O sistematskom silovanju Bošnjakinja znalo se od samog početka rata. Sa prvim izbjeglicama iz okupiranih dijelova Bosne i Hercegovine, stigle su i užasne priče o mreži logora za žene u kojima su zatočenice bile izložene masovnom silovanju. Međutim, međunarodna zajednica je tek u januaru 1993. odlučila provjeriti ove navode. Naime, grupa medicinskih eksperata je u periodu od 12. do 23. januara boravila na području bivše Jugoslavije. U okviru ove misije intervjuiran je određeni broj žrtava i svjedoka silovanja, a tim eksperata došao je do zaključka da srpske snage vrše sistematsko silovanje nad Bošnjakinjama, te da srpsko političko i vojno rukovodstvo nije učinilo nikakve napore da spriječi te zločine.[193] Događaji u Foči pokazuju da srpsko rukovodstvo ne samo da nije spriječilo, već je naredilo i organiziralo silovanja Bošnjakinja. S obzirom na to da je silovanje bilo jedan od genocidnih metoda, ne možemo ga posmatrati izolirano od ukupne situacije u vrijeme okupacije. Stoga je neophodno izložiti kratku hronologiju srpske agresije u Foči koji ja počela u aprilu 1992., uz kratko, ali neophodno podsjećanje na genocid nad Bošnjacima u ovom gradu koji je počinjen u II svjetskom ratu.
Teoretičari genocida, kako je navedeno u uvodnom dijelu ovog rada, podsjećaju nas da u velikom broju slučajeva genocid ima tendenciju historijskog ponavljanja. U slučaju Foče, kao i u slučaju Vlasenice, podsjetit ćemo na genocid nad Bošnjacima u II svjetskom ratu. Uzorak napada na grad Foču i okolna sela, koji je počeo u aprilu 1992., bio je identičan kao i u II svjetskom ratu.
Prema rasploživoj dokumentaciji, četničke akcije u fočanskom kotoru 1942. godine za cilj su imale istrebljenje muslimana. Foču su četnici zauzeli 19. avgusta 1942. godine, a komandant ove akcije, Bačović, 20. avgusta depešom je izvijestio Dražu Mihajlovića. „Poslije političkog osiguranja od posledica, juče su naše trupe pod komandom majora Ostojića, posle kratke i oštre borbe, zauzele Foču. Naši gubici četiri mrtva, neprijateljski oko 1.000 od čega žena i djece 300“.[194] S obzirom na činjenicu da je u Foči živio veliki broj bogatih muslimanskih porodica, nakon masovnih ubistava, prema preživjelim Muslimanima uslijedile su pljačkaške i diskriminatorske mjere.
„Četnici su uzeli ključeve od svih trgovačkih radnji sa kojima Muslimani raspolažu, a kojih ima u Foči 90%, te su svu robu prenijeli u vojne kasarne, te u tim kasarnama vrše raspodjelu te robe četnicima, a kako oni kažu prave uniforme za četnike. Muslimanima su naredili da ne smiju izlaziti na ulicu. Oni Muslimani kojima je dozvoljeno da izađu napolje, ti imadu na sebi oznaku u vidu židovskih oznaka.“[195]
Arhivska dokumentacija o genocidu nad muslimanima u II svjetskom ratu puna je jezivih detalja o zločinima. Tačno pola vijeka kasnije, srpska ideologija, još monstruoznija u svojim namjerama, vraća se projektu genocida u Foči. Metod izvršenja genocida podsjeća na II svjetski rat.
Kao i u ostalim gradovima i selima u Bosni i Hercegovini, SDS je i u Foči raspirivala neprijateljsku međunacionalnu atmosferu. No genocidom nad muslimanima Foče u II svjetskom ratu u propagandne svrhe poslužila se i SDA. U proljeće 1990. godine ova partija organizirala je stranački miting u ime sjećanja na muslimanske žrtve iz II svjetskog rata. Na tom mitingu naivno je dato obećanje da „Drina neće nikada više teći krvava“.[196] Međutim, SDA nije mnogo učinila na odbrani bošnjačkog naroda.
Istrage koje je provelo Tužilaštvo ICTY-ja, ali i presude sudskih vijeća, nedvosmisleno su potvrdile da su Bošnjaci nespremni dočekali rat, te da je naoružavanje i vojna organizacija Bošnjaka u istočnoj Bosni ostala na nivou „pokušaja“ i „neorganiziranog otpora“.[197] S druge strane, veliki broj svjedoka je potvrdio da je naoružavanje Srba izvedeno planski i u potpunoj koordinaciji sa JNA i naredbodavcima iz Srbije. Fočanskim i Srbima iz okolnih sela oružje se dijelilo iz skladišta JNA u Livadama, koje je bilo pod kontrolom srpskih vlasti.
O ulozi JNA u agresiji na Bosnu i Hercegovinu svjedoči i zahtjev koji je 17. marta 1992. iz tzv. Srpske skupštine opštine Foča upućen u Beograd, na ličnost general-pukovnika Blagoja Adžića. U ovom dokumentu se zahtijeva stacioniranje garnizona JNA u Foči, te se navodi da su u tom smislu već izvršeni određeni dogovori sa komandom Bilećkog korpusa.[198]
Nekoliko mjeseci prije samog napada na Foču atmosfera je bila kritična. Bošnjaci su svjesni svih srpskih aktivnosti oko pripreme rata. Osniva se krizni štab za Foču, kao i štabovi po srpskim selima, SDS ilegalno formira institucije vlasti, izdvaja se srpska policija, a istaknuti kadrovi ove stranke Vojislav Maksimović, Velibor Ostojić i Petko Čančar rukovode ovim pripremama.
Okupacija Foče započela je 7. aprila. Prije nego što je počela koristiti artiljeriju sa okolnih brda, srpska vojska je u u Foči zapalila bošnjačke kuće. Bošnjaci pružaju neorganizirani i spontani otpor, a 8. aprila 1992. Srbi teškom artiljerijom napadaju preostale džepove otpora u Foči i oko Foče.[199] Način izvršenja genocida nad Bošnjacima Foče, identičan je načinu na koji je izvršen genocid u svim gradovima i selima istočne Bosne, ali i cijele Bosne i Hercegovine.
Kao u svim ostalim okupiranim gradovima u Bosni i Hercegovini, srpska birokracija provela je diskriminatorske mjere prema nesrpskom stanovništvu koje nije uspjelo pobjeći iz Foče. U tom periodu radnici Bošnjaci u mnogim preduzećima prestali su dobijati platu, a mnogi su i otpušteni. Među otpuštenim bili su i radnici fočanske bolnice.[200] Brojni svjedoci pred ICTY-jem izjavili su da im je bila ograničena sloboda kretanja, mogućnost okupljanja, ali i osnovna komunikacija.
Organizirana srpska vojska napravila je precizan plan kako da neorganizirane Bošnjake po selima oko Foče, od kojih su neki bili naoružani, pridobije da dobrovoljno predaju oružje. U sela su dolazili lokalni srpski izaslanici sa navodnim prijedlozima za mirno rješenje sukoba. U tim pregovorima isticali su miroljubivu ulogu JNA.[201]
Bez obzira što su bošnjačka sela u ruke srpske vojske padala praktično bez borbi, ili uz minimalan otpor, stanovnici Bošnjaci su okupljani na sabirna mjesta, odakle su razvrstavani u zatvore i logore, gdje su brojni muškarci, žene i djeca likvidirani i mučeni na razne načine. Borbe, recimo, uopće nije bilo u selu Jeleč, koje je srpska vojske okupirala 4. maja 1992.[202] Prema izvještaju Specijalnog izaslanika UN-a za ljudska prava, već je u martu u selima oko Foče došlo do masovnih pogubljenja Bošnjaka. Posebno se spominje selo Jeleč u kojem su muškarci pogubljeni, a žene sa djecom protjerane u šumu. Četiri dana kasnije, vratile su se da sahrane muškarce.[203] U selima Trnovače i Trbušče, južno od Foče, također nije bilo nikakvog otpora. Srpska vojska je u ova sela ušla koncem juna 1992. godine.[204] Srpski vojnici su Bošnjake civile bez ijednog ispaljenog metka i bez ikakvog pokušaja otpora, pod prijetnjom oružjem, iz njihovih domova otjerali u razne zatvore i logore koji su bili pod ingerencijom objedinjenih srpskih vojno-civilnih vlasti.[205]
Svjedočenja i dokumentacija o izvršenju genocida u Foči pozivaju na detaljna naučna istraživanja i analize. U kompleks izvršenja genocida nad Bošnjacima svakako ulazi i uništavanje bošnjačkih kulturnih spomenika, te muslimanskih vjerskih objekata. Iako uništavanje kulture jednog naroda nije sankcionirano Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948., sociološke teorije se slažu da je to svakako sastavni dio procesa genocida. Raphael Lemkin, koji je „genocidu“ dao ime, tokom izrade nacrta Konvencije zagovarao je i sankcioniranje „kulturocida“. Njegov argument bio je da zločinci, prije nego što počnu paliti tijela, pale knjige.[206] Za ovu vrstu sankcioniranja nije bilo političke volje, međutim, kulturocid jeste dio genocidnog procesa. O tome svjedoče porušene džamije i drugi objekti kulture bošnjačkog naroda. Samo na području Foče srušeno je 20 džamija, među njima i čuvena Aladža džamija izgrađena 1555. i najstarija džamija u Bosni i Hercegovini, Turhan Emin-begova džamija koja je sagrađena između 1482.-1486.[207]
Silovanje u koncentracionim logorima u Foči
Fočanski logori osnovani su početkom aprila 1992. godine. O tome koliko je bila ozbiljna organizacija ovih logora govori i dokument koji potvrđuje da je u periodu od aprila 1992. do oktobra 1994. samo u Kazneno-popravnom domu Foča na osnovu radne obaveze bilo angažirano 145 lica srpske nacionalnosti. Najveći broj lica bio je na poslovima „obezbjeđenja“, međutim, u opisu poslova pored nekih imena na spisku stoje i „kuvar“, „vaspitač“, „magaciner“, itd.“[208]
Zatočenici u KP Domu bili su sa širokog geografskog područja koje je pokrivalo Foču, Goražde, Čajniče, Ustikolinu, Tjentište, Miljevinu i Jeleč. U periodu od 1992.-1995. brojka zarobljenih ljudi je varirala. Zatvorenika je bilo između 350 i 500, ali je u ovom zatvoru ponekad bilo i do 750 ljudi.[209]
Neki od zatvorenika izvođeni su na prisilni rad,[210] dok su drugi odvedeni i više nikada nisu viđeni.[211] Pored prisilnog rada, redovnog batinjanja, maltretiranja i „nestanaka“, zatočeništvo u KP Domu u cjelini je bilo izuzetno teško: uz minimalne higijenske uvjete, spavalo se na podu ili na madracima od spužve, sa rijetkim i vrlo siromašnim obrocima. Svjedok sa zaštićenim identitetom, FWS-65, pretresnom vijeću je rekao da je tokom tri mjeseca koja je proveo u KP Domu izgubio 40 kilograma.[212]
Foča je u gradu i okolini imala razvijenu mrežu logora u kojima su mučeni i ubijani Bošnjaci i silovane Bošnjakinje na području Foče: Buk Bijela, Srednjoškolski centar Foča, Srednja škola u Kalinoviku (34 km zapadno od Foče), Karamanova kuća (u Miljevini), „Lepa Brena“ (soliter u Foči), „Partizan“ (predratna sportska dvorana), kuća u Trnovačama (2,5 km južno od Foče), Ulica Osmana Đikića br. 16 (vojnički štab u kojem su žene dovođene na silovanje).[213]
U sudskom procesu protiv Dragomira Kunarca, Radomira Kovača i Zorana Vukovića, žene, žrtve silovanja iz Foče i okolnih sela, svjedočile su o monstruoznim serijskim silovanjima kojima su bile podvrgnute, kako prilikom zarobljavanja, tako i u zatočeničkim centrima koje smo naveli, ali i u brojnim kućama, stanovima, gimnastičkim dvoranama ili školama.[214]
U haškim transkriptima, kao i u transkriptima državnog suda u Bosni i Hercegovini, zabilježena su traumatična sjećanja žena koja svjedoče o mračnoj strani ljudske prirode, ali i o hrabrosti žena, djevojaka i djevojčica da u ime pravde oživljavaju mučnu prošlost.
FWS-62, svjedokinja sa zaštićenim identitetom, opisala je kako je jedne noći žena koja je spavala uz nju silovana pred očima drugih zatočenika i njenog desetogodišnjeg sina.[215] Kroz iste užase prolazile su i žene u ostalim logorima u kojima su bile porobljene žene iz Foče i okolnih mjesta.[216]
Naredbe o silovanju
Prema svjedočenju brojnih svjedoka iz Foče, sve što se dešavalo, odvijalo se uz saglasnost i prema nalogu srpskih vlasti. Nažalost, ne postoji dokument koji potvrđuje da je postojala specifična naredba o silovanju, međutim, prema izjavama svjedoka, sistematski zločini su čak i nadgledani. Bošnjakinje su u Foči, kao i na ostalim okupiranim teritorijama Bosne i Hercegovine, silovane s ciljem da budu, kako je to silovatelj rekao Bakiri Hasečić, „budu oplođene srpskim sjemenom“. Prema svjedočenju FWS-192, šef policije i predsjednik SDS-a (Srpska demokratska stranka) u Kalinoviku došli su u inspekciju škole u kojoj su silovane žene.[217] Isto tako, autobusi sa muslimanskim ženama na putu od Buk Bijele do Srednjoškolskog centra u Foči stali su na nekoliko minuta ispred SUP-a, lokalne policijske stanice. Neki od vojnika koji su bili u autobusima izašli su i ušli u policijsku stanicu ili su ispred autobusa razgovarali sa šefom policije u Foči, Draganom Gagovićem.[218] Osim toga, nekoliko je svjedoka vidjelo Dragana Gagovića u „Partizanu“ ili u blizini dvorane.[219] Kada su pokušavale zatražiti zaštitu policije, prema ženama se postupalo grubo i njihove su pritužbe zanemarivane.
Svjedočenja Bošnjakinja pred ICTY-jem govore o sistematskom silovanju kao dijelu državnog projekta genocida nad Bošnjacima koji nije mogao biti proveden bez učešća ili prešutnog prihvatanja većine pripadnika srpskog naroda. Međutim, prema njihovim svjedočenjima, određeni broj srpskih vojnika ipak je pokušavao zadržati ljudski dignitet i oduprijeti se naredbama. Za razliku od stražara u zloglasnom logoru „Partizan“ koji nisu pokušavali spriječiti vojnike da ulaze i siluju zatvorenice, neki od stražara u Srednjoškolskom centru u Foči pokušavali su spriječiti vojnike da počine ovaj zločin. Svjedokinja FWS-95 prisustvovala je sceni kada je jedan stražar u logoru Srednjoškolski centar u Foči bezuspješno pokušao spriječiti vojnike da uđu u dvoranu. Vojnici su mu kazali da imaju dokument koji je potpisao Dragan Gagović, koji im je dozvoljavao da uđu u zgradu i izvedu žene. U dokumentu je stajalo da je vojnicima potreban seksualni odnos kako bi im se popravio borbeni duh.[220] Svjedokinja pod šifrom FWS-48 je izjavila da su joj neki vojnici rekli da im je bilo naređeno da siluju svoje žrtve.[221]
Ovi bezuspješni pojedinačni pokušaji nekolicine srpskih stražara da spriječe zločin dodatno govore u prilog tezi da je silovanje bilo dio kampanje koja je bila kreirana za koju je izdato naređenje sa viših instanci.
Također, silovanje je na isti način izvršavano u svim okupiranim dijelovima Bosne i Hercegovine: Višegradu, Zvorniku, Brčkom… Roy Gutman piše: „Prema navodima mladih žena, silovatelji su sa žrtvama raspravljali o silovanju kao o zadaći koju moraju obaviti. Žene kažu da su mnogi od muškaraca povećavali „odlučnost“ uzimanjem bijelih tableta, koje su ih, čini se, stimulirale“.[222]Tvrdnja muškaraca da su postupali prema naređenjima bila je potvrđena kad je stigla nova skupina paravojnih snaga, odanih Vojislavu Šešelju. Žene kažu da su zapovjednici iz one prethodne skupine pokušali zaštititi žene iz Brezova polja od Šešeljevih sljedbenika tako što su im rekli da su one već silovane.[223]
Također, analiza načina masovnih silovanja koja su vršena u istočnoj Bosni i u drugim dijelovima Bosne Hercegovine pokazuje da se radi o zajedničkim karakteristikama. Prvo su silovane obrazovane žene i žene iz bogatijih porodica, a članovi porodice zatvoreni u istom logoru tjerani su na incest. Kampanja silovanja izvodila se istovremeno u različitim dijelovima Bosne i Hercegovine, i bila je dio agresije okupacije. Mnoga silovanja dešavala su se u zvaničnim koncentracionim logorima.[224]Profesorica prava Catherine MacKinnon nema sumnji da su silovanja koja su nad Bošnjakinjama i Hrvaticama vršile srpske snage bila dio genocidne kampanje:
„To je silovanje do smrti, kao dio masakra, silovanje da se ubije i da se žrtva natjera da poželi da je mrtva. To silovanje je instrument nasilnog protjerivanja, s ciljem da žrtve natjeraju da napuste svoje domove i da nikad ne požele da se vrate. To silovanje se izvodi da bi se vidjelo i da bi se o njemu čulo: silovanje kao spektakl. To silovanje se izvodi s ciljem da se podijeli zajednica, raspadne društvo, uništi narod. To je genocidno silovanje“.[225]
Da je silovanje Bošnjakinja u Foči bilo organizirano u političkom i vojnom vrhu bosanskih Srba, pokazuje i priznanje o krivici Dragana Zelenovića koji je optužen za silovanje. Zelenović je 17. januara 2007. godine priznao krivicu za silovanje Bošnjakinja u Buk Bijeloj u Foči, uključujući i silovanje petnaestetogodišnje djevojčice. Zelenović je također priznao silovanja velikog broja žena u fočanskoj gimnaziji, sportskoj dvorani „Partizan“, te u Karamanovoj kući. Zelenović je priznao da je učestvovao u mučenju, premlaćivanju i izgladnjivanju zatočenica.[226] Puni tekst Zelenovićevog priznanja nije dostupan javnosti, međutim, Zelenović je tokom ispitivanja od strane sudskog vijeća morao objasniti i zbog čega se dugo od međunarodne pravde krio u Rusiji. Odgovorio je: „Oni su mi organizirali put u Rusiju i nabavili pasoš“.[227] Iako sudije nisu zahtijevale da Zelenović precizno odgovori ko su oni, ostalo je da se sluti da li su vlasti u Republici Srpskoj bile umiješane u njegov bijeg. Tekst njegovog punog priznanja, koji se još uvijek usaglašava, možda će donijeti ovaj odgovor. Bila bi to još jedna zvanična potvrda da vlasti u Republici Srpskoj nisu bile umiješane samo u organiziranje masovnog silovanja Bošnjakinja, već da su i u miru nastavile negirati taj zločin i štititi silovatelje.
Međutim, Bošnjakinje su iz najmonstruoznije kampanje izašle sa željom da svjedoče o pretrpljenom bolu. Jedan od razloga što silovanje do ICTY-ja nije bilo kodificirano međunarodnim pravom jeste i to što mnoge žrtve silovanja odbijaju biti svjedoci, a često i priznati da su bile žrtve, tako da zločin silovanja ostaje tamna brojka ne samo u ratu, već i u miru. Može se, dakle, reći da za sudski presedan procesuiranja silovanja kao međunarodnog ratnog zločina pravna praksa u najvećoj mjeri može zahvaliti žrtvama koje su odbile da prihvate iracionalnu krivicu koju im je nametalo tradicionalno patrijarhalno naslijeđe.
- 6 FOČA: SILOVANJE KAO DIO GENOCIDNE KAMPANJE
- 6.1 Silovanje kao ratni zločin, zločin protiv čovječnosti i genocid – historijski osvrt
- 6.2 Fočansko „ponavljanje povijesti”
- 6.3 Silovanje u koncentracionim logorima u Foči
- 6.4 Naredbe o silovanju
iz knjige NA DRINI GENOCID, ISTRAŽIVANJE ORGANIZIRANOG ZLOČINA U ISTOČNOJ BOSNI, Edina Bećirević, Buybook, Sarajevo, 2009. Knjiga predstavlja adaptiranu doktorsku disertaciju pod naslovom „Genocid u istočnoj Bosni 1992-1993. god.: srpski politički, vojni i socijalni projekat“, koja je 24. 3. 2008. god. odbranjena na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.
priredio:Kenan Sarač
fotografije: flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik/internet/screenshot
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani
focanskidani 
1 komentar na “FOČA: SILOVANJE KAO DIO GENOCIDNE KAMPANJE (iz knjige NA DRINI GENOCID)”