođenje, 20. april 1992.

 

 

Oslobođenje, 17.4.1992.,[broj 15743.]

 

Oslobođenje, 17.4.1992.,[broj 15743.]

 

Oslobođenje, 17.4.1992.,[broj 15743.]

 

 

Oslobođenje, 17.4.1992.,[broj 15743.]

 

 

Oslobođenje, 17.4.1992.,[broj 15743.]

 

 

Oslobođenje,27.4.1992.,[broj 15752.]

 

 

 

 

Oslobođenje,27.4.1992.,[broj 15752.]

 
priredio:Kenan Sarač
design Kenan Sarač
fotografije:internet/screenshot
oprema teksta:focanskidani

 

Podsjećanje na rušenje Aladža džamije (2)

O događajima od 2. avgusta 1992.

U Foči su letjele i starije

Sud Bosne i Hercegovine potvrdio je optužnicu protiv Gorana Mojovića (1969.) koji se tereti da je 2. augusta 1992. godine, kao pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS) izazivanjem eksplozije u potpunosti uništio kulturno-historijski i religijski spomenik Aladža džamija u Foči.
Prema optužnici, Mojović je 2. augusta 1992. godine, u večernim satima, kao svojstvu načelnika Inžinjerijske jedinice Taktičke grupe Foča Vojske Republike Srpske (VRS), došao u vojne prostorije Taktičke grupe Foča u Velečevu te prenio prisutnim pripadnicima naredbu da se sruši Aladža džamija.

Kako je navedno, dvojica prisutnih srpskih vojnika odbili da izvrše tu naredbu, dok je Rajko Milošević pristao, te je nakon toga zajedno sa Mojovićem otišao do Vojnog magacina “Livade” u općini Foča gdje su preuzeli potrebni materijal za aktiviranje eksplozije.

“Zatim su mine i ostali materijal istovarili te su ih Goran Mojović i Rajko Milošević postavili na odgovarajuća mjesta oko i unutar džamije, a zatim ih aktivirali te eksplozijom u potpunosti srušili ‘Aladža’ džamiju”, navodi se u saopćenju Suda BiH.

 

priredio:Kenan Sarač
design Kenan Sarač
fotografije:internet/screenshot
oprema teksta:focanskidani

 

Podsjećanje na rušenje Aladža džamije
https://focanskidani.wordpress.com/2018/05/09/podsjecanje-na-rusenje-aladza-dzamije/

U FOČI JE IZVRŠEN GENOCID : KO POKUŠAVA IZMIJENITI KARAKTER RATA?
https://focanskidani.wordpress.com/2018/10/18/u-foci-je-izvrsen-genocid-ko-pokusava-izmijeniti-karakter-rata/

TRAGOM JEDNE OBJAVE IZ 1992. : RIJEKA SMRTI (DRINA)

DRINA : RIJEKA SMRTI 

Švedski Expressen, nedjelja, 09.08.1992. godine, piše:
Rijeka smrti (Drina)
Svaki dan oko 30 leševa Drina donese.Ne ubijaju se samo ljudi u konclogorima, već sve što je Muslimansko…
Trojica braće Bećković pričaju da su se tu nekada kupali…

tekst i foto (novinski članak): Fikret Bećković – Čizmo

vidi i : Rijeka Drina najveća masovna grobnica na Balkanu https://focanskidani.wordpress.com/2018/03/31/rijeka-drina-najveca-masovna-grobnica-na-balkanu/

priredio :Kenan Sarač
design:Kenan Sarač
fotografije:internet/screenshot
oprema teksta:focanskidani

Nema ništa gore od zaborava : I sve što se ne zapiše brzo se zaboravlja

Nema ništa gore od zaborava. I sve što se ne zapiše brzo se zaboravlja.

 

Ezan

Priča prva : – Priča mi moj dobar ahbab o preseljenju na ahiret svoje majke. Kaže – Ezan, čini mi se za ikindiju. I on kaže majci – Odoh u džamiju na namaz. – Sad ću i ja, reče mu ona. I nije dočekala kraj ezana. Srce. I preselila je. Eto to je život.

Htio sam da kažem, ali, eto, nisam.
Priča druga : – Da je svojevremeno Enes Čengić napisao knjigu o stradanju Fočaka. To bi bio bum. Upravo što je imao veliku potporu i podršku Miroslava Krleže. No, to je usud naš Bošnjaka. Kako kaže sam Enes volio je kenčijati. I tako u tom kenčijanju prođe život. I objavi pred kraj svoga života samo jednu, jedinu priču o stradanju Foče i Fočaka.
Evo izvadka iz te priče:
Htio sam da kažem, ali, eto, nisam.
Cijelu tu krvavu kroniku i opustošenje Foče, koja je završetak rata dočekala s jednim dimnjakom, što je posljednji odavao da tu još netko postoji, doživio sam kao šesnaestogodišnji dječak. Napisao sam jedanaest knjiga, ali o krvavoj tragediji muslimanskog stanovništva napisao nisam ni riječi. Nisam, jer sam želio da mrak odagnaju drinski vjetrovi u nepovrat. Pa ići nam je dalje i živjeti zajedno “ne ponovilo se; ne povratilo se”.
A ja sam se na kraju upriličene svečanosti osjećao tužnim i povrijeđenim. I da se nisam bojao pokvariti svečanost, i biti možda pogrešno shvaćen, uzeo bih mikrofon i rekao:
“Čestitam kolegi piscu na knjizi nezaborava. Ovdje sam, vjerojatno jedini prisutni svjedok drinske kobi. Govorili ste, drage moje kolege i prijatelji, o stradanju četiri časne sestre koje su život izgubile na Drini 1942. godine. Govorili ste o strahotama kojima su bile izložene, i eto o njima je i knjiga napisana, ali mi je veoma žao da nitko od vas pred auditorijem nije ni spomenuo da su te časne sestre, za koje se traži da budu proglašene blaženim mučenicama, stradale u nezapamćenom pokolju osam hiljada muslimana, koji su zajedno s njima otplovili drinskim vodama u bezdan.”
Htio sam da kažem, ali, eto, nisam.
Enes Čengić, Zagreb, 26. svibnja 1991.

cijelu priču možete pročitati na : https://focanskidani.wordpress.com/2017/03/13/svi-drinski-mucenici/?fbclid=IwAR3h3ntscbnSct_SX0oCznQbD3Mo_dyTlOlpcZqF6W-lCtLeqmUZtOOYuvE

priredio :Kenan Sarač
design:Kenan Sarač
fotografije:internet/screenshot
oprema teksta:focanskidani

USPJEŠNE FOČANKE : PROFESOR I DOKTOR EMINA TORLAK (foto i video)

PROFESOR I DOKTOR EMINA TORLAK

Porodica Torlak je protjerana iz svog rodnog grada Foče. Otac Aziz, poznat i omiljen ljekar nestao je bez traga. Emina je tad imala samo 12 godina. Iz Foče, sa majkom Edinom, takođe doktoricom, i sestrom Almom u nekoj od izbjegličkih kolona dolazi u Sarajevo gdje preživljava novi pakao, onaj sarajevski 1992/95. godine.

Danas Emina, prva u historiji kompjuterskih nauka ispravlja i otklanja greške u navigacijskim sistemima u zračnom prostoru i riješava problem apsolutne greške.

priredio:Kenan Sarač
fotografije:internet/screenshot
design:Kenan Sarač
oprema teksta i naslov:focanskidani
Spotlight: Emina Torlak
http://www.pl-enthusiast.net/2014/06/26/spotlight-emina-torlak/

UW CSE’s Emina Torlak wins 2016 AITO Dahl-Nygaard Prize
https://news.cs.washington.edu/2016/02/19/uw-cses-emina-torlak-wins-2016-aito-dahl-nygaard-prize/
I Am CSE: Zachary Tatlock & Emina Torlak
UW CSE professors Zach Tatlock and Emina Torlak discuss their research in software verification to ensure that programs for the operation of safety-critical systems do not contain potentially life-threatening errors. With the Neutrons Project, our researchers are making the control software for radiotherapy devices safer and more reliable by preventing errors that could lead to an overdose of patients undergoing cancer treatment. Their ongoing research has the potential to improve a variety of safety-critical systems across the country.
Published on Mar 4, 2016

Synthesis and Verification for All – Emina Torlak
Rosette is a programming language for creating new programming tools. It extends Racket with a few constructs that make it easy to build advanced tools for program verification and synthesis. Building these tools usually takes months or years of work, as well as expertise in many fields, from formal methods to programming languages to software engineering. With Rosette, creating such a tool is as easy as defining a new domain-specific language in Racket. Once you define your language, you get the tools for (almost) free. This talk will provide a brief introduction to Rosette, concluding with a whirlwind tour of recent applications to finding bugs in radiotherapy software, generating efficient code for ultra low-power hardware, and creating custom tutors for K-12 algebra.
Emina Torlak is an assistant professor at the University of Washington. She works on computer-aided design, verification, and synthesis of software. Emina is the creator of Rosette, a new Racket-based language that makes it easy to build efficient tools for verifying and synthesizing all kinds of programs, from radiotherapy controllers to automated algebra tutors.
Published on Mar 31, 2017

A Constraint Solver: Finding Models and Cores of Large Relational Specifications
Relational logic is an attractive candidate for a software description language, because both the design and implementation of software often involve reasoning about relational structures, whether in the problem domain (organizational structure, for example), in the high level design (architectural configurations, for example) or in low level code (graphs and linked lists). Until recently, however, frameworks for solving relational constraints (such as Alloy3) have had limited applicability. While powerful enough to analyze relatively small, hand-crafted models of software systems, current frameworks perform poorly on large and automatically generated specifications. In this talk, I will describe Kodkod, an efficient constraint solver for relational logic, with recent applications to design analysis, code checking, test-case generation, and declarative configuration. The Kodkod system includes a finite model finder and a minimal unsatisfiable core extractor, both based on SAT solving technology. I will present the key ideas and contributions behind these analyses, discuss how they compare to existing approaches, and conclude with an overview of future work.
Published on Sep 6, 2016

Na autobuskoj stanici u Foči 1991.

Na autobuskoj stanici u Foči 1991.

Sjećam se. 1991. godina. Autobuska stanica u Foči.
Bio sam sa babom. Dijete od nekih sedam godina.
Žedan sam. Plačem, hoću vode.
A srbi pjevaju u onoj kafani.
Helegaju.
Grmi sve…
I babo me uze za ruku i uđosmo u kafanu.
Bile one barske stolice visoke.
Na jednoj sjedi srbin, visok, kosa duga, sa bradom.
Mene pomilova po glavi…

(priča iz inbox-a)

priredio:Kenan Sarač

design: Kenan Sarač

fotografije:internet/screenshot

oprema teksta:focanskidani

DOKTOROVE PRIČE : Klanje dva delegata iz Pokrajinskog Komiteta KPJ

Klanje dva delegata iz Pokrajinskog Komiteta KPJ

Još jedan dogadjaj koji govori o potpunoj nemoći partizanskog pokreta u istočnoj Bosni.
Ne znam tačno koje je to godine bilo.
U Ljubini ili negdje niže prema Sutsjesci…
Okupio se dobrovoljački odred.
Iz Nikšića dolaze dva delegata iz Pokrajinskog Komiteta KPJ da se dogovore o zajedničkoj borbi protiv okupatora.
Jedan se zvaoHamza Mostić, a drugome sam zaboravio ime.
Isti dan su zaklani…
Kasnije će neki iz tog odreda preći u partizane.

Zijad Ajanović
Hvala doktoru Ziji na ovoj priči.

priredio:Kenan Sarač

design: Kenan Sarač

fotografije:internet/screenshot

oprema teksta:focanskidani

DOKTOROVE PRIČE : Nepoželjni srpski pisci u Foči

 

Nepoželjni srpski pisci u Foči

Kada sam došao da radim u Foču, 1966. moj drug Enver Pilav mi je dao knjigu Čedomir Minderović :“Za Titom“.
U toj knjizi autor opisuje dolazak Tita u Foču u januaru 1942.
U Ćehotini su se još mogli vidjeti leševi ljudi sa fesovima na glavi.
Pisac navodi imenom i prezimenom jednu ženu koja se žali da su joj odredjeni ljudi koje dobro poznaje (opet imenom i prezimenom) pokupili svu hranu iz kuće, a muža joj, koji se krio u trapu odveli u nepovrat.
Dalje u toj knjizi se opisuje razrješenje opsade kuće na Kunovu.
Zatim, slučaj sa Čelebičkim partizanima koji su nakon pokreta prvu noć pobjegli iz odreda.
Tu sam knjigu poslije dugo tražio i nisam je mogao naći.

Rečeno mi je da nikada više nije štampana.
Isti je slučaj sa Dnevnikom Vladimira Dedijera koji je bio nepoželjan u Foči.
U godimama razlaza pojavljuje se Dedijerova knjiga Genocid…
Legalno izdata od srpskog pisca, ali mi nismo htjeli da kvarimo odnose sa našim prijateljima okupljenim oko Noga i Lubarde, pa smo je sakrivali i tajno razmjenjivali.

To me je potjećalo na predratnu Kraljevinu Jugoslaviju kada je moj amidža sakrivao Plehanova i Engelsa u brašno…

Zijad Ajanović
Hvala doktoru Ziji na ovoj priči.

priredio:Kenan Sarač

design: Kenan Sarač

fotografije:internet/screenshot

oprema teksta:focanskidani

DOKTOROVE PRIČE : Vi ste ga ubili!

 Vi ste ga ubili!

Ne bih bio ono što jesam kada ne bih govorio i o stradanju Srba.
O onom stradanju o kojem ljudi nisu svjesni. Bio sam puna tri mjeseca na početku rata u Foči. Vidio sam kada dolaze vijesti o pigibijama srpskih vojnika na frontu.
Prvih dana dodje vijest kako su poginula četvorica vojnika koji su tog dana mobilisani . To je grupa u kojoj je bio Jovović. Znam da su oni odbili da se prihvate funkcija u SDS-u. Jednostavno su stavljeni u autobus i istovareni na puškomet branilaca Goražda . Trebalo je izazvati antimuslimanski revolt u narodu.
Drugo , na sahrani najmladjeg “šumara” njegova majka je napala funkcionere stranke govoreći :
“Nisu njega muslimani ubili.
Vi ste ga ubili!”

Zijad Ajanović
Hvala doktoru Ziji na ovoj priči.

priredio:Kenan Sarač

design: Kenan Sarač

fotografije:internet/screenshot

oprema teksta:focanskidani

DOKTOROVE PRIČE : Kako to da… “Mi ne možemo više zajedno živjeti“???

Kako to da… “Mi ne možemo više zajedno živjeti“???

Očito je da su ti ljudi o kojima govorim bili dobronamjerni i nisu vjerovali da će ti koji su bili propagatori programa konačnog rješenja „ostatka otomanskog okupatora” na njima Bogom danoj zemlji postati glavno vojnopolitičko
vodjstvo njihovog naroda.
Konačno sam se malo osvjestio i počeo da povezujem neke ranije pojave.
Na primjer, neku godinu poslije Titove smrti, primjećujem da medju mojim kolegama postaje popularna knjiga „Balkanski ratovi”.
Neki šuškaju tu i tamo kako „…u Armiji postoji problem…koliko sposobnih srpskih oficira ne može da bude unaprijedjeno zato što je na red došao tamo neki Šiptar ili Slovenac…”
To pričaju oni koji smatraju da su veći komunisti od mene.
Kada su počeli osnivački mitinzi nacionalnih stranaka koji su bez razlike kojeg naroda svi bili u službi razbijanja Jugoslavije i , što je mnogo važnije , u službi
medjunacionalne zavade , onda je bilo jasnije šta se sprema . Ja sam smatrao da nije korektno da kritikujem tudje stranke nego sam kritikovao isključivo pojave na mitinzima moje narodnosti.
Ostalo mi je žao što nisam smio da upitam zašto su trojica diskutanata na osnivačkom mitingu SDS u Foči rekli nešto.
Identično : “Mi ne možemo više zajedno živjeti“…
Kako to?
Vodja je rekao da mu je glavni cilj Jugoslavija, a trojica njegovih počasnih gostiju kažu da ne možemo zajedno živijeti.

Zijad Ajanović

Hvala doktoru Ziji na ovoj priči.

 

priredio:Kenan Sarač

design: Kenan Sarač

fotografije:internet/screenshot

oprema teksta:focanskidani

DOKTOROVE PRIČE : Kako bih ja mogao da tebe hapsim?

Kako bih ja mogao da tebe hapsim?

Mi , mnogi koji još ne znamo šta će se desiti sjedimo sa našim komšijama u Ribarskom i ne mislimo o ratu nego se nadamo da će to sve JNA urediti i da neće dozvoliti da aveti iz prošlosti dodju u sadašnjost .
Moj drug Ratko Grubač sa kojim idem u ribolov odjednom pokaza da misli o nećemu o ćemu ja ne mislim :
“ . . .ma ne može ovo ovako , kako
bih ja mogao da tebe hapsim . . .”
Mene to iznenadi , ko to priča o hapšenju.
Ja razmišljao da idem sa njim na Taru . . .
Sutradan ja pošao na posao.
Na kapiji me zaustavi bolnički portir  Zdravko i plačućim glasom kaže :
“ Šta će ovo biti, doktore , kako bih ja mogao da tebe hapsim . . .”
Kroz nekoliko dana sam išao Zdravkovoj kući na žalost. Zdravko se objesio . . .

Zijad Ajanović

Hvala doktoru Ziji na ovoj priči.

priredio:Kenan Sarač
design: Kenan Sarač
fotografije:internet/screenshot
oprema teksta:focanskidani

DOKTOROVE PRIČE : Branit će nas JNA

(Pred)ratna priča : Branit će nas JNA

To je bilo negdje godinu dana pred rat, ili nešto više.
Neki Balići sa Tjentišta dovode mi svoju staru majku i kažu
da je ona naglo obolila na živcima i da priča “bez veze”.
Kaže : “Bježite djeco , eto četnika, poklače vas”. U daljem toku još dvije žene isti slučaj.
Zove me snaha i kaže da mi je majka počela da plače i da isto govori. Svi smo je ubjedjivali kako je to nemoguće , da su četnici daleka prošlost
da mi imamo JNA koja će nas braniti.

Dalji tok dogadjaja nas je uvjerio da je moguće da se vrate bradati zlikovci koji smrde na bijeli luk , rakiju i veoma prljavo tijelo . . .
Zijad Ajanović
Hvala doktoru Ziji na ovoj priči.
Ja bih još dodao ne samo da nas JNA nije branila, već je ona počinila monstruozne zločine i genocid nad Bošnjacima.

priredio:Kenan Sarač
design: Kenan Sarač
fotografije:internet/screenshot
oprema teksta:focanskidani

PRVA POSJETA PRADJEDOVINI : Ilhami i Sead u Jeleču 2018.

Murad Srna – dokument na turskom osmanskom jeziku

2018. godine na Kurban Bajram Ilhami Baskaraca iz Istanbula i njegov rođak Sead Srna iz Prijepolja su posjetili Jeleč kod Foče.
U Jeleču je Ilhamijeva djedovina i pradjedovina.
Ilhami je iz familije Srna. Rođen je i živi u Istanbulu. Deda i pradjeda su rođeni Jeleču, Foča . (Arif Srna, rođen 1887. u Jeleču i Murad Srna, rođen 1854. u Jeleču).

Ilhami Baskaraca je sa rođakom Seadom Srnom iz Prijepolja, 2018. na Kurban Bajram posjetio Jeleč. Dali su se u potragu za dokumentima i podacima o precima. Nisu našli ništa.
Ilhami Baskaraca ovim putem poziva sve koji nešto znaju o njegovim precima da mu jave.

priredio:Kenan Sarač
design: Kenan Sarač
fotografije:Ilhami Baskaraca
oprema teksta:focanskidani

FOČANSKA JE TUGA PREGOLEMA : Stradanje Šaćire Halilović

 

FOČANSKA JE TUGA PREGOLEMA : Stradanje Šaćire Halilović

Šaćira (Ćorić) Halilović
Rođena 1947., ubijena i zapaljena u porodičnoj kući u Foči, u junu 1992.

Prema izjavama očevidaca prvi komšija je ubio i zapalio. Zlikovac još hoda ulicama grada, svjetla obraza, bez trunke stida i srama. Bez grižnje savjesti.

 

priredio:Kenan Sarač
design:Kenan Sarač
fotografije:internet/screenshot
oprema teksta:focanskidani

FOČA 1992. : GENOCID (DOKUMENTI)

“Fočanska optužnica”
Odnosi se na grupna silovanja, torturu i porobljavanje muslimanskih žena u Foči, nakon zauzimanja grada od strane srpskih snaga, aprila 1992. godine. Optuženo je 8 pripadnika vojske, paravojske ili policije bosanskih Srba: Dragan Gagović (šef policije Foče, imenovan od SDS nakon zauzimanja grada); Gojko Janković (po optužnici “jedan od glavnih paravojnih lidera u Foči”); te Janko Janjić, Radomir Kovač, Zoran Vuković, Dragan Zelenović, Dragoljub Kunarac i Radovan Stanković, svi pripadnici vojne policije i-ili paravojnih formacija. Njima se pripisuje da su učestvovali u grupnim silovanjima i drugim vrstama seksualnih napada.
izvor:Sense Agency/Sense TRIBUNAL/HAG/DEN HAAG | 09.01.1999.

NE IZLAŽITE SE RIZICIMA – PREDAJTE SE
Izjave Havijera Solane i Luiz Arbur povodom akcije SFOR u Foči

U pokušaju da se odupre hapšenju, optuženi Dragan Gagović je – navodi se u saopštenju koje je večeras objavljeno u briselskom sedištu NATO – usmerio svoj automobil direktno na pripadnike SFOR, ugrožavajući njihove živote. U samoodbrani, pripadnici SFOR su otvorili vatru i pogodili Gagovića, koji je zatim prevezen u bolnicu gde je, odmah po dolasku, konstatovana smrt.

Generalni sekretar NATO, Havijer Solana, je tim povodom večeras izjavio da je akcija izvedena u skladu sa mandatom SFOR, kao i da je reakcija njegovih pripadnika bila opravdana po postojećim pravilima angažovanja. Ukazujući na rešenost međunarodne zajednice da optužene za ratne zločine privede pravdi – što je, kako se u izjavi podvlači, “suštinski deo građenja mira i pomirenja u Bosni i Hercegovini” – Solana je sve optužene koji su još na slobodi pozvao da se odmah predaju haškom Tribunalu.

Istu poruku optuženima koju su i dalje u bekstvu uputila je večeras i glavni tužilac haškog Tribunala, Luiz Arbur. Izražavajući žaljenje zbog tragičnog ishoda današnje operacije, Arbur je sve koji su u Hagu javno optuženi pozvala da se “mirno predaju… kako ne bi izlagali nepotrebnim rizicima ni sebe, ni vojnike SFOR koji izvršavaju svoje zadatke”.

Dragan Gagović, rođen 13. juna 1960. u Ustikolini pored Foče, je prvooptuženi na tzv. “fočanskoj optužnici” haškog Tribunala, podignutoj 26. juna 1996. To je, inače, prva optužnica Međunarodnog krivičnog suda u kojoj se seksualno nasilje tretira kao ratni zločin. Optužnica detaljno obrađuje slučaj Foče gde su, kako se navodi, od aprila 1992. do februara 1993. muslimanske žene, uključujući i devojčice od 12 godina, bile podvrgnute “brutalnom režimu grupnih silovanja, torture i porobljavanja”. U vreme kojim se optužnica bavi Dragan Gagović je bio šef policije u Foči i kao takav je, prema tužiocu, bio odgovoran za uslove u kojima su živele zatočenice u Sportskoj hali “Partizan”, kao i po privatnim kućama, stanovima, motelima… koji su vođeni kao svojevrsne javne kuće. Kao šef policije, tvrdi tužilac, Gagović je “znao ili morao da zna” da su zatočene žene bile podvrgnute “ponižavajućim i degradirajućim uslovima života, brutalnim prebijanjima i seksualnim napadima, uključujući silovanja…” a ništa nije učinio da bi to sprečio ili kaznio počinioce tih zločina. Naprotiv, navodi se u optužnici, Gagović je barem u jednoj prilici lično silovao jednu zatočenicu – označenu kao “Fočanski svedok 48” – nakon što mu se ona, zajedno sa još nekim zatočenicama, požalila na seksualno nasilje kojem su bile podvrgnute u hali “Partizan”. Zbog progona muslimanskih žena na političkim, verskim ili rasnim osnovama, te zbog mučenja i silovanja, Gagović je optužen u tri tačke za zločine protiv čovečnosti, te u po dve za teške povrede Ženevskih konvencija i kršenja ratnih zakona ili običaja.

Pored Gagovića, “fočanskom optužnicom” je za ista dela seksualnog nasilja optuženo još sedam pripadnika vojske, para-vojske i policije bosanskih Srba. Jedan od te sedmorice, Dragoljub Kunarac, dobrovoljno se u martu prošle godine predao pripadnicima SFOR i na prvom pojavljivanju pred sudijama je priznao da je silovao, ali ne i da je mučio. Kako su sudije takvo njegovo izjašnjavanje ocenili kao “dvosmisleno”, zaključili su da optuženi nije priznao krivicu, te Kunarac u Pritvorskoj jedinici haškog Tribunala čeka na početak suđenja.

izvor:Sense Agency/Sense TRIBUNAL/HAG/DEN HAAG | 09.01.1999.

MEĐUNARODNI KRIVIČNI SUD ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU – PREDMET BR: IT-96-23-I
TUŽILAC SUDA PROTIV DRAGANA GAGOVIĆA, GOJKA JANKOVIĆA, JANKA JANJIĆA, RADOMIRA KOVAČA, ZORANA VUKOVIĆA, DRAGANA ZELENOVIĆA, DRAGOLJUBA KUNARCA I RADOVANA STANKOVIĆA
OPTUŽNICA
da su počinili ZLOČINE PROTIV ČOVJEČNOSTI, TEŠKE POVREDE ŽENEVSKIH KONVENCIJA (U DALJNJEM TEKTU: TEŠKE POVREDE) i KRŠENJA RATNIH ZAKONA I OBIČAJA, kako slijedi:
OSNOVNI PODACI

1.1 Grad i opština Foča nalaze se jugoistočno od Sarajeva, u Republici Bosni i Hercegovini, na granici sa Srbijom i Crnom Gorom. Prema popisu iz 1991. godine, od 40.513 stanovnika u Foči je bilo 51,6% Muslimana, 45,3% Srba i 3,1 % ostalih nacionalnosti. Političko i vojno preuzimanje opštine Foča počelo je prvim vojnim akcijama u gradu 7. aprila 1992. Regularne vojne jedinice vojske bosanskih Srba i dobrovoljačke jedinice iz Srbije i Crne Gore, uz pomoć artiljerije i teškog naoružanja, krenule su zauzimati dio po dio Foče. Okupacija Foče završena je 16. ili 17. aprila 1992. Okolna sela su pod opsadom bila do sredine jula 1992.

1.2 Čim su srpske snage zauzele dijelove grada Foče, vojna policija, u pratnji lokalnih i ne-lokalnih vojnika, počela je hapsiti Muslimane i Hrvate. Do sredine jula 1992. sakupljali su i hapsili Muslimane, mještane okolnih sela u opštini. Srpske snage odvajale su muškarce od žena i nezakonito zatvarale hiljade Muslimana i Hrvata u razne objekte za duži ili kraći pritvor ili su ih držali u iskontruiranom kućnom pritvoru. Tokom pritvora mnogi civili su ubijeni, tučeni ili seksualno zlostavljani.

1.3 Za vrijeme preuzimanja i hapšenja ne-srpskog stanovništva, postojala je bliska saradnja između fočanske milicije (u daljnjem tekstu SUP) i srpskih snaga. Oružje i uniforme za srpske vojnike dijeljeni su iz zgrade SUP-a. Srpski vojnici su stalno ulazili i izlazili iz zgrade SUP-a i odatle su krenuli sa hapšenjima.

1.4 Kazneno-popravni dom u Foči (u daljnjem tekstu: KP Dom), jedan od najvećih zatvora u bivšoj Saveznoj Republici Jugoslaviji, bio je glavni pritvorski objekat za muškarce. Muslimanske žene, djeca i stariji pritvarani su po kućama, stanovima i motelima u Foči i okolnim selima ili u centrima za duži ili kraći pritvor kao što su Buk Bijela, gimnazija u Foči i sportska dvorana “Partizan”. Mnoge od zatočenih žena podvrgnute su ponižavajućim i degradirajućim životnim uvjetima, okrutnom batinjanju i seksualnom zlostavljanju, uključujući i silovanje.

1.5 Pored navedenih mjesta za pritvor, nekoliko žena držano je po kućama i stanovima koji su korišteni kao javne kuće i koje su vodile grupe vojnika uglavnom pripadnika paravojske. Budući da nisu znali za postojanje takvih pritvora, MKCK i druge organizacije nisu ni intervenisale. Stoga, ti zatočenici nisu imali mogućnost niti da budu pušteni niti da budu razmijenjeni.
OPTUŽENI

2.1 DRAGAN GAGOVIĆ, od oca Milorada, rođen 13. juna 1960. u Ustikotlini, bio je stalno nastanjen u Ustikotlini u opštini Foča. Prije rata bio je načelnik odjeljenja SUP-a u Foči. Bio je član Srpske demokratske stranke (u daljnjem tekstu SDS). DRAGAN GAGOVIĆ, bivši zamjenik u miliciji, nakon preuzimanja Foče u aprilu 1992. postavljen je od strane SDS za načelnika milicije u Foči.

2.2 GOJKO JANKOVIĆ, od oca Danila, rođen 31. oktobra 1954. u selu Trbušće u opštini Foča, bio je stalno nastanjen u Foči, u ulici I.G. Kovačića. Jedno vrijeme živio je u Herceg-Novom u Crnoj Gori. Prije preuzimanja Foče radio je u preduzeću Šipad-Maglić i bio vlasnik kafića u Trnovači. GOJKO JANKOVIĆ bio je jedan od zamjenika komandira vojne policije i jedan od glavnih vođa paravojske u Foči.

2.3 JANKO JANJIĆ, poznat i kao “Tuta”, od oca Milorada, rođen 17. juna 1957. u Miljevini, opština Foča, bio je stalno nastanjen u Foči, u ulici Moše Pijade br. 6. Prije napada bosanskih Srba na Foču u aprilu 1992. bio je automehaničar i nezaposlen. JANKO JANJIĆ postao je jedan od zamjenika komandira vojne policije i vođa paravojske u Foči. Učestvovao je u napadu na Foču i na okolna sela kao i u hapšenju civila.

2.4 RADOMIR KOVAČ, poznat i kao “Klanfa”, od oca Milenka, rođen 31. marta 1961. u Foči, bio je stalno nastanjen u Foči u Samoborskoj ulici. RADOMIR KOVAČ bio je jedan od zamjenika komandira vojne policije i vođa paravojske u Foči. Učestvovao je u napadu na Foču i okolna sela kao i u hapšenju civila.

2.5 ZORAN VUKOVIĆ, od oca Gojka, rođen 1965. u selu Prijedel, opština Foča, bio je stalno nastanjen u Prijedelu. Radio je kao konobar i živio u Herceg-Novom u Crnoj Gori. ZORAN VUKOVIĆ je učestvovao u napadu na Foču i okolna sela kao i u hapšenju civila. Bio je jedan od zamjenika komandira vojne policije i vođa paravojske u Foči.

2.6 DRAGAN ZELENOVIĆ, poznat i kao “Zelja” i “Zeleni”, od oca Bogdana, rođen 12. februara 1961. u Foči, od juna 1996. stanuje u ulici Nurije Pozderca 21. Prije rata radio je kao električar u Miljevini. DRAGAN ZELENOVIĆ bio je jedan od zamjenika komandira vojne policije i vođa paravojske u Foči. Učestvovao je u napadu na Foču i okolna sela kao i u hapšenju civila.

2.7 DRAGOLJUB KUNARAC, poznat i kao “Zaga” i “Dragan”, od oca Alekse, rođen 15. maja 1960. u Foči, a od juna 1996. stanuje u ulici D. Fundića br. 3D. Prije napada na Foču u aprilu 1992. živio je u Tivtu u Crnoj Gori. DRAGOLJUB KUNARAC, komandir paravojske, bio je podređen Peri Elezu, vođi paravojske koji je ubijen prilikom okupacije Foče i okolnih sela.

2.8 RADOVAN STANKOVIĆ, poznat i kao “Raša”, od oca Todora, rođen 10. marta 1969. u selu Trebiča, opština Foča, bio je stalno nastanjen u Miljevini. Bio je pripadnik elitne paravojne jedinice Pere Eleza. RADOVAN STANKOVIĆ bio je zadužen za Karamanovu kuću u Miljevini gdje su držane Muslimanke koje su seksualno zlostavljane i silovane.
NADREĐENOST

3.1 DRAGAN GAGOVIĆ, kao šef milicije, bio je osoba zadužena za pritvaranje i puštanje Muslimanki koje su bile zatočene u Foči. Bio je zadužen za životne uslove zatočenika u sportskoj dvorani “Partizan”, objektu u kojem su bile zatočene žene, djeca i stariji muškarci od jula 1992. do avgusta 1992. DRAGAN GAGOVIĆ provodio je ovlaštenja i dužnosti koje su ukazivale na njegov nadređeni položaj. On je odlučio da se uhapšene Muslimanke prvo drže u gimnaziji u Foči, a zatim da se prebace u sportsku dvoranu “Partizan”. Pripadnici milicije, podređeni DRAGANU GAGOVIĆU, čuvali su zatočenike u oba ova objekta. Kao osoba koja je nadgledala zatočene Muslimanke, DRAGAN GAGOVIĆ bio je odgovoran za djela milicionera- stražara i vojnika koji su ulazili u sportsku dvoranu “Partizan”. On je znao ili je imao razloga znati da su žene zatočene u sportskoj dvorani “Partizan” često seksualno zlostavljane. Sportska dvorana “Partizan” nalazila se u blizini zgrade SUP-a. Zbivanja u sportskoj dvorani “Partizan” mogla su se čuti i vidjeti iz zgrade SUP-a. DRAGAN GAGOVIĆ je nekoliko puta lično bio u sportskoj dvorani “Partizan”. Oko 16. jula 1992. grupa zatočenika iz sportske dvorane “Partizan” otišla je u zgradu SUP-a i obavijestila DRAGANA GAGOVIĆA o stalnom seksualnom zlostavljanju žena u pritvorskom objektu. Na dan ili oko 17. jula 1992, DRAGAN GAGOVIĆ je lično silovao jednu od žena koja se dan ranije žalila na učestalost seksualnog zlostavljanja.

3.2 GOJKO JANKOVIĆ je učestvovao u vojnom napadu na Foču i razna okolna sela kao i u hapšenju civila koji su bili na rukovodećim položajima. GOJKO JANKOVIĆ, u svojstvu zamjenika komandira vojne policije u Foči, bio je zadužen za vojnike koji su dana 3. jula 1992. uhapsili grupu žena i prebacili ih u vojni objekat Buk Bijela radi isljeđvanja. Po svom položaju, GOJKO JANKOVIĆ bio je odgovoran za djela njemu podređenih vojnika i znao je ili imao razloga znati da su njegovi podređeni seksualno zlostavljali Muslimanke za vrijeme ili neposredno poslije isljeđvanja. GOJKO JANKOVIĆ je lično učestvovao u isljeđvanju i silovanju žena u Buk Bijeloj.

3.3 DRAGOLJUB KUNARAC, komandant specijalne dobrovoljačke jedinice neregularnih srpskih vojnika uglavnom iz Crne Gore, imao je štab u jednoj kući u ulici Osmana Đikića br. 16 u naselju Aladža u Foči. Poslije preuzimanja Foče, tamo je boravio sa najmanje deset crnogorskih vojnika. U svojstvu komandanta ovih vojnika, DRAGOLJUB KUNARAC bio je odgovoran za postupke podređenih vojnika i znao je ili imao razloga znati da njegovi podređeni seksualno zlostavljaju Muslimanke u njegovom štabu. Lično je učestvovao u seksualnom zlostavljanju žena u štabu.

izvor:MEĐUNARODNI KRIVIČNI SUD ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU – PREDMET BR: IT-96-23-I
http://www.icty.org/x/cases/kunarac/ind/bcs/foca-ii960626b.htm?fbclid=IwAR24_0tUR4shc0vByg1-d-ERR97NUgiVBFW0-iUPe2_aiQhgHj1CChxZc6U

BOSNIA: WAR CRIMES SUSPECT SHOT DEAD BY NATO TROOPS BURIED (AP ARCHIVE)
13.01.1999.
Osumnjičeni za ratne zločine bosanskih Srba koji je ubijen od strane mirovnih snaga pod vođstvom NATO-a prošle subote, sahranjen je danas u bosanskom gradu Foči.

Dragan Gagović, šef policije bosanskih Srba u Foči tokom rata u Bosni, bio je jedan od osam Srba koji su optuženi u vezi sa silovanjima i drugim zločinima na području Foče u Bosni.

Prošle subote francuski vojnici u okviru mirovnih snaga pod vodstvom NATO-a pogodili su Gagovića nakon što je pokušao da se odupre uhićenju.

Nekima je bio osumnjičeni za ratne zločine, drugima ratni heroj.

Oko 5.000 ljudi okupilo se u Foči kako bi odalo počast Draganu Gagoviću, bosanskom Srbinu optuženom za ratne zločine kojeg su prije nekoliko dana ubili francuski pripadnici S-FOR-a u pokušaju hapšenja.

Srpske nacionaliste u Bosni Gagovića vide kao ratnog heroja, ali optužbe u Haškoj optužnici kažu da je učestvovao u masovnim ubistvima Muslimana i silovanja.

Gagović i njegovih sedam vojnika optuženi su za grupno silovanje, sistematsko seksualno zlostavljanje i zatvaranje bosanskih žena 1992. godine.

Ali u subotu je naišao na patrolu francuskih vojnika S-FOR koji su pokušali da ga uhapse.

Kada je pokušao da pobegne, otvorili su vatru.

Gagovićevo ubistvo izazvalo je odmazdu srpskih nacionalista, koji su u nedelju napali zgradu U-N u Foči, ranivši pet međunarodnih policajaca.

Foča je u dijelu Bosne redovito patrolirana od strane francuskih trupa koje pripadaju mirovnim snagama pod vodstvom NATO-a i za koje se vjeruje da ima najmanje osam osumnjičenih ratnih zločinaca.

Snage NATO-a pod vodstvom U-S u Bosni kažu da će uhapsiti sve osumnjičene za ratne zločine koje se dešavaju kao dio svojih redovnih mirovnih dužnosti.

Više od dvadeset osumnjičenih su se predali ili uhapšeni od strane NATO snaga.

Među glavnim osumnjičenima koji su još uvijek na slobodi su bivši lider bosanskih Srba Radovan Karadžić i Ratko Mladić, generalni zapovjednici vojske bosanskih Srba tokom rata.

Kritičari kažu da se njihova kontinuirana sloboda ruga svakoj obavezi NATO-a da uhapsi osumnjičene i ometa pokušaje da se Bosna vrati u normalnost.

Ali, nema sumnje da će Gagovićeva sudbina učiniti da se svi osumnjičeni za ratne zločine osećaju manje sigurnim nego ranije.
(PREVOD putem Google “Natural Sound”)

izvor:BOSNIA: WAR CRIMES SUSPECT SHOT DEAD BY NATO TROOPS BURIED (AP ARCHIVE)
http://www.aparchive.com/metadata/youtube/7eb1f2555fbde4b38739c25e68711d78?fbclid=IwAR1QmScLQ3yzgcRUkOyK0US7zDQAdb5YkAv7nVRjGUG5joM687acSiF1I1E
Date: 01/13/1999

VIDEO:
BOSNIA: WAR CRIMES SUSPECT SHOT DEAD BY NATO TROOPS BURIED

Carte Bosnie – Mort criminel de guerre/Bosnie
ina.fr/F2 Le Journal 20H/video 09 janv. 1999
https://m.ina.fr/video/CAB99001826/carte-bosnie-mort-criminel-de-guerre-bosnie-video.html?fbclid=IwAR08v8uf6umeUAclUxvN5CmyWbg4h6_vKtYcgTO2o1kigfQ22fUs3lWEUR4

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

istraživao i priredio uz malu/veliku pomoć prijatelja i saradnika:Kenan Sarač/focanskidani
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

Poezija s Drine i Ćehotine : Aladža

 

Aladža
Sa vitke munare šarene džamije
u akšamsko doba ezan se čuje
Ćehotina lijeno Drini teče
spušta se blago fočansko veče
Aladžanski parkom ptice pjevaju
Gospodaru svom se raduju
zahvaljuju se na kraju dana
zaspale u krošnjama grana
Ćehotina mirna i Drina hladna
Ćelovina i Zabrana
u svom krilu Foču zagrlili
džamija.rijeke brda i ptice
sve vremenu prkosi
samo nas insane vrijeme
od Foče odnosi
Mervana Gogalija ,januar 2019.

design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

FOČANSKE PRIČE : HALIDIN SAN

Voljela bih da sam pisac Ili pjesnik pa da riječju,crnim slovima na papiru bijelom,
Ispišem sve što sinoć osjetih u hladnoj januarskoj noći petog na šesti 2019.godine.
Ucvijeljena i željna svoje BRAĆE sjedjah u našem domu iznad restorana “Orijent” Foča-prijeka čaršija.
Tihim,nečujnim blagim korakom udje u hodnik moj voljeni veliki Brat Halim-Pape..
Skočih mu u zagrljaj ne vjerujući svojim očima da mi je ŽIV, rekoh,
Brate moj,
pa ti si ŽIV,
BOLI li te ,
Znam šta su ti uradili, koliko su te samo tukli , tukli do SMRTI.
Nesmjedoh ga ni jako zagrliti da ga ne zabole zadobijene RANE.
A on onako mlad, lijep , potpuno blijedog lijepog lica ,tužnog blagog pogleda
Reče mi tiho,skoro nečujno
Dido moja kako si ti….
Kažem Braco, nije važno kako sam ja
Znaš li koliko sam samo brinula i patila za tobom ….
On onako blijed, mirisan baš kao najfiniji Mošus, mirisan kao Šehid.. .blago me još jednom zagrli i nestade.. ..
Ostade sestrica sama u hodniku da čeka opet taj trenutak, tu blagodet koju dušmani ne mogaše ubiti ničim,jer nisu i nikad biti neće moćni kao dragi Bog.
Hvala ti Bože,
Hvala melecima da mi te poslaše u san.
Dugo,dugo ću osjećati taj miris tvoj, taj lijepi pogled tvoj, taj topli i bratski zagrljaj tvoj…
Brate moj ,dodji svojoj najmlađoj sestrici opet u snove, da je bar na trenutak želja pusta mine.
Voljeni brate moj,
Dida

tekst napisala:Halida Uzunović – Konjo
priredio:Kenan Sarač/focanskidani
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

BOSANSKA TRADICIJA I LJEPOTA : HALIDIN KUTAK IZ SNOVA

 

Fočanka Halida Uzunović Konjo kad hoće da pobjegne od sumorne stvarnosti, od neprijatne prošlosti i ovodunjalučkih problema dođe u ovaj svoj mirni kutak. Halida bi se mogla i nazvati čuvarom bosanske i bošnjačke tradicije, kulture i običaja. Uđimo u samozatajni svijet kod Fočanke Halide.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Halida je i predsjednica Udruženja žrtava rata Foča ‘92. – 95.

 

priredio:Kenan Sarač
fotografije:iz porodičnog albuma Halide Uzunović Konjo
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

Fočanske tužne priče, neispričane : Stradanje familije Kaloper iz Slatine kod Foče

 

Midhat (Džemal) Kaloper, rođen 20.04.1970. godine. u Slatini, Foča. Ubijen u odbrani jedne i jedine nam domovine Bosne i Hercegovine, 22.05.1992. godine u Kokinom selu, općina Goražde.  Posmrtni ostatci još uvijek, ni nako 27. godina nisu pronađeni.

Munira (Salko) Kaloper. rođ. Šahman, datum rođenja 06.04.1945. godine. Ubijena 22.05.1992. godine u Kokinom selu, općina Goražde. Ekshumirana 1997. godine.

Fotografije familije Kaloper.

Svima vam je poznata tužna priča Midhete Kaloper iz Slatine kod Foče. Prisjetićemo se nekoliko detalja.
Midheta Kaloper Oruli iz Slatine kod Foče je 26. aprila 1992. godine pobjegla je sa familijom i drugim mještanima Slatine kraj Foče u Goražde, tačnije u Kokino Selo kraj Goražda.
O majci sam saznala da je zapaljena u kući nedaleko od mjesta gdje je ranjena… I SADA VIDIM KAKO NEDALEKO OD NJENOG TIJELA LEŽI TRUDNICA U DEVETOM MJESECU. BILA JE MRTVA, ALI SE BEBA U NJOJ JOŠ VRTJELA. TO MI SE TAKO USJEKLO DA SE I DANAS, KADA VIDIM TRUDNICU, TOGA SJETIM… MIDHETA KALOPER ORULI – JE KRAJEM MAJA 1992. GODINE IZGUBILA OSAM ČLANOVA PORODICE, A ONDA JE ZAROBLJENA. PREŽIVJELA JE ZATOČENIŠTVO, ZLOSTAVLJANJA, ZBJEGOVE… DANAS RADI SA DRUGIM LJUDIMA KOJI SU PREŽIVJELI ISTO ILI SLIČNO, ŽELEĆI IM POMOĆI.
Nedaleko od stepenica vidjela sam majku i drugog brata, neku djecu i tri trudnice, te moju sestru… Kada se malo stišala pucnjava, otrčala sam tamo i legla pokraj njih. Isto je pokušao i moj brat Midhat, ali je pogođen pao pokraj ceste. Tek kasnije sam saznala da je mrtav. Onda je jedan metak pogodio majku kroz noge, a ona nije ni glasa pustila. Sjećam se da su meci letjeli na sve strane. Mene je ruksak sa garderobom, koji mi je bio na glavi, spasio od smrti. Bio je sav izrešetan.

Cijelu priču pročitajte na:https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/04/foca-1992-tuzna-prica-midhete-kaloper-oruli-iz-slatine-kod-foce/

Pogledajte i video:https://youtu.be/xlGg1-7CNeA

priredio:Kenan Sarač
fotografije:iz porodičnog albuma Midhete Kaloper Oruli
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

_ _ _ _ _

 

Reference/ izvori:

internet,

facebook,

youtube,

Foča 1992-1995. : žrtve genocida / Rasim Halilagić
Sarajevo : Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta, 2008.
497 str. : ilustr. ; 25 cm

Genocid nad Bošnjacima na području Općine Foča : 1992.-1995. : (prilog utvrđivanju žrtava) / Preljub Tafro, Bećir Macić
Sarajevo : Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, 2004.
461 str. ; 24 cm

Dokumentacija Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine

– Privatni izvori informacija…

priredio:Kenan Sarač
design:Kenan Sarač
fotografije:screenshot/Kenan Sarač

OKRUGLO PA NA ĆOŠE !!! FOČARENJE : KRATKE FOČANSKE PRIČE I PO KOJA FOČANSKA PJESMA…

Sve moje knjige su štampane u kopirnici. Ama baš sve. Tako i ova OKRUGLO PA NA ĆOŠE !!! FOČARENJE : KRATKE FOČANSKE PRIČE I PO KOJA FOČANSKA PJESMA…
Osnovni podaci o knjigi
Format:A4
Broj strana: 132
Stranice nisu numerisane
ilustrovana
Jezik: Bosanski
Izdavač: Sam svoj majstor, Sarajevo
Godina: 2018
Mehki povez

U knjizi se nalaze slijedeće kratke fočanske priče:
Intelegtualci = intelektualci i ostale prisilđeldije,
Rane predizborne : Foča u magli – Magla svuda oko nas,
Sve se mijenja sem kamenja,
Most preko uzburkane rijeke,
Fočarenje:Da malo protabirimo ovu razglednicu,
Điđevo:Hair česma,
Posla mi ove karte moj ahbab Čizmo,
Radio Foča, birvaktile,
Podmetnuti kukavičije jaje,
Careva džamija u Foči,
Nastavljeno nagađanje:Svečano otvorenje Aladža džamije,
Koju ti tv gledaš?,
Droba,
Između pameti i raspamećivanja/IZMEĐU KRAJNOSTI,
Oteto – prokleto,
O Fočanskim kajakašima,
FOČA:Doba prosperiteta (1958. – 1980.) i doba stagnacije (1980. – 1990.),
Sokak mog djetinjstva,
Otimačine:Pljačka je to gospodo!,
Fočarenje:Razglednicama po Foči,
Govorite da ste za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu,
MIRIS PROŠLOSTI:Al’ se nekad dobro jelo,
Korzo,
Kamp kućice u Dinjem Polju,
Čemu vakat – tome i vrijeme,
O golgoti i stradanju naroda fočanske nahije,
Foča je nekada bila,
Lopova i žandara,
Samo uspomene:Ko se sjeća Šekularca još?,
Samo sjećanja:Prvi selfie prije 50 godina na Kulini,
Sasvim lično:Zašto je zamro kajakaški sport u Foči?,
Sjećanje na jedne izbore u Foči, u bivšem sistemu,
Fočanska lobotomija i fočanski kostolomci,
Fočanski slalom i paralelslalom Drinom i Drinskim vijugama,
Fočanski slalom i paralelslalom (5),
Da se ja pitam…Al’ se ne pitam…,
Pripremali se teren za mini hidrocentralu “Vikoč”,
Onih dana, onih para…Bidai – rastanak,
Slovo o fočanskim špiljama – pećinama,
Kako je propalo osnivanje boćarskog kluba u Foči,
Nema ni boćara, ni boćanja…A ni rakita nema…,
Kako su nastale “gvozdene cipele”,
Foča, Ortakolo,
Između pameti i raspamećivanja/IZMEĐU KRAJNOSTI (2),
E pericoloso sporgersi/NE NAGINJI SE KROZ PROZOR,
Aladža ili Šarena džamija,
Fočansko kino,
Cibaci mi ptuloptu!!!,
Veso bio – bio veso!,
Sikteruša,
Ambrela, sajvan, kišobran,
Crtice u prolazu…Zblanuti se,
Knjige,knjige,knjigice,
Tko je taj, šta je taj captain15 rekti?,
Kolutaši, tarabe, šube, kauboji i indijanci,
Eki – ekši – ekšiboza i cibaci mi ptuloptu,
Komendija,
Glasajte za mrtvaca!,
Svečano otvoren put za niđe u nedođiji,
Most Stradanja,
Omladina fočanskog sreza, 1.maja 1949.,
Foča:Kradu ilegalno, nelegalno, a svi šute i mirna Bosna!,
IZDVOJENO (napisao Juka Juka),
Nijedno spomen obilježje posvećeno ubijenim Bošnjacima,
Dobri stari ćiro (voz),
Nataša Zimonjić – Čengić u Foči 1944. skupljala je kosti ubijenih muslimana (Dani br.263 od 28. juna 2002.),
Tjentište,
Ustikolina,
Dokumenti – Foča:Ko sve čeka zaborav genocida (Dani br.210 od 15. juna 2001.),
Škola malog fudbala iz Međurječja,
Fočanske priče:Čaklja,
Prvi teve u mahali…ako ne, onda među prvima u sokaku…,
Iz moje bašće…,
Hafiz Abdulah Budimlija – Fočak,
Posljednja fočanska džemija,

 

U knjizi se nalaze slijedeća po koja fočanska pjesma:
Neki drugi…,
Život na cjedilu,
Dehidrirali smo,
Glineni golubovi sa Drine,
Jesen,
Kada je kiša stala (ISTINITA PRIČA),
Ti u snovima što živiš,
Ništa lično:Mrze me…,
ne, ne može tebe svako ni razumjeti,
Eh, kad bi ćiro ponovo kren'o,
Ružo moja,
Skinite vaše tamne naočare,
Zeznuta sam ti ja,
Eh, kad bi…,
Bugija se digla,
Neki drugi…,
Kad se samo sjetim rodne kuće…,
O nestalim me pitaš,
Ugasite svjetla…,
Sanjao sam noćas,
Oni vazda guslaju,
Bio jednom jedan,
…i ne tako obična pjesma o FOČI,
Putniku Namjerniku : KAD U FOČU DOĐEŠ,
PROTJERANI,PROTJERANI,

priredio:Kenan Sarač/focanskidani
design:Kenan Sarač

U FOČI JE IZVRŠEN GENOCID : KO POKUŠAVA IZMIJENITI KARAKTER RATA?

Na području općine Foča oko 3.000 Bošnjaka je ubijeno, a ostalo cjelokupno bošnjačko stanovništvo je prisilno protjerano, a njihovi stambeni i drugi objekti opljačkani i uništeni.
*****
Glavni podstrekači, organizatori i egzekutori zločina nad Bošnjacima u Foči su :
Mitar Rašević, Savo Todović, Rajko i Ranko Vuković, Dragoljub Kunarac, Milorad Krnojelac, Neđo Samardžić, Dragan Zelenović, Gojko Janković, Pero Elez,……
*****
U gradskim naseljima Foče: Donje Polje, Aladža, Čohodor Mahala, Gornje Polje, Centar I i Centar II ubijeno je preko 500 Bošnjaka. U prigradskom naselju Brod Bošnjaci su nakon hapšenja mučeni, vezivani dva po dva, strijeljani i bacani sa mosta u rijeku Drinu. U ovom naselju 145 lica je u najtežim mukama izgubilo život. U mjesnoj zajednici Dragočava, stanovništvo je uspjelo pobjeći iz kuća u obližnje šume. Uz pomoć pasa tragača, za njima je organizovana potjera pod kodnim nazivom „Čišćenje terena od balija“. Ubijena su 52 lica.
*****
U mjesnoj zajednici Godijeno, zločinci su uhapsili seljane, izdvojili mlađe žene i djecu, a starce smjestili u kuću gdje su namještaj polili benzinom, pa potom zapalili. Žene i djeca su odvedeni u logore. Ubijeno je ukupno 63 lica. U selu Jeleč Bošnjaci su strijeljani i zaklani pred svojim kućama, nastavnici su brutalno klali svoje bivše učenike… Preživjeli članovi porodica koji su se krili po obližnjim šumama noću bi dolazili i ukopavali svoje mrtve. Poginulo je 205 Bošnjaka, među kojima 50 žena i djevojaka.
*****
U mjesnoj zajednici Miljevina, poznatoj po velikom broju optuženih za najteže zločine, među njima i četiri žene koje su učestvovale u torturama nad bošnjačkim djevojčicama u zatočeničkom logoru Karamanova kuća, mučeno je i ubijeno 141 lice. U mjesnoj zajednici Popov Most, seljani iz desetina zaseoka su izbjegli u obližnje planine i njih 4.500 se organizovalo i nekadašnjim stazama partizana pokušalo da pobjegne ispred sigurne smrti. Sva sela su spaljena i njihove džamije porušene, 141 lice je ubijeno u zbjegovima i pri hapšenju.
*****
U mjesnoj zajednici Ustikolina strijeljano je i ubijeno 325 ljudi. U mjesnoj zajednici Čelikovo Polje, Bošnjaci su ubijani na svojim kućnim pragovima, među njima bio je veliki broj starih i iznemoglih ljudi. Ubijeno je 67 lica. U ostalim fočanskim mjesnim zajednicama i selima zločini su izvršeni po istom obrascu: u selu Jabuka ubijeno je 119 ljudi, u selu Jošanica 75, u selu Kratine 87, u Kozijoj Luci 143, Slatini 47, Vikoču 45 i Zavajtu 49 lica.
*****
Za zločine na području općine Foča optuženo je političko i vojno rukovodstvo učesnika u udruženom zločinačkom poduhvatu: Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić, Radovan Karadžić i Slobodan Milošević, te lokalni izvršioci i komandanti: Dragoljub Kunarac, Zoran Vuković, Radomir Kovač, Radovan Stanković, Dragan Zelenović, Milorad Krnojelac i drugi.

*****
“Krizni štab tzv srpske opštine Foča”
Krizni štab tzv srpske opštine Foče, pod vođstvom Miroslava Stanića, organizovao je obučavanje naoružanih srpskih dobrovoljaca i promovirao lokalne vojne komandante, zatim je sa JNA bio uključen u pripremu i izvođenju napada na Foču, raspoređivao u saradnji sa JNA zatočenike KPD za prisilni rad i vršio druge oblike zločina.142
142 Isto, paragrafi 722-723 i 725.
“Krizni štab tzv srpske opštine Foča” sačinjavali su: Miroslav Stanić, Sekula Stanić, ljekar, Nade Radović, direktor “Temike”,  Simo Stanojević, nastavnik, Josif Miličić,  Radojica Mlađenović, Dragoljub Kunarac, Vojislav Maksimović, Velibor Ostojić, Petko Čančar, Čedo Zelović i dr Radovan Mandć.
Stanić je bio predsjednik tog paradržavnog organa, a Stanojević njegov zamjenik, Miličić predsjednik opštine, a Mlađenović predsjednik Izvršnog odbora (AIIZ, inv. br. 2-571; ICTY, Predmet: Br. IT-02-54-T, paragrafi 722-723).

*****
Članove “kriznog štaba” u Čohodar mahali sačinjavali su: Vlado Avram (predsjednik), Goran Mitrašinović (njegov zamjenik) i Dragan Stojanović (član).
Marinko Pljevaljčić, Božo Dostić, Dojčilo Davidović i Ostoja Ostojić su činili “štab” za područje Aladže; Miloš i Radenko Vladičić u naselju Podmusala; Novak Drakul, Risto Vučetić i Pero Ivanović za naselje Ćerezluk, a za područje Brusna – Slatina Boro Ivanović.
Ilija Čančar, Matija i Drago Skakavac i Rade Đurović bili su članovi “kriznog štaba” za područje Jabuke, te Savo za područje Brda – Kozja Luka.
U sastav “kriznog štaba” za područje Broda na Drini ušli su: Nenad Kalajdžić (nastavnik), Stamen Rungelov, Ilija Ćalasan, Miodrag Pjević i Vojo Kalajdžić.
Predsjednik kriznog “štaba” za područje od Broda na Drini do Tjentišta bio je Jovan Vuković, a njegov zamjenik Nenad Vuković.
Rade Elez je bio predsjednik “kriznog štaba” za područje Međurječja, a Ljubo Kovačević, Dule (inženjer rudarstva iz Zavidovića), Vukan Perišić (geometar), Mile Savić i, prema neprovjerenim podacima, Danko Davidović – članovi (Isto).
*****
Krizni štab Srpske opštine Foša formirao je i prijeki sud, u čiji sastav su ušli: Vojislav Maksimović, Velibor Ostojić, Rajko Bojat (predsjednik, advokat iz Foče), Lela Milić (sudija bivši savjetnik u Skupštini Bosne i Hercegovine) i Slobo Starović (automehaničar iz Automoto društva Foča). Taj sud je mnoge Bošnjake osudio na kaznu smrti strijeljanjem.174
174 Isto, inv. br. 2-571.
*****
Komandant kasarne JNA Slavko Timotijević (rodom iz Titova Užica) je uoči srpsko-crnogorske agresije na Bosnu i Hercegovinu naoružavao srpsko stanovništvo na području fočanskih sela Zakmur, Đeđevo, Trbušće, Kuta i dr. Pored toga, on je u maju 1992. rukovodio i napadom na bošnjačko stanovništvo sela Đeđeva, kada su srpski fašisti ubili trinaest Bošnjaka i silovali više žena.67
Glavni organizatori naoružavanja (nabavka i distribucija) članova SDS-a i srpskog stanovništva na području Foče, pored starješina JNA, bili su: Novica Tripković (dugogodišnji zatvorenik osuđen zbog silovanja i ubistva, bio na ratištu u Vukovaru), Momo Kovač (penzioner Kazneno-popravnog doma Foča), Stojan Blagojević, zvani “vojvoda” (bio je zaposlen u Robnoj kuć} Foča), Vaso Pljevaljčić zvani “Disciplina” (penzioner Kazneno-popravnog doma Foča i komandant četničkog Brčanskog odreda), Vlatko Pljevaljčić (medicinski tehničar u Regionalnom medicinskom centru u Foči), Boro Ivanović (direktor Osnovne škole u Godijenu), Dragan Milenković (predstavnik Navipa u Foči), Slaviša Stanković (radnik u Zavodu za urbanizam) i mnogi drugi.
Vlatko Pljevaljčić je učestvovao i u opremanju bolnice u selu Bare za potrebe oružanih formacija SDS-a.
Boro Ivanović je naoružao četničku jedinicu u Godijenu i uključio je u zločinački napad na Foču.
Glavni organizator naoružavanja srpskih oružanih jedinica artiljerijskim oruđima je bio Savo Blagojević (član Opštinskog odbora i četnički komandant u selu Budanj, poznat iz afere 1992, koje je dovezao iz Bara u Foču).68
U februaru 1992. intenzivirana je podjela oružja i municije srpskom stanovništvu na području Foče. Tada su, pored ostalih, oružje (puške automatske i M-48) i određene količine municije (po dvije kutije metaka) dobili: Rajko i Vukašin Milutinović, zatim Lazar i Željko Milutinović (otac i sin), Željko Elez, Petar Popović i drugi.69
Podjelu oružja i municije Srbima na području Miljevine organizovali su Zeko, Ljubiša i Novo Miletić iz Miljevine (Ljubiša je radio na RTV Bosne i Hercegovine). Oružje i municiju su dobijali iz kasarni JNA u Foči i Ustikolini.
70 .Zeko Miletić je, takođe, u vezi sa nabavkom naoružanja, kontaktirao sa Veliborom Ostojićem i Vojislavom Maksimovićem.71
Pripremajući se za agresiju na Bosnu i Hercegovinu, JNA je veće količine oružja i municije podijelila srpskom stanovništvu na području Ustikoline. Oružje i municija iz kasarne u Ustikolini šleperima je odvoženo u okolna srpska sela (Žešće, Dragočava, Jošanica, Tulovići, Vranjevci, Previla, Ligate, Cvilin i druga) i dijeljeno Srbima. Isporuku oružja i municije iz pomenute kasarne JNA izdavao je kapetan Golubović.72
Organizatori naoružavanja srpskog stanovništva u Ustikolini i široj okolini bili su: Simo Mojević (direktor Osnovne škole u Ustikolini), i Petar Mihajlović, sa sinom Radisavom. U tim poslovima aktivno su im, po naređenju Vojislava Maksimovića, Velibora Ostojića i Petka Čančara, pomagali i Pero Mitrović, Mladen Jankovć, braća Momo i Diko Marić, zatim Ćiro Dubovina, zvani “vojvoda”, Savo Bilinac (predstavnik Prokupca iz Srbije, koji je, umjesto pića i hrane iz Srbije, u svoju prodavnicu dovlačio oružje), zatim Radoje Zorić, Vučko i Savo Blagojevi}ć, Čedo Fuštar i dr. Oni su, po nalogu V. Maksimovića i posredstvom rezervnog oficira JNA Marinka Bilanca i komandanta kasarne u Ustikolini, izvršili distribuciju oružja i municije u navedena i druga srpska sela.73
Znatne količine naoružanja Srbi su locirali na okolna brda oko Ustikoline i to iznad sela: Žešća, Ligata, Tulovića, bivše željezničke stanice, na Cvilinskom polju, u kućama Danila Ivanovića, Vojislava Maksimovića i njegovog brata Milosava, te Gavrana i Manjka Timare.
Pred kuću Manjka Timare jedne prilike je istovareno dvije tone oružja. Na taj način su sve srpske kuće na području Ustikoline bile dobro naoružane.74
Jaka vojna utvr|enja sa teškom artiljerijom na području Foče nalazila su se na brdu Kmur iznad Broda na Drini, kao i na Gornjim i Donjim Brdima iznad bivše željezničke stanice, zatim na Tjentištu, u Avdagića luci, na putu Foča – Miljevina, kao i u selu Susješno, iznad Foče. Agresorske formacije su, takođe, uskladištile dosta oružja, municije i vozila u pilani na Brodu, a veće količine teškog naoružanja bile su smještene u magacinima u Ustikolini.
*****
Kompletan sanitetski i drugi materijal iz Regionalnog medicinskog centra u Foči je, u organizaciji i po naređenju dr Sekule Stanića (direktora Centra), a uz učešće Sime Stankovića (direktora Radne zajednice Centra), Slavka Đorđevića (medicinskog tehničara) i izvjesnog Smrekića, izvučen i za potrebe SDS-a prebačen u poljsku bolnicu Prevrać kod Foče.293
293 AIIZ, inv. br. 2-142, Komanda 2. vojne oblasti, Str. pov. br. 10/36-2539, 30. april 1992. — Operativnom centru Generalštaba Oružanih snaga SFRJ — za Sektor pozadine; Isto, inv. br. 2-535, Uloga KOS-a u agresiji na Bosnu i Hercegovinu (Informacija Ministarstva unutarnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine).

*****
Na području Foče je djelovalo više dobro naoružanih četničkih odreda, kao što su odredi Dragan Nikolić, Janković, Nikačević, Elez, Žaga i dr.
Odred Dragan Nikolić dobio je naziv po poginulom “vojvodi” Draganu Nikoliću, a bio je sastavljen od fašista SDS-a Foče, gdje je učestvovao u zločinima nad Bošnjacima na tom području.
Odred Janković predvodio je Gojko Janković iz Foče (živio je u Herceg-Novom), a bio je sastavljen od srpskih plaćenika iz Crne Gore i Foče i vršio je zločine na području Tjentišta, Prijeđela, Broda na Drini,
Đeđevu, Trnovači, Miljevini i drugim mjestima.
Odred Nikačević činili su pripadnici aktivnog i rezervnog sastava srpske milicije. Vodio ga je Miodrag Nikačević (bivši milicioner Stanice javne bezbjednosti Foče) i smatran je specijalnom jedinicom.
Odred Elez bio je sastavljen, uglavnom, od članova porodice Elez iz Miljevine. Prije pogibije odredom je
komandovao Pero Elez.
Jedinicu Žaga je vodio Dragoljub Kunarac (živio je u Tivtu), sastavljenu od Crnogoraca i Srba iz Foče.
Pripadnici navedenih oružanih formacija, izvršili su mnoge masovne zločine nad bošnjačkim civilnim stanovništvom na području Foče.132
132 AIIZ, inv. br. 2-746; Dnevni izvje{taj, br. 42, 5. juni 1992.; Press-centar Armije Republike Bosne i Hercegovine, br. 102/02-795, 24. januar 1993.; AIIZ, inv. br. 2-2132, Republika Bosna i Hercegovina, Komanda 1. Dbr., pov. br. 16-21-1, 21. januar 1993. Boro Ivanovi}, direktor Osnovne škole u Godijenu formirao je i naoružao četničku jedinicu u tom mjestu i uključio je u agresorski napad na Foču.

*****
Zločinci : Fočanski kreatori genocida
Ideolozima genocida u Foči smatraju Vojislava Maksimovića (bio je profesor književnosti na sarajevskom Filozofskom fakultetu), Velibora Ostojića (bivšeg ministra za informiranje u Vladi RBiH) i Petka Čančara (bio je predsjednik Vijeća općina u Skupštini BiH).
Krizni štab koji je nadzirao etničko čišćenje činili su: Miroslav Stanić, predsjednik SDS-a Foča i direktor “Trikotaže”, Radovan Mandić, ljekar, Čedo Zelović, profesor, Zdravko Begović, jedan od direktora u ŠIP-u “Maglić”, Dragan Gagović, načelnik policije u Foči, Zoran Vukadinović, do rata radio u goraždanskom SUP-u, Josif Miličić, nastavnik historije, Radojica Mlađenović, predsjednik Izvršnog odbora SO Foča, Ljubo Ninković, predratni republički funkcioner, Sekula Stanić, ljekar, Nade Radović, direktor “Temike”, i Simo Stanojević, nastavnik.

Ratni prijeki sud u Foči činili su: Rajko Bojat, predsjednik, Jelena Lela Milić, sudija, Mišo Jovičić, advokat, i Slobo Starović, automehaničar.
(Iz knjige Genocid nad Bošnjacima na području općine Foča 1992-1995; Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2004.)

*****
Zločinci : Egzekutori iz KP Doma
Prema svjedočenjima preživjelih logoraša, za nedjela u KP Domu odgovorni su:
Milorad Krnojelac (predratni nastavnik matematike), zapovjednik logora u Foči od 17. aprila 1992. do augusta 1993.
Zoran Sekulić (predartni uposlenik “Oslobođenja”), zamijenio Krnojelca na mjestu zapovjednika KP Doma.
Savo Todorović, zvani Bunda, zamjenik upravnika logora. Prije rata radio u KP Domu.
Mitar Rašević, komandir obezbjeđenja logora. Prije rata bio komandir straže u KP Domu Foča.
Rade Gagović, pomoćnik obezbjeđenja u logoru. U Foču došao iz KP Doma Zenica.
Zoran Vladičić, glavni isljednik u logoru. Prije rata bio kriminalistički tehničar u fočanskom SUP-u.
Vojislav Starović, zvani Vojo, isljednik u logoru. Prije rata bio rukovodilac kriminalističke službe fočanskog SUP-a.
Mišo Koprivica, isljednik u logoru. Prije rata bio referent kriminalističke službe u fočanskom SUP-u.
Petko Gašević, isljednik u logoru. Prije rata radio kao drvni tehničar u ŠIP-u “Maglić” i bio, kao rezervni kapetan, pomoćnik komandanta TO za obavještajne poslove.
Slavko Koroman, pomoćnik zapovjednika službe obezbjeđenja u logoru. Prije rata bio stariji stražar u KP Domu.
Milenko Burilo, najzloglasniji stražar logora. Prema svjedočenju preživjelih, predvodio je grupu stražara koja je izvršila stravične zločine nad logorašima 24., 25. i 28. juna 1992. Prije rata bio stražar u KP Domu.
Radivoje Jegdić, predratni radnik KP Doma, prvih dana napada na Foču djelovao sa “Belim orlovima”, a kasnije je bio član grupe koja je po Crnoj Gori hvatala Bošnjake i dovodila ih u logor. Sa njim je išao i Mišo Stevanović, zvani Šumar. Svojevremeno je ministar MUP-a Crne Gore Pavle Bulatović priznao da zna za ta hapšenja. U Foču je na ovaj način iz Crne Gore vraćeno 38 Bošnjaka. Samo osmorica su preživjela.
Osim njih, u KP Domu je bilo još na desetine stražara koji su čuvali logoraše.
(Prema svjedočenjima preživjelih logoraša iz KP Doma Foča)
*****

 

priredio:Kenan Sarač/focanskidani
design:Kenan Sarač

 

 

MARKO KOVAČ, KOMANDANT TG FOČA, PUKOVNIK : IZOSTALA KOMANDNA ODOGOVORNOST ZA NEDJELA POČINJENA U FOČI I GORAŽDU??? (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/12/04/marko-kovac-komandant-tg-foca-pukovnik-izostala-komandna-odogovornost-za-nedjela-pocinjena-u-foci-i-gorazdu-foto/

FOČA 1992. – 1995.:DNEVNIK ZLOČINA (dokumenti,svjedočanstva)
https://focanskidani.wordpress.com/2015/12/22/foca-1992-1995-dnevnik-zlocina-dokumentisvjedocanstva/

tzv krizni štabovi 1992.
https://focanskidani.wordpress.com/2017/12/20/tzv-krizni-stabovi-1992/?fbclid=IwAR3iydFP7_KrAAicIO4xGP9rW9I4Z8aH9zqfhvip4YYJHcQqh6y-VZLce1U

FOČA 1992. – 1995.: Zločini i zločinci / Zločincima nema ko da sudi (arhiv 2004.)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/05/31/foca-1992-1995-zlocini-i-zlocinci-zlocincima-nema-ko-da-sudi-arhiv-2004/

Foča 1992.: SILOVANJA (svjedočenja)
https://focanskidani-wordpress-com.cdn.ampproject.org/v/s/focanskidani.wordpress.com/2017/02/05/foca-1992-silovanja-svjedocenja/amp/?usqp=mq331AQCCAE%3D&amp_js_v=0.1

Fočanske neispričane priče : Kratka priča o Ramizu Dželilu

Na priloženoj fotografiji su Ramiz Dželil i njegova kćerka, Hasna Hasanbegović  na zgarištu porodične kuće na na Brodu na Drinu, Granik, na sastavcima Bistrice i Drine.
Ramiz Dželil se 20. aprila 1992. oteo četnicima iz ruku i skočio u Drinu.
Dugo su ga tražili, sakrio se isopd stijene i disao na komadić crijeva, koje je pronašo pored Drine.
Krio se pet dana, a onda se nekako prebacio u Crnu Goru.
Taj dan su ubijeni Smajo Dželil i Himzo Dželil, Smajov sin.

Ramiz Dželil je preselio na Ahiret, ubrzo poslije kad su mu pronašli sina Aliju, u masovnoj grobnici. Bio je u posjeti kod snahe i unučadi u Americi i kad se vratio ispred kuće je sjedio sa komšijama pio kahvu i tako u trenutku dok je pričao doživio je srčani udar i preselio.

priredio:Kenan Sarač/focanskidani
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

 

FOČANSKE TUŽNE PRIČE : Priča o Aliji Dželilu
https://focanskidani.wordpress.com/2018/10/14/focanske-tuzne-price-prica-o-aliji-dzelilu/

FOČA, 1992. – 2018. : I ZLOČIN SE NAPLATI, ZAR NE?
https://focanskidani.wordpress.com/2018/10/02/foca-1992-2018-i-zlocin-se-naplati-zar-ne/

Tragom jedne objave : SPISAK žrtava Foča 1992. – 1995. (dio)
https://focanskidani.wordpress.com/2018/10/02/tragom-jedne-objave-spisak-zrtava-foca-1992-1995-dio/

FOČANSKE TUŽNE PRIČE : Priča o Aliji Dželilu

U nastojanju da prikriju razmjere zločin, da sakriju dokaze, vlasti bosanskih Srba su premještale masovne grobnice svojih žrtava. Tako pored sekundarnih i tercijarnih imamo kvartarnih, pa i kvintalnih masovnih grobnica.
Da li je moguće biti toliki zločinac? UBITI! Raznositi kosti iz primarnih po sekundarnim, tercijarnim, kvartarnim, pa i kvintalnim grobnicama. Kakav je to um? Zločinački! Kao rezultat toga, proces identifikacije posmrtnih ostataka žrtava je bio dug proces, koji se još uvijek događa danas. Mnoge porodice u Bosni i širom dijaspore još čekaju vijesti o svojih najmilijih.
U aprilu 1992. godine, Izeta Dželil živjela sa suprugom Alijom i djecom u Foči u jugoistočnoj Bosni kada su srpske snage preuzele kontrolu i prisilili ih da napuste svoje kuće. Sklonili su se u Crnu Goru. Alija Dželil je krenuo natrag ka svom rodnom gradu po roditelje. Nikada se više nije vratio. Izeta i njena djeca su živjeli kao izbjeglice. Iz Crne Gore u su se prebacili u Njemačku, odakle su se prebacili u Ameriku, gdje i sada žive.
Godinama je Izeta raznim međunarodnim kanalima, uključujući i Crveni križ, tražila svoga muža. Konačno, 2005. godine, potvrđeno je kroz DNK analize da je Alija, koji je bio zarobljen i zatvoren, ubijen je i pronađen u masovnoj grobnici u Miljevini, izvan njihovog rodnog grada Foče.
Za mnoge obitelji nestalih, novinski članaci često su njihov prvi izvor vijesti o njihovim nestalim i voljenim.
Alija Dželil je konačno identificiran u masovnoj grobnici, uz mnoge druge.

 
priredio:Kenan Sarač/focanskidani
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

FOČA, 1992. – 2018. : I ZLOČIN SE NAPLATI, ZAR NE?
https://focanskidani.wordpress.com/2018/10/02/foca-1992-2018-i-zlocin-se-naplati-zar-ne/

Tragom jedne objave : SPISAK žrtava Foča 1992. – 1995. (dio)
https://focanskidani.wordpress.com/2018/10/02/tragom-jedne-objave-spisak-zrtava-foca-1992-1995-dio/

FERHAD EF. TRAKO (1893. – 1969.)

FERHAD EF. TRAKO (1893. – 1969.)
Ferhad ef. Trako rođen je 1893. godine u selu Kunovu, udaljenom 28 km od Foče, na granici Bosne i Crne Gore, u uglednoj zemljoradničkoj porodici. Vjersku naobrazbu stekao je u medresi hadži Mehmed paše Kukavice u Foči, pred poznatim muderrisom hafizom Hamid ef. Muftićem. Kasnije naukovanje nastavio je individualnim izučavanjem kako islamske tako i drugih nauka, prateći naprednu i korisnu literaturu. Na taj način uzdigao se na nivo svestrano obrazovanog muslimana, koji je u svakom momentu mogao raspravljati sa visoko obrazovanim ljudima kako iz islamske, tako i iz drugih nauka. Svojim primjerom je mnoge uputio kako se treba svestrano uzdizati, pa se na taj način mnogo ljudi iz njegovog kraja školovalo. Uvijek je govorio da samo školovanje muslimane može izvući iz zaostalosti i ubrzati njihov bolji napredak na svim poljima.
Njegov otac Mahmud aga Trako sa svojim seljanima podigao je 1903. godine džamiju u Kunovu na temelju stare porušene džamije, sa željom da u istoj bude imam i hattib njegov sin Ferhad ef., jer u to vrijeme nije imala imama. Tako je Ferhad ef. čim je završio školovanje postavljen za imama (1909. godine). Još kao početnik istakao se kao vrlo spreman imam, postižući vidne rezultate u radu na zadovoljstvo svojih predpostavljenih i džematlija.
U službi je bio neobično marljiv i savjestan. Između dva svjetska rata nesebično se istakao u širenju islamske nauke u najzabačenijim selima ovoga područja. Nije žalio truda i vremena obilazeći raštrkana sela, pa i svaku kuću, podučavajućui mlade u obavljanju vjerskih obreda. Može se bez pretjerivanja reći da su rijetki takvi ljudi kod nas, koji su bili tako revnosni i uporni u vršenju vjerske službe, a pod vrlo teškim okolnostima.
Bio je vrlo lijepe naravi, a i u ponašanju među ljudima uopšte. Vjerno je služio svome narodu, te kao dobar i pobožan musliman čitav svoj život je posvetio radeći za dobrobit islama i muslimana. Mnoge mlade generacije podučio je uzvišenom Islamu.
U radu je bio taktičan i odvažan, a u vladanju uzoran i ozbiljan. Po svojoj radinosti i čestitosti služio je drugima za primjer. Njegova živa riječ padala je na srca slušaocima, jer je uvijek bila potkrijepljena istinom, tako da su njegovi savjeti djelovali pozitivno na svakoga. Bio je mnogo cijenjen, poštovan ne samo od muslimana, nego i od hrišćana koji su ga poznavali. Ko ga je jednom vidio i sa njime se upoznao, ostao je njegov prijatelj i poštovaoc. U vijek je bio otvoren i zauzimao pravilan stav u tumačenju islamskih propisa, a naročito onda kada se radilo o emancipaciji muslimana.
Odmah po oslobođenju zemlje 1945.godine sav se založio i neumorno radio na obnovi i izgradnji ratom opustošenih sela, kao i na podizanju novih komunalnih objekata. Neumorno je radio na smirivanju duhova i na širenju bratstva i jedinstva među narodima  iako mu je dobar dio porodice stradao od četnika u toku II svjetskog rata, koji su i njegovu džamiju u Kunovu zapalili (od koje danas samo stoje zidine) u kojoj je on dugo godina bio imam. Ove i druge vrline uzdizale su ga na zavidnu visinu, zaslužnu svakog divljenja i poštovanja.
Pred samu svoju smrt iako narušena zdravlja, danonoćno je radio na izgradnji, odnosno podizanju džamije u susjednom džematu u Vikoču, koju je prije više vijekova podigao Kodže Musa paša rodom iz Vikoča, a koja je izgorjela tokom II svjetskog rata. Bila mu je najveća želja da dočeka dovršenje džamije i njeno otvaranje, ali mu ne bi suđeno da to dočeka. Prije kao i u toku gradnje nalazio se na svakom mjestu i čim bi akcija zatajila, on je neumorno obilazio sela bodreći džematlije na pregnuća, pa je to sve urodilo plodom, jer je do pred njegovu smrt džamija skoro potpuno dovršena. Džamija će se otvoriti u toku 1969. godine i služit će trima džematima: Kunovu, Vikoču i Grdijevićima.
Teška bolest ga je oborila na postelju, i za kratko je preselio na Ahiret, završivši svoju misiju na zemlji.
Ukopan je u mezarju Tekija u Foči pokraj svog muderrisa hafiza Hamid ef. Muftića, što mu je bila želja.

priredio:Kenan Sarač/focanskidani
design:Kenan Sarač

 

 

 

***********

Za vrijeme Austrougarske u Vikoču bila žandarmerijska stanica, bio most željezni preko Ćehotine, bile tri prodavnice ,bio mekteb, bila džamija,bila kahva(na) ,bile dvije škole, bio matični ured… Danas u 21 stoljeću samo jedna kuća ima…
HISTORIJA FOČE ISPRIČANA FOTOGRAFIJAMA
https://focanskidani.wordpress.com/2017/09/25/historija-foce-ispricana-fotografijama/

KAMENI SPAVAČI IZ NAHIJE FOČA
https://focanskidani.wordpress.com/2017/10/15/kameni-spavaci-iz-nahije-foca/

FOČA : Sela Čelebičkog kraja
https://focanskidani.wordpress.com/2018/02/06/foca-sela-celebickog-kraja/

Poplava u Foči 1922.

 

Dvije su se vode zavadile,
Ćehotina i zelena Drina;
Ćehotina Drini govorila:
“Drino vodo, što si se pon’jela,
Zar đe valjaš drvlje i kamenje?
Pričekaj me i sutra do podne,
Dok ja dođem mutna i krvava,
I pronesem Ireiza dvore,
I u njima lijepu djevojku!

I bi te 1922.,  u novembru mjesecu, kao u navedenoj (narodnoj) pjesmi. Dvije su vode nadošle i poplavile Foču i okolinu. Prema pisanju tadašnjeg Ilustrovanog lista, koji je izlazio u Beogradu,u broju 47. (iz 1922. godine) od 7.XII – 14.XII 1922.,  nivo Drine je dostigao taj nivo da je odnio most na Brodu na Drini, kao i most u Foči. Nedostaju podaci o mostovima na Ćehotini, a vjerovatno su i oni stradali.
Nije poznato koliko je uništeno kuća, a ni imanja, jer nisu objavljeni ti podaci. Kao ni podaci o eventualnim ljudskim žrtvama.
Pogledajte fotografije iz tog perioda iz Ilustrovanog lista.

 

 

izvor:Ilustrovani list, Beograd, 7.XII – 14.XII 1922., broj 47. (iz 1922. godine)

Napomena:Ilustrovani list, Beograd, izlazio u periodu od 1919. godine – 1929. godine.

priredio:Kenan Sarač/focanskidani
design:Kenan Sarač

 

 

Velike poplave u Podrinju i Polimlju 1896. (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/03/06/velike-poplave-u-podrinju-i-polimlju-1896-foto/

DVIJE SU SE VODE ZAVADILE
https://focanskidani.wordpress.com/2016/09/29/dvije-su-se-vode-zavadile/

OTIMAČINE : PLJAČKA JE TO GOSPODO!

 

Gospodo,

U Foči, u manjem bh entitetu, na djelu je otimačina bošnjačke imovine. Kada izađete na teren, onda se vidi da ne odgovara onome iz katastra, iz papira. U papirima je  čisto 1/1 vlasništvo, a i porez se uredno plaća na to zemljište.

Meni su takozvane “komšije” Milosav Matović i njegova porodica, kao i Miloš Stavnjak , uzurpirali plac na kojem mi je bila kuća i avlija. Takođe i Općina Foča asfaltiranjem ulice su ušli u moj posjed. A “komšije” Šolaje (Mile, Zoran i Dragan) su mi uzurpirale bašću i koriste je od 1992. do današnjeg dana. A na papirima stvarni sam ja vlasnik tih posjeda 1/1. Ali, samo na papirima. I još, Kenane plati porez na to!

Ne mogu da prihvatim da neko uzima stvarno stanje i ozakoni uzurpaciju. I ja to (treba) da potpišem. Mi ovim aminujemo sve otimačine. Bošnjače i ti plaćaš porez, isto kao i ja, i na uzurpirano zemljište. Nelegalno su uzeli i koriste ga legalno, a nije provedeno kroz papire.  A ti bošnjače onda plačaš i onaj dio koji su ti uzeli…

Gospodo, govorite da ste za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu, a ne radite gotovo ništa da se izborite za lokalnu i entitesku vlast u manjem bh entitetu. Govorite da je istočna granica Bosne i Hercegovine na Drini, a ne vidite dalje od Kozje ćuprije. Govorite da ste za Aneks 7, a obnovljene kuće u Podrinju su uglavnom VAŠE vikendice.

Rješenje – vlasništvo 1/1

Privremeni list nepokretnosti vlasništvo 1/1

Posjedovni list vlasništvo 1/1

kopija katastarskog plana vlasništvo 1/1

Porez za 2018.

Bašća koju koriste “komšije” Šolaje

Plac gdje mi je bila kuća koji su uzurpirale “komšije” Miloš i Milosav, a takođe i Općina

OTIMAČINE : PLJAČKA JE TO GOSPODO!

Kenan Sarač, 10.10.2018.

priredio:Kenan Sarač/focanskidani
design:Kenan Sarač

 

 
IZLAGANJE NA JAVNI UVID : Kako se to mudro otima i prisvaja
https://focanskidani.wordpress.com/2018/09/27/izlaganje-na-javni-uvid-kako-se-to-mudro-otima-i-prisvaja/

FOČA : Kradu ilegalno, nelegalno, a svi šute i mirna Bosna!
https://focanskidani.wordpress.com/2018/10/05/foca-kradu-ilegalno-nelegalno-a-svi-sute-i-mirna-bosna/

OTIMAČINE : PLJAČKA JE TO GOSPODO!
https://focanskidani.wordpress.com/2018/10/10/otimacine-pljacka-je-to-gospodo/

FOČA : Kradu ilegalno, nelegalno, a svi šute i mirna Bosna!

Meni su takozvane “komšije” Milosav Matović i njegova porodica, kao i Miloš Stavnjak , uzurpirali plac na kojem mi je bila kuća i avlija. Takođe i Općina Foča asfaltiranjem ulice su ušli u moj posjed. A “komšije” Šolaje (Mile, Zoran i Dragan) su mi uzurpirale bašću i koriste je od 1992. do današnjeg dana. A na papirima stvarni sam ja vlasnik tih posjeda 1/1. Ali, samo na papirima. I još, Kenane plati porez na to!

 

Ovdje u Foči, u centru grada, u Međurječju, na ćošku ulice bila mi je kuća i avlija. Preko puta bila kuća Bašića, sad ni nje nema. Ledina, pusta ledina. Od donacija – ništa. Nothing. Zero. Ništica. A bore se kao za povratak. I nije im malo što su srušili kuće, već su i asfaltiranjem ulice ušli u posjed, tj. u moju avliju. Pravdo, gdje stanuješ? Kome se obratiti od nadležnih? A da ne dobiješ lažna obećanja. Šta sad? Šta sa izborima? Gdje ići? Kuda?

Fali li vam Gospodo papira za izbore? Ili samo nama protjeranima zafali po koji papir. Papir marke 10.000 KM, iliti € iliti $. Možete li mirno spavati Gospodo? Kontate li da i vi nekada možete biti donji? I da vam pomoći niko neće htjeti?! Ili ste digli glave toliko da ne vidite šta se dešava na zemlji, u vašoj državi, u vašem gradu, u vašoj općini, u vašoj mahali, u vašoj ulici, u vašem sokaku?

Ovo su snimci od 05.10.2018. Gospodo iz Foče, Međurječja, centar grada. Ali, to vi ne vidite u svoj vašoj pohlepi. Dobro ste se uhljebili. I nije vas briga za narod, za sitnu raju.

Kenan Sarač, 05.10.2018.

priredio:Kenan Sarač/focanskidani
design:Kenan Sarač

 
IZLAGANJE NA JAVNI UVID : Kako se to mudro otima i prisvaja
https://focanskidani.wordpress.com/2018/09/27/izlaganje-na-javni-uvid-kako-se-to-mudro-otima-i-prisvaja/

FOČA : Kradu ilegalno, nelegalno, a svi šute i mirna Bosna!
https://focanskidani.wordpress.com/2018/10/05/foca-kradu-ilegalno-nelegalno-a-svi-sute-i-mirna-bosna/

OTIMAČINE : PLJAČKA JE TO GOSPODO!
https://focanskidani.wordpress.com/2018/10/10/otimacine-pljacka-je-to-gospodo/

 

FOČA, 1992. – 2018. : I ZLOČIN SE NAPLATI, ZAR NE?

UBITI, PA TO DOBRO NAPLATITI!!!
Bosna i Hercegovina. Zemlja čuda i apsurda. Bajki i basni. Smrti i života.
Frapantno zvuči jedan podatak koji nađoh u jednom komentaru na tekst “Koliko košta informacija o masovnim grobnicama?”
Taj komentar navodim za ibreta : “Milion i viza za Ameriku, toliko je koštala grobnica Piljak!!!”
Da li je moguće biti toliki zločinac? UBITI! Raznositi kosti iz primarnih po sekundarnim, tercijarnim, kvartarnim, pa i kvintalnim grobnicama. Kakav je to um? Zločinački!
I onda, kad progovori – naplatiti.
I zločin se naplati, zar ne? I to dobro!
Žalosno, ali istinito.

priredio:Kenan Sarač/focanskidani
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

Tragom jedne objave : SPISAK žrtava Foča 1992. – 1995. (dio)

 

Tragom jedne objave : SPISAK žrtava Foča 1992. – 1995. (dio)

Tragom jedne objave na koju slučajno nabasah, a glasi : “Nakon 25 godina, svoj smiraj su našli Hajra Palalija ,Muniba Kunovac i Dževad Kunovac…”
Tragajući za podacima, naiđoh i na ovaj spisak žrtava iz Foče.
NAPOMENA: SPISAK NIJE KONAČAN…OVO JE SAMO DIO…

Prezime (očevo ime) i ime, datum i mjesto rođenja (zadnja vijest)
1. Ahmetspahić (Halil) Amir, 24.09.1990, Foča (15.06.1992, Višegrad)
2. Ahmić (Ibro) Sifet, 11.04.1978, Foča (april 1992 godine, Foča)
3. Alibašić (Ićaga Smajlović) Hafa, ?.?.1904, Šadići (juni 1992 godine, Trebova)
4. Ališah (Hilmo Nikšić) Bejta, ?.?.1932, Jeleč (juni 1992 godine, Foča) – ekshumirana, identifikovana i ukopana
5. Ališah (Jusuf) Ćamil, ?.?.1927, Foča (juni 1992 godine, Foča)
6. Altoka (Omer) Alija 07.04.1972, Livade, Foča (april 1992 godine, Foča)
7. Altoka (Alija Saljević) Ismeta, ?.?.1950, Tečići (maj 1992 godine, Foča)
8. Altoka (Ibro) Miralem, 26.08.1959, Foča (20.05.1992, Foča)
9. Altoka (Ibro) Omer, ?.?.1948, Slatina (april 1992 godine, Foča)
10. Altoka (Salko) Sakib, 29.03.1955, Foča (16.05.1992, Hadžići)
11. Aljukić (Šaban) Nedžib, 08.02.1964, Kratine (02.05.1992, Miljevina)
12. Aščić (Mujo Hodžić) Biba, ?.?.1957, Tjentište (maj 1992 godine, Foča)
13. Avdović (Ramo Bećirbašić) Devla, ?.?.1925, Foča (juni 1992 godine, Foča)
14. Babalija (Mujo) Hasib, 15.11.1965, Miljevina (17.06.1992, Miljevina)
15. Babalija (Sulejman) Nedžib, 16.11.1960, Miljevina (13.05.1992, Miljevina)
16. Babalija (Ramiz) Sead, ?.?.1965, Miljevina (02.06.1992, Miljevina)
17. Babić (Hadžan Muharem) Mejra, ?.?.1910, Luke (15.08.1992, Milići, Vlasenica)
18. Babić (Alija Moco) Mulija, ?.?.1907, Papratno (07.04.1992, Foča)
19. Babić (Tahir) Teufik, 22.01.1963, Foča (april 1992 godine, Foča)
20. Bajrović (Ziba) Osmo, 25.10.1954, Foča (26.05.1992, Bijela, Herceg Novi)
21. Balić (Meho) Džemal, 17.05.1937, Foča (07.05.1992, Foča)
22. Balić (Šerif) Edhem, ?.?.1963, Balići (juni 1992 godine, Tjentište) – ekshumiran, identifikovan i ukopan
23. Balić (Mujo) Šerif, ?.?.1934, Balići (juni 1992 godine, Tjentište) – ekshumiran, identifikovan i ukopan
24. Barlov (Zulfo Đozo) Malka, 22.02.1922, Ratine (07.07.1992, Poljice)
25. Bašić (Jakub) Almas, 11.08.1954, Zubovići (19.12.1992, Foča)
26. Bašić (Mujo Rahman) Džemila, ?.?.1930, Srbotina (april 1992 godine, Ustikolina)
27. Bašić (Bećir) Zulfo, ?.?.1955, Kolun (maj 1992 godine, Kolun)
28. Bečković Alema, rođena Pačo, ?.?.1934, Tjentište (22.06.1992, Trnovače)
29. Bečković (Alija) Asim, 23.12.1961, Trbušće (22.06.1992, Trbušće)
30. Bečković (Nazif) Aziz, ?.?.1955, Trbušće (22.06.1992, Foča)
31. Bećković (Mujo) Fata, ?.?.1939, Trbušće (juli 1992 godine, Trbušće) – ekshumirana, identifikovana i ukopana
32. Bečković (Hajro Altoka) Hadžira, 10.02.1930, Slatina (24.06.1992, Trbušće)
33. Bečković (Mujo) Halim, 15.03.1934, Trbušće (26.06.1992, Trbušće)
34. Bečković (Hasan) Hamdija, 1942, Trbušće (22.06.1992, Foča)
35. Bečković (Kasim) Himzo, 15.02.1937, Trbušće (26.06.1992, Trbušće)
36. Bečković (Himzo) Ibrahim, 16.02.1964, Trbušće (26.06.1992, Trbušće)
37. Bečković (Hamid) Idriz, 12.11.1955, Trbušće (24.06.1992, Trbušće)
38. Bečković (Halil) Izet, 15.10.1957, Trbušće (juli 1992 godine, Trbušće)
39. Bečković (Hamid) Muhamed, 08.03.1959, Trbušće (24.06.1992, Trbušće)
40. Bečković (Bećir Halilbašić) Murata, ?.?.1912, Orahovo (juli 1992 godine, Trbušće)
41. Bečković (Bećir) Nazif, ?.?.1922, Brod (22.06.1992, Trbušće)
42. Bečković (Omer) Osman 15.03.1938, Trbušće (24.06.1992, Trbušće)
43. Bečković (Halim) Refik, 19.01.1969, Trbušće (26.06.1992, Trbušće)
44. Bečković (Adem) Sejad, ?.?.1962, Trbušće (18.04.1992, Trbušće)
45. Bečković (Hasan) Šerif, ?.?.1938, Trbušće (22.06.1992, Trbušće)
46. Bečković (Ramo) Velija, ?.?.1937, Trbušće (24.06.1992, Bukovica/Foča)
47. Bećirević (Mujo Sačić) Mejra, ?.?.1920, Ruđice (14.09.1992, Poljice)
48. Bećirević (Mujo Sačić) Aiša, ?.?.1912, Ruđice (02.08.1992, Poljice)
49. Bećirević (Ahmet) Mustafa, 15.02.1946, Poljice (02.08.1992, Poljice)
50. Bećirević (Mujo) Šaćir, ?.?.1908, Poljice (14.09.1992, Poljice)
51. Beho (Hadžo) Abid, ?.?.1932, Ribice (15.06.1992, Ustikolina)
52. Beho (Hadžo) Ahmet, ?.?.1935, Ribice (15.06.1992, Ustikolina)
53. Beho (Derviš Ćurović) Fehima, ?.?.1946, Ilovača (15.06.1992, Ustikolina)
54. Bektović (Ramiz) Almira, 05.03.1980, Foča (03.09.1992, Miljevina)
55. Bektović (Meho) Ramiz, 12.07.1953, Miljevina (09.06.1992, Miljevina)
56. Bektović (Hilmija) Samir, 16.11.1969, Foča (09.06.1992, Miljevina)
57. Beširević (Murat Šalaka) Habiba, ?.?.1929, Miljevina (april 1992 godine, Miljevina)
58. Beširević (Murat) Meho, 17.02.1962, Jeleč (29.08.1992, Jeleč)
59. Beširević (Bešir) Murat, 30.10.1930, Jeleč (12.08.1992, Jeleč)
60. Bičo (Nurko) Adem, 02.01.1968, Travnik (13.06.1992, Foča)
61. Bičo (Hasan) Habiba, ?.?.1900, Travnik (22.06.1992, Travnik)
62. Bičo (Smail) Zejna, ?.?.1932, Travnik (22.06.1992, Travnik)
63. Borović (Adem) Nurija, ?.?.1938, Kosova (25.05.1992, Kosova)
64. Borović (Omer) Smajo, 07.10.1941, Kosova (23.05.1992, Kosova)
65. Borovina (Ibro Tahirović) Fatima, ?.?.1904, Kruške (maj 1992 godine, Ustikolina)
66. Borovina (Halim) Ifet, 12.01.1968, Kunduci (01.10.1992, Foča)
67. Borovina (Edhem) Suvad, ?.?.1959, Điđevo (12.09.1992, Foča)
68. Bosno (Sadik) Haris, ?.?.1985, Foča (23.06.1992, Bikavac, Višegrad)
69. Brajlović (Šaban) Ševko, 16.07.1963, Brajlovići (05.05.1992, Zebina Šuma)
70. Brković (Hasan) Ekrem, 13.12.1968, Điđevo (20.04.1992, Điđevo)
71. Brković (Halil) Hasan, ?.?.1938, Papratno (20.04.1992, Điđevo)
72. Buljubašić (Junuz) Safet, 01.06.1950 Zebina Šuma (26.05.1992, Baošići, Herceg Novi)
73. Buljubašić (Mustafa) Amir, 22.08.1971, Zebina Šuma (21.12.1992, Zebina Šuma)
74. Bunda (Mujo) Edhem, ?.?.1947, Kruševo (08.05.1992, Kruševo)
75. Camo Ismet, 18.02.1951, Foča (19.05.1992, Grebak) – ekshumiran i identifikovan
76. Čankušić (Nasko) Derviš, 10.01.1940, Kobilja Ravan (02.05.1992, Foča)
77. Čankušić (Sulejman) Mujo, ?.?.1945, Slavonski Brod (04.05.1992, Brod)
78. Čankušić (Hasan) Refik, 02.11.1960, Foča (16.04.1992, Foča)
79. Čaušević (Bećir) Esad, 16.03.1959, Grdijevići (08.08.1992, Papratno)
80. Čaušević (Bećir) Muharem, 13.11.1961, Grdijevići (12.04.1992, Foča)
81. Čavrk (Suljo) Adem, 23.01.1939, Ilovača (17.04.1992, Šukovac)
82. Čavrk (Murat) Abid, ?.?.1928, Previla (07.07.1992, Previla)
83. Čavrk (Safet) Ekrem, 12.05.1962, Filipovići (09.05.1992, Goražde)
84. Čavrk (Murat Sakrak) Fatima, 25.05.1935, Očka (07.07.1992, Previla)
85. Čedić (Murat) Enes, 06.07.1970, Sarajevo (07.04.1994, Grebak)
86. Čedić (Šaban) Mujo, 30.04.1955, Trbušće (22.06.1992, Trnovače)
87. Čedić (Osman) Murat, ?.?.1946, Zamršten (11.07.1995, Kravica, Bratunac)
88. Čedić (Halim) Šaban, ?.?.1928, Trbušće (22.06.1992, Trnovače)
89. Čedić (Selim) Zaim, 02.01.1959, Ljubina (17.05.1992, Tjentište)
90. Čelik (Uzeir) Sulejman, 02.08.1941, Foča (24.04.1992, Foča) – ekshumiran, identifikovan i ukopan
91. Čengić Bilal, 13.11.1956, Cvilin (15.05.1992, Cvilin)
92. Čengić (Avdo) Ekrem, 04.11.1940, Bratovčići (maj 1992 godine, Foča)
93. Čengić (Šerif Sejdović) Majda, 12.10.1967, Zavidovići (20.09.1992, Miljevina)
94. Čengić (Nazir) Nusret, 09.06.1959, Foča (1992 godine, Brod)
95. Čengić (Mesud) Refik, 12.11.1961, Foča (08.04.1994, Lug, Goražde)
96. Čimpo (Suljo) Bećir, 14.02.1939, Ustikolina (25.08.1993, Fojnica)
97. Čimpo (Muradif) Sakib, 21.05.1960, Ustikolina (30.04.1992, Stjenice, Rogatica)
98. Čimpo (Muradif) Salko, ?.?.1924, Sorlaci (15.04.1992, Foča)
99. Čišija (Fehim) Zijad, 30.09.1960, Foča (26.05.1992, Sarajevo)
100. Čolaković (Ibro) Aziz, 27.10.1939, Grdijevići (10.06.1992, Foča)
101. Čolić (Ramiz Džemidžić) Emina, ?.?.1939, Foča (22.05.1992, Rogatica)
102. Čolo (Alija Čolpa) Fata, ?.?.1921, Ljubina (12.04.1992, Trnovo)
103. Čolo (Adem) Pašo, ?.?.1921, Ljubina (14.06.1992, Foča)
104. Čorbo (Salem) Adis, 28.12.1990, Mješaji (04.07.1992, Trošanj)
105. Čorbo (Ibro) Hamo, 17.05.1967, Jeleč (14.09.1993, Uzdol, Prozor)
106. Čorbo (Suljo Čalaš) Hasna, ?.?.1934, Potpeće (juli 1992 godine, Mješaji)
107. Čorbo (Bego Subašić) Ismeta, ?.?.1967, Jošanica (04.07.1992, Trošanj)
108. Čorbo (Habib) Juso, 01.10.1954, Ljubina (20.04.1992, Điđevo)
109. Čorbo (Alija Šljivo) Mervesa, 24.04.1963, Saš (04.06.1992, Mješaji)
110. Čorbo (Alija) Safeta, ?.?.1971, Mješaji (03.07.1992, Mješaji)
111. Čorbo (Salko) Samir, ?.?.1980, Mješaji (03.07.1992, Mješaji)
112. Čorbo (Salko) Samira, ?.?.1984, Mješaji (03.07.1992, Mješaji)
113. Čustović (Fehim) Emina, 27.04.1964, Crneta (27.06.1992, Grebak)
114. Ćebo (Juso) Hamzalija, 06.01.1964, Papratno (04.04.1992, Foča)
115. Ćebo (Juso) Munib, 01.09.1968, Papratno (04.04.1992, Foča)
116. Ćelo (Adem Hasković) Hanka, ?.?.1936 Guvništa (30.08.1992, Foča)
117. Ćelo (Redžo Trako) Murveta, 25.12.1957, Vikoč (02.09.1992, Foča)
118. Ćemo (Meho) Atif, 25.11.1958, Kratina (03.09.1992, Miljevina)
119. Ćemo (Meho) Edin, 10.10.1970, Miljevina (09.06.1992, Miljevina)
120. Ćemo (Salih) Meho, 12.02.1930, Kratina (09.06.1992, Miljevina)
121. Ćemo (Abid) Smajo, 25.05.1934, Prebisalići (02.06.1992, Trnovo)
122. Ćerimagić (Avdo) Mehmed, 08.02.1935, Mješaji (03.07.1992, Mješaji)
123. Ćerimagić (Bašo) Šefik, ?.?.1937, Mješaji (03.07.1992, Mješaji)
124. Ćerimović (Meho) Atif, ?.?.1934, Čelebići (29.04.1992, Doboj)
125. Ćorović (Meho Hodžić) Hamida, ?.?.1935, Čelebići (17.09.1992, Susješno)
126. Ćorović (Hilmo) Šaban, ?.?.1952, Susješno (juni 1992 godine, Susješno)
127. Ćorović (Halil) Šaban, ?.?.1954, Susješno (10.08.1992, Susješno)
128. Ćulum (Huso) Salko, 25.10.1927, Foča (02.08.1992, Foča)
129. Dedović (Sado) Ferid, ?.?.1949, Foča (04.05.1992, Foča)
130. Dedović (Hasan) Halim, 21.08.1935, Foča (12.12.1992, Foča)
131. Dedović (Ibro Hadžimusić) Munira, ?.?.1959, Slatina (05.05.1992, Slatina)
132. Dedović (Hamid) Ramiz, 23.09.1972, Foča (avgust 1992 godine, Foča)
133. Dedović (Alija Kovačević) Ramiza, ?.?.1914, Brod (juni 1992 godine, Baljevo Polje)
134. Deleut (Murat) Ismet, ?.?.1946, Kosman (maj 1992, Foča)
135. Deleut (Murat) Murto, ?.?.1937, Kosman (maj 1992, Foča)
136. Deleut (Murto) Nurif, ?.?.1970, Kosman (05.05.1992, Foča) – ekshumiran, identifikovan i ukopan
137. Delić (Bego) Fata, 17.10.1957, Karačići (19.06.1992, Karačići)
138. Delić (Bego) Nedžad, 02.10.1970, Karačići (septembar 1992, Rogoj – Trnovo)
139. Dervišević Fadil, 27.01.1969, Foča (09.04.1992, Foča)
140. Divović (Sejmen) Munib, 04.10.1961, Miljevina (09.06.1992, Miljevina)
141. Divović (Sejmen) Omer, 06.01.1966, Miljevina (decembar 1992, Prozor)
142. Dreca (Smail) Nedžad, 05.09.1959, Foča (22.10.1992, Dragojevci, Goražde)
143. Drinjaković (Pašo) Murat, 12.05.1907, Miljevina (20.07.1992, Foča)
144. Drinjaković (Suljo Kečo) Zehra, 11.07.1923, Izbišno (15.05.1992, Izbišno)
145. Dudo (Alija) Vehbija, 17.12.1956, Kolun (04.06.1992, Trnovo)
146. Durak (Hasan) Šaban, 10.03.1933, Vitine (26.04.1992, Foča)
147. Duraković (Adem) Hasan, ?.?.1927, Vikoč (avgust 1992, Vikoč)
148. Durić (Uzeir) Ahmo, ?.?.1972, Zakmur (april 1992, Zakmur)
149. Durić (Hajdar) Avdo, ?.?.1938, Điđevo (25.06.1992, Zakmur)
150. Durić (Avdija Kovačević) Fata, 07.05.1929, Mješajići (23.06.1992, Foča)
151. Durić (Mujo) Munib, 25.02.1956, Brod (24.06.1992, Trbušće)
152. Durić (Šerif) Mustafa, 15.10.1950, Zakmur (april 1992, Điđevo)
153. Durić (Sulejman) Nezir, 30.04.1933 Zakmur (23.06.1992, Zakmur)
154. Durić (Nezir) Nusret, 23.09.1961, Zakmur (13.04.1992, Foča)
155. Durić (Zulfo) Ramiz, 12.05.1924, Zakmur (15.06.1992, Zakmur)
156. Durić (Šaćir) Sead, 02.07.1961, Foča (17.04.1992, Foča)
157. Durić (Komar Ibro) Tima, 19.01.1932, Mrđenovići (16.06.1992, Zakmur)
158. Durić (Šaban Rizvanović) Zejna, 14.08.1937, Mrkalji (23.06.1992, Zakmur)
159. Durić (Ramiz) Zulfo, 26.04.1964, Zakmur (15.05.1992, Foča)
160. Džamalija (Ibro) Hako, ?.?.1914, Ćurevo (septembar 1992, Foča)
161. Džanko (Ibro) Hajrudin, 30.09.1970, Miljevina (02.05.1992, Miljevina)
162. Džanko (Ibro) Senad, 13.04.1969, Miljevina (02.05.1992, Miljevina) – ekshumiran, identifikovan i ukopan
163. Džanković (Meho) Elvedin, 02.09.1967, Điđevo (20.04.1992, Điđevo)
164. Džano (Halim) Esad, 06.04.1958, Gudelj (15.05.1992, Cvilin)
165. Džano (Ahmet) Hasan, 15.05.1929 Jošanica (maj 1992, Foča)
166. Džano (Murat Reko) Pemba, 20.01.1930, Gudelj (04.07.1992, Jošanica)
167. Džano Ramiz, ?.?.1953, Ustikolina (30.08.1992, Foča)
168. Dželil (Alija Muharem) Džemila, ?.?.1928, Godijeno (08.06.1992, Bastasi)
169. Dželil (Meho) Salko, ?.?.1933, Bastasi (08.06.1992, Bastasi)
170. Dželilović (Halim) Kemal, 27.01.1954, Foča (17.04.1992, Foča)
171. Džin (Salko) Esad, 25.05.1941, Trnovače (25.06.1992, Brod)
172. Džin (Salko) Nedžad, 14.06.1966, Trnovače (25.06.1992, Brod)
173. Džinić (Murat) Hakija, 10.03.1929, Jeleč (juni 1992, Miljevina)
174. Džomba (Murat) Ćamil, 07.01.1935, Potpeće (22.04.1992, Potpeće)
175. Đendušić (Salko) Ramo, 08.08.1931, Foča (27.05.1992, Foča) – ekshumiran i identifikovan
176. Đozo (Ibro) Smail, 21.06.1956, Poljice (09.06.1992, Miljevina)
177. Đuderija (Bego) Selim, 25.09.1953, Susješno (22.05.1992, Susješno)
178. Fazlić (Omer) Anvir, 20.12.1975, Potpeće (30.08.1992, Potpeće)
179. Fazlić (Hašim) Edhem, 24.11.1946, Potpeće (22.08.1992, Foča)
180. Fisović (Ibro) Avdo, 15.01.1930, Jeleč (27.08.1992, Jeleč)
181. Frašto (Selman) Emir, 21.12.1964, Foča (06.05.1992, Foča)
182. Germović (Ibro) Nedžib, ?.?.1941, Foča (18.04.1992, Foča)
183. Glibo (Halil) Mustafa, 01.04.1955, Šadići (10.05.1992, Šadići)
184. Granov (Safet) Adil, 26.02.1957, Foča (16.04.1992, Foča)
185. Granov (Avdo) Mehmed, 05.10.1939, Foča (17.09.1992, Foča)
186. Grbo (Meho) Mustafa, ?.?.1962, Rataji (09.06.1992, Miljevina)
187. Grbo (Ibro) Sejdo, 24.02.1953 Rataji (09.06.1992, Miljevina)
188. Grbo (Ibro) Sulejman, 26.05.1941, Rataji (09.06.1992, Miljevina)
189. Grošonja (Atif) Izet, 11.02.1966, Foča (april 1992 godine, Foča)
190. Hadžimešić (Hasan) Edhem, ?.?.1920, Foča (08.05.1992, Teslić)
191. Hadžimešić (Murat) Halim, ?.?.1940, Godijeno (oktobar 1992, Slatina)
192. Hadžimešić (Avdo) Mirsad, 22.07.1957, Foča (avgust 1992, Foča)
193. Hadžimešić (Avdo) Rešad, 25.10.1954, Foča (avgust 1992, Foča)
194. Hadžimuratović (Asim) Ahmo, 13.09.1972, Jeleč (07.05.1992, Kalinovik)
195. Hadžimusić (Nedžib) Nermin, 21.06.1964, Brod (21.04.1992, Điđevo)
196. Hadžiahmetović (Turulja Hilmo) Emina, 17.10.1941, Rosijevići (18.05.1992, Previla) – ekshumirana i ukopana 2005 (prema R.H.)
197. Hadžiahmetović (Šaban) Nefa, 13.10.1939, Milakovac (17.05.1992, Previla) – ekshumirana i ukopana 2005 (prema R.H.)
198. Hadžić (Fehim) Emil, 30.01.1984, Foča (10.06.1992, Marinkovići)
199. Hadžović (Latif Hasanbegović) Ziba, ?.?.1955, Marinkovići (10.06.1992, Marinkovići)
200. Halilović (Suljo) Samir, 15.05.1965, Foča (07.04.1992, Foča)
201. Hambo (Ibro) Atif, ?.?.1937, Jeleč (10.06.1992, Miljevina)
202. Hambo (Murat) Mujo, ?.?.1907, Ratine (juni 1992, Ratine)
203. Hasanbegović (Halil Boračić) Bejta, ?.?.1934, Kunduci (10.06.1992, Marinkovići)
204. Hasanbegović (Latif) Ferid, 27.07.1964, Marinkovići (10.06.1992, Marinkovići)
205. Hasanbegović (Ejub) Latif, ?.?.1934, Marinkovići (10.06.1992, Marinkovići)
206. Hasanbegović (Ahmet) Smail, 01.04.1951, Trbušće (25.06.1992, Trbušće)
207. Hasković (Edhem) Aziz, ?.?.1920, Durići (30.06.1992, Foča)
208. Hasković (Ibro) Aziz, ?.?.1931, Marinkovići (juni 1992, Foča)
209. Hasković (Bego Šalaka) Ramiza, ?.?.1938, Jeleč (maj 1992, Foča)
210. Hodžić (Sulejman) Avdo, 03.01.1956, Lisovići (20.04.1992 Điđevo)
211. Hodžić (Huso) Fadil, 20.04.1936, Jabuka (avgust 1993, Foča)
212. Hodžić (Selim) Habiba, ?.?.1926, Tjentište (septembar 1992, Miljevina)
213. Hodžić (Suljo) Hamdo, ?.?.1929, Kunovo (avgust 1992, Kunovo)
214. Hodžić (Hadžo Šandal) Hasnija, ?.?.1928, Kunovo (avgust 1992, Kunovo)
215. Hodžić (Ismet) Latif, 15.08.1958, Foča (19.06.1992, Rogatica)
216. Hodžić (Zićro) Nail, ?.?.1928, Điđevo (26.06.1992, Foča)
217. Hodžić (Mujo) Šerif, ?.?.1936, Kunovo (april 1992, Kunovo)
218. Hodžić (Juso Adilović) Vasvija, Kovačevići (april 1992, Foča)
219. Hrbinić (Muhamed) Jasmina, 05.12.1968, Foča (15.05.1992, Foča)
220. Hrelja (Murat) Vejsil, 18.08.1964, Hamdići (17.07.1993, Golo Brdo – Hadžići)
221. Huko (Šaban) Jasmin, 16.02.1968, Foča (27.04.1992, Foča)
222. Huko (Avdo) Šaban, 16.05.1946, Foča (27.04.1992, Foča)
223. Humić (Omer) Džafer, ?.?.1912, Humići (maj 1992, Stjepan Polje) – ekshumiran, identifikovan i ukopan

224. Huseinović (Ibro) Vahid, ?.?.1959, Drače (juni 1992, Drače)
225. Iković (Mustafa) Ahmet, ?.?.1941, Cvilin (01.05.1992, Cvilin)
226. Imamović (Kaja Meho) Zejna, ?.?.1908, Zamršten (27.10.1992, Zamršten)
227. Isanović (Fehim) Ibrahim, 06.06.1960, Foča (30.08.1992, Foča)
228. Isanović (Veiz) Kemal, 23.03.1968, Foča (19.04.1992, Foča) – ekshumiran i identifikovan
229. Islambašić (Mušan) Asim, ?.?.1959, Foča (juni 1992 godine, Derventa)
230. Islambašić (Smajo Mandžo) Vasvija, ?.?.1935, Brod (avgust 1992 godine, Foča)
231. Jahić (Mujo) Smajo, 15.03.1958, Susješno (10.06.1992, Susješno)
232. Jerković (Ismet) Emir, 01.02.1957, Foča (08.04.1992, Foča)
233. Jusufović (Adem Kuloglija) Hašima, ?.?.1932, Huseinovići (juni 1993 godine, Foča)
234. Jusufović (Salko) Pemba, ?.?.1912, Sorlaci (06.10.1992, Foča)
235. Kafedžić (Avdo) Ibrahim, 05.01.1948, Godijeno (april 1992 godine, Godijeno)
236. Kaja (Halil) Bjelan, 05.06.1920, Zamršten (septembar 1992 godine, Jeleč)
237. Kaja (Alija Muhović) Mevla, 10.05.1928, Kruševo (septembar 1992 godine, Jeleč)
238. Kajgana (Alija) Rasim, 17.04.1950, Blažuj (01.05.1992, Pljevlja)
239. Kalkan (Salko) Rašid, ?.?.1927, Radojevići (april 1992 godine, Foča)
240. Kamerić (Suljo) Mumin, 06.04.1941, Ječmišta (11.04.1992, Foča)
241. Kapetanović (Sabit) Meho, 30.03.1978, Foča (11.07.1995, Potočari)
242. Karabegović (Ahmet) Amer, 24.08.1967, Foča (17.09.1992, Foča)
243. Karabegović (Asim) Dženad, 05.11.1959, Foča (20.05.1992, Foča) – ekshumiran, identifikovan i ukopan
244. Karović (Ramo) Aziz, 07.05.1938, Tjentište (27.06.1992, Foča)
245. Karović (Mujo) Nezir, 01.04.1957, Karovići (30.05.1992, Brod)
246. Karović (Mujo) Ramiz, 03.03.1961, Bjeliš (30.05.1992, Baljevo Polje)
247. Kavazić (Omer) Ismet, 10.02.1950, Jeleč (oktobar 1992 godine, Izbišno)
248. Kibrić (Ramiz) Alija, 13.08.1955, Miljevina (15.05.1992, Miljevina)
249. Kiselica (Alija) Esad, 27.10.1950, Šubi (17.04.1992, Foča)
250. Klapuh (Sulejmen) Suad, 28.03.1964, Foča (20.04.1992, Điđevo)
251. Klinac (Sulejman) Dževad, ?.?.1956, Godijeno (20.12.1992, Zebina Šuma)
252. Klovo (Fadil) Senad, 26.01.1962, Goražde (25.04.1992, Foča)
253. Kobiljar (Meho Šljivo) Hadžira, ?.?.1927, Saš (26.04.1992, Foča)
254. Komar (Muradif) Jusuf, ?.?.1902, Papratno (avgust 1992 godine, Preljuča)
255. Korjenić (Hajdar) Husein, 05.01.1968, Brod (20.04.1992, Điđevo)
256. Kovač (Agan) Arif ?.?.1908, Zurovići (oktobar 1992 godine, Jeleč)
257. Kovač (Alija Balić) Naza, 19.07.1917, Balići (avgust 1992 godine, Jeleč)
258. Kovač (Edhem) Senad, 05.05.1974, Foča (30.08.1992, Foča)
259. Kovačević (Džemal) Esad, 06.01.1963, Điđevo (30.05.1992, Foča)
260. Krajčin (Hasan) Ferid, 12.03.1965 Miljevina (09.06.1992, Miljevina) – ekshumiran, identifikovan i ukopan
261. Krajčin Hasan, ?.?.1932, Kratine (09.06.1992, Miljevina)
262. Krkalić (Rasim) Kemal, 04.05.1965, Foča (28.08.1992, Foča)
263. Kršo (Mujo) Alija, ?.?.1920, Kruševo (30.09.1992, Jeleč)
264. Kršo (Derviš) Nedžib, 08.08.1951, Điđevo (20.05.1992, Foča)
265. Kukavica (Bećirbašić Emin) Emina, ?.?.1933, Ustikolina (juni 1992 godine, Štović)
266. Kukavica (Halim) Fehim, ?.?.1932, Štović (06.06.1992, Štović)
267. Kukavica (Fehim) Fikret, 27.07.1962, Štović (08.04.1992, Foča)
268. Kukavica (Jusufović Hasan) Hadžira, ?.?.1934, Susješno (06.06.1992, Štović)
269. Kukavica (Džubur Huso) Hajra, ?.?.1927, Jeleč (juni 1992 godine, Štović)
270. Kukavica (Latif) Ismet, 20.11.1961, Štović (juni 1992 godine, Štović)
271. Kukavica (Halim) Latif, 01.03.1933, Štović (juni 1992 godine, Štović)
272. Kukavica (Ismet) Ševko, 03.01.1990, Foča (juni 1992 godine, Foča)
273. Kukić (Safet) Dženan, 24.12.1955, Foča (13.08.1992, Foča)
274. Kulašević (Salih) Arif, ?.?.1901, Kratine (septembar 1992 godine, Kratine)
275. Kuloglija (Bećir) Mustafa, ?.?.1945, Foča (juni 1992 godine, Foča)
276. Kuloglija (Agan) Salih, 25.09.1949, Prijakovići (15.08.1992, Foča)
277. Kuloglija (Adem) Zahida, ?.?.1937, Huseinovići (juli 1992 godine, Huseinovići)
278. Kundo (Šaćir) Atif, 15.11.1957, Šahbašići (maj 1992 godine, Šahbašići)
279. Kunovac (Nikšić Hamdija) Dina, 01.05.1963, Poljice (10.07.1992, Miljevina)
280. Kunovac (Dževad) Dino, 20.03.1983, Miljevina (februar 1993 godine, Miljevina)
281. Kunovac (Mujo) Dževad, 31.05.1955, Ustikolina (februar 1993 godine, Miljevina)
282. Kunovac (Dževad) Haris, 17.12.1982, Miljevina (februar 1993 godine, Miljevina)
283. Kunovac (Avdo) Mujo, ?.?.1922, Ustikolina (februar 1993 godine, Miljevina)
284. Kunovac (Palalija Mujo) Muniba, ?.?.1929, Jeleč (februar 1993 godine, Miljevina)
285. Kunovac (Šaćir) Omer, 17.08.1948, Ustikolina (maj 1992 godine, Njuhe)
286. Kunovac (Alija) Zajko, 14.10.1959, Ljubuša (25.09.1992, Foča)
287. Kurtović (Husnija) Edin, 05.07.1971, Foča (07.05.1992, Kalinovik)
288. Kurtović (Šaban) Hamida, ?.?.1923, Ulog (septembar 1992 godine, Jeleč) – ekshumirana, identifikovana i ukopana
289. Kurtović (Mušan) Kasim, 17.05.1936, Kosova (maj 1992 godine, Ustikolina)
290. Kurtović (Šljivo Salih) Muniba, ?.?.1914, Jeleč (april 1992 godine, Ustikolina)
291. Kurtović (Osman) Nijaz, 23.06.1971, Foča (10.05.1992, Jeleč)
292. Kurtović (Meho) Osman, ?.?.1920, Tečići (septembar 1992 godine, Jeleč) – ekshumiran, identifikovan i ukopan
293. Kurtović (Mujo) Sead, 05.10.1957, Foča (12.04.1992, Brod)
294. Kurtović (Mustafa) Šaban, 23.10.1939, Jeleč (juli 1992 godine, Foča)
295. Lagarija (Nazif) Abid, 08.10.1965, Kosman (28.05.1992, Kosman)
296. Lagarija (Nazif) Fadil, 12.12.1968, Kosman (28.05.1992, Kosman)
297. Lagarija (Mujo) Ibro, 09.06.1935, Kosman (30.05.1992, Kosman)
298. Lagarija (Salko) Nazif, 08.08.1937, Kosman (28.05.1992, Kosman)
299. Lagarija (Nazif) Salih, 08.10.1965, Kosman (28.05.1992, Kosman)
300. Lagarija (Nazif) Šemso, 24.02.1961, Kosman (28.05.1992, Kosman)
301. Lepir (Nasuf) Ekrem, 25.09.1973, Derolovi (29.06.1992, Foča)
302. Lepir (Alija) Jakub, 05.12.1935, Kremin (maj 1992 godine, Rudo)
303. Lepir (Baručija Huso) Nura, 13.05.1939, Malo Marevo (juli 1992 godine, Višegrad)
304. Lepir (Ahmet) Vejsil, 26.10.1958, Derolovi (09.07.1992, Miljevina)
305. Liković (Ahmet) Bećir, ?.?.1925, Mazoče (01.06.1992, Foča)
306. Liković (Salko) Halima, ?.?.1925, Hum (05.10.1992, Zaostro)
307. Lojo (Mustafa) Enver, 16.12.1953, Foča (28.06.1992, Visoko)
308. Madeško Munib, ?.?.1955, Popov Most (12.06.1992, Foča)
309. Malkić (Nazif) Fahrudin, 22.08.1948, Foča (april 1992 godine, Foča)
310. Mandžo (Šerif) Asim, 11.11.1927, Mijakovići (15.06.1992, Foča)
311. Manjo (Omer) Emir, 10.05.1957, Foča (09.06.1992, Foča)
312. Maslo (Salko) Nijaz, 21.11.1965, Foča (juli 1992 godine, Foča)
313. Matuh (Mujo) Alija, 23.10.1969, Foča (12.09.1992, Foča)
314. Mehmedspahić (Mehmed) Avdo, 16.08.1950, Foča (14.06.1992, Foča)
315. Mehmedspahić (Bećir) Haso, 14.06.1937, Pogledinje (08.08.1992, Vikoč)
316. Mekić (Ramo) Kasim, 11.10.1940, Mrđenovići (15.04.1992, Miljevina) – ekshumiran i identifikovan
317. Mekić (Šerif) Vahid, 01.11.1959, Jabuka (09.06.1992, Miljevina)
318. Mekić (Kasim) Zulfo, 01.02.1967, Miljevina (15.04.1992, Miljevina)
319. Merkez (Rasim) Almedina 1982, Foča (juni 1992 godine, Foča)
320. Merkez (Rasim) Almir 1985, Foča (juni 1992 godine, Foča)
321. Moco (Bajro) Hasan, 09.11.1952, Papratno (04.07.1992, Hadžići)
322. Muharem (Hadžo) Redžo, 20.03.1921, Luke (04.04.1992, Foča)
323. Muhović (Hamid) Hamdo, ?.?.1955, Kozja Luka (april 1992 godine, Miljevina)
324. Mujezinović (Meho) Hadžan, ?.?.1953, Foča (10.05.1992, Otes)
325. Mujezinović (Džemal) Samir, 31.12.1971, Foča (20.09.1992, Foča)
326. Mujkanović (Gluhačević Meho) Fatima, 25.04.1945, Filipovići (01.07.1992, Foča)
327. Mulahasanović (Budnjo Muhamed) Pemba, ?.?.1922, Budanj (avgust 1992 godine, Miljevina)
328. Mulahmetović (Halil) Šaćir, 26.03.1960, Baljevo Polje (01.04.1992, Baljevo Polje)
329. Mulahmetović (Uzeir) Šaćir, 20.01.1960, Osanica (15.05.1992, Baljevo Polje)
330. Muminović (Himzo) Edib, 22.02.1956, Foča (19.05.1992, Foča)
331. Muratović (Šaban) Uzeir, 14.03.1956, Puriši (17.09.1992, Foča)
332. Murguz (Aziz) Mujo, 27.07.1962, Foča (15.08.1992, Foča)
333. Musić (Bećir) Ejub, 25.12.1912, Foča (maj 1992 godine, Foča)
334. Musić (Ragib) Mahmut, 23.12.1957, Dobromanovići (28.05.1992, Brod)
335. Musić (Ragib) Rasim, 06.06.1964, Dobromanovići (25.05.1992, Miljevina)
336. Muslić (Ibro) Fata, ?.?.1919, Hum (10.04.1992, Čelebići – Konjic)
337. Muslić (Halil) Rasim, ?.?.1958, Kutile (02.05.1992, Kutile)
338. Muslim (Mešan) Jakup, 15.05.1956, Strganci (juli 1992, Kalinovik)
339. Mustafi (Muharem) Mustafa, ?.?.1966, Foča (24.06.1992, Višegrad)
340. Mušanović Ethem, 09.05.1955, Drače (10.05.1992, Jelašca – Kalinovik)
341. Mušanović (Salko) Fikret, 26.04.1972, Drače (15.05.1992, Obalj – Kalinovik)
342. Mušanović (Murat) Kasim, 05.08.1945, Drače (09.05.1992, Kalinovik)
343. Mušanović (Fehim) Mirsad, 01.03.1960, Foča (07.05.1992, Kalinovik)
344. Mušanović (Kasim) Muamer, 04.01.1974, Drače (09.05.1992, Kalinovik)
345. Mušanović (Omer) Mustafa, 13.07.1963, Drače (25.07.1992, Kalinovik)
346. Nezir (Mašo) Jusuf, ?.?.1948 Igoče (16.06.1992, Dobrun – Višegrad)
347. Nikšić (Zametica Mujko) Munira, ?.?.1923, Jeleč (25.07.1992, Poljice)
348. Nikšić (Šaho) Rašid, ?.?.1928, Igoče (juli 1992 godine, Igoče)
349. Nikšić (Tuzlak Mujo) Šemsa, ?.?.1903, Ratine (20.07.1992, Poljice)
350. Nišić (Salko) Nurko, 07.05.1949, Igoče (04.04.1992, Foča)
351. Omerbašić (Bećir) Zahida, 05.12.1941, Ustikolina (maj 1992 godine, Ustikolina)
352. Oprašić (Hamed) Himzo, 01.07.1983, Foča (17.07.1992, Drinsko, Višegrad)
353. Oruč (Mujo) Halil, ?.?.1926, Kljuna (juli 1992 godine, Miljevina)
354. Osmanković (Alija) Hamid, 15.11.1956, Slatina (28.01.1993, Trebinje) – ekshumiran, identifikovan i ukopan
355. Ožegović (Suljo) Sulejman, ?.?.1951, Tođevac (20.10.1992, Tjentište)
356. Ožegović (Alija) Suljo, ?.?.1904, Tjentište (20.10.1992, Tjentište)
357. Pačo (Rašid) Ismet, ?.?.1955, Foča (01.06.1992, Foča)
358. Pačo (Rašid) Izet, 21.12.1958, Foča (01.06.1992, Foča)
359. Pačo (Hasan) Nusret, 01.06.1966, Perovići (16.04.1993, Stari Vitez)
360. Pašović (Hasan) Ismet, 11.08.1926, Foča (13.05.1992, Igalo – Herceg Novi) – ekshumiran, identifikovan i ukopan
361. Pašović (Mujo) Mašo, 15.10.1923, Podkozara (23.05.1992, Foča)
362. Pašović (Kurtović Hamid) Mejra, ?.?.1912, Izbišno (septembar 1992 godine, Poljice)
363. Pašović Mersud, 20.06.1959, Foča (25.06.1992, Foča) – ekshumiran i identifikovan
364. Pervan (Asim) Fatima, 04.07.1964, Foča (01.08.1992, Kalinovik)
365. Pervan (Asim) Nedžib, 29.11.1962, Foča (20.06.1992, Jelašca, Kalinovik)
366. Pervan (Asim) Zemina, 04.07.1964, Foča (01.08.1992, Kalinovik)
367. Pervan (Bajro) Zijo, 09.01.1962, Jelašca (18.06.1992, Kalinovik)
368. Perviz (Ibrahim) Hasiba, ?.?.1921, Izbišno (mart 1993 godine, Govza)
369. Pišmo (Ćamil) Aziz, 11.06.1933, Karačići (18.05.1992, Foča)
370. Podžić (Jakuf) Haris, 17.08.1988, Foča (15.06.1992, Višegrad)
371. Polovina (Omer) Hasan, ?.?.1910, Kremaluša (14.06.1992, Kremaluša)
372. Polovina (Hasan) Zejfa, 20.06.1949, Kremaluša (14.06.1992, Kremaluša)
373. Ramadan (Džemail) Mehmed, ?.?.1955, Foča (april 1992 godine, Foča)
374. Ramović (Smajo) Hamid, 27.01.1941, Vitine (april 1992 godine, Foča)
375. Ramović (Avdo) Hasan, ?.?.1924, Šahbašići (mart 1992 godine, Foča)
376. Ramović (Halil) Miralem, 17.08.1955, Grdijevići (15.04.1992, Foča)
377. Ramović (Ismet Jerković) Munira, 02.11.1960, Foča (maj 1992 godine, Foča)
378. Reko (Hasib) Huso, ?.?.1946, Jošanica (30.08.1992, Foča)
379. Rikalo (Suljo) Hamed, 24.11.1961, Mazoče (16.05.1992, Foča)
380. Rikalo (Ramo) Husein, 18.07.1957, Mazoče (april 1992 godine, Baošići, Herceg Novi)
381. Rikalo (Suljo) Jusuf, 15.10.1959, Mazoče (16.05.1992, Mazoče)
382. Rikalo (Ramo) Midhat, 19.11.1966, Foča (april 1992 godine, Baošići, Herceg Novi)
383. Rikalo (Ramo) Zaim, 06.11.1963, Foča (april 1992 godine, Baošići, Herceg Novi)
384. Rizvanović (Huso) Adem, 12.09.1957, Pobiranovići (02.06.1992, Ahatovići – Sarajevo)
385. Rizvanović (Hasan) Halil, ?.?.1931, Foča (april 1992 godine, Tjentište)
386. Rizvanović (Ejub) Hazim, ?.?.1963, Lokve (25.05.1992, Ahatovići – Sarajevo)
387. Rizvanović (Alija) Murat, ?.?.1932, Miljevina (09.06.1992, Miljevina)
388. Rizvanović (Murat) Nedžib, 14.10.1963, Foča (09.06.1992, Miljevina)
389. Rizvanović (Salko) Salkan, ?.?.1935, Foča (juli 1992 godine, Foča)
390. Rusten (Suljo) Alija, ?.?.1967, Foča (06.04.1992, Foča)
391. Rusten (Suljo) Refik, ?.?.1957, Foča (06.04.1992, Foča)
392. Sačić (Hasan) Muzafer, 18.07.1959, Ruđice (25.06.1992, Kalinovik)
393. Sačić (Zijo) Sejad, 16.06.1963, Kratine (10.09.1992, Foča)
394. Saiti (Bajram) Ismeta, 03.03.1971, Foča (april 1992, Ustiprača, Goražde)
395. Salčinović (Osman) Nusret, 15.03.1954, Foča (28.08.1992, Paunci)
396. Sejdin (Murat) Ibro, 04.09.1966, Tjentište (28.06.1992, Foča)
397. Sejdin (Smail) Murat, 13.03.1937, Tjentište (28.06.1992, Foča)
398. Sejdinović (Kavazić Mujo) Habiba, ?.?.1914, Jeleč (01.10.1992, Jeleč)
399. Serdarević (Lepir Ahmed) Ema, 01.03.1941, Derolovi (28.04.1992, Štović)
400. Sirbubalo (Jusuf) Senad, 11.10.1971, Gunjevići (19.06.1992, Ustikolina)
401. Smajević (Halil) Suljo, 13.06.1907, Toholji (01.07.1992, Foča)
402. Smajkan (Murat) Emin, ?.?.1937, Potpeće (20.04.1992, Foča)
403. Smajkan Šaćir, 24.07.1959, Potpeće (23.05.1992, Foča)
404. Smajlović (Hadžimusić Halil) Hajrija, ?.?.1925, Foča (26.06.1992, Višegrad)
405. Smajlović (Safet) Kemal, januar 1977, Foča (26.06.1992, Višegrad)
406. Sobo (Mujo) Ejub, 23.03.1947, Radojevići (10.05.1992, Radojevići)
407. Softić (Mujo) Zijad, 22.03.1964 Điđevo (30.08.1992, Foča)
408. Spaho (Sulejman Hadžimusić) Bejta, 17.03.1902, Foča (20.02.1993, Foča)
409. Srnja (Abdulah) Mirsad, 27.10.1955 Foča (07.06.1992, Jeleč)
410. Subašić (Salko) Mirsad, 17.11.1968, Foča (09.06.1992, Miljevina)
411. Subašić (Omer) Ramiz, ?.?.1957, Kratine (17.04.1992, Foča)
412. Subašić (Halil) Salko, 05.02.1947, Ustikolina (09.06.1992, Miljevina)
413. Suljević (Alija) Abdulah, ?.?.1962, Jeleč (avgust1993, Foča)
414. Suljić (Remzo) Elvir, 24.11.1970, Foča (05.08.1992, Ratine)
415. Suljić (Salko) Mirsad, 01.11.1972, Foča (25.06.1992, Vihovići – Kalinovik)
416. Šabanović (Suljo) Begija, ?.?.1910, Hum (22.07.1992, Trebova)
417. Šabanović (Salko) Hajro, 06.04.1940, Foča (januar 1996, Foča)
418. Šabanović (Fejzo) Hamid, ?.?.1930, Hum (juli 1992 godine, Jeleč)
419. Šabanović (Džano) Nasuf, 08.11.1965, Hum (15.06.1992, Sarajevo)
420. Šabanović (Omer) Šefik, 11.06.1950, Foča (24.06.1992, Foča)
421. Šabanović (Zukanović Hamid) Ziba, ?.?.1932, Božurev Do (juli 1992 godine, Jeleč) – ekshumirana, identifikovana i ukopana
422. Šahinović (Šerif) Fikret, 30.09.1967, Hum (29.06.1992, Bastasi)
423. Šahinović (Suljo) Husein, 02.11.1950, Hum (juli 1992 godine, Rogatica)
424. Šahinović (Alibašić Huso) Melća, ?.?.1904, Hum (juni 1992 godine, Trebova)
425. Šahinović (Šaćir) Murat, 15.07.1958, Hum (30.04.1992, Stjenice – Rogatica)
426. Šahinović (Šabanović Zukan) Naza, 06.05.1908, Hum (29.09.1992, Zelengora)
427. Šahović (Adem) Zulfo, ?.?.1902, Filipovići (26.04.1992, Filipovići)
428. Šehović (Mašo) Alija, 03.02.1963, Bujakovina (23.07.1993, Igman)
429. Šljivo (Mujo) Mustafa, 01.11.1956, Saš (april 1992 godine, Foča)
430. Šljivo (Šućro) Zajko, 21.07.1959, Jeleč (maj 1992 godine, Jeleč)
431. Šoro (Tahir) Enes, 20.10.1975, Foča (30.08.1992, Foča)
432. Šoro (Tahir) Esad, 04.04.1955, Foča (maj 1992, Foča)
433. Šoro (Edhem) Suljo, 21.05.1951, Papratno (14.04.1992, Foča) – ekshumiran, identifikovan i ukopan
434. Šoro (Edhem) Ševal, 27.08.1956, Papratno (14.04.1992, Vrantegovi)
435. Šubo (Salko) Meho, ?.?.1970, Šubi (25.12.1992, Zebina Šuma)
436. Šujević (Murat) Sulejman, 05.03.1941, Ustikolina (17.09.1992, Foča)
437. Šuvalija (Alija Kurtović) Devla, ?.?.1898 Foča (15.05.1992, Foča)
438. Tafro (Avdo) Almas, 15.10.1913, Foča (septembar 1993, Foča)
439. Tahmaz (Ahmet) Fuad, 29.04.1959, Saš (juli 1992 godine, Zelengora)
440. Tahto (Omer) Ibro, ?.?.1928, Kunovo (17.08.1992, Preljuča)
441. Tatarovac (Osman) Medin, ?.?.1955, Kunovo (16.06.1992, Foča)
442. Torlak (Ibrišim) Aziz, 15.10.1950, Laze (23.04.1992, Foča)
443. Trako (Arif) Bajro, ?.?.1928, Papratno (14.08.1992, Papratno)
444. Trako (Muradif Husović) Hadžira, ?.?.1928, Veselice (14.08.1992, Papratno)
445. Trako (Hasan) Suvad, 29.06.1966, Foča (06.06.1993, Sokolac)
446. Travar (Redžo) Ahmet, ?.?.1937, Jošanica (april 1992 godine, Jošanica)
447. Travar Halima, ?.?.1941, Ustikolina (april 1992 godine, Jošanica)
448. Travar (Jakub Muhović) Hasna, ?.?.1938, Ustikolina (april 1992 godine, Jošanica)
449. Travar (Mujo) Huso, ?.?.1940, Jošanica (april 1992 godine, Jošanica)
450. Travar (Mujo Osmanović) Rukija, ?.?.1907, Sorlaci (april 1992 godine, Vašadići)
451. Travar (Ćamil Čeljo) Zemka, ?.?.1927, Batovo (19.05.1992, Ustikolina)
452. Tufekčić (Esad) Eksad, 24.08.1990, Foča (19.06.1992, Ban Polje, Višegrad)
453. Tulek (Aziz) Kemal, 21.10.1958, Brod (08.05.1992, Jeleč) – ekshumiran i identifikovan
454. Tuzlak (Ćamil) Husnija, 05.01.1941, Jeleč (07.05.1992, Vratlo – Kalinovik) – ekshumiran, identifikovan, obavljena dženaza
455. Tuzlak (Ramiz) Salko, 25.04.1968, Jeleč (01.10.1992, Miljevina)
456. Uzunović (Taib) Enes, 18.04.1960, Foča (12.04.1992, Foča)
457. Vahida (Mustafa) Džemail, 15.04.1954, Lađevci (18.04.1992, Foča)
458. Vehabović (Mehmed) Muharem, 06.04.1936, Foča (17.04.1992, Foča)
459. Veiz (Edhem) Munib, 31.01.1952, Foča (16.04.1992, Foča)
460. Veiz (Ćamil) Refik, 15.02.1966, Foča (20.04.1992, Foča)
461. Veiz (Ibro) Zulfo, 30.10.1950, Potpeće (15.04.1992, Foča)
462. Vejo (Osman) Fehim, 20.01.1959, Kosman (10.06.1992, Kosman)
463. Vejo (Alibašić Huso) Halima, 04.07.1907, Ćurevo (septembar 1992 godine, Trebova)
464. Vejo (Arif) Hamdija, 02.03.1959, Foča (06.04.1992, Kosman)
465. Vejo (Ibro) Hasib, 11.02.1954, Kosman (13.06.1992, Kosman)
466. Vejo (Ibro) Muradif, 18.07.1960, Kosman (15.04.1992, Mješaji)
467. Vejo (Safet) Nermin, 10.09.1973, Kosman (01.06.1992, Foča)
468. Zametica (Avdo) Edin, 21.04.1968, Jeleč (06.05.1992, Kalinovik)
469. Zametica (Avdo) Elvedin, 21.04.1968, Jeleč (06.05.1992, Kalinovik)
470. Zec (Ćamil) Zijad, 08.03.1960, Donja Brda (septembar 1992 godine, Foča)
471. Zečević (Edhem Hasković) Hajra, ?.?.1929, Durići (30.06.1992, Foča)
472. Zunđa (Hasan) Ibrahim, 20.06.1977, Foča (08.09.1992, Foča)
473. Ramović (Uzeir) Ramo, odveden u ljeto 1992 godine iz kuće u Tabacima. Njegovo ime je uvršteno naknadno na intervenciju bliskih srodnika.
474. Konjo/Ahmet/ Halim 1953. Foča – ubijem mučki u najtežim mukama i bačen u Drinu, exumiran na Sadbi kod Goražda,ukopan u Vlakovu.
475. Konjo /Ahmet/ Halid 1957.  – mučen, odveden na berbu šljiva,exumiran Previla,ukopan na mezarju Kovači…

NAPOMENA: SPISAK NIJE KONAČAN…OVO JE SAMO DIO…

Tragom jedne objave : SPISAK žrtava Foča 1992. – 1995. (dio)

NAPOMENA: SPISAK NIJE KONAČAN…OVO JE SAMO DIO…

priredio:Kenan Sarač/focanskidani
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

 

DODATAK PRILOŽENOM SPISKU

476.Altoka (Ibra) Avdija, 1952. ubijen – 1992. pronaden u jami Piljak.Ukopan 2008.
477.Altoka (rođ.Grošonja) Rukija, 1954. Ubijena – 1992. Nažalost još uvijek se vodi kao nestala.Kao i veći broj zena sa općine Foča.
478.Čedić (Hamida) Elvedin, Čohodar mahala, ubijen 1992.

 

DODATAK 2

• Adis Rikalo : – Džemo Rikalo ubijen na Brodu kod Foče, Mujanović Ermin sa Trnovača.

  
  • Nena Baca : – Adis Rikalo tuga moja rahmet im dusi

    DODATAK 3
    Edisa Ramic : – Hrustan(Šaban)Rasim,Hrustan(Aziz)Ibrahim,Moco Omer,Ahmić Idriz, Ahmić Miralem,PAPRATNO

    DODATAK 4
    Anela Ajtan Turkovic : – Robovic Emina sa sinovima Robovic Osman i Rahman ubijeni u kuci selo Gradac opstina Foca iz automatske posle zapaljeni ubica poznat porodici…

    • Hamdo Rabija Paco : – Ima ih jos za dodati se puno
    • Latif Krso : – od krsa Vehbija (Meha) krso 1992 jelec pogino

      Edib Resumovic : – Kenane tad su odveli moju mater I Hasenu I bili su osudeni za ta ubistva. Pusteni su posle sesames dana od presude iz novcanu nagradu za nase pravosude.

 

DODATAK 5

Asim Hambo : – Divović (Sejmen) Omer, 06.01.1966, Ziv je i zivi u Hrvatskoj👀

 

 

DODATAK 6

VIDI OVAJ  SPISAK:
ŽRTVE GENOCIDA U FOČI 1992. – 1995.
https://www.academia.edu/39789602/%C5%BDRTVE_GENOCIDA_U_FO%C4%8CI_1992._-_1995._-_priredio_Kenan_Sara%C4%8D

_ _ _ _ _

https://focanskidani.wordpress.com/category/ubijeni/

_ _ _ _ _

25 godina od GENOCIDA u Foči : Spisak ubijenih i nestalih FOČAKA objavljen u BiH EKSKLUZIVu početkom 1993. godine
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/11/25-godina-od-genocida-u-foci-spisak-ubijenih-i-nestalih-focaka-objavljen-u-bih-ekskluzivu-pocetkom-1993-godine/

Foča 1992. – 1995. : Kazneno-popravni dom (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/08/19/foca-1992-1995-kazneno-popravni-dom-foto/

FOČA 1992. : Počeci agresije i genocida
https://focanskidani.wordpress.com/2018/04/08/foca-1992-poceci-agresije-i-genocida/

Foča 1992. – 1995. : DOPUNJAVAMO SPISAK UBIJENIH/NESTALIH (reakcije na tekst:Foča 1992. – 1995. : Kazneno-popravni dom)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/08/20/foca-1992-1995-dopunjavamo-spisak-ubijenihnestalih-reakcije-na-tekstfoca-1992-1995-kazneno-popravni-dom/

FOČA 1992. – 1995. : TUŽNA FOČANSKA STATISTIKA
https://focanskidani.wordpress.com/2018/06/20/foca-1992-1995-tuzna-focanska-statistika/

FOČA 1992. – 1995. : Do sada je evidentirano 1.514 nestalih osoba (čitaj UBIJENIH)
https://focanskidani.wordpress.com/2018/03/30/foca-1992-1995-do-sada-je-evidentirano-1-514-nestalih-osoba-citaj-ubijenih/

Rijeka Drina najveća masovna grobnica na Balkanu
https://focanskidani.wordpress.com/2018/03/31/rijeka-drina-najveca-masovna-grobnica-na-balkanu/

FOČA 1992. : ŽRTVE GENOCIDA (stradanje porodice Durić)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/27/foca-1992-zrtve-genocida-stradanje-porodice-duric/

FOČA:Koliko još ima neidentifikovanih i neispričanih priča?
https://focanskidani.wordpress.com/2016/01/09/focakoliko-jos-ima-neidentifikovanih-i-neispricanih-prica/

Foča 1992. : Prisilno raseljavanje (RATNI ZLOČINI U BOSNI I HERCEGOVINI)
https://focanskidani.wordpress.com/2018/05/05/foca-1992-prisilno-raseljavanje-ratni-zlocini-u-bosni-i-hercegovini/

Genocid u Foči 1992. – 1995. (knjiga druga) – Kenan Sarač
https://focanskidani.wordpress.com/2018/06/26/genocid-u-foci-1992-1995-knjiga-druga-kenan-sarac/

Kaže (svjedok genocida u Foči)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/12/28/kaze-svjedok-genocida-u-foci/

FOČA, XXV GODINA OD GENOCIDA : MASOVNE GROBNICE (FOTO)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/11/15/foca-xxv-godina-od-genocida-masovne-grobnice-foto/

FOČANSKE PRIČE : TAJ DAN KAD JE NAZOROVA DŽAMIJA GORJELA

 

Bio sam prisutan kad je gorjela Nazorova džamija. Sin mi je šetao okolo, sakupljao čahure od protivavionskog mitraljeza. Taj koji je nekad pucao sa zgrade gdje je stanovao Brale. I on je došao da nam kaže da gori džamija. Srbi su se okupili sokak prije i gledali. Nisam vidio da je iko divljao ili pjevao. To su uglavnom bila zabrinuta lica. Vatrogasno auto je stajalo na drumu, čuvalo da se neka kuća ne zapali. Dimilo se puno iz minareta ali je džamija gorjela…
zabilježio:Kenan Sarač
Džamija Defterdara Memišahbega
Džamija Defterdara Memišahbega,poznata još pod imenom Nazorova, pokazuje u oblicima i tehničkoj izvedbi bolji primjer bosanskih džamija kamenog tipa. Unutrašnji prostor ima dosta veliku površinu, iznosi 11,15X10,95 m,a same stijene s po dva prozora sa svake strane imaju debljinu od 75 cm. Kamena pak munara u svom podnožnom dijelu izlazi iz stijene džamije u obliku devetorokuta i također pokazuje dobre i proporcije i izvedbu. Predvorje, koje u širini od 6,00 m natkriva zajednički džamijski četvero strešni krov, i koje je, kao obično, uzdignuto od tla, uokviruje kolonada od dvanaest visokih drvenih stupova kvadratičnog presjeka (20X20 cm), koja pročelju daje lagan ugođaj. Viša zanatska sprema i veća materijalna sredstva, koja su ulagana u taj objekt,opažaju se posebno na koru (mahfilu) u desnom stražnjem dijelu unutrašnjosti, koji počiva na sistemu vrlo ukusno obrađenih kamenih stupova s bazama od istoga materijala, te, još više, na minberu, koji je također izveden od kamena i upriličnoj mjeri detaljiziran nizom klesarskih ornamenata u samome kamenu. Taj posljednji elemenat, minber, potpuno je propao u posljednjem ratu pa je zamijenjen drvenim posve jednostavne izrade. Od ostalih građevnih elemenata na tome objektu posebnu pažnju pobuđuju dvije nepomične drvene rešetke, koje zatvaraju dva prozora u trijemu. Kako se vidi iz priloženog tehničkog snimka,rešetka ili, kako se zove u narodu, m u š e b a k,sastavljena je iz velikog broja komada tvrđeg drveta, profiliranih po unaprijed smišljenom planu cijelog polja. Ploha, koja je sastavljena iz tih komadića daje vrlo pregledan ornamenat. Ne zna se,iz kojeg doba upravo potječu te rezbarije, ali su u svakome slučaju dokaz, da je u Foči bilo majstora rezbara koji su znali vrlo vješto i rezbariti i komponirati.Džamija natpisa nema, pa se tako ne zna ni godina gradnje objekta, ali je sigurno nastao negdje u drugoj polovini šesnaestog stoljeća, a prije god.1569., jer se te godine već javlja u osnivačevoj zakladnici za medresu, što ćemo je kasnije detaljnije prikazati. O samome osnivaču Defterdaru Memišahbegu možemo reći, na osnovu već same oznake zanimanja uz ime, da je bio viši službenik na dvoru cara ili kojeg pokrajinskog sandžakbega.Prema usmenom saopćenju Hazima Šabanovića,koje se bazira na arhivalnoj građi, bio je jedno vrijeme defterdar u Temišvaru. Kadić pak ima podatak, da je 1563./64. bio bosanski alajbeg,zapovjednik spahija,a iz njegove zakladnice za medresu iz god. 1569. vidimo također iz titulacije,da je bio još feudalac višeg reda, zaim. Sami pak drugi njegov nadimak Nazor, pod kojim imenom je i danas poznata njegova džamija i okolna mahala, upućuju, da je vršio službu, kao i njegov prethodnik Hasan Nazir, nadzornika carskih ha-sova. Umro je god. 1585. u Foči i pokopan s desne strane svoje džamije, gdje mu se nadgrobni spomenik s natpisom do danas sačuvao.
(ING. ARH. ALIJA BEJTIĆ – POVIJEST I UMJETNOST FOČE NA DRINI)
priredio:Kenan Sarač
design:Kenan Sarač

FOČA : DOBA PROSPERITETA I DOBA STAGNACIJE

FOČA : DOBA PROSPERITETA (1958. – 1980.) I DOBA STAGNACIJE (1980. – 1990.)

Nije ondašnja Foča bila zapušten gradić, pun malograđanštine. Naprotiv…
Foča je nekadašnja oaza mira, parkova, drvoreda i cvjetnjaka, stjecište bogatih trgovaca i dobronamjernih ljudi s prepoznatljivom arhitekturom tipičnoga bosansko-hercegovačkog šehera u orijentalnom duhu sa 18 mahala i sa 17 gradskih džamija, sa središnjom čaršijom u orijentalnomu stilu gdje su se prije odvijala sva privredna zbivanja u gradu i susreti ljudi sa svih strana svijeta.
…A Ćamil Sijarić napisa o Foči:
“Jer Foča je jedan vrt, jedna bašča, jedan ljubak i pitom grad, u koji su – i to izdaleka, ljudi dolazili da tu, ako ništa drugo, a ono umru! I čije kosti sve tu ne leže – leže još od davnih davnina, iz vremena stećaka… – kosti “starih dobrih Bošnjana”. Na njihovim nadgrobnim pločama lukovi su, strijele, mačevi – i znaci koji su kasnije dolazili, tek svi stari, i zbog toga jedna istorija…”
Eh ta i takva Foča, sa uređenim drvoredima, parkovima, cvjetnjacima bješe negdje 1967./68. Bješe tada u Aladžanskom parku mali rasadnik, gdje bijahu zasađene sadnice ukrasnog drveća. Odatle se te sadnice raznosile i sadile po čitavoj Foči. Pa Foča izgledaše kao jedan veliki vrt, mirisni vrt. Zasluge pripadaju i tadašnjim direktorima Komunalnog preduzeća. A bili su Aziz Ćerkez, a zatim Nezir Ćorić.
Eh, bješe to…

Foča je tada imala tri KINO sale – kino salu u Domu JNA – Kino “Drina”, kino i pozorište koje je pripadalo Radničkom univerzitetu iznad Muzeja ka Sahat kuli i kino salu u zgradi zloglasnoga KP Doma.
Radnički Univerzitet i kino i pozorišna dvorana iznad zgrade Muzeja. Tu su se odvijali svi kulturno umjetničko zabavni programi. Česta su bila gostovanja pozorišnih grupa. Na toj pozornici su nastupali svi poznati pjevači i pjevačice iz tog perioda. A dolazili su i gosti iz Turske i Rusije.

A imala je i KORZO. Šta reći o fočanskom Korzu, a da se šta ne ispusti. Korzo (ital. corso) predstavlja najčešće glavnu gradsku ulicu i svojevrsni izlog grada, odnosno glavno gradsko šetalište u našim mjestima, općenito.
U Foči je korzo bilo od Doma JNA do Suda. Korzo bi počinjalo s početkom večeri. Ljudi svih dobi, poznanici, zaljubljeni, porodice… Korzirali bi, šetali bi, špacirali bi mladi, stariji, pojedinci, drušvanca, klape, momci i djevojke, raja. A nekad bi bilo i belaja…
Pozdravljalo se, pričalo, šetalo, sretalo se, ašikovalo…Korzo u Foči bilo je poznato na daleko. Stranom koja je bila do Hotela i Zdravljaka šetali bi stariji. A strana od Doma JNA do zgrade Suda bila je namjenjena mlađima.
Pričati o fočanskom korzu, a ne spomenuti i fočansku atrakciju Noćne trke bila bi mala nepravda prema tom sportskom događaju u kome su učestvovali i sportisti izvan Foče. Glavna trka je trčana od Doma JNA prema Trgu, pored Muzeja prema Apoteci, pa naniže ka Sudu, a cilj je bio pred Domom JNA. Ovdje ću uzgred spomenuti i Sandžačke igre, koje su prerasle u MOSI (Međurepubličke olimpijske sportske igre) i čuvenu Partizansku Olimpijadu.

A često sam pisao i govorio o fočanskim KAJAKAŠIMA i kajacima. Kajaci su bili napravljeni od šper ploče, najčešće obojeni u plavo. A da ne zaboravimo i kajakašice. Spomenuću Nađiju – Nađu Vreto i Dragicu Popadić. Djeca bi se zakačila za zadnji kraj kajaka, a Dragica bi ih vozala po Ćehotini. A nekad bi ih dovezla do sredine, gdje bi oni poskakali u Ćehotinu.

KAMP KUĆICE  i auto kamp u Donjem Polju ispod Kafe “Bora”. A tu u Turističkoj organizaciji, u kampu radio je Suvad Čavdar – Žika.
“Devojčice će spavati u kamp kućicama. Mnogo mi je lepo.” – piše na razglednici poslatoj iz Foče 1961. godine.
Nekada je Turistički savez općine Foča uredio prostor naspram “Kafebora” i na desnoj obali Ćehotine u Donjem Polju, koji je bio svojevrsna turistička atrakcija u Foči. Oni koji su boravili u Foči imali su mogućnost da se sa svojim automobilima smjeste uz neku simboličnu naknadu, odmore u drvenim kamp kućicama i odmorni nastave svoje dalje putešestvije.

Eh, da. Imali smo KINO, POZORIŠTE, MUZEJ, KAMP KUĆICE, JAKE SPORTSKE KOLEKTIVE, KORZO i Foča nije bila tek mali, zabačeni, provincijski grad.
No, šta da radimo? Čaršija se promjenila. Nedostaje duše. Nedostaje ljudi. Nekih nema više.
Ostale su uspomene i sjećanja…

Historija Foče pamti i važnije događaje. Za one malo starije sugrađane ovo je samo dio lijepih uspomena iz mladosti.

Doba stagnacije fočanske općine počelo je ukidanjem željezničkog saobraćaja i izmještanjem vojske iz Foče. Od tada je polako prestao priliv novčanih sredstava koje je Foča imala samim tim što je tu bila stacionirana jaka JNA kolonija sa više kasarni u samom gradu i više oficirskih zgrada. A i voz je donosio znatna materijalna sredstva.
Od tada prestaje normalno funkcioniranje grada i počinje doba stagnacije, koja kulminira negdje između 1980. i 1990. godine.

Zemljo, divna zemljo naša, kako malo smo mi tebe dostojni!- zavapio bi Antun Gustav Matoš, ondašnji.

 

priredio:Kenan Sarač/focanskidani
design:Kenan Sarač

IZLAGANJE NA JAVNI UVID : Kako se to mudro otima i prisvaja

IZLAGANJE NA JAVNI UVID PODATAKA O NEPOKRETNOSTIMA I UTVRĐIVANJU PRAVA NA NEPOKRETNOSTIMA U OPŠTINI FOČA
Sjedim ja tako na stepenicama svoje kuce kad eto ti kurirke iz Uprave za geodetsko i imovinsko-pravne poslove Vlasenica i donese mi neki poziv da dodjem 08.10.2018. u sobu broj 6 u toliko i toliko sati. Pitam ja onako: – Sto me ovo zovu?
– Pa zovu vas da potvrdite da je i zemljiste na kojem vam se kuca nalazi isto vase, a ne drustveno.
– Kako, pa sigurno da je nase – kazem ja naivno – uvijek je I bilo.
– Pa nije od rata – kaze ona – kuca je samo vasa a svo zemljiste je drustveno. A sad treba da dodjete i potvrdite da je i zemljiste vase i da se to upise.
– A sta ce biti za one koji ne dodju i ne potvrde? – Opet cu ja.
– Pa ne znam ja, sigurno ce ostati drustveno – kaze ona i ode.
Eto, sad ti kontaj, mislim ja. Kako se to mudro otima i prisvaja.
[tekst:fb VlasenickaDIJASPORA]
ОГЛАС О ИЗЛАГАЊУ НА ЈАВНИ УВИД ПОДАТАКА О НЕПОКРЕТНОСТИМА И УТВРЂИВАЊУ ПРАВА НА НЕПОКРЕТНОСТИМА У ОПШТИНИ ФОЧА ЗА КАТАСТАРСКУ ОПШТИНУ ФОЧА У Фочи у просторијама зграде бивше Перућице, први спрат, ул. Крађорђева бр. 55, почеће дана, 04.10.2018. године излагање на јавни увид података о непокретностима и утврђивање права на непокретностима за све непокретности (земљишта, зграде, станове и пословне просторије као посебним дијеловима зграде и друге грађевинске објекте) које се налазе у катастарској општини Фоча. Излагање на јавни увид података о непокретностима и утврђивање права на непокретностима трајаће до дана 28.02.2019. године.

priredio:Kenan Sarač/focanskidani
design:Kenan Sarač

 

ОГЛАС О ИЗЛАГАЊУ НА ЈАВНИ УВИД ПОДАТАКА О НЕПОКРЕТНОСТИМА И УТВРЂИВАЊУ ПРАВА НА НЕПОКРЕТНОСТИМА У ОПШТИНИ ФОЧА ЗА КАТАСТАРСКУ ОПШТИНУ ФОЧА У Фочи у просторијама зграде бивше Перућице, први спрат, ул. Крађорђева бр. 55, почеће дана, 04.10.2018. године излагање на јавни увид података о непокретностима и утврђивање права на непокретностима за све непокретности (земљишта, зграде, станове и пословне просторије као посебним дијеловима зграде и друге грађевинске објекте) које се налазе у катастарској општини Фоча. Излагање на јавни увид података о непокретностима и утврђивање права на непокретностима трајаће до дана 28.02.2019. године.
https://www.rgurs.org/oglasi/100918(1).pdf
https://www.rgurs.org/oglasi/100918(1).pdf

 

IZLAGANJE NA JAVNI UVID : Kako se to mudro otima i prisvaja
https://focanskidani.wordpress.com/2018/09/27/izlaganje-na-javni-uvid-kako-se-to-mudro-otima-i-prisvaja/

FOČA : Kradu ilegalno, nelegalno, a svi šute i mirna Bosna!
https://focanskidani.wordpress.com/2018/10/05/foca-kradu-ilegalno-nelegalno-a-svi-sute-i-mirna-bosna/

OTIMAČINE : PLJAČKA JE TO GOSPODO!
https://focanskidani.wordpress.com/2018/10/10/otimacine-pljacka-je-to-gospodo/

KaPeDomske piče : PROKA – Adil (Safet) Granov, diplomirani inžinjer i direktor u Unisu u Foči

ELITOCID U FOČI

PROKA
Adil Granov, koga su u Foči znali po nadimku Proka (Pronalazač). Ljubav prema nauci i tehnici naslijedio je od svog oca Safeta. Adil Granov – Proka, bio je ugledni diplomirani inžinjer i direktor u Unisu u Foči.
[A kako je dobio taj nadimak. Podsjetimo se. Proka Pronalazač lik iz Diznijevih crtanih.
Proka Pronalazač je marljiv, talentovan, domišljat, uvijek spreman da učini nešto za svoje bližnje ili širu zajednicu, ne opterećujući se prohtjevima za slavom i bogatstvom – a svakako bi mogao mnogo sebi da priušti, kad već često sarađuje sa Bajom Patkom koji računa na Prokonu pomoć da bi još bolje razvio i osigurao svoje poslove!]
Adil Granov je unuk Mušana Granova. I dedo Mušan vodi se kao nestala osoba iz Foče u Drugom svjetskom ratu (1941. – 1945.). Dedo Mušan je bio ugledni trgovac. Odveden je od strane komšija – dužnika, čitaj četnika, na put bez povratka. Ti dužnici su se snadbjevali u trgovini i umjesto da plate robu, upisivali se u dužničku teku. A spisak je bio podugačak. Pedeset godina poslije, sličnu ili gotovo istu sudbinu kao što mu je doživio dedo, doživio je i Adil Granov – Proka. Vratio se sa službenog puta iz Njemačke, da bi izmjestio suprugu i dvoje djece. Umjesto da se sastane sa porodicom, pao je u ruke zlikovaca i zatočen u zloglasni KPD Foča. I nakon nekog kratko provedenog vremena u zloglasnom koncentracionom logoru KPD Foča, odveden je u nepoznatom pravcu. I ubijen. Do danas mu se gubi svaki trag.
Adil Granov, i njegov otac Safet, sa porodicom stanovali su u Granovskom sokaku preko puta Muftića,a kasnije u zgradi iza Delikatesa, prvoj na početku Rive, u ulici koja je vodila ka autobuskoj stanici. Kasnije je stanovao u Donjem Polju kod Stolarije.
Njegov otac Safet bio vrsni elektro majstor, stručnjak za teve i radioaparate i druge elektromašine. Radio je u fočanskoj bolnici. Jedno vrijeme je radio i u fočanskom kinu sve dok nije osposobio Ekrema Džonlagića – Ekicu da samostalno radi kao kino-operater.
Divni ljudi, divna porodica.
No, dušmanima zasmeta i naš Proka, Adil Granov. 

priredio:Kenan Sarač/focanskidani
design:Kenan Sarač

FOČANSKI KRVAVI MOSTOVI 1941. – 1945.

Prema jednom svjedočenju tih zimskih dana 1942. godine Ćehotina je bila puna tijela ubijenih muslimana. Ispod gornjeg, krvavog, Ćehotinskog mosta moglo se preći preko mrtvih tijela da se voda ne dotakne…

Nataša Zimonjić-Čengić u Foči 1944. skupljala je kosti ubijenih muslimana. Kosti nikad nisu obilježene, jer je Vrhovni štab odlučio da to ne bi bilo politički korisno.
“…ali kada sam ugledala te kosti… Puno ih je bilo, svuda razbacanih, u velikim i malim gomilama, ili kao pojedinačni skeleti, neki su ležali u jednom komadu… Samo što ih i na ulici nisam sretala. Omladinski komitet, čiji sam bila član, dobio je zadatak da ih skupi… Uglavnom, muslimanske omladine među nama nije bilo, bila je pobijena, a, na domaće mladiće i djevojke velik su uticaj imali ravnogorci, i izuzetno teško je bilo s njima raditi…”
Skeleti pored Ćehotine

Nataša nastavlja: “Sedam dana je trajalo sabiranje tih kostiju, koje smo odnosili na jedno mjesto pored Ćehotine… Slagali smo ih kao drva što se slažu… Hrpa se svaki dan povećavala, i taman kad bi se učinilo da će dobiti svoje definitivne obrise, dođem drugi dan i vidim da je hrpa još veća… Puno sam toga ružnog u godinama od tada do danas doživjela, ah, ružnog, i to je blaga riječ, ali ti skeleti pored Ćehotine, posebno dječiji, poluraspadnuti, na kojima su se, u raznim mojim kasnijim trenucima očaja i zapitanosti nad svim, pojavljivala osmjehnuta dječija lica, uvijek sa krupnim očima koje kao da mi nešto hoće reći, dakle, ti skeleti me ne prestaju proganjati…
Ali, 1944, sakupljene kosti je trebalo i ukopati: “Moj je Fićo pitao Uglješu Danilovića, čula sam vlastitim ušima, šta dalje da rade, primijetivši da bi dobro bilo odabrati neko posebno obilježje, da se zna da su to kosti nevinih muslimana koje su ubili četnici, a Uglješa je skočio, baš tako, skočio: ‘Fićo, nemamo vremena za to, i’, dodao je tiše, ‘nije sada ni politički dobro tako nešto uraditi, ovdje…'” Kada nije vrijeme za istinu?
“Poslije smo mi otišli iz Foče. Ne znam tačno šta je bilo sa kostima, ali znam da one nikad nisu dobile ime, znak, da, navodno, ne bi smetale živima…”
[kazivanje partizanke Nataše Zimonjić-Čengić, Smrt do smrti…-DANI br. 263, od 28. juna 2002.]
Adil Zulfikarpašić je januara 1942. godine dobio zadatak da putuje u Foču, gdje je bio Vrhovni štab, i Tito. O tom svom putovanju ostavio je pismeni trag.
Most u Foči je još bio krvav, a ispod mosta, opisuje Zulfikarpašić, niz zidine kula, visile su, poput stalaktita u carstvu nečastivog, ogromne krvave ledenice: “Pod tim strašnim crvenim baldahinom Drina je ljuljuškala mrtva tijela kao da ih uspavljuje. Uz obalu su ležali naduti leševi žena, djece i ljudi u građanskim i seljačkim odijelima. Neki mrtvaci bili su goli.” Pričali su mi: da Drina ne bi izbacivala tijela, četnici bi razrezivali trbuhe mrtvacima, i tjelesa bi potonula.
[Put u Foču – Adil Zulfikarpašić, Godišnjak, Beč, 1957.]
Stvarnih 14.000 žrtava u Foči 1941. – 1945.
[Srpski zločini nad Bošnjacima-muslimanima 1941.-1945. Dr Šemso Tucaković, El-Kalem i OKO ,Sarajevo, 1995., 673 stranice ; 25 cm.]
8000 UBIJENIH MUSLIMANA U KOTARU FOČANSKOM (1942.)
…Računa se da je u ovoj tragediji poginulo od strojnica, pušaka, te zaklano, ubijeno i zapaljeno (u kući Sulejmana Hasanefendića i Saliha Hasića zatvoreno je 65 žena i djece, te su ove kuće zapaljene i tako su zatvorene žrtve žive izgorile) oko dvije tisuće nevinih žrtava, što sa 6 tisuća iz zimušnje katastrofe predstavlja katastrofalnu cifru od osam tisuća izginulih muslimana u samom kotaru fočanskom…
[iz knjige “Genocid nad Muslimanima 1941. – 1945.”, stranica 193. – Vladimir Dedijer – Antun Miletić : Genocid nad Muslimanima 1941. – 1945. Biblioteka “Refleksi”,Svjetlost, Sarajevo, 1990.,881 stranica, štampano u 10.000 primjeraka]
Most na Drini, nazvan Krvavi most, najveće je gubilište bošnjačkog civilnog stanovništva u Drugom svjetskom ratu. Na stotine Fočaka, starih ljudi, žena, djevojaka i djece tu su poklani. Neki su mladi skočili s mosta i pokušali se roneći spasiti. Samo je trojici uspjelo, jer mnoge su uništili hladna rijeka, meci i potjera. Preživjeli su opisali te gozote.
Poznati slovenski slikar Božidar Jakac izradio je Krvavi most u nekoliko varijacija…
[BOŠNJAK Adil Zulfikarpašić – Milovan Đilas i Nadežda Gaće, Bošnjački institut Zürich, 1994., 238 str]

VIDEO:FOČANSKI KRVAVI MOSTOVI

priredio:Kenan Sarač
design:Kenan Sarač
fotografija:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

IN MEMORIAM : ČOHODAR MAHALA KOJE VIŠE NEMA (foto)

Foča, 26 godina nakon genocida : JOŠ JEDNOM O NESTALIM – UBIJENIM FOČACIMA

U Foči svaka mahala, svaki sokak, svaka kuća nosi svoju bol…
Ovo je samo djelić uspomena na žrtve genocida 1992. – 1995. iz Čohodar mahale u Foči. Žrtve su ubili dojučerašnji jarani – komšije četnički zločinci, koji još nisu procesuirani…
Tu su se takođe užasna ubistva i silovanja odigrala. Tužnih drama u Čohodar mahali je dosta. Pored ubistava cijelih familija tu su još neke užasne sudbine mojih dragih fočanskih komšija.
O čohodarmahalskim žrtvama i tužnim čohodormahalskim pričama mogla bi se knjiga napisati.

FOČANSKA JE TUGA PREGOLEMA 1992. – 1995.

priredio:Kenan Sarač
fotografije:flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani
GENOCID U FOČI 1992.-1995. : ČETIRI TUŽNE PRIČE IZ MOJE MAHALE (napisao:Ševko Kadrić)
https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/14/genocid-u-foci-1992-1995-cetiri-tuzne-price-iz-moje-mahale-napisaosevko-kadric/

ZLOČINI U FOČI 1992.: UBISTVA CIVILA U ČOHODAR MAHALI
https://focanskidani.wordpress.com/2015/10/30/zlocini-u-foci-1992-ubistva-civila-u-cohodar-mahali/

Bio jednom jedan

Bio jednom jedan

Bio jednom jedan i govorio Gume su ti kao letne.
Bio jednom jedan i govorio Neću da te volim.
Bio jednom jedan i govorio Đe si vođak.
Bio jednom jedan i krivo mu bilo kad bi mu reci Krepo Velež.
Bio jednom jedan i govorio Golube.
Bio jednom jedan i kaziv'o kapetanu Kapetane, zar me ne poznaš, ovdje tvoj Murgica.
Bio jednom jedan i govorio Mali mi je nešto bolestan, stalno mu se povraća.
Bio jednom jedan i govorio Cura i momak sjeli na bobak.
Bio jednom jedan čika Čova.
Bio jednom jedan i govorio Ovo voda, vidi mesa.
Bio jednom jedan i zvali ga Folcika.
Bio jednom jedan pa nabraj'o familije Prci, Šeri, itd.
Bio jednom jedan pa govorio Tanjug javlja.
Bio jednom jedan pa fat'o ribu na mrižu.
Bio jednom jedan pa gled'o stalno filmove, a zvali ga, neuzubillah, Pakao.
Bio jednom jedan pa recitov'o Šta se ono bijeli il’ je snijeg, il’ je riža.
Bio jednom jedan pa viko Kikiriki, košpice.
Bio jednom jedan pa ga zvali Bajdo.
Bio jednom jedan pa ga zvali Tarzane.
Bio jednom jedan pa ga zvali Paša.
Bio jednom jedan pa ga oslovljavali sa Tuđmane, a on nije bio taj.
Bio jednom jedan pa ga zvali Pavle, a to mu nije bilo njegovo ime.
Bio jednom jedan pa ga pitali kakva je situacija, a on odgovar'o Vehdo.
Bio jednom jedan pa vodio evidenciju o umrlim, a to mu nije bio pos'o.
Bio jednom jedan pa ga zvali Trafika.
Bio jednom jedan pa ga zvali Autobus.
Bio jednom jedan pa ga zvali Eči.
Bio jednom jedan pa ga zvali Felga.
Bio jednom jedan pa se bavio iznuđivanjem tuđih para.
Bio jednom jedan pa ga zvali As (k'o nekadašnje novine, sve znao šta se dešava po čaršiji).
Bio jednom jedan pa navij'o za Dinamo.
Bio jednom jedan pa bi zaviči Dirlidididi.
Bio jednom jedan pa im'o tzv bokser, pa mu i njega neko ukr'o.
A jedan bi stalno viko Ćuuuuuuuuuuuuj.
Bio jednom jedan pa ga zvali Sire.
Bio jednom jedan pa ga zvali Loše.
Bio jednom jedan pa ga zvali Đakaro.
Bio jednom jedan pa ga zvali Hakara.
Bio jednom jedan pa ga zvali Gingilo, a njemu se to nije dopadalo.
Bio jednom jedan pa ga zvali Šunjo.
Bio jednom jedan pa ga zvali Fičfirić.
Bio jednom jedan pa ga zvali Grmalj.
Bio jednom jedan pa ga zvali Mento, malo sporije kont'o.
Bio jednom jedan pa ga zvali Rega.
Bio jednom jedan pa ga zvali Bega.
Bio jednom jedan pa ga zvali Oskar.
Bio jednom jedan pa ga zvali Međed.
Bio jednom jedan pa mu bilo krivo kad mu reci Čenđu Fanđa.
Bio jednom jedan pa ga zvali Šumi (vozio brzo k'o Šumaher).
Opet jednog zvali Fanđo (vozio k'o biva k'o taj Fanđo).
Bio jednom jedan pa svima govorio o Hepeku.
Bio jednom jedan pa govorio Oblio ga leden znoj.
Bio jednom jedan pa mu kletva bila Ubio ga nije led.
Bio jednom jedan pa bi govorio Isti si k'o đed.
Bio jednom jedan pa kaziv'o o borbama na Sutjesci 1943. k'o da je sam bio u njima, a rođen 1965.
Bio jednom jedan razumio se u sve i svašta.
Eh, ima toga jošte, jašta.

Kenan Sarač

priredio:Kenan Sarač
fotografije: flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik/internet/screenshot
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

Fočanske tužne priče (13)

 

 

priredio:Kenan Sarač
fotografije:screenshot
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani

OBRAZOVNE USTANOVE U FOČI (nekada)

Jedna je istina:-Nije bilo Ustanove sa Muslimanskim – Bošnjačkim imenom. Ah, da bilo je tamo gdje je trebalo hrmbati, krampati, lopatati. Bila je to ORB “Šerif Lojo” Foča.
OBRAZOVNE USTANOVE U FOČI (nekada)
Osnovne škole
OŠ “Ivan Goran Kovačić” Foča
OŠ “Veselin Masleša” Foča
OŠ “Fočanska omladinska četa” Brod na Drini
OŠ “Sava Kovačević” Popov Most
OŠ “Vuk Karadžić” Ustikolina
OŠ “Nikola Maraković-Nina” Miljevina
OŠ “Braća Visocki” Godijeno i Slatina
OŠ “Branko Gagović” Čelebići

Srednje škole
Državna realna gimnazija Foča
Gimnazija “Dr Simo Milošević” Foča
Učiteljska škola “Ivo Lola Ribar” Foča
Medicinska škola Foča
Škola učenika u privredi “Nikola Tesla” Foča

Radnički univerzitet
Radnički univerzitet “Đuro Pucar – Stari” Foča

priredio:Kenan Sarač

fotografije:internet/screenshot

design:Kenan Sarač

oprema teksta:focanskidani