[izlog knjige] Rade Hamović : O Kalinovačkom odredu i Vrhovnom štabu

 

…još danas putujem u Foču, u Vrhovni štab. Foča je moj rodni grad. Tu je moja majka i tu su moje četiri sestre. Tu je živio i moj brat. Prije nekoliko dana sam čuo da su ga zaklali četnici. Kako je do toga došlo nisam sebi mogao predstaviti. Moj je brat sa srpskim komšijama živio vrlo dobro. Politički se nije isticao. Iz naše kuće niko nije bio u ustašama, pa ni u hrvatskoj vojsci. Ja sam od prvog dana u partizanima. Na Drini je izvršeno nečuveno klanje. To se pročulo po čitavoj zemlji.

Sa mnom su na putu za Foču jahali Rade Hamović, zapovjednik Odreda, Pero Kosorić, zapovjednik bataljona i još nekoliko pratioca. Na putu između Dobropolja i Poljica dočekala su nas zgarišta i nijema pustoš muslimanskih sela.
Putem nam je dolazio u susret neki seljak, vidjelo se po nošnji da je Srbin.

– Šta je bilo sa ovim svijetom, čiča?
– Kojim svijetom? – pravio se nevješt.
– Iz Poljica i Drača…
– A, sa Turcima? – kao dosjetio se. – Satrli ih, brate, i sjeme im satrli. Puni su ih potoci, to će u proljeće, ako ih zvijeri dotle ne pojedu da smrdi. Još ćemo kakvu bolest navući. Kaz’o sam ja vojvodi Klariću: “Iskopajte jame, pa zatrpajte, naćerajte neka sami sebi kopaju.” A on meni kaže: “Nemam vremena, čoče, partizani mogu svaki čas da bahnu.” Vi ste ih, eto, vala, omeli.

Ništa mu nisam odgovorio.

Srbi su bili u 1941. unutar partizanstva u ogromnoj većini. Mržnja prema ustašama prenijela se na sve katolike i muslimane. Partija, a ni mi s njom, nismo učinili mnogo da se to izmijeni. Podsjetio sam Pera na njegov govor Kijevskom bataljonu u kojem je obrazlagao zašto je bivši komandant “Boro”, ustvari musliman Akif Bešlić, premješten. On je, navodno, kao musliman bio nepodesan. Na njegovo mjesto došao je popovski sin, Pero je to naročito naglasio u svome govoru. Nije čudo, da i zbog toga Srbi misle da biti musliman znači nešto manje nego biti Srbin.

– To je bio samo manevar, jer ja sam doznao da se bataljon buni da im musliman komanduje.
– Onda im je trebalo ukazati na zabunu, a ne povlađivati im.

Jašući dalje cestom prema Foči svugđe svugđe smo nailazili na spaljena sela. Čitavim putem do Foče nismo sreli nijednog muslimana ni muslimanke. Šta je sa njima? Prije je u fočanskom srezu bilo 67 posto muslimana. (…) Prenuo sam se kad je Rade uzviknuo: – Foča!

Ugledao sam svoje rodno mjesto. Kako sam se nekad radovao, kada sam se za školskih raspusta vraćao kući. U mojoj duši je sad bila tuga i strah. Pokušao sam se savladati. S one strane Drine sablasno se prostirala nekad lijepa i šarena Foča. Mjesto crvenih krovova, bijelih kuća i šarenih bašči iz snijega su virila crna zgarišta. (…) Preko mosta smo pošli pješice. Još uvijek je bio krvav. Ispod mosta niz zidine kula visile su poput stalaktita (u carstvu Nečastivoga) ogromne ledenice krvi. Pod tim strašnim crvenim baldahinom Drina je ljuljuškala mrtva tijela kao da ih uspavljuje. Uz obalu ležali su naduti leševi žena, đece i ljudi u građanskim i seljačkim odijelima. Neki mrtvaci su bili goli.

– Ko je to učinio? – pitao sam.
– Većinom mještani i srbijanski četnici, ali ovih zadnjih je bilo vrlo malo. Četnici su ušli bez borbe i otpora u Foču i napustili je bez borbe i otpora. Kad je došla naša brigada i Kalinovački odred, srbijanski četnici i desetak mještana su pobjegli, ostali su ostali i ništa im se nije dogodilo. Eto, za šest mjeseci našlo se među muslimanima dvanaest ljudi koji su prihvatili poziv da surađuju sa ustaškim vlastima, a za osam sati su skoro svi Srbi postali četnici i počeli da kolju sve od reda ne birajući i ne praveći razliku ko je kriv, a ko nije. I nije se našlo ni 12, od 6.000 Srba da uzme u zaštitu bar jednog muslimana ili njegovu obitelj i imovinu od 8.000 poklanih muslimana u fočanskom srezu, odgovorio mi je Vojin Božović, partizan, Crnogorac koji je dugo radio u Foči.

To je ljaga koju niko neće moći izbrisati sa lica mojih srpskih sugrađana. To je zločin kome nema premca.

Ja sam rođen u ovom gradu. Odrastao sam zajedno sa Srbima. Između muslimana i Srba vladali su korektni susjedski odnosi. U Foči nije bilo posebnih kafana i gostionica, svugđe smo bili izmiješani kao prijatelji. Škole su bile zajedničke, igrališta su bila zajednička.

Od mosta uz Donje Polje slika nije bila ljepša. Kuće koje nisu bile spaljene, bile su polupanih prozora i vrata, izgledale su kao napuštene. Kod Grujića kafane sreo sam Feridu Mulabdić.

– Molim te, ispričaj mi kako je bilo.
– Šta da ti pričam, vidiš i sam. (…) Talijani su otišli jedne noći prema Čajniču za Pljevlje, a četnici su isto jutro došli. Ujutru su svi mještani Srbi bili sa kokardama i pod puškama. Desetak ih se proglasilo za vojvode, stotine za komandante i komandire. Komandant mjesta je fočanski prota Jovičić. Svi muslimani morali su predati ključeve radnji i duplikate kućnih ključeva… Veče nakon toga počelo je klanje. Po mog oca i brata došao je Dejan Kočović sa nekoliko seljaka i Dejanova sestra. Bože, to nije vjerovati da je prva naša komšinica, s kojom smo bili čitavo vrijeme tako dobro, u stanju tako nešto uraditi.
– Dobro, a šta je sa Vladom Hadživukovićem, Vasilijem, Sunarom, Slavkom, Mazićem i ostalim uglednim Srbima koje smo mi muslimani držali prijateljima i štitili od ustaša?
– Vlado i Vasilije bili su u glavnom odboru komande mjesta i pravili plan strijeljanja. Slavko je sa Bobom Jojićem bio za preuzimanje radnji. Eto, dali smo sve… Ali najstrašnije su bile noći. Po danu su samo odvodili na strijeljanje. Ali po noći su išli po kućama i onda je počinjalo silovanje i tučnjava. Samo si čuo pomaganje i vatru… Jednog dana priredili su lov. Pravi lov na ljude. Uzeli su pse i nekoliko stotina vojnika i otišli u brda da love one koji su izbjegli smrti…
– Jesu li uspjeli ti koljači pobjeći ili smo neke pohvatali?
– Pobjeglo ih je samo desetak, ostali su svi ostali ovđe, primljeni su u partizane, imaju svoj odred. Komandant im je Strajo Kočović, samozvani četnički vojvoda koji je bio jedan od najgorih koljača…

Vrhovni štab smjestio se u hotel Gorstl. Rekli su mi da me je Tito očekivao. U predsoblju me je zaustavio njegov pratilac rekavši mi da neko ima kod njega. Nakon nekog vremena izašao je Strajo Kočović, bradat, obučen u oficirsku uniformu sa čizmama. Preko ramena visili su mu redenici. Na šubari je imao petokraku.

– Šta ovaj radi kod tebe? – pitao sam Tita.
– To je komandant fočanskog partizanskog odreda, ostavio je četnike i prešao nama. Vrijedan mladić, preko njega ćemo privući još mnogo ljudi. (…)

Na savjetovanju su bili Tito, Marko (Aleksandar Ranković), Moša Pijade, Lola Ribar, Milutin Milutinović i Milovan Đilas. Tražio sam da se izda proglas koji će osuditi četničko klanje nad nevinim muslimanima; organiziranje komisije koja će vratiti opljačkane stvari; da se ukine narodni odbor u kome su samo Srbi, i to neki četnici, i samo jedan musliman Ferid Čengić, koji uopšte nije iz Foče… Aleksandar Ranković mi je odgovorio: “Treba smatrati našom velikom političkom pobjedom da je osnovna četnička masa prilikom nastupanja naših jedinica prešla nama. Mi ne možemo iz obzira prema njima da pohapsimo i sudimo njihove komandante, mada su oni bez sumnje počinili zločin prema muslimanima. Drugo, muslimani se još kolebaju i ne može biti govora o njihovom masovnom prelazu na našu stranu, a pojedinačni prelazi mogu nam škoditi, jer će izazvati lošu reakciju Srba…’” – Adil Zulfikarpašić.

 

O Kalinovačkom odredu i Vrhovnom štabu – Rade Hamović
izdavač Društvo za istinu o NOBu i Jugoslaviji i porodica Rade Hamovića, Beograd, 2016
mek povez, 358 strana, 25 cm, ilustrivano

_ _ _ _ _

Ratomir Rade Hamović (1916 — 2009), učesnik Narodnooslobodilačke borbe, general-pukovnik JNA i narodni heroj Jugoslavije. U periodu od 1961. do 1967. godine je obavljao dužnost načelnika Generalštaba JNA.

 

_ _ _ _ _

priredio: Kenan Sarač

_ _ _ _ _

vidi još:

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. – 1945. : Smrt do smrti…Priča Nataše Zimonjić-Čengić
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/04/genocid-nad-muslimanima-foce-1941-1945-smrt-do-smrtiprica-natase-zimonjic-cengic/

FOČA 1941.-1945.:Protiv zaborava i tabua…(FOTO)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/04/20/foca-1941-1945-protiv-zaborava-i-tabua-foto/

STARI TEKSTOVI » ADIL ZULFIKARPAŠIĆ: PUT U FOČU 1942.
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/29/stari-tekstovi-adil-zulfikarpasic-put-u-focu-1942/

[izlog knjige] Rade Hamović : O Kalinovačkom odredu i Vrhovnom štabu
https://focanskidani.wordpress.com/2017/10/31/izlog-knjige-rade-hamovic-o-kalinovackom-odredu-i-vrhovnom-stabu/

HISTORIJA FOČE : 75 GODINA OD PRVOG OSLOBOĐENJA
https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/20/historija-foce-75-godina-od-prvog-oslobodenja/
FOČA, 20. januara,1942.
https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/20/foca-20-januara1942/
FOČANSKA OMLADINSKA ČETA
https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/06/focanska-omladinska-ceta/
FOČANSKI PROPISI
https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/10/focanski-propisi/
IZ HISTORIJE FOČE : Partizanska olimpijada u Foči
https://focanskidani.wordpress.com/2016/06/09/iz-historije-foce-partizanska-olimpijada-u-foci/

O GENOCIDU NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. – 1945. iz pera Ševka Kadrića
https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/05/o-genocidu-nad-muslimanima-foce-1941-1945-iz-pera-sevka-kadrica/

75 godina od GENOCIDA u Foči : Stravične priče iz 1942.godine
https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/23/75-godina-od-genocida-u-foci-stravicne-price-iz-1942-godine/