SIRENA – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 25.dio – KRAJ)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

SIRENA       (25)

Deseti dan u mjesecu, tačno u dvanaest sati, zajaukala je sirena, u dane i vrijeme kako je navijena. Dok je jaukala, začula se velika eksplozija iza Pilane, prema Drini. Zemlja je zadrhtala od detonacije.
Svi, i u Pilani, i u koloniji, potrčali su ne bi li se sklonili. I Vratilo je napustio svoje radno mjesto na kapiji. U stopu ga je pratio Mazalo i sve oko sebe slikao „Zenitom“, ne bili na ovom događaju zaradio. Svi su gledali u nebo, ali gore nije bila ni jedna „štuka“. Tada su stali, ne bi li došli sebi. Sve je trajalo kratko, ali i predugo za one koji su sa sirenom doživjeli i obrušavanje „štuka“ s visina, a bombama ih
„zalijevali kao da su crveni luk u bašti“, kako to kaže motorista Gavro. Kada je sve prošlo, mnogi su pili vode preko mašica. I u kući i u Pilani.
Niko ništa nije govorio, da šta ne zastrani. Neka ovo razbistri politika, govorili su, a onda će svoje dodavati.
U koloniji su vidjeli neke ljude u odijelima dok su ulazili Šabanu u kuću. Nisu imali šta vidjeti. U krevetu je ležao mršav i još crnji Šaban. Nagnuli su se nad njim, a on je gledao kroz njih. Nije ih vidio.
Ovakav, na samrti, napola od onog svijeta: Kako će to Šaban uraditi! Kada se smirilo, politika je rekla svoje: Eksplodirala je bomba velike razorne moći, zaostala iz proteklog rata.
Bilo je i drugo mišljenje. Kada sa napio u „Složnoj braći“, Generalni je ispalio:
– Bombu su tempirali nenaklonjeni elementi.

I narod je rekao svoje. Tražili su da Gerhard skine onu sirenu s fabričkog dimnjaka, da ih više ne podsjeća na Nijemce. To mu je bilo preče od „bombe velike razorne moći“ i „nenaklonjenih elemenata.“ Kada je Gerhard za ovo čuo, sklonio se na sigurno dok, ovo ne prođe. Nije htio skinuti švirenu, kako ju je on zvao. Sljedećeg mjeseca, kada se sve smirilo, tačno u dvanaest sati, desetog dana, jeknula je sirena sa fabričkog dimnjaka.
O ovome što se događalo niko nije pitao Kašma.
U posljednje vrijeme solo je ponavljao rečenicu: „Meni se primaklo, a i ovome se primiče – pa vidite“.

Sve što je bilo u koloniji, našlo se u Ćirovoj zadaćnici za pismeni iz srpskohrvatskog jezika. Sestra Sada je imala dvije sveske, pa mu je dala jednu za „pismeni“ u školi.

K   R  A  J

Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

OSKAR – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 24.dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

OSKAR     (24)

Jedne zime pao je veliki snijeg, u visinu mimo ljudi, a minusi do puno ispod nule. Kolonija pod snijegom, zaleđena, uokvirena bjelinom. Kao na razglednici. U šumi poviše kolonije pucalo drveće, a voda smrzla u cijevima.
Žene na fijakerima snijeg topile. Montažne kuće su mala brda u bijelom. Pale bi, da stariji nisu skidali snijeg drvenim lopatama s krovova, a djeca čistila ispred kuća. Škola ne radi. Djeca ostala u svojim kućama.

Kako se išlo od kuće do kuće? Jedni bi lopatama razbacivali snijeg ustranu, pravili prtinu. Prije lopatanja, s krovova svojih kuća sve bi se dogovorili, pa se znalo kuda prtiti. Tako bi prtili od kuće do kuće, a okolo visoki zidovi od snijega. Komšije bi se vidjele, ako bi se sreli, ili se prtine ukrštale. Na tim raskrsnicama pričali bi kako doći do drva. Radio „Mileva“ okrila da je vidjela Karagu, prtio put prema spiljama, onoj kosoj strani do Drine, a tu još je bilo drveća. Samo što je Mileva razotkrila Karagu, svi su se sa sjekirama spuštali Karaginom prtinom do same Drine. Karage nije bilo, beli ga je prtina smorila, pa se vratio kući.
Drveće se nije vidjelo, bile su to gomile snijega. Lopatama su opet pravili prtinu, ovaj put do drveća, pa ga rukama rastresali da otpadne snijeg. Grane i stabla bi sjekli, pa drva dijelili. Djeca bi ih, iscijepana, u velikim čohanim torbama nosila svojim kućama.

U duguljaste limene šporete koje su svi u koloniji zvali „fijakerima“, valjalo je stalno dodavati drva. Svi su bili u onoj glavnoj prostoriji, i po noći, a majke bi svu noć ložile vatru. Ono što bi domaćini cijeli dan

nacijepali na spiljama iznad Drine, za noć bi sagorjeli, a ostalo bi malo i za jutro. I opet sa sjekirama i lopatama do Drine. I tako dalje: iz dana u dan, a minusi nisu opadali.

Bez vunenih džempera i zimskih jakni nije se moglo napolje. I nakon tri dana, traktor je grtalicom pročistio put od kapije Pilane do kolonije, pa su „Maglićevci“ mogli na posao. Ovu akciju traktoristi su proširili i na sela. Bili su stali gateri bez radnika. Obustavljen je dovoz šumske oblovine, i kamonima i vozom. Drina se prvi put zaledila, pa trupci nisu mogli ni Drinom. Tek, Bog Jedini zna kako je radnicima bilo na Zelengori u šumskim katunima, u kojima su zimovali. Za utjehu su imali veliku burad u koja su ložili drva. U pilani na Brodu bilo je od ranije naslagane oblovine. Spašće i ovi munusi, a s njima i snijeg.
Prije ušća rijeke Bistrice u Drinu, iznad same rijeke, bila je je jedna omanja kafana, sklepana od dasaka i okoraka, prekrivena salonitom. Gazdu su svi zvali Kruško. Posljednjih decenija pio je samo rakiju od kruške, a uza se imao i „kruškovite prijatelje“. Samo bistra rakija, za njih nisu ni postojala obojena pića. Bistra ih rakija samo ozari, udari u lice, no pamet ne uzme. Tu je za njih svijet počinjao i tu se završavao.

S Kruškom su sklepali kafanu. Sav materijal dovukli su traktorom iz pilane: grede, daske i okorke, pa nisu trošili svojih para, a nisu ih ni imali. Sjekirama su tesali grede i daske, a njih pokovali sve klanfama.
I kada su završili, crvenom su kredom, na, sjekirom istesanoj, platici, napisali „Kod Kruška“. I ekserima je zakucali iznad vrata.
Šank, stolove i stolice, napravili su od šumske građe. Šporet od manjeg bureta za naftu. Pri dnu su izrezali otvor za vratanca i postavili ga na onisko željezno postolje s nogama. Sve ovo su oni uradili ranije, prije negoli je napadao veliki snijeg.

Kafana se brzo pročula po dobroj rakiji, ne samo od kruške. Odnekle, sa strane, dobivali su rakiju i od jabuke i sitnih šljiva. Kruško je bio krupan i zdrav, snažan, pedesetih godina, guste, crne kose. Niko nije znao kako je izganjao prijevremenu penziju. Kćerke mu se poudavale, a on ostao da živi sa svojom „starom“, kako ju je protokolarno zvao.

Kafana je uvijek bila puna, nikad nije bila bez rakijaša. Dolazili su odsvakle, pili po cijeli dan, izlazili i puzali do iznad rijeke i povraćali, pa groktali, pa opet povraćali, a onda bi se vraćali, kao da rakije više nema u njima, i krenuli ispočetka, cijele bogovetne noći, sve do jutra.

Tim rakijašima „majka rakija“ je istrošila i jetru i mozak, jedino su između ovih dasaka nalazili smiraj. Trebala im je ova tišina, s malim prozorima, bez velike svjetlosti, koja im nije ležala na srcu: a tama ih odmarala. Onome kome je rakija izgrizla organe, tiha, mala, mračna prostorija bila je terapija, bez koje nisu mogli zamisliti sutrašnji dan. A rakija ih bez milosti točila. A trebala im je da bi, prema njihovom umišljaju, ostali dostojanstveni i visoko dignute glava, dok ih ne bi povalila i stavila u bolesnički krevet, da se mnogi više i ne podignu. Ponekad bi neko tiho krenuo pjesmu, drugi bi je tiho prihvatali, ili su je znali, ili je ne znali, nije se u tome niko pitao, svako je za sebe pjevao, prema tekstu koji im je nadolazio, pa pjesmama nije bilo kraja. Nizale se jedna za drugom. Nisu marili da li to rakija iz njih pjeva ili pak oni.

Bilo je i lovačkih priča, koje su, čini se, na najbolji način pričane uz rakiju, a kada bi koji pričalac bio mnogo pod rakijom, ispale bi toliko lovačke, kao da su nastale u nekom nestvarnom svijetu: ništa od onog što je pričano ne bi se moglo dogoditi čak ni u snu, ali rakijaši ga ne bi prekidali. Možda i bi, da je tu priču počeo kada su bili trijezni, pa bi ga prekinuli, govoreći mu da „smanji ribu“, a ovako bila kakva priča godila je njihovim ušima, a da ga pri tom nisu ni slušali.

Samo što bi jedan pričao kako mu u bašti rastu velike tikve, da ih mora rezati testerom, drugi bi rekao da je u njega izrasla lubenica da je dva čovjeka ne mogu unijeti u kuću, a treći, da u njega na selu rastu tako mali paradajzi, da se jedva golim okom mogu vidjeti, i šta će on: kada bi pošao da ih bere, nosio bi stakleno povećalo. Kruško ovakve rasprave prekidao sa „hajd živjeli“, ili bi ih sve iznenadio viješću da je dobio novu rakiju od višnje, takvu kakve nema u ovim krajevima.
– Je li to lovačka? – neko bi upitao.
Kao da je očekivao ovo pitanje, Kruško bi ispod šanka izvukao litrenjak, a onda ga donio do prvog stola:
– Evo, neka svako sebi sipa, ovo kuća časti. Pa ko ima obraza, neka kaže.
– Bravo, Kruško! Svaka tebi čast! Živio stoćku i još koju godinu!
Zvaćemo te Višnjo – uzvikivao bi onaj koji bi sebi sipao.

Kada je napadao veliki snijeg, ni traga od kafane. Kafana se nije ni vidjela od snijega. Kako je Kruško došao do nje, to niko nije mogao znati, jer stanovao je podaleko, u selu Điđevo, a odozgo nije ni bilo prtine. Čim je došao, velikom, drvenom lopatom počistio je snijeg ispred ulaznih vrata, a onda prtio nizbdo do glavne ceste, kojom niko nije prošao. Onda se vratio i ušao u kafanu, sjeo za jedan sto, a ispred sebe stavio litar kruške, još ne skidajući tešku, kožnu, šofersku jaknu. Bilo mu je teško što je sam u kafani, pa je naginjao čašicu za čašicom, kolika mu je bila muka.

Nakon ko zna koje čaše neko otvori vrata, kada ono stari, omalehni Vejsil iz kolonije, sav od snijega, sam sobom isprtio jedan kilometar. Ne prođe mnogo, kad uđe Sakson, starac, inžinjer u penziji, volio pleh muziku, a nju mu je posljednjih godina skroz naskroz zamijenila rakija. Strovali se na stolicu do njih dvojice, čim sjede Kruško mu nasu „krušku“. Tamam što se pojadiše na snijeg, kad, eto ti još trojice rakijaša. Svi su stanovali iznad prodavnice mješovitom robom. Za čizme su pričvrstili široke daske, pa su hodali po površini snijega. I to ih je spasilo. Dok su odvezivali daske, Kruško dobaci:
– Ovaj izum ću prenijeti i ostalim rakijašima! Reći ću im: dođite, a ne kroz snijeg: nego preko njega.

Kada sjedoše, bilo ih je šesterica oko stola, Kruško ih uputi:
– Ostanite u tim šoferskim kožnjacima i bundama. Znajte da nemamo drva.
Kao po dogovoru, uđe još jedan na vrata. Na sebi unese smet snijega. Čim uđe, nakloni se do zemlje:
– Snijeg i rakija idu zajedno!
Svi skočiše na noge da ga pozdrave. Ovaj gost ih je iznenadio. Bila je rijetkost da on navrati, iako su znali da je veliki rakijaš, ali otkud po ovome snijegu! Još ostario, prevršio osamdesetu. Uglas zavikaše:
– Otkud tebe, Osko, po ovom snijegu i minusima. Nisi traktor da se probiješ – dobaci mu Kruško.

Dok je Kruško govorio, Oskar je skinuo dugi, stari talijanski šinjel, kome je davno istekao rok trajanja, a ostao u onome svome, a skoro raspadnutom, crnom kaputu, koji se po tome u potpunosti slagao sa onim šinjelom, a ispod se vidjela šarena, toplija košulja. Svi opet zagalamiše:
– Šta skidaš šinjel, na tebi kamenje nosili! Napolju je minus
dvadeset i osam! Jesi li pri sebi, obuci to dok se nisi zaledio ko onaj naš šporet. U nama je sve što imamo, to je rakija, a drva nemamo.

Oskar ih ne posluša, dugi kaput presamiti preko naslonjača stolice drugog stola, a onda oboje donese do onog oko koga su se okupili i sjede; nije se obazirao na hladnoću. Čim zasjede, Kruško mu nasu čašu rakije, govoreći:
– Osko, da se zgriješ, naj rakije od višnje.
Osko će:
– Da je od govana, meni je dobra! Ona obojena su otrov!
– Snijeg i studen, kod rakije, ne mogu ti ništa.
– Šta će mi? Još nije bilo zime, a da sam ozebo. Sada sam prošo
četiri kalometra od Foče, ovom drugom stranom, pored Luka, sve odozgo po snijegu. Brzo sam gabeljo, da sam stao, propo bi, da se i ne vidim. Mogo me snijeg zatrpati. Ali, neće grom u koprivu, pa ni Osko pod snijeg.

Iako ih je grijala rakija, kako se dan kratio, a večer nadolazila, studen je sve više ledila svaki kutak ove kafane, da su se sve više skupljali u se, samo Oskar, iako bez šinjela, na hladnoći se nije skupljao. Znao je pijan noć provesti u nekom jarku, pored ceste, ili u nekoj pećini, kojih je bilo posvuda: ako mu se nije išlo do gazde Slavka, kod koga je radio i živio, daleko na Barakovcu. Na minusima bi hrkao u nekom jarku, a iz nosa mu je virila ledenica.

Kao i uvijek, bio je u svim pričama; onakav kakav je trebao ovoj okolini; slobodan i drukčiji, bez ikavih okova, a dobar „ko hljeb“, kome su se svi mogli popeti na glavu i tu su mogli ostati i širiti se koliko im je volja.
Pili su i šutjeli, neki su počeli drhtati od hladnoće. Već bi neki krenuli kući, ali ih sramota da prvi ustanu i napuste rakijaško društvo. Svu tu čamotinju razbio je Oskar, kolačajući očima i govoreći:
– Šta vam je? Zima nije smrt! Ja sam se u ovo doba kupo u Ćehotini.

Onda ustade na noge:
– Evo, saću se okupati i u Bistrici.
Svima oči živnuše kad čuše Oskara, znali su da se svake zime kupao u Ćehotini. Sav bi se svijet okupio.
– Na moju dušu, Oskar će se kupati u Bistrici! Jel de, Oskar? – upitaće nezainteresirano starac Vejsil.
– Ne benavite, kakvo kupanje na minus dvadeset i osam stepeni!- dobaci neko, brinući se za Oskovo zdravlje.
– Ako hoće, neka se kupa – drugi će.
– Šta vam je, je li Bog s vama? – kaza jedan od one trojice, najmanji od onih što posljednji dođoše. Svu ovu priču prekide Kruško, on je znao ono što su i oni, samo se toga nisu sjetili. Kaza im:
– Znam ja što Osko hoće da se kupa. Zato što je Bistrica zaleđena,
pa to ne može biti. Idi se ti, Osko, junači na drugom mjestu, nemoj se pred nama razasipati!

Kada ovo ču, Oskar naglo ustade, dižući ruke uvis. Glasno kaza:
– Razbit ću led i kupati se!
– Baš hoš? – Vejsil će.
– Hošu – odgovori mu Oskar njegovim jezikom, ne sjedajući i ne spuštajući ruke.
– Kako ćeš ga razbiti! To je glupost – na to će Kruško.
– Nije mi prvi put. Ti ćeš mi Kruško dati macolu: na jednom
mjestu razbijem led, da mogu ući u Bistricu, i razbiću led dvadeset koraka ispod, pa tamo izađem.
– Ti ćeš roniti!? – zagalami Kruško – bogami Osko, ti si za ludnice.
Ako i tamo imaju lijeka za tebe. Okani se kupanja, Oskanijo! Ko zna hoš li izroniti?
– Daj macolu, Kruško – Oskar će.
– Baš hoš – opet će Vejsil.
– Hošu, daj macolu, pa idemo.

Izađoše polahko. Kruško je nosio macolu. Spuštali su se niz strminu do Bistrice. Lopatama su razgrtali snijeg. Ispred svih je išao Oskar u talijanskom šinjelu koji je ostavljao tragove po snijegu oko njegovih nogu. Oskaru se žurilo da se pokaže.

Studen se svima uvlačila u kosti, da su drhtali kao prut. Ostarjeli Vejsil bio je posljednji, njega je starog skroz uhvatila rakija, pa se za njima teturao. Ali je htio da vidi i ovo čudo. Pa neka umre, tako je u sebi mislio.

Kada dođoše do Bistrice, svi zastadoše, a Osko od Kruška uze macolu i po ledu, korak po korak, u cokulama, krenu prema sredini Bistrice. Kada dođe, zamahnu macolom, ali se ona odbi, koliko je led bio pun i jedar. Osko opet udari, pa opet, i još koji put. I led popusti. Oskar ga probi. Napravi se rupa, kroz koju poče istjecati Bistrica. Sad macolom poče širiti rupu, dok ne bi na oko pola metra, da se može prvo nogama spustiti.
Onda, izbroja dvadeset koraka ispod, pa opet poče udarati macolom, kao da u ledu reže obrvu, pa zatim joj s nekoliko udaraca otvori oko: Bistrica ga pogleda i bistre suze niz led potekoše. Osko nabrzinu skide šinjel, zatim onaj drugi kratki kaput, zatim košulju, a onda i suknene pantalone. Osta samo u dugim gaćama i žućkastoj potkošulji. I takav, vrati se nazad, dvadeset koraka do one prve rupe. Macolu je ostavio dolje, sa strane, sa odjećom, gdje ih Bistrica nije mogla dohvatiti.

Kruško i ona peterica, zvjerali su ne vjerujući svojim očima. Iako su bili pijani, ova slika ih je skroz otrijeznila. Nisu vjerovali ovome što vide, kao da su u nekom snu, ali ne bi da ga prekidaju. Nisu ni treptali, samo da sve vide. Sve im je ovo ličilo na mađiju.

Oskar, u dugim gaćama i potkošulji sjeo je na led, s nogama u rupi. Naslonio se na ruke, a onda se polahko spuštao u Bistricu i nestao. Ovi na obali se ukočiše. Kao po komandi okrenuše glavu ispod, prema drugoj rupi. I čekali. Sekunde kao vječnost.
– Majko moja, što ga pustismo! – jeknu ostarjeli Vejsil – bit će da smo mi krivi, ako ne izroni. Oskara ne bi, a oni na obali se nisu micali. Htjeli bi da siđu na led, da pomognu Oskaru, ali ih noge nisu slušale: ukočene, kao i njihove misli.

I odjednom, izroniše ruke Oskarove, s rukama na ledu, podiže se na njih, i kao pastrmka kad lovi mušicu, izbaci se iz ledne vode na led.
Kruško ne mogaše, a da ne uzvikne:
– Sastavi ga, Oskoooo!

I Osko ga sastavi. Spoji bradu s nosom, okrećući se prema njima. Onda brzo, dok se Bistrica slijevala s njega, skide potkošlju i duge, gaće, pa onako gol, gurnu ih pod led, pa poče oblačiti pantalone, košulju, kaput, i na kraju šinjel. Kada ovo završi, ponese macolu prema rakijašima.

Šutjeli su dok su se vraćali prtinom. Niko da ijednu riječ progovori. Još ne vjeruju u ono što su vidjeli.

Jedno stablo je puklo, pa je Oskar za sobom povukao veliku, otpalu grančinu, a onda su je zajedno uvukli u kafanu. Njih šesterica su je lomila rukama i odozgo, skinuvši poklopac bureta, gurali izlomljene grančice u šporet, a stari Vejsil je pri dnu otvorio vrata, nabacao starih novina i potpalio. Za to vrijeme, Oskar je sjedio za stolom i otpuhivao. Samo je rekao:
– Kruško, stavi litrenjak kruške preda me, oni će šporet nahajcati.

Tako je i bilo. Njih dvojica su pili, a kada se vatra razgorila, posjedaše i drugi rakijaši. Oskar je „krušku“ pio „iz ruke u ruku“, sve naiskap, jednu za drugom. Nakon šeste čaše, Kruško ga upita:
– Dugo te nije bilo.
– Brojao sam korake. Hodao sam pognut po dnu Bistrice, nisam ronio. Kad bi se uspravio, udario bih glavom o led.

Kruško ode u jednu malu sobu iza šanka i na papiru donese izrezane komade suhog mesa i stavi ih pred Oskara:
– Ovo je nagrada kuće za ovo što si učinio.
Oskar je halapljivo trpao u usta komade suhog mesa, a zalijevao ih „kruškom“.
Trebalo je vremena da ih šporet dotakne. Mrak se sve više hvatao, gustoćom rijedio dnevnu svjetlost. Upalili su lampu na zidu. Vejsil smrzlom rukom zadiže staklo, a onda šibicom pripali pamučni fitilj, koji je u donjem dijelu umočen u gas. Napokon, sve ih lampa obasja. Grančice u šporetu pucketale, ali je trebalo dugo vremena da ih zgrije.
Neki od njih su drhtali, ozebli na Bistrici, a Oskar se znojio od kruške.

Izjutra, svi su se budili, svako na svom stolu. Rastezali su se. Samo je Oskar i dalje držao glavu u rukama na stolu. Kad su mu podigli glavu, iz usta su mu virili veliki komadi suhog mesa. Nije imao zuba, pa je gutao nesažvakano meso.

Oskar se umalo nije udavio gutajući velike komade suhog mesa, no opet nikoga od njih nije budio da ga udarcem u leđa vrati u život.

Oskar Kuštek živio je u dva izdanja. U prvom je bio Trijezni, u drugom Pijani. Kada bi se ova dvojica sudarila na putu, ne bi se prepoznali. Ako bi išli jedan prema drugom, ovaj drugi, zbog svog obrazovanja i školskog odgoja bijegao bi od ovog prvog. Pijani bi vidio, samo bi rekao za Trijeznim, da ga ovaj čuje: „Škola nije za takve“. A kada bi Trijezni uzmakao, promrljao bi: „Ni njemu nije lako!“
Strojar Gerhard, rođeni Nijemac, nakon rata, onog Drugog, nije se vratio u svoju domovinu, sreo je na putu Pijanog. Vraćao mu je knjigu
„Nebo ne zna za miljenike“, njemačkog pisca Erih Marije Remarka, koju mu je Trijezni, sedam dana ranije, donio iz svoje biblioteke. Prije toga, Gerhard ga je u parku, gdje su se sreli, uvjeravao u ispravnost jednog Remarkova citata, izgovarajući ga naglas, onako kako mu je to dozvoljavao „njegov“ srpkohrvatski jezik: „Što više ti voljela sebe, ti manje vrijedila“. Trijezni se oštro suprotstavio ovoj Remarkovoj misli, govoreći: „Koliko sebe voliš, toliko vrijediš.“ I kada je pročitao ovu knjigu, na veliku žalost Trijeznog, Gerhard je još više bio uvjeren u ispravnost onog Remarkovog citata.
I ponio je knjigu da je vrati Oskaru. Slučaj je htio da u Aladžanskom parku sretne Pijanog, a da ne vidi da je ovaj pijan: razdrljena košulja i pantalone koje su se vukle po zemlji nisu mu ništa govorili. Zato mu se i svidjelo ono što je rekao Remark. Kad su se sreli, Pijani ga nije prepoznao, htio je proći pored njega. Gerhard, kada je vidio da će ga zaobići, stao je pred njega, pružajući mu knjigu, govoreći: „Evo, tvoja knjiga. Ti što manje sebe voljela, ti više vrijedila.“ Blago se nasmijao, gledajući u Pijanog, da vidi šta će mu on reći. Pijani zastao, pogledao ga u čudu, otkud ovaj pred njega, još mu nudi neku knjigu. Samo je rekao: „Ni tebi nije lako.“

Zaobišao ga je, kao neki stub, da ne udari u njega.

Gerhard je knjigu vraćao pogrešnom čovjeku, ovo nije bila knjiga Pijanog. Knjigu mu je dao Trijezni, njemu je valja ivratiti.

Oskar Kuštek je odrastao u sirotištu. S djecom iz sirotišta završio je četiri razreda osnovne škole. Bistrog i nadarenog, primili ga u Građansku školu, koja je bila u rangu niže realne gimnazije, a trajala tri godine. U njoj su se školovali kadrovi za privredni i društveni razvoj. Tako je pisalo u publikaciji ove škole.

Dođe rat. Oskar sa školskom torbom, preda njega ispade momak, lijep, Bože sačuvaj!, kako pjesma kaže: momak visan, lijep ko pisan. Od trave do glave: srbijanski kožni opanci, s kljunom, oputom izvezeni; hodom jelen, duga kosa, šajkača s kokardom iza pasa. Na njemu sve kao saljeveno, čak i duga kama iza pojasa mu paše: prelijep da ubija. Začaran, Oskar u njega blene, nikako da ga se nagleda. I ne gledajući ga, vojnik razminu. Napojen ljepotom, u ekstazi se za njim okrenu.
Bog dade, kao da je iz zemlje nikla, kao u susret ide Sejdefa!
Lomna u struku, vita, iz duga vrata joj nikla kita cvijeća, u šamiji s kericama. Čuvena ljepotica, tako lijepa, da su žene, prvi put videći je, odmahivale glavom, čisto žaleći je, kao: džennetska hurija, uvehnuće sa svoje ljepote, jer se spram nje neće naći parca. Takvom je i pjesma pamti. Sakupe se momci u večeri rane, pa kad vince udari u lice, krenu ganutljivo pjesmu, da ubija: Sejdefu majka budila. I koliko god horski pjevali, svaki je u mislima pjevao svoju pjesmu, solo, snatreći kako joj pjeva pod pendžerom, ili, još bolje, na uho; a možda se neko i umisli, usta na usta da joj pjeva, bludi, svaki za se, da joj je „prvo gledanje“.

Varaju se žene: ljepota na ljepotu! stvoreni jedno za drugo. No vojnik, mimo nje. Onda se, kao prenut iza sna, nekako kao u kolu, na jednoj nozi se okrenu: lijevom joj rukom pokri oči, kao u igri: pogodi ko sam? A onda, desnom, kao gudalom preko struna, prevlači kamom preko glasnih žica, da se baš ništa ne oglasi – ni glaska. Tek, zadrhta, kao slomljen cvijet, glava joj klonu, a ruke joj: dvije bijele golubice, na čas zalepršaše u zraku, zatim su slomljena krila, stežu se u šake, kao da se hvata za zrak, a njega ponestaje. Do zraka, nikako da dođe, a on joj je najpotrebniji: za krik, ponajprije. Pa kao drinsku pastrmku, čija ti krljušt od srebra, tek okrznuta sunčevom zrakom, očinji vid biserom sažiže, cijelu drhat je prođe – i onda se smiri.

Nigdje to nije bolje napisano kao u djelu Sonata No 12 Minor Op. 3.

Oskar bi se zakleo da je vidio kad ona pusti dušu; ne samo taj tren, već i njezinu čistu dušu: kao išta bijelu golubicu, kako se u nebo diže.

Skamenjen, još se ne miče s mjesta. Vojnik, kao da ga sad tek vidi, vraća se prema njemu. E, ovdje se priča u različite rukavce grana. Pametne knjige, govoreći o sublimaciji, govore o nekoj vrsti estetskog uživanja koje je mračno, asocijalno, amoralno, i kako su najveći estetski doživljaji vezani za osjećaj životne ugroženosti. To zovu katarzom: užas i samilost, istovremeno. Ono kroz šta prolazi Oskar filozofi zovu „mrakom proživljenog trenutka“, „izostajanjem iz sebe“, kad se sviješću nije na visini proživljenog. Sam Bog zna šta bi Oskar na ovo njihovo rekao! Možda ništa, a možda: Ni njima nije lako.

Po jednima, bio je beznačajan, tek krpa da se nož od krvi otre, jer on silniku nije bio spram noža. Jedni pominju sudbinu, prst Božiji…
Najneuvjerljiviji su oni koji misle kako se htio riješiti svjedoka. Prvo, po vojniku, to nije zločin, momak je samo svojski radio posao. Drugo, avgust je 1942., kome je to tada on mogao svjedočiti i u čije uho uliti glas? Zna se ko je tada u Foči držao vlast i da nije preteklo nijedno nesrpsko uho.
Možda ima najviše istine u onoj Vejsilovoj: Nije ga doklao, jer je vojniku sinulo u glavu da dječaku ne piše na čelu koja je vjera. I gdje drugo provjeriti doli međ nogama. Skida mu gaće, kadli ono dolje: udna kapica! U, majkumu!
Mladi vojnik, Bog zna s koje je vode, nije mogao znati da s one strane Drine nisu svi Turci. Ima i Hrvata. Greškom je Oskar preživio i ostao samo naklan. „A da mu je našao golu glavicu, ne bi se nanoso glave!, Vejsil bi cirkuzio.

Oskar se probudio u talijanskom stacionaru. Talijani su ga spasili. Izišao je u talijanskom šinjelu sa razrezanom vilicom, pa je mogao sastaviti bradu s nosom. Vrat mu je dugo bio u gipsanoj obujmici.

Nakon rata, Oskar je bio u najmu kod bogatog stočara na Velečevu, podalje od grada. Čuvao mu krave i raznosio mlijeko. Uvijek čist i uredan, razgovoran, dostojanstven, a znalo se i da je obrazovan, pa su ga ukućani u pojedinim gradskim četvrtima zvali u kuću da im podučava djecu. Sva djeca uz Oskara bila su dobri učenici.

Prolazile su godine, a Oskar je zalazio u kafane i trošio honorar od učenja djece. Kada bi potrošio, drugi bi mu zvali piće. Tako se rađao Pijani, a sve manje je bio Trijezni, kako bi na kraju, slika Trijeznog izblijedjela, ostao je samo Pijani. Ovog je trebao narod da mu razbija čamotinju. Pijanog su hranili pekari, rakiju mu zvao narod. Pijani i narod su se toliko srodili, kao šipka i bubanj. Pijani je bio bubanj. Bogati stočar nije htio Pijanog, pa je Pijani spavao u kanalu, hrkao u noći, prekriven snijegom. Zdrav ko drijen, govorio je narod. Odnekle bi izvukao talijanski šinjel, onaj iz stacionara, i hodao u njemu po minusima.

Mazalo jednom u bifeu „Ćehotina“ iz kožne torbe izvukao veliku fotografiju učenika Građanske škole i pokazao je Pijanom, prstom upirući u mladog Oskara. Pijani je dugo gledao učenike. Mladog Oskara je polio pivom. I bacio fotografiju pod sto. Zatim je ustao i fotografiju Gazio nogama.
– Ja više znam od njih – rekao je Pijani i nastavio – oni od sebe
ne vide ništa okolo. Sami sebi zaklanjaju svijet. Zato i jesu mrtvaci, a ja sam živ. Ni njima nije lako.
Fotograf Mazalo i svi okolo su zanijemili. Pijani je nastavio: „On znaju samo za sebe, a ja za cijeli narod. I mene zna narod. Oni znaju račun i zemljopis, a ne znaju otkuda meni ovolika brazda na vratu, pa mogu sastaviti bradu sa nosom, ni otkud meni talijanski šinjel.

Službeno zabranjena, šaptom prepričavana, iza zatvorenih vrata, s prstom na ustima, djeca od užasa u neznan da ne padaju, sve do Dedijerovog „Genocida“1990., povijest ovog kraja u jednom potezu urezana je na licu Oskarovom i on je tu knjigu nosio javno i otvorenu na najcrnjoj strani, unosio ljudima, s prkosom, u oči, da čitaju i pamte i oni nevični slovu: slovo nožem rezano kao u kamenu, govori svojim nijemim vriskom. Da bi se ono ispisalo, za to nije potrebno biti pismen, već samo poslušan. Dosta je biti borac za otadžbinu i slušati što pismeni kažu.
Sastavljajući bradu s nosom, kao brnjicu preko usta, da li je time htio nešto više da kaže? Čini se, sve je to maska iza koje se drugo krije – a on najbolje zna. Možda da nam se naruga, da nam pokaže našu brnjicu na ustima. Ili, možda: To što vi mukom mučite, ja vrištim do neba svojim licem? Ili: bratstvo i jedinstvo je optimizam dekretom naređen, monumentalni nadgrobni spomenik nad pokopanim sjećanjem?

Oskar je sahranjen u katoličkom groblju. Zapravo, Pijani je sahranjen u katoličkom groblju. Njega narod pamti. Trijeznog se niko i ne sjeća. U tom su groblju, iznad visoke, vlažne travuljine, velike nadgrobne mermerne ploče, sa uglačanim slikama, uglednih familija Koderman,
Košir, Vetrih, Huđec. Velike, mermerne ploče podigle su im familije, potomci umrlih.

Oskarova ploča je betonska, trideset centi u visinu, šezdeset u širinu. Ne vidi se od trave, dok se ne pokosi. Ploču će vidjeti onaj ko slučajno zapne nogom, pa se sagne da vidi o šta je zapeo.
Ploča ubodena u zemlju. Grob davno potonuo. Na ploči, samo: Kuštek
Oskar Spomenik podiže narod.
Ko će drugi. Pijani nije imao nikog. Samo narod. Ispod ploče litrenjak. „Kruškovača“.
Nakon godinu dana, posjetiše ga oni rakijaši, ubodoše mu dublje ploču u zemlju.

„Kruške“ u staklenoj flaši bilo je dopola. Nije vjerovati Pijanom.
Ili njima.

Na groblju, jednom od ljubitelja „kruške“ džep kaputa, kaput potegao do zemlje. Ovaj iz džepa izvuče flašu i strane se kaputa izjednačiše. Ili vidi ili priviđa! Uze Pijanom onu flašu i dopuni.

Pijani bi mu rekao: Ni tebi nije lako.
Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

DUŠO, ŽURIM JA – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 23.dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

DUŠO, ŽURIM JA    (23)

Hamdija iz Zebine Šume puno je radio i bio dobar čovjek. To su o njemu drugi govorili. “Živim sa ženom Dikom, s devetero djece, četiriju sinkova i pet šćeri”, on je govorio. Znali su ga nadaleko, najviše se o njemu pričalo ispod ovog sela, u obližnjem malehnom mjestu Ustikolina, kroz koje prolazi glavna cesta, a s jedne i s druge strane kahvane, gdje se o svakome sve znalo i pričalo, pa i o Hamdiji. O dobroti njegovoj i onome kako je radio, i kakav je još bio, puno se moglo čuti i u obližnjem gradu Foči, od njenih mahalaša, besposličara, seljaka, od imućnih domaćina i trgovaca, a i običnog svijeta. Najviše u Brodu na Drini, gdje je godinama radio, kod stanovnika ove radničke kolonije i radnika Pilane. I tako: i malo i veliko, razglabali su o njemu.
Čudili se Hamdiji. Kako svukud stiže. Otkuda mu vrijeme i snaga? A malehan i sitan. Radi kao tri čovjeka. Ne možeš ga natovariti, koliko taj može ponijeti, a nekamoli koliko može raditi, čulo se u narodu. U poslu je čim svane, pa dok ne zamrkne, govorili su Mujo i Magbula, kada im je Hamdija za dva dana iscijepao pro sedam kubika bukovih ćutuka, koje su mu na „dajcu“, terenskom kamionu, po noći, krijući, pilanski radnici dovukli sa šumskog radilišta „Zelengora“. I tri kubika rezane oblovine iz Pilane.
Kako je izgledao Hamdija iz Zebine Šume? Baš kao Čarli Čaplin, engleski glumac i reditelj, iz onih vremena prvih nijemih crno-bijelih filmova, kad je film govorio jezikom gluhonijemih, svaka riječ morala biti iskazana slikom. Malehan i okretan, kao zvrk, u ramenima uzak, u kukovima širok, pa se sužavao od kukova prema ramenima. Kad bi išao, gegao se od pasa prema gore. Samo im kosa nije bila ista. Kod Čaplina je bila kao busen na glavi, a kod Hamdije bilo je malo kose na čelu. A ono karakterno, u odjeći, bilo im je isto. Obojica su nosili uske kapute, široke hlače i prevelike cipele. Za razliku od Čaplina, kod Hamdije, pohabani kaput, a cipele su bile one teretne, bosanske cokule, od tvrde kože, sa debelim, gumenim đonom, koje je za njega, po narudžbi, skrojio fočanski obućar Fako, da su se, kao takve, mogle nositi brdovitim i kamenitim i kaljavim putom, dok bi se uspinjao od Ustikoline prema Zebinoj Šumi. Razlikovali su se oni još po jednom. Čaplin je tek glumio živote drugih, a Hamdija je živio svoju ulogu.
Hamdija je bio okretniji od Čaplina iz filmova. “Kao zvrk”, kako se za njega ponavljalo u narodu. Ono što samo pomisliš, Hamdija skoči, i u trenu uradi. Brzo je mislio, malo govorio, kako bi što više uradio.
Samo bi žmirkao očima oko sebe da šta ne zaboravi, da ne “moradne” ponovo raditi.
I još ima o Hamdiji. Osim što je mogao raditi kao tri čovjeka, mogao je i pojesti kao tri čovjeka, a da se to na njemu nije vidjelo. Kad bi se pogađao, tražio je da mu se u nadnicu uračuna hrana, a onako malehan i žgoljav, “ni šeset kila žive vage”, reklo bi se tako u narodu. Znajući koliko može pojesti, i žene domaćina bi mu iznosile puno svakojake hrane, što bi bilo dovoljno za jednu familiju, Hamdija bi sve to pojeo, dok bi se odmarao. A što mu se hrana nije primala? Sve što taj pojede, sve što sruči u se, ko gorivo u mašinu, otišlo bi na cijepanje drva ili na kopanje zemlje. Ostao bi onaj žgoljavac, okretni zvrk. Uvijek ozbiljan, od malo riječi i oprezan s ljudima. Samo se smijao kada bi se djeca iz škole okupila oko njega. Kao da je čudo, vrtjela se okolo da ga vide sa svih strana. I svašta ga pitala, a on kratko, u jednom slogu, odgovarao: Ja! Ja! Ja! Nije ni znao šta ga pitaju. Kad to Hamdija izdrži, ostavljao bi sjekiru i odlazio u slastičarnu kod Fejza. Djeca bi ga čekala, znala su gdje ide. Vraćao se s fišecima duguljastih, bijelih bombona, s

crvenim, spiralnim prugama. Svakom djetetu davao bi po jedan fišek. I onako, tek da se šta kaže, kroz smijeh bi:
– Evo, poslo vam Fejzo. Friške bobe u fišeku.
Djeca se smijala. Znala su da je to od Hamdije. Kakav Fejzo? Jednom su mu ostala tri fišeka, a on ih je dao najmlađem i najmanjem iz prvog razreda:
– Dušo, tebi … tri fišeka. Znam ja … u tebe su sve gole petice. Tebi ovo od Hamdije.

Onda bi ih požurivao, neka idu, da može raditi. Djeca bi ga bezvoljno napuštala. Hamdija je morao cijepati drva.
Sav alat bio je sa njim: u velikim torbama od grubog sukna, visio o njemu i sprijeda i otpozadi. Gegao se putem kao pokretna radionica. Ako bi torbe gdjegod spustio, tamo gdje su bili ljudi, bile su mu stalno na oku. On se od njih nije odvajao. Kod Ciganina Eka, koji je iznad Pazarišta držao kovačku radnju, Hamdija je naručio krampu, koja nije smjela težiti ispod pet kilograma. To je bila najteža krampa u srezu.
Kod Hamdije se sve znalo. Sve je radu prilagođavao. Jednim jedinim zamahom teške krampe mogao je otkopati zemlje koliko i ašovom, kada bi ga tri puta zabadao nogom. Kovač Eko mu napravio i sjekiru, ništa lakšu od krampe, kako je to htio Hamdija. Od siline sjekire mu, svaki ćutuk je popuštao, koliko god bila jedra bukovina. Ako bi bilo puno kvrga, Hamdija je imao četiri željezna klina, u četiri težine i veličine, što mu ih je Eko iskovao, i oni najkvrgaviji bi popuštali. Sve u svemu, ćutuci se nisu mogli naduravati s Hamdijom. Eko mu je skovao i laku pilu sa oštrim zubima: drven okvir, mogao se drvenim šarafima zatezati i popuštati; a lahka, mogla se nositi na ramenu. Alat je bio baš onakav kako je Hamdija nacrtao u svojoj glavi, a kovač Eko bi svaku njegovu zamisao ostvario u gvožđu. Sav alat bio je na njemu, u torbama, kud god bi se okreno. Nije se odvajao od njega. U rukama mu je bio život.

Jednom je cijepao bukove ćutuke u radničkoj koloniji kod električara Muja i njegove žene, vrijedne domaćice, Magbule. Pun kamion ćutuka pilanski radnici istovarili su iz terenskog kamiona, koje su nakupili na šumskim radilištima Zelengore. Za nepun sahat, iza kuće, tu do bašče, ispred njih je izraslo veliko brdo ćutuka, poravnano sa krovom duge prizemne kuće u kojoj je bilo osam stanova. Svi su izišli iz prizemnih stanova i čudili se što će Muju toliko drva. Onaj moj dugi fijaker sva ova drva će pojesti kad se bude ložilo i danju i noću, govorio je Mujo. Čim krenu oni silni minusi, valja nam grijati i sobu za spavanje, kako bismo zaspali, govorio im je Mujo, a oni to znali i bez njega.
Dolazi Hamdija pod teretom svojih torbi. S Mujom se brzo našao, u dvije riječi: Hrana – dok radi; a pare, čim iscijepa ćutuke. Pa onda je skinuo torbe sa sebe. Iz najveće torbe izvadio sjekiru, a pored nje, na zemlji, poredao klinove po težini. Iz brda je izvadio najveći ćutuk i sjeo na njega da se odmori, a još nije počeo ni raditi. Šutio, gleda preda se, a okupljeni stanari su ga pogledima ispitivali. I oni šutjeli. Žao im ga, onako malehna i mršava, kao da je urastao u zemlju, dok su ga gledali pored velikog brda ćutuka. A Hamdija sjedi na plitkoj skemliji, samo šuti i gleda u zemlju. I jedan od stanara, ne mogavši više izdurati, gledajući ga onako malog kraj velikog brda, kazaće:
– Hamdija, neka ti je veliki Bog na pomoći. Hamdija, ne dižući glavu, odgovori:
– Jašta! Jašta! On je pomoć svom Hamdiji. I Mujo će im na to reći:
– Hajmo kućama… Nek Hamdija radi.
Svi se raziđoše. Ostade sam Hamdija. I brdo ćutuka. Pa nakon što posjedi, Hamdija ustade, odabra dva povelika panja, na njih nareda više ćutuka, uze sjekiru, kao pero, diže je uvis, a onda snažno spusti na prvi ćutuk. Prepolovi ga iz prvog zamaha, a onda je dijelove bez

zamaha cijepao. Sve se ponavljalo, brže i brže. Kao da se zagrijavao za pravi posao. One kvrgave bi odmjeravao, u njih zabijao željezne klinove, a onda bi ih sjekirom bez otpora prepolovio. Ni na jednom ćutuku nije gubio vrijeme. Iz sata u sat cijepanje postajaše pokretna traka koja se kretala sve brže, bez trunke zastoja. U mašinu, eto u šta se pretvori taj malehni, mršavi Hamdija. I stanari virili kroz prozore svojih spavaćih soba, čudeći se onome što vide. Vidjeli su Hamdiju, kako zamahuje, iscijepana drva rastu na gomili, a klinovima razbija kvržine u šali, a to sve se brzo ponavljalo, kao da tome nema kraja, da su svi na prozorima ostajali zabezeknuti. Odlazili bi s prozora, izlazili u koloniju i pričali šta su vidjeli, pa željni čudesa, opet se vraćali na prozor. Vidjeli su da se brdo ćutuka topi, a iscijepano brdo sve veće.
Za to vrijeme Mujo je brzo sišao nizbrdo prema Drini, do ćumeza, sklepana od dasaka, na spiljama, u kojem su on i žena mu Magbula uzgajali kokoši. Uhvatio je najveću kokoš, za Hamdiju, i s njom u bašču na cjepalo. Magbula je već na fijakeru, u rerni, ispekla veliku tepsiju pite krompiruše, zgotovila čorbu od buranije i tarhana-supu. Krompir i buranija iz Magbuline bašče. U velikoj tepsiji ispekla je kokoš. Sve iznijeli i posložili na okorke iza gomile iscijepanih drva, a da nisu ometali Hamdiju. Ničim nije dao znaka da ih je vidio, ma ni habera! Vidio je samo ćutuke, sjekiru. Predvečer, Magbula došla po suđe. Čudila se, u njima ništa nije bilo. Hamdija je opet nije ni vidio. A šta je vidio, u šta je gledao, samo on zna.
Magbula je napravila slatku pitu od jabuka. Isturila je tepsiju na prozor da se pita ohladi. Htjela je sina i kćer iznenaditi nečim slatkim, kada dođu iz škole. Ne prođe dugo, začu se Hamdija:
– Magbula, de mi malo hljeba da ovo safta potarem!
Hamdija je pojeo svu pitu od jabuka. Mislio je da je i ovo za njega. Oturi sjekiru, i ne uzme kašiku: nego sve rukama, pa prste poliže.
Mujo je iz spavaće sobe spustio kablo sa sijalicom i pričvrstio ga iznad prozora. Kada je pao mrak, sijalica je obasjavala Hamdiju i

ćutuke. Mujo je čitao misli Hamdijine, koji je cijepao drva dokasno, do iza ponoći; komšije se nisu bunile. A onda je sav alat pokupio u torbe, donio ga s druge strane kuće na klupu na verandi i pored njeg zaspao. Čim su pod spiljama u ćumezima pijevci zoru zakukurijekali, čula se i sjekira. Sve slabije i slabije. Bila je nedjelja, svi stanari su nahrupili na prozore. Imali su šta vidjeti. Veliku gomilu iscijepanih drva, da je visinom bila ravna krovu njihove duge kuće i Hamdiju kako sjedi na skemliji, šuti i gleda u zemlju. Izašao Mujo s djecom, a Magbula donijela kahvu. Hamdija je polahko ustao, alat gurao u torbe i tovario na se, govoreći, kao da se izvinjava:
– Duše moje, dan ne čeka. Valja meni u Zebinu Šumu.
Mujo mu je dobro platio, Hamdija, zadovoljan, pa onako natovaren krenuo, na obazirući se na stanare koji su ga pozdravljali.
Dok je Hamdija odlazio, Muju došla polovna “fića“, koju je pazario u gradu, dovezao je vlasnik. Mujo, dvometraš a krupan nije mogao u nju stati. Kada mu je komšija Puljko pomakao sjedište do kraja, i odvrnuo naslonjač unazad, Magbula i djeca su ga nagurali u „fiću“. Upalio je, a njih troje ušli na druga vrata. U ustima mu je oguljena velika glavica crvenog luka, koju je zagrizao kao da je jabuka, a s kojom je izišao iz barake. Nije bilo posla bez „crvenluka“, kako je on zvao glavicu, pri tom je grizući zvučno kao jabuku, a jabuka je samo oblikom i bojom. Krenuli su ukrug ispred baraka u koloniji, i svi su pootvarali prozore. Neki potkrijući. Na onome prozoru truhle i naherene barake pojavila se ona žena nakostriješene kose. Zakreštala je neku svoju muku:
– Turciiiii!
I ne čekajući odjek svoga glasa, pobjegla s prozora.
Pri dnu kolonije, Mujo je svirno za Hamdijom, koji je sa skulama na leđima zamicao cestom prema betonskom mostu. Kada se Hamdija dokopao glavne ceste prema Ustikolini, Zeka je zaustavio autobus, ne bi li on ušao, da ne ide sedam kilometara pješke. Hamdija mu je, i ne zaustavljajući se, odgovorio:
– Dušo moja, žurim ja.
Zeka je produžio dalje. Svi putnici su se smijali. Nisu prošli više od kilometra, a autobus se pokvario. Bio je to stari autobus, koji je davno trebao biti rashodovan, vozio ga i održavao šofer Zeka, pa je podobro služio već dvije decenije. Zeka se podvukao pod autobus, opravljajući ga, a putnici su čekali. Utom naišao Hamdija, putnici ga pozvali da se odmori, a on im je odgovori:

– Duše moje, žurim ja.
Nakon ovoga, kada bi se god autobus pokvario, putnici bi izlazili i krenuli pješke. Ako bi ih Zeka ispod autobusa zaustavljao, oni bi u horu:
– Dušo naša, žurimo mi.
Godine su ostajale iza Hamdije. Na deset nokata podigao je imanje: dvije kuće, štale: za ovce, krave, koze, i veliki voćnjak. Sve održavali on i supruga Dika sa „četiriju sinkova i pet šćeri“, kako ih je ono on zvao. Od ovog su mogli živjeli, ali ja Hamdija opet išao pješke u Foču i na Brod na Drini, gdje je radio, a iza ponoći se vraćao. Jednom ga je jedan iz Foče pred veče zamolio da mu posiječe dud: nije dobro gaziti po dudovima! Poput ranjena, ostavljaju krvav trag u avliji, pa je avliju valjalo svako jutro od krvi prati. Hamdiji bilo žao duda, pa ga iskopao iz korijena, čuvajući svaku žilu. Do u cik zore se nosio s dudom sve do Zebine Šume. Dok su ukućani spavali, iskopao mu je veliku rupu i zasadio dud. Ujutro, čudom se čudili: kako, šta, otkuda da tako veliki dud prekonoć izraste iznad njihove kuće! A mogao im je kazati samo Hamdija; no je spavao.
Nakon jednog velikog posla, Hamdija je po noći krenuo u Zebinu Šumu. Na putu ga sačekali neki ljudi. Tukli ga dok se nije onesvijestio i pao. Uzeli mu sav novac, ostavivši ga da leži na putu. Ko zna kad je došao sebi, gluha noć nema oka i nema svjedoka, tek izjutra se doteturao do kuće.
Danima mu ukućani stavljali obloge s travama po cijelom tijelu. Kad je ustao, jedva je govorio. Lice mu je bilo izobličeno. Obilazile su ga komšije. Pitali ko mu je to učinio, on rekao jednu riječ, jednu jedinu, u koju svo zlo svijeta može stati:
– Ljudi…
Sutradan, rano, kod česme vrisnula je najstarija kćerka. S konopcem oko vrata, visio je niz onaj veliki dud, koji je ne tako davno dovukao i zasadio: ni u pasu se nisu izravnali pa da ga, po legendi, dud odmijeni. Hamdija je dobro radio i bio dobar čovjek.
Ostarjela Kašma, kad su upitali šta misli što se Hamdija zamakao, on je kratko odgovorio:
– Hamdija je cijeli život radio za pare, a ljudi hoće para, a da ne rade. Dobro ne more biti samo, zlo će ga zaskočiti. A zlo bude samo, prođe mnogo Drine dok dobro dođe.

Nije ni završio, a svi skočiše na njega, govoreći „kaće više da ušuti“. Kašmo im je odgovorio:
– Pitate, a hoćete da šutim?

Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

ZÜRIDAPP KS 750 I KRMOKOLJ – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 22.dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

ZÜRIDAPP KS 750 I KRMOKOLJ (22)
Puljko je imao njemački motor, a na njegovom rezervoaru za benzin pisalo je „Züridapp ks 750“ – teški, vojni motocikl sa prikolicom. U odnosu na onaj motor NSU, kod Jovice, ovaj je bio grdosija, a kada sjedeš na njega, misliš da voziš tenk. Puljko ga je držao u velikoj šupi za drva, koju je zbog ove grdosije zaključavao sa tri velika katanca: mjera opreza za „züridappa“. Samo da mu ga neko ne ukrade, kao ono kada su učitelju Simu, Faći i Klanfa pomjerili „fiću“ ispred škole, pa Simo, dok je držao čas, kroz prozor kad je vidio, da mu nema“fiće“, potrčao niz stepenice, koliko ga noge nose, ne bi li stigao lopove. Preskačući u trku stepenice, pao je i povrijedio nogu, pa su ga drugi učitelji odnijeli u Zdravstvenu stanicu. Dok su ga nosili, rekli su mu da su mu vidjeli „fiću“ iz škole, da se ne sekira. Neko ga je sklonio, jer su svi pričali koliko je Simo bio vezan za „fiću“. Prije nego što bi ušao u njega, svaki put bi ga glancao nekim svilenim, još mirišljavim krpicama. Ni o svojoj djeci nije vodio računa koliko o „fići“. Nikoga nije u njega puštao, a da nije prije izvršio smotru njegovih cipela. Glas da mu je „fićo“ samo sklonjen iza škole, vratila je Sima u život. Samo je čekao da se vrati iz Zdravstvene stanice i da vidi svog, prvog, „fiću“ u koloniji.

I kod Puljka je isto. Ne dao Bog da mu neko ukrade „züridappa“ s prikolicom. Ili da mu ga iz „sitne osvete“ gurne niza spile, u Drinu, odmah iza šupe. On bi bezumnije od Sima potrčao niza spile, ne bi li spasio bar dijelove ovog motora, pa makar se sav iskomadao. Samo da ostane živ i bude i dalje sa svojim „züridappom“. Toliko se svještio na njemu da ga je rastavljao preko zime do u najsitnije dijelove, a na proljeće sastavljao, kao da je obična igračka. U tome mu je Gerhard pomagao, dok ga Puljko žmireći ne bi raskupusao. Uz trojicu sinova, züridapp“ mu je bio četvrti.

Niko u koloniji nije znao otkuda ovaj gorostas s prikolicom Puljku; u Srezu ga niko nije imao, ni šire. To je bio originalni motor u kojem su se vozili njemački oficiri u jedinicama pješadije. Govorilo se da su ovaj motocikl viđali samo u ratnim filmovima i to na makadamskoj cesti i na najvećim brdima kuda se kretala, uz pješadiju, i tenkovska jedinica. Baš grdosija, sa prikolicom imao je oko pola tone, a mogao je povući tereta i do tristo kilograma. Puljko njime izvlačio „dajca“ iz blata, ako bi se u šumi zaglavio, a iz Pilane mu dobro platili. Snažan kao crni medvjed, govorili su radnici na šumskim radilištima, ali nije bio za neke trke. Motorista Gavro je za „züridappa“ govorio da bi ga trebalo upregnuti za izvlačenje trupaca iz šume, jer je snažan, a spor, ko i njihovi volovi u štali, no su zato mogli raditi od jutra do mraka. Sve ovo još je više povećavalo zagonetku otkuda „züridapp“ Puljku. A on je ovu tajnu skrivao kao zmija noge, kao da mu od toga zavisi život. Gerhardu, kad su u „Složnoj braći“ zamjerali što su Puljku dali „züridappa“, kao da je on bio njihov oficir, on im je odgovorio:
– Ko znala? Možda Puljko bila njemačka oficir. Vaša borci bila u njemačka vojska. Tamo bolje živila, a slabo živila u šuma.

Otada su mnogi u širokom luku zaobilazili baraku u kojoj je Puljko živio s familijom. Ako je tako, govorili su, što onda sa oslobođenim Nijemcima nije otišao u Njemačku, već se šepuri što u Vojnoj pošti zarađuje više od onih koji žive od rezanja šumske oblovine.

Sumnju da je bio njemački oficir pojačavali su dolasci Njemačkih delegacija, koje bi poslovno posjetile Pilanu ili Fabriku lesonit-ploča. Nakon posjeta, dolazile bi kod Puljka da vide njegov motocikl sa prikolicom i da s njim popričaju, a vodili ih fabrički direktori i sreski rukovodioci. Puljko bi im ponosito istjerivao svoju grdosiju iz šupe do ispred kolonije, da ga se mogu siti nagledati. Pokazivao im rezervoar benzina, na kome je bila utisnuta Davidova zvijezda, što je govorilo da su Nijemci koristili Jevreje u proizvodnji ovog motocikla, što je puno značilo Puljku, a da ni on sam nije znao zbog čega.

Nijemci su se divili „svome“ motociklu, zagledali ga sa svih strana, ali brzo bi skidali poglede sa Davidove zvijezde. Nisu htjeli vidjeti taj dio svoje historije, pa bi skretali sa ove teme. Govorili su, a kako je to Gerhard prevodio, da je ovo bio najbolji motocikl sa prikolicom u historiji proizvođača firme „Wehrmacht“, pa da je prozvodnja ove grdosije prestala nakon završetka rata. Ova firma je svojom imovinom platila obeštećenje nakon rata.
Kada bi se nagledali „züridappa“ sa svih strana, dvojica Nijemaca bi sjela da se provozaju na njemu. Jedan na motocikl, drugi u prikolicu. Tako su odglumili ratnu scenu, kao da je ovaj u prikolici bio oficir visokog ranga u njemačkoj vojsci, a drugi njegov šofer. Prije nego što bi sjeli na motocikl, šofer bi salutirao oficiru, a ovaj bi mu oštro naređivao na njemačkom jeziku. Odnekuda bi zalutao Mazalo i svi bi stali u njegov „Zenit“. Ovdje nije bilo Vratila da ga
„obameta“.
Šta god da bilo, teški motocikl sa prikolicom bio je glavna atrakcija u koloniji. Svi su prežali kada će Puljko sa svoja tri sina izgurati iz šupe „züridappa“, pa da se svi iz kolonije okupe oko njega, kao oko nekog čuda, iako su sumnjali da je Puljko bio njemački oficir.

Velika je svečanost kad Štafetu mladosti nose pioniri, raspoređeni na cesti, prvo kroz koloniju, a onda kilometrima prema Tjentištu. I ovaj Puljkov gorostas od motocikla, odigrao bi svoju ulogu. Trojica sinova Puljkovih dobro bi oprali motocikl, pripremajući ga za put, kao što je Simo svaki dan pripremao svoga “fiću“. Dan prije, Puljko bi obavio sve mehaničke servise, pa podmazao i najsitnije dijelove, isprobavao kočnice, pregledao gume, kako mu ništa na putu ne bi moglo zafaliti. Njegova žena motocikl bi okitila cvijećem. Muški bi izišli u svečanim odijelima, a visoka žena Puljkova u pantalonama i džemperu, na koji bi obukla kratki kaput.

Puljkova žena sjela bi u prikolicu sa srednjim sinom, najmlađi joj je sjedio na krilu, dok bi na motociklu za upravljačem bio Puljko, a iza njega, na federima uzdignutom sjedištu, najstariji sin. Čitava kolonija na ispraćaju „na pohod“ prema herojskom Tjentištu. Teški motocikl, sa petero putnika, grominjao bi asfaltnom cestom uzbrdo, ostavljajući koloniju iza sebe.

Prolazile su godine, Puljko kupi novog „fiću“, a teškog motocikla s prikolicom nije bilo u šupi. I ovo je bila zagonetka za koloniju, no im ju je Gerhard odgonetnuo. Nijemcu iz delegacije, koja je posjetila koloniju, Puljko je prodao motocikl za velike pare i kupio novog
„fiću“. Gerhard im je objasnio da je Puljko dobio mnogo više para, nego što je dao za „fiću“, pa onda može u gradu kupiti veliku kuću. Gerhard je nagovijestio da će oficir iz kolonije odseliti u veliki grad.

Nakon prodaje „züridappa“, kao da je odjednom sve zamrlo u koloniji. „Züridapp“ je sve privlačio, a njemački oficir ih je pak odbijao od sebe. I Nijemci više nisu dolazili kod Puljka.

Svima u koloniji je ostala još jedna nikad riješena zagonetka. Ako je Puljko bio njemački oficir, što po njega ne dolazi Lijać. Ili Generalni. Samo je Gerhard dolazio kod Puljka.

Nema jezivijeg glasa od onog kada krmača zaskiči. Ova skika svakog novembra pogađala je koloniju. I ovo je nešto za priču od Puljka, nije samo “züridapp ks 750“. Skika je bila jeziva, jeziva toliko da ne može više: u hladnom novembarskom danu razlijegala se po koloniji.

Puljko je mjesecima tovio svinju. I natovio da je bila velika i teška kao onaj „züridapp“. Peterica odraslih i snažnih radnika iz Pilane ušli su u svinjac iza barake, prema spilama, i s omčom od željezne žice silom bi izvlačili svinju, vukući je po zemlji, dok se ona koprcala, ne bi li se podigla na noge. Kada su je izvukli, svinja je stala na noge i vezana omčom za duži štap, koji je bio u rukama najsnažnijeg radnika, počela bježati između barake i svinjca, ali njima peterici, vezana, nije mogla umaći. Trčala je ukrug oko njih, a omča je bila zakačena za dug štap. Kada se umorila, počela je skičati, to skičanje se u krugovima širilo po cijeloj koloniji, ne prestajajući da trči. Ovo je bila njena borba protiv smrti, ali uzaludna. Stari Ćoro, koji je slabo vidio, a dobro čuo, i živio u toj dugoj baraci sa Puljkom, ovu jezu poredio je sa skikom sirene iz njemačkog aviona “štuka“, koja mu nije izlazila iz pameti.

Od silne skike, kokodačući, sve su se kokoške razletjelele niza spile i zavukle se u pećine iznad Drine. Pijetlovi nisu nikog budili tog jutra, čula se samo „vekerica“. Trčali su za kokošima, koje su u straha više letjele niza stranu no trčale, gdje su bile pećine. Prljavi kerovi, nakon prvog cvileža, u čoporima su bježali na sastavke Drine i Bistrice. Ni vrana nije bilo, iako su prije tog događaja kao hijene danima krstarile kolonijom.

Više familija krenulo je prema skiki, a kada su došli, imali su šta vidjeti. Njih peterica jedva obaraju veliku svinju na stranu, a onda je drže za noge i glavu, dok je jedan, onaj najteži, sjeo povrh nje. I skičanje postajalo sve jače. Razdiralo je sve one koji su se okupili između svinjca i barake, kao hladnoća sa Kmura uvlačilo im se u kosti. Onaj što je sjedio na svinji, ustade, uze macolu i svom snagom udari u svinju u glavu. Načas u nesvijesti, presta skičati, a onaj najsrčaniji najsnažniji, velikim, oštrim nožem bijesno je rovio po njenu vratu, tražeći žilu kucavicu, nikako da nađe puta do njena srca, dok je sve prskala njena vrela krv. Jedna komšinica iz kolonije, pritekla im je u pomoć sa velikim loncem u koji je kupila krv. U ovoj zemlji krvi i meda ništa nije slađe od krvi.
Puljko je sve uradio kako su mu savjetovali veterinari. Dvanaest sati prije klanja, nije dao svinji da jede ni da pije. Toplom vodom oprao je blato sa nje. Nakon klanja, Puljkovi sinovi donijeli su veliko korito s toplom vodom: u nju su peterica prebacila zaklanu svinju. U vreloj vodi skidali s dlaku sa svinje. Onda su joj vadili unutarnje organe i slagali u drugo tekne. Iz svega ovog, stanovnici kolonije zapamtili su samo ono jezivo skičanje.
Otišli su kućama sleđeni skikom. Niko ni riječi da progovori.
Nije to bila samo skika. I djecu, kad od njih ljeti provri Bistrica, stane skika, već nešto mnogo više: ječanje, cvilež, zavijanje, agonija, očaj. Bilo je nekog bjesnila u njenom glasu, nekakve gotovo ljudske pobune, kako to kaže veliki pisac.
A Kruško dalje tumačio, u nedogled gledajući: „Sve što je ikad povedeno na klanje, bilo to tele, jare, insan, janje, istovremeno je prisutno u njenoj skiki; sve što nije moglo umaći ispod noža, evo se kroz nju oglašava. I kad danima kiši, ne prestaje, i svi na nebo zajade, Vejsil bi znao reći: I koliko god da lije, makar do novog potopa, opet je malo, ovu zemlju od krvi da opere. U njoj pustoj i med ima okus krvi. I ne samo zemlju, i ovu bi vodu valjalo oprati: ona je više pronijela trupla već trupaca. Ne samo s nje piti, nije se sahi njom ni umiti: Drina je gasul voda!

Ostalo je u sjećanju kako su Puljko i njegova familija pravili čvarke od svinjske slanine. Puljko je svu slaninu izrezao na jednake dijelove i iz velike posude sasuo ih u kazan s vodom, ispod kojeg su razgorjeli vatru. Njegova žena je kuhačom miješala slaninu s vodom, stružući njome po dnu kazana. Pa onda bi u kazan narezala nekoliko glavica crvenog luka. Kad su čvarci dobili smeđu boju, a mast postala bistra i svijetla, Puljko je kazao da se čvarci mogu jesti.

Svoj djeci Puljkova familija dijelila je čvarke, komad kruha i glavicu crvenog luka. Svi su gladno jeli. Glad ne pita za ime i porijeklo.

Nakon onog jezivog skičanja svinje, veterinarski inspektori zabranili su uzgoj svinja i držanje kokošiju iza baraka. Svima su srušeni svinjci i kokošinjci i neugledne drvene straćare. Samo iza baraka, mogla je biti „skrivena“ bašča u kojoj su svi sadili povrće na način kako su to radili na svojim selima, prije nego im je vlast rekla da je u fabrikama budućnost, i da se moraju sa sela spustiti u grad. Međutim, kolonaši su se dosjetili kako da riješe i ovo. U spilama, na kosim obalama Drine, bilo je mnogo pećina, pa su oni na njima samo ukopali drvena vrata. I u ovim pećinama držali su svinje i kokoši. Tugo, i ovo su im pokvarili novinari
„Oslobođenja“, koji su sa ceste, s druge obale Drine, na putu prema Tjentištu, vidjeli svinje i kokoši i sve uslikali. I tako, u lovu na senzacije, sutradan u „Oslobođenju“ izišao tekst:
„Pećinske svinje i pećinske kokoši“.
Toga dana došli su inspektori sa dva kamiona u koja su ugurali sve: svinje i kokoši iz pećina. Džaba transparenti: listovi iz bloka br. 3, za Likovno obrazovanje, okačeni na ogradu, na njima je pisalo: „Svoje ne damo, tuđe nećemo“. Sve te listove inspektori su poskidali.
Kolonaši su se pozdravili sa svojim sjetnim seoskim uspomenama.

Otada je i prestao uzgoj svinja i peradi u koloniji.
Što nećemo, brzo dođe. Što hoćemo, dođe, opet, s onim što nećemo. Kako god da okreneš, čovjek je trska: povija se kako vjetar puše.
Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

GRBA ZA ISPOD GLAVE – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 21.dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

GRBA ZA ISPOD GLAVE  (21)
U ljetne vrućine, kad sve gori, iz šume je na rijeku Ćehotinu dolazio bijedan beskućnik, grbavac. Svi su ga zvali Grbo. Ružno ime, ali je njegova slika. Nije imao svoje kuće. Spavao je pored puta, gdje bi sjeo da se odmori. Na leđima je nosio veliku grbu i ona ga je pritiskala zemlji. Ako bi išao uzbrdo, duge ruke bi mu dohvaćale zemlju i njima bi se pomagao u hodu, a noge ga jedva nosile. Iako poguren, bio je viši i krupniji od svih ljudi. Nosio je dugu i široku halju koja ga je prekrivala, a za grbu, obujmivši je kanapom, vezao bi veliki zavežljaj u kome mu je bila hrana. Čim bi sjeo na travu, naslonio bi se na grbu, nagnuvši glavu unazad, da je visila, tako se odmarao. Sve mu je virilo iz velike glave: i nos, i usta, i uši i brada. I duboke brazgotine na licu, kao da mu ih je neko nožem urezao. Pogled kao glogova šuma.

Ako bi zaspao, hrkanje i potmulo zviždanje iz usta, iz nosa titrali bi niz put. Oni što bi prolazili, zaledili bi se u čudu. Naslonjen na veliku grbu, pred njima je ova grdosija spavala dubokim snom, i još hrkala i pištala. Kao strašilo. Djeca ga se bojala. I bježala od njega kada bi ga srela na putu. I čim bi otrčala dovoljno daleko, zvala ga tim grdnim imenom. On bi ih samo pogledao, a onda bi zakolutao žmiravim očima.

Živio je od rada, za hranu i haljine. Sa seljanima se nije pogađao, išao bi im kopati zemlju. Čim bi je prekopao, tražili bi ga drugi. Za njega je uvijek bilo posla: Ili na zemlji, ili na nečijoj kući, ili je cijepao drva.
Posla je bilo. Kada bi zahladnjelo, spavao bi među ovcama, a njih je hladnoća zbijala, te su ga grijale, a od snijega i kiše štitila ga drvena nadstrešnica. Malo je govorio, skoro nikako. Muklo, jedva riječ po riječ.

Jednom su vukovi napali ovce. Grbo je jednog vuka strgao s ovce i raskinuo, a drugi se razbježali. Kada su u toj noći najhrabriji seljani, koje je probudilo vučije režanje, ušli u tor, imali su šta vidjeti: Grbo hrče među ovcama: u krvavu snijegu crni se vuk. I glas o ovom je s usta na usta išao daleko. Tek, kada bi ga neko o ovome upitao, on bi se okrenuo od njega, da ga ne čuje. Nije volio veliku riječ o sebi.

Na mjestu gdje je Bistrica kamenjem, busenjem, granjem, lišćem pregrađena, bila je najveća dubina. Svi su se na tom mjestu bojali njenih vrtloga. Rijeka je i prije ovog benta udarala u jednu stijenu, a onda, dubeći lijevke, ronila u dubinu. U toj dubini kupali su se samo oni najhrabriji, najbolji plivači. No su se i oni bojali da ih ne uhvati kružna vodena struja, uvuče u vrtlog, zamuti im oči, i povuče na dno.

Dva dječaka, Gara i Izo, bila se osmjelila, skakali su sa brane u najveću dubinu, sve dok ih ta sila nije uhvatila. Vrištali, mlatarali rukama oko sebe, ali im nije bilo pomoći. Onda se tu pojavio Grbo. Dotrčao je do brane, s nje se spustio, no voda je bila preduboka i za njega. Doplivao je do dječaka, a oni su se uhvatili za njegovu halju. Grbo je zaplivao prema obali, vukući ih za sobom. Djeca, okupljena na obali, gledaju ovoga gorostasa kako snažno pliva, a da ga vodene struje nisu uhvatile. Vidljiva je bila Grbova grba za koju se slijepila halja, pa su oni na obali vidjeli da je mnogo veća od njegove glave. Izašli su mnogi iz obližnjih iz kuća, kad su čuli vrisku na Bistrici.

Otada su svi u selu iznad Bistrice dali Grbu da spava u njihovim kućama. On je živio s njima i s njihovom djecom. Nisu mu dali da spava u toru. Čuvao im je ovce napolju, pa ih je htio čuvati i u toru. Seljani ga hranili i oblačili. Iako je velik i ružan, s grbom koja ga je pritiskala, kako je vrijeme prolazilo, djeca su ga se sve manje bojala. Navikavali su se na njega grdnog. Krili bi se u visokoj travi, a on ih tražio. Tako su se igrali.

Čim bi se Bistrica zapalila na suncu, ona bi zazvala djecu, a djeca se do, jednog odazvala. Grbo bi slazio među njih. Nije se kupao. S obale ih, baš kao i janjad, držao na oku.

Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

LJUBAVNE ČARAPE – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 20.dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

LJUBAVNE ČARAPE  (20)

Gile ko Gile. Neugledan i neuredan. I srednjag rasta i visok. Imao je mnogo kraću desnu nogu, pa kada korakne na nju, skroz se smanji, a kad bi na lijevu, ode uvis. Tako je u hodu tijelom išao i gore i dolje, kao tasovi na vagi. Nije mogao potrčati, jer to naizmjenično dizanje i spuštanje trku nije godilo, pa bi se preturio preko manje noge, ustranu. Niko nije znao otkud mu ovakve noge, niti je Gileta o tome neko smio i pitati. Bio je zastrašujući u svakom pogledu. To mu je od rođenja bilo tako.
Što je bio zastrašujući? Kao da se nikad nije kupao, kao da u njegovoj baraci, u kojoj je živio s ocem, nije bilo vode. Majka mu je umrla po porodu i on je otada ovakav, peksinav, da te Bog sačuva. Uvijek neoprane kose, krmeljav, kakav bi i ustao. Samo bi obukao isflekane farmerke i košulju, koje su visile pored kreveta, na naslonu drvene stolice, na kojoj je bilo mnogo opušaka u konzervama s vodom i prljavih fildžana, pa pravo u koloniju. Uvijek namrgođen, spreman na sve i svašta, nije imao ograda, pa su ga se svi klonili.
Od pasa pa na gore, bio je atletski građen, na oca, ruku snažnih. Zakačiti se s kim i pobiti, bilo je to za Gileta, kao napiti se vode. Nije prezao ni nož da potegne, ako ustreba, samo je vrebao da se s nekim sporječka u dvije riječi i eto belaja. Otkako mu je otac nekog Janka namrtvo zbo kod Alborije, podno Pilane, Gile se nije odvajao od noža. Otad su ga se u koloniji svi još više bojali. Niko ga nije smio prijaviti Šoku. I Šok ga je zaobilazio, bojao ga se. Giletov otac je kao bez šale zbo tog Janka, i Gile se, na svoj način, zdušno potrudio da se to čuva u pameti.

Od čega je Gile živio? Robu koju bi Faći dobio iz Italije, farmerke i majice, džempere i jakne, on je rasturao po cijeloj koloniji. Davao je svakome na veresiju i nije imao briga za plaćanje. Ulazio bi u svaku baraku i iz torbi prosuo po patosu sve što bi donio, pa bi svako, i djeca i roditelji, probirali šta je za njih. Nije ni pisao šta je kome ostavio. Čim bi se čula sirena na pilanskom dimnjaku, sutradan bi mu donosili novac.
Ako bi prošle dvije sirene, pojavljivao bi se Gile, onako mrgodan, razbacane, duge, kovrdžave kose po okrugloj glavi i vratu, snažan od nogu na gore, nabreklog nosa i velikih, krezubih usta, s debelim srebrnim lancem oko vrata, pa bi svako kod koga bi došao stao da razmišlja da mu nije ostao dužan za farmerke, majicu, pa bi preturao po džepovima da to izmiri, ili bi išao u komšiluk da pozajmi. Gile bi šutio, isplaćen, klimnuo bi glavom, okrenuo se, i otišao svojim poslom. Takav je bio Gile – strašni.

Gile je pošten prema Faćiju. Baš svaki dinar koji bi mu pripao od prodate robe, Gile mu je donosio, a da ništa nije zafalilo. Bio je od punog povjerenja. Nije bio pohlepan, pa zato ni svadljiv na parama. Faći se s njime o svemu lahko dogovarao.

Gile je imao i jednu svoju tajnu, za koju je znao samo Faći. Jedan od Faćijevih preprodavaca robe, Dare, otišao je u Njemačku gdje je radio na građevini i dobro zarađivao. Kada je, nakon nekoliko mjeseci, u polovnom „fordu“ cabrioletu, sportskoj verziji s kožnim sjedištima došao u koloniju, svi su se okupili oko „forda“ i Dareta. Čudom se nisu mogli načudili, ne vjerujući onome što vide. U sivom odijelu, po posljednoj modi, u svilenoj, bijeloj košulji sa crvenom kravatom, u zagasitocrvenim šimi-cipelama, uspravni, visoki, dostojanstveni crnomanjasti dvadesetdvogodišnjak, da ga se nisu mogli nagledati.

Kao da je pred njima predsjednik neke države, a ne onaj izduženi Faćijev švercer i varalica na kartama, kome je Šok bar jednom u mjesecu pendrekom odmjeravao leđa. Zbog takvog sina, koga su mnogi zbog dugova na kartama tražili, danima arhivirali prijetnje u porodičnoj kući, dok se on krio, majka mu je teško oboljela da bi jednog dana zamakla se u bašči, o omalehnu jabuku, uz koju je ona prislonila merdevine, a otac ga nakon majčina ukopa istjerao iz kuće. Sve što se Daretu događalo, prelilo je lonac i nije bilo druge: pobjegao je iz kolonije s glavom bez obzira, a da niko nije znao kuda. Kada je došao u Sarajevo, radio je kratko kod nekog mesara na Bistriku, a on ga svojim vezama prebacio u Njemačku, kod svog bogatog brata, da mu radi na građevini. I, eto, nakon nekoliko mjeseci Dare se pojavio u koloniji u sportskom
„fordu“ cabrioletu, u odijelu po posljednjoj modi.

Dare je donio punu vreću lateks-kondoma, tanki i pouzdani, mehki i ugodni za snošaj, za razliku od onih krutih koji su se morali vezati za alatku, a nisu bili dovoljno savitljivi, pa im, na kraju krajeva, alatka nije ni trebala. Ovi lateks-kondomi bili su pogodnost o kojoj su mnogi mogli samo sanjati. Bili su hit u Njemačkoj, prodavali se „kao halva“, kako to kažu naši trgovci. Idealna zaštita od začeća i spolno prenosivih bolesti, a s njim se moglo uživati do kraja. Kod nas je u to vrijeme bila zabranjena javna prodaja kondoma, pa Dare nije znao šta će s njima. Faći se sjetio Gileta i poslao ga njemu. A Gile ne bi bio Gile da nije znao šta će sa ovim hitom iz Njemačke. Rekao je Daretu da ne brine, neka on ide u Njemačku da radi, a on će do njegovog sljedećeg dolaska sve kondome prodati, i neka se vrati s još kojom torbom.
Dare je otišao, a kondome je prepustio Giletu. I tako je počelo.

Gile je otišao kod Sima u trafiku, preko puta kapije Pilane. Simo, kao i svi drugi, bojao se Gileta. Kada je Gile iz torbe izvadio lateks-kondome, Simu se oči zasjalile, njegov trgovački osjećaj govorio mu je da bi ovi kondomi imali dobru prođu kod radnika. Nigdje se nisu mogli nabaviti, a svima trebali. Sačuvali bi ženu od začeća, ako neće još poroda, a sebe zaraze od žena, koje su nakon sirene dolazile iz okolnih mjesta i motale se oko „Složne braće“, okupljale svečeri na Gerhardovom betonskom mostu. Samo da se pročuje u Pilani, eto mu kroz kapiju radnika, mislio je Simo. Sa Giletom se lahko dogovorio. Njemu je pripadala trećina od prodatih kondoma, koliko i Giletu, a toliko je bilo i za Dareta, koji bi ih redovno snabdijevao. Kad je Gile izlazio iz trafike, čuo je piskav Simov glas:
– Samo da ovo ne dođe do Šoka. Kuku li se nama, a i Faćiju. Zbog zabrane, ja ću kondome prodavati „ispod stola“. Vreću ću držati u trapu ispod patosa, gdje imam i druge robe, gdje ih Šok neće tražiti, a iz džepova ću ih prodavati. Nego, Gile, kako će radnici znati da kod mene mogu kupiti kondome?
– Ne brini – reče na to Gile -ja ću preko svojih ljudi razglasiti da
kod tebe mogu kupiti „ljubavne čarape“, pa će ih radnici tako i tražiti. Ti ih prodaji pod čarape, namoj govoriti „kondome“. Čarape možeš prodavati da te glava ne zaboli. Vidim da ih imaš i na policama. Simo, ne brini za Šoka, prepusti ga meni. Ti znaš koliko se bojo mog oca, e mene se više boji. Ne zaboravi, ti prodaješ čarape! Odoh potražiti Faćija, pa za Njemačku.
Dolazim za mjesec dana s novim čarapama.

Za „čarape“, i gdje ih mogu kupiti, radnici su u prolazu čuli od Gileta i Faćija, i njima povjerljivih. I sve se zakolutalo. Simo je svaki dan prodavao desetine čarapa, a da to nikome nije bilo sumnjivo. Sjedio je na stolici na vratima trapa, na patosu trafike, pa iz džepova vadio
„čarape“. Malo-malo, pa on u trap. Iz dana u dan, svi su dolazili po čarape i preporučivali ih jedni drugima. Simo nikad nije imao više posla, a ni para. Svaki dan velika zarada.

A Gile? Skroz se promijenio. Dare mu je s torbama „čarapa“ donosio odjeću da ga obuče: čarape, veš, cipele, košulje, farmerke, jakne, pantalone, odijela. Sve iz njemačkog butika. Ešref ga je ošišao nakratko, a on se redovno kupao, pa oblačio po njemački, a još bi se namirisao, da ga je bilo: stati, pa gledati i mirisati. U ovome preokretu, gubila se ona njegova manjkavost s kraćom nogom, zbog koje bi se u hodu uzdizao i spuštao, a batrgao kad bi žurio. Izlazio bi s lijepim ženama, koje bi mu dolazile iz drugih mjesta u novoizgrađeni restoran „Fontana“, na uzvišenju iznad betonskog mosta, na desnoj strani Drine. Nije škrtario, častio bi nekad sve goste „Fontane“, a konobarima bi u salveti na tanjiru ostavljao bakšiša, da im je to bila njihova sedmična plaća.
Tako mu je dobro išla prodaja „čarapa“.

Dobro i zlo uvijek su skupa, ne razdvajaju se; nikad nisu odvojeni, zlo ponekad hoće samo, a dobro bez njega neće nigdje. Tako je od kad je svijeta i vijeka, najviše tamo gdje živi sirotinja. Naš Gile nije više znao šta će s parama. Dolazili su mu privatni obrtnici, imućni ljudi na visokim društvenim položajima iz drugih gradova, zbog kojih nisu imali zakonskih smetnji, na kartanje, u noćnim satima u „Fontani“, gdje je on s njima, uz velik noćni zakup, ostajao iza fajronta, sve do jutarnjih sati. Na parkiralištu ispred „Fontane“ kolonaši se nisu mogli nagledati velikih automobila sa tablicama njima nepoznatih gradova. Daretov polovni „ford“ cupe nije se mogao mjeriti sa „mercedesom, „volvom“, „opelom“…

S vremenom, to je za sve njih postala velika i ovisna strast, da noć sa subote na nedjelju nije mogla bez njih. Na stolu je uvijek bila gomila para, koju su nakon odigrane partije, s pokojom riječi, zahvaćali, sad jedni, sad drugi, a tek pred zoru gomila bi pripala jednom ili dvojici.
Drugi su bili gubitnici.
Gile je samo na početku dobijao, a sve druge noći gubio je velike iznose novca. Kako je on mogao i pomisliti da u navac može igrati s iskusnim kockarima. Svake subotnje noći, Gile je ostajao dužnik nekom od njih. Kao u polusnu, potpisivao je nekakve papire, a sutradan je išao kod Sima po novac i u koloniji obilazio one kojima je davao Faćijevu robu. Postao je nervozan, sve manje je bio u garderobi i mirisu koje mu je donosio Dare. Nije se ni kupao, čistio, zapustio je ponovo kosu. U stvari, postajao je onaj stari Gile, samo još stariji i grđi, prikaza od koje su svi bježali u koloniji. Ostavile su ga sve žene: u koloniju dolazile zbog njegovog novca. A i on sam je osjetio da gubi tlo pod nogama. I svu mjesečnu zaradu od
„čarapa“, vraćao je kao dug iskusnim kockarima, koji bi, katkad, vjerovatno zbog duga, u
„Fontanu“ dolazili sa tjelohraniteljima.

Kada je Dare došao iz Njemačke, izmirio mu sav dug, a u svojoj kući iznad kolonije čekao ih je Faći. Bilo je to tri mjeseca, nakon što mu je leđa pendrekom išarao Šok, da se danima o tome pričalo u koloniji, a Faćija su isto toliko dana žuljale stvrdnute guje po leđima. Došao je dan da se osveti Šoku, kako je to on obećao Klanfi u Domu zdravlja.
Čim su njih dvojica ušla, Faći im je nasuo po jednu „kruškovaču“. Majka mu u drugoj sobi, nije izlazila pred njegove goste. Plan je Faći pred njih isturio do u detalje. I s obzirom da Šok stanuje u svojoj kući na brdu Glavica, a svako jutro istim putem ide nizbrdo, kako bi ordinirao u koloniji, Faći hoće da iza ponoći na tom putu iskopaju veliku jamu, za njeno dno i sa strana da utvrde bodljikavu žicu, nju je Faći dobio od Džina u njegovoj „Gvožđari“. Granama i lišćem prekrili bi tu jamu, koja će čekati Šoka, kad jutrom bude krenuo u koloniju.
– Neka bodljikava žica ostane na njegovu tijelu, baš kao
njegov pendrek na mojim leđima – završio je Faći.
– Ja se ne mogu verati sa ovom nogom po Glavici – kaza mu Gile.
– Ja i Dare ćemo to završiti – odgovori mu Faći.
– Da znaš i ovo, Faći. Kada Šok završi u krevetu, ne mogne raditi,
po tebe će doći Lijać, što radi za beogradsku Udbu i sa milicajcima u civilnim odijelima će te odvesti. Možda i na Goli otok, zavisi za šta te optuže. Da znaš i ovo, šta te čeka. Jedan od politikanera, s kojima sam sam kocko, sve mi je ispričao o Lijaću, koji zna, kao i Šok, da nam Simo prodaje „čarape“, ali im je on zabranio da nas ometaju, a taj politikaner mi je najviše zgulio para u „Fontani“. Zato sam danas serbezniji kada se ne oblačim kao oni. Jesam stari Gile, ali se više ne kockam.
– Ovako, Gile. Čim vratim pendrek Šoku, ja s Daretom idem
u Njemačku i neću se više vratiti u koloniju. Dolaziću prerušen, pod drugim imenom i posjećivati majku, davati joj novac da preživi. Tebi ćemo slati torbe sa „čarapama“.
– Još koju turu i nemojte mi slati „čarape“ Šta ako se politikaner
okrene protiv mene što se više ne kockam, poslat će mi Lijaća. Dosta mi je za život od ove prodaje robe iz Italije, koju ću dobivati umjesto Faćija – objasni im Gile.
– Tako je, Gile… Mi ćemo večeras iskopati jamu Šoku, a sutra bježimo u Njemačku – kaza Dare.

Iza ponoći Faći i Dare, ravno iz „Složne braće“ peli su se krivudavim, brežuljkastim putem na brdo Glavica. Zastali su ispod samog njenog vrha, a na njoj zaravan, iza nje, u šumarku, Šok od cigle izidao malu kuću u kojoj je živio sa ženom i dvoje male djece. Dare je s ramena spustio veliku krampu i lopatu, a Faći je na jednu granu objesio lampu koja je obasjavala put i kolut bodljikave žice. Zemlja je bila utabana, ali ispod kore mehka, pa je Dare snažnim zamasima krampe, zakratko, izrovao mnogo zemlje, dva metra u dužinu, jedan u širinu.

Faćiju je trebalo vremena da svu zemlju lopatom razbaca po šumi. Tako su se smjenjivali. Dare je kopao, a Faći izbacivao, a da nisu prozborili niti jedne riječi. Htjeli su prikrajčiti ovaj posao, kako bi imali vremena da spavaju kod Faćiju. Kada su se obojica našli u raki, ma skoro do vrata, znali su da su pri kraju. Izašli su napolje, a Faći je hrpe taze iskopane zemlje lopatom razbacao po šumi, kako bi put sa strana ostao ravan. Onda su s grane skinuli kolut bodljikava žice i prostrli je po dnu jame. Ostale dijelove žice kliještima su isjekli i obložili zidove jame. Sve su uradili precizno i brzo, kao da su ovaj posao uvježbavali noć prije. Iz šume su dovukli granje, prekrili jamu, a odozgo lopatom nabacali zemlju, dobro je utabali, da se na svjetlosti, koju je sterala lampa, doimalo da je put isti, na njemu ništa nije bilo mijenjano.

Brzo su se spustili tim uskim, kvrgavim putem niz Glavicu, a onda prošli koloniju, pa betonski most, te uzbrdo do Faćijeve kuće. Ostavili su alat u šupi u bašči i onako u gaćama, na česmi su šlaufom okupali jedan drugog, hladnom vodom, a majka Faćijeva ih je, već jutrom, čekala s čistom odjećom. Dan je već odmakao kada su se probudili. Vrijeme je da se spuste u koloniju, kod škole, do garaže, gdje je Dare ostavio „forda“, pa da se otisnu za Njemačku. Šok im nije izlazio iz glave.
Za doručkom, Faći će majci:
– Majko, ja sutra idem s Daretom u Njemačku.
– Kuku, kako ću sama!? – zakuka majka – znam da te ne mogu zaustaviti, isti si otac.
– Nemoj da brineš, ja ili Dare, neko će, donosićemo ti novac
svakog mjeseca, ili slati po nekome. Kada dođemo, sve poslove na zemlji i oko kuće ćemo sraditi. Imaćeš para i da nekog platiš. I Gile će te oblaziti. Dinara ti neće faliti.
– Moraš li da ideš?
– Majko, onaj Šok me proganja. Vidjela si mi leđa od prošli puta.
Ako me uhvati, kao ledenicu, polomit će mi kičmu pendrekom. Kadli će im majka:
– Sada je komšija Vejsil došao iz kolonije. Kaže da je Šok u Zdravstvenoj stanici. Sav u krvi, teče mu na sve strane.
Faći i Dare zagrajaše i pljesnuše se u zraku dlanovima.
– Šta vam je? – uzviknu majka.
– Idemo, Dare, vrijeme je. Ostavi mi majci šta para.
Dare izvadi iz džepa hrpu novčanica i sve stavi na sto. Ustaše. Faći zagrli majku, a onda i Dare.
– Nemoj da zaplačeš, majko.
Majka ih isprati sve do ispotkuće, a oni požuriše. Još se okrenuše i mahnuše joj. Čim su sišli u koloniju, Dare krenu prema školi, ali ga Faći zaustavi.
– Hajmo do Zdravstvene stanice da obiđemo Šoka. Bolesna treba oblaziti.
Dare se prenerazi:
– Šta ti je? Jesi li ti lud, čovječe?!
– Samo sekundu, da vidimo kako je – molećivo će Faći.
– Pa, hajmo – kaza mu Dare, ne znajući šta da mu odgovori.

Pređoše tih trideset metara do Zdravstvene stanice. Faći prvi, iza njega Dare. Faći dođe do otvorenog prozora, s druge strane ulaza u Dom. Pred njim divna slika. Šok leži u krevetu, sav u zavojima, ječi. Iznad njega doktor, nešto ga pita.
– Doktore, pitaj ga šta ga boli – s prozora će Faći.
Doktor podiže glavu, stavi ruku na usta da šuti, da ga ne prepozna Šok, ali bilo je kasno.
– Faaaći, tiii siii meeeniii ovo zaapakovoo – jedva zavapi Šok – Jaaviioo saam Liijaaćuu, eeto ga danas saaa agennnntimaaa pooo tebeee. Faći iz džepa izvadi usnu harmoniku i zasvira.
– Pozdravi mi Lijaća, Štok. Čekam ga kod kuće – Faći će, kad završi melodiju.

Dare se ispod Zdravstvene stanice držao za srce, koliko se smijao, kao da će mu puknuti. Potrčaše prema školi. Dare otvori garažu, izađe s „fordom“, a onda i Faći uđe. Krenuše prema betonskom mostu. Ispod „Fontane“ ugledaše Gileta. Svirnuše mu. On im mahnu, dižući palac.

Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

HEROJI BEZ SPOMENIKA – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 19.dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

HEROJI BEZ SPOMENIKA   (19.)

Godine su prolazile, a u koloniji je probno otvorena savremena Fabrika lesonit-ploča „Sutjeska“. „Oslobođenje“ je pisalo: „Osim

Ilirske Bistrice, u našoj zemlji više nema ovakvih fabrika“. „Sutjeska“ je bila tehnološki savremenija, a imala i ono što Ilirska Bistrica nije.
Osim tvrdih lesonit-ploča, koje su se proizvodile u Ilirskoj Bistrici,
„Sutjeska“ je proizvodila i izolacione, što je prijelomni, ekonomski događaj za razvoj cijelog ovog kraja. Svečano otvoranje Fabrike lesonit-ploča zakazano je za tri mjeseca: tom događaju su trebali prisustvovati predstavnici narodnih vlasti, velikih organizacija, ministri drvne industrije, građenja, pravosuđa, radnici „udarnici“.
Govorilo se da bi sa delegacijom iz Beograda mogao doći čak i predsjednik Tito, revolucionar, državnik, komunistički vođa.
Za razliku od tvornice u Ilirskoj Bistrici, „Sutjeska“ je izgrađena u blizini bogatog izvora sirovina, odmah do Pilane koja je tada bila u sastavu Preduzeća drvne industrije „Maglić“. O svemu se na dug rok razmišljalo. Velike količine drvnih otpadaka iz Pilane više se neće prodavati u snopićima za loženje, niti se bacati, nego će ih savremeni strojevi „Sutjeske“ pretvarati u nov gotov proizvod. Tadašnja uprava Preduzeće „Maglić“, dok je gradnja ove fabrike bila u završnoj fazi, sklopilo je ugovore za izvoz lesonitke sa više kompanija iz inostranstva, a ovaj proizvod tražila su i pojedina drvna preduzeća iz naše zemlje. Lesonit-ploče mogle su se koristiti u izradi kuhinja, ormara, kreveta i drugih dijelova namještaja.

Četiri mjeseca prije završetka radova, Uprava „Maglića“ slala je radnike na obuku u Njemačku i Čehoslovačku, a nakon puštanja u pogon dolazili su inžinjeri iz naših većih gradova, kako bi zajedno usvajali nove tehnologije, a stručniji nadgledali proizvodnju i predlagali nabavku dodatnih mašina, koje bi ubrzale i upotpunile lanac proizvodnje. Uporedo s gradnjom fabrike lesonita, izgrađena je i Termocentrala, koja je pogone snabdijevala električnom energijom.

Mnogo tog je kompletirano „Sutjeskom“, koju su činile defibraciona i produkciona hala, sjekačica, manovi. Zaposlen je veliki broj radnika, u tvornicu je već na početku rada stizao veliki novac, a ponajviše iz izvoza. To se osjetilo i u razvoju naselja i obližnjeg grada. Zanatlije otvaraju iznad kapije veće radnje, arhitektonski urbanizirane, nudeći svoje usluge. Zatim, kupljeni su novi autobusi za prevoz radnika na najudaljenija radilišta. Na svim šumskim radilištima i u industrijskim pogonima na Paležu, Pašinoj poljani, Zaliplju, Štavnju, Vučevu, Jelovčevom potoku, Ravnoj gori, Meštrevcu, Crnom vrhu i Brkovića planini, izgrađene su brvnare za stanovanje, s menzama. Autobusima su prevoženi radnici do Foče, Ustikoline, Osanice i Godijena.
Ubrzano, širio se kombinat Šumsko-industrijsko preduzeće „Maglić“, s pet velikih pogona i više samostalnih radnih jedinica kao što su: Zdravstvena stanica i Odmaralište u Dubrovniku. Širenjem kombinata, ubrzavan je i život u Koloniji, ali njeni stanovnici ostajali su mentalno isti, samo stariji. Njihov mentalni sklop formiran je unutar kolonije, a ne s tehnološkim razvojem koji je donosio i nove odnose između njih samih. Oni su ostali začahureni u svom svijetu, nigdje dalje od kapije i
„Složne braće“. Doseljavani su iz najudaljenijih sela, gdje nije bilo prodavnica. Imali su samo zemlju i stoku, time se bavili. I ovdje im se svijet završavao. Ali na selu su imali mir uz familiju za koju više, od fabrike, nisu imali vremena.
U krugu: posao, kapija, “Složna braća” sve se vrtjelo, sve više su se otuđivali od najbližih, a time i od svoje izvornosti. Umjesto imanja i rahatluka sela: siromaštvo u barakama, koje im je ublažavao alkohol, kurvaluk, kocka, tuče, dolazak kući u jutarnjim satima, pijano maltretiranje familije. Ako bi se prisjećali sretnih dana, oni su ostali iza njih, u uspomenama, na selu.

Prema projektu inž. Alberta Albaharija, izgrađen je i vodovod većeg kapaciteta, kojim je u ovu koloniju potekla voda sa izvora „Sedam česama“ iz sela Điđevo, ispod brda Kmur.
Jedan događaj ostao je u sjećanju kolonije. Prije svečanog otvaranja Fabrike lesonit-ploča, radnici su radili u tri smjene, pogotovo oni koji su se brinuli o pripremi ovog događaja. Na dan prije samog otvaranja, pozatvarani su svi lendohaneri, pijandure, sitni kradljivci, prevaranti, prosjaci, Cigani s puno djece, ma skoro sve što nije ulazilo i izlazilo na kapiju. U koloniji, ispred kapije „Maglića“ i nadaleko u samom gradu, više nisi mogao vidjeti one koje si viđao svak dan. Bilo je i onih koji su zatvarani, a bili stalni gosti „Složne braće“. Više ništa od onog usputnog razgovora sa besposličarima. Živjelo se u iščekivanju tog što dolazi, u stalnom, neodređenom strahu. Niko se, bez potrebe, niskim nije sastajao, niti viđao. Čekalo se u nekom strahu. Kao da će epidemija.

Vijest da će svečanom otvaranju prisustvovati predsjednik Josip Broz Tito, doživljavali su sa strahom, kao da će njegov dolazak poremetiti njihove živote, oduzeti nešto na šta su navikli, nešto njihovo najrođenije. Zatvaranje onih koji nigdje nisu radili, već živjeli od sitnih šićara: od šverca roba, duhana i alkohola, ali i spremni, pa i nožem, braniti takav život, doživljavali su sa strahom. Živjelo se u iščekivanju onog što se iza brda valja.
Koloniju je obilazio Lijać sa svojim agentima i odvodio sve čiji dosadašnji život nije bio primjeren ovom svečanom događaju, a to odvođenje, samo je povećavalo strah u koloniji. I tako, među prvima odvedeni su Gile, Faći, Klanfa i Brale. Samo oni najhrabriji išli su u
„Složnu braću“, no se nisu opijali, niti su dolazili kući kasno, u strahu da ih ne zasretnu Lijać i njegovi, koji su u koloniji i ispred kapije dežurali cijelu noć. I Svekrva je odahnuo, rijetki su samo navraćali s prvim mrakom.
Ako bi se oni koji su ubrajani u inventar „Složne braće“ sreli u putu, samo bi jedan drugom mahnuli rukom, kao da žure nekim poslom, kojeg nisu imali, kućama, a drugi put će pričati kada se sretnu. Od kapije, pa kroz koloniju hodao je Generalni, sa dvojicom svojih iz Partije, u novom, svečanom odijelu, kao da čeka veliko društveno priznanje. Drugi put, hodao s Lijaćem, svojim bratom po odijelu, a koje je za ovu priliku dobio novo odijelo iz Beograda, kako se hvalio Svekrvi, pa hodao uzdignute glave, kao da je gradonačelnik. Sve one koje je susretao, znatiželjno bi pogledao, jer su trenutno bili višak u njegovom mentalnom svijetu, u odnosu na povjereni mu zadatak; iako su svi znali da je prije odlaska u penziju radio kao fizički radnik. Imao je i nadimak Bjelko, zbog bijele kose iz rane mladosti i po njoj najviše bio prepoznatljiv. Bio je učesnik u narodnooslobodilačkoj borbi, to su svi govorili.

U gradu, u Općini, govorilo se kako je u Beograd poslao neko pismo, a otud u Općinu stigla depeša da mu se kao „heroju“ dade stan. Umjesto stana je tražio novac, što mu je i udovoljeno, te od toga napravio veliku kuću. Rano je otišao u penziju. Iz Beograda je dolazio nekakav inspektor, po imenu Slavko, od njega se u Udruženju boraca moglo čuti da je Bjelko bio heroj u ratu: u Udruženju niko nije znao ni da je bio borac, nekamoli narodni heroj. Toliki je bio narodni heroj da su mu načelnik Općine i ovaj Slavko iz Beograda morali roditi stan, a on tražio novac i napravio kuću. Da je bio on narodni heroj, načelnik Općine bi mu podigao spomenik; ovako je bio “heroj bez spomenika” u velikoj kući. Svi su šutjeli, makar imali svoga narodnog heroja, kao malo koji srez.
Prije nego je i otišao u penziju, neki iz kolonije viđali su Bjelka u Travniku, u hotelu, u novom odijelu, važno sjedi s nekom „važnom gospodom“ i pije s njima kahvu. Opet, drugi ga viđali u Čajniču, na Cicelju, kako sa istom “gospodom” pije kahvu. Oni bi ga u velikom, crnom automobilu vratili kući. Još iz tih godina, svi se pitali: Ko je Bjelko? Sve dok u koloniji nije pukao glas, da penzioner Bjelko jednu punu plaću prima u Pilani, a drugu iz Beograda. Znalo se da ga se kloni Šok, strahovlada u koloniji; ni Svekrvi nije bilo drago kada navrati u „Složnu braću“. Samo je zvjerao sitnim očima i upijao šta ko kaže, vadio neki notes i sve bilježio. Sve ovo što se događalo prije svečanog otvorenja Fabrike lesonit-ploča, utjecalo je na stanovnike kolonije da žive u nekom nemirnom iščekivanju, da se šta ružno ne dogodi. Samo da se nakon otvorenja Fabrike oslobode straha i vrate kapiji i “Složnoj braći”. I pameti koju im je nametala kolonija.

Došao je i taj dan, kada je svečano trebalo otvoriti Fabriku lesonit- ploča. Svi stanovnici kolonije i okolnih sela su se okupili. Mnogi su došli iz drugih gradova. Svi u krug Fabrike, gdje je najviše prostora. Ispred, montirana je velika bina od drvene građe, s mnogo mikrofona na stalcima i velikim zvučnicima sa strane. Sve je vrvjelo od milicije. Jedni su bili živi zid između naroda i bine, a drugi, u plavim odijelima, izmiješali se s narodom. Sve je spremno za svečano otvorenje. Samo Tita nije bilo. Ovo je bio razlog, što su svi bili na svojim pozicijama i čekali. I milicija, i specijalci, svi iz narodne vlasti, svi iz Partije.

Odjednom uletješe pripadnici Titove počasne garde, razdvojiše narod, praveći koridor od kapije do bine. I sve se to događalo u sekundama. Gardisti: visoki, mladi, elitna jedinica JNA: nove, vojne bluze, bijele košulje, crne kravate, crne pantalone, s uzdužnim prugama sa strane. Nije dugo potrajalo, s delegacijom između gardista kroz koridor ide predsjednik SFR Jugoslavije, Josip Broz Tito. Sa strana, delegaciju i predsjednika osiguravaju naoružani gardisti. Tito u plavoj maršalskoj uniformi, sa plavom, visokom šapkom. Iznad lijevog, gornjeg, džepa, do kragne, mogla su se vidjeti brojna priznanja.

Narod je aplaudirao, sve kao po komandi. Započinjali su Generalni i njegovi.
Sve ovo je trajalo nekoliko minuta, dok se delegacija nije popela na binu, po dogovoru o protokolu. Za govornicu je izišao predsjednik Sreskog odbora Narodnog fronta, koji je odao priznanje svim radnicima i rukovodiocima, graditeljima Fabrike, istakao značaj ove

fabrike za našu zemlju, a najviše za srez. Iza njega, govorili su ministri šumarstva i građevine. Obojica su naveli zadatke koji stoje pred drvnom industrijom Bosne i Hercegovine, posebno, pred Fabrikom lesonit-ploče, podignutom prema Petogodišnjem planu šumske privrede. Zahvalili su se radnom kolektivu, koji je podigao Fabriku i svim drugim preduzećima u zemlji, koja su isporukom materijala pomogla da radovi budu završeni. Ministar građenja je istakao da je ova fabrika najbolji odgovor na klevete „koje se šire protiv naše zemlje i naših naroda“. Ispraćeni su obojica aplauzom.

Predsjednik Sindikalne podružnice Zildžo govorio je da će radnici naše zemlje i dalje voditi upornu borbu za ostvarenje Titovog Petogodišnjeg plana, a onda je, uz aplauz, čitao imena nagrađenih radnika, majstora i rukovodilaca, koji su se istakli u gradnji Fabrike. Onda je najavljen predsjednik SFR Jugoslavije, Josip Broz Tito.
Prolomio se veliki aplauz. Kada se utišao, Tito je progovorio:
– Drugovi i drugarice! Otvorenje Fabrike lesonit-ploča je veliki događaj, ali ja ću da vas podsjetim na ono što je ovome prethodilo. Mi smo 1948. godine pravilno ocijenili situaciju nametnutu od Staljina. I dalje, mi smo odlučno stali u odbranu nauka Marks-Engels-Lenjin i tako spriječili da se taj nauk ne iskrivljuje. Danas treba pojačati radnički i socijalni sastav u našem Savezu komunista. Sve više u Savez uzimati ljude iz preduzeća. Radnici su danas u velikoj manjini, a trebalo bi da su u većini, u odnosu na druge slojeve koji su u naš Savez došli. Samo radnici mogu biti nosioci ideje jedinstva u našoj zemlji, a vi ste to dokazali tako što zajedno živite, zajedno radite i zajedno se razvijate.
Prolomi se veliki aplauz. Tito je nastavio:
– Od vas očekujem da zaokružite svoju drvnu industriju otvaranjem savremene fabrike namještaja. To će biti jedan cjelovit drvni proces kome svi težimo.

Generalni poče aplaudirati, a onda se krug prolomi od aplauza i uzvika:
– Tito! Tito! Tito!

Nakon ove pauze, Tito uzviknu:
– I naprijed u nove radne pobjede!

Opet aplauz. Tito se vrati iza bine, gdje je bio dio njegove delegacije i nekoliko nauružnih gardista.

Ministar drvne industrije ode u Fabriku da je pusti u pogon. Dugo se zadržao, a mašine nije pokrenuo. Vrati se i pozva načelnika Općine, a ovaj direktora i rukovodioce proizvodnje. Zovnuše i Gerharda u čiju stručnost nisu sumnjali i odoše zajedno u centralni pogon za pokretanje proizvodnje. Narod i svi sreski predstavnici nisu ni disali. Osjetilo se u zraku da ne mogu upaliti mašine. Nešto se krupno događalo, a šta?, niko nije znao odgovor. Oči sreskih političara su govorile da mašine ministar i Gerhard zvanično ne mogu da puste u pogon, a Fabrika proizvodi lesonit-ploče puna tri mjeseca. Dobro im idu izvoz i prodaja na domaćem tržištu, a u najvažnijem trenutku to ne mogu potvrditi svečanim otvorenjem.

Svi su šutjeli i čekali još nekoliko minuta, a onda mašine proradiše. Prolomiše se uzvici i aplauzi od ushićenja.

Titovi gardisti razdvojiše narod za koridor kojim će Tito proći.

Nedaleko od naroda u krugu Fabrike, omanji radnik, crne kose i puti, u koloniji poznat kao Šabo, čistio je metlom krug. Smeće je skupljao na gomilu, a onda lopatom prebacivao u kantu za otpatke. Iz koridora Tito je slučajno ugledao Šaba, zastao i gledao prema njemu. Svi su zastali, čekali naređenje od Tita. On je izdao naredbu svojim pratiocima, pokazavši na Šaba, a oni mu, iznenađeni, osiguraše prolaz prema Šabu. Tito je brzo prošao tih dvadesetak metara, a njegovi pratioci su čekali između koridora i Šaba. Svi su stali, čekali šta će se dogoditi. Ukočili se i oni iz Općine, šta će Tito kod Šaba, da nije šta uradio, pa će biti po njihovim leđima. Kada je Tito došao do Šaba, on je skupljao okorke na gomilu, mislio ih je ponijeti kući za potpalu.
Vidio je da Tito ide prema njemu, ali nije prestajao raditi. Kada Tito dođe do Šaba, upita ga:
– Šabo, jesi li to ti?

Šabo je prestao raditi, spustio metlu na zemlju, uspravio se i salutirao desnom rukom:
– Jesam, druže komandante.
– Pa, šta to radiš?
– Čistim krug.
– Moj borac da čisti krug? Ti si heroj! Sutra otiđi kod sekretara u Općinu.
– Razumijem, druže komandante – salutirao je ponovo Šabo.

Iako je Šabo bio siroti Ciganin, Tito je poznao svog borca. Kada je Tito krenuo prema svojim pratiocima, Šabo će za njim:
– Druže, komandante, znate što mašine nisu htjele upaliti? Tito se povrati.
– Što, Šabo?
– Ovdje je bilo veliko muslimanskog groblje. Naši iz Partije su naredili da se nišani obore, a onda smo kamionima, i danju i noću, dovlačili zemlju i zatrpali groblje zemljom. Eto, zašto, komandante. Tito se uozbiljio i prišao Šabu na jedan korak. Govorio mu je tiho:
– Poslušaj me, Šabo. Ovo si meni rekao, više nikome. Jasno?
– Jasno, druže komandante – salutirao mu je opet Šabo.
– Moramo čuvati bratstvo i jedinstvo, iznad svega. Važnije nam
od naših života. Zato, kao heroju to ti nije teško. Šuti.
– Razumijem, druže komandante! – salutira opet Šabo.

Utom, omladina se uhvatila za ruke ispod pasa, krenu kratkim koracima, a onda krenu i pjesma:

Koliko je na Kozari grana, još je više mladih partizana.
Oj Kozaro ne treba ti kiše, heroji te krvlju natopiše.
Poznaju se braća Kozarčani po pjevanju i po ratovanju.
Mi smo braća ispod Kozarice, gdje ne rađa majka izdajice.

Nas dva brata oba ratujemo,
ne plač, majko, ako poginemo…

Nasta narodno veselje. Mnogi sreski rukovodioci, s narodom u kolo. Svi se okreću u jednom dahu, rimuju se pokreti i glasovi, igra muško i žensko. Nekoliko djevojaka, sučelice kolovođama: zapjevaše. Nastade natpjevanje jednih i drugih.

Titu i cijeloj delegaciji sa strane je prijalo kolo, nakon problema sa svečanim otvorenjem. Narod ovog mjesta prijatno ga je iznenadio. Prema protokolu, ponovo, koridor, onda prema kapiji, gdje ureduje Vratilo: sav ukočen! dok je predsjednik Tito prolazio s delegacijom pored njega.
U krugu Fabrike, svi predstavnici narodne vlasti i Partije u koloniji, i u igradu, ministri, čestitali su jedni drugima na svečanom otvorenju Fabrike lesonit-ploča. Svijet se brzo razilazio, oni „poznati“, nakon dužeg vremena, skrenuli su iz kapije ulijevo, pa naviše – u „Složnu braću“.
I Mazalo je dosta svijeta uslikavao. Sa ovog svečanog otvorenja, svi će mu kupiti slike. Načelnik Općine mu je obećao sve otkupiti, kako bi se slike našle na “zidnim novinama”, “općinskom spomenaru”. Svi iz Kozaračkog kola će ga tražiti zbog slika. I svi iz rukovodstva Fabrike. Sve u svemu, dobro je prošao, ali se treba zahvaliti Vratilu.
On je “zažmirio”, pravio se da ga ne vidi, ni njega ni “Zenit”. Ili je to zbog njega, Mazala, ili su mu tako naredili. Mazalu je najvažnije da dobije pare za svoje slike.

Šaba je u Općini čekalo odlikovanje za ono što je učinio u narodnoj socijalističkoj revoluciji. Dobio je mjesto kurira u Direkciji, a i bolju baraku u koloniji. Sve ovo odjeknulo je kao bomba u koloniji. Ko je Šabo da dobije bolji posao i stan? Jedan obični Ciganin, kakvih je još bilo u koloniji! Ako je on Titov borac, kao što se priča u koloniji, što ga nema na spisku boraca u Sreskom udruženju boraca? Što ga načelnik Općine ne poziva na obilježavanja godišnjica borbe protiv okupatora. Otkako znaju za Šaba, on je rođen da, onako žgoljav i svakako jadan, čisti ono što oni ostave iza sebe. No u odnosu na sve njih, Šabo je imao još jednu vezu sa Titom. Godinu prije, dobio je deveto dijete, sve jedno drugom do uha. Prema nepisanom zakonu,

svakom devetom djetetu, rođenom u jednoj familiji, Tito je bio kum, a to dijete bi dobivalo nadimak „Titovo kumče“. I Šabovom devetom djetetu Tito je bio kum. Dobio je za to novac za njegovo školovanje, odjeću, obuću, slatkiše, igračke, nekakve kutijice koje je trebalo redati i lakiranu, pravu fudbalsku loptu. Do ove prve prave lopte, djeca su se igrala plastičnom, ili krpenjačom, od starih čarapa i pucvale. Baš u to vrijeme, na prijedlog Sindikalne organizacije, formiran je Fudbalski klub “Radnik“. Na sastanku su rekli da klub ne mora brinuti o podmlatku. Tu su Šabovci, a njih ima zasad devet. Nije džaba Tito njima poslao kožnu, pravu loptu, bolju od one dvije koje je direktor Direkcije kupio u Sarajevu i poklonio Klubu.

Svi su danima okupirali Šaba da čuju šta je to pričao s Titom, pa je preko noći napredovao, postao je kurir, a dobio je i bolju baraku. On im je svima govorio da je tokom rata bio jedan od četiri Titova kurira, koliko ih je bilo u Komandi, pa ga se njegov kamandant sjetio kao svoga borca. A kada je krenuo prema gardistima, s čime si ga ono vratio?, pitali sumnjičavo, kao da su osjećali da im Šabo nešto krije. E, to Šabo nije htio otkriti, šutio je kao zaliven, a oni ga nisu htjeli pustiti. Da bi ih odbio, on im je govorio da je Tita vratio pitanjem: kome treba da se javi u Općini? ali mu nisu vjerovali. U potaji, kao da su priželjkivali Šabinu nesreću. Osjećali su da tu „leži zec“, jedino ga treba istjerati iz grma, pa će im on kazati što je Tito Šaba “popravio” s boljim poslom i boljom barakom. Nekada bi ga pritjerali uza zid, a Šabo bi se sjetio da mora “odmah u Direkciju zbog neke pošte”.
Dovijao se kako je znao i umio. Sve do jednom.

Kao kurir trebao je neku poštu hitno predati šefu računovodstva Ekremu, ali ga nije stigao na poslu. On s posla pravo ide u „Složnu braću“, rekla mu je Ranka, sa Ekremom radila u istoj kancelariji.
Onako ubrzan i odgovoran da sve poslove privede kraju, eto ti Šaba u
„Složnu braću“, iako u to “bratstvo i jedinstvo” nikad nije zalazio, a nije znao zbog čega. U krugu ga je zaobilazio. Bilo to baš iza posla, kad nije bilo puno gostiju. Svekrva odmoran, naspavao se dok je trajalo svečano otvaranje Fabrike. Ekrem je sjedio sam u ćošku, po običaju, i prebirao neke papire, kroz debele naočale. Do njega, sam, niko nije htio sjedjeti s njime, Lijać koji je naćulio uši da čuje šta se priča u „Složnoj braći“ o otvorenju nove fabrike. Čim Šabo priđe Ekremu, ovaj mu ponudi da sjedne, a Lijać zovnu Svekrvu. Čim mu ovaj dotrča, Lijać naruči dva „štoka“, za Ekrema i Šaba. „Štok“ je bio Ekremovo tradicionalno piće, on je odrastao uz ovo piće, pa tu nije trebao Lijać, on je tu sa “štokom” bio zbog Šaba: “štok” je zamka u koju bi Šabo morao dolijati. Dok je Ekrem prebirao papire, ispiše taj „štok“. Nakon diskretnog pogleda Lijaća, Svekrva im donese još po jedan „štok“; ovo je iznenadilo i Ekrema, ali nije prekidao “reviziju” naslaganih papira. Kada je zavšio, pogleda u Šaba:
– Je li bilo pošte?
– Jeste – kaza Šabo i stavi kovertu pred njega.
Ekrem, prije nego što će otvoriti kovertu, nazva im još dva „štoka“. Dok je Svekrva donosio, Ekrem je stao s otvaranjem koverte. Sjeti se da je za njega ova koverta mogla biti od onog trgovca knjigama, Medenog, koji mu je neki dan u kancelariji rekao da očekuje novi komplet knjiga Zanea Greya u kome je bio njegov najboji roman “Jahači rumene kadulje”.

Nakon ovog trećeg „štoka“, Šabo se napio. Nije mogao podnijeti alkohol i zato nije pio. “Štok” ga je načeo, pomućivao mu razum. U “Složnoj braći” nije se razgovaralo, sve dok ne počeše dolaziti novi gosti. Eto i Generalnog sa svojom svitom. I više nije bilo slobodne stolice. Svi „poznati“, horski su pričali sa svog “isturenog komandnog mjesta”, a ispred Ekrema i Šaba gomilali se „štokovi“, poredano “po starini”, kako je koji stizao. Svekrvi nisu dali ni da stane. Šabo je bio drogiran.
– Šabo, šta si ono pričo s Tiletom, kad je kreno? –
ču se sa jednog stola. Svi ušutješe, kao da svu svi čekali samo na ovo pitanje. Kao da sudbina svih njih zavisi od ovog pitanja i odgovora na njega. Šabo pripodiže glavu da vidi ko ga pita, ali nikoga nije vidio.
Vidio je neke siluete, nestajale su i vraćale se, titrale ispred njegovih očiju. Podlaktio se, držao svoju glavu. Pa mukla tišina, kao da nikog nema u “Složnoj braći”. I računovođa Ekrem je jedva čekao odgovor.
– Šta si ono pričo s Tiletom? – ču se opet isti glas.

Podnimljenu šakama, Šabo okrenu glavu. Vidio je sve pomnoženo sa dva: mnoge izbuljene oči, nekima se glava izdužila haman do plafona, a jezike i ruke ispružili prema njemu. Vidi: hobotnica sa stotinu ruku, jezika, usta, kako, kidišući na njega, hoće da ga proguta.
Šakama podnimljenu, okretao je glavu. Sve hobotnice oko njega. Šta blesaviš tom glavom?! Sad tamo, sad vamo? Cigane,
šta si pričo s Tiletom? To nam kaži! – onaj će isti glas, no ovaj put zapovjedno.

Pred Šabom se pojavi slika Tita u maršalskoj uniformi sa oficirskom šajkačom. Ono “Cigane” ga dotuče. Nekako, kao da zapijeva, krenu:
– Reeekoo saam Tiiituuu daaa sssmoo Fabriiikuuu naapraaviiilii naaa muussslimannskomm groobbljuuu, paaa maašššine niiisu hhtjeelee daaa ssseee uppaaallleee .

Proklizavajući jezikom na svakom slovu, mahajući rukama u zraku, za nešto da se uhvati: nejasno predosjećajući da je dolijao: okliznuo se na zaleđenoj stazi i da, kakogod, neće ostati na nogama, niti se više dići.

Svi čuli i razumjeli. Čekali su danima, i taj dan dođe. Šoku glava ispade iz podnimljenih šaka. Udario je čelom o sto, a sva pića popadaše. Šabo jeknu, osjeti da je nešto opasno izletjelo iz njegove glave i da nije smio iznevjeriti komandanta. Ko da mu posta jasno što je zaobilazio “Složnu braću”, gdje su hobotnice. Tonuo je duboko u neki mrak, a nizašta da se uhvatiti. Gubio je svijest. Ustade pijani Ekrem, pokupi svoje papire i ne pogledavši nikoga, klimajući se kao kazaljka na “voltmetru”, krenu prema izlaznim vratima.

Ustade i Lijać, pripit, no spreman. U hodu podiže Šaba sa stolice i povuče prema izlaznim vratima.
– Neka ti Tile pomogne – ču se onaj glas.
S čašicom, po običaju, ustade Generalni. Bio je u onom svečanom odijelu sa otvorenja Fabrike lesonit-ploča.
– Drugovi, otvorenje Fabrike bio je naš revolucionarni društveni preobražaj i zemlje i sreza. To je naš put prema boljem i pravednijem društvenom sistemu. I ovo je borba naše Partije, naših naprednih snaga u socijalističkoj izgradnji. Ja stalno govorim o idejnoj zrelosti. Imamo svjesne i požrtvovane radnike, koji u zadanom roku izgradiše Fabriku, a na drugoj strani nezrele pojedince. U cijelom sistemu do nas je samo da sačuvamo bratstvo i jedinstvo svih naroda. A mi to ne možemo. Evo vam primjera našeg Šabana. Nasjeo je na neprijateljsku propaganda i postao klasni neprijatelj. Nenaklonjeni elemenat!
– Živio Generalni! – zagalamiše uglas iza jednog stola.

– Živio! – odjekivalo je u “Složnoj braći”. Generalni nastavi:
– Zamislite naše borce koji su četiri godine bez odijela, obuće i hrane išli na bunkere i znali da će poginuti, ali ipak su išli, jer su vjerovali u ovo svjetlo što će poslije doći. Nama su i danas potrebni takvi borci. Da graditi novo društvo nije nimalo laka stvar, govori nam primjer našega Šabana.
– On je Cigan! Šta on zna?! – nasuče se motorista Gavro.
– Nemoj tako, Gavro. Bratstvo i jedinstvo svih naroda moramo čuvati kao zjenicu našeg oka – odgovori mu Generalni i sjede. Ustade Gerhard:
– Šta uradila Šaban? – upita.
– Šta god da je, nije nas zaljevo bombama, ko oni tvoji – odgovori mu motorista Gavro.
Gerhard zbunjeno sjede. Bojao se Gavra.
– Prekinite! – ljutito će Generalni, s čašom u ruci – šta vam je? Hoćete li da Šok opet palicom uvodi red među nama?
– Ne može on to, otkako ga Faći smjesti u bodljikavu žicu. Juče sam ga vidio kod Vratilove kapije, ide na guranje. Ko motor
„prdavac“ onoga Jovice, što galami, a jedva ide – kaza Gavro.
– Nemoj tako, Gavro – Cotarija će otpozadi.
– Coto, ako te Šok više ne može degenečiti, ja mogu. Ni jene da ne čujem – ošinu ga riječima Gavro.
Generalni odjednom ustade. Kiptio je od bijesa. Zagalami:
– Svekrva, zaključaj ovu straćaru! Svi kućama!
Ovo sve iznenadi, čekali su na beskonačne rasprave, ovo ih osujeti. Generalni prvi iziđe, za njim i njegova svita, a onda, jedan po jedan, svi iza stolova. Na kraju osta sam Gerhard.
Govorio je pijano:
– Šta to bila, Svekrva. Ti naš istjerala. Mi še povlačila, a nemala neprijatelja.
Svekrva ga isprati do glavnih vrata.
– Jebal mater svoju – po ko zna koji put kaza mu tiho Svekrva na ispraćaju. Zaključa vrata. Sjede i duboko uzdahnu. Pjanska se nije završila tučom. Inventar je ostao netaknut.

Prolazili su dani, mjeseci, a Šabana niko nije viđao u koloniji.

Nakon šest mjeseci, dođe Šaban u koloniju. Neki nepoznati ljudi iz vojničkog džipa istovarili su ga ispred barake. Dvojica u vojničkim uniformama, unijeli su ga u baraku. Šaban se zatvorio u kuću, nije htio da ga iko vidi, a ni on da ikog vidi. Šok je dežurao oko njegove kuće, da mu ko ne uđe: ko bi god ušao, pitao bi ga kako mu je bilo tamo gdje ga je odveo Lijać, a dovezli ovi u džipu; a to bi bilo opasno po državu, rečeno je Šoku. Jedan od Šabanovih sinova u školi je pričao da mu je otac mnogo smršao, iako crn, još više pocrnio, sav natekao, nezdravo ucrvenio u licu, u tijelu udrvenio, da su ga jedva prepoznali. Nije mnogo govorio, samo je spavao, i ustajao da jede. Po noći nije mogao zaspati, mumlao kao medvjed, toliko glasno, krupno, da se čulo u koloniji.

Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani

ODIJELO NEĆU – Mirsad SINANOVIĆ (K O L O N I J A – 18.dio)

Mirsad SINANOVIĆ : K O L O N I J A
Objavljujemo dijelove još neobjavljenog romana Kolonija – Mirsada Sinanovića, uz saglasnost i dozvolu autora.
KOLONIJA je roman o Brodu na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.

ODIJELO NEĆU (18.)

Kao i Martin, njegov saborac iz iste vojne formacije, Gerhard je imao svilenkastu, rijetku kosu. Spuštala se sa strane, a naprijed je nije ni bilo. Visok skoro dva metra, sportski građen, izgledao je kao div u svojoj tenkovskoj jedinici. Svijetle puti, duga lica, smjernih crnih očiju, djelovao je skladno cijelim likom, ali i previše ozbiljno. Kod njega, u stvari, nije bilo ništa crno-bijelo. Moglo je biti crno, ili bijelo. Nije moglo biti ovako i onako. Jedno ili drugo. To mu je davalo dozu ozbiljnosti, ali i odgovornosti. Neko na koga se možeš osloniti; da će uraditi posao, održati zadanu riječ, a neće te glava zaboljeti. Za razliku od Martina, nije pio dok nije upoznao kolonaše, pa s njima odlazio u
„Složnu braću“. Ali, otada je u piću pretekao i Martina, koji je pio još u ranoj mladosti. Sve godine u kojima nije pio, nadoknadio je s kolonašima u „Složnoj braći“. Nije mogao zamisliti dan bez velikog rada, ali ni bez pijanske sa kolonašima.
O Njemačkoj nikad nije pričao, samo kad se napije: o bolesnoj sestri. Koloniji je govorio da su oni njemu sve i svja. Zato je i ostao da živi s njima. Nije se htio vratiti u Njemačku. Sestra mu umrla, javili mu dok je bio na ratištu.
Gerhard je rođen u Lajpcigu, gdje je zavšio gimnaziju i strojarski fakultet. Rano su mu roditelji umrli, pa je godinama živio s bolesnom, starijom sestrom. Još u završnim razredima osnovne škole, zanimali su ga svi zanatski poslovi, najviše bravarski, električarski i građevinski. Već u prvom razredu gimnazije, javljao se na konkurse za sitne opravke: od brava, kućanskih aparata, elektroinstalacija do molerskih i građevinskih radova. Bilo je puno posla, ali je redovno pohađao I završavao sve razrede gimnazije, a od zarade on i sestra dobro su živjeli. Mnogo novca išlo je na sestrine lijekove, a zbog nje je i radio. Radio je i zbog rada, u tome je video sebe, a sestri donosio novac.
Njegov najbolji drug, po zanimanju inžinjer elektrostruke, s njim je privatno radio veće poslove. Videći njegovu svestranost, nagovorio ga je da upiše studij strojarstva. Gerhardu se više radilo, nego učilo, ali je krenuo bez velike želje za znanjem. Profesori stručnih predmeta na praktičnim vježbama osjetili su njegovu nadarenost za strojarstvo, pa su ga redovno zvali na konsultacije, Gerhard je od njih upijao znanje, u direktnom razgovoru. Iz godine u godinu, dobivao je sve bolje ocjene, a u završnoj proglašen najboljim studentom, a njegov diplomski rad istican je kao primjer drugim studentima.
Završivši strojarstvo, htio je sa svojim drugom, elektroinžinjerom, otvoriti privatnu firmu za obavljanje zanatskih usluga, ali on je odselio u drugi grad. Ostalo mu je da se zaposli kao inžinjer strojarstva, što bi se svakome nametalo kao jedino rješenje. Zato je i završio fakultet. Utom je mobiliziran, i svi su mu planovi pali u vodu. Sve se odvijalo velikom brzinom. Vijest o odlasku u rat nije primio s nekom panikom, pomislio je da je to dobro za njega, da kao mlad prođe i ovu avanturu. Za njega je rat, u njegovim godinama, bio neka vrsta pustolovine iz koje će se vratit za mjeses-dva, i početi raditi kao strojarski inžinjer.
Raspoređen je u tenkovsku jedinicu, zadužio ratnu opremu i na ratište. U više zemalja je ratovao. Njegova jedinica išla je s tenkovima u proboj, a pratila ih pješadija. Tek 1943. godine, ova formacija ušla je u našu zemlju. U forsiranju Save, kod Brčkog, partizani su ih opkolili i morali su se predati. Svi su odvedeni u zatvor u Sarajevo. Cijeli rat njegovi iz jedinice radili su teške građevinske poslove, a Gerhard je još održavao vojne kamione i oklopna vozila.
Kao da se preporodio, sve poslove je radio, od građevine do mehanizacije. Rad je bio njegov život. Potiskivao je pomisao da je ostao sam nakon sestrine smrti.
U komunikaciji s osobljem zatvora, Gerhard je učio srpskohrvatski. S vremenom je razumijevao sve šta mu govore, no trebalo mu je još toliko da progovori. Problem su mu bili padeži i rodovi. Razlikovati jedno i drugo, nikako mu nije išlo u glavu. I to je trajalo sve do njegove smrti. Svi kažu, ako nešto pogrešno naučiš, to ćeš vremenom toliko utvrditi, da bi lakše bilo da učiš sve ispočetka. Za Gerharda nije bilo popravnog, a on mu i nije trebao. I ovako, svi su ga razumjeli, ispočetka mu se smijali, a kasnije navikli, pa su i drugi, da bi mu olakšali, govorili u ženskom rodu, a sve – u nominativu.
Nakon završetka rata, postignut je dogovor naših vlasti sa svim Nijemcima iz njegove tenkovske jedinice, a bilo ih je više od četiri stotine. Trebalo je iznova podizati fabrike, graditi zemlju, a u tome su nam njemački stručnjaci i radnici mogli pomoći.
Iako je bio stručan, Gerhard je tražio da radi kao fizički radnik u Pilani. Tako je bilo, capinom je na lageru pomjerao šumsku oblovinu prema gaterima, a da nije stajao. Nakon ovog posla, išao je tamo gdje bi ga zvali. Kopao je zemlju ili sjekao drva. Samo Hamdija iz Zebine Šume, mogao je raditi više od njega, no bilo ih je koji su davali prednost Gerhardu. Drugi se nisu rodili sa ovakvim radnim navikama. Pogađao se za posao kada ga završi, a moglo je i na veresiju. Gerhard bi samo odmahnuo rukom i nije tražio da naplati tu veresiju, sve dok se dužnik ne bi sam sjetio. Kada je druga smjena u pilani, obavljao je bravarske poslove u gradu, a električarske, po selima. U kućama na selima instalirao je elektroinstalacije, sve do priključka na struju. I
„štimao“ kompletnu bravariju. Čak je u samom gradu održavao električne instalacije u hotelu „Zelengora“, iako je bilo kvalificiranih električara, ali Gerhardu se vjerovalo na riječ, da će biti urađeno dobro i u roku prema dogovoru. I kada bi se pokvarilo parno grijanje, direktor je samo zvao Gerharda.
Niko nije znao održavati parno grijanje kao Gerhard. Pokazao se i kao dobar varilac, ako bi bilo takvih poslova u hotelu. Desilo se da se u hotelu pojavio majstor sa papirima da je završio školu za održavanje parnog grijanja. Nakon samo mjesec dana, vidjelo se da on ne zna otkloniti niti jedan kvar. Opet su zvali Gerharda, iako nije imao papire za plinske instalacije.
Gerharda su zvali i kada bi trebalo neke papire prevoditi sa njemačkom jezika, iako zbog proteklog rata niko nije volio ovaj jezik. Čak su ga iz srednjih škola zvali da ide s njima na ekskurziju, kao prevodilac, ali je sve ovo Gerhard odbijao, iako bi mu dobro platili. Problem je bio što se morao lijepo obići, ali on nije htio skinuti radničko odijelo, plavu bluzu i pantalone. I uvijek je bio u istom odijelu. To radničko odijelo, uvijek isto, govorilo je o njemu da je
smetljar, fizički radnik, a bio je najobrazovaniji i najkulturniji radnik u cijelom okrugu. Ali njegovo radničko odijelo nije govorilo da je on takav.
Dolazila bi privredna delegacije iz Njemačke, kako bi uspostavili saradnju sa Pilanom, a krenuli sa uvozom oblovine za proizvodnju namještaja. Nijemci su im nudili i savremenije mašine za rezanje šumske građe, ali i linije za proizvodnju lesonita i laminata. Za sve ove poslove trebao im je prevodilac. I sekretar i načelnik Općine zvali su Gerharda, ali im je zasmetalo što je svaki put dolazio u radničkoj uniformi, dok su oni svi bili u svečanim odijelima. Nakon dogovora, trebalo je potpisivati ugovore, a svi bi išli na poslovni ručak u hotel
„Zelengora“. Ispadalo je da sekretar i načelnik za prevodioca zovu fizičkog radnika, kako su to skoro u čudu komentirali privrednici iz Njemačke, ali su svaki put pohvalili prevodioca.
Sve ovo je dozlogrdilo načelniku općine, pa ga je on zovnuo u Općinu da s njim porazgovara. Na sastanku mu je ponudio da mu kupi skupo odijelo u Sarajevu, Gerhard bi ga kao prevodilac pratio po Njemačkoj. Gerhard je na početku šutio, a onda mu odgovorio:
– Vi ga kupite meni. I obucite mene. Ja ga nošila neću. Za mene
je ovo odijelo, a ne to iz Sarajeva. Hoću radila da imati para. U tvoj odijelo ne mogu radila ni sa čekić, niti sa lopata. Mene u tvoje odijelo niko neće tražiti da ja radila, pa ja nemala para. Kako ću cijepala drva u tvoje odijelo? Kako ću kopala bašča u tvoje odijelo? Niko tražila neće mene. Bježat će narod od mene. Kazala bi da ja političar, koji neće radila.
Nakon ovog, svaki razgovor između načelnika i Gerharda bio je završen. Ko će mu sada prevoditi, pitao se načelnik. Niko to nije znao bolje od Gerharda. Bio je jedan nastavnik njemačkog jezika, ali on se nakon završetka rata prekvalificirao u nastavnika ruskog jezika. Čak je jednu godinu boravio u Rusiji i bio novopečeni Rus. Za njemački jezik nije htio ni živ da čuje, govorio je da mu je to okupatorski jezik. Njemu prevođenje načelnik nije mogao povjeriti. Zato nije htio odustati od Gerharda. Sekretar je Gerharda posjetio u baraci. Bila je to premala baraka, sklepana od lesonitke, sa krovom od azbesta, samo sa jednom prostorijom i kupatilom s VC-om. Prema tamnim flekama po plafonu i zidovima vidjelo se da baraka prokišnjava na sve strane. U
sobi: fijaker, željezni krevet i sto. To je bilo sve od namještaja. I jedno veliko iznenađenje za sekretara?!
Uz zidove, prislonjene police, od patosa do plafona, koje je Gerhard sklepao sjekirom i čekićem od dasaka iz Pilane, utvrdivši ih ekserima. Bile su pune knjiga, na kojima je ležala prašina. Otkuda ovolike knjige? u sebi se zapitao sekretar, ovolio nema ni školska bibilioteka. Bilo je na stotine knjiga na policama uz tri zida. Neke od knjiga su mu bile na stolu. Sekretara nije zanimala književnost, vjerovatno mu nije poznat niti jedan od autora. Samo se iznenadio otkuda ovome fizikaneru ovolike knjige i šta radi sa njima. Prevoditi je mogao, jer je rođen i živio u Njemačkoj, mislio je sekretar. I kad ih je čitao, kada je po cijeli dan radio fizičke poslove, u Pilani i kod svih kolonaša, šta god da je trebalo; a onda: u „Složnu braću“. Došao bi ovdje kasno i spavao, dok ga ne bi probudila vekerica da ide na posao.
Čekali su načelnika.
On je došao u općinskom novom „fiatu“, skinutom sa trak iz fabrike u Torinu. Načelnik je kupovinom ovog luksuznog autombila pratio ubrzani ekonomski napredak cijelog sreza, kako je ostvarivan Titov Petogodišnji plan razvoja.
Kad je ušao, pozdravio se sa obojicom, a onda pogledao po sobi u kojoj je živio Gerhard. Iznenadili su ovi zidovi od knjiga na policama uz tri zida. Prišao je stolu, podigao jednu otvorenu knjigu, koju je Gerhard čitao, okrennuo naslovnu stranu i uzviknuo:
– „Na zapadu ništa novo“! Erih Maria Remark! Pa, ovako sjajan roman Hitler je zabranio, kada je došao na vlast!? Nacisti!
– To je najbolja njegova knjiga o Prvom svjetskom ratu – kaza mu Gerhard.
– I ja tako mislim – načelnik će Gerhardu, i doda – i „Tri ratna druga“.
– Ona mlada Paul, glavna u roman, sam ja današ. Otišla ja u rat, mlada kao Paul. Obojica mi mislila da će nama biti zanimljiva rat. Kao igrarija za nas mlade. Kad tamo: ljudi ubijala jedna druga. Švi ubijala i švi bila ubijala. I ja kao Paul vidjela mrtva ljudi puno. Moja granata ubila puno ljudi u zaklon. Moj tenk gorio. Zapalila partizani. Rat nije igračka. Mislila ja i Paul. Malo se igrala i vratila se kuća.
– Ti si strojarski inžinjer. Voliš sve raditi. Ne stidiš se kao inžinjer
raditi fizičke poslove. Rijetki su ljudi kao ti. Mnogo znaš, pametan, obrazovan još fakultetski, ali nisi napuhan. Imaš toliko da možeš živjeti i ti si zadovoljan. Ali ti zaslužuješ više. Kada ti to pripada, treba da uzmeš – kaže načelnik.
– Kako ja uzela to?- upita Gerhard.
– Ja ću tebi dati jednosoban stan u gradu. Ti ćeš raditi na održavanju hotela „Zelengora“. Imat ćeš inžinjersku platu. Bit ćeš šef za održavanje. Nećeš morati raditi fizičke poslove. Bit će ti dovoljna plata. To tebi pripada.
– Ja bila šef u „Zelengora“?
– Tako je.
– Ne živjela u kolonija.
– Nećeš živjeti u koloniji. Tebi pripada da živiš u gradu.
– Kako se ja oblačila u „Zelengora“?
– Kako ti hoćeš? Kao šef možeš biti u odijelu, ili u radničkoj bluzi i u pantalonama. Kako ti hoćeš?
Gerhard je zašutio. Hodao je između zidova knjiga. Nije mu ovo bilo jasno. Odjednom dobije stan, bude šef i živi u gradu. Odjednom će:
– Ja više ne mogla dolaziti u „Šložna braća“?
– Imaš radnički autobus, dođi kada hoćeš.
Gerhard se opet zagledao u svoje knjige.
– Šta ja tebi bila dužna?
– Ništa.
– Hoćeš ja prevodila tebi?
– Hoću – načelnik će, kao da je čekao ovo pitanje.
– Hoću li ja nošila odijelo kada budem prevodila?
– Hoćeš. Ja sam kupio dva u Sarajevu. Možeš ih mijenjati.
– Dobro. Ja nošila odijelo kada prevodila. A kada budem radila, ja nošila radničko odijelo.
Mirsad SINANOVIĆ

KOLONIJA – Roman o Brodu na Drini
Ovo je Brod na Drini 70-tih godina prošlog stoljeća.
fotografije:focanskidani
oprema teksta:focanskidani