O Bosni i njenom narodu
949. Konstantin Porfirogenit u djelu DAI spominje Bosnu : “U pokrštenoj Srbiji su ovi nastanjeni gradovi: Destinik, Crnabuski, Medjireti, Drežnik, Lesnik, Saline i u zemlji Bosni (horion Bosona) Katera i Desnek.” .To je prema prijevodu sa latinskog dok se prijevod sa grčkog izvornog teksta razlikuje po tome što ne stoji “ u zemlji/ci Bosni” nego “ prema… Bosni.”
1150. Kinam : „Kad stiže blizu Save odatle zaokrenu prema drugoj rijeci po imenu Drina koja izvire negdje odozgo i odvaja Bosnu od Srbije. Bosna nije potčinjena arhižupanu Srba nego narod u njoj ima poseban način života i upravljanja…”
Napomena: U historiji se koristi i druga verzija u kojoj stoji da Drina dijeli Bosnu od “ ostale Srbije” što je stvar pogrešnog prijevoda.
1155. „Manuel in Christo Deo fidelis rex Porphyrogenitus, Romanorum imperator, piisimus,semper Sebastus, Augustus…Dalmaticus, Ungaricus, Bosthnicus, Servicus, Zecchicus…”
1166. godine Bosanci se u bizantskoj carskoj tituli javljaju poslije Ugara a prije Srba, Hrvata i Bugara.
1167. Carigradski patrijarh Mihajlo Antrijalski : “ I Hrvat i Bosanac neka budu upisani u tablice Romeja.”
1189. Bosanski ban Kulin izdaje čuvenu povelju koja je zapravo najstariji državni dokument što se tiče svih južnoslavenskih država. Na njenom početku stoji “ + U ime Oca, Sina i Svetoga Duha. Ja , ban bosanski Kulin…”
1323. Stjepan II Kotromanić : “A tomu daru biše svjedoci dobri Bošnjane…”
1332. Stjepan II Kotromanić : “Ako ima Dubrovčanin koju pravdu na Bošnjaninu – da ga pozove pred gospodina bana ili pred njegova vladaoca – roka da mu ne bude odgovoriti. “
-Konstantin Filozof (pisac s kraja 14. i početka 15. vijeka) u spisu “Skazanie izjavljeno o pismeneh” spominje bosanski jezik uz bugarski, srpski, slovenski, češki i hrvatski.
1353. “ Knez Vladislav, žena mu Jelena, sin im ban Tvrtko i brat mu knez Vuk, sa dvanaest kletvenika Bošnjana…”
1354. Jelena Kotromanić : “…kada pride gospoja bana mati s Ugra i s svojim sinom, s knezom s Vlkom, i kada bi stanak na Milah vse zemlje Bosne i Dolnjih kraji i Zagorja i Hlmske zemlje – prisegla je gospoja, bana mati, i njen sin, gospodin ban Tvrtko dumanadesete dobrihBosnjane knezu Vlatku Vlkoslavicu,…”
1366. Tvrtko Kotromanić : “Va ime oca i sina i Svetoga duha, amin. Az rab bozji i svetoga Grgure, a zovom gospodin ban Tvrtko, po milosti bozjoj gospodin mnogim ZEMLJAM BOSANSKIM, GOSPODIN BOSANSKI, I SRBSKI, I SOLSKI I PODRINSKI, I MNOGIM STRANAM BOSANSKIM.”
“A tomu svidoci dobri Bosnjane :vojvoda Vlkac, zupan Crnul, knez Bogad, tepcic Belhan, knez Branko Prinic, knez Sladoje,….”
1405. Tvrtko II : “U ovu nepravedni rat, Uchinih s gospodinom Hercegom i po svijetu s vlasteli Bosanscimi i vishe togaj, da je vidomo vsakome: Kto godi je Bošnjanin ali Kraljstva Bosanskoga prije rata bil dlzhan komu godi Dubrovcaninu, volja na viri mu uzeto na gospockoj, a moze Dubrovcanin tozi istinom pokazati – da se ima Dubrovcaninu vratiti i platiti.”
1427. Radoslav Pavlović :”Budući va velikoj slavi i gospoctvi mojih prijeroditelja plemenito naše,i potom za našu službu milosti i gradove i župe i zemlje koje primismo od Kraljevstva Bosanskoga,nam`dano i zapisano u naše plemenito va rusazi i Državi Bosanskoj,i Kraljevstvom i vsijem rusagom Bosanskim nam` potvrđeno i ustanovićeno…”
1432. R. Pavlović : “dajemo na vidjenje vsakomu chlovjeku komu se podoba i pred koga lice ov list nash otvoren dojde, a ili bi pred gospodina cara turskoga, a ili pred gospodina kralja ugarskoga, a ili pred gospodina kralja Tvrtka bosanskoga,ILI INOGA BOSNJANINA, A ILI GOSPODINA SRBSKOGA A ILI LATININA”
-Jedan od najstarijih spomena bosanskog jezika imamo u notarskim knjigama grada Kotora: 3.jula 1436, mletački knez u Kotoru kupio je petnaestogodišnju djevojku “bosanskog roda i heretičke vjere, zvanu bosanskim jezikom Djevenu”
1436. Navodi se “Bosna” kao ime majke Petra Radinovića : “Petar Radinouich cum consensu et voluntatem Bosne matris sue locauit se et sua opera usque ad annos sex proxime futuris Radoye Radelyeuich caligario presenti et conducenti … stare et laborare … more boni et fidelis famuli … docere artem suam cuo posse.”
1440. Prva zabilježena upotreba riječi Bošnjak desila se 1440. godine kada je Tvrtko II Kotromanić poslao bosansku delegaciju u Budim radi čestitanja poljskom kralju Vladislavu Varnenčiku na izboru za kralja Ugarske i Hrvatske. Tada je vođa bosanske delegacije rekao da su: “Bošnjakom isti pradjedovi bili kao i Poljakom”.
Tradicionalna titula “kralj Bosne” je kod Stefana Tomaša i Stjepana Tomaševića zamjenjena sa “kralj Bosanaca”.
„Nos Stephanus Thomas Dei gratia Rasciae, Serviae, Bosnensium sive Illyricorum, Primordiae, Dalmatiae et Croatiae rex“
“In nomine sanctae et individuae Trinitatis Stephanus Thomassevich Dei gratia Rassiae,Serviae, Bosnensium, seu Illyricorum , Primordiae,seu Maritimae , partiumque Dalmatiae et Corbatiae rex…”
1446. Kralj Tomaš :”da im se toj ne ima poreći ni potvoriti ni na manje donesti,ni za jednu neviru ni zgrihu Kraljevstvu našemu,što ne bi ogledano gospodinom Didom i Crkvom Bosanskom i Dobrimi Bošnjani.I s timij,sa vsim više pisanim,pridasmo ih gospodinu Didu Miloju,i Didu kon Didu,u ruke crkovne.”
1461. Stjepan Tomašević : ”Jere, ako Bošnjani budu vidjeli da u ovoj rati nece biti sami i da ce im mnogi ini pomioci – hrabrije ce u rat iti i vojevati, a tagdi i Turachka vojska nece bez straha u moje vladanje naprasno ulisti.”
1482. Petar Ohmučević: “Petar,istije Ohmućevića,po starini Bošnjanin,a radi nepovoljnog razumirja i pogube Bosanske,prišašćah njegovijeh starijeh – sad je Dubrovčanin,koji za milost njegove stare gospode složi i postavi ovo rodoslovlje,za slavu Bosansku i svakoga vridnoga Bošnjanina,dokole Bog dopusti i njegova sveta volja izvrši.”
1508. Marko Marulić, «Molitva suprotiva Turkom»: “Boj su bili š njimi Hrvati, Bošnjaci/Grci ter Latini, Srbli ter Poljaci…”
1531. Benedikt Kuripešić : “Ovdje su tri naroda.Prvo su stari Bosnjaci-katolici, kojima su Turci ostavili vjeru.Drugo su Srbi (Surffen) koje zovu vlasi, a mi ih zovemo ciganima ili Martolozima, jer se stalno sele i imaju nemiran zivot.Treci narod su gradski Muslimani. Oni su pak vecinom iz starina katolicki Bosnjaci, koji su presli na Islam. Ima i nesto Vlaha medju njima. Ne vole sela. Izbjegavaju sela, i drze se grada. Medju njima ima i dosta pravih Turaka.”
1571. Dubrovčani postavljaju natpis sa sljedećim tekstom: “Bosanska kraljica Margareta podigla hram djevici Margareti u nekad blaženom vremenu.”. O kojem vremenu se radi nije poznato, moguće je da je čak i 10 vijek u pitanju.
U djelu Jeronima Megisera “Thesaurus polyglotus” (Frankfurt na Majni, početak 17. vijeka) spominju se uz ostale govore (dijalekte): bosanski, dalmatinski, srpski, hrvatski.
Isusovac Jakov Mikalja ( 1601.- 1654) u predgovoru “Blagu Jezika slovinskoga” iz 1649. želi kako kaže da uvrsti “najodabranije riječi i najljepše narječeje” dodajući da je “u ilirskom jeziku bosanski jezik najljepši”, i da bi svi ilirski pisci trebali nastojati da njim pišu.
Dubrovački dramatičar Đono Palmotić, opredijelio se za govor “susjednih Bošnjaka”, ističući ljepotu tog govora.
Na početku XX poglavlja „Ljetopisa popa Dukljanina“ ( hrv. Redakcija) stoji : „ I pohitaše mnoge Bošnjane,…”
Lucius: De regno Dalm. et Croat., str. 309 : “Poslije toga kad se razcijepilo kraljevstvo (Hrvatska) u dijelove, izabrase Bošnjaci god. 1079. sebi posebnog poglavara; isto učiniše i Neretljani; a Hrvati izaberu za vladara tuđinca.”
17.vijek. Junije Palmotić : ,,…od slavnijeh smo tebi Slava i od Bošnjaka mi poslani, po kijeh plodnoj teku strain bistra Drina, Sava i Drava.”
,,Bulgar, Bošnjak, Hrvat bojni dizat će te do nebesi, i svi puci neizbrojni naš kojijem se jezik resi…”
Kraj XVII vijeka. Borelli-vukasovicev grbovnik : “Poslije nesretnog sloma bosanskog kraljevstva mnogi Bosnjani spasili su se bijegom u Dalmaciju, na njezina ostrva, Dubrovnik, Napulj, Apuliju, Istru i Vatikan.”
1730. Andrija Kačić Miošić, “ Razgovor ugodni naroda slovinskoga” : “ Probudi se, Bosno, zemljo slavna,kojano si zaspala odavna,ter mi kaži bosanske junake,na oružju vitezove jake, neka mogu i njih zapjevati, čast i diku slavnoj Bosni dati! Ali Bosna lipo odgovara, Milovana ter žestoko kara: “Jer si, brižan starče, poludio, putujući pamet izgubio? Kad si pjevâ pjesme od junakâ, najveće si pjevâ od Bošnjakâ.”
U istom djelu :
“deset iljad’ po izbor junaka,
kojino se ne boje Bošnjaka,
i prid njima Červa đenerale,
Dubrovčanin, od starine bane.
Ide Červa kralja dočekati
i na njega snažno udariti.
Malo vrijeme postojalo biše,
silene se vojske susritoše
kod Brgata, planine vjesoke,
blijezu jedne doline duboke.
Od bedrice sablje povadiše,
dvi se vojske silno udariše.
Tu se proli krvca od junaka
Dubrovčana i mladi Bošnjaka,
žestoko se vojske isjekoše,
s obi strani mnogi izgiboše.”
1735. Duvanjski biskup fra Pavle Dragičević 1735, piše da u Bosni ima devet svećenika koji u vršenju vjerskih obreda ispomažu “bosanskim jezikom”, jer ne razumiju dobro crkvenoslavenski. Dodaje da je učenim katolicima u razgovorima sa pravoslavcima dovoljno da poznaju bosanski jezik.
Nikola Lašvanin u svom Ljetopisu : “1059. Andre , ungarski kralj, ; u vojsci od Bele umoren. – U ovo vrime kraljevao je u Dalmaciji i u Hrvati Krešimir , sin kralja Stipana. – Bošnjaci se pridaše Beli, kralju Ungarskomu ; s ovim uvjetom / da između sebe obiraju bana svoga, koga da kralj ungarski potvrdi. I tako obraše Ivana Kotromanovića za bana od Bosne.”
Naziv bosanski jezik upotrebljavaju i Slavonci Ivan Grličić (župnik u Đakovu, 1707.) i Matija Petar Katančić (1831. u Budimu objavio u šest knjiga prevod Svetog pisma “u jezik Slavno-Illyricski izgovora Bosanskog”).
Jako Baltić, “ Godišnjak od događaja i promine vrimena u Bosni 1754.- 1882. : “buduć da ne gledaju Turci rado da se Bošnjaci i Srbi sjedinjuju”.
1822. The Edinburgh GazetteerOr Geographical Dictionary : “ Stanovnici Bošnjaci su slavenskog porijekla i koriste najčišći dijalekt slavenskog jezika”
1825. “ Letopis Matice srspke” : “Bošnjaci žive izmeđ Drine, Verbasa, Save, Dalmacie i Hema, čislom 450 000; ispoviedaju ili Islam; ili su Rimokatolici , ili Pravoslavni. “
1832. Thomas Gordon, “History of the Greek revolution”: “ Prema najtačnijim podacima jedna trećina Bošnjaka su Muhamedanci a ostale dvije trećine su prilično ravnomjerno raspoređene između Grčke i Latinske crkve”.
1835. Ljudevit Gaj, “Naš narod” : “Bošnjaci živu izmeđ Drine, Vrbasa, Save, Salmacije i Hema, brojem 450.000 dijeleći se na islamski, to jest turski, i zatim na rimski i grčki vjerozakon. “ Pored Bošnjaka u poglavlju o slavenskim narodima “ilirskog koljena” spominju se Srbi, Hrvati, Crnogorci, Slavonci, Dalmatini, Slovenci i Bugari.
1836. The Penny Cyclopaedia of the Society for the Difussion of Useful Knowledge: “ Stanovnici su sastavljeni od Bošnjaka, rase slavenskog porijekla”
1842. Jukić u jednom članku o tvrdnjama Dimitra Tirola da su Bošnjaci Srbi : “Već su dvije godine, od kako se ja bavim među prostim narodom u Bosni, dobro motreći na sva ona, koja se toga naroda tiču; ja sam mnogo i mnogo putovo po Bosni; al’ još nikad tamo ne čuh za srbski narod, niti za srbski jezik! Tamo sve ide po bosanski i naški,a Srblje i dan današnji u Srbiji stanujuće, nazivlju prosti Bošnjaci Racima! U Podrinju još nisam bio, zato scijenim, da je njima poznato ime Srb, buduć da su bližnji Srbiji.”
Jukić je također ustvrdio da “Bošnjaci ne znadu za ime hrvatsko”.
1843. M'Culloch's Universal Gazetteer : “Bošnjaci su slavenskog porijekla…”
1848. Jukić : “Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo živi nas samo kao očenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i žale nas”. Jukić u “Bosanskom prijatelju” u tekstu o bosanskoj književnosti kaže: “Bošnjaci od najstarijih vriemenah pak gotovo sve do godine 1813. služili su se pismom i slovima od sv. Cirila iznašastim”. U istom tekstu : “ Od stolietja XVI .- XIX. Ima više rukopisah po Bosans. Franciskanskim samostanima i parokialskim kućama, buduć da su sve matrikule i protokoli s ćirilicom bosanskom pisani sve do početka ovog stolietja . “
“Ova bosansko-katolička azbuka – ćirilica – po niešto je različna od one , kojom Serbi pisaše svoje cerkvene knjige…”
1844. Ilija Garašanin, Načertanije : “ Na istočnog veroispovedanija Bošnjake veći upliv imati neće biti za Srbiju težak zadatak Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački fratri.”
185o. “Europe past and present geography manual” ( o Bosni) : “ najvećim je dijelom naseljena Bošnjacima koji pripadaju slavenskom plemenu i koji su se tu doselili već u 9. stoljeću. “
1851. “Putnams Home Cyclopedia” : “Bošnjaci su slavenskog porijekla, dobar dio njih pripada Grčkoj crkvi”
1851. Ivan Franjo Jukić u djelu “ Zemljopis i poviestnica Bosne” u rubrici “ narodoslovnost” navodi da u Bosni postoji samo jedan narod a to su Bošnjaci sa židovskom, romskom i “nizamskom” manjinom ( stranci) te Karavlasima ( koji su po njemu nekada davno došli iz Srbije).
Fra Grga Martić veli da je bošnjački narod “narod koljena slavenskog… ali podijeljen vjerozakonom”
1871. Anto Knežević : “Nu ako nam je žao na Mađare, mnogo nam je žalije na njeku – čast i poštenje pravednima – jednokrvnu braću Srbe i Hrvate. Od ovih jedni nam rascijepiše Bosnu i Bošnjake, te rekoše da je Bosna do Vrbasa Srbija, a Bošnjaci Srbi; od Vrbasa pako Hrvatska i Hrvati; drugi da su u cijeloj Bosni svi Srbi koji pišu ćirilicom a Hrvati koji pišu latinicom, treći da su u svoj Bosni samo Srbi dočim četvrti proglasiše da su zgoljni Hrvati. Ovako dakle Bosna ponosna i Bošnjaci na glasu junaci kod ovakvih samo su prazna imena, izmišljena od njekih zanešenjakah“
Hercegovački pravoslavni prvaci, među kojima i Prokopije Čokorilo, traže od Ali-paše Rizvanbegovića da se za vladiku postavi čovjek vičan bosanskom jeziku. Bosanski biskup Vujičić još je 1881 godine ovaj jezik zvao bosanskim.
“Gramatika bosanskog jezika za srednje škole” nepotpisanog autora Frane Vuletića, prva je gramatika u Bosni i Hercegovini za interkonfesionalno školstvo. Zemaljska vlada BiH štampala ju je 1880 g.
Franjevci su 1894 g. otpisivali M. P. Desančiću da ne govore srpski nego bosanski.
…………………………………………………………………………………………….
-Statut grada Trogira ( član 43, peta knjiga, 1332. godina) ne dozvoljava davanje ili uzimanje zajmova od Slavena, Bošnjana i Hrvata.
-Svećenik Đuro Sremac (1480. – 1548.) navodi sljedeće narode kao stanovnike Budima: Mađare, Ismaelićane ( Turci), Tračane (Bugari), Njemce, Špance, Tatare, Bošnjake, Grke, Albance i Perzijance.
-Andrija Kačić-Miošić među Slavene ubraja: Moskovite, Poljake, Amazonce, Bohemiance, Moravljane, Slovake, Tote, Kranjce, Istrane, Hrvate, Slavonce, Srbe, Rašane, Vlahe, Moldavce, Bugare, Bošnjake, Dalmatince itd.
-God. 1437. izdat je dokumenat u Đakovu ovog sadržaja: „Mi Ladislav jednoć Ivana Vayvode, županije Požega župan, preporučujemo, svidočimo: da veći dio Sriema zauzimlju Raci(Srbi) i Bosanci, što više i na drugoj obali Dunava (dakle u Bačkoj i Bodrogu), na prostoru jedne ili više miljah Raci s Bosanci, krivovirci s kršćani, među se pomišani stanuju.”
-Junije Palmotić u “ Captislavi” navodi narode koji govore Slavenskim jezikom: Moskovite, Ruse, Poljake, Pomerance, Vandale, Čehe, Srbe, Bošnjake….
-Italijanski Jezuit i lingvista Jakov Mikalja (1600.-1654.) je ustvrdio da je Bosanski jezik (la lingua Bosnese) najljepši među ilirskim tj. jugoslavenskim jezicima.
-Fra Stipan Margitić daje u Mlecima 1701. djelo “Izpovid karstianska” a jezik je “Bosanski aliti ilirički”.
-Dubrovčanin Kotruljić 1475. godine piše sljedeće: “…osobito u mojoj domovini, koja je sigurno nešto preuzela od vjeroispovijedanja Bošnjaka,..”
– Dubrovački pisac i pjesnik Injacijo Gjorgji (1675-1737) zna za sljedeće slavenske jezike: Poljski, Ruski, Bohemski, Hrvatski, Bosanski i Dalmatinski.
-Pravoslavni svećenik M. Busović tražio je 1690. od pape vjerske tekstove na Ilirsko-Bosanskom jeziku (in lingua illirica bosnese)
-Mihajlo Radnić iz Baške je 1683. godine pisao na Slavensko-Bosanskom (jezik slovinsky bosansky)
Bosanski Nadbiskup Nikola Ogramić ( 1671.-1701) u pismu Slavonskim franjevcima iz 1688. godine poručuje da u svoje župe ne puštaju nikoga ko nije njemu podređen. Posebno trebaju paziti da drže podalje Hrvate i njihove svećenike.
Zagrebački historičar Juraj Rattkay ( 1612.-1666) navodi sljedeće narode koji govore “Ilirskim”jezikom: Slavonce, Hrvate, Dalmatince, Bošnjake, Bugare, Tračane, Istriane, Moravljane, Albance, Poljake, Ruse itd.
-Ivan K. Sakcinski 1847. godine – Slavjanska domovina :
“…Il je slavska domovina
stan pomorskog Dalmatina?
Gorljivog il Harvata?
Il Sarbskoga njegovog brata?
Tu stran zove Slavjan svom
Al je širji Slavski dom!
Il je Slavska domovina
Tam gde i zibka Slavjanina
gde s Bošnjakom Bugar plače
Carnogorac oštri mače…? “
Ivan K. Sakcinski je također ustvrdio sljedeće: “…Ali nije ni turski Bošnjak Turčin jer nauk Muhameda nije satro u njemu narav i cud slavensku, ni ljubav k običajima i jeziku pradjedova svojih. Ja bih rekao da turski Bošnjak još uvijek najčistije govori bosanski, samo kad hoće da ne mieša turske rieči.”
1562. godine štampan je u Njemačkoj prijevod Novog Testamenta koji treba da bude razumljiv “Najprvo vam Hrvatom i Dalmatinom, potom takajše Bošnjakom, Bezjakom, Srblanom i Bulgarom.”
“Književna zabava hrvatsko-srbska”, 1860. godine: “ U znatan čas svaki narod ima osobitih skokova svojih, kojih drugi nemaju. Razmatrajuć osobite ove skokove, treba jih razumijeti, umjeti i vještbati. Podpomažite , gojte, Bošnjaci , starinu Bosne ponosne, a vi Hercegovci, svoju! “
Robert M. Cyprien 1844. godine u Parizu izdaje djelo: “ Les Slaves de Turquie, Serbes, Montenegrins, Bosniaques, Albanais et Bulgares.”
Andrija K. Miošić, “ Razg. ugodni naroda Slovinskog”
“ Hum bijeli” kad ga sagradiše.
Posli njemu Podhum ime biše,
od Bošnjakah tako se zoviše.
Ali, pobro, do malo godinah,
u slovinskih vrime banovinah,
svadiše se Hrvati junaci,
Dalmatini i mladi Bošnjaci,…”
“ Kolo”, 1842: “ Dakle, vidite od tuda jasno: kako je u tom poslu težka Vaša ortografia i kako niti isti oni Harvati, Bošnjaci, Carnogorci i Sarblji, koji ovi narječjem sbore, neće da ju upotrebljavaju.”
Jugoslovenska Akademija Nauka i Umjetnosti, 1862. : “ …Ovdje imalo doći do krvavih okršaja; a banu Stjepanu od Koroga upisuje se u slavu, što je ustaška vojska sastojeća se iz konjaničkih i pješačkih , navlastito bosanskih i srpskih četa, poražena, te što su uhvaćeni Berislav od Paližne, Stjepan “ Zuglak” i Stjepan Hedervari i mnogi drugi tako Hrvati kako Bošnjaci i Srbi,…”
“Arkiv za povestnicu jugoslavensku”, 1851: “ Iz gore navedenih rimskih pisamah saznadosmo medju ostalim, kako su se u rečenom Jerolimskom zavodu primali kao putnici pod imenom Ilirah ne samo Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Dalmatini, Slavonci i. t. d. nego i Slovenci iz Kranjske,…”
Zabavni i naučni list “Neven” , 1855. : “ Pod vladikovanjem Dimitrovića u Hrvatsku su nanovo dolazili Srbi i Bošnjaci imajući Simeona Vratanju za nastojnika u crkvenih potreboćah.”
Fratar Josić piše 1839. godine iz Vesprema Gaju sljedeće: “ Izvan sviu Slavenskih Narodah, ( što se naukah tiče) osobito Bošnjaci ostadoše da tako reknem u blatu najstražnji, koih gotov nit se zna da živu na svetu. Nego se čudit nitko neće , koi bude svečano opaziti, da, Bošnjaci , osim što su pod turskim jarmom, da i nemaju prigode, da se od sna probuditi mogu, u koga su se davno, i davno zaljubili. “
“Ilirska slovnica” Vekoslava Babukića, 1854: “ Ime dakle jugoslavjansko = tračko = ilirsko jest geografijsko iliti zemljopisno iliti narodopisno. – Ime pako : bosansko, dalmatinsko, hercegovačko, hervatsko i srbsko jesu imena posebna politična ili pokrainska ( provincijalna). Dapače ime serbsko jest i ime religiozno, te označuje sledbenike iztočne ili gerčke cerkve po Dalmacii, Hervatskoj, Slavonii, Sremu, Bačkoj, Banatu i Bosni.
I to je mislim pravi razlog , zašto Serblji sve što-kavce katolike kao svoju najbližju bratju po jeziku nazivaju Serblji zapadne iliti latinske cerkve. “
“Narodni slavonski običaji” , Luka Oriovčanin, 1846: “ Podobro se sudaraju slavonski ženitbeni običaji sa inimi Slavjani. Tako Bošnjaci i Serblji iste skoro predsude i navade imadu koje i Slavonci. “. Ista knjiga : “ Rusi ovu navadu zovu “ Roditelj zabolj”. Ovaj je običaj ne davno u Slavonii ukinut, a na mesto jela sada molitve alduju. Po sprovodu običaju Hervati, Serblji i Bošnjaci i drugi Iliri obilan obed davati koga Karmina zovu. “
Fra Anto Knežević je ustvrdio povodom hrvatskog svojatanja bosanskih katolika da se oni “kao Bosanci imaju mnogo većim slavama ponositi nego kad bi bili Hrvati”.
“Zora dalmatinska”, 1844. :” A iz slavnoga jezika iliričkoga izajdoše poljački, ungarski, bemski, mozgouski sa ruskim, tatarski, turski, bulgarski, slovinski, kog govore Hervati, Slavonci, Serblji, Štajerci, Kranjci, Karinti, Istrianci, stanici Madjarski, Dalmatinci, Arbanasi, Bošnjaci, Hercegovci, Crnogorci i drugi jugoslavjani.“
“Početak, napredak i vrednost literature ilirske”, Dragutin Seljan, 1840.: “ Čuti je, gde nekoji i ova govore: Šta na nas spadaju Bošnjaci, Serblji, Bugari i druga bratja, koja danas pod turskim jarmom živu…”. Ista knjiga: “ U Tursko- Ilirskih deržavah , Bosni i Bugarskoj imade gotovo polovica Turakah, nu ovde se med Turke imadu računati samo naslednici vere i zakona turskoga; jer su inače svi Bošnjaci po kervi i jeziku od starinah Iliri- Slavjani. “
Fra Grga Martić, 1866. godine : “…ja i o Hrvatstvu i o tom Srpstvu moram reći ono što jest u Bosni; ni to nek nije krivo ni Tebi niti ikomu – aferim jim koji prije dođu Bosanki djevojki na ruku! To je moja ispovied, samo nek ne dolazi ni jedan ni drugi sa starim mahnama; onda bi bilo vodu vari, vodu hladi”.
“Danica Ilirska”, “Osveta”, 1836.:
“Ali da smo pamet izgubili?
Pak od tebe život izgledamo!
Da su bili Gerci i Bošnjaci,
Hercegovci, Serblji, Dalmatinci
Da su, velim, oni složni bili,
sad se ne bi Turci tud širili,
i gazili plodonosna polja. “
“ Danica Horvatska, Slavosnka i Dalmatinska”, 1835. : “ A šta ne bi Serblji, Bošnjaci i Bulgari kazati imali, da bi svoju nesreću glasno oplakivati smeli?”
Ivan Franjo Jukić o granici između Bosne i Hrvatske: “ Ne samo inostrani pisatelji, već i hrvatski, radi bi protegnuti tursku Hrvatsku čak do obale Vrbasa…Svi ovi zavedeni su od Pavla Vitezovića, koji u djelu Bosna Captiva Tyrnaviae 1712. mudruje , govoreći, da Vrbas Bosnu od Hrvatske rastavlja, i da je Bosna nekada bila hrvatska strana. Ali, koliko je on u geografiji vješt bio, iz toga se vidi, što on Ključ rastavlja od Jajca na pet dana hoda, gdi samo ima deset sati; no ovomu se nije čuditi, budući da je učio od Porfirogenita ilirsku geografiju. Da mimoiđem stare zemljopisce, koji Bosnu zapadno od Une protežu, smao ću to napomenuti , da se iz poveljah kraljeva bosanskih granice najbolje mogu razaznati.
Nastavak: Jukić o tvrdnjama D. Tirola, 1842.: “ Ja ne znam, tko je kazo g. Tirolu da su Bošnjaci Srbi? i da se samo ondak Bošnjacima nazivlju kad hoće pokazati, da su iz Bosne?! pridodavajuću svugdje svoje narodno-srbsko ime?! Kad je to čuo ol vidio g.Tirol: “ Srb iz Bosne” ? – G.T. nije po volji šta ga gosp. Nadeždin vengrskim vlahom nazivlje , pak se ni opet ne sjeća one zapovijedi: “ što tebi nije drago itd.”. Al ja znam šta će Tirol reći: “ to ništa ja novog ne kazujem , to je prvi historik , koji je o Srbima počeo pisati, kazo – Porfirogenita, koji među kraljevine srbske meće Agrum Bossonae”. Al tomu se je lasno dosjetiti, koji zna, odakle Porfirogenita proizvodi ime Srb, i kad pomislimo, da su i Bessi – Bossi – Bosini – bili podložni Rimljaninom , ondak slobodno možemo reći s Porfirogenitom: da su i Bošnjaci Servi Romanorum – bili! Bošnjaci su dosad bili ne samo u zemljopisnom smislu, već i u rodoslovnom: pravi Bošnjaci! slavni narod ilirski! Ja znam da će Tirol i ostali njegovi privrženici reći: “ to su prazne riječi , da su Bošnjaci pravi Iliri, a ne Srbi”; al jesam li ja tomu kriv? – Kad ovi pokažu punimi riječimi , da su Bošnjaci Srbi, ondak stopram imat ću pravo, i ja punijim zajmom dužan ne ostati….a i sam prijespomenuti Divković , mogao bi pokazati, da Bošnjaci nisu Srbi: za što ne veli Divković , jezikom srpskim, kad kaže slovi srpskimi? Isti Divković, u kasnijem svom djelu “ Nauk karstjanski itd” veli : “ jezikom bosanskim a slovi sarpskimi”. Čudo što Divković nije znao , da je on Srb, i da ne samo srpski piše, već i da govori! to bi Tirol najprije moro razriješiti, pak onda čitav narod bosanski imenom Srbskim, sebi NEPOZNATIM, krstiti.
1626. Tomko Mrnavić: “Hrvati, Bošnjaci, Bugari, Srbljani-Neskladom nejaci sužnji su vezani“
Utemeljitelj Slavistike J. Dobrovsky je na osnovu štokavice bio priklonjen jezičkom pansrbizmu ali je također uočio da „Nijedan Bosanac neće se nazvati Srbinom, a isto vrijedi i za Dalmatince”! Dodaje i ovo: “no može li se zbog toga reći da oni nisu Srbi?”. Naravno da može 😉 Znaju Bošnjaci kako se zovu. Jedan od glavnih propagatora velikosrpstva Vuk Karadžić je imao sličan pristup. On je zastupao teoriju da su svi štokavci Srbi koji su podjeljeni u razne vjeroispovijesti. Na osnovu toga on zaključuje da se “Samo prva tri miliona zovu Srbi ili Srblji”( govori o pravoslavnim). Dalje on uočava da “ostali ovoga imena neće da prime”. Poslije toga iznosi jednu suludu tvrdnju da “oni zakona turskoga misle da su pravi Turci, i tako se zovu, premda ni od stotine jedan ne zna turski” iako je poznato da je južnoslavenskim konvertitima riječ “Turčin” služila kao vjerska a ne etnička oznaka, za “prave Turke” je kod islamske slavenske populacije ( one bosanske) bio rezervisan ,pomalo uvredljiv, izraz “Turkuša”! Za katolike velida “sami sebe ili zovu po mjestima u kojima žive npr. Slavonci, Bosanci (ili Bošnjaci), Dalmatinci, Dubrovčani itd., ili, kao što osobito čine književnici, starinskijem ali bog zna čijim imenom. Iliri ili Ilirci”. Ne priznaju se Srbima ali su, po Vuku, oni Srbi.
Viktor Duruy (1811-1894) u knjizi Histoire du Moyen-Age, poglavlje XXXI, navodi spisak naroda u dolini Dunava: Peuples de la vallée du Danube : les Hongrois. – Serbes, Bosniaques, Bulgares et Roumains. (Narodi doline Dunava: Mađari, Srbi, Bošnjaci, Bugari i Rumuni)
– Zapis popa Martinca nakon Krbavskog boja, 1493/1495 : “ ,,I k tomu bio sam u brizi i stalno ožalošćen mišlju sbog velikih ratova i nemira koji su se sbili u naše vrieme, koji digoše Turci koji potječu od Izmaila, sina Abrahamova sluškinje Agare, protiv svih zemalja svieta. I zauzevši Grčku i Bugarsku, Bosnu i Albaniju, navališe na narod hrvatski šaljući velike čete.”
– Enea Silvio Piccalomini (poznat kao papa Pijo II 1458-1464) u svom djelu “De Europa” piše o jadranskom priobalju: “Iza Albanije dolaze ilirska plemena. Nase doba nazivlje ovu vrstu ljudi Slavenima i Bošnjacima, drugi ih opet zovu Dalmatincima, Hrvatima, Istranima i Kranjcima”
Jambrešić, pisac latinsko – ilirsko – njemačko – mađarskoga riječnika za školu (Lexicon Latinum interpretatione Illyrica, Germanica, Hungarica locuples, Zagrabiae 1742), tumači na str. 378 “Illyricus, Ilyrium i Illyria” ovako: “Illirianska zemlya, Dersava: iliti Veliko szlovenszko czarsztvo, Kralyevsztvo: koje vu szebi vech (tj. vise) kralyevsztvih, kakti Horvatszko, Dalmatinszko, Boszanszko, Bogarszko, Szerblinszko, szadassnye Szlovenszko etc. zadersava”. – “Illyrus” i “Illyrius” mu je Illirianecz, iliti Szlovenecz, Horvat, Dalmatin, Bossnyak etc.
Bartol Kašić, »Ritual rimski«,Pag-Dubrovnik-Rim, predgovor, 1640: “. Jere svaki človik svoga grada govor i besidenje hvali: Hrvat, Dalmatin, Bošnjak, Dubrovčanin, Srbljin…Ovim dakle načinom odlučih ja pismo ovega Rituala ili Običajnika istomačiti naški, bivši ja govorio i općio s ljudmi od razlicih rusaga slovinskih hodeći po svitu, i ja sam njih ovaka govorenja razumio i oni su moja (krstjani, Rašijani, Srblji poluvirci i Turci)… Jur dakle, ako ja bosanski upišem ove riči: poslao sam, učio sam, rekao sam ili take ine, ne branim zato Dalmatinu našemu, da on ne obrati na svoj način ove iste riči i inake ter reče: poslal sam, učil sam, rekal sam; ni manje Dubrovčaninu, da ne reče: poslo sam, reko sam; ali gdi ja upišem: što ili šta, ne branim Dalmatinu, da on reče: ča, ter tako u inih ričih, koje ne budu upisane načinom svoga grada ili mista, svak’ na svoj način navrnuvši slovo kojegodir po svojoj običaji: tako ne imamo koriti jedni druzih veleći, da zanose”
Sandalj Hranić, 1410: “…dokoli bi ne bilo matere mi, rechene gospe banice Anke, suproc'u meni takvo uchinjenije kako bi mogli rec'i dobri ljudije ki se imenuju od Bosne i Hrvat’ i od Bnetka i opc'ine dubrovachke – da je za to podobno ostaviti sinu mater svoju”
Matija Antun Reljković, “Nova Slavonska, i Nimacska Grammatika”, 1789: “ Albanci, Makedonci, Serblji i Bošnjaci, mloge Turske riči u Slovinski jezik umišali jesu, koje oni misto svojih Slovinskih izgovaraju.”
“Ljetopis Sutješkog samostana”, fra Bono Benić, 18. vijek: “Godine 1495. a 32 godine nakon zasužnjenja Bosne , Hrvati su tražili da se svakako odijele od Bosne, dok su se Bosanci tome mnogo opirali.”
“Ogledalo književne poviesti jugoslavjanske…” Šime Ljubića iz 1865. donosi priloge za historiju Srba, Hrvata, Bošnjaka, Hercegovaca, Bugara i Slovenaca.
“Poslanica Dalmatincima” , Ante Kuzmanić, 1861 : “ Šta se s nama zbilo, to se više manje li zbilo sa Čehima, Poljacima i Hervatima sa nimačke strane; a da je nekerst prosvitljenostju jači bio, to bi i Bošnjaci i Serbi dosta turski govorili.”
“Grammatica Illirica practica”, Andrea Stazić, 1855: “Bošnjaci na istok Dalmacie pribivaju; a Hrvati od sievera. “
1757. godine crnogorski vladika Vasilije traži pomoć od grofova Šuvalova i Bestjuževa govoreći kako kršćanska braća računaju na Crnogorce a ta braća su “Albanci, Makedonci, Bošnjaci, Srbi i Bugari”.
……………………………………………………………………….
The English cyclopaedia: a new dictionary of Universal Knowledge, Volume 6 – 1854. godina : “Stanovništvo Bosne je sastavljeno od Bošnjaka , Srba, Hrvata, Vlaha i Crnogoraca ( koji su uglavnom nastanjeni u hercegovačkom sandžaku) te Turaka kojih ima u skoro svakom gradu…”. “ Polovina populacije, uključujući veliki broj Bošnjaka i sve Turke, je muhamedanska. “
De Bow's review, Volume 16. James Dunwoody and Brownson De Bow, 1854. godine o stanovništvu “europske Turske”: “Populacija je sastavljena od Vlaha, Grka i Slavena koji se sastoje od bugarskog, srpskog, bošnjačkog i hrvatskog elementa.”
Grammaire Turque, Wigand, 1853. Među primjerima nalaze se imena pojedinih nacija. Tu su , pored ostalih,Englezi, Austrijanci, Hrvati, Albanci, Portugalci, Mađari, Francuzi, Turci, Bošnjaci, Italijani, Rusi i Španci.
Chambers's journal,Volume 23. W. & R. Chambers, 1855: “Slaveni na jugu se razlikuju od onih na sjeveru. Oni spadaju među najzgodnije stanovništvo u Europi. Visoki i dobro građeni, sa orlovskim nosevima, tamnom kosom i energičnim očima, davno bi postali gospodari jugoistočne Europe da nisu lijeni i ovisni o piću i pljačkanju. Ove karakteristike su posebno izražene među Srbima, Crnogorcima i Albancima; Hrvati i Bošnjaci su manje zgodni i vrijedniji, iako imaju nepremostiv poriv za krađom. “
The eclectic magazine of foreign literature, science, and art, Volume 10. Leavitt, Trow, & Co., 1869: “ Sa ovim pogledom ona (Rusija) sprovodi propagandu među Rutenima Galicije; Česima i Slovencima koji su pomiješani sa Njemcima u austrijskim provincijama; Slovacima, Hrvatima i Srbima u Mađarskoj; te Bošnjacima, Crnogorcima, Srbima pa čak i Bugarima Turske.”
The Living age , Volume 36. Littell, son & company, 1853: “Stanovnici turskih i austrijskih provincija na donjem Dunavu uglavnom pripadaju slavenskoj rasi. Austrijski južni Slaveni , odjeljeni od Bohemijanaca ( Čeha) i Poljaka, broje 4.500.000 duša pod imenima Srba, Slavonaca, Hrvata, Venda, Morlaka ( Vlaha) itd. od kojih je većina odjeljena , samo fiktivnim granicama , od turskih Slavena pod imenima Srba, Bosanaca, Hrvata, Crnogoraca itd. “
Southern literary messenger: devoted to every department of literature and the fine arts, Volume 17. T.W. White, 1851: “Slavenska porodica naroda , koja zauzima najveći dio istočne Europe i obuhvata razne elemente Ruske imperije, je najveća u Europi; njene različite grane imaju posebne dijalekte ( jezike) – Hrvati npr. govore različitim dijalektom od onog Srba, Vlaha, Slovaka, Bosanaca, Poljaka, Rusa, Bohemijanaca ( Čeha) i drugih Slavena – a ovi, ponovo, se međusobno razlikuju baš kao što je to slučaj sa nekoliko rasa skandinavske i njemačke grane velike teutonske porodice. “
Poland, Russian and the western powers. A memorial, historical and political, addressed to the British and French nations by general L. Mieroslawski, 1855: “ U prisustvu te etničke oluje koja bi podigla Bugare, Srbe, Bosance i Crnogorce protiv turske dominacije – 17.000.000 Galicijanaca, Slovaka, Srba, Moravljana, Bohemijanaca, Hrvata, Dalmatinaca i Ilira bi ustalo protiv Austrije…”
Die Neugestaltung von Deutschland und die Schweiz , Part 2. Orell, Füssli, 1844: “ Nije neobično čuti ih kako mire Hrvate, Slavonce, Bosance, Dalmatince, Srbe, Crnogorce i Bugare i onda upoređuju tu masu Slavena sa tri ili četiri miliona Mađara ponosno se pitajući zašto bi negirali svoj jezik i porijeklo jer to Mađari zapovijedaju. “
On the relation of the Slavonians to the other Indo-European nations, W S Lach-Szyrma, 1864: “Slaveni su uglavnom podjeljeni u 4 velike narodnosti od kojih svaka koristi poseban dijalekt a to su Rusi, Lesi, Česi i Srbi ili, kako bi ih trebali zvati – Ruteni, Poljaci, Bohemijanci i Srbi a pored njih su manja plemena kao što su Slovaci, Iliri, Dalmatinci, Bosanci i Bugari. “
A dictionary, geographical,statistical,and historical: of the various countries,places and principal natural objects in the world, volume 1, J.R. McCulloch,1841 : “ Stanovnici Dalmacije su Slaveni i pripadaju istoj rasi kao Hrvati, Srbi i Bosanci.”
Dictionary of geography: descriptive, physical, statistical, and historical, forming a complete gazetteer of the world, A. K. Johnston, 1868. godine o stanovništvu Bosne :“Stanovništvo je procijenjeno na 1.500.000 i sastoji se od Bošnjaka, Hrvata, Turaka, Grka, Židova i Roma.”
Opširnije iz “The Penny cyclopædia of the Society for the Diffusion of Useful Knowledge: v. 1-27, Volume 5”, 1836. godine: “ Stanovništvo Bosne je sastavljeno od Bošnjaka, rase slavenskog porijekla, koji uglavnom žive između Vrbasa i Drine; Srba koji žive u novopazarskom sandžaku i na istočnoj obali Drine; Hrvata čije je stanište između Vrbasa i Une; Vlaha i Crnogoraca koji su uglavnom nastanjeni u hercegovačkom sandžaku; Turaka kojih ima u skoro svakom gradu…”. Ista knjiga: “ Von Zedlitz (“brief survey of Bosnia, Rascia, the Herzegovina, and Servia in 1829”) daje nam u jednom dijelu svog djela ovu procjenu : – Bošnjaci, DOMICILNA RASA, 250.000; Srbi 120.000; Turci 240.000; Vlasi 75.000; Hrvati 40.000; Romi 16.000; Židovi 2.000 i Armenci 800,…”
The British quarterly review, Volume 18, 1853: “ U ovo doba stalnih promjena, stanja o osjećaji ovog ( slavenskog) naroda privlače pažnju svih onih koji ozbiljno razmišljaju o mogućim sudbinama Europe. Bugari, Srbi, Bosanci i Hrvati Turske , zajedno sa Crnogorcima, broje do 7 miliona ljudi. “
A descriptive atlas of astronomy and of physical and political geography, 1850. godine u poglavlju u europskom dijelu Otomanskog carstva: “ Uključujući provincije, populacija cijele države navodno prelazi 12.000.000 i sastoji se od osmanske rase, koja je brojčano mala ali politički dominantna, slavenskih rasa Moldavaca, Srba, Bugara, Bosanaca i Hrvata te grko-latinskih rasa Grka, Vlaha i Albanaca. “ The
Saturday magazine, Littell & Henry, 1821: “ Osim samih Turaka, europsku Tursku nastanjuje pet različitih nacija – Grci, Albanci, Vlasi, Bugari te slavenska plemena koja žive u Srbiji, Bosni i Hrvatskoj. Grci broje do, otprilike, dva miliona; Vlasi ( uključujući Moldavce) prema Thorntonu broje 1.000.0000 a prema Wilkinsonu 1.500.000; Bugari, sudeći prema teritoriji koju zauzimaju, broje do 1.500.000; Albanci do milion; na Srbe, Bosance i Hrvate otpada još milion…”
The foreign quarterly review, Treuttel and Würtz, 1827 : “ Slavenska plemena se mogu podijeliti na dva dijela – zapadni i sjeverni. Prvi uključuje Ruse i Rusine, Bugare, Srbe, Dalmatine, Bošnjake, Slavonce, Hrvate i zapadne Mađare (?)…”
The Christian pioneer, ed. by J.F. Winks, Joseph Foulkes Winks, 1870. godine, dio o stanovništvu europske Turske: “ Gohlert ostale ( one koji nisu Turci) dijeli ovako : Bugari 4.000.000; Vlasi 4.450.000; Grci 1.200.000; Albanci 1,500.000; Bosanci i Hrvati 1.110.000; Srbi 1.500.000;…”
English retraced, or, Remarks, critical and philological: founded on a comparison of the Breeches Bible with the English of the present day, 1862: “ Slavenski jezik, koji je najrašireniji u Indo-germanskoj ( ?) porodici, se govori na području od Pacifika na istoku do Baltika na zapadu i od Arktičkog mora na sjeveru do Jadranskog mora na jugu. U Europi ga govore Rusi i Rusini, Bugari, Srbi, Bosanci, Dalmatini, Hrvati, Vendi i Sorbi u Lužicama i Saksoniji, Slovaci u Mađarskoj, Bohemijanci ( Česi), Moravljani, Poljaci i Šlesi. “
The Bible of every land, a history of the sacred Scriptures in every language and dialect into which translations have been made, 1848: “Bosna, najzapadniji pašaluk ili ejalet Turske u Europi se nalazi na zemljištu koje je različito procjenjeno- od 16. do 22.000 kvadratnih milja sa populacijom od 800 000 do 1.000.000 duša. Stanovništvo se sastoji od Turaka, Srba, Hrvata, Roma, Jevreja i Armena – sami Bošnjaci broje oko 350.000 ljudi. Jezik je opisan kao mješavina slavenskog i vlaškog. U pismu iz 1827. godine gospodin Lowndes je rekao da mu je austrijski konzul na Krfu pružio informacije o postojanju biblije na Bosanskom jeziku. Na osnovu njegovih podataka činilo se kao da je vidio kopije te verzije dok je boravio među Bošnjacima. “
Encyclopaedia Americana: A popular dictionary of arts, sciences, literature, history, politics and biography, brought down to the present time; including a copious collection of original articles in American biography, Volume 4, 1830: “ Najvažnije rase koje nastanjuju Europu su sortirane od strane Hassela u njegovim statističkim tablicama ( 1823) u sljedećim proporcijama: 1.- Romanske nacije- 75.829.000. – Francuzi, Italijani, Španci, Portugalci, Valonci i Vlasi ; 2.- Teutonske ili germanske nacije – 60.451.800. – Njemci, Holanđani, Englezi, Danci, Norvežani, Šveđani; 3.- Slavenske nacije – 68.255.000.- Rusi, Poljaci, Litvanci, Vendi, Čečeni, Slavonci, Hrvati, Srbi i Rašani, Morlaci (Vlasi) , Bosanci itd.” THE
WORLD IN THE MIDDLE AGES: AN HISTORICAL GEOGRAPHY, 1854. godine o Bosni: “ Njene bogate rudnike zlata i željeza u Alpama su održavali stari Rimljani ali su ih zapustili lijeni Bošnjaci.”
Pictorial history of the Russian War 1854 – 5 – 6: With maps, plans, and wood engravings, 1856: “ Moldavci, Vlasi, Bugari, Srbi, Bosanci, Hrvati, Crnogorci i Albanci su , do određenog stepena, različite nacije koje posjeduju sjećanja i tradicije iz sopstvene državne samostalnosti…”
The new American cyclopaedia: a popular dictionary of general knowledge, Volume 3, 1859. godine o populaciji Bosne: “ 1852. godine je bilo 870.000 Bosanaca, 180.000 Hrvata, 145.000 Morlaka, 250.000 Turaka, 15.000 Grka, 12.000 Židova, 428.000 Vlaha, Mađara, Armena, Ilira, Italijana, Njemaca , Roma i ostalih raznih plemena…”. “Bosanci prvenstveno pripadaju grčkoj i rimskoj crkvi iako su mnogi od njih sljedbenici Muhameda.”
The Dublin review, 1857. godine o manihejstvu: “ Ono je našlo svoj put kroz planine Haemusa i među mnogim divljim plemenima slavenske rase, koja su se nalazila na južnom dijelu Dunava i uz obalu Jadranskog mora, pod imenima Bugara, Bosanaca, Hrvata i Dalmatina.”
Turkey: its history and progress, sir James Porter, 1854: “ Populacija europske Turske je uglavnom sastavljena od Slavena koji broje , prema turskim vlastima, do 7. 200. 000 ljudi ali prema drugima i do 9.000.000. Oni su sastavljeni od Bugara, Srba, Bosanaca, Hrvata u turskoj Hrvatskoj te Vlaha u Hercegovini.”
Modern history, Chambers W. and R., ltd, 1856: “ Prema jednom dijelu slavenskih intelektualaca, pravilan put za slavenski pokret bi bilo skupljanje rasutih dijelova velike slavenske porodice u četiri konfederacijske skupine: u “ilirsku” grupu koja bi obuhvatala slavenske narode povezane sa Austrijom i Turskom, imenom – Ilire, Hrvate, Slavene Mađarske, Srbe, Dalmatine, Bošnjake, Crnogorce i Bugare,… “
The Cambrian journal, Cambrian Institute, Tenby, Wales, 1862: “ Slavenska porodica uključuje Ruse, Litvance, Poljake, Srbe, Hrvate, Bugare, Bosance, dio južnih Venda, Vlahe i Bohemijance.”
The Nautical magazine, Volume 23,1854:” U to vrijeme, četiri Engleska rudara pripadala su poduzeću kao nadzornici domaćim radnicima; među njima se nalaze neki Poljaci i Mađari te nekoliko Srba i Bosanaca.”
Canada under successive administrations, Volume 3, 1839:” Uzevši populaciju južno od Dunava, od Crnog mora na jednoj do Jadrana na drugoj pa dole sve do Egejskog mora, neslavenska populacija čini tek polovinu slavenskog stanovništva; Grci, Albanci i Turci imaju oko četiri miliona; Bugari, Srbi, Hrvati, Morlaci, Crnogorci i Bosanci imaju oko osam miliona ljudi.”
The war between Turkey and Russia: A military sketch,1854: “Od 850.000 stanovnika, više od jedne četvrtine spada pod vladajuću rasu Osmanlija dok ostale 3 četvrtine , izuzevši 25.000 Židova i Grka, pripadaju Slavenima- jedna polovina su Bošnjaci a druga polovina Hrvati, Crnogorci i Vlasi. Osim dijela Bošnjaka, Slaveni pripadaju kršćanskoj zajednici.”
fra Tomo Babić (1680.-1750) : “ U Bosni na jedan nacin govore, u Polonij na drughi u Mosckovii na trechi, Harvati na cetvarti, Dubrovcani na peeti, Dalmatini drugacie, svaki Russag illi paiiz na svoii nacin.”
Ibrahim Berbić 1893. godine na kraju Bosansko-turskog učitelja zapisuje da završava gramatiku jugoslavenskog naroda: Bosanaca, Srba, Hrvata, Crnogoraca i Dalmatinaca.
Puni naziv ilirskog grbovnika koji se čuva u Fojnici i koji najvjerovatnije potiče iz 17. vijeka je sljedeći: “ Rodoslovie bosanskoga aliti iliričkoga i sarpskoga vladania, zajedno postavgleno po Stanislavu Rubčiću popu, na slavu Stipana Nemagnića cara Sarbglena i Bošgnaka. 1340”
Ivan Tomko Marnavić 1626. : “ učiniti u Iliriku osobu koja je vješta čitavom jeziku zemlje sa svim narječjima i djelimičnim razlikama i koja posjeduje ne samo potrebne knjige nego također i savjetnike , najmanje četvoricu, ito jednog Dalmatinca, jednog Hrvata, jednog Bosanca i jednog Makedonca ili Srbina.”
Grof Branković 1689. godine u Oršavi izdaje proglas narodu “ Serbo, Bosano i Bulgarroslaveno slavenskago jazika…”
Fra Luka Dropuljić je prilikom putovanja u Carigrad 1845. godine napisao da ljudi od Sarajeva do Kratova “bosanski govore prifino”. Stjepan Verković preporučuje fra Grgi Martiću “ da sastavi bosanski narodni rječnik od svih stvarih i predmeta, kao što ga gdi od naroda nazivaju”. Kružić 1530. godine piše pismo Kacijaneru “bosniensibus litteris” Lišnjić 1672. godine tvrdi da “bosanički alfabet” potječe od sv. Jeronima i Ćirila i Metodija.
Mihovil Pavlinović veli da je Anto Knežević “ sve jednako živio u samoj slavi svoje Bosne: “Bosna, prva zemlja na svijetu, Bošnjaci najljepše govore; oni najbolji junaci; oni najpobožniji ljudi; u njih običaji čisti narodni.”. “ Fra Anto se razpripoviedao o čudestvima svoje Bosne i razpredao osnove o jugoslavenskom carstvu da se opet i ono vrti oko Bosne.”
Uvodnik “Bosanskog vjesnika”, 1866. godina : “ Tok povjesnice pričislio je osmanskoj državi različite zemlje i narode; ovi su manjeviše svi zadržali svoje narodne osobitosti, pa i sami predjeli u kojima žive, ponajviše su kao geografsko-istorični pojmovi stupili u sadašnjost. I Bosna je ovu istoričnu individualnost pri svim promjenama vremena zadržala, i njena prastara narodnost ovdje je preživjela bure prošlosti. Bosanski narod izražava narodnost u potpunom smislu, koja nije samo genetična nego i istorično spojena sa ovom zemljom, i nju ograničavajući takođe njom ograničavana , ostala je nepovređena različitošću vjeroispovjedi. “
Antun Radić je 1899. godine zapisao da se “ na dosta mjesta dovoljno i nehotice uvjerio, da je ime hrvatsko po Bosni i Hercegovini seoskom svijetu posve nepoznato.”
Massieu de Clerval u svom izvještaju o Bosni u 19. vijeku navodi sljedeće: “ Nema u Bosni, kao u drugim provincijama otomanskog carstva, mnogo rasa duboko podjeljenih jezikom i običajima, odbojnih po prirodi i nepomirljivih, što koegzistiraju na istoj teritoriji, bez ikakvog mogućeg jedinstva. U ovoj zemlji je samo jedna rasa, posve homogena ; religija je jedino ta koja je dijeli . Da postoji za tu slaveno-bosansku rasu pokretač jači od vjerskog razdora , njeno ujedinjenje odmah bi bilo gotov čin. To ujedinjenje je ovdje utoliko bolje pripremljeno što pojedine konfesije nisu kantonizirane u tome i tome kraju zemlje , nego su izmješane na svim linijama. Može se, istina, zapaziti da muslimani prvenstveno stanuju u gradovima; da grci dominiraju na istoku pokrajine, u Raškoj i u brdskim krajevima. Ova zapažanja nisu apsolutna : sreću se često miješana sela, gdje grci, muslimani i katolici žive jedni pored drugih i često u vrlo dobroj harmoniji, kada podbadanja izvana ne bude fanazizam i pitanja religiozne časti. Osjećaj zajednice koji je u stanju ove ljude sjediniti već postoji i treba ga samo razviti. Štaviše, sve razlike mogu nestati . Musliman, katolik i grk podjednako osjećaju ljubav prema svom rodnom tlu. Oni se podjednako ponose svojim imenom Bosanaca. To ime podsjeća muslimana na učinjene usluge carstvu od strane njegovih zemljaka, na privilegije koje su oni primili od sultana; na slavne ljude koje je dala ova pokrajina. Musliman je postao turčin a da nije ni najmanje prestao biti Bošnjak. Katolik ima potrebu da traži u daljoj prošlosti svoje nacionalne uzore,ali on je Bošnjak po osjećaju u najužem smislu riječi. Grk, za razliku od ove dvojice, možda će se vezati za nacionalnost širu od bosanske , ali i on ima taj lokalni patriotizam , koji je činjenica kod svih Južnih Slavena, naročito gorštaka. Vidio sam pravoslavne Bošnjake čak u Srbiji koji s ponosom ističu svoje porijeklo.”
Fra Jako Baltić 1862. godine komentariše dolazak carskog povjerenika u Bosnu koji je “ na putu svom svagdi Turke bosanske korijo, što turskim jezikom ne govore, zato naređivaše Mejtefe uzdizati i turski jezik učiti”.- “Što zakon Božji gaziš? Nas je Bošnjake Bog Slavljanim hotijo biti , ne Osmanlijam”.
Mehmed-beg Ljubušak piše sljedeće o pitanju nacionalnosti među južnim Slavenima: “ Što se tiče Hrvata i Srba, to su ogranci od jugoslavenskog viteškog naroda, kao što smo i mi isto jedan ogranak, te se na prvom mjestu nalazimo”. Radi se o Bosanskom interkonfesijalnom narodu.
Holandski rječnik stranih pojmova i riječi “Algemeene Kunstwoordentolk” iz 1900. donosi popis slavenskih naroda a to su Bohemijani, Moravljani, Rusi, Hrvati, Slovaci, Srbi, Bošnjaci, Dalmatinci, Crnogorci i Bugari.
U pismu Dubrovačke općine carinicima u Bosni 1376. godine jasno se razlikuju slavenski Bošnjani od romanskih starosjedilaca tj. Vlaha: “…portar lo vostro plumbo da quelli Vlachi et Bosgnani”. Ovo je važan dokaz da termin “Bošnjanin” nije puka geografska oznaka nego da označava pripadnika srednjevjekovnog bosanskog slavenskog naroda.
„Dragoljub“, 1867. godine:
„Čekaj malo, čekaj rode!
Dok i tebi zgoda dojde.
Bit će i tvom robstvu svrha,
Dok se turska sila skrha.
Više nikad Turska sila
Biti neće ko što j bila
Bošnjak jednom ustat mora
Tomu pako sad je hora!“
„Dubrovnik“ – NšD, 1866. godine :
„Čim Padišah krene na Srbiju
Ustati će listom Karamani,
Grci će mu udrit iza legja,
S bokova će Bugar i Arbanas,
A pod mojim stijegom na susret
Poći će mu Bošnjak i Srbjanac.“
fra Antun Knežević: “Neke nase komsije vrlo se ljute, sto se dicimo i ponosimo nasim starim imenom, jezikom i obicajima i sto pod zivu glavu necemo da prigrlimo njihovo ime za oznaku narodnosti i jezika. U napadajima na nas slozne su nase komsije, koje cemo, da se bolje razumijemo, nazvati Jovo i Ivo. No i jedan i drugi trazi od nas nesto drugo, jer izmedju sebe ne mogu – o zivu glavu – da se sloze. Prijatelj Jovo porucuje nam, da uzmemo njegovo ime, a prijatelj Ivo veli, jok Bosnjace, ti si moj i moras prigrliti moje ime“. Potegni tamo, potegni amo, a sve bez nasega pitanja. Od same ljubavi, a zbog svoje beskrajne svadje, prijatelji bi nas upravo raskinuli; da se nijesmo vec odavna tome priucili, mi bi se morali od cuda kameniti kao kulasinsko dijete. Al‘ ovako, kako stvari stoje, zapitacemo nase prijatelje, koji se bave perom i stampom: za sto se tako svadjate za nas, kad dobro znadete, da je Bosnjak od starine privikao diciti se jezikom i zvati se imenom svojim, da se vjerno drzi tradicija i uspomena svojih djedova. Slavni tarih (istorija) nase mile domovine sjeca nas onih vremena, kada se je nasa domaca vlastela u svakoj prigodi jasno i otvoreno izrazila o svojoj narodnosti, nazivajuci se ponosnim i junackim imenom Bosnjak. Gledamo na mnoge dokumente domacih spisatelja iz proslih vjekova, u kojima se uvijek spominje nase pravo narodno ime Bosnjak, a to su oni razlozi zbog kojih se i mi, kao njihovi zahvalni i vijerni potomci zovemo slavnim imenom Bosnjak. Od toga necemo niti smijemo otstupiti, toga cemo se imena drzati vijerno i stalno.“ Mi se ponosimo time, da je upravo nas jezik, a iz nase otadzbine uzet za osnovu knjizevnog jezika nasih komsija Srba i Hrvata. Glasoviti jezikoslovci Vuk Karadzic, Dancic, pa Ljudevit Gaj prenijeli su nas lijepi jezik u knjizevnost obaju recenih naroda, te ga prozvase kako su oni hotjeli jedni srpskim a drugi hrvatskim, a o nama nigdje ni spomena. Mi sigurno imamo prava diciti se, sto se nasim jezikom sluze danas u knjizevnosti nasi prijatelji Jovo i Ivo, a to ce nam bar svak priznati. Ali mi nikako ne razumijemo, zasto naziv, sto su ga oni nasem jeziku po svojoj volji, a bez naseg pitanja dali, sada nama po sto po to hoce da nametnu, pa nam cak brane, da mi u nasoj vlastitoj kuci svoj jezik oznacujemo imenom naseg naroda. To je slicno, kad bi nasem djetetu neko drugi po svojoj volji ime nadio. Tako postupanje i taj zahtjev mi ne odobravamo i nijesmo nikako kail. Ali cast i postenje obodvojici nasih prijatelja, Srbu i Hrvatu. Mi njihovu narodnost ne preziremo, mi na njiha krivim okom ne gledamo, mi nikad necemo zanijekati, da nijesmo od jugoslovenskog plemena, vec bas hocemo, da svakome jasno dokazemo, da smo mi Bosnjaci na prvom stepenu toga slavnoga roda. Ali uvijek ostajemo Bosnjaci kao sto su nam bili i pradjedovi i nista drugo. Dakle nek se dobro ogledaju po zemlji nasa braca, koji toliko stoljeca u Bosni i Hercegovini stanuju i zivu, a hoce da su Srbi ili Hrvati. Neka ovo lijepo prouce i promozgaju.” „Stepan, poslednji kralj bosanski“,Mirko Bogović, 1857. godine :
„Budi dika Bosne ponosite.
Bit ću i to, jer je cilj plemenit
Za koim težim. Ja sam pravi Bošnjak,
Ljubim dom svoj mili, merzim pako
Na te Turke, što se evo sada
Nam primiču ko kurjaci gladni
Kada stado njušeć obilaze,
Pa bi rado i nas ugrabili,
Ko što Serbiu ugrabiše jadnu.“
„I ja mislim, bratjo,
Da to nikad dobro bit ne može,
Jerbo kad se hristjan, k tomu Bošnjak
sa Turčinom druži, čini mi se
Kano da se druži i bratimi
Tavna noćca sa bielim danom
Živi oganj sa studenom vodom
Sa sokolom sivim cerni gavran,
a sa jelenom gorskim merki kurjak. „
„ Junaci su, svi pravi Bošnjaci,
Sve birani sivi sokolovi,
Vikli boju i tegobam bojnim,
Znadu seći i pobedu steći,
Moći se je u njih pouzdati.“
„Kolo“, Ivan Martinčić, 1847. godine:
„Zahtevati, da se n.p. Bugar, Bošnjak, Arbanas itd. naziva Turčinom zato . što su im zemlje spojene sa carstvom turskim, već je zato nemoguće, što predeli ti osobit imaju položaj zemljovidni; zato Bugar tako kao i Bošnjak Tursku nikad neće zvati otadžbinom svojom.“
„Starine“, JAZU, 1869. godine:
„Suprotiv nije nam poznat primjer , da bi se ovim imenom bio u pismu služio Bošnjak kršćanin jedne ili druge crkve, katoličke naime ili iztočne.“
„Bosanski prijatelj“ , 1861. godina:
„Narod u Bosni je jedan, i to slavjanski, nariečja ilirskoga, ono malo Ciganah i Jahudiah izvadivši. Turski govore činovnici osmanlie, i Bošnjaci Turci,koji su ga u medrezah naučili. Ostali bosanski Turci govore kako po selih tako i po varoših ilirskim jezikom koga oni „ bošnjačkim“ a Hristiani „bosanskim“ zovu.“
„Dođem pod selo „Bistricu“, kod kog je spomenuti grad Kozov; selo je na visokom visu, u šumi stećoj; stanovnici su katolici, i ima jih do 250 duša. Vele, da su ti svi starosidioci, t.j. pravi Bošnjaci, koje nit je moglo okrutničtvo tursko raztjerati, niz izturčiti.“
“Hrvatske narodne pjesme: što se pjevaju u gornjoj hrvatskoj krajini i u turskoj hrvatskoj”, Luka Marjanović, 1864. godine:„Za stanovnike turske Hrvatske ( bosanska krajina) ne znam pravo, šta su, jer ne govore niti da su Srbi niti Hrvati, već da su Mađari i Bošnjaci, a govore jezikom bosanskim ili bošnjačkim.“ „Pravila kako izobraževati ilirsko narečje i u obče slavenski jezik“, Mata Majer, 1848. godine: „Slovenci, Horvati, Slavonci i Bošnjaci redko kada menjaju ova pismena…“
„Universal geography“, Conrad Malte-Brun, 1828. godine:
„Muslimani Konstantinopolja vele za Bosance da su nevjernici; oni vode porijeklo od ratnika sjevernjačke rase…“
„Taits Edinburgh magazine“ , W.T, C.I.J., 1848. godine:
„ Bugari i Srbi, iako prirodno ratoborni kao Bosanci, su de facto miroljubivi.“
„Chambers encyclopaedia“, 1868. godine:
„Populacija se sastoji od Bosanaca,Hrvata, Morlaka, Crnogoraca, Turaka, Njemaca, Ilira, Dalmatinaca itd. od kojih većina pripada slavenskoj rasi. Bosanci ili Bošnjaci , koji čine trećinu stanovništva , su dijelom Muhamedanci a dijelom pripadaju Grčkoj i Rimokatoličkoj crkvi. „
„The Turkish empire: in its relations with Christianity and civilization“, 1862. godine:
„ U ovome se Bugari samo pokoravaju tendenciji koja je manje-više operativna u svim kršćanskim nacijama Turskog carstva. Bosanci,Moldavci, Vlasi i Srbi napreduju prema odvajanju od Bizantije.“
„Austria, Vienna, Hungary, Bohemia and the Danube, Galicia, Styria, Moravia, Buckovina, and the military frontier“, J.G. Kohl, 1843. godine:
„Mađari svih mogućih varijacija, Rusi, Slovaci, Srbi, Vlasi, Hrvati, Slavonci, Dalmatinci, Italijani, Grci, Armeni, Židovi, Cigani, Bugari i Bosanci su nacije s kojima smo se sreli tijekom našeg puta kroz Mađarsku.“
„Journal of the Royal Statistical Society“ ( Velika Britanija), 1865. godine:
„Albanci, Bosanci i Cigani su podjeljeni između muslimanskog i grčkog ubjeđenja ali oni nisu Turci.“
„Canada under successive administrations“, David Urquhart, 1839. godine:
„ Zamislimo da su Turci potpuno uklonjeni sa terena i da su ove zemlje ostavljene samo njihovim kršćanskim stanovnicima. Imali bi pet miliona Vlaha i Moldavaca, šest miliona Bugara, dva miliona Srba i Bosanaca…“
„Austria: containing a description of the manners, customs, character and costumes of the people of that empire“, Frederic Shoberl,1828. godine:
„Stoga dijalekti Rusa i Kozaka malo variraju od onih kod Bosanaca i stanovnika Dubrovnika čiji se jezik naširoko razlikuje od jezika njihovih susjeda – Dalmatinaca i stanovnika Karniole. Na isti način se Ruski jezik razlikuje mnogo od Poljskog jer su Rusi susjedi te nacije kao što su Bosanci susjedi Dalmatinaca.“
„Turkey,or,A history of the origin,progress and decline of the Ottoman empire“, George Fowler, 1854. godine:
„Među narodima slavenske rase koji su podložni Porti nalaze se Bugari koji su raštrkani duž Turske u Evropi te Srbi, Bosanci i Hercegovci kojih ima oko 1 000 000.“
„The literary garland,and british north american magazine“, Lovell and Gibson,1849. godine: „Pod trećom glavom se podrazumijevaju Venedi, Bugari, Bosanci, Srbi, Vlasi, Hrvati, Poljaci i Rusi.“
„An abridgement of universal geography“, Adriano balbi, 1835. godine:
„Slavenskoj rasi pripadaju Bugari, Bosanci , Crnogorci i Srbi u turskoj Dalmaciji“
„Slavenska rasa obuhvata Ruse, Poljake, Litvance, Bohemijance, Srbe, Bosance, Dalmatince, Bugare…“
„The Edinburgh gazetteer, or geographical dictionary“, 1822. godine:
„Sadašnji jezik Ilirije je slavenski koji se ponešto razlikuje u različitim provincijama; Bosanci ,navodno, govore ovaj jezik sa najmanje odstupanja od njegove originalne forme“
„The Leisure hour“, W.H. Miller, J. Macaulay, W.Stevens, 1876.godine:
„Bosanci su zajedno sa svojom slavenskom braćom uzeli učešće u velikoj bici na Kosovu i borili se protiv osmanskih snaga 1389. godine…“
U magazinu „Progress“ ( S. Fallows, E.A.Reed,E. buckley,R.T.Ely, UA, 1895) stoji da su Slaveni „ predstavljeni drevnim Sarmatima te modernim Rusima, Poljacima, Bohemijancima, Srbima, Bugarima, Bosancima i Hrvatima“.
„Evangelical Christendom“ iz 1857. od Slavenima evropske Turske:
„Ova rasa se sastoji od Bugara, Srba, Bosanaca, Hercegovaca i Crnogoraca.“
„Hrvati, Srbi i Dalmatini a Sa.Rimska Stolica“, Viekoslav Giorgić, 1860. godine:
„Najprvo trebaje da spomenem š kojim požrtvovanjem Dubravčani od postanka grada do najnovijeg doba nastojali su sa svom snagom poduprieti posle S. Stolice medju susiedniem Srbima i Bošnjacima…“
„Arkiv za povestnicu jugoslavensku“, I.K.Sakcinski,1851. godine:
„Isti papa dopušta Bošnjakom na molbu kralja Stepana Tomaševića, da mogu svetkovati dan Sv.Grigorja, kog Bošnjaci za svog zaštitnika drže…”
“The athenaeum”, J.Lection,1845. godine:
“Bošnjaci pripadaju velikoj slavenskoj porodici…”
“The Kaleidoscope:or,Literary and scientific mirror”, E.Smith, 1829. godine:
“Bošnjaci , zajedno sa Srbima i Bugarima, su slavenske rase i govore dijalektom tog jezika baš kao i Dalmatinci,Hrvati i Slavonci koji žive pod austrijskim carstvom. “
Europe, past and present, 1850. godine: “ Velikoj porodici odnosno plemenu Slavena pripadaju Rusi, Poljaci, Srbi, Bosanci, Bugari,Hrvati , Slavonci , Bohemijanci itd.”
The Spectator, 1856. godine:
“Gdje ( će naći) Srbe i Bošnjake koji će prestati izazivati tursku tiraniju stalnim neposlušnostima i pobunama?”
The Edinburgh new philosophical journal, 1849. godine o Bugarima:
“Sa svojim srodnicima Srbima, Bošnjacima i Hrvatima, oni čine porodicu koja je potpuno različita od Grka i Albanaca. “
Eclectic magazine, 1862.godine:
“Turčin bi mogao biti izbačen iz Evrope uz puko podržavanje pravednih i legitimnih aspiracija Bošnjaka, Srba, Grka i Crnogoraca koji bi oformili golemu i plodnu konfederaciju sa slobodnim gradom Konstantinopoljem kao prijestolnicom.”
Researches in the highlands of Turkey, 1869. godine:
“Iza njih (Bugara) se nalaze Srbi, Bošnjaci, Crnogorci i ostale slavenske rase”
The student’s manual of modern geography iz 1869. donosi popis južnoslavenskih naroda na kojem su “ Vendi Ilirije i Stirije, Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Crnogorci.”
The Reasoner iz 1846. godine u Slavene pod turskom vlašću ubraja Srbe, Bugare i Bošnjake.
Cyclopaedia of biblical, theological, and ecclesiastical literature, 1868. godine:
“Novi alphabet, po njemu nazvan Ćirilicom, je usvojen od strane većine istočnih Slavena (Bugara, Srba, Bosanaca, Slavonaca, Rusa, itd.).”
priredio:Kenan Sarač
fotografije:flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik
focanskidani 