Grupa: Grupa Zelengore
Država: Bosna i Hercegovina
Najviši vrh: Bregoč (2015 m)
Koordinate najvišeg vrha: 43.3543, 18.5676
o planini …
ZELENGORA je planina u Bosni i Hercegovini, koja se također nalazi i u sastavu Nacionalnog parka “Sutjeska”, zajedno s Lelijom te Maglićem i Volujakom. Velik dio Zelengore ima karakter planinske visoravni (platoa) s koje se uzdižu planinski grebeni. Na njoj se nalazi velik broj izvora bistre, pitke i hladne vode, te više ledenjačkih jezera (“gorske oči”), od kojih su najpoznatija Kotlaničko jezero, Orlovačko jezero, Štirinsko jezero, Jugovo jezero, Donje Bare, Gornje Bare i dr. Na istočnom dijelu nalazi se divlji kanjon rijeke Hrčavke. Najviši vrh Zelengore je Bregoč (2015 m), a pored njega na njoj se nalazi još desetak vrhova s oko 2000 m n.v. Mnogi od njih, kao i grebeni na kojima se oni nalaze, odlični su vidikovci. Zelengora ima bogat biljni i životinjski svijet.
Velik dio planine pokrivaju pašnjaci i goleti iznad gornje granice gustih šuma. Na samoj planini nema stalnih naselja. Nekada je bilo mnoštvo raštrkanih koliba po aktivnim katunima, u kojima je stoka boravila na ispaši od kraja V. do polovice IX. mjeseca.
Na planini Zelengori nalazi se velik broj izvora bistre, pitke i hladne vode, te sedam ledenjačkih jezera i jedno umjetno.
Na istočnom dijelu planine nalazi se divlji kanjon rijeke Hrčavke, lijeve pritoke Sutjeske. Vode, koje teku sa Zelengore slijevaju se, rijekama Neretvom, Sutjeskom i Drinom prema dva mora – Jadranskom (Jadranski sliv) i Crnom (Crnomorski sliv).
SUTJESKA je rijeka u istočnoj Hercegovini, BiH, lijeva pritoka Drine. Duga je 35 km, a ulijeva se u rijeku Drinu južno od grada Foče. Najvećim dijelom toka teče kroz Nacionalni park Sutjeska. Površina njezina sliva iznosi 322 km2.
Izvire ispod vrha Vlasulja na planini Volujak na nadmorskoj visini od 1520 metara (neki podaci navode i 1800 m n.v.), prikupljajući vode s obronaka Volujaka (2336 m), Vilišta (2133 m), jugozapadnih obronaka Male Vlasulje (1922 m) i zapadnih obronaka Kuka (1821 m), na tromeđi Bosne, Hercegovine i Crne Gore. U gornjem toku teče na sjeverozapad, u srednjem na sjeveroistok, a u donjem na istok. Utječe u Drinu kod sela Kosmana na nadmorskoj visini od 437 metara. Njezin prosječni pad iznosi 30,1 promila. U svom gornjem toku formira se iz više stalnih, ali slabijih potočića koji izbijaju na jugoistočnoj strani kotline Čemerno. Ovi potoci sastaju se kod mjesta Žugovine, gdje formiraju rijeku Sutjesku. Potom Sutjeska teče kroz uzanu i duboku dolinu čije su strane većim dijelom pošumljene. Između planina Tovarnice i Volujka prelazi u klisuru sa stranama koje se skoro vertikalno dižu do 1000 metara iznad rijeke. Ima nekoliko proširenja s manjim naseljima Suha, Tjentište, Popov Most i Ćurevo. Zbog velikog pada od 1037 metara vrlo je brza. Desne su joj pritoke ►Suški potok i ►Perućica (s vodopadom visokim 71 m) i ►Ždrijelo, a lijeve ►Trtorišnica, ►Klobučarica, ►Jabušnica (Jabučnica), ►Usovički potok, ►Hrčavka i ►Bukovik.
Između doline Sutjeske i zapadnih ogranaka Maglića prostire se prašuma Perućica s površinom od 1434 ha. Zakonom koji je 1962. godine proglasila Narodna skupština SR BiH u ondašnjoj FNRJ, šire područje Sutjeske u površini od 17.500 ha proglašeno je nacionalnim parkom “Sutjeska”.
HRČAVKA je lijeva i najveća pritoka Sutjeske, duga 13,5 km. Njezin kanjon se nalazi na planini Zelengori s koje se spušta i uljeva u Sutjesku. Čitavom svojom dužinom protječe kroz Nacionalni park Sutjeska i nalazi se na prostoru općine Foča.
Izvire na području zvanom Careva gora, na 1570 m n.v., u šumovitim predjelima istočnih padina masiva Oboreno točilo s vrhovima Orlovača (1960 m), Kozje Strane (2014 m) i južnih padina Planika (1795 m). Vijuga kroz uski kanjon – u prosjeku teče na nadmorskoj visini od 700 do 900 m, a u Sutjesku utječe na nadmorskoj visini od 530 m na lokalitetu Suvoda. Visinska razlika od izvora do ušća iznosi 1028 metara, odnosno pad 76,3 m/km toka. Svojim tokom tvori dva kanjona, između Orline i Paša-Lipovog dola te između Stružine i Gradine.
JABUČNICA odn. JABUŠNICA(lijeva pritoka Sutjeske) prima vodu iz glavnih izvora Vita Bara i Crvene Lokve, na južnim padinama Pod Kleke i Pod Klanca u planinskom sustavu Oboreno Točilo, s vrhom Munjaš (1892 m). Gornji i srednji tok rijeke je okružen padinama vrhova Bregoč (2015 m), Borovac (1835 m), Dubrova (1828 m), Klek (1896 m), Munjaš (1892 m), Vranjača (1887 m) i dr., dok je dio srednjeg i donji dio oivčen sa sjeveroistoka planinskim lancem Jabučkih Stijena s vrhovima Tovarnice.
Jezera Zelengore
Orlovačko jezero
43.3775, 18.549167
Smješteno je na nadmorskoj visini od 1438 m, je prirodno jezero u Bosni i Hercegovini. Udaljeno je od Jugovog (Borilovačkog) jezera oko 1 km. Dužina jezera je oko 350 m, širina oko 100 m, a prosječna dubina oko 5 m. Jezero se nalazi u sklopu Nacionalnog parka Sutjeska. Istočno od jezera se izdižu vrhovi Orlovac i Orlovača, jugoistočno Bregoč (2014 m), južno Stog (1821 m) i sjeverno Ljeljen (1765 m). U jezeru obitavaju potočna pastrmka, jezerska zlatovčica i ubačena kalifornijska pastrmka. (Izvor: Wikipedia – Orlovačko jezero)
Bijelo jezero
43.379167, 18.583889
Smješteno je oko 500 m južnije od Crnog jezera. Zovu ga i Zeleno jezero, zbog njegove boje. Dužina jezera je oko 90, širina oko 70, a dubina oko 2,5 m. Nalazi se na 1.450 m nadmorske visine. U jezeru nema ribe.
(Izvor: Wikipedia – Bijelo jezero (Zelengora) )
Borilovačko odn. Jugovo jezero
43.3727, 18.5341
Jedino je umjetno jezero na Zelengori. Ime je dobilo po svom konstruktoru, Jugi, koji je bio lovočuvar u Nacionalnom parku Sutjeska. Njegova ideja o pregradnji jednog potoka rezultirala je nastankom ovog jezerceta. Jugovo jezero dugo je oko 250 i široko oko 100 m. Nalazi se na oko 1450 m nadmorske visine. Okruženo je vrhovima Kalelija i Stog. U njemu ima ubačene kalifornijske pastrmke, čija se mlađ svake godine ponovo ubacuje. 3-4 km od ovog jezera nalazi se Orlovačko jezero. Nalazi se 25 km od Čemerna.
(Izvor: Wikipedia-Jugovo jezero)
Kotlaničko jezero
43.36194, 18.48333
Smješteno na visini 1528 m, je prirodno jezero. Dužina jezera je oko 480 m., širina oko 200 m, maximalna dubina oko 10 m. Nalazi se u sklopu nacionalnog parka Sutjeska. Jako je bogato ribom, jezerskom zlatovčicom, a u njemu živi i endemični vodozemac – triton. Okruženo je vrhovima: Dumoš (1882 m), Prutača (1817 m), Klek (1899 m) i Zimovnica (1742 m)
(Izvor: Wikipedia – Kotlaničko jezero)
Štirinsko jezero
43.37944, 18.48806
Najveće od jezera na planini Zelengoria. U sastavu je Nacionalnog parka Sutjeska. Jezero je dugačko je oko 600 m, široko oko 350 m, a najveća dubina mu je 4,5 m. Nalazi se na nadmorskoj visini od 1672 m i udaljeno je od Kotlaničkog jezera oko 1 sat hoda. Okruženo je vrhovima: Dumoš, Todor (1949 m) i Osredak (1828 m). U njemu obitava jezerska zlatovčica. U blizini jezera nalazi se 80 stećaka.
(Izvor: Wikipedia – Štirinsko jezero)
Donje Bare
43.31833, 18.63083
Od Tjentišta je udaljeno oko 20 km. Jezero tokom hladnijih zima bude potpuno okovano ledom. Dugačko je oko 250, široko oko 120, a najveća dubina mu je oko 4,5 m. Nalazi se na nadmorskoj visini od oko 1475 m.. Okruženo je planinskim vrhovima: Ardov (1723 m), Planinica (1874 m) i Mala Siljevica (1720 m). U blizini se nalazi i jezero Gornje Bare
(Izvor: Wikipedia – Donje Bare)
Gornje Bare
43.32083, 18.60778
Udaljeno je od jezera Donje Bare oko 1,5 km sjeverozapadno. Ima dužinu oko 150, širinu oko 80, a najveća dubina mu je oko 2 m. Nalazi se na nadmorskoj visini od 1515 m. Veći dio jezera je obrastao barskom florom. U jezeru nema ribe. Okružuju ga vrhovi Tovarnica (1683 m) i Uglješin vrh (1720 m).
(Izvor: Wikipedia – Gornje Bare)
Kladopoljsko jezero
43.4181, 18.424
Zovu ga još i Martinovo vrelo. Nalazi se na nadmorskoj visini od 1380 metara, dugačko je oko 250 metara i široko oko 100 metara. Maksimalna dubina jezera je oko 9 metara. Jezero se nalazi 10 km od sela Oblja (Kalinovik). Od ovoga jezera, putem prema Masnoj bari vodi put ka Štirinskom jezeru. Sam naziv Kladopoljsko, jezero je dobilo po kladama (balvanima) kojih je puno jezero. Pretpostavlja se da je ovaj dio Zelengore nekad bio sav u šumama, te je pored jezera išao i put kojim su se balvani izvlačili iz te šume. Jedan dio tih balvana je ostajao u jezeru i dan danas izgledaju jako očuvano. Pretpostavlja se i da su čobani iz ovoga kraja posječenim stablima začepili prirodnu vrtaču u koju je ponirao potok. U jezeru jedina vrsta ribe je potočna pastrmka, a opstaje zahvaljujući jakom dotoku vode iz jednog potoka u kojem se i mrijesti.
(Izvor: Wikipedia – Kladopoljsko jezero)
Jezerima na Zelengori prijeti izumiranje
Ledenjačkim jezerima na Zelengori u Nacionalnom parku „Sutjeska“ prijeti izumiranje, zbog zatravljivanja, odn. eutrofikacije – kao što je to slučaj i sa svim ledenjačkim jezerima u Dinarskom gorju.
Najugroženiji su Crno i Orlovačko jezero, u kojima se voda sve više gubi na račun vegetacije.
Takvim jezerima moguće produžiti vijek trajanja čišćenjem potencijalnih izvora zatravljivanja, kao npr. sječom drveća koje nije autohtono, a koje stvara podvodni sloj lišća i sprječava dotok kisika – kao što je to npr. učinjeno kod jezera Donje bare.
Nacionalni park “Sutjeska”
Nacionalni park “Sutjeska” obuhvaća planinsko područje na tromeđi Bosne, Hercegovine i Crne Gore, između rijeka Pive, Drine, izvorišnog područja rijeke Neretve, te planinskih masiva Bioča, Vučeva, Maglića, Volujaka, Lebršnika i Zelengore. Površina parka iznosi 17.250 ha, od čega je više od 66% pokriveno šumama, a ostatak čine livade, pašnjaci i goleti iznad gornje granice šuma. Pored toga, Nacionalni park “Sutjeska” upravlja lovištem “Zelengora”, koje zahvaća površinu od oko 53.240 hektara.
Iz brončanog i željeznog doba datirani su kameni tumuli (grobni humci od zemlje ili megalita), pronađeni na većem broju lokaliteta u blizini Tjentišta: Mrkalji, Gromila,Jarčina, Rudine i Zborna gromila u Šadićima, Gromila u Vrbnici, Kaldrma i Zavojnica u Prijeđelu.
Gradinsko naselje nalazi se na lokalitetu Gradac, na uzvisini iznad rijeke Drine. Antičko i kasnoantičko razdoblje
Za antičku rimsku civilizaciju ovo područje imalo je tranzitni karakter tako da u tom razdoblju ovdje nisu formirana gradska središta. Kao posljedica ovih okolnosti javlja se odsustvo tragova antičkih spomenika tipa fortifikacija, urbanih aglomeracija, javnih, sakralnih i memorijalnih objekata. Jedini tragovi ljudske djelatnosti iz ovog razdoblja su jako oštećeni i loše vidljivi dijelovi trase antičke ceste (pokriveni turskom kaldrmom).
O daljnjem kontinuitetu naseljenosti šireg područja svjedoči ranokršćanska bazilika pronađena na lokalitetu Crkvina u Prijeđelu. Bazilika je dvobrodna, soltarskim apsidama na istočnoj strani, a njena kompletna izrada, koja se pripisuje domaćim majstorima, prilagođena je konfiguraciji terena. U seobi naroda ova crkva je zapuštena, razrušena, a kasnije je u njenoj blizini nastala nekropola stećaka.
U okolini Foče postoji još dobar broj spomenika koji ukazuju na prošlost tih krajeva u srednjem vijeku i čije postanje ide baš u to doba. Među njima se u prvome redu ističe više podora tvrđava, osobito uz dolinu Sutjeske, od kojih su neki identični s već navedenim utvrdama, a drugi se ne daju još identificirati. Građevni oblici tih fortifikacionih objekata nisu još istraženi, ali je njihovu povijest ocrtao Mihailo Dinić u odličnoj studiji “Zemlje hercega Svetoga Save”. Na tome istome području postoji dobar broj i lokaliteta s imenom Crkvina, Crkvice ili Crkvište, a to nas, dalje, upućuje i na crkvene spomenike, kojih je tu također moralo biti. Od njih se opet do danas još najbolje sačuvala stara crkva u selu Zagrađe ispod grada Sokola, za koju mještani vele da je bila dvorska crkva Hercega Stjepana. Od te kamene građevine sačuvali su se još visoki zidovi, ikonostas, svod od kamena, dijelovi svoda i jedan zanimljiv elemenat — kupola, građena, prema jednome opisu, po uzoru na kupolu Aja Sofije u Carigradu.16 Već po tim ostacima, koji kazuju, da je to bio velik objekt, detaljnije ispitivanje toga spomenika dalo bi sigurno vrijedne i zanimljive rezultate.
Srednji vijek
Dolinama rijeke Drine i Sujeske, na istočnom obodu Zelengore, odavno su, a izuzetno aktivni u srednjem vijeku, prolazili trgovačko-karavanski putovi između istočne Bosne (gornje Podrinje, Polimlje, srednje Podrinje, Despotovine, s gradovima Foča, Goražde, Pljevja, Prijepoje, Višegrad, Prača, Zvornik i Srebrenica) te Hercegovine i primorja. Tako je i današnje Tjentiše nastalo kao značajna karavanska stanica na jednom većem proširenju u kanjonu Sutjeske. Karavane su s robom polazile iz Dubrovnika, preko Tebinja, Bileće, Gacka i Čemerna do Tjentišta. Od Tjentišta su dalje išle prema Popovom-mostu, pored sela Ćrevo i Kozmana (Kosman), pa preko sela Brod (na Drini) stizali u Foču. Iz Foče je postojalo više karavanskih putova u više smjerova.
1415.
24.8.1415. dubrovački poklisar (izaslanik) kod vojvode Sandalja Hranića, Đivo Gundulić (ser Zan de Gondola) izvješćuje dubrovačku vladu o zavjeri kralja Ostoje i Sandalja i ubojstvu kneza Pavla (“In Christe 1415 in Sutjesca“): “...Jutros je rano optišao kralj Ostoja sa svojim sinom i odjahao u ravnicu; s njim knez Pavle sa sinom, i vojvoda Sandalj, i vojvoda Vukmir, župan Dragiša, knez Vuk Hranić i vojvoda Pavle Kležić. Ja sam ostao kod kuće pišući neka pisma. Ubrzo je došao k meni jedan od sluga kneza Pavla, pa sam smjesta krenuo i odjahao do njih i zatekao ih tu naokolo prema Sutjesci… I kad smo bili blizu jednog mjesta koje se zove Parena poljana, tu vojvoda Sandalj isuka sablju i svi njegovi ravno k njemu. I odmah kralj Ostoja s nekim plemenitašima dade svezati kneza Petra i odvesti ga u Bobovac. Zatim vojvoda Vukmir poleti za knezom Pavlom. A ja sam svima njima uveliko molio da ne bude krvi među njima. … Zatim dođe knez Vuk i jedan od Sandaljevih ljudi odsječe glavu rečenom knezu Pavlu i osta mrtav. Vlatko Tamarlić, pataren, povuče se da se spasi u moje sklonište, tj. kod fratara. Zatim ode do Pavlova tijela i dade ga prenijeti u Vrhbosnu…”
1418.
Tjentište spominju prvi put u pisanim izvorima 15.2.1418. Dvojica trgovaca Radoje Dubjević i Veselko Račić iz Tjentišta zadužuju se kod dubrovačkog vlastelina Mihaila Sorkočevića i braće na iznos od 116 dukata i na rok vraćanja od tri mjeseca.
1455.
Tjentište je imalo svog kneza, lokalni organ vlasti, koji se spominje u jednoj tužbi iz decembra 1445. To upućuje na razvijenu upravnu strukturu u okviru župe Sutjeska. Šire područje župe Sutjeska pripadalo je velmožama iz roda Kosače. Kosače su na području Tjentišta imali carinu. Maja 1432. spominje se Kovač Bogosalić, čovjek kneza Vukca Hranića u Tjentištu. Kasnije se na tom području spominje Katarina, supruga Vukca Hranića i Stjepan Vukčić Kosača. Za trgovca Radivoja Petkovića iz Tjentišta juna 1443. izričito je naglašeno da je čovjek vojvode Stjepana Vukčića.
Najvažnija privredna grana na području Tjentišta u srednjem vijeku je trgovina. Mada su kroz Tjentište učestalo prolazili karavani sa ponosnicima i robom, tu su se razvili i domaći trgovci koji su djelovali na lokalnom tržištu i bili veza za strane krupne trgovce. U kreditnoj trgovini, u knjigama zaduženja u Dubrovniku poznati su sljedeći trgovci iz Tjentišta: Radoje Dubijević i Veselko Račić (1418), Radiša Radosalić (1418), Petko Brajković (1418), Budeč Tihojević (1429), Kovač Bogosalić (1432), Pribio Medošević (1439), Stijepko Dubijević, Radivoj Petković i Miljen Branković (1441), Bogeta Radohnić (1443), Radašin Radatović (1444, 1445, 1446, 1448, 1449), Radonja Mladinović (1448). Broj trgovaca nije velik ali je njihova djelatnost zadovoljavala osnovne potrebe lokalnog tržišta u Tjentištu. U Dubrovniku oni se zadužuju u robi čija je vrijednost izražena u novcu (uglavnom tkanine), a zatim tu robu prodaju na području Tjentišta i okoline. Kada prodaju robu oni svoje dugove vraćaju kreditorima u novcu.
Prolazak i zaustavljanje trgovaca kroz Tjentište rezultirao je postojanjem svratišta i drugih objekata za smještaj ljudi, robe i konja. Stanovi (alberghi italijanskih izvora), kuće ili svratišta podignuta su u svrhu pružanja usluga putnicima. Putnici su kod stanjanina mogli dobiti stan za odmor i noćenje, te smještaj robe i konja. Tako se 1445. spominje u Tjentištu neki Radoje albergar (Radoe albergar nostro di Tintista). I sam herceg Stjepan Vukčić Kosača je u Tjentištu uz carinu imao “kuću” namjenjenu smještaju putnika („ad Tintista in domum et gabellam chercech Stepani“ (18. januar 1457. godine). Na području Tjentišta razvijeno je bilo stočarstvo i zanatstvo. Pojedinci su iskorištavali situaciju i bavili se drumskim razbojništvom, napadajući putnike koji su sa sobom nosili značajna materijalna sredstva. Predmet pljačke je novac, srebro, zlato, kalaj, a ponekad i oružje.
Na Zelengori je 10.6. osnovana Četvrta proleterska crnogorska brigada. U njen sastav su ušli: dva bataljona Lovćenskog i po jedan bataljun Zetskog, Komskog i Durmitorskog NOP odreda. Na dan formiranja imala je pet bataljuna ukupne jačine 1.080 boraca. Prvi komandant brigade bio je Peko Dapčević, narodni heroj, a politički komesar Mitar Bakić, narodni heroj. Brigada je prošla ratni put dug preko 20.000 kilometara. Izgubila je više od polovice boraca, oko 5.000 ljudi. Dala je 48 narodnih heroja. Povodom 15-godišnjice bitke na Sutjesci, 1958. g. odlikovana je Ordenom narodnog heroja.
1943.
Tijekom 6. mjeseca na širem području oko Zelengore vodila se Bitka na Sutjesci, odlučujuća bitka pete neprijateljske ofenzive kojom su partizani izvršili proboj iz obruča osovinskih snaga, u blizini rijeke Sutjeske u jugoistočnoj Bosni. Jedinice NOVJ vodile su ogorčene borbe od 27.5. do 15.6. kako bi probile neprijateljski obruč. Do 31.5. je sedam brigada prikupljeno na prostoru između Pive i Sutjeske. Prvi pokušaji, 5. i 7. juna (lipnja), da se front neprijatelja probije u donjem toku Sutjeske, nisu uspjeli. Proboj preko nabujale Sutjeske, u njenom srednjem toku, kod Tjentišta, izvršila je 1. proleterska divizija.
10.6. u ranim jutarnjim satima, Prva proleterska divizija je razbila borbenu grupu Höhne i probila neprijateljski obruč na Sutjesci. Uspjeh 1. proleterske divizije bio je od presudnog značaja za čitav ishod tridesetodnevne bitke na Sutjesci. Njenim prodorom kroz Zelengoru ka Jahorini bio je spriječen neprijateljski plan okruženja i uništenja glavne partizanske operativne grupe, i stvoreni su uvjeti za izvlačenje svih ostalih partizanskih snaga. Naredne noći Sutjesku je prešao i Vrhovni štab s 2. proleterskom divizijom. Odsječena 3. divizija je zajedno s ranjenicima desetkovana u proboju preko Sutjeske 13.6.
Više1945.
Na Zelengori se 12. i 13.5. vodila bitka imeđu partizana i četnika tzv.
Bitka na Zelengori. Bitka na Zelengori je posljednja bitka između partizanskog i četničkog pokreta U pokušaju četničkih snaga (JVuO – “Jugoslovenska vojska u Otažbini”) da se iz Bosne, preko Zelengore, Drine, Sandžaka prebace u Srbiju, snage NOVJ su taj plan onemogućile na taj način što su napravili „tampon zonu“ u području oko rijeke Bosne-Kalinovika-Motajice i Travnika. Namjera je bila da se u tom području sabiju i potpuno unište preostale četničke snage i onemoguće da se domognu Srbije.
Izgrađena Spomen kosturnica na Tjentištu, u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci 3301-og borca sa Sutjeske. 1962.
Osnovan Nacionalni park Sutjeska (NPS) Zakonom o proglašenju Nacionalnog parka Sutjeska koji je usvojila Republička skupština 13.1.1962. godine (Službeni glasnik Bosne i Hercegovine br.5/62, 9.2.1962).
1971.
5.9.1971. Svečano otkriven monumentalni spomenik, rad Miodraga Živkovića.
1973.
Na ovome području snimljen je film „Sutjeska“, reditelja Stipe Delića, kojim je uz sudjelovanje tada poznatih svjetskih glumaca, ekranizirana legendarna bitka.
1975.
27.7.1975. Otvorena spomen kuća bitke na Sutjesci, djelo Ranka Radovića.
Sačuvani dijelovi ceste, pokriveni turskom kaldrmom
Na području Tjentišta sačuvan je značajan broj spomenika materijalne kulture: nadgrobrnih spomenika – stećaka, tri kamene stolice u Tođevcu i ostaci crkve u Prijeđelu. O pismenosti se može govoriti kroz razvoj trgovine koja je neophodna za obavljanje poslova na lokalnom i širem nivou, naročito u odnosu sa Dubrovčanima.
Stećci se nalaze rasprostranjeni u Tjentištu i njegovoj okolini. Evidentirano je preko 300 stećaka od kojih je većina bez ukrasa. U Tjentištu je nekropola s tri očuvana stećka u obliku sanduka. Sjeveroistočno od Tjentišta na Kosman-polju, na lokalitetu Grčko groblje, nalazi se 50 stećaka, (20 ploča i 30 sanduka), na lokalitetu Gradac unutar zidina i ispred ulaza grada Kozmana nalaze se tri stećka. U Šadićima ima 200 stećaka (deset ukrašenih sa motivima stiliziranih i antropomorfnih križeva, štita i scena lova na jelena). Blizu Kozmana, u Prijeđelu sačuvano je nekoliko stećaka u obliku sanduka i nišana, sa motivima luka i topuza. Istočno od Tjentišta u selu Igoče, na lokalitetu Grčko groblje, sačuvano je pet stećaka u obliku sanduka. Kod sela Vrbnica, uz pravoslavno groblje je nekropola od 20 stećaka. Zapadno od Tjentišta, na Zelengori na lokalitetu Ljubin grob je jedan usamljen stećak bez ukrasa, dok se na lokalitetu Lučke kolibe nalazi nekropola sa 23 stećka.
Srednjovjekovna utvrđenja
U srednjem vijeku (posebno za vladavine Hercega Šćepana Kosače), na ovome području građena su utvrdjenja koja su imala višestruku namjenu i funkciju. Za mirna vremena ti gradovi-utvrdjenja su služili za odmor vlasteli, a u nemirna vremena bi imali fortifikacijsku funkciju, kao i kontrolu kretanja karavana i prolaznika. Svi ovi gradovi-utvrdjenja (Soko-Piva-Tara, Vratar-Sutjeska, Todjevac-Hrčavka, Kosman-Sutjeska) bili su na karavanskom putu Dubrovnik-Niš-Carigrad. Ponekad bi imali i funkciju carina. Uglavnom, ti gradovi su bili izgradjivani visoko u stijenama da bi bili nepristupačni. Do njih se dolazilo uskim stazama samo za jednu osobu i te su se staze zvale nogostup. Samo na takav način gradovi su se mogli odbraniti od raznih vojski. Nije rijedak slučaj da bi se uspjeli odbraniti njh desetak od stotinjak vojnika, gadjajući ih kamenjem sa svojih položaja.
Ostaci utvrđenog grada; kamene stolice uklesane u stijenu srednji vijek (14. st.)
Među ostacima srednjovjekovnog grada Tođevca, koji se nalazi u blizini Tjentišta, na markantnoj stijeni (Gradina, 870 m n.v.) koja se uzdiže nad počekom klanca rječice Hrčavke, pronađene su tri uklesane kamene stolice. One su služile vlasteli prilikom javnog suđenja svojim podanicima, pa odatle naziv sudačke stolice.
Nije poznato tko je i kada izgradio ovaj grad. Prvi put se spominje 1398. godine. Pod vlast Vladislava Hrcegovića dolazi 1452. godine. Glavna utvrda zajedno s oborom bila je 60 metara dugai 15 metara široka. Na Tođevcu nisu obavljana arheološka istraživanja i sa sigurnošću se ne može odrediti koliko je bedemskih ili branič-kula postojalo. Pretpostavlja se da je barem jedna bila izgrađena na sjevernoj strani obora. Na istočnoj strani od glavne utvrde bio je manji obor dug 15 m i širok 8 m. Na jugu od glavne utvrde nalazio se bedemski zid koji je štitio pristup utvrđenju. Nije poznato koje su godine Tođevac zauzeli Osmanlije, ali po jednom popisu iz 1468/1469. Godine se zna da je na gradu bila posada sa dizdarom. [4]
Srednjovjekovna tvrđava Kozman (Kosman, Gradac na Drini)
Kozman (Cosman, Kuzman) je srednjovjekovna tvrđava i dvor u gornjem Podrinju. Nalazi se na rijeci Drini, na hridini u blizini utoka Sutjeske u Drinu, a na putu iz Sutjeske u Foču. Tvrđava Kozman je u narodu poznata kao Gradac. Ona je na sredini razdaljine između tvrđava Sokol i Đurđevac. Ime tvrđave se dovodi u vezu sa svetiteljem Kozmom, zaštitnikom ljekara. Kozman (Kuzman) je bio i dvor roda Kosače. Tu je vojvoda Sandalj Hranić Kosača primao dubrovačke poslanike. Početkom augusta 1430. Dubrovčani pišu svome poslaniku kod Sandalja Hranića Benediktu Gunduliću da su primili dva njegova pisma poslana iz Kozmana krajem jula iste godine po Stanoju i po jednom kuriru.
(43.3025, 18.6471)Utvrda Vratar nalazila se na ulasku u kanjon Sutjeske, s njegove južne strane. S lijeve i s desne strane rijeke Sutjeske u srednjem vijeku sagrađena su utvrdjenja koja su služila kao kontrola prolazaka karavana koji su se kretali od primorja (npr. Dubrovnika) ka unutrašnjosti i obratno. Danas su sačuvani samo mali ostaci ovoga utvrdjenja, jer je izgradnjom ceste Foča – Gacko – Dubrovnik zatrpan veći dio utvrdjenja. Utvrdjenja s lijeve i desne strane Sutjeske su bila povezana mostom koji je bio izradjen od kostrijeti i bio je širok za jedan nogostup, tek toliko da bi se pojedinačno moglo prelaziti. I danas postoje ostaci čatrnje poviše utvrdjenja iz koje su se snadbjevali vodom stražari. S obzirom kako je samo utvrđenje stajalo na strmoj litici, ovaj položaj omogućavao je da se tvrđava učinkovito brani, pa se tako grupa od desetak stražara mogla odbraniti od stotinu i više vojnika.
Konstantin Jiriček pišući o trgovačkim putevima u srednjem vijeku, o Vrataru kaže:
“Ovaj je klanac branila tvrđavica Vratar, zvana Vratar u Sutisci, ili jednostavno Sutisca; za vrijeme hercega Stjepana bila je tu carinarnica. Njegove razvaline stoje u blizini mjesta gdje je, po svoj prilici, u vrlo staro doba, na maloj dužini usječen put u stijeni u vidu upola svedenog hodnika. Ramberti je 1533. godine vidio ovdje na obje strane klanca dva “castelleti”. Jedan je već tada bio srušen; drugi, još dosta dobro očuvan, zvao se kako mu je rečeno, Vratac: Herceg Stjepan imao je ovdje svoju stražu kako niko ne bi prošao, a da ne plati određenu carinu…“
U dubrovačkom arhivu se Vratar spominje 5. septembra 1444. godine, kada je Herceg Stjepan oduzeo srebro dubrovačkim trgovcima: “...marcatoribusa nostris damnificatis in arganto sibi ablato in Sutischa subtus Vratar”.
1452. godine knez Vladislav Hercegović se u vrijeme hercegovačko-dubrovačkog rata odmetnuo od oca Stefana i osvojio njegove gradove: “…ha presso quello de Toguevac, Vratar in Sutischa,. Blagay et do castelli al ponte Neretua”.
Kulturno – povijesni spomenici na području Prijeđela
Ostaci crkve; nadgrobnici i nekropola – 1500-1600 god.
Lokalitet Gradac – pretpovijesna gradina – brončano/željezno doba
Crkva svetog Đorđa – 14.-15. stoljeće
Nekropola (grobovi i stećci) – 14.-16. stoljeće
Dolina heroja je naziv memorijalnog kompleksa, koji se nalazi u blizini sela Tjentišta, u nacionalnom parku „Sutjeska“. Ovaj kompleks posvećen je bitci na Sutjesci, a svečano je otvoren 1974. godine.
Memorijalni kompleks „Dolinu heroja“ čine:
- Monumentalni spomenik poginulim partizanskim borcima, postavljen 1971. godine rad kipara Miodraga Živkovića (ispred spomenika se nalazi kosturnica u kojoj je sahranjen 3301 borac)
- Spomen-dom „bitke na Sutjesci“, građena od 1964. do 1971. godine, rad arhitekta Ranka Radovića. Unutrašnjost spomen-doma je u razdoblju od 1971. do 1974. godine, oslikana freskama, po konceptu slikara Krste Hegedušića, a po ideji povjesničara dr Dušana Plenče,
- i još 79 obilježja, među kojima se ističu:
- Grob Save Kovačevića na Krekovima
- Grob Nurije Pozderca na Dragoš Sedlu
- mjesto ranjavanja Josipa Broza Tita na Ozrenu
- spomen-obilježje Drugoj dalmatinskoj udarnoj brigadi na Donjim Barama
- spomenik Četvrtoj proleterskoj crnogorskoj udarnoj brigadi na Ljubinom grobu
- spomen-obilježje pogibije Ivana Gorana Kovačića i dr Sime Miloševića kod Vrbnice
- Takođe dio kompleksa su činili i
- Omladinski centar s Domom mladih
- Sportski rekreacijski centar sa umjetnim jezerom i terenima
- hoteli „Sutjeska“ i „Mladost“
U izgradnji memorijalnog kompleksa tijekom 1970-ih, a i kasnije sve do raspada SFRJ, aktivno je sudjelovala i omladina iz svih krajeva Jugoslavije na omladinskim radnim akcijama, od kojih je najpoznatija bila ORA „Sutjeska“ 1971. godine. Godine 1973. ovde je snimljen film „Sutjeska“, reditelja Stipe Delića, kojim je uz sudjelovanje tada poznatih svjetskih glumaca, ekranizirana legendarna bitka. U vrijeme SFRJ memorijalni kompleks „Dolina heroja“ je bilo poznato turističko mjesto s godišnjim posjetom od oko 30.000 turista.
Ostali kulturno – povijesni spomenici u široj okolici
Suha (područje Volujaka i Maglića) – nadgrobni spomenici (5 primjeraka); brončano doba
Mrkalji (Mrkalje) (obronci Maglića) – kameni tumulusi (8 primjeraka) brončano/željezno doba
Ninkovići – nekropola (nadgrobnici,neki od njih izrezbareni) – 14-16. st.
Pretpostavlja se da kamene stolice nastaju u drugoj polovini 14. vijeka. Većina njih je izgrađena u 15. vijeku. One su izraz domaćih majstora – klesara.
Prema narodnom predanju kamene stolice su služile uglednijim feudalcima da na njima sjede kada vrše javno suđenje među i nad potčinjenima. Uzima se da su one služile za obavljanje određenih sudskih funkcija, ali i da su imale neke funkcije uprave. Otuda se izvodi da se one mogu općenito nazvati simbolima vlasti, tj. simbolima društvenog ugleda vlastele. Istaknut položaj kamenih stolica navodi i na postavku da su one služile i za osmatranje, kao i za odmor.
Kamene stolice su ili uklesane u živim stijenama ili su isklesane od posebnih blokova. zato se mogu podijeliti na pokretne i nepokretne. Na teritoriji koja je obuhvatala srednjovjekovna Bosna pronađene su 42 kamene stolice. Pokretnih je 11, a nepokretnih 31. Veći broj stolica je s naslonom (37), a manji broj ih je bez naslona (5). Od stolica sa naslonom 32 imaju samo naslon za leđa dok 5 stolica imaju i naslon za ruke. Od sveukupnog broja 10 stolica imaju postolje, naslon za stavljanje nogu. Sjedišta stolica su klesana najčešće u obliku pravougaonika (60-80 cm dužine i 30-50 cm širine). Po dimenzijama bi se mogle podijeliti na velike i male. Četiri stolice imaju reljefe, a tri stolice natpise.
Najznačajniji doprinos u identifikaciji i proučavanju kamenih stolica dao je Šefik Bešlagić
Izvor: http://www.wikiwand.com/bs/Kamene_stolice_srednjovjekovne_Bosne
(43.3773, 18.7677)
Stari grad Tođevac – kameni stražar na Hrčavki
Stari grad Tođevac nalazi se u blizini Tjentišta. Izgrađen je na markantnoj stijeni Gradina (870 m nv) na samom ulazu u klanac planinske riječice Hrčavka. Nije poznato ko je i kada izgradio grad. Tođevac se prvi put spominje 1398. godine. Pod vlast Vladislava Hercegovića došao je 1452. godine. Utvrđenje je maksimalno prilagođeno reljefu zemljišta i stijene na kojoj je podignuto. Glavna utvrda zajedno sa oborom bila je duga 60 m i široka 15 m.
Na Tođevcu nisu vršena arheološka istraživanja i sa sigurnošću se ne može odrediti koliko je bedemskih ili branič-kula postojalo. Pretpostavlja se da je barem jedna bila izgrađena na sjevernoj strani obora. Na istočnoj strani od glavne utvrde bio je manji obor dug 15 m i širok 8 m. Na jugu od glavne utvrde nalazio se bedemski zid koji je štitio pristup utvrđenju. Nije poznato koje su godine Tođevac zauzeli Osmanlije, ali po jednom popisu iz 1468/1469. godine se zna da je na gradu bila posada sa dizdarom.
(43.3731, 18.7158)
(43.3673, (18.7422)
focanskidani 