FOČA, 20. januara,1942.

Partizani su zauzeli Foču, 20. januara 1942. godine, pošto su prethodno četničke jedinice napustile grad i otišle u Goražde, a potom u Čajniče. Dva dana po oslobođenju grada, u njega su stigli Moša Pijade, Mitar Bakić i Marijan Stilinović, a 25. januara su stigli i ostali članovi Vrhovnog štaba NOP i DVJ i Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije, predvođeni Josipom Brozom Titom. Oni su se smjestili u hotel „Gerstl“ u centru Foče i tu su boravili do 10. maja 1942. godine.
Prilikom nailaska Partizana u Foču, još uvijek je bilo leševa ubijenih muslimana na mostu, a i ispod mosta zakačenih na dijelove mosta.

 

_ _ _ _ _

PODSJETNIK
Četnici su krajem avgusta ponovo ušli u Foči, počinivši strahovite zločine u gradu i okolini. Depešom br. 466 od 23. avgusta 1942. godine Zaharije Ostojić javlja Draži Mlhailoviću:
„Juče završio akciju do Ustikoline i grebena Jahorine. Ustaše tučene dobro. Po dosadanjim podacima oko 500 mrtvih i oko 1.000 – 2.000 muslimana poklanih. Sve trupe dobri borci, ali još bolji pljačkaši, izuzev Pavla Đurišića. Pad Foče ima dobrog odjeka. Muslimani u masama beže u Sarajevo. Naredio sam povratak trupa kući a ja sam od juče u Kalinoviku i rešavam ostala pitanja sa Ištvanom i Jevđevićem. Sada su zadovoljni.]“
(Zaharije Ostojić, depeša br. 466 od 23 avgusta 1942.)
Nakon napada, delegati fašističke Italije su posjetili Foči i potvrdili da četnici nisu činili nikakve zločine.

_ _ _ _ _

„Istrebljenjem muslimana ispunila bi se želja srpskog stanovništva da stvore apsolutnu srpsku većinu kako bi imali opravdanje za svoje zahtjeve, da se ti kotarevi pripoje Srbiji“, zaključuju predstavnici muslimanskih kotara.

„Muslimanima prijeti najveća opasnost. Ako im se želi pomoći, to treba hitno učiniti i u dovoljnoj mjeri, inače biće kasno. Nikada nismo doživjeli teže dane i teži mjesec Ramazan“ stoji u dramatičnom apelu u kojem muslimanski predstavnici iz Srebrenice, Vlasenice, Rogatice, Višegrada, Čajniča, Goražda i Foče: M.H. Ahmet, Nalbanta Nezir, Muhamed Hodžić, Enes Holučlić, Hamdija Jamaković, Rasim Begović, Huso Vreto, A. Dreca, Jesenković Uzeir, S.Karalić, Mustafa Tufekčić, Šaćir Bešlić, Ahmed Teskeredžić, Osman Selimović, Jusuf Jamaković, Bajraktarević Muharem, Sijerčić Hamdija, Sulejman Pešta, Hajro Burovac, Edhem Baković i M.Maglajlija traže od reisu-l-uleme Spahe da posreduje kod tadasnjih vlasti kako bi se iznašla pomoć u oružju i hrani koja bi spasila muslimansko stanovništvo od pokolja i gladi.

Sa istim zahtjevom pojedinačno su se reisu-l-ulemi obratili 25. novembra 1941. godine muslimanski predstavnici Goražda i Foče, navodeći kako “zapovjednici mjesta, prepušteni sami sebi vrše u zajednici sa preostalim civilnim stanovništvom posljednje junačke pokušaje da se spriječi prodor četnika u ova još nezauzeta muslimanska mjesta. Sve do danas tražena pomoć nije stigla. Posljednji pokušaj vršimo, obraćajući se osobno Vama, čvrsto uvjereni da nas u najtežim trenucima nećete iznevjeriti. Kasno pružena pomoć nije pomoć, već ubistvo, zato pomozite, dok se pomoći može“, stoji u očajničkom vapaju muslimanskih predstavnika iz Goražda i Foče.

Foča kao simbol stradanja muslimana u Drugom svjetskom ratu
Italijani u Foči 1941. kao Holanđani u Srebrenici 1995.

U arhivskoj građi Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini iz perioda Drugog svjetskog rata pronašli smo autentične podatke o stradanju muslimana Foče u Drugom svjetskom ratu i licemjernom ponašanju tadašnjih svjetskih sila, prvenstveno Talijana, prema nezaštićenim civilima. Prema toj dokumentaciji presudan trenutak za pad Foče bilo je neobjašnjivo povlačenje talijanskih vojnih vlasti iz grada u noći izmedu 04. i 05. decembra 1941. godine. Talijani su napustili Foču nakon što su tri dana ranije, odmah po odlasku hrvatske vojske, putem telala objavili građanima da se osjećaju mirno i sigurno i da ne napuštaju grad i domove pošto im talijanske vlasti garantuju potpunu sigurnost za živote i imovinu.

Kroz arhivsku građu jasno se vidi da su se za aktivnosti Talijana na području istočne Bosne i njihovo „šurovanje“ sa četnicima živo zanimale vlasti NDH o čemu svjedoči pismo Ministarstva vanjskih poslova NDH od 23. maja 1944. godine, zavedeno pod oznaku O.P. 40/44, koje je upućeno reisu-l-ulemi Islamske vjerske zajednice u BiH.

U tom pismu pročelnik političkog odjela dr.V.Rieger obavještava reisa o odluci Ministarstva da se prikupi i obradi službeno gradivo koje rasvjetljava postupak i djelovanje Talijana na ovim prostorima u periodu od travnja 1941.do rujna 1943.godine, a naročito njihovu saradnju s četnicima. Ministarstvo dalje navodi kako je sav posao povjeren zagrebačkom novinaru Franji Pavešiću, i da Ministarstvo o tome ima namjeru izdati knjigu.

Nakon što su Talijani licemjerno predali Foču i Bošnjake na milost i nemilost četničkim koljačima, četnici su odmah, dva sata nakon okupacije grada, izvršili mobilizaciju i naoružanje cjelokupnog pravoslavnog stanovništva starosne dobi od 16 do 60 godina i uputili ih u još nezauzeta područja fočanskog kotara.

Istog dana, 05.decembra, održan je javni zbor pod geslom „Oslobodilačka i osvetnička vojska“ i izdate su prve četničke naredbe u pogledu postupaka prema lokalnom nesrpskom stanovništvu. Tako se između ostalog konstatuje da su svi trgovci muslimani bili dužni da istog dana predaju ključeve svojih radnji; sve muslimanske i katoličke kuće morale su biti stalno otvorene i vrata se nisu smjela zaključavati ni preko noći; sve muslimanke i katolkinje morale su doći u logor gdje je organizovano krojenje i šivenje četničke odjeće; svo nesrpsko stanovnistvo moralo se lično javljati četničkoj komandi itd.

Ubrzo nakon toga, četnici su ubili domobrane koje su prethodno zarobili Talijani i predali ih četnicima. Pobijene su i sve zatečene izbjeglice iz Višegrada, Rogatice, Goražda, Ustikoline i okoline Foče, medu njima ugledne ličnosti kao što su Mehaga Džebo iz Džindića, Smailaga Šiljak i njegov sin Meho iz Osanice, Mustajbeg Šuvalija iz Gođena.

Sve radnje su otvoreno i legalno četnici opljačkali, a zatim su prepuštene haračenju seljačkog pravoslavnog svijeta. Posebne patrole zašle su po uglednim muslimanskim kućama i pokupile sve živežne namirnice, novac i dragocjenosti. Uslijedilo je noćno izvođenje i ubijanje muslimanskog muškog življa.

Za muslimane je nastalo očajno stanje, jer je ubijanje bilo nastavljeno. Kuće su, posebno u selima, bile mahom popaljene a muškarci poubijani dok su oni koji su preživjeli prvi val ubijanja, bili prepušteni gladi, jer su četnici sve životne namirnice opljačkali.

Stradanje sela Dragočava
Fočansko naselje Dragočava je datiralo od prvih stanovnika Balkana – Ilira, a rudokopi u tom mjestu, prema nekim historijskim izvorima, svjedoče da se tamo kopala i talila ruda još u doba Rimljana. U tom mjestu postoji i lokalitet koji podsjeća na bogumilski period a riječ je o Rudinom Brdu, na kojem je locirana nekropola od osam bogumilskih stećaka. U Drugom svjetskom ratu muslimansko stanovništvo Dragočava, prema svjedočenju Alije Delića, doživjelo je svojevrsnu tragediju. Prije nego što su zauzeli Foču, četnici su zaposjeli okolna područja ponašajući se u skladu sa uputstvom komandanta sreza fočanskog i cijele jugoistočne Bosne kapetana 1. klase Sergija Mihajlovića a u vezi odnosa prema Turcima (kako su nazivani Muslimani). U uputstvu je stajalo:

„Sve četničke jedinice, grupe, pa i svaki pojedinac Srbin dužni su da vrše pritisak na Turke da predaju oružje. Odmah uputiti četničke patrole po turskim selima i od Turaka po svaku cijenu nastojati oduzeti oružje, milom ili silom vodeći računa da pri tome ne strada nijedan Srbin. Kada se stekne uvjerenje da su Turci predali oružje, pojedince proglašavati ustašama i pristupiti oduzimanju njihove pokretne imovine, a naročito nastojati iznuditi zlato. Potom te pojedince i ubijati i na taj način stvarati stanje demoralizacije i straha među Turcima. Takvo stanje treba da potraje sve do početka konačne akcije za uništenje Turaka, koja će uskoro i uslijediti.“

To uputstvo je primijenjeno i u slučaju Dragočave. Uz pljačku i premetačinu vršen je nesnošljiv teror prema muslimanskom stanovništvu, koje je i onako bilo napola mrtvo i izbezumljeno od straha gledajući smrt svojih očeva i braće.

Uslijedile su instrukcije Draže Mihajlovića četnickim komandama, na osnovu kojih je trebalo pristupiti istrebljenju muslimana. Prva u redu za četničke pokolje našla su se muslimanska sela bliže Foči: Dragočava i Sas. Na osnovu naredbe četničkog komandanta Sergija Mihajlovića, napad na Dragočavu i Sas je određen za 09. januar 1942. godine a za tu akciju je odabrana fočanska četnička grupa pod komandom Danila Hadživukovića, Dragočavski četnički bataljon pod komandom Vojina Mališa sa dijelom četnika iz Zavalita, te grupa iz Orahova i Slatine iz Drugog četničkog odreda poručnika Milana Matovića. U naredbi je stajalo: „Dragočavu i Sas sravniti sa zemljom. Ostaviti samo bolje zgrade u koje bi se mogli naseliti Srbi. Stanovništvo sve poklati i pobiti bez obzira na pol i godine starosti.“ Tako su u ranim jutarnjim satima 09. januara 1942. godine, na Dragočavu navalile sa svih strana četničke rulje. Tom prilikom četnici su pohvatali 33 osobe pretežno žene, djecu i starce i zapalili ih u jednoj štali (neki su živi zapaljeni a neki prethodno zaklani). Ubijanja su nastavljena. U toku 1942. godine, četnici su kod vira Krvavca na Čehotini, zaklali Salka Karupa i Zejnila Hurića, a 19.08.1942. kada je Foča drugi put pala u četničke ruke, zaklali su ženu i dvoje djece Omera Velića. U Bukovici (izmedu Pljevalja i Čajnica) zaklali su ženu i dijete Šaćira Jerkovića, koji su se tamo sklonili kod rodbine poslije prvog pokolja u Dragočavi. Nakon što su 07.02.1943. završili akciju u Bukovici i etnički očistili cijeli kraj od Pljevalja do Drine, riješeno je da se nastavi sa uništenjem preostalih preživjelih po selima oko Foče. Tada su se dijelovi Drinskog četničkog korpusa – Fočanska četnička brigada – pod komandom kapetana Milana Matovića, ponovo sručili na Dragočavu i pohvatali devetnaest osoba. Četnici su petnaest osoba poklali i zapalili u jednoj štali, dok su ženu Avda Karupa, Senu i troje djece, odveli u obližnje srpsko selo Miliće i tamo ih žive bacili u vatru, tako da su umrli u strašnim mukama. Poznavaoci prilika tvrde da su u Dragočavi stradali i muslimani iz drugih obližnjim muslimanskih sela koji su tu privremeno našli sklonište.

O pokoljima na području Foče, Čajniča i Višegrada, Jovanović kaže sljedeće: „Tamo sada nema više niti jednog muslimana, a za njihova naselja i kuće više se ni ne zna. Ta srpska zemlja koju su do sada bili uzurpirali turski uljezi sada čeka na srpske ruke da je obrade. Čuli ste i za uspešnost boraca u srezu Stolačkom. Nekada je u tom srezu bilo oko 26.000 muslimana i katolika. Sada osim nekoliko familija u samom Stocu, nema niti jednoga muslimana, niti katolika. Počelo je spremno i uspešno, treba samo istrajati i nastaviti. Mi u ovim krajevima još ne smijemo početi, jer nije vreme podesno. Naprotiv morate sve preduzeti da na svoju stranu privučete muslimane. Najbolje da im stalno pretite, pa tu i tamo ponekog i napadnete, ali da se ne zna ko je učinio. Recite da su to učinili neodgovorni elementi i pozovite ih da se sami brane u zajednici s vama. Možete ih i lepim rečima zvati u svoje redove, slati im u tom smislu i pisma i pozive, ako smatrate, ako to može dovesti do cilja. To morate iskoristiti, a kad dođe naš dan znaćemo kako ćemo razgovarati. „
Na kraju pisma stoji:

S verom u Boga za kralja i otadžbinu!
Pečat mrtvačka lubanja i dvije kosti
Komandant ozrenskog korpusa
Kapetan I klase Miloš M.Jovanović

Ovo pismo je pročitano na konferenciji muslimanskih predstavnika održanoj 28.februara 1943. godine u Prijepolju. Četnički ciljevi i ideali koje navodi Jovanović, nisu bili ništa novo za muslimane. O tome izvjesni Mujezin navodi sljedeće: »Za nas muslimane ovome ne treba komentara. Mi smo znali i znamo šta nam spremaju i žele srpski šovinisti i megalomani. Nama je drago da smo došli do jednog nepobitnog dokumenta iz kojeg je to svakom vidljivo i jasno. Za njih je sveta borba klanje ljudi, staraca i žena u Drinu, Lim, rezanje dojki majkama, paljenje živih ljudi. Za njih je sveta borba ono što je za ostali kulturni svijet divljački zločin. Za njih je veliki uspjeh popaljena muslimanska sela čajničkog, fočanskog, višegradskog i pljevljanskog kotara… Dosta je ako istaknemo da danas ne postoje uopće sela iz pomenutih kotara: Tuhovo, Zaborak, Miletkovići, Hunkovići, Parlovci, Radozelj, Dukovici, Hasovići, Hočevine, Podavrela, Zarbovine, Dubac, Batovo, Mušići, Sokolovići, Obravlje….(navedeno je mnogo sela). Ne postoje više ta sela ali postoje samo njihova zgarišta kao vječni dokaz zvjerstava i nasilja, počinjenih nad muslimanskim življem od strane pobješnjele srpske šovinističke mafije, njihovog „ministra“ i londonske vlade.“ navodi Mujezin.

_ _ _ _ _

priredio:Kenan Sarač

fotografije:screenshot/focanskidani

oprema teksta:focanskidani

 

*********************

 

[izlog knjige] Srpski zločini nad Bošnjacima-muslimanima 1941.-1945.
https://focanskidani.wordpress.com/2017/10/11/izlog-knjige-srpski-zlocini-nad-bosnjacima-muslimanima-1941-1945/

75 godina od genocida u Foči : Priča o Mevli Pirić, djevojački Lampa, iz Godijena kod Foče
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/02/75-godina-od-genocida-u-foci-prica-o-mevli-piric-djevojacki-lampa-iz-godijena-kod-foce/

Priča o Foči 1941. – 1945., kao i 1992. o stradanjima i patnjama naroda Foče, ali i o borcima – herojima koji su pružili herojski otpor agresoru i spasili civile
https://focanskidani.wordpress.com/2017/09/24/prica-o-foci-1941-1945-kao-i-1992-o-stradanjima-i-patnjama-naroda-foce-ali-i-o-borcima-herojima-koji-su-pruzili-herojski-otpor-agresoru-i-spasili-civile/

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. – 1945. : Smrt do smrti…Priča Nataše Zimonjić-Čengić
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/04/genocid-nad-muslimanima-foce-1941-1945-smrt-do-smrtiprica-natase-zimonjic-cengic/

FOČA 1941.-1945.:Protiv zaborava i tabua…(FOTO)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/04/20/foca-1941-1945-protiv-zaborava-i-tabua-foto/

STARI TEKSTOVI » ADIL ZULFIKARPAŠIĆ: PUT U FOČU 1942.
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/29/stari-tekstovi-adil-zulfikarpasic-put-u-focu-1942/

HISTORIJA FOČE : 75 GODINA OD PRVOG OSLOBOĐENJA
https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/20/historija-foce-75-godina-od-prvog-oslobodenja/

FOČA, 20. januara,1942.
https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/20/foca-20-januara1942/

FOČANSKA OMLADINSKA ČETA
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/06/focanska-omladinska-ceta/

FOČANSKI PROPISI
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/10/focanski-propisi/

IZ HISTORIJE FOČE : Partizanska olimpijada u Foči
https://focanskidani.wordpress.com/2016/06/09/iz-historije-foce-partizanska-olimpijada-u-foci/

O GENOCIDU NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. – 1945. iz pera Ševka Kadrića
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/05/o-genocidu-nad-muslimanima-foce-1941-1945-iz-pera-sevka-kadrica/

75 godina od GENOCIDA u Foči : Stravične priče iz 1942.godine
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/23/75-godina-od-genocida-u-foci-stravicne-price-iz-1942-godine/

[HISTORIJA FOČE] : 76 GODINA OD PRVOG OSLOBOĐENJA
https://focanskidani.wordpress.com/2018/01/20/historija-foce-76-godina-od-prvog-oslobodenja/

FOČA 75 GODINA OD GENOCIDA : Mustafa Sarač, ugledni medicinar i trgovac, spaljen na sred Pazarišta
https://focanskidani.wordpress.com/2017/11/28/foca-75-godina-od-genocida-mustafa-sarac-ugledni-medicinar-i-trgovac-spaljen-na-sred-pazarista/

FOČA 75 GODINA OD GENOCIDA : Ugledni i bogati Šerif aga Hadžialić obješen u Aladžanskom parku
https://focanskidani.wordpress.com/2017/11/27/foca-75-godina-od-genocida-ugledni-i-bogati-serif-aga-hadzialic-objesen-u-aladzanskom-parku/

FOČA 75 GODINA OD GENOCIDA : Istina o Smail agi Šiljku iz Foče
https://focanskidani.wordpress.com/2015/09/19/foca-75-godina-od-genocida-istina-o-smail-agi-siljak-iz-foce/

 

više o genocidu nad muslimaniima 1941. – 1945. možete pročitati na:

Genocid nad Muslimanima Dedijer.pdf
(http://www.mediafire.com/download/3c6979xjytfg9ks/Genocid+nad+Muslimanima+Dedijer.pdf)