Amanet Hasana Nazira
Foča, 16.11.2019
Mjesec je rebiu- l-evvela, božijeg poslanika Muhameda a.s. Organizuju se brojne svečanosti tim povodom. Pitala sam se da li će se nešto organizovati i u novoizgrađenoj džamiji Aladža u Foči. Imam želju salavate uputiti baš na tom svetom mjestu koje je za pokoljenja izgradio Hasan Nazir, a vijekovima je okupljala dobre ljude, Fočake i putnike namjernike. Čini mi se da nije bilo nje, ne bi bilo ni „zlatnog doba“ mog rodnog grada, kada je na vrhuncu postojanja u 15. i 16. vijeku bila središte Hercegovačkog sandžaka. Ponovno rođenje Aladže, nakon njenog rušenja u prethodnom ratu, doživljavam i kao rađanje nade za našu svjetliju budućnost. Kada ona postane opet mjesto okupljanja „dobrih ljudi“ možda nam svima krene na bolje.
Upravo u ovimrazmišljanjima me zatekla vijest da će se 16.11.2019 održati mevlud u Aladža džamiji. Ujutro, kada sam izašla iz kuće razmišljala sam kako otići u Foču, da li postoji ikakva mogućnost, kad ugledah dugu. Shvatila sam to kao znak da će mi se želja ostvariti.
I zaista, nije prošlo ni 2-3 sata kada se javila meni nepoznata gospođa iz viber grupe na koju sam postavila vijest o mevludu. U poruci je stajalo da udruženje Kewser organizuje odlazak u Foču i da se mogu prijaviti.
To jutro kada smo krenuli je više ličilo na proljetno, nego na pozno jesenje kako mu pripada po kalendaru. Putnice raspoložene, sve dobro organizovano. Na početku putovanja obratila nam se predsjednica Udruženja i pročitala odlomak iz knjige „Žrtvovanje vuku“ Mirsada Sinanovića. Odlomak se odnosi na rušenje Aladža džamije u avgustu 1992. godine. Nekadašnji profesor SH jezika, a sada renomirani BH književnik je iscrpno i upečatljivo opisao događaje koji su prethodili rušenju, samo rušenje i reakcije tamošnjih stanovnika, svjedoka ovog nečasnog čina. Ova priča me podsjetila na period 1980. – 1992. god. prošlog vijeka, kojeg pamtim po „nezdravoj atmosferi“ , koja se osjećala u zraku i na ljudima: netrepeljivost, nepovjerenje, malodušnost i nedostatak iskrenosti u svakodnevnim razgovorima na ulici i u školi. Posrnula privreda, firme u gubicima, ulice napola osvijetljene i „agonija čekanja“. I desilo se, što se desilo. Ubistva, silovanja, mučenja, ponižavanje, protjerivanje, samo zbog imena.
U autobusu nam se obratila i članica udruženja „Žene žrtve rata“ koja je rekla da neće ovom prilikom pričati o tome šta su sve preživjele, već želi reći da su one otvaranje obnovljene Aladža džamije u Foči šest mjeseci ranije, u maju 2019. godine, doživjele kao ponovno rođenje.
A ja sam sve vrijeme tokom putovanja, kao i pred samo otvorenje džamije osjećala bojazan da se neće puno ljudi odazvati, jer je u ljudskoj prirodi da se bolna sjećanja potiskuju duboku u duše i srca, i da guraju sve što podsjeća na njih daleko od sebe, kako bi bol bila što manja.
Ali sam se i ovaj put prevarila. U Aladžu smo ušle među prvima. Kasnije su počeli ulaziti u grupama, stari i mladi. Začas se džamija napunila. Poredali su se safovi, pa između njih još po jedan. A onda se razmilio zvuk ezana, i srce zatreperilo od sreće i uzbuđenja, jer su „neljudi“ mislili da se ezan ovdje više nikad čuti neće, i da se više nikad „dobri ljudi“ neće okupiti na desnoj obali Ćehotine. Ubrzo se zvucima ženskih i muških glasova napunila unutrašnjost džamije. Stopila se božija riječ ljudskih glasova zajedno sa šarenilom oslikanih zidova najljepše džamije na Balkanu. Narandžasta, crvena, plava, zelena i zlatna nadopunjuju jedna drugu, kao što glasovi safova nadopunjuju glasove imama i učača. Sunce se probija kroz okrugle ureze prozorskih stakala, bacajući snopove svjetlosti na safove, dajući im izgled zlatnih niti.
I tada mi postade jasno, da je upravo ta igra zvuka, svjetlosti i boja ono što pamtim iz djetinjstva, kod prvog susreta s Aladžom, i što nisam doživjela ni u jednoj drugoj džamiji. Da li je to od odbljeska rijeke Ćehotine u neposrednoj blizini, ili je to sjaj duše Nazirove i svih „dobrih ljudi“ koji su u ovoj božijoj kući dovili, ne bih znala reći. A možda, sve to skupa čini ovo mjesto uzvišenim i posebnim, tako da čovjek poželi da se vrati. Znao je to, sigurno i naš Fočak Hasan Nazir, da će se zbog nje vraćati kako Fočaci, tako i svi „dobri ljudi“ koji su je pohodili.
Asima Gičević
fotografija: focanskidani
oprema teksta:focanskidani
focanskidani 