ISTINA O NASTANKU VARCAR VAKUFA

PRVO JE TLO KOJE JE DOTAKLA MOJA KOŽA

Uz Vakufnamu carskoga Kizlar-age Mustafe-age, sina Mehmed-begova, sina Abdulvedudova

VOLJETI DOMOVINU TO JE SASTVANI DIO VJEROVANJA

„Prvo (što se cijeni) je tlo čiji je prah dotakla moja koža“

„Bogomolje podiže onaj ko vjeruje u Allaha i sudnji dan“

„Ko podigne bogomolju Allahu za ljubav, Allah će mu podići kuću u raju“

„Voljeti domovinu to je sastavni dio vjerovanja“

„Prvo (što se cijeni) je tlo čiji je prah dotakla moja koža“

(Iz Vakufname carskog kizlar-age Mustafe, sina Mehmed-begova)

(Ovo su samo neki važni izvodi iz Vakufname)

***

Kada sam negdje 1995. godine na poziv r. Adila Zulfikarpašića došao u posjetu njegovom „Bošnjačkom institutu“ u Zürichu, zatekoh tamo orijentaliste Fehima Nametka i Saliha Traku. Radili su na katalogizaciji arapskih, perzijskih, turskih i bosanskih rukopisa iz Zbirke Bošnjačkog instituta.Kako sam nekoliko noći konačio u samom Institutu, to sam imao priliku do kasno u noć po odobrenju r. Adila Zulfikarpašića razgledati tu veoma bogatu, lijepu, neprocjenjive vrijednosti zbirku. Mnoge rukopise snimio sam video-kamerom, a napravio sam i reportažu u kojoj su dvojica učenih ljudi – Fehim Nametak i Salih Trako govorili o toj zbirci. Prof. Trako me upita imam li kopiju „Vakufname carskoga kizlar-age Mustafe-age“, utemeljitelja Varcar Vakufa. I, dok si dlan o dlan, prof. Trako je našao i iskopirao prijevod Vakufname i poklonio mi ga.

Od tada Vakufnamu čuvam kao veoma dragocjen i važan dokument o nastanku našega grada, kao i uspomenu na sada rahmetli Adila Zulfikarpašića i r. Saliha Traku. I, što je najvažnije – kao uspomenu na naš grad kojem su rođeni naši pramdidovi, u kojem smo is sami rođeni, kojeg smo imali, voljeli, u kojem smo živjeli, koji nam je otet, ali i kojeg smo dopustili da nam otmu, a kojeg – smo ipak sačuvali – u uspomenama…

Veliki je i plemeniti čovjek Mustafa-aga, utemeljitelj našega grada, bio.

Ideja vodilja Mustafe-age koju je on imao na umi čitav život i koju je oživotvorio u mjestu gdje je rođen, u Gornjim Klokama  (Jajce Jenidžesi) – vodi i mene kroz život: „Prvo je (na cijeni) tlo čiji je prah dotakla moja koža“, kao i izreka  – „Voljeti domovinu to je sastavni dio vjerovanja“ – koje jedna drugu nadopunjuju.

Zavičaj ima prvenstvo nad svim mjestima u svijetu jer je najvažniji u čovjekovu životu, jer je čovjek potekao baš tu, pa je zavičaj dio čovjeka samoga, a čovjek dio zavičaja; zavičaju se uvijek vraćamo – svojim prisustvom, mislima i sjećanjima, posjetama, a mnogi – i na tabutu.

Tamo su naši korjenovi.

Zavčaja se ne možemo odreći, jer tada bi se odrekli samoga sebe.

Ni zavičaj se ne odriče nas. Niko nam zavičaj ne može otuđiti od našeg bića, mada nam ga zli ljudi mogu privremeno prisvojiti i onemogućavati boravak u njemu.

Svoj zavičaj je Mustafa-aga nosio čitav život sa sobom i odužio mu se đometne ruke, plemenito, darežljivo, svim njegovom žiteljima na korist i uslugu – bogatim i siromašnim, odličnim i običnim, onim koji tu žive i onima koji dolaze i prolaze.

Kada je kao visoki carski dužnosnik stekao veliki imetak, svome zavičaju se odužio podizanjem grada u mjesto svoga rođenja; prvo je dao sazidati čvrstu kamenu džamiju, koja je postala stožer oko kojeg su nicali novi objekti, mekteb, karavn-saraj, dućani, pekara… Grad je dobio ime Jajce Jenidžesi, (Novo Jajce, kasnije Varcarev Vakuf, pa Varcar Vakuf.)

Nije mogao vakufiti svako.

Ne samo zato što je trebalo dosta novca, nego je novac morao biti pošteno zarađen, a zemljište za vakuf kupljeno po tržišnim cijenama bez prisile.

Po strogim islamskim propisima vođena je rasprava pred učenih pravnika pred kadijom, pred svjedocima i vakifovim opunomoćenicima o ispravnosti vakufljenja. Pred kadijom je osporavano vakufljenje i dokazivana njegova ispravnost kako bi konačna odluka o ispravnosti vakufljenja bila pravno neoboriva.

Tek kada su pravnici i tumači islamskih propisa i zakona usaglasili mišljenja, vakufljenje je postajalo legalno i opće, a vakuf sveopće narodno dobro, za čije korištenje je sam sultan izdavao dozvolu.

U Vakufnami su i ovi redovi:

„Osim neizmjerne nagrade i obilnih plaća koje je stekao popravljanjem mnogih vakufskih objekata koji su bili ruševni (u Meki i Medini), na poljanu njegovog čistog srca došla je i pala, božjim nadahnućem i božanskom dobrotom, iskrena namjera njegova da se u defter njegovih dobročinstava upiše i jedan veliki vakuf.“

„Kada je uvidio da u vakufe spada i da je dobro djelo podići časnu džamiju, a prema sadržini kur'anske rečenice koja uputu daje (povećava): „Bogomolje podiže onaj ko vjeruje u Allaha i sudnji dan“,  kao i prema značenju časne izreke Muhamedove: „Ko podigne bogomolju Allahu za ljubav, Allah će mu podići kuću u raju“, uvidio je da je časna džamija potrebna. Prema sadržaju izreke kojoj se treba pokoravati: „Voljeti domovinu je sastavni dio vjerovanja“, učenom srcu, srcu koje čistotom zrači, želja mu je ljubav, prijateljstvo, vezanost i bliskost. To potvrđuje i sadržaj izreke: „Prvo (što se cijeni) je tlo čiji je prah dotakla moja koža“

„Kada je uvidio da je dobro da džamija postoji, podigao je lijepu časnu džamiju u svom rodnom mjestu, u krasnoj kasabi nazvanoj i poznatoj pod imenom Jajce Jenidžesi u Bosanskom sandžaku u Rumeliji; sagradio je i jedan uzoran mekteb za muslimansku djecu da se podučavaju Ku‘ranu; jedan čvrsto ograđeni karavansaraj za dolazak svih putnika namjernika.

Za rashode časne džamije i lijepog mekteba uvakufio je, a na osnovu mišljenja poznatih, najvećih pravnih autoriteta (imama), određenu sumu zlatnika.“

Nakon rasprave pred kadijom, vekil Hodaverdi-čauš – opnomoćenik Mustafe-age je izjavio:

„Moj opunomoćitelj, ugledni gospodin, je ranije u spomenutoj kasabi sagradio i uvakufio: jednu čvrstu građevinu pokrivenu olovom da bude džamija; lijep mekteb za muslimansku djecu; jedan čvrsti i visoki han od dvadeset soba (odžaka) za bijedne i siromašne, moćne i nemoćne; u njegovoj blizini dvadeset i četiri dućana, te od spomenutih dućana odvojeno jednu pekarsku furunu. Nakon uvakufljenja dao je opće odobrenje da svi vjernici, odlični i obični skupno obavljaju pet dnevnih molitava, obavljena je molitva petkom, dato je odobrenje da svi putnici namjernici odsjedaju i noćivaju u udobnom hanu, da to bude stalno svratište onima koji dolaze i prolaze. I spomenuti mekteb i dućane nakon uvakufljenja predao je navedenom muteveliji (Ramadan-čaušu). Za izdatke srećnih vakufskih objekata uvakufio je 674.100 akči i predao spomneutom muteveliji“, a postavio je uslove njihova korištenja…Slijede upute kako će se čuvati, uvećavati i trošiti novac.

Iz Vakufname koja je pisana visokim stilom, s puno lijepih riječi i metafora, jezičkih ukrasa, stilskih figura, poetično, kur’anskom vjerom   nadahnuto, jasnim pravnim jezikom iskazano i matematički precizno i pravno utvrđeno, saznaćete kako je plemeniti vakif Mustafa-aga – ne samo sagradio, nego i ostavio znatnu sumu novca za čuvanje i unapređivanje svoga vakufa.

Mitovi i istina; hadždži Mustafa-aga je rođenjem bio musliman; otac i djed su mu bili muslimani

Otpadaju sve teorije, predanja i mitovi, laži i konstrukcije, falsifikati i povjesne krivotvorine oko porijekla Mustafinog.

Jedna od posljednjih laži o porijeklu Mustafinom, objavljena je u knjizi „Mrkonjić – opisani grad“ Milenka Stojičića u kojoj se autor poziva na jedan susret sa književnikom Ćamilom Sijarićem koji mu je navodno ispričao priču kako je utemeljitelj našega grada kao dječak (kao srpsko dijete, jašta), odveden nasilno u Carugrad, nakon što je uhvaćen na sokaku u  igri tjeranja zvrka kamdžijom! Postoji i predanje kako su vojnici (Turci, jašta, i Srbina, jašta!) ubili Mustafina oca prilikom odvođenja njegova sina u Carigrad!

Istina je jedino ovo što je navedeno u citatu iz Vakufname:

„Ugledni, dalekovidni i brižni, ljubimac veličanstva sultanskog, hvala dostojan na carskom pragu, blizanac vlasti, povjerljiva osoba, sudionik u tajnama halifeta, ocean države pobjedonosne, paun bazena ponosne moći, čempres i platan ispravnosti i pravednosti, slavuj ružičnjaka rječitosti, onaj pronicljive naravi, oštrumni, istinska pjesma i izražajnost, simbol blistave poezije, taj o kome s priče pričaju, rudnik vrijednosti, mjesec dostojanstva, onaj koji slušanjem traži znanje i spoznaju, vladar nad zemljama znanja i oštromunosti,  onaj carskih osobina, velikodušni, rudnik postojanosti i iskrenosti, oblak darežljivosti, more nesbičnosti, aga dvora sreće (carskog dvora), NJEGOVA EKSELENCIJA HADŽI MUSTAFA-AGA, SIN MEHMED-BEGA, SINA ABDULVEDUDOVA, koji je poznat po svome znanju i bistrini, koji posjeduje svojstva duhovne snage snage i stida, koji je brdo dostojanstva i rudnik bogatstva, širokogrudi i moćni derviš po vladanju, dobronamjerni, od čistote njegova svijetlog srca postiđen je mjesec sjajni, od svjetlosti njegovog bistrog uma oko sunca je uznemiren. Pred njegovom svijetlom naravi mjesečeva svjetlost nestaje, a sunčev izvor, premda ima svjetlost, sjaja nema.“

MUSTAFA-AGINA KLETVA

U Kizlar-aginoj džamiji do posljednje rata, okupacije – barbarskog rušenja Kizlar-agine džamije u Varcar Vakufu postojala su i dva šamadana (svijećnjaka) od kojih jedan originalni, a drugi je po svoj prilici napravljen kasnije po uzoru na onaj originalni.

Na šamadanima se nalazio napis sa tarihom (datumom) iz čega se vidi da su šamadani pravljeni za vrijeme izgradnje džamije, a prije pisanja ove Vakufname i legaliziranja ovog vakufa.

S obzirom na to da ovaj napis predstavlja sačuvano svjedočanstvo o nastanku ovoga vakufa – Varcar Vakufa, donosimo ga ovdje u doslovnom prijevodu:
„„Prosvijetljenom srcu Bogu pokornih ljudi neka je jasno i bjelodano da je ovaj šamadan uvakufio aga carskog dvora (doslovno dvora sreće – deraussade agasi) hadži Mustafa-aga koji je podigao džamiju u Novom Jajcu (Yenice-i Yaytse) – neka svjetiljka njegova srca trajno sija i neka je temelj njegove veličine dugovječan – za ljubav Allaha koji nam svjetlost daje, tražeći zadovoljstvo Gospoda koji svim upravlja i sve može, izreče ovu odredbu: ONIMA KOJI GA OTUĐE IZ SPOMENUTE DŽAMIJE I POKAŽU INAT I PRKOS VAKIFOVOJ ODREDBI, NEKA IM SE NA GLAVE SRUČE SVE NESREĆE OVOGA SVIJETA! (Godine 1001 (1592-3.)

Kad već ne postoji potpuna zemaljska pravda, molimo Boga neka usliši kletvu Mustafe-age zapisanu na šamadanu i neka se sve nesreće ovoga svijeta sruče na glave onih koji su planirali, naredili i izvršili barbarsko rušenje Kizlaragine džamije u Varcar Vakufu, koji su uništili sve u džamiji, koji su otuđili, sakrili ili uništili šamadane, i koji su činili zlo nad nedužnim ljudima progoneći ih sa njihovih vjekovnih ognjišta i kućnog praga.

Amin!

Napomena:

Uskoro ćete imati priliku pročitati kompletan takst Vakufname CASKOGA KIZLAR-AGE MUSTAFE, SINA MEHMED-BEGOVA

KIZLAR-AGIN VAKUF SE SMANJIO NA VELIČINU KOLIKI JE FILDŽAN

Od nekada veoma bogatog i prostranog, prospritenog vakufa, nekretnine vakufa Mustafe-age Kizlar-age su se smanjile makar hiljadu puta; sve što je kao veliki zemljišni posjed koji je obuhvatao veliki dio današnjeg gradskog područja, zenljište i šume do Kopljevića i u Lisini, sveo se na koju hiljadu kvadrata zemljišta gdje je bila Mustafa-agina džamija, te na nešto šume u Lisini. Sve ostalo je oteto, oduzeto ili urvavano tokom proteklih decenija, a najveće propadanje vakuf je doživio između dva svetska rata, a još ubrzaniji tempo uništavanja vakufa nastvaljen je poslije II svejtskog rata, da bi konačne udarce Mustfa-agin vakuf doživio od 1992. Godine kada je srušena njegova lijepa džamija i kada je ostalo vakufa tek u tragovima.

Islamska zajednica kojoj pripadaju vakufi, malo se brinula o vakufskoj imovini, a kada se i brinula – nailazila je na debele zidove prepreka koje su joj vlasti postavljale da bi je obeshrabrile u brizi za vakufima i vakufi su propadali i nestajali, a vakufska imovina otuđivana, prisvajanja i nacionalizirana, što je nedopustivo. Tako je i sa  hadždži Mustafinim Vakufom u Varcaru.

Do prije II svjetskog rata, vlasnici kuća u gradu su plaćali poseban porez na korištenje vakufskog zemljišta; niko više ne poteže to pitanje, a uzurpacija je nastavljena svom žestinom; na sred Kolobare, na vakufskom zemljištu, bez skoro ikakvog protivljenja IZ, podignut je spomenik kralju Petru I. Na mezarluku na Mečetu podignut je dio kompleksa Spomen-doma ZAVNOBiH-a, a na mjestu džamije na Mečetu – stambena zgrada. Dio (tzv. Dedića) mezara ispod nekadašnje džamije je uzurpiran i na njemu su podignute birtije i drugi objekti; vlasnici su dužni plaćati kiriju na zemljište, ali oni svoje obaveze izbjegavaju.

Postoji Odluka Komisije za nacionalne spomenike BiH o tome šta je sve RS dužna uraditi u cilju „rehabilitacije“ Kizlar-agine džamije kao nacionalnog spomenika, ali se IZ  ne stara o izvršenju te Odluke, nego se brine kako će amnestirati urbicid i u Varcar Vakufu tako što počinje skupljati novac od muslimana za obnavljanje džamije koju su porušile srpske vlasti i srpski mineri uz aplauz srpske publike dok su muslimani plakali.

Ibrahim HALILOVIĆ/ihalilovic.wordpress.com